S.

Katui-Jergovi: Zastara
UDK 343.123.4
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 343.291
523-549.
Primljeno 18. listopada 2006.
Struni lanak

Sanja Katui-Jergovi*

ZASTARA

Autorica se u radu bavi teorijskim i praktinim aspektima zastare

kaznenog progona i zastare izvrenja kazni i sigurnosnih mjera. Kod
zastare kaznenog progona najprije istie pitanja poetka tijeka zasta-
re, posebice kod specifinih delikata kao to su kaznena djela stanja,
vieaktna kaznena djela, kolektivna kaznena djela, kaznena djela
neinjenja, produljena kaznena djela te zastare u sluaju stjecaja a za-
tim razmatra pitanja prekida, obustave i mirovanja zastare. Posebice
je zanimljivo praktino pitanje odreivanja zastarnog roka kada je on
poeo tei po starom zakonu a u meuvremenu, prije isteka je novelom
zakona on produljen: prema stajalitu Vrhovnog suda RH i nekih naih
teoretiara, na poinitelja se tada primjenjuju odredbe o zastari iz no-
vog zakona. Naposlijetku autorica upozorava na istraivanje u organi-
zaciji Akademije pravnih znanosti Hrvatske i Katedre za kazneno pra-
vo Pravnog fakulteta Sveuilita u Zagrebu provedeno tijekom 2002. i
2003.g. koje je obradilo 60 predmeta opinskih sudova te utvrdilo da
su najei razlozi nastupa zastare neaktivnost suda (38,33%), nedola-
zak okrivljenika (23,33%), promjena suca (11,66%), neodgovarajue
voenje postupka (7,5%), dok je (bitno) skraenje zastarnih rokova bilo
tek na petom mjestu uzroka nastupa zastare (u 5%).

UVOD

Ve je u teoretskom dijelu izlaganja o zastari reeno dosta o kriminalno-

politikim razlozima uvoenja tog instituta, pa e se ovaj dio rada usredotoiti
na primjenu tog instituta u praksi te na pitanja i dvojbe koje ona izaziva. Izloit
e se stajalita prakse, ona e se analazirati i iznijeti argumenti za i protiv
odreenih stajalita. Uvid u praksu izvren je na osnovi odluka objavljenih u
Sudskoj praksi Ing registra Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Opinskog
suda u Zagrebu, koji izvori su bili dostupni. Stoga ovaj rad ne pretendira biti
sveobuhvatan, ve oslikava dio sudske prakse, nadam se u zadovoljavajuoj
mjeri da se stekne opi dojam.
Imajui u vidu da je Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona Re-
publike Hrvatske, objavljen u Narodnim novinama broj 71 od 28. lipnja 2006.,

*
Sanja Katui-Jergovi, sutkinja upanijskog suda u Velikoj Gorici

523
S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

koji stupa na snagu 1. listopada 2006., izmijenio odredbe o zastari kaznenog

progona, o tijeku i prekidu zastare kaznenog progona te o zastari izvrenja
kazne, pokuat u detektirati tzv. kritine toke i dileme koje te izmjene u
praksi i primjeni mogu izazvati te, ponovo uz pomo dostupne sudske prakse i
teoretskih razmatranja, ponuditi razliita rjeenja i argumentaciju za njih.

