https://nova-akropola.

com/znanost-i-priroda/priroda/carstvo-minerala/

Carstvo minerala

Stajao sam pred nečim nepoznatim, još neviđenim, što me je zaokupilo, pred nečim što je
bilo puno i ljepote i nježnosti i miline. Veliki kristali minerala u raznoraznim bojama, crveni,
ljubičasti, zeleni, žuti, neki posve bezbojni, a neki kao čađa crni. S njihovih ravnih ploha
odbija se jaka svjetlost i sve titra, ljeska se i cakli. Ima ih u velikim blistavim listovima, što se
prelijevaju u bojama duge, pa u tanušnim nitima sjajući se kao zlatnožuta svila. Negdje su
se okupili u zvjezdaste grude, negdje se produžili kao prutići, pa su bijeli kao snijeg, negdje
su posve gusti komadi crni, mrkosmeđi, puni željezne rđe; ima ih svakakvih.

To li su oni, minerali? Takvi li su izrasli tamo negdje u Zemlji? Kako, na koji način? Koje se
to sile kriju u Zemlji što daju ne samo život biljci i životinji, već, evo grade i te lijepe
minerale? Tko će me uputiti u te tajne? Tko će me naučiti čitati povijest Zemlje, što je
zapisana u njenoj kori, u njenim mineralima i stijenama? I došao je moj učitelj, Mijo Kišpatić.
Boraveći s njim svakodnevno među mineralima i stijenama, vidio sam kako on malo po
malo skida veo s tajni, a pred mojim duhovnim okom pokazuje se sve ljepši i življi svijet
Zemljine kore, njenih minerala i stijena. I najednom oživješe oni kristali; nisu to više puste
geometrijske forme; u njima se krije toliko harmonije, koja nalazi odražaja ne samo u
njihovoj vanjštini, već u svim svojstvima kojima se oni odlikuju. Kao što o prirodi čovjeka, o
njegovoj duši, ovise njegove vrline i mane, tako o toj nutrini minerala, o onoj skladnosti što
u njemu vlada, ovise i njegove osobine; sve je u njemu odražaj te nutrine i kako se ona
mijenja, mijenja se i njegova priroda.

Fran Tućan: “Među mineralima i stijenama”

 ZLATO – Oko sto tisuća tona zlata izvučeno je iz Zemlje… da bi potom bilo ponovno vraćeno pod zemlju – u podzemne
trezore svjetskih banaka.

ČOVJEK I MINERALI

Minerali tvore jedno od temeljnih “carstava prirode”. Od njih je građena čvrsta Zemljina
kora. Kao osnova prehrane biljaka, čine početnu točku cjelokupnog hranidbenog lanca na
Zemlji, tako da bez njih, možemo reći, ne bi bio moguć život kakav poznajemo.

Bez minerala je nezamislivo gotovo cjelokupno ljudsko stvaralaštvo. U prošlosti smo

pomoću njih iskresali vatru, samljeli prve žitarice, napravili prva oruđa, ali i oružja. Čitava
razdoblja ljudske povijesti određena su sposobnošću proizvodnje i obrade minerala.
Kameno, bakreno, brončano i željezno doba ukazuju na dominantnu ulogu određenih vrsta
minerala pri izradi oruđa.

PC ČIPOVI
Kompleksni strujni krug računala urezan je na silicijskom čipu veličine nokta. Silicij se u
prirodi ne nalazi u elementarnom stanju, već u obliku raznih spojeva. Čisti silicij dobiva se
na više načina, npr. redukcijom silicijeva (IV) oksida (kvarca) koksom pri temperaturi od oko
2100°C. Kad je izdvojen, najčišći silicij sastoji se od puno mikroskopski sitnih kristala. Da bi
se dobio veliki monokristal potreban za proizvodnju čipova, silicij se rastali na 1440°C. U
taljevinu se uroni mali kristal silicija pričvršćen na dršci. On se uz stalnu vrtnju polako izvlači
iz taljevine, pri čemu se na njemu kristalizira silicij iz taljevine. Tim postupkom može se
dobiti kristal promjera do 20 cm i mase od 70 kg. Iz tog kristala može se izrezati oko tisuću
ploča debljine 1 mm. Na ploču se dodaju strujni krugovi, te se siječe na stotinjak pojedinih
čipova od kojih svaki sadrži milijune električnih tranzistora.
Današnji tehnološki napredak je takav da ne možemo izdvojiti niti jedan mineral posebno;
za opstanak naše civilizacije neophodne su sve vrste mineralnih sirovina. Od minerala
gradimo kuće, strojeve i ostala pomagala. Praktički je nemoguće nabrojati sve raznolike
načine primjene minerala danas – od korištenja platine u izradi katalizatora, rubina za
laserske zrake, silicija za kompjutorske čipove, plutonija kao  goriva za nuklearne reaktore,
itd. Raznovrsni uređaji, alati i strojevi nezamislivi su bez mnogih novootkrivenih legura
metala. Umjetnici su od njih stvarali zadivljujuće skulpture i pripremali palete boja za djela
neprolazne vrijednosti. Od njih pravimo lijekove, a koristimo ih i kao dodatak prehrani.

KVARCNI SATOVI
Kristal kremena ili kvarca, jednog od najraširenijih minerala, posjeduje neobično svojstvo
vibriranja kada kroz njega prolazi električna struja. Elektricitet iz baterije u satu uzrokuje u
kristalu sto tisuća titraja u sekundi, gotovo bez odstupanja (propusti jednu vibraciju na
svakih 10 bilijuna), što omogućuje postojano ravnomjerno pokretanje kazaljki sata.
Ali, koliko zaista znamo o tom svijetu koji tvori tlo po kojem svakodnevno hodamo?
 Riječ kristal potječe od grčke riječi kryos što znači “ledeno hladan”. U antička vremena vjerovalo se da je gorski kristal
(bezbojni varijetet kremena) nastao od najčistije vode koja se u uvjetima iznimne hladnoće pretvorila u postojan oblik leda.

