76.

TVRDOCA MINERALA
Pod tvrdocom podrazumijevamo otpor koji mineral pruza prema spoljnim silama. Pri elasticnim I plasticnim
deformacijama kristal ostaje citav sve dok spoljna sila koja izaziva deformaciju ne prevazidje cvrstinu kristala, a
tada on pocinja da se drobi, bilo lomljenjem bilo cijepanjem.U mineralogiji je mnogo znacajnija tvrdoca mineral,
pojava koja iako nije potpuno objasnjena dobro sluzi za poredjenje I razlikovanje mineral. Za odredjivanje tvrdoce
mineral sluzi nam sklerometar. Postoje apsolutne I relativne metode odredjivanja tvrdoce minerala.Po metodi
Zebeka tvrdoca se odredjuje pomocu dijamantske ili celicne igle na kojoj se vrsi pritisak tegovima dok igla ne pocne
da vrsi paranje mineral. Jedna od apsolutnih metoda po Brinelu gdje se mjeri povrsina kalope koja nastaje u nekom
materijalu pri utidkivanju celicne kugle poznatog promjera u taj materijal uz odredjena opterecenja. Tvrdoca
mineral odredjena po ovoj metodi iskazuje se kao omjer opterecenja izrazeno u kp(P) I povrsine kalote (O) koja je
izrazena u mm2.
H=P/O ; (kp/mm2)
Treca apsolutna metoda za odredjivanje tvrdoce mineral sastoji se u tome da se veoma blago ispupcena
dijamantska piramida utiskuje uz odredjeni pritisak na plohu kristala. U Kristalu nastaje supljina koja tacno
odgovara dijamantnoj piramidi. Duzina stranice piramidaste supljine, koja se mjeri pomocu mikroskopa je mjera za
tvrdocu. Tu metodu uveo je Vickers pa u tom slucaju govorimo o mjeri po Vickersu. Pomocu ove metode mogu se
kvantitativno mjeriti I neznatne razlike u tvrdoci.
Prema Rosiwalu tvrdoca se karakterise reciprocnom vrijednoscu smanjivanja zapremine tijela koje se ispituje
bruseci ga na staklenom ili metalnom krugu sa odredjenom kolicinom praska karborundoma do njegovog potpunog
isprasivanja.
Za odredjivanje stepena relativne tvrdoce austrijski mineralog Mohs je nacinio skalu relativne tvrdoce koja se
sastoji od 10 najcescih mineral I tu skalu nazivamo Mohsovom skalom. Pojedine stupnjeve u toj skali mozemo
izraziti u obliku relativnih vrijednosti za tvrdocu koju smo dobili brusenjem. Da se odredi relativna tvrdoca po ovoj
skali treba utvrditi koji od minerala moze biti zagreban datim mineralom, a koji ne moze. Pri tome treba biti pazljiv
I izbjeci greske. Ako je neki mineral meksi od drugog moze ostaviti niz svojih cestica koje mozemo proglasiti za
ogreb. Za razliku od pravog ogreba ovo se lako brise. Na povrsini nekih mineral cesto se dogadja zamjena pravog
mineral meksim mineralom. Zbog toga za odredjivanje tvrdoce treba birati svjezu povrsinu uzorka. Pravilno
odredjivanje tvrdoce moze biti ometeno fizickim stanjem mineral. Ako je mineral u obliku praha, zrna ili u rasutom
stanju, lako ga je razbiti ili ogrebati mineralom koji je meksi od njega.zato je pri ispitivanju tvrdoce preporucljivo
provjeriti dobijeni rezultat, izmijenivsi red postupka, tj da li mineral A grebe mineral B I obrnuto.
Pored vec opisane skale za odredjivanje tvrdoce moguce je koristiti slijedece etalone: tvrdoca nokta je veca od 2,
bakarni novac oko 3, ostrica noza veca od 5 itd. Uz malo vjezbe tvrdocu mineral do 5 lako je utvrditi paranjem
nozem.
Tvrdoca mineral je vektorska velicina I zavisi od pravca ogreba, zavisnost tvrdoce vecine mineral od pravca je
neznatna I moze se ustanoviti pomocu vrlo osjetljivih metoda. Izuzetak su kianit (AlSiO 5) I kalcit (CaCO3). Tvrdoca na
izduzenim pljosnima kianita je 5 a na pljosnima koje stoje uspravno na njih je 7. Tvrdoca kalcita u svim pravcima je
3 osim po pljsni 0001. Na toj pljosni tvrdoca je 2 I moze se parati noktom.
Istrazivanja su pokazala da postoje sljedeci odnosi izmedju strukture minerala I njihove tvrdoce:
-tvrdoca je veca sto su manji atomi I joni (minerali izomorfne serije kalcita imaju istu strukturu, a razlicitu velicinu
jona; Ca2+=0.99*10-10m, I kalcit ima tvrdocu 3
-tvrdoca je veca sto je veca njihova valenca ili naboj(NaNO 3 I CaCO3 imaju istu strukturu, slican jonski radijus,a sa
razlicitim nabojem. Tvrdoca NaNO3 je 2, a tvrdoca kalcita je 3.
-tvrdoca je veca sto je veca gustina pakovanja(kalcit ima relativnu gustinu 2.72 a tvrdocu 3, dok aragonite koji je
gusce pakovan ima tvrdocu 4 I relativnu gustinu 2.93)

