Iz djela Etika

Izvornik: Spinoza Opera - Werke. Ur. Konrad Blumenstbck. Svezak II. Darmstadt,
Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 1967.
Prijevod i biljeke: Ozren unec

Etika
Dokazana geometrijskim redom te
u pet dijelova razluena,
u kojima se razmatra:

I. O Bogu
II. O naravi i podrijetlu duha
III. O podrijetlu i naravi strasti
IV. O ljudskom ropstvu ili o sili strasti1
V. O moi uma ili o ljudskoj slobodi2

ili o sili strasti om. N. - Tekstovno-kritike biljeke preuzete su iz navedenog izvornika u sluajevima smisleno
znaajnijih inaica u raznim izdanjima.

0 moi razuma om. N


Etike
Prvi dio:
O Bogu

Definicije
I. Pod uzrokom sama sebe razumijem ono ija bit ukljuuje opstanak, ili ono ija se narav ne
moe pojmiti drukije no kao opstojea.
II. Konanim u svojem rodu naziva se ono to moe biti ogranieno drugom stvari iste
naravi. Na primjer, tijelo se naziva ogranienim jer uvijek zamiljamo neko vee tijelo. Tako
je i miljenje drugim miljenjem ogranieno. Ali tijelo ne moe biti ogranieno miljenjem,
niti miljenje tijelom.
III. Pod supstancijom razumijem ono to jest u sebi i to se sobom poima: to jest ono
iji pojam ne treba pojam druge stvari da bi iz njega bio stvoren.
IV. Pod atributom razumijem ono to razum opaa na supstanciji tako da ini njenu
bit.
V. Pod modusom razumijem stanja supstancije ili ono to jest u drugome kojim se tek
poima.
VI. Pod Bogom razumijem na svaki nain beskonano bie, to jest supstanciju koja
se sastoji iz beskonanih atributa od kojih svaki izraava vjenu i beskonanu bit.
Objanjenje. Kaem na svaki nain beskonano, a ne beskonano u svojem rodu; jer
ako je neto beskonano samo u svojem rodu, tome moemo zanijekati beskonane atribute3;
biti onoga pak to je na svaki nain beskonano pripada sve to izraava bit i ne ukljuuje
nikakvo nijekanje.
VII. Slobodnom se naziva stvar koja opstoji iz same svoje naravi i od same je sebe
odreena za djelovanje. Nunom ili pae prisiljenom naziva se stvar koja je od drugoga
odreena da opstoji i djeluje i to na izvjestan i odreeni nain.
VIII. Pod vjenou razumijem sam opstanak ukoliko se on razumije onako kako
nuno slijedi iz same definicije vjene stvari.

Objanjenje. Naime, takav opstanak, kao vjena istina, shvaa se kao bit stvari, i stoga se ne
moe shvatiti iz trajanja ili vremena pa makar se trajanje shvatilo kao da nema poetka ni
kraja.
Aksiomi
I. Sve to jest, jest ili u sebi ili u neemu drugome.
II. Ono to se drugim ne moe pojmiti, mora se pojmiti samo sobom.
III. Iz danoga odreenog uzroka nuno slijedi posljedica, i obratno, ako nema nikakvoga
odreena uzroka nemogue je da uslijedi posljedica.
IV. Spoznaja posljedice ovisi o spoznaji uzroka i ukljuuje je u sebi.
V. Ono to meusobno nema nita zajednikog, to se meusobno ne moe razumjeti, ili,
pojam jednog ne ukljuuje pojam drugog.
VI. Istinita predstava treba se slagati s onim to predstavlja.


To jest, mogu se pojmiti beskonani atributi koji ne pripadaju istoj naravi, add. N.

VII. Ono to se moe pojmiti kao neopstojee, njegova bit ne ukljuuje opstanak.
Pouak 1.

Supstancija po naravi prethodi svojim stanjima.

Dokaz
Oigledan je iz definicije III. i definicije V.
Pouak 2.
Dvije supstancije koje imaju razliite atribute nemaju meusobno nita zajedniko.
Dokaz
I ovo je oevidno iz definicije III. Jer, svaka mora biti u sebi i sobom mora biti pojmljena, ili
pojam jedne ne ukljuuje pojam druge.
Pouak 3.

Stvari koje meusobno nemaju nita zajednikog ne mogu jedna drugoj biti uzrok.
Dokaz
Ako meusobno nemaju nita zajednikog, onda se (prema aksiomu V) ne mogu naizmjence
meusobno razumjeti i stoga (prema aksiomu IV) jedna ne moe biti uzrok druge, to je i
trebalo dokazati.
Pouak 4.

Dvije ili vie razliitih stvari razlikuju se meusobno prema razliitosti atributa supstancije ili
prema razliitosti njihovih stanja.
Dokaz
Sve to jest, jest ili u sebi ili u neemu drugome (prema aksiomu D, to jest (prema definiciji
III. i definiciji V) osim razuma nieg nema do supstancija i njihovih4 stanja. Dakle, osim
razuma ne postoji nita ime bi se vie stvari moglo meusobno razlikovati do supstancija ili,
to je isto (prema definiciji5 IV), njihovih atributa i stanja, to je i trebalo dokazati.
Pouak 5.
U naravi stvari ne mogu biti dvije ili vie supstancija iste naravi, ili atributa.
Dokaz
Ima li vie razliitih, mora ih se meusobno razlikovati ili prema razliitosti atributa ili iz
njihovih N, njegovih O
definiciji edd. aksiomu ON




razliitosti stanja (prema prethodnom pouku). Kada bi se razlikovale samo prema razliitosti
atributa, time bi se dopustilo da postoji samo jedna supstancija s istim atributom. Ako se pak
razlikuju prema razliitosti stanja, onda, budui da supstancija po naravi prethodi svojim
stanjima (prema pouku 1), ako se promatra ona sama i bez svojih stanja, a to znai (prema
definiciji III. i prema aksiomu VI6) da se istinito promatra, nju se nee moi pojmiti kao
razliitu od druge, to jest (prema prethodnom pouku), ne moe biti vie supstancija nego
samo jedna, to je i trebalo dokazati.
Pouak 6.