ŠTO SU MINERALI?
Minerali su prirodne, fizikalno i kemijski homogene tvorevine koje čine čvrstu Zemljinu koru.
Kad kažemo da su minerali prirodne tvorevine Zemljine kore, time naznačavamo da je
njihov postanak vezan uz nastanak kore našeg planeta te uz sva zbivanja koja se i sada u
njoj odvijaju. Prirodno podrijetlo minerala isključuje čovjekovo sudjelovanje u njihovu
nastanku.
Minerali nastaju iz otopina iz kojih kristalizacijom ili izlučivanjem  prelaze u kruto tijelo,
mineral. Budući da se u otopinama nalaze smjese različitih tvari, iz njih se mogu razviti i
različiti minerali. Određeni uvjeti, temperatura, tlak, koncentracija otopljenih tvari i priroda
otopine, drže otopljene tvari u ravnoteži. Promjenom samo jednog uvjeta pomiče se
ravnoteža i otopljene tvari se počinju izlučivati, kristalizirati. O navedenim uvjetima ovisi
dakle koja će i kako će se pojedina tvar izlučiti iz otopine.

Kada se neka mineralna tvar kristalizira, može se kristalizirati ili u kristalnim nakupinama ili
u jasnim kristalima, što ovisi o uvjetima u kojima se vrši kristalizacija.

Zasebni kristali nastaju pri povoljnim uvjetima i uz dovoljno prostora za rast, a mogu se
razviti u slobodni ili u prirasli kristal.

Agregati su skupine minerala s nepravilnim međusobnim odnosom. U prirodi su mnogo

češći od zasebnih kristala.
 Kao posljedica pravilne unutrašnje građe minerala, u pogodnim se uvjetima javlja i njihov pravilan vanjski oblik, kristalni
oblik ili jednostavno kristal. Pravilan oblik brušenih dragulja nije prirodan oblik kristala jer su oblikovani čovjekovom rukom.

Stijena (kamen) je prirodna nakupina čestica jedne ili više vrsta minerala. Stoga ih
nazivamo mineralnim agregatima (lat. aggregare – nagomilati).
Stijene tvore litosferu. Neke stijene sadrže samo jedan mineral; ipak, većina ih se sastoji od
nekoliko vrsta.
Stijene i primjerci ruda sastoje se od pojedinih mineralnih zrna. Ponekad su ona tako mala
da ih možemo razabrati samo elektronskim mikroskopom. U drugom slučaju, ona mogu
svojim slobodnim krajem rasti u šupljine koje postoje među stijenama i narasti do divovskih
razmjera. Bez obzira je li veliko ili malo, svako zrno predstavlja jednu jedinku, mineralni
individuum. Sva mineralna zrna istog kemijskog sastava i iste strukture predstavljaju jednu
vrstu minerala.
Minerali se javljaju u dva oblika:
Kristalizirani minerali (kristali) imaju pravilnu unutrašnju građu koja se sastoji u određenom
rasporedu atoma ili iona toga minerala u prostoru. Pojavljuju se kao pravilna geometrijska
tijela omeđena ravnim plohama.

Amorfni minerali nemaju pravilnu unutrašnju građu. U prirodi se nalaze puno rjeđe od

kristala. Neki ih mineralozi nazivaju mineraloidima, jer ne zadovoljavaju definiciju minerala.
Jedan od takvih minerala je opal.
 Jezero Glimmering Moraine, Nacionalni park Banff, SAD

Jezero lave vulkana Kilauea, Havaji

MINERALNI KRUŽNI TOK

Stijenski ciklus je kružni proces kojim iz postojećih stijena nastaju nove. U tom kružnom
procesu koji traje milijunima godina teško je odrediti početnu točku, ali ako se već od
nečega mora započeti, najbolje je početi od magme – izvorišta magmatskih i vulkanskih
stijena.

Iz rastaljene magme koja se diže prema Zemljinoj površini, nastale su njenim hlađenjem i
skrućivanjem magmatske ili eruptivne stijene. Na magmatske stijene koje su dospjele na
površinu Zemlje djeluju prirodne sile, izazivajući proces njihova trošenja.
Nastale sitne čestice talože se u jezerima, riječnim deltama, pustinjama ili na morskom dnu,
stvarajući slojeve. Ti su sedimentni slojevi kroz duga vremenska razdoblja izloženi mnogim
fizikalnim i kemijskim procesima koji rezultiraju stvrdnjavanjem, te tako nastaju sedimentne
ili taložne stijene.
Tako nastale stijene, ali i one magmatske, mogu tektonskim poremećajima biti ponovno
povučene u dubinu Zemljine kore. Što su stijene dublje u Zemljinoj kori, izložene su većoj
temperaturi i tlaku. Temperatura i tlak uzrokuju postupnu preobrazbu ovih stijena u
metamorfne stijene.

Daljnjim tektonskim pomacima stijene mogu biti vraćene na površinu Zemlje, ali i biti
gurnute još dublje u unutrašnjost Zemlje te, rastalivši se u magmi, tako biti vraćene na
početak ciklusa.
OD MAGME DO POVRŠINE

Iz rastaljene magme koja je krenula prema površini hlađenjem se kristaliziraju magmatski

minerali. Minerali koji se kristaliziraju direktno iz magme, pri temperaturi između 1000 i
800°C, zovu se pirogeni minerali (grč. pyr – vatra, genesis – postanak). U ovoj fazi nastaju
oksidi i sulfati teško taljivih kovina kao što su magnetit, kromit, ilmenit, itd.