77.Metode ispitivanja kristalne materije

Za unutrasnju strukturu najkarakteristicniji parametric su simetrija, duzina veze I energija veze. Odredjivanje tih
parametara koji uslovljavaju oblik molecule ili tip kristala tj stvarni raspored atoma u molekuli ili kristalu,
predstavlja osnovu za upoznavanje materije sa fizicko-hemijske tacke gledista. Unutrasnja struktura kristala I
molecule, zavisi od karaktera medjuatomnih veza, od njihove duzine I smjera u krajnjoj liniji od elektronske
konfiguracije atoma. Moderne fizikalno-hemijske metode omogucuju da se problem structure pridje sa vise
aspekata, tako da se pojedine metode medjusobno provjeravaju I dopunjuju, a krajnji rezultat istrazivanja postaje
uvjerljiviji I znanje o materiji potpunije.Svaka fizicka osovina elementa ili jedinjenja moze da posluzi kao osnova za
razvijanje instrumentalne metode. Instrumentalne metode u mineralogiji se koriste: da se postigne ustena u
vremenu, da se izbjegnu hemijska odvajanja, da bi postigli vecu tacnost pri radu I da bi analizirali veoma male
kolicine uzorka.
Do 1947. godine koristile su se uglavnom mokre analiticke metode za odredjivanje elemenata I jedinjenja. Danas si
cesce u upotrebi instrumentalne metode(Suhe) cija je tacnost manja od tacnosti koja se postize mokrim analitickim
postupcima kada su koncentracije ispitivanih supstanci vece od 1%. Cinjenica da se pri fizickim mjerenjima odrzava
konstantnom relativna greska, omogucava povecanu tacnost pri odredjivanju malih kolicina ispitivanih
supstanci.Fizicke osobine neke materije mogu se podijeliti u specificne (emisioni spektri) I nespecificne(molekulska
masa, indeks prelamanja itd). Mjerenjem specificne osobine neke materije moguce je izvesti direktno odredjivanje.
Postoji veci broj fizickih osobina koje se koriste pri instrumentalnim metodama analize. Osobine koje se siroko
primjenjuju, kao I neke koje nisu potpuno iskoristene mogu biti svrstane u nekoliko grupa:
1.Opste osobine: masa I zapremina
2.Mehanicke osobine: gustina, povrsinski napon, viskozitet, brzina prostiranja zvuka
3. osobine koje obuhvataju medjusobno djelovanje mase I energije zracenja: apsorpcija energije zracenja(x-zraci,
ultraljibicasti, vidljivi, infracrveni I mikrotalasi), emisija energije zracenja(izazvana pobudjivanjem),
zamucenost(turbidnost), Ramanov efekat, skretanje ravni polarizovanje svjetlosti, indeks prelamanja, refleksija,
fluorescencija I fosforescencija, refleksija,difrakcija x-zraka I elektrona rezonancija I nuklearno-magnetna
rezonancija
4.Elektricne I magnetne osobine: elektrodni potencijal, elektrodna provodljivost, dielektricna konstanta, magnetna
susceptibilnost
5.Termicke osobine: temperature prelaza(tacka kljucanja I topljenja), toplotne reakcije(neutralizacija, sagorijevanje
itd) I toplotna provodljivost.
6.Nuklearne osobine: radioaktivnost
Ova lista nije potpuna I ukljucuje osobine koje su siroko ispitivane kao I neke koje jos nisu potpuno iskoristene.