Jedna supstancija ne moe biti proizvedena od druge supstancije.

Dokaz
U naravi stvari ne mogu biti dvije supstancije istog atributa (prema prethodnom pouku), to
jest (prema pouku 2) koje meusobno imaju neto zajednikoga. Stoga (prema pouku 3)
jedna ne moe biti uzrok druge, ili biti proizvedena od druge, to je i trebalo dokazati.
Dodatak
Iz ovoga slijedi da supstancija ne moe biti proizvedena iz neega drugog. Jer u naravi stvari
nieg nema osim supstancije i njenih stanja, kako je oevidno iz aksioma I, definicije III. i
definicije V. A od supstancije ne moe biti proizvedena (prema prethodnom pouku). Dakle
supstancija se ni na koji nain ne moe proizvesti iz drugoga, to je i trebalo dokazati.
Drugi dokaz
Ovo je jo lake dokazati neizravno, iz nesklapnosti tome suprotnoga. Kada bi se supstancija
mogla proizvesti iz drugoga, onda bi spoznaja supstancije ovisila o spoznaji njenog uzroka
(prema aksiomu rV); no tada (prema definiciji III) ona ne bi bila supstancija.
Pouak 7.

Naravi supstancije pripada opstojanje.

Dokaz
Supstancija ne moe biti proizvedena iz drugoga (prema prethodnom dodatnom pouku);
dakle je ona (prema definiciji I) uzrok same sebe, njena bit ukljuuje opstanak, odnosno
njenoj naravi pripada opstojanje, to je i trebalo dokazati.
Pouak 8.

Svaka je supstancija nuno beskonana.

aksiomu add. edd.

Dokaz
Opstoji samo jedna supstancija istog atributa (prema pouku 5), a njenoj naravi pripada
opstojanje (prema pouku 7). Dakle ona prema svojoj naravi mora opstojati ili kao konana
ili kao beskonana. Ali ne kao konana; jer (prema definiciji II) tada bi morala biti
ograniena drugom supstancijom iste naravi koja bi isto tako nuno morala opstojati (prema
pouku 7); dakle bi postojale dvije supstancije s istim atributom, to je nesklapno (prema
pouku 5). Dakle opstoji kao beskonana, to je i trebalo dokazati.
Primjedba 1.
Kako biti konaan" jest zapravo djelomino nijekanje, a biti beskonaan" pak jest na svaki
nain potvrivanje opstanka neke naravi, ve iz samog pouka 7. slijedi da svaka supstancija
mora biti beskonana.
Primjedba 2.
Nemam nikakvih dvojbi da e onima koji o stvarima sude zbrkano i koji nisu navikli da
stvari spoznaju po njihovim prvim uzrocima, biti teko pojmiti dokaz pouka 7, jer oni
naime ne razlikuju modifikacije7 supstancija i same supstancije niti znaju kako su stvari
proizvedene. Odavde dolazi da oni supstanciji pripisuju poetak koji vide kod naravnih
stvari. Jer oni koji ne znaju istinske uzroke stvari, sve brkaju i bez opiranja svog duha
dozvoljavaju da drvee govori poput ljudi i da ljudi nastaju iz kamenja kao i sjemena, te si
uobraavaju da se svaki oblik moe prometnuti u bilo koje druge oblike. Tako i oni, koji
boansku narav brkaju s ljudskom, Bogu olako pripisuju ljudske strasti,8 osobito dok ne znaju
na koji nain strasti nastaju u duhu. Naprotiv, kad bi ljudi pazili na narav supstancije, tada ni
najmanje ne bi dvojili o istini pouka 7; tovie, ovaj bi pouak svakome vaio kao aksiom i
ubrajao bi se u ope pojmove. Jer, pod supstancijom razumjeli bi ono to jest u sebi i to se
sobom poima, to jest ono za spoznaju ega nije potrebna spoznaja nikakve druge stvari; pod
modifikacijama pak razumjeli bi ono to je u neem drugom i iji se pojam tvori od pojma
stvari u kojoj jesu. Odatle bismo mogli imati i istinite predstave o modifikacijama koje ne
opstoje, jer, naime, iako one zbiljski ne opstoje izvan razuma, njihova bit sadrana je u
drugome tako da one kroz to mogu biti pojmljene. Zapravo, istina supstancija izvan razuma
samo je u njima samima, jer se njih moe pojmiti iz njih samih. Ako bi tko kazao da ima
jasnu i odreenu, to jest istinitu predstavu supstancije, ali da ipak dvoji opstoji li takva
supstancija, to bi bilo isto kao da tko kae da ima istinitu predstavu ali da ipak dvoji nije li
ona lana (kako je jasno svakome tko obrati dovoljno pozornosti); ili, ako bi tko tvrdio da je
supstancija stvorena, istovremeno bi tvrdio da je lana predstava istinita, od ega se nita
nesklapnije ne moe zamisliti; zato se mora nuno priznati da opstanak supstancije, kao i
njena bit, jest vjena istina. Odatle moemo i na drugi nain zakljuiti da moe biti samo
jedna supstancija jedne i iste naravi, to mi se ini vrijednim daljnjeg izlaganja. Da bih to
izveo po redu, treba primijetiti sljedee: prvo, da istinita definicija stvari ne sadri u sebi i ne
izraava nita do narav definirane stvari. Iz toga slijedi, drugo, da nijedna definicija u sebi ne
sadri i ne izraava neki odreeni broj pojedinanih stvari jer ona nita drugo i ne izraava
nego narav definirane stvari. Na primjer, definicija trokuta ne izraava nita drugo do
jednostavnu narav trokuta, a ne neki odreeni broj trokuta. Tree, valja primijetiti da nuno
jest odreeni uzrok svake opstojee stvari, zbog kojeg ona opstoji. etvrto i posljednje, valja
primijetiti da ovaj uzrok zbog kojeg neka stvar opstoji mora ili biti sadran u samoj naravi i u