Nacionalni park Plitvička jezera sastoji se od 16 jezera koja se preko stepenastih sedrenih brana spuštaju u veličanstvenim
slapovima.

U tankom stijenskom pokrovu uslijed hlađenja i pokreta nastaju pukotine u koje prodiru
ostaci magme. Od ove magme, na temperaturi od 700 do 500°C, slijedi daljnja kristalizacija
i tada nastaju tzv. pegmatitne žile (grč. pegma – čvrsta veza), koje se poput grana na drvetu
šire kroz stijene. U istim uvjetima iz hlapivih sastojaka magme izdvajaju se plinovi koji pod
visokim tlakom nastavljaju put prema površini. Ti plinovi mijenjaju sastav okolnih stijena
stvarajući tzv. pneumatolitne minerale (grč. pneuma – plin, litos – stijena).
Pegmatitno-pneumatolitne žile su mjesta najveće mineralne raznolikosti i bogatstva. Tu
možemo pronaći feldspate (glinence) poput ortoklasa i labradorita, sve vrste kremena,
berile od kojih su bojom najpoznatiji smaragd i akvamarin, tinjce s turmalinima, topaze,
korunde poput safira i rubina, itd.
 Bakar

Daljnjim opadanjem temperature i tlaka, magmatske pare i plinovi kondenziraju u vrelu vodu
obogaćenu mineralima. Postupnim hlađenjem vode u pukotinama oblikovat će se tzv.
hidrotermalne žile (grč. hydra – voda, thermos – vruć) koje tvore bogata rudna ležišta
metala. Tu se kristaliziraju minerali poput halkopirita, galenita, sfalerita, bakra, malahita,
srebra, zlata, itd.
Na putu prema površini, osim što stvara nove, voda također rastvara stare minerale.
Hidatogeni (grč. hydatos – voda) minerali nastaju kristalizacijom iz površinskih voda
promjenom određenih fizikalno-kemijskih uvjeta. Na taj način nastaju sige, aragoniti, kristali
modre i zelene galice u rudnicima bakra, gips, sumpor, kamena sol, itd.

Grafit je građen od međusobno vrlo slabo povezanih slojeva gusto zbijenih ugljikovih atoma, što mu daje svojstvo da
ostavlja trag na papiru, pa se koristi za izradu olovaka.

SVOJSTVA MINERALA

Minerale se može razlikovati prema njihovim fizikalnim svojstvima. Kristalnom strukturom

određena su stalna fizikalna svojstva minerala kao što su cijepanje ili kalavost, tvrdoća, lom,
elastičnost, savitljivost, specifična težina, te toplinska, optička, električna i magnetska
svojstva.

Tvrdoća je otpornost minerala na udarac, tlak, paranje i brušenje, a ovisi o čvrstoći veza
između atoma u kristalnoj rešetki.

Austrijski mineralog Friedrich Mohs godine 1812. osmislio je ljestvicu tvrdoće koja se još
uvijek koristi. Izabrao je deset minerala kao standarde i poredao ih tako da svaki mineral u
ljestvici može zagrebati onaj koji se u ljestvici nalazi ispred njega. Npr. kalcit (tvrdoća 3) će
zagrebati gips (tvrdoća 2).

Intervali na skali tvrdoće nisu jednaki. Apsolutna razlika u tvrdoći korunda (9) i dijamanta
(10) daleko je veća od cijelog preostalog dijela skale (1 do 9). Najveći broj minerala ima
tvrdoću od 2 do 6.

Kremen ili kvarc poznat je po brojnosti svojih varijeteta koji nose i zasebne nazive.
Pored oblika, boja je ono što najviše privlači pažnju kod minerala. Boja minerala ovisi o
njihovoj građi. Neprozirni minerali apsorbiraju svjetlost, a prozirni je propuštaju. Neki
minerali pojavljuju se samo u jednoj boji dok se drugi mogu pojaviti u gotovo svim bojama
spektra.

Uzrok obojenosti minerala je prisustvo kromofora u njihovoj strukturi. Kromofori su kemijski

elementi koji apsorbiraju samo određeni dio spektra bijele svjetlosti. Ovisno o tome
pripadaju li kromofori osnovnoj kemijskoj strukturi određenog minerala ili su prisutni samo u
tragovima, razlikujemo idiokromatske i alokromatske minerale.

Idiokromatski minerali su oni koji imaju vlastitu boju. To su prirodni pigmenti koji se od
najstarijih vremena koriste u slikarstvu. Ponekad isti element može biti uzrok različitih boja u
različitim mineralnim vrstama.

Za alokromatske minerale ne možemo reći koja im je boja karakteristična. Ako im sastav

nije “onečišćen” malom količinom stranih elemenata, obično su potpuno bezbojni. Gotovo
svo drago kamenje ima ove karakteristike; tako su rubin i safir samo crvena i plava varijanta
minerala korunda, a smaragd i akvamarin zelena i svijetloplava varijanta berila.
 ELASTIČNOST
Elastičnost je svojstvo minerala da se djelovanjem neke sile savija, a prestankom njenog
djelovanja vraća u prvobitni oblik. Neki se minerali odlikuju velikom elastičnošću, npr. liskuni
(tinjci). Tanki listić tinjca, dobiven cijepanjem, toliko je elastičan da ga možemo savijati oko
prsta, ali čim prestane djelovati sila kojom smo ga savijali, liskun ponovno prelazi u svoj
prvobitni oblik.

Safirna zvijezda

Chatoyance (efekt mačjeg oka)

Manifestira se kao svijetla linija koja se dobro ističe na poliranim površinama kristala
brušenog u kabošon obliku (franc. cabochon – oblo brušen dragulj). Uzrok ovom efektu su
paralelne šupljine ili mikroskopski uklopljeni kristalići minerala druge vrste. Opaža se kod
krizoberila, kremena, berila i turmalina.