78.Fizioloske osobine minerala

Fizioloske osobine su takve osobine koje zapazamo neposredno culima, a tu prije svega spadaju ukus miris I opip
mineral. Ove osobine su veoma karakteristicne za neke mineralne vrste.
Ukus je kod nekih minerala veoma karakteristican I ovom osobinom se odlikuju lako rastvorljivi minerali. Izrazito
slan ukus ima mineral halit (NaCl) dok silvin ima gorkoslan ukus.
Miris kao karakteristicnu osobinu pokazuju minerali koji sadrze organske materije (sa bitumenom) drugi daju miris
na sumpor( neki sulfidi). Specifican miris emituju gline a to dolazi od gotovo redovnog prisustva amonijacnih
jedinjenja.Minerali arsena imaju miris bijelog luka.
Opip je kod nekih mineral veoma karakteristican:talk, azbest I dr. pokazuju mastan opip, minerali koji su dobri
provodnici toplote imaju hladan opip itd.

79.Geohemijska klasifikacija elemenata

Pojedini hemijski elementi su specificni za pojedine vrste minerala.Neki elementi npr zlato I platinski minerali se
gotovo uvijek pojavljuju u Zemljinoj kori u elementarnom stanju. Drugi kao bakar, cink I olovo grade uglavnom
sulfide I sulfosoli.Alkalni I zemnoalkalni elementi grade jedinjenja sa kisikom I to prvenstveno silicate I
alumosilikate I nikada ne grade sulfide I ne pojavljuju se u elementarnom stanju. Inertni plinovi kao sto im ime kaze
ne grade minerale. Uopste se moze reci da postoji prirodno udruzivanje elemenata u 4 grupe I to:
Litofilni elementi, halkofilni, siderofilni, atmofilni.
Litofilni elementi opcenito grade minerale sa kisikom I koncentrisani su u litosferi,a structure njihovih minerala su
uglavnom jonske.
Halkofilni elementi su oni koji imaju narocito izrazen afinitet prema sumporu I koji grade pretezno sulfide I sulfosoli
sa kovalentnim strukturama.
Siderofilni elementi dolaze uglavnom u elementarnom stanju.
Atmofilni elementi su uglavnom plinoviti elementi u atmosferi.
Neki hemijski elementi mogu dolaziti u vise grupa zato sto tipovi minerala koje oni grade ne ovise u prirodi
doticnog element avec takodje I o temperature I pritisku kao I ostalim prisutnim elementima za vrijeme
kristalizacije.Geohemijski karakter nekog elementa odredjen je elektronskom konfiguracijom njegovog atoma I
prema tome je usko povezan sa polozajem elemenata u PSE. Poznavanje geohemijskoh karaktera elemenata
omogucuje da se unaprijed pretpostavi tip minerala koji bi oni mogli graditi kao I mineralne asocijacije u kojim bi se
doticni elemenat mogao pojaviti.