definiciji opstojee stvari (jer opstanak pripada njenoj naravi) ili ovaj uzrok mora biti izvan
nje. Iz ovoga slijedi da, ukoliko u naravi opstoji neki odreeni broj pojedinanih stvari, nuno
mora biti uzrok zbog kojega opstoje ba one pojedinane stvari, a ne ni manje ni vie. Ako bi
u naravi stvari opstojalo 20 ljudi (za koje, vee jasnoe radi, uzimam da postoje istovremeno i
da prije njih u naravi nisu postojali nikakvi ljudi), onda (da bismo dali razlog zato opstoji 20
ljudi) ne bi bilo dostatno pokazati uzrok ljudske naravi openito, nego bi osim toga bilo
nuno pokazati uzrok zato ne opstoji ni vie ni manje nego 20 ljudi, budui da za svaku stvar
mora biti razlog zbog ega opstoji. Ovaj uzrok pak (prema drugoj i treoj toki) ne moe biti
u samoj ljudskoj naravi, jer istinita definicija ovjeka ne ukljuuje u sebi broj dvadeset; dakle
(prema etvrtoj toki) uzrok zbog kojega opstoji ovih 20 ljudi, pa onda i zato svaki pojedini
od njih opstoji, mora nuno biti izvan svakoga od njih, te je stoga nuno zakljuiti da sve od
ije naravi moe postojati vie pojedinaca nuno mora imati izvanjski uzrok za svoj opstanak.
Kako naravi supstancije (kako je u ovoj primjedbi ve pokazano) pripada opstajanje, njena
definicija mora sadravati nuni opstanak, te prema tome mora iz njene puke definicije biti
zakljueno o njenom opstanku. Iz njene definicije (kako smo ve pokazali drugom i treom
tokom) ne moe slijediti opstanak vie supstancija; slijedi dakle nuno iz toga da opstoji
samo jedna s istom naravi, kako se i tvrdilo.
Pouak 9.

to vie stvarnosti ili bitka ima neka stvar, to joj pripada vie atributa.
Dokaz
Oigledan je iz definicije IV.
Pouak 10.

Svaki atribut jedne supstancije mora se pojmiti samim sobom.

Dokaz
Atribut je naime ono to razum opaa na supstanciji tako da tvori njenu bit (prema definiciji
IV) te dakle (prema definiciji III) mora se pojmiti samim sobom.
Primjedba
Iz ovog je jasno da, ako se dva atributa i pojme kao stvarno razliiti, to jest jedan bez pomoi
drugoga, ipak iz toga ne moemo zakljuiti da oni tvore dva bia ili dvije razliite
supstancije. Jer, naravi supstancije pripada da svaki od njenih atributa bude pojmljen samim
sobom, budui da su svi atributi koje ima uvijek u njoj bili istovremeno i jedan nije mogao
biti proizveden od drugoga; svaki posebno izraava stvarnost ili bitak supstancije. Daleko
dakle od toga da bi bilo nesklapno jednoj supstanciji pridavati vie atributa; nita u naravi
nije jasnije nego to da svako bie mora biti pojmljeno pod nekim atributom i da ono, to vie
stvarnosti ili bitka ima, ima i odgovarajui vei broj atributa koji izraavaju i nunost,
odnosno vjenost, i beskonanost; i prema tome nita nije jasnije od toga da na svaki nain
beskonano bie nuno treba definirati (kako smo uinili u definiciji VI) kao bie koje se
sastoji od beskonanih atributa od kojih svaki izraava neku odreenu vjenu i beskonanu
bit. Ako bi sad tko upitao po kome bismo znaku mogli razaznati razliitost supstancija, neka
proita pouke koji slijede i koji pokazuju da u naravi stvari ne opstoji nita do samo jedna
6

supstancija i da je ona na svaki nain beskonana; zato bi taj znak uzaludno traio.
Pouak 11.

Bog, ili supstancija koja se sastoji iz beskonanih atributa od kojih svaki izraava vjenu i
beskonanu bit, nuno opstoji.
Dokaz
Ako bi se to nijekalo, neka se pretpostavi, ako se moe, da Bog ne opstoji. Dakle (prema
aksiomu VII) njegova bit ne ukljuuje opstanak. A to je pak (prema pouku 7) nesklapno.
Dakle Bog nuno opstoji, to je i trebalo dokazati.
Drugi dokaz
Za svaku stvar treba dati uzrok, ili razlog, kako onaj zato ona opstoji tako i onaj zato ona ne
opstoji. Ako, na primjer, opstoji trokut, onda se mora dati razlog ili uzrok zato opstoji; ako
pak ne opstoji, treba dati razlog ili uzrok koji prijei da on opstoji ili koji ukida njegov
opstanak. Ovaj razlog ili uzrok mora biti sadran ili u naravi stvari ili biti izvan nje. Razlog
zato, na primjer, ne opstoji etvrtasti krug naznauje sama njegova narav, jer u sebi sadri
proturjenost. Zato pak naprotiv supstancija opstoji, to slijedi iz same njene naravi koja
naime u sebi sadri opstanak (vidi pouak 7). Razlog, pak, zato krug ili trokut opstoje ili ne
opstoje ne slijedi iz njihove naravi, nego iz poretka cjelokupne tjelesne naravi; jer iz toga
mora slijediti je li sad ovaj trokut nuno opstoji ili je pak nemogue da bi opstojao. To je pak
jasno samo po sebi. Iz toga slijedi da nuno opstoji ono za to nema nikakvog razloga i
nikakvog uzroka koji bi ga prijeili da opstoji. Ako dakle ne moe biti nikakva razloga niti
uzroka koji bi prijeili da Bog opstoji, ili bi dokidali njegov opstanak, onda iz toga nuno
slijedi da on nuno opstoji. Ako bi bilo takva razloga ili uzroka, onda bi on leao ili u Bojoj
naravi ili izvan nje, to jest u nekoj drugoj supstanciji drugaije naravi. Ako bi bilo iste naravi,
time bi se ve priznalo da Boga ima.9 Meutim, supstancija koja bi bila drugaije naravi, ne
bi imala nita zajednikog s Bogom (prema pouku 2) pa ne bi njegov opstanak mogla ni
potvrivati ni ukidati. Kako razloga ili uzroka koji bi ukidao boanski opstanak ne moe biti
izvan boanske naravi, on e morati, ako Bog ne opstoji, biti u njegovoj naravi, to onda
ukljuuje proturjenost. Tvrditi pak tako neto o na svaki nain beskonanom i
najsavrenijem Biu jest nesklapno; stoga dakle ne postoji ni u Bogu ni izvan njega onaj
uzrok ili razlog koji bi ukidao njegov opstanak, pa prema tome Bog nuno opstoji, to je i
trebalo dokazati.
Drugi dokaz
Moi ne opstojati je nemo, i obratno, moi opstojati je mo (to je samo po sebi jasno). Ako
dakle ono to nuno opstoji ne bi bilo nita drugo do konana bia, konana bia bila bi dakle
monija od na svaki nain beskonanog Bia: a to je (kako je samo po sebi jasno) nesklapno;
prema tome ili nita ne opstoji ili nuno opstoji na svaki nain beskonano Bie. A mi
opstojimo ili u samima sebi ili u drugome koje nuno opstoji (vidi aksiom I. i pouak 7).
Dakle, na svaki nain beskonano Bie, to jest (prema definiciji VT) Bog nuno opstoji, to
je i trebalo dokazati.
Primjedba
da Boga ima O, da Bog opstoji Nm