Mačje oko

Asterizam (efekt zvijezde)

Manifestira se kao šesterokraka sjajna zvijezda unutar kristala brušenog u kabošon obliku.
Uglavnom se pojavljuje kod safira i rubina, a uzrok su iglice minerala rutila uklopljene u
njihovu kristalnu strukturu.

Dijamant, kao i grafit, građen je od ugljika, ali za razliku od grafita ima izuzetno čvrstu kristalnu rešetku, što ga čini najtvrđim
mineralom.
VELIČINA I TEŽINA
Priroda atoma i unutrašnji atomski razmještaj u mineralu određuju njegovu specifičnu
težinu. Ova su tri mineralna uzorka jednako teška. Budući da su atomi u galenitu i kremenu
teži ili gušće zbijeni, njihov je obujam mnogo manji u odnosu na tinjac.

Labradorit i opal

Labradoresencija
Manifestira se kao refleksna pojava živih boja u nekih glinenaca, a naročito labradorita.
Ovisno o kutu promatranja, boja se mijenja od žutozelene do modre. Dragulj izbrušen iz
takvog varijeteta glinenca poznat je pod nazivom mjesečev kamen.
Opalesencija
Manifestira se kao “igra” različitih boja. Pojavi je uzrok difrakcija svijetlosnih zraka na
slojevima SiO2 sferula od kojih je mineral građen. Slojevi manjih sferula daju modru, a
većih žutu i crvenu boju.

DRAGO KAMENJE

Dijamant u prirodnom okružju. Dimenzije stranica iznose 15 mm.

 Dijamant “Hope” (Nada). Poznat je po tragičnim sudbinama svojih vlasnika.

DIJAMANT
Riječ dijamant dolazi od grčke riječi adamas (nepobjediv), što mu potpuno odgovara jer je
tvrđi od bilo koje prirodne ili umjetne tvari na Zemlji. Zbog njegovih izuzetnih osobina,
smatra se prvakom među draguljima. U draguljarstvu se najviše cijene dijamanti “prve
vode”, potpuno prozirni i bez grešaka. Osim bezbojnih, u prirodi se ponekad pojave i žuti,
zeleni, crveni, modri, smeđi i crni dijamanti. Oni s punom i živom bojom vredniji su od
bezbojnih dijamanata iste veličine.
Kod starih kultura dijamant je bio simbol savršenstva, a vjerovalo se da štiti od zlih čini,
uklanja strah, omogućava pobjedu i pospješuje neporočnost.

Veliki dijamanti imaju svoja imena i povijest pisanu kroz stoljeća.

Ljudi su davno uočili kako između različitih, pa čak i istovrsnih minerala postoje primjerci
koji se odlikuju izuzetnom ljepotom, prozirnošću, sjajem, igrom boja te velikom otpornošću
na trošenje. Upravo ti vrlo rijetki primjerci, darivani kao izraz ljubavi, nošeni kao nakit i
ukras, ali i kao oznaka bogatstva, ugleda i moći pojedinaca ili organizacija, prozvani su
dragim kamenjem ili draguljima.
 BRUŠENJE DRAGULJA – Većina dragog kamenja, kada se izvadi iz stijene, izgleda neugledno. Da bi se ukazali u svojoj
punoj ljepoti, potrebno ih je rezati, brusiti i polirati, ističući njihova prirodna svojstva. Umjetnost brušenja dragulja ima dugu
povijest, a svaki stil ima svoje ime. Danas je najcjenjeniji briljantni rez zato što maksimalno izražava lom svjetlosti i vatru
bezbojnih dragulja.

Postoji oko stotinu vrsta minerala koji zadovoljavaju ovu prilično slobodnu definiciju.
Najcjenjeniji su čisti kristali dijamanta, rubina, safira i smaragda. Većinu ostalih lijepih
minerala, npr. ametist, tirkiz, žad, jaspis, karneol, itd., koji se koriste u draguljarstvu,
zovemo poludragim ili ukrasnim kamenjem.
 Dijamant “Star of Africa” (Zvijezda Afrike) nalazi se u britanskom kraljevskom žezlu i teži 530,20 karata.

Dragulji u tradiciji

Iako danas dragulji imaju samo ukrasnu vrijednost, zbog izuzetne rijetkosti i neobičnih
karakteristika u stara je vremena čovjek draguljima pripisivao magična, čudesna svojstva. U
svim starim civilizacijama kraljevi i svećenici koristili su izuzetne i složene dragulje, ne samo
zbog njihove ljepote, već i zbog simboličke vrijednosti. Vjerovalo se da dragulji, snagom
koja je u njima zatvorena, mogu liječiti, štititi od uroka te pobuđivati u ljudima određene
plemenite osobine, ali i donijeti čovjeku nesreću ako njima nepravilno rukuje.  Smatralo se
da se između dragulja i čovjeka koji ga nosi stvara savez duše, spoznaje i snage, ali snaga
dragog kamena nije se mogla odvojiti od prirode onog tko ga nosi. Onaj tko je htio koristiti
određeni kamen morao je biti čvrst i čist iznutra, u protivnom ne bi mogao kontrolirati snagu
kamena.

U drevnoj su Indiji, Kini, Perziji i Egiptu dragulji bili simboli ezoterijske spoznaje. Stare
civilizacije vjerovale su ne samo da su minerali živi, nego da svaki mineral nastoji evoluirati,
dostići savršenstvo, postati dragulj, te da u tom smislu kroz milijune godina nastoje mijenjati
svoju strukturu sve dok ne postane dijamantna.
 SAFIR
Pod nazivom safir podrazumijevaju se zeleni, žuti, plavi, ružičasti, ljubičasti i bezbojni
korundi, a male primjese željeza i titana odgovorne su za njihove boje. U draguljarstvu se
najviše cijene duboko modri, ali ipak prozirni primjerci.
Za safir se tvrdilo da, pritisnut na čelo, uklanja bol u očima, štiti od nesreće, prijevara,
zavisti i strahova. U kršćanstvu je simbol božanske pravde i čistoće.