80.Osobine opticki dvoosnih minerala

Rompski, monoklinski I triklinski minerali su opticki dvoosni. Postoje dva pravca u njima u kojima sva svjetlost ide
istom brzinom, dvije opticke osi. U ta dva pravca ne dolazi do dvojnog prelamanja svjetlosti. U svim ostalim
pravcima svjetlosti se lomi u dva zraka koji putuju razlicitim brzinama I polarizovani su u ravnima koje su upravne
jedna na drugu. Brzina ova zraka mijenjaju se sa pravcem.Talasna povrsina opticki dvoosnih minerala je slozena
povijena povrsina kod koje se svaki od tri simetrijska presjeka sastoji od jedne elipse I jednog kruga.Opticka
indikatrisa dvoosnih minerala je troosni ellipsoid cije su simetrijske ose proporcionalne najvecem Ns, srednjem Nm
I najmanjem Np indeksu prelamanja. (slika na 192)Ova tri pravca su medjusobno upravni.Opticke ose leze u ravni
najvece I najmanje osi troosnog elipsoida koja se zove ravan optickih osi.Vibracioni smje Nm upravan je na
ravanizmedju optickih osa I zove se opticka normala.Vibracioni pravci Ns I Np polove uglove izmedju optickih osa I
zovu se bisektrise.Onaj koji polovi manji ugao zove se ostra bisektrisa, a onaj koji polovi veci ugao zove se tupa
bisektrisa.Ostri ugao izmedju optickih osi zove se ugao optickih osi I oznacava se sa 2V.Opticki dvoosni minerali kod
kojih je vibracioni pravac Z ostra bisektrisa su opticki pozitivni dvoosni(+2V), a minerali kod kojih je bisektrisa u
vibracionom smjeru X opticki su negtivni(-2v).
Opticki karakter minerala kao I dvolom odredjujemo pomocu posebnog optickog pribora-komenzatora.MOgu biti
kvantitativni I kvalitativni.Kvalitativni komenzatori su gipsani listic, liskunska plocica I kvarcni kiln. Kvantitativni
kompenzator je Berekov kompenzator I pomocu njega odredjujemo dvolom kristala.Bitni dio Berekovog
kompenzatora je tanka plocica kalcita a izbruseno okomito na opticku os. Ona se moze okretanjem dugmeta
naginjati oko smjeta paralelno sa O.Taj nagib se moze uz pomoc nonijusa b veoma tacno ocitati. Polozaj indikatrise
u rompskim mineralima je takav da se sve tri osi elipsoida podudaraju sa kristalografskim osama I bilo koja os
elipsoida moze se poklapati sa bilo kojom od kristalografskih osi.Apsorbcija svjetlosti u opticki dvoosnim
mineralima je razlicite jacine u raznim pravcima, tako da najjaca ili najslabija apsorbvija moze da bude za svjetlost
koja vibrira u vibracionom pravcu Nm Ng ili Np. Mnogi minerali apsorbuju razlicite komponente boje bijele
svjetlosti u razlicitoj mjeri usljed cega dolazi do pojave tri razlicite boje u tru glavna pravca elipsoida rj do pojave
pleohroizma.U paralelnoj polarizovanoj svjetlosti pri zaokretanju plocice dvoosnog minerala medju ukrstenim
mikolima, svjetlost se gasi kada se vibracioni pravci minerala poklope sa vibracionim pravcima nikola(polozaj
pomracenja).U svakom drugom polozaju polarizovana svjetlost se dijeli u dva zraka koji vibriraju u pravcima
upravnim jedan na drugi I koji pri izlasku iz plocice interferiraju.Vazniji opticki dvoosni minerali su:enstatite,
broncit, hipersten, andaluzit, silimanit, kordijent, ortoklas, augit, diopsid, liskuni, hloriti, epidot, sfen, plagioklasi,
mikroklin.