U ovom posljednjem dokazu htio sam opstanak Boga dokazati a posteriori kako bi se dokaz
moglo lake shvatiti, a ne zato to opstanak Boga ne bi iz istog temelja slijedio i a priori. Jer,
kako moi opstojati jest mo, onda slijedi da to vie stvarnosti pripada naravi neke stvari, to
ona iz sebe ima vie sile da opstoji te stoga Bie na svaki nain beskonano, ili Bog, ima iz
sebe na svaki nain beskonanu mo opstojanja i zato opstoji na svaki nain. Mnogi moda
nee lako uvidjeti oevidnost ovog dokaza zato jer su navikli da misle samo o onim stvarima
koje izviru iz vanjskih uzroka te vide kako ono to brzo postaje, to jest opstoji, isto tako lako
i propada, te, nasuprot tome, misle da tee postaje, odnosno da ne opstoji tako lako ono za
koje je vie potrebno. Da bih ih oslobodio ovih predrasuda, nije neophodno da ovdje
pokaem koliko je istinit stav to brzo nastaje brzo i i propada, niti da pokazujem da li je u
odnosu na cijelu narav sve podjednako lako ili nije; dostaje naprotiv primijetiti samo to da
ovdje ne govorim o stvarima koje postaju iz vanjskih uzroka, nego samo o supstancijama
koje (prema pouku 6) ne mogu biti proizvedene ni od kojeg vanjskog uzroka. Stvari koje
postaju iz vanjskih uzroka, sastojale se one iz mnogo ili iz malo dijelova, svako savrenstvo i
stvarnost koje imaju duguju snazi vanjskog uzroka pa njihov opstanak proizlazi iz samog
savrenstva vanjskog uzroka, a ne iz njihove vlastite snage. Naprotiv, sve savrenstvo koje
ima supstancija ona ne duguje nikakvom vanjskom uzroku; stoga i njen opstanak slijedi iz
same njene naravi, koja opet nije nita drugo do njena bit. Savrenstvo dakle ne dokida
opstanak stvari, nego ga, naprotiv, potvruje; nesavrenstvo ga naprotiv dokida i stoga ne
moemo biti sigurniji u opstanak nijedne stvari nego u opstanak Bia na svaki nain
beskonanog, ili savrenog, a to je Bog. Jer, kako njegova bit iskljuuje svako nesavrenstvo i
ukljuuje savrenstvo na svaki nain, ona samim tim dokida svaku dvojbu o njegovom
opstanku i daje najveu sigurnost o onome to je, kako vjerujem, vidljivo i uz obraanje
osrednje pozornosti.
Pouak 12.

Nijedan atribut supstancije ne moe se istinski pojmiti ako bi iz njega slijedilo da se

supstancija moe dijeliti.
Dokaz
Jer, dijelovi na koje bi ovako pojmljena supstancija bila podijeljena bi ili zadrali narav
supstancije ili ne bi. Ako bi ono prvo bilo sluaj, onda bi (prema pouku 8) svaki dio morao
biti beskonaan i (prema pouku 6) uzrok sama sebe te bi se (prema pouku 5) morao
sastojati iz razliitog atributa pa bi se onda iz jedne supstancije moglo stvoriti njih vie, to je
(prema pouku 6) nesklapno. Dodaj tome da dijelovi (prema pouku 2) nemaju nita
zajednikog sa svojom cjelinom i da cjelina (prema definiciji IV. i pouku 10) bez svojih
dijelova ne moe ni biti niti je se moe zamisliti; da je to nesklapno nitko ne moe dvojiti.
Ako se pak pretpostavi da je ono drugo sluaj, da naime dijelovi ne zadravaju narav
supstancije, onda bi, kad bi cijela supstancija bila podijeljena u jednake dijelove, ona izgubila
narav supstancije i prestala biti, to je (prema pouku 7) nesklapno.
Pouak 13.

Na svaki nain beskonana supstancija je nedjeljiva.

Dokaz
8

Ako bi naime bila djeljiva, dijelovi u koje bi bila podijeljena bi ili zadrali narav na svaki
nain beskonane supstancije ili ne bi. Ako bi ono prvo bilo sluaj, bilo bi vie supstancija
iste naravi to je (prema pouku 5) nesklapno. Ako se pak pretpostavi da je ono drugo sluaj,
onda bi (kao gore) na svaki nain beskonana supstancija mogla prestati biti, to je (prema
pouku 11) jednako nesklapno.
Dodatak
Iz ovoga slijedi da nijedna supstancija, pa onda ni tjelesna supstancija, ukoliko je supstancija,
nije djeljiva.
Primjedba
Da je supstancija nedjeljiva, jednostavnije se razumije' ve samo iz toga to se narav
supstancije i ne moe pojmiti do beskonanom i to se pod dijelom supstancije ne moe
razumjeti nita drugo do konana supstancija, to (prema pouku 8) ukljuuje jasno
proturjeje.
Pouak 14.

Osim Boga supstancije niti ima niti se moe pojmiti.