SMARAGD
Smaragd je zelena vrsta berila. Uzrok zelenoj boji su male količine kroma u njegovu
sastavu. Plinije Stariji napisao je kako smaragd uzbuđuje naše oko, jer nijedna stvar u
prirodi nema živahniju zelenu boju od njega. U stara vremena nazivalo ga se kamenom
proroka i obnavljanja. Vjerovalo se da je dobar protiv slabosti te da povećava pamćenje i
veselje. Besprijekorni smaragdi vrlo su rijetki. Jedan od najljepših primjeraka je Patricia,
632-karatni smaragd, pronađen u rudniku Chivor u Kolumbiji 1920. godine.

RUBIN
Rubin i safir su različito obojane vrste minerala korunda. Mala količina kroma razlog je
crvenoj boji rubina, a u draguljarstvu se najviše cijeni duboka, karminsko crvena boja, tzv.
boja golubinje krvi.
Čisti rubin najrjeđi je mineral u prirodi, pa su ga možda upravo zato stari Indijci nazivali
ratnaraja (car dragulja). Vjerovalo se da uklanja tugu i zle misli, pojačava snagu i rad srca
te štiti protiv otrova i kuge.
 VELIČINA DRAGULJA Prilikom prodaje dragulja, uz ostala svojstva, značajna je veličina dragulja koja se obično izražava
težinom. Težina dragulja mjeri se karatima (grč. keration – sjemenka rogača) – jedan karat iznosi 0,2 grama. Briljanti u
prirodnoj veličini, brojevi izražavaju veličinu u karatima.

POVIJEST DRAGOG KAMENJA

Povijest dragog kamenja puna je pustolovina, legendi, priča o dobroj sreći ili prokletstvu. Na
njih se oduvijek gledalo kao na nešto egzotično, rijetko i vrijedno. Mnogi od njih dopremani
su dugim i opasnim trgovačkim rutama iz dalekih i nepoznatih zemalja, što ih je činilo još
tajanstvenijima i vrednijima.

DRAGULJI I ZVIJEZDE
Postoji duga tradicija koja povezuje drago kamenje s astrološkim znacima i planetima, i
pridaje im iscjeliteljska i duhovna svojstva. Drevni Babilonci koristili su drago kamenje kao
talisman, vjerujući da ono sadrži određene duhovne kvalitete koje prenosi i na svoju
okolinu. Ta se tradicija preko Grka i Rimljana nastavila i u srednjovjekovnoj Europi, a slična
vjerovanja nalazimo i kod drugih drevnih naroda širom svijeta.
Srednjovjekovna europska tradicija ostavila je pisane rasprave o dragom kamenju,
opisujući njihov simbolizam i veze s planetima, njihova skrivena svojstva te koristi koje
dobivaju oni koji o njima kontempliraju ili ih nose. Vjerovalo se npr. da plavi safir uzdiže
misli prema nebeskim stvarima.
 OPAL
Opal je amorfni mineral s djelomičnom kristalizacijom. Sastav mu je sličan kremenu, ali s
promjenjivim sadržajem vode. Često uključuje razne primjese koje mu daju raznoliku
obojenost. U draguljarstvu se koriste vrste koje se odlikuju prelijevanjem živih boja te
vatreni opali crvene ili narančaste boje. Što je uzrok prekrasnoj igri boja, nije u potpunosti
objašnjeno. Nestabilnog je sastava te, ako izgubi vodu, može promijeniti boju ili čak
ispucati. Ime vjerojatno duguje sanskrtskoj riječi upala (dragi kamen).

LAPIS LAZULI
Lapis lazuli je rijedak neprozirni metamorfni mineral koji često sadrži zrnca pirita, zbog čega
ispoliran podsjeća na modro nebo ispunjeno zvijezdama. Upravo zbog te osobine stari su
ga narodi veoma cijenili. Kod Egipćana i Kineza bio je simbol pravde.
Danas se od svih dragulja najviše cijeni dijamant, ali nije uvijek bilo tako. Tijekom povijesti
mijenjali su se moda i ukus te su na cijeni bile različite vrsta dragulja. Drevni su Egipćani
najviše cijenili smaragd i lapis lazuli, dok su stanovnici pretkolumbovske Amerike, pored
smaragda, najviše držali do tirkiza i žada. Rubin, safir, dijamant i opal bili su traženi u
drevnoj Indiji i Perziji. U Mezopotamiji nalazimo najstarije ukrase od lapis lazulija i tirkiza, a
žad je bio omiljen u Kini. Stari su Grci cijenili topaz, opal, gorski kristal i ametist, a Rimljani,
pored smaragda i safira, najviše ametist, jaspis i karneol. U srednjovjekovnoj Europi
vjerovalo se da je plavi safir dragulj s najboljim svojstvima.

TIRKIZ
Tirkiz je, kao i lapis lazuli, neproziran metamorfni mineral čija boja varira od svijetlo modre
do zelene. U pretkolumbovskim srednjoameričkim kulturama simbol je dnevnog neba i
snage Sunca. Starim Egipćanima služio je kao talisman za zaštitu protiv nesreća i bolesti.
Mnoge priče o draguljima prenosile su se usmenim putem, a mnoge su zapisane u pismima
i dnevnicima putnika, poput Marka Pola koji opisuje safire iz Ratnapura, ili francuskog
trgovca Tavaniera iz XVII. st. koji se obogatio trgujući draguljima iz Indije.