81.Magmatska sredina
Magma je prema opstoj definiciji prirodni silikatni rastop u Zemljinoj kori ili ispod nje sastavljena od tesko I lako
isparljivih komponenti. Ponekad magma moze sadrzavati pored silikatnog rastopa I odredjene kolicine vec
iskristalisalih I drugih minerala. Zbog ove cinjenice magmu je ispravnije nazvati kao veoma pokretljivu I visoko
zagrijanu masu u Zemljinoj kori koja sadrzi odredjen dio cvrste faze.Kad se magma izlije na povrsinu zovemo je
lava.Magma vrlo cesto ocvrscava ispod povrsine I mozemo je posmatrati samo u obliku krajnjeg produkta,
eruptivne stijene I tako donositi zakljucak o osobinama magme. Zavisno od toga gdje su se magmatske stijene
formirale I ocvrsle dijelimo ih na: intruzivne(eruptivne, plutonske), izlivne(efuzivne, vulkanske) I zicne(zilne)
stijene.Iz ovog proizilazi da magmatske stijene predstavljaju produkte kristalizacije magme u unutrasnjosti ili na
povrsini litosfere. Medjutim to nisu jedini produkti magmatske aktivnosti.Magma je vruci rastop koji se sastoji od
osam elemenata(O, Si, Al, Fe, Mg, Ca, K,Na) I u manjim kolicinama sadrzi sve ostale elemente. Mnogi rjedji hemijski
elementi zaostaju u magmatskom ostatku nakon sto su se odvojili minerali glavnih I najrasirenijih elemenata. U
tom ostatku dolazi do koncentracije lakoisparvljivih sastojaka magme kao sto su voda, azot itd. Rezidualne otopine
kristalisu posljednje I kod tih procesa nastaju tzv. Pegmatitske I hidrotermalne rudne zice. Ove zice mogu biti usko
povezane maticnim stijenama ili pak ispunjavati pukotine u okolnim stijenama. Ove rezidualne otopine mogu od
mjesta do mjesta izbijati u gasovitom stanju do povrsine zemlje stvarajuci fumarole, ili u obliku vrucih izvora. U vezi
sa magmatskom sredinom postanka mogu se izdvojiti cetri tipa mineralnih asocijacija: magmatske stijene,
pegmatitske zice, hidrotermalne zive I vruci izvori I proizvodi fumarola. Sa gledista kolicine materijala magmatske
stijene predstavljaju najveci dio magmatske aktivnosti u odnosu na ostale tri grupe. Industrijski najvaznije
mineralne sirovine vode porijeklo iz pegmatite I hidrotermalnih rudnih zica. Lezista vrucih izvora I fumarole su
kolicinski I ekonomski beznacajna ali mineraloski I genetski interesantna.

82.Osobine optički anizotropnih minerala

Opticki anizotropni minerali su svi osim amorfnih I teseralnih minerala. Brzina sirenja svjetla kod opticki
anizotropnih minerala zavisi od pravca. Vibracije obicne svjetlosti vrse se u svim pravcima upravno na pravac
prostiranja svjetlosti. Process razlaganja vrlo slozenih vibracija obicne svjetlosti u vibracije koje se vrse u
odredjenim pravcima ili odredjenim ravninama naziva se polarizacija, a za samu svjetlost kazemo da je
polarizovana.Kada obicna svjetlost padne koso na povrsinu izotropnog minerala ona se dijeli na prelomljene I
odbijene zrake koji su djelimicno polarizovani. Kolicina upadne svjetlosti koja biva polarizovana varira sa upadnim
uglom: nece je biti uopste kada svjetlost pada upravno na povrsinu minerala, a povecace se do maksimuma pri
onom upadnom uglu kod kojeg odbijen I prelomljen zrak grade pravi ugao.Zraci najblizi normali na povrsinu
najlakse prodiru, a zraci najblizi paralelnom polozaju sa povrsinom najvise se odbijaju. Vibracije zraka koji imaju
jedan srednji polozaj bivaju manje ili vise potpuno razlozene na dvije komponente, od kojih jedna vibrira paralelno
povrsini I biva odbijena, a druga vibrira pod pravim uglom prema prvoj I biva prelomljena.Anizotropni minerali ne
samo da polarizuju odbijene I prelomljene zrake, vec dijele prelomljenu svjetlost na dva dijela koji se sire razlicitim
brzinama I razlicitim pravcima , a polarizovani su u ravnima koje medju sobom grade pravi ugao. Dijeljenje
prelomljene svjetlosti kod anizotropnih minerala na dva dijela naziva se dvojnim prelamanjem. Sposobnost kristala
da razdvoji dva prelomljena zraka mjeri se njegovom birefrakcijom. Dvojno prelamanje moze se zapaziti I golim
okom ako je birefrakcija minerala velika.U anizotropnim mineralima postoje izvjesni pravci u kojima svjetlost ne
vbiva dvojno prelomljena niti polarizovana, vec onakva kakva je usla, takva I izlazi iz minerala. Ti pravci se zovu
opticke ose. U tetragonskim I heksagonskim mineralima postoji samo jedan takav pravac, te se oni nazivaju opticki
jednoosnim mineralima. Rompski, monoklinski I triklinski minerali imaju dva takva pravca I zato se nazivaju opticki
dvoosnim mineralima.