Dokaz
Budui da je Bog na svaki nain beskonano bie kojemu se ne moe zanijekati nijedan
atribut koji izraava bit supstancije (prema definiciji VI), i budui da on nuno opstoji (prema
pouku 11), kada bi bilo neke supstancije osim Boga, ona bi se morala objasniti nekim
atributom Boga, pa bi tako opstojale dvije supstancije istih atributa to je (prema pouku 5)
nesklapno; dakle, izim Boga nikakve supstancije nema i ne moe je se, prema tome, ni
pojmiti.
Dodatak 1.
Iz ovoga potpuno jasno slijedi: Prvo, Bog je jedinstven, to jest (prema definiciji VI) u naravi
stvari ima samo jedna supstancija koja je pak na svaki nain beskonana, kako smo u dodatku
pouku 10. ve naznaili.
Dodatak 2.
Slijedi drugo: protena stvar i miljena stvar jesu ili atributi Boji ili su stanja Bojih atributa.
Pouak 15.

to god jest, jest u Bogu i bez Boga nita nije niti se moe pojmiti.
9

Dokaz
Osim Boga nijedna supstancija nije niti se moe zamisliti (prema pouku 14), to jest (prema
definiciji III) stvari koje jesu u sebi
sobom se poimaju. Modusi pak (prema definiciji V) bez supstancije niti mogu biti niti se
mogu pojmiti; zato oni jesu u samoj boanskoj naravi i samo se njome mogu pojmiti. Stoga
nieg nema osim supstancije i modusa (prema aksiomu I). Dakle, nita nije bez Boga niti se
moe pojmiti, to je i trebalo dokazati.

Dodatak
Ima ih koji izmiljaju da se Bog, slino ovjeku,
sastoji od tijela i od duha, te daje podloan patnjama;
B
da su oni daleko skrenuli od istinske spoznaje Boga
dovoljno je jasno iz ve dokazanoga. Ali njih putam
po strani: naime, svi koji su o boanskoj naravi bar na
A
neki nain mislili, nijeu da je Bog tjelesan. Oni to
najbolje pokazuju time to pod tijelom razumijemo
neku veliinu, dugu, iroku i duboku, te ogranienu
nekim odreenim likom; od ovoga nieg nesklapnijeg
C
nema to bi se moglo kazati o Bogu, na svaki nain
odista beskonanom biu. Meutim, oni daju i druge
razloge
kojima ovo pokuavaju dokazati, te jasno pokazuju da ovu tjelesnu ili protenu supstanciju
posve udaljuju od boanske naravi i tvrde da je ona od Boga stvorena. Iz koje bi ona pak
boanske moi bila stvorena uope ne znaju; to jasno pokazuje da ne razumiju ono to sami
govore. Ja sam, barem po svom miljenju, dovoljno jasno dokazao (vidi dodatak pouku 8 i
primjedbu 2 uz pouak 8) da se nijedna supstancija ne moe iz druge ni proizvesti ni stvoriti.
Nadalje smo (pouak 14) pokazali da osim Boga niti moe biti supstancije niti se ona moe
pojmiti; iz toga smo zakljuili da je protena supstancija jedan od beskonanih atributa Boga.
Ali, za potpunije objanjenje pobit u argumente protivnika koji se svi sastoji od sljedeeg.
Prvo, da se tjelesna supstancija, kao supstancija, sastoji od, kako misle, dijelova; stoga nijeu
da moe biti beskonana te, prema tome, da moe pripadati Bogu. Oni to objanjavaju
mnogim primjerima od kojih u navesti jedan ili dva. Ako je tjelesna supstancija, kako kau,
beskonana, zamislimo onda da je podijeljena u dva dijela; svaki e dio tada biti ili konaan
ili beskonaan. Ako je ono prvo sluaj, sloit emo onda ono beskonano od dva konana
dijela, to je nesklapno. Ako je pak ono drugo sluaj, ono beskonano bit e dvostruko vee
od drugog beskonanog, to je nesklapno. Nadalje, ako beskonanu veliinu mjerimo
dijelovima koji su jednaki stopi, morat e se sastojati od beskonanog broja ovih dijelova,
kao i ako je mjerimo dijelovima koji su jednaki palcima; prema tome bi jedan beskonani
broj bio dvanaest puta vei od drugog beskonanog.10 Na posljetku: pojmimo li da su iz jedne
toke izvedene dvije crte beskonane veliine, poput AB i AC, koje imaju izvjesnu i
odreenu poetnu udaljenost na poetku te se nastavljaju u beskonanost; sigurno je da e se

10

udaljenost izmeu B i C stalno poveavati i tako od odreene postati neodreenom. Budui