ŽAD
Ovaj se naziv u draguljarstvu pripisuje dvjema vrstama metamorfnih minerala: piroksenu –
jadeitu i amfibolu – nefritu. Žad se sastoji od vrlo tankih, jako izduženih i isprepletenih
kristala, poput vlakana, što mu daje izuzetnu čvrstoću i žilavost, stoga se može reći da je po
tome prvak u mineralnom svijetu, kao što je to dijamant po tvrdoći. Najviše se cijeni “carski
žad” prozirne, smaragdno zelene boje. U staroj Kini cijenjen je kao simbol savršenstva i pet
uzvišenih vrlina, te je bio glavno obilježje svega carskog.
Česte krađe, nestanci na određeno vrijeme i preoblikovanje poznatih dragulja čine njihovu
povijest složenom i zagonetnom.

Najzanimljiviju i najstariju povijest nedvojbeno ima dijamant Koh-i-

Noor (Brijeg svijetlosti) čije se ime spominje još u drevnom indijskom epu Mahabharata.
Legenda uz njega vezuje proročanstvo: “Tko ima dijamant, njegov je svijet. Ali samo bog ili
žena smiju ga nositi nekažnjeno.” Nakon više promjena vlasnika i preoblikovanja, danas se
nalazi u vlasništvu britanske kraljevske obitelji.

AMETIST je ljubičasto obojeni kremen čija boja potječe od male količine feriona. Ime mu
potječe od grčkog naziva ametusios (koji nije pijan). Vjerovalo se da čuva od svakog vida
opijenosti i pijanstva.
 Brdo otpadnog materijala iz rudnika zlata. Ovaj otpad sadrži određenu količinu zlata i čuva se jer bi se poboljšanjem
tehnologije mogao ponovno eksploatirati.

RUDE I METALI

Metali (grč. metallon – rudnik) ili kovine su sitnozrnasti kristalni agregati koji se odlikuju
neprozirnošću i izuzetnim sjajem, dobrom vodljivošću topline i elektriciteta, te mogućnošću
obrade lijevanjem i kovanjem. Neke vrste metala kao što su bakar, srebro, zlato, platina,
željezo, živa i olovo pojavljuju se kao samorodni elementi, ponekad i u razvijenim kristalnim
oblicima.

Najstariji način traženja ruda je uz pomoć rašlji, kojima su se, uz stroga pravila pripreme,
služili prvi “geolozi” – rašljari. Ako bi svi potrebni uvjeti bili zadovoljeni, onda bi se iznad
rudnog ležišta rašlje pokretale.

Srebrna žila u rudniku srebra

Danas postoji više načina traženja rudnih ležišta, od satelitskih snimaka i bušotina, do
geoloških ispitivanja raznim instrumentima poput magnometra, ispitivanja vegetacije, itd., ali
ni ovi moderni načini ne jamče siguran uspjeh. Mnoga su važna nalazišta otkrivena
slučajno, kao npr. rudnici zlata u Nevadi koje je, prema priči, otkrio neki geolog po škripanju
svojih čizama po kamenjaru. Zvuk je ukazivao na prisutnost kremena koji se ponekad poja-
vljuje kao osnova zlatnih žila. Zbog ekonomske koristi koju donosi pronalazak rudnog
ležišta, ne čudi da na Uralu koji je bogat rudnim ležištima, još i danas rudu znaju tražiti kao
u povijesna vremena, pomoću rašlji.
OBRADA RUDA
Nakon vađenja iz rudnog ležišta, ruda se pročišćava od primjesa, a dobivena sirovina
podvrgava se metalurškim procesima kao što su redukcija (topljenje rude pri visokim
temperaturama), otapanje (kemijskim djelovanjem) i elektroliza (izdvajanje metala iz
kemijske otopine) kojima se iz rude dobivaju metali.

Pirit – jedan od minerala željeza

BIORUDARSTVO
Biorudarstvo je nova tehnika primjene bakterija kao što je Thiobacillus ferooxidans u
dobivanju metala. Ovi najmanji rudari na svijetu “žvačući” urezuju “okna” u metalnim
rudama, pri čemu izazivaju oksidacijske reakcije koje iz ruda oslobađaju metal. Jedna
četvrtina svjetske proizvodnje bakra dobiva se na ovakav način.

Mineral zlata

ZLATO
Od davnina je zlato cijenjeno zbog svojih osobina visokog sjaja, lijepe boje, otpornosti na
koroziju, izuzetne mogućnosti oblikovanja i kovanja. Te osobine donijele su mu titulu
savršenog metala i simbola samog Sunca. U pričama svih naroda zlato je slika vrlina, sreće
i božanskih kvaliteta.
Zlato se koristi u draguljarstvu, zubarstvu, medicini, elektronskoj industriji, avioindustriji i
izradi opreme za svemirska istraživanja.
SUHO ZLATO
Čistoća zlata već se dugi niz stoljeća označava u karatima. 24-karatno zlato je čisto zlato
bez primjesa drugih metala, dok 18-karatno zlato ima 18 dijelova zlata i 6 dijelova nekog
drugog metala u spoju.
Čisto zlato je vrlo mekano i lako se zagrebe noktom. Zato se u zlatarstvu zlatu obično
dodaju bakar, srebro i još neki metali koji mu daju čvrstoću i određuju boju.