83. Geohemija,definicija,podjela

84.Gradja I sastav Zemlje

Poznavanje sastava Zemlje preduslov je razumijevanja cjelokupne geohemije. Glavni izvori informacija za
izucavanje sastava Zemlje su: akceleracija gravitacije na povrsini Zemlje I gravitacijska konstanta iz koje se moze
izracunati srednja gustina zemlje; seizmicki podaci koji ukazuju na prisustvo diskontinuiteta unutar Zemlje iz kojih
se moze izracunati konstante elasticnosti materijala unutrasnjosti.Najvazniji podaci o unutrasnjoj gradji Zemlje
dolazi od analiza seizmickih talasa.Razlikujemo primarne I sekundarne talase.Brzi talasi su primarni (P) I oni se
registruju prvi na seizmografima na udaljenostima od centra potresa. Sporiji talasi (S) sire se okomito na smjer
prodora I poznati su jos kao sekundarni talasi.Podaci o ovim talasima govore o gradji Zemlje na osnovu cega je I
izvrsena podjela na 3 glavna dijela: 1. Kora, od povrsine prvog diskontinuiteta(Moho) debljine 6 km ispod okeana,
do preko 70 km ispod kontinenata; 2. Plast od baze kore do prvog diskontinuiteta koji je na dubini od 2 900 km
(Gutenbergov); 3.jezgro od Gutenbergovog diskontinuiteta do sredista Zemlje.Iako ova podjela jasno razlucuje
osnovne geohemijske sfere postavljajuci granice izmedju njih na strogo odredjenim dubinama, mnogo znacajnija
podjela za geologa je onda na litosferu I ispod nje astenosferu. Litosfera je hladni cvrsti povrsinski dio koji obuhvata
dio gornjeg plasta I krovinsku kor, srednje debljine oko 70km koja pliva na astenosferi koja se proteze do dubine
250km.Litosfera je kombinacija gornjeg omotaca I ispod nje je sloj gdje seizmicke brzine naglo opadaju I ostaju
niske u zoni – astenosferi.astenosfera posjeduje nize brzine zbog smanjene stijenske gustine izazvane prisustvom
intersticijske taljevine.Ispod astenosfere lezi cvrsta mezosfera koja prostorno odgovara preostalom dijelu plasta
sve do granice sa jezgrom.

85.Sedimentna sredina
Procesi sedimentacije odigravaju se iskljucivo na povrsinskim dijelovima Zemljine kore koji se jos zovu korom
raspadanja(trosenja). U povrsinskim dijelovima kore minerali su izlozeni djelovanju atmosferilija tj. Kisika, vode I
ugljicne kiseline.Pod uticajem atmosferilija minerali se mehanicki I hemijski trose u raspadaju dajuci novoj sredini
material za formiranje novih minerala koji su stabilni u uslovima normalnog atmosferskog pritiska I temperature.
Produkti ovog raspadanja mogu ostati na istom mjestu gdje se nalazi I maticna stijena iz koje su nastali, a mogu biti
vodjeni posredstvom vjetra, vode I sl. Osnivnu problem u mineralogiji sedimentnih stijena je hemijsko trosenje
minerala I formiranje novih. Medju silikatnim mineralima postoji znatna razlika u osjetljivosti na hemijsko trosenje.
Otpornost prema trosenju se povecava sto su silikati kompleksnije gradje.Proces trosenja silikatnih minerala moze
se tumaciti kao otapanje. Izvjesni joni kao K, Na, Ca I dr daju jonske rastvore koji su relativno stabilni.Neki silikatni
minerali ne pretrpe potpuno razaranje njihove prvobitne resetke za vrijeme trosenja.POnasanje hemijskih
elemenata uveliko zavisi od odnosa jonskog naboja:
Ip =Ni/Ri gdje je Ip jonski potencijal, Ni naboj jona I Ri radijus jona.