da ove nesklapnosti, kako oni misle, slijede iz toga to se pretpostavlja neodreena veliina,
onda zakljuuju da tjelesna supstancija mora biti konana i da prema tome ne pripada biti
Boga. Drugi argument uzima se iz potpunog savrenstva Bojeg. Bog naime, kau oni,
budui daje potpuno savreno bie, ne moe trpjeti: dakako, tjelesna supstancija, budui da je
djeljiva, moe trpjeti; prema tome, dakle, ona ne pripada biti Boga. To su argumenti koje
nalazim kod pisaca i kojima se nastoji pokazati da je tjelesna supstancija nedostojna
boanske naravi i da joj ne moe pripadati. Meutim, obrati li tko bolje pozornost, uvidjet e
da sam na to ve odgovorio; jer ovi argumenti temelje se samo na pretpostavci da tjelesna
supstancija moe biti sloena iz dijelova, to sam ve (pouak 12 s dodatkom pouku 13)
pokazao kao nesklapnost. Nadalje, hoe li tko stvar tono prosuditi, vidjet e da sve
nesklapnosti (ukoliko sve to jesu nesklapnosti, o emu sada ne raspravljam) iz kojih oni ele
zakljuiti da je protena supstancija konana, uope ne proizlaze iz pretpostavke beskonane
veliine: nego iz toga to pretpostavljaju beskonanu veliinu koja je mjerljiva i sastavljena
iz konanih dijelova; stoga se iz nesklapnosti koje iz toga slijede nita drugo ne moe
zakljuiti nego da beskonana veliina nije mjerljiva i da se ne moe sastojati od konanih
dijelova. Ali to je ba ono to smo ranije (pouak 12 itd.) ve dokazali. Strijela koju odapinju
na mene pogaa zato uistinu njih same. Ako pak oni ele iz te svoje nesklapnosti zakljuiti
da bi protena supstancija morala biti konana, onda zaista ne ine nita drugo nego ako bi
tko zamiljao da krug ima svojstva kvadrata te zakljuio da krug nema sredita iz kojeg bi
sve prema obodu povuene crte bile jednake. Naime, tjelesnu supstanciju koja se moe
pojmiti samo kao beskonana, jedinstvena i nedjeljiva (vidi pouke 8, 5 i 12), oni poimaju
kao konanu, sastavljenu iz konanih dijelova i mnotvenu, kako bi zakljuili da je konana.
Tako i drugi, nakon to su izmislili da se crta sastoji od toaka, znaju pronai mnoge
argumente koji pokazuju da se crta ne moe beskonano dijeliti. I doista, tvrditi da se tjelesna
supstancija sastoji iz tijela ili iz dijelova nije manje nesklapno nego tvrditi da se tijelo sastoji
od povrina, povrine od crta a crte na kraju od toaka. Svi koji znaju da je jasan um
nepogrjeiv moraju to priznati, a navlastito oni koji nijeu da ima praznine. Jer, ako bi se
tjelesnu supstanciju moglo podijeliti tako da njeni dijelovi budu stvarno razliiti, zato onda
jedan dio ne bi mogao biti uniten tako da ostali dijelovi ostanu meusobno povezani kao i
ranije? I zato se moraju tako sklapati da nema praznine? Meu stvarima koje su stvarno
meu sobom razliite jedna moe biti bez drugih i moe ostati u svome stanju. Kako opet
praznine nema u naravi (o tome drugdje), nego svi dijelovi moraju biti tako sloeni da nema
praznine, iz toga slijedi i to da nisu stvarno razliiti, odnosno, da tjelesna supstancija, ukoliko
je supstancija, ne moe biti podijeljena. Ako bi tko pitao zato smo po naravi toliko skloni
dijeliti veliinu, odgovorio bih mu da mi veliinu poimamo dvojako, naime apstraktno ili
povrno, ve kako je uobraavamo, ili kao supstanciju, a to se ini samo razumom. Ako tako
obratimo pozornost na veliinu onako kako je to u uobrazilji, a to nam se esto i lako
dogaa, iznai emo da je konana, djeljiva i sloena iz dijelova; ako pak obratimo na nju
pozornost onako kako je to u razumu, te je poimamo kao supstanciju, a to se vrlo teko
dogaa, onda emo, kako smo ve dostatno dokazali, iznai da je beskonana, jedinstvena i
nedjeljiva. To e svima koji znaju razlikovati uobrazilju od razuma biti dovoljno oevidno:
osobito pak ako obrati pozornost na to da je tvar posvuda ista i da se dijelovi u njoj mogu
razlikovati samo ako tvar pojmimo kao aficiranu na razne naine; stoga njene dijelove samo
po nainu razlikujemo, a ne i stvarno. Na primjer, vodu, ukoliko je voda, poimamo kao
djeljivu, a njene dijelove poimamo kao meusobno odvojive, ali ne i ukoliko je tjelesna
supstancija; kao takvu je ne moemo odvajati niti dijeliti. Nadalje, voda, kao voda, postaje i
propada; ali kao supstancija niti postaje niti propada. Ovime mislim da sam odgovorio i na
drugi argument: on se naime temelji na tome da je materija, ukoliko je supstancija, djeljiva i
da se sastoji od dijelova. A i da nije tako, ne znam zato bi to bilo nedostojng boanske
11

naravi, budui da (prema pouku 14) izim Boga ne moe biti druge supstancije od koje bi
ona trpjela. Sve, velim, jest u Bogu i sve to biva biva samo prema zakonima beskonane
Boje naravi i slijedi iz nunosti njegove biti (to u domala pokazati); zato se ni na koji
nain ne moe rei da Bog trpi od drugoga, ili da je protena supstancija nedostojna
boanske naravi, sve ako se pretpostavi i da je djeljiva, ako se samo prizna da je vjena i
beskonana. Ali za sada o tome dosta.
Pouak 16.

Iz nunosti boanske naravi mora slijediti beskonano mnogo na beskonano mnogo naina
(to jest, sve to moe biti shvaeno beskonanim razumom).
Dokaz
Ovaj pouak mora biti oevidan svakome tko samo obrati pozornost na to da razum iz dane
definicije bilo koje stvari zakljuuje o mnogim svojstvima koja uistinu iz nje (to jest, iz biti
same stvari) nuno proizlaze i to utoliko vie koliko vie stvarnosti izraava definicija stvari,
to jest, ukoliko bit definirane stvari ukljuuje vie stvarnosti. Kako boanska narav ima na
svaki nain beskonano atributa (prema definiciji VI) od kojih svaki ujedno izraava
beskonanu bit u svojem rodu, onda dakle iz njene nunosti mora slijediti beskonano mnogo
na beskonano mnogo naina, to je i trebalo dokazati.
Dodatak 1.
Iz ovog slijedi, prvo, da je Bog djelatni uzrok svih stvari koje mogu biti shvaene
beskonanim razumom.
Dodatak 2.
Slijedi, drugo, da je Bog uzrok po sebi, a ne sluajno.
Dodatak 3.
Slijedi, tree, da je Bog na svaki nain prvi uzrok.
Pouak 17.

Bog djeluje samo iz zakona svoje naravi i ni od koga nije prinuen.