Mineral srebra

SREBRO
Manje je vrijedno od zlata i platine, a nedostatak mu je taj što njegova ispolirana površina
patinira, te tako gubi sjaj. S druge strane, najbolji je provodnik topline i elektriciteta, izuzetno
je kovno, a poznata su i njegova dezinfekcijska svojstva, te se nekad koristilo za
pročišćenje vode.
Njegova najveća povijesna primjena svakako je u izradi novca, a danas se osim u
draguljarstvu i zlatarstvu, koristi kao kontaktno sredstvo za precizne instrumente. Zbog
velike sposobnosti refleksije koristi se i za izradu zrcala u optičkim instrumentima i industriji
fotografskih materijala.
PLEMENITI METALI
Većina metala pod utjecajem vanjskih faktora korodira, zbog čega ih je potrebno zaštititi
nanošenjem nekog zaštitnog sloja na površinu. Rijetki metali koji su otporni na te utjecaje
nazivaju se plemeniti metali. U njih se ubrajaju srebro, zlato, živa, renijum i platinski metali.

Mineral platine

PLATINA
Platina je u prirodi vrlo rijetka, a još se rjeđe javlja samorodna. Zbog toga je danas vrednija i
od zlata. Iako su još stari Egipćani i pretkolumbovski Amerikanci koristili platinu za izradu
ukrasnih predmeta, Europa će otkriti prava svojstva platine tek u XVIII. st. Njeno ime dolazi
od španjolskog naziva za srebro (plata). Naime, zlato iz rudnika na rijeci Platino del Pinto
(Kolumbija) bilo je onečišćeno nekim “lošim” srebrom koje se nije dalo topiti i samo je
otežavalo pročišćavanje zlata. Zato su ga pogrdno nazvali “malim srebrom”.
Otporna je na visoke temperature i kiseline, pa se koristi u izradi opreme za kemijske
laboratorije. Zbog dobrih katalizatorskih svojstava pri mnogim kemijskim procesima,
najveća industrijska primjena platine danas je u preradi nafte i izradi katalizatora za
smanjenje zagađenja iz ispušnih cijevi automobila.

Sumpor, tirolski granat i pirit imaju različite forme.

JESU LI MINERALI ŽIVI?

Iako odgovor izgleda jednostavan, mnogi uvaženi mineralozi prošlosti dvojili bi o tome kako
odgovoriti na ovo pitanje.
Iz osnovnog obrazovanja znamo da znanost dijeli prirodu na živu i neživu, organski i
anorganski svijet. Za znanost je osnovni kriterij života postojanje stanica kao bioloških
jedinica. Iz toga slijedi sposobnost rasta i razmnožavanja, te evolutivni razvoj.

Prema toj podjeli jasno je da minerali po svojoj strukturi pripadaju anorganskom, dakle
neživom svijetu. Ali, u prošlosti su mnogi mineralozi, uspoređujući minerale s biljnim i
životinjskim organizmima, dolazili do zaključka da među njima postoje bazične sličnosti. Evo
što o tome kažu očevi hrvatske mineralogije, dr. Mijo Kišpatić i dr. Fran Tućan, u knjizi Slike
iz rudstva (1914).

Nečistoće u prozirnoj strukturi ukazuju na etape rasta kristala berila.

RAST
Jedno od osnovnih obilježja živih bića je rast. Živi organizmi rastu i to ne čitav život, već do
određene dobne granice kada rast prestaje te nastupa doba zrelosti, starenja i smrti.
Minerali također rastu. Imaju svoj početak, svoj razvoj i svoj završetak. Pri rastu svaki
organizam ima sebi svojstvenu granicu rasta. Kristali barita nikad ne mogu narasti do
veličine kristala kremena.
FORMA
Svaki organizam pri svom rastu poprima točno određenu formu po kojoj ga možemo na prvi
pogled prepoznati. Po tome lako možemo razlikovati jednu vrstu od druge. I minerali imaju
svoje specifične oblike po kojima ih možemo međusobno razlikovati. Razlike se očituju u
veličinama plošnih kuteva, koje su stalne i nepromjenjive za različite vrste minerala.

Kamena sol (Halit) – inače kockastog oblika, kod ovog primjerka stranice ne rastu ravnomjerno.

Tek što nastanu i započnu rasti, minerali moraju iskušati vlastitu snagu. Sa svih strana
prijeti im opasnost od vlastite rodbine, od onih individua što se razvijaju u njihovoj
neposrednoj blizini – sve ih je obuzela težnja za što pravilnijim oblikom i što boljim rastom…
ZACJELJIVANJE
U slučaju tektonskih poremećaja minerali mogu nastradati. Ako se mineral ošteti ili
napukne, to mjesto će postupno zarasti dok ne ostane samo ožiljak koji podsjeća na staru
ranu. Ako se uslijed oštećenja mineral prepolovi na dva dijela, tada će svaka polovica u
prirodnim uvjetima nastaviti rasti dok obje ne poprime formu cjelovitog kristala.

Sličnost strukture – glava

virusa i struktura kremena.

SLIKE IZ RUDSTVA

A što je mineral? Živi li on, umire li? Kako postaje, kako nestaje? Razvija li se i razvijajući
raste li? Ima li oznake života kakve zapažamo kod biljke i životinje?
Kao svaki organizam prirode, kao biljka i životinja, tako je baš i mineral individuum, biće
koje je sastavljeno iz neke tvari, iz jednog ili više počela. Razlika je samo u tom što su ta
počela u mineralu nešto jednostavnije složena, dok su u biljci i životinji ušla u vanredno
zamršene spojeve. Kako ti spojevi ni u mineralima nisu uvijek isti, nego različiti, imamo i
različitih minerala…

Kao svaki organizam tako je i mineral poprimio neku formu da manifestira svoj opstanak u
prirodi. Jednostavna je to forma, pa dok se biljka diči prerazličitim oblicima, razgranavajući
se sad ovako, sad onako, dok nam se životinja prikazuje sad kao sićušan crvak, pa riba,
ptica, ili sisavac, evo minerala gdje se zaodjenuo u sitnu kocku, piramidu ili prizmu, u
najjednostavnije likove carstva svoga – u ledce, kristale. I nisu te forme slučajne baš kao
što nisu slučajne forme biljke i životinje. Sitna travka razlikuje se od golema hrasta, slavuj
ptica od mrkog vuka, pa tako i alem kamen od kremena tvrda…

I tako svaki mineral ima druge bridne kutove, druge, ali stalne, i ta stalnost to je ono
značajno kod minerala, baš kao što je, primjerice, lišće ili cvijet značajan za biljku..