86.Polarizacioni mikroskop, dijelovi, namjena

-sluzi za ispitivanje minerala u propustenoj svjetlosti.Sastoji se od mehanickog I optickog dijela kao I prateceg
pribora. Mehanicki dio sacinjavaju postolje, stativ, tubus, mikroskopski sto, zavrtanj za grubo dotjerivanje I
mikrometarski zavrtanj.Opticki dio mikroskopa su objektivi, okulari, izvor svjetla I polarizatori.Pribor sadrzi
pomocne sprave koje se na pogodan nacin prikljuce mikroskopu kad a je to potrebno. To su specijalni stocici,
okulari, objektivi, mikrometri, fotoaparati I dr.Polarizatori omogucavaju da se minerali ispituju u polarizovanoj
svjetlosti.Na izbrusku mozemo ispitivati: opsti sastav tj da li se sastoji od jednog, dva ili vise razlicitih minerala, oblik
mineralnih zrna kao I uglove medju pljosnima, indeks loma, velicinu mineralnih zrna, debljinu, reljef kao I boju
minerala I pojavu pleohorizma.

87.Nikolova prizma
-prizma od islandskog kristala za ispitivanje polarizovane svjetlosti koja je dobila naziv po skotskom fizicaru William
Nicolu.Specijalno se priprema od islandskog kalcita, presijece po dijagonali, pa se ta dva dijela ponovo zalijepe
kanada balzamom. Sijecenje I ponovno lijepljenje ima za cilj da ordinarna zraka nastala dvolomom na granici kalcit-
kanada balsam bude totalno reflektirana, a ekstraordinantna zraka nastavlja nesmetano svoj put kroz nikolovu
prizmu.Ekstraordinarna zraka kada izadje iz nikolove prizme potpuno je linearno polarisana. U posljednje vrijeme
islandski kalcit se zamjenjuje vjestackim materijalima jer je do cistog kalcita tesko doci a vjestackim materijalima
mozemo kontrolisati odredjene karakteristike.