Dokaz
Da samo iz nunosti boanske naravi ili (to je isto) samo iz zakona njegove naravi proizlazi
na svaki nain beskonano mnogo, pokazali smo u pouku 16; u pouku 15 dokazali smo da
nita nije i da ne moe biti pojmljeno bez Boga, nego da je sve u Bogu; zato izim njega
samog ne moe biti nita to bi ga odredilo ili prinudilo na djelovanje, pa stoga Bog djeluje
samo iz zakona svoje naravi i ni od koga nije prinuen, to je i trebalo dokazati.
Dodatak 1.
12

z ovog slijedi, prvo, da nema nikakvog uzroka koji Boga izvanjski ili unutranje navodi na
djelovanje, osim savrenstva njegove naravi.11
Dodatak 2.
Slijedi, drugo, da je Bog slobodni uzrok. Bog naime opstoji samo iz nunosti svoje naravi
(prema pouku Ili prema dodatku 1 uz pouak 14) i djeluje samo iz zakona svoje naravi
(prema prethodnom pouku). Zato je (prema definiciji VII) sam slobodni uzrok, to je i
trebalo dokazati.
Primjedba
Drugi misle da je Bog slobodni uzrok zato jer moe, kako misle, uiniti da ono, o emu sam
kazao da slijedi iz njegove naravi, tj. ono to je u njegovoj moi, ne bude, odnosno da ne
bude proizvedeno od njega. Ali to je isto kao da bi kazali da Bog moe uiniti da iz naravi
trokuta ne slijedi da su njegova tri kuta jednaka dvama pravim kutovima, odnosno da iz
danog uzroka ne slijedi posljedica, to je nesklapno. Nadalje u nie bez pomoi ovog pouka
pokazati da naravi Bojoj ne pripadaju ni razum ni volja. Znam dodue da mnogi misle kako
je mogue dokazati da naravi Bojoj pripadaju najvii razum i slobodna volja; jer vele da ne
znaju nita savrenije to bi pridali Bogu nego ono to je i kod nas najvie savrenstvo.
Nadalje, iako Boga poimaju zbiljski najvie razumnim, ipak ne vjeruju da on moe uiniti da
bude sve ono to zbiljski spoznaje; misle da bi na taj nain unitili Boju mo. Da je Bog,
kau oni, stvorio sve to je u njegovu razumu, onda vie nita ne bi mogao stvoriti i to prema
njihovu miljenju razara Boju mo; stoga radije tvrde da je Bog ravnoduan prema svemu i
da stvara samo ono to je u nekakvoj apsolutnoj volji odluio stvoriti. Mislim da sam ipak
dovoljno jasno pokazao (vidi pouak 16) da iz najvie moi Boje ili iz njegove beskonane
naravi beskonano mnogo i na beskonano mnogo naina proizlazi, a to znai da je sve
nuno proizalo ili da stalno slijedi jednakom nunou, kao to iz naravi trokuta od vjenosti
naovamo i od ovamo u vjenost slijedi da su njegova tri kuta jednaka dvama pravim
kutovima. Na ovaj je nain Boja svemo od vjenosti naovamo bila zbiljska i u vjenost e
ostati jednako zbiljska. Na ovaj je nain, barem prema mojem sudu, Boja svemo daleko
savrenije odreena. ini se da protivnici - neka mi bude doputeno govoriti otvoreno zapravo nijeu Boju svemo. Prisiljeni su naime priznati da Bog spoznaje beskonano
mnogo onoga to je stvorljivo, ali to ipak nee nikada stvoriti. Jer, inae, kad bi stvorio sve
to spoznaje, onda bi, prema njima, iscrpio svoju svemo i time postao nesavren. Da bi,
dakle, Boga postavili kao savrenog, dolaze do toga da istovremeno moraju tvrditi da Bog ne
moe uiniti sve na to se razastrire njegova mo. Ne mogu zamisliti nita nesklapnije i nita
to bi bilo u jaoj protivnosti s Bojom svemoi. Nadalje, rekao bih neto o razumu i volji,
koje obino pripisujemo Bogu. Ako vjenoj biti Boga pripadaju razum i volja, onda pod ovim
atributima treba biti shvaeno neto drugo od onog to ljudi pod time obino shvaaju. Jer,
razum i volja koji sainjavaju Boju bit moraju se za cijelo jedno nebo razlikovati od naeg
razuma i volje i ne mogu se poklapati niim drugim do imenom, jednako kako se poklapa
nebeski znak Psa s psom, ivotinjom koja laje. To u dokazati ovako. Ako razum pripada
boanskoj biti, onda on nee, kao na razum, moi po naravi biti kasnije (kako mnogi tvrde)
ili istovremeno sa stvarima razuma, doim je Bog prvotniji od svih stvari po uzronosti
(prema dodatku 1 uz pouak 16); nego, naprotiv, istina i formalna bit stvari jesu takve kakve
jesu zato jer upravo kao takve objektivno opstoje u Bojem razumu. Zato je Boji razum,
ukoliko se pojmi tako da sainjava Boju bit, zapravo uzrok stvari, kako njihove biti tako i
njihova opstanka; to je izgleda prihvaeno i od onih koji tvrde da su Boji razum, volja i mo


osim savrenstva njegove naravi om. N

13

jedno te isto. Kako je Boji razum jedini uzrok stvari, i to (to smo pokazali) kako njihove
biti tako i njihova opstanka, onda se nuno mora razlikovati od njih, kako u pogledu biti tako
i u pogledu opstanka. Jer, ono to je uzrokovano od svojeg se uzroka razlikuje upravo onime
to ima od uzroka. Na primjer, ovjek je uzrok opstanka drugog ovjeka, ali ne i njegove biti;
jer to je vjena istina: stoga se oni prema biti mogu potpuno poklapati; u opstanku se pak
moraju razlikovati; stoga: ako jednome opstanak prestane, ne prestaje opstanak drugoga; no
kada bi se unitila ili bi se lanom pokazala bit jednoga, onda bi se unitila i bit drugoga.
Zbog toga se stvar koja je uzrok biti i opstanka neeg uzrokovanog mora od toga
uzrokovanog razlikovati kako u pogledu biti tako i u pogledu opstanka. Boji razum je uzrok
biti i opstanka naeg razuma: dakle se Boji razum, ukoliko je shvaen tako da sainjava
boansku bit, razlikuje od naeg razuma kako u pogledu biti tako i u pogledu opstanka te se
ne moe s njime ni u emu poklapati do imenom, kako smo zakljuili. Glede volje postupilo
bi se na isti nain, kako svatko moe lako uvidjeti.