Escinit pronađen u Norveškoj.

 Primjerak krokoita kod kojeg su vidljivi ožiljci nastali vjerovatno tektonskim poremećajima.

Kod ovog primjerka fluorita, svaki individualni mineral ometa razvoj susjednog.

Kako rekosmo, možemo mineral isto kao biljku i životinju smatrati organizmom, koji se
pojavljuje u pravilnim formama, u kristalima. Mineral je dakle organizam, pa kao svaki
organizam, tako je i on podvrgnut razvoju. A gdje je razvoja, tu je i života, gdje života, tu i
smrti. A mineral se zaista razvija, raste, od sićušnog prelazi u veliki. Zato je kod minerala
moguće pratiti stadij mladosti, kad je on u najbujnijem rastu, i stadij potpune doraslosti,
kada unatoč obilnoj hrani više ne raste . Pri tom rastu zna neki mineral poprimiti i znatnu
veličinu, te su našli već kristala kremenovih, koji su mjerili u obujmu i 8 metara; no ima
minerala, koji usprkos i obilnoj hrani i drugim povoljnim uvjetima ostaju uvijek mali. To je
ista pojava koju opažamo i kod biljki i kod životinja: mirisna ljubičica ostaje uvijek malena, a
hrast izraste u pravog gorostasa, sitan miš neće nikad dostići veličinu brza konja…
Kad se mineral potpuno razvije, nalazi se u prirodi, kao i svi drugi organizmi, izložen
mnogim neprilikama. No, on nastoji da tim neprilikama odoli, bori se za svoj opstanak, i tom
borbom pokazuje da mu je mio život. Dogodi se često da u toj borbi zadobije i teških
ozljeda. Pa što se u tom slučaju dogodi? Ono, što i mnogoj biljci i životinji. Mineral pretrpi
zadobivene ozljede – i ozdravi, rane mu zacijele…

Može se dogoditi da kremen po pola pukne. Jedna polovina ostaje prirasla na starom
mjestu, drugu vode odnesu. Pa i ta polovina neće ostati tako slomljena. Opet će ona crpsti
hranu, izgrađivati svoj slomljeni organizam, dok ne poprimi ponovno svoju formu. Zar ove
pojave zacjeljivanja i regeneracije nisu posve analogne zacjeljivanju i regeneraciji kod biljke
ili životinje? Zar u regeneraciji kremena ne vidimo nešto slično regeneraciji gujavice? I
gujavicu, kako je poznato, možemo presjeći na dvoje, pa će svaka polovina domalo
zacijeliti i nastaviti svoje živovanje kao samostalan individuum…

MIJO KIŠPATIĆ I FRAN TUĆAN, Zagreb, 1914.

J. D. Dana

MINERALOGIJA

Mineralogija ili rudoslovlje znanost je o mineralima koja proučava njihov oblik, unutrašnju
građu, fizikalna i kemijska svojstva. Osim toga, proučava uvjete i prirodne zakone postanka
minerala, metode njihova određivanja, kriterije za njihovu klasifikaciju i mogućnost upotrebe.

Mineralogija je kao znanost relativno mlada. Smatra se da je njen razvoj započeo u XVI. st.
djelovanjem njemačkog liječnika i rudara G. Bauera – Agricole (1494. – 1555. g.) koji se
bavio određivanjem i sistematikom minerala na temelju njihovih fizikalnih svojstava.

Ali i prije toga minerali su privlačili pažnju znanstvenika i istraživača. Najstariji poznati tekst
posvećen mineralima je rasprava O kamenu koju je napisao Aristotelov učenik i nastavljač
Teofrast (370. – 287. pr.Kr.). Teofrast navodi šesnaest mineralnih vrsta i dijeli ih na metale,
kamenje i zemlje, posvećujući naročitu pažnju njihovom praktičnom značenju. Rimski
prirodoslovac Plinije Stariji (23. – 79. g.) koji je poginuo prilikom erupcije Vezuva, u svom
opsežnom djelu Naturalis historia (37 knjiga) sabrao je između ostalog i spoznaje svog
vremena o mineralima. Poseban značaj za mineralogiju imala je rasprava arapskog liječnika
i znanstvenika Avicene (Ibn Sina, 980. – 1037. g.) O kamenu, u kojoj je dao klasifikaciju
minerala koja se dugo koristila.

Ibn Sina – Avicena, Mijo Kišpatić i Fran Tuæan

Za razvoj mineralogije i kristalografije zaslužni su mnogi znanstvenici od kojih navodimo

samo neke. Danski anatom i geolog amater Niels Stensen (1638. – 1687.) i francuski
mineralog i kristalograf R. J. Haüy (1743. -1822.) otkrili su neke od temeljnih kristalografskih
zakona. Američki geolog i mineralog J. D. Dana (1813. – 1895.) razradio je klasifikaciju
minerala prema njihovim kemijskim svojstvima. Engleski geolog H. C. Sorby prvi je 1858.
godine koristio mikroskop za proučavanje minerala u tankim izbruscima. Ruski mineralog i
kristalograf J. S. Fjodorov postavio je 1891. godine temelje teodolitnoj metodi
mikroskopskog istraživanja minerala. Njemački fizičar M. T. F. von Laue i engleski fizičari,
otac i sin W. H. Bragg i W. L. Bragg, uveli su metode ispitivanja unutrašnje građe kristala
rentgenskim zrakama, za što su dobili Nobelovu nagradu.