88.Rendgenske metode ispitivanja

Primjena ovih metoda bila je kljucna u razvoju kristalografije.Do 1912. god kristalografi sun a osnovu cjepljivosti,
optickih osobina I pravilnog oblika mogli zakljuciti da kristali imaju uredjenu strukturu ali je shvatanje geometrije
kristalnih struktura imalo karakter hipoteze.ORendgenske zrake slucajno je otkrio V.K.Rentgen pri eksperimentima
za dovijanje katodnih zraka u zatoplljenoj vakumiranoj cijevi uvijenoj u crni papir. Snop elektrona u njoj udarao je u
staklo cijevi I I proizvodio slabe zrake, sto je izazvalo neke fluorescentne materijale da svijetle u mraku. Njegovi
pokusai da izmjeri talasnu duzinu ovih zraka bili su bezuspjesni a upravo taj problem doveo je do difrakcije
rendgenskog zracenja u kristalima.1912.god Maks von Laue predlozio je koristenje x-zraka za proucavanje
kristala.Skup pravilno rasporedjenih atoma koji cine prostornu resetku cine Kristal.Kroz takvu prostornu resetku
mozemo postviti veliki broj avni pod raznim uglovima. U svakoj takvoj ravni atomi ce biti pravilno rasporedjeni.
Medjutim, njihova gustina ce biti razlicita. Snop x-zraka koji pada na Kristal nailazi na takve ravni I djelimicno se od
njih odbija, djelicmicno nastavlja put.Tako ce izmedju x-zraka odbijenih od razlicitih paralelnih ravni u kristalu doci
do interferencije.U odredjenim pravcima, pri odredjenim upadnim uglovima doc ice do pojacanja tih zraka.Ovaj
opit sa kristalom dijamanta izveo je Laue I dobio prvi difraktogram.Da bi doslo do pojacavanja zraka koje
interferiraju treba da razlika u fazi medju njima bude jednaka cijelom broju talasne duzine zraka. Breg je utvrdio da
ce do takve interferencije doci ako izmedju talasne duzine, rastojanja I upadnog ugla postoji odredjena zavisnost:
λ = 2d⋅sin Θ λ 
Ovo svodi se na dvije metode I to: metoda monokristala I metoda praska.
Metoda monokristala-za rad se koriste rendgenski zraci a kao izvor rendgenskog zracenja sluzi rendgenska
cijev.ovako dobijeni zraci provode se kroz kolimator da se dobije paralelan snop.U kolimatoru se vrsi apsorbcija
rengenskih zraka koje idu koso a to se postize pomocu uskih otvora kolimatora.Kristal na ovaj nacin bira zracenja tj.
Takve talasne duzine pri cijoj ce refleksiji biti zadovoljne Braggov uslov; ako se Kristal postavi u smjeru neke osi
simetrije tada je cijela struktura simetricno rasporedjena u odnosu na tu os.
Metoda praska –osnovni uslov rendgenskog istrazivanja po metodi monokristala je odgovarajuca velicina
zrna.Rendgenski zraci prolazeci kroz kolimator I kroz uzorak padaju na film koji je okomit na smjer sirenja
rendgenskih zraka. Prolazeci kroz uzorak zraci se susrecu na svom putu sa mnostvom cestica koje predstavljaju
razlicito orjentisane male kristale. Te cestice su zauzele takav polozaj da skup pljosni obrazuje sa rendgenskim
zracima uglove otklona koji odgovaraju tim pljosnima, a u takvom su polozaju da mogu reflektovati rendgenske
zrake.Istrazivani material isitnjen do vrlo finog praga dobro se nabije u taknu kapilaru duzine 1 cm I debljine 0.5mm
postavlja se u snop monohromatskog rendgenskog zracenja tako da je paralalan sa cilindricnim filmom.Svaka
cestica Praha je tanki Kristal orijentisan nasumice u odnosu na snop. Kao rezultat dobijemo sposobnost svakog seta
mreznih ravnina za refleksiju.Masa Praha ekvivalenta je sa rotacijom monokristala, oko svih mogucih osi. Refleksi
stvarne mase Praha imaju oblik konusa za difraktirano zracenje I poseban konus se formira za svaki set razlicito
udaljenih mreznih ravnina.
Θ = S/4R
Sa dobijenim vrijednostima moze se vrsiti identifikacija minerala koji je dao rendgenogram.Identifikacija se vrsi
odabirom tri linije I pomocu tabela sastavljenih na osnovu tih vrijednosti moze se odrediti o kojem se materijalu
radi.Znacaj metode Praha je porasla a oblast primjene prosirila se sa uvodjenjem difraktometra za ispitivanje
praha.

89.Gradja I sastav plasta

Plast je podrucje Zemljine unutrasnjosti koji je teze dostupan direktnim istrazivanjima I koji se dijeli na tri dijela:
gornji plast, prelaznu zonu I donji plast. Saznanja o sastavu plasta proizilaze iz indirektnih geofizickih
podataka.Uporedjivanje mjerenih seizmickih podataka sa rezultatima laboratorijskih mjerenja ultrazvucnih
svojstava razlicitih faza dahe informacije potrebne za pretpostavljanje sastava gornjeg plasta I dijelom prelazne
zone.Gronji plast prostire se od Moho diskontinuiteta do dubine od 250-400km.Cinjenica da je gornji plast
izgradjen od peridotite prvenstveno potkrijepljena je I petroloskim istrazivanjima.Medju peridotitima
preovladavaju dva tipa: spinelski peridotiti I granatni peridotiti.Odnos ova dva tipa peridotita u svrhu odredjivanja
srednjeg sastava plasta zasniva se na hipotetickom sastavu poznatom kao piroliti. Po Ringwoodu, pirolit je umjetni
material izgradjen od 3 dijela peridotite I jednog dijela bazalta.Dio plasta oznacena kao prelazna zona se
karakterise pojavom seizmickih diskontinuiteta na dubinama oko 400 I 650 km.U ovom dijelu se javljaju znacajnije
hemijske i/ili fazne promjene.Na dubini od 2 900 km javlja se druga glavna ploha diskontinuiteta I reda poznata kao
Gutenbergov diskontinuitet oznacavajuci jasno granicu plasta I jezgre.