Pouak 18.

Bog je imanentni, a ne transientni uzrok svih stvari.

Dokaz
Sve to jest jest u Bogu i mora biti shvaeno pomou Boga (prema pouku 15); stoga je
(prema dodatku 1 uz pouak 1612) Bog uzrok stvari koje su u njemu, i to je ono prvo. Nadalje,
ne moe biti nikakve supstancije osim Boga (prema pouku 14), to jest (prema definiciji
VIII) stvari koja bi u sebi bila izvan Boga, i to je bilo ono drugo. Bog je dakle imanentni, a ne
transientni uzrok svih stvari, to je i trebalo dokazati.
Pouak 19.

Bog ili svi Boji atributi jesu vjeni.

Dokaz
Bog je naime (prema definiciji VI) supstancija koja (prema pouku 11) nuno opstoji, ili (to
je isto) iz ije definicije slijedi da nuno opstoji, stoga je (prema definiciji VIII) vjean.
Nadalje, pod atributima Boga treba razumjeti ono to (prema definiciji IV) izraava bit
boanske supstancije, to jest ono to pripada supstanciji: to samo, kaem, mora ukljuivati
same atribute. Stoga naravi supstancije (kako sam ve dokazao iz pouka 7) pripada vjenost.
Dakle, svaki od atributa mora u sebi ukljuivati vjenost, pa su stoga dakle svi vjeni, to je i
trebalo dokazati.
Primjedba
Ovaj pouak jo je jasniji iz naina na koji sam (pouak 11) dokazao opstanak Boga; iz ovog
dokaza, kaem, proizlazi da je opstanak Boga, kao i njegova bit, vjena istina. Nadalje sam
(pouak 19 Kartezijevih naela) vjenost Boga dokazao i na jedan drugi nain pa to ovdje
nije nuno ponavljati.


16 N, 6 O

14

Pouak 20.

Opstanak Boga i njegova bit jedno su te isto.

Dokaz
Bog (prema prethodnom pouku) i svi njegovi atributi jesu vjeni, to jest (prema definiciji
VIII) svaki od njegovih atributa izraava opstanak. Ovi Boji atributi koji, dakle, (prema
definiciji IV), objanjavaju vjenu bit Boga ujedno objanjavaju njegov vjeni opstanak, to
jest upravo ono to sainjava bit Boga sainjava uje dno njegov opstanak, pa su dakle to i
njegova bit jedno te isto, to je i trebalo dokazati.
Dodatak 1.
Iz ovoga slijedi, prvo, da je opstanak Boga, kao i njegova bit, vjena istina.
Dodatak 2.
Slijedi, drugo, da Bog i svi njegovi atributi jesu nepromjenjivi. Jer, ako se oni izmijene u
odnosu na opstanak, moraju se takoer (prema prethodnom pouku) promijeniti i u odnosu na
bit, a to znai (kako je samo po sebi jasno) da bi iz istinitoga nastalo lano, to je nesklapno.
Pouak 21.

Sve to slijedi iz na svaki nain neograniene naravi nekog Bojeg atributa, morat e uvijek i
beskonano opstojati, ili je prema istom atributu vjeno i beskonano.
Dokaz
Ako to nijee, zamisli da je mogue da u nekom Bojem atributu iz njegove na svaki nain
neograniene naravi uslijedi neto to je konano i ima odreeni opstanak ili trajanje, na
primjer pred stavu Boga u miljenju. Miljenje pak, ako ga uzimamo kao Boji atribut, jest
nuno (prema pouku 11) beskonano po svojoj naravi. Ako pak miljenje ima predstavu
Boga uzima se kao konano. Meutim, (po definiciji II) konanim se moe pojmiti samo ako
je ogranieno samim miljenjem. Ali ne samim miljenjem ukoliko ono sainjava predstavu
Boga, jer se utoliko uzima kao konano. Dakle, miljenjem ako ono ne sainjava predstavu
Boga a koje (prema pouku 11) nuno mora opstojati: ima dakle neko miljenje koje ne
sainjava predstavu Boga, zato jer iz njegove naravi, ukoliko je apsolutno miljenje, ne slijedi
nuno predstava Boga. (Poimamo naime miljenje koje sainjava i ne sainjava predstavu
Boga.) A to je protivno pretpostavci. Dakle, ako predstava Boga u miljenju ili neto drugo
(svejedno je to se uzme, jer dokaz vrijedi openito) u nekom Bojem atributu slijedi iz
nunosti beskonane naravi atributa samog, onda nuno mora biti beskonano. To je bilo
prvo.
Nadalje, ono to ovako slijedi iz nunosti naravi nekog atributa ne moe imati
ogranieni <opstanak ili> trajanje. Jer, ako to nijee, pretpostavi onda da u nekom atributu
Boga ima neka stvar koja slijedi iz nune naravi atributa, na primjer predstava Boga, i za nju
pretpostavi da jednom nije opstojala ili da nee opstojati. Kako se miljenje uzima kao atribut
Boga, ono mora nuno i nepromjenjivo opstojati (prema pouku 11 i prema dodatku 2 uz
15

pouak 20). Zato bi preko granica trajanja predstave Boga (budui da je pretpostavljeno da
jednom nije opstojala, odnosno da nee opstojati) miljenje moralo opstojati bez predstave
Boga; a to je protivno pretpostavci, jer se naime pretpostavilo da iz danog miljenja nuno
slijedi predstava Boga. Dakle, predstava Boga u miljenju, ili neto to nuno slijedi iz
apsolutne naravi nekog atributa Boga, ne moe imati ogranieno trajanje, nego je prema tom
atributu vjeno, i to je bilo ono drugo. Zamijetiti treba da se ovo moe kazati i o bilo kojoj
stvari koja u nekom Bojem atributu nuno slijedi iz apsolutne naravi Boga.
Pouak 22.

Sve to slijedi iz nekog Bojeg atributa, ukoliko je modificirano takvom modifikacijom koja
prema istome i nuno i beskonano opstoji, mora isto tako opstojati i nuno i beskonano.
Dokaz
Dokaz ovog pouka izvodi se na isti nain kao i kod prethodnog pouka.

16