OPENITO O ZASTARI

Kazneni zakon RH razlikuje zastaru kaznenog progona i zastaru izvrenja

kazne i sigurnosnih mjera. Prema odredbama Zakona o kaznenom postupku,
sud po slubenoj dunosti u svakom trenutku pazi na nastup zastare te, ako
utvrdi da je ona nastupila, duan je obustaviti kazneni postupak, odbaciti
optuni prijedlog ili presudom odbiti optubu.
Zastara kaznenog progona vodi gaenju kanjivosti djela, iskljuuje
mogunosti progona za kanjivu radnju, to znai prestanak ovlasti nadlenih
tijela na kazneni progon poinitelja kaznenog djela nakon proteka u Zakonu
odreenog vremena. Zastara izvrenja kaznene sankcije iskljuuje mogunost
izvrenja pravomone sankcije, pa znai gubitak prava na izvrenje pravomono
izreene kaznenopravne sankcije.
Da bi zastara nastupila, potrebno je da proteknu rokovi koje odreuje Zakon.
Duljina pojedinog roka ovisi o posebnom maksimumu kazne zaprijeene za
pojedino kazneno djelo o kojem je rije. Iako je ta odredba tako jasna da
joj nije potrebno dodatno tumaenje, ipak je pregledom sudskih odluka usta-
novljeno da je bilo i sluajeva kad je nii sud zakljuio da se zastarni rok
u sluaju kad za odreeno djelo nije odreen posebni maksimum odreuje
prema za to djelo propisanom zakonskom minimumu, to je u konkretnom
sluaju bilo pet godina, bez uzimanja u obzir opeg zakonskog maksimuma
od petnaest godina. To slijedi iz ukidne odluke VSRH broj IV K-116/02.
Kazneni zakon RH u l. 19. odreuje duljinu zastarnih rokova (zastare kaz-
nenog progona) za pojedina kaznena djela, dakako ovisno o visini propisane
kazne za ta djela, dok u odredbi l. 19. odreuje pojmove relativne i apsolutne
zastare kaznenog progona, pri emu definira i rokove potrebne za nastup ove
potonje.
Odredbom l. 21. i 22. KZ odreeni su rokovi zastare izvrenja kazni i
izvrenja sigurnosnih mjera, dok je u odredbi l. 23. definiran pojam relativne
zastare izvrenja kazne i sigurnosnih mjera te njihove apsolutne zastare, pri
emu su odreeni i rokovi za njezin nastup.
Relativna zastara kaznenog progona po odredbama KZ nastupa kad pro-
tekne odreeno vrijeme od poinjenja kaznenog djela, pod pretpostavkom da
ne doe do prekida zastare niti do obustave zastare.

524
 S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

Apsolutna, pak, zastara nastupa kad od poinjenja djela protekne dvo-

struko onoliko vremena koliko je odreeno za relativnu zastaru, bez obzira na
prekid i obustavu tijeka relativne zastare.
Rokovi su odreeni prema kalendarskoj godini, pa zastara nastupa
poetkom dana koji odgovara poetnom danu tijeka zastare. To znai da, kad
rok istjee u nedjelju ili na dravni praznik, tim danom nastupa i zastara. U
sluaju dvojbe o danu poinjenja kaznenog djela, uzima se u obzir varijanta
povoljnija za poinitelja, primjenom naela in dubio pro reo.
No, prije uputanja u definiranje pojmova prekida i obustave zastare, po-
trebno je odrediti od kada poinje tei zastara, tj. od kojeg se trenutka rauna
zakonom odreeni zastarni rok.

POETAK TIJEKA ROKA ZASTARE

Imajui u vidu dunost suda da na nastup zastare reagira kako na prijedlog

odnosno primjedbu stranaka u postupku, tako i po slubenoj dunosti, vanim
se najprije ini odrediti trenutak kada zastara poinje tei, koji je Kaznenim
zakonom definiran kao dan poinjenja djela.
Odreivanje tog dana ovisi ne samo o vrsti kaznenog djela nego i o
injeninom opisu inkriminacije, kako je ona odreena u optunom aktu (od-
nosno istranom zahtjevu) o kojem se odluuje. U ovom potonjem, s obzirom
na to da je rije o injeninom pitanju, vrijedi naelo in dubio pro reo.
Prema odredbi l. 26. KZ, vrijeme poinjenja kaznenog djela je ono kad je
poinitelj radio ili je bio duan raditi, bez obzira na to kad je nastupila poslje-
dica iz zakonskog opisa kaznenog djela.
Dan poinjenja kaznenog djela ovisit e, kako je ve reeno, o vrsti kaz-
nenog djela, a to zahtijeva da sud utvrdi vrstu kaznenog djela u pojedinom
sluaju, to e ovisiti ne samo o zakonskom opisu i kvalifikaciji inkriminacije
nego i o njezinu injeninom opisu.
a) Kad se radi o kaznenom djelu koje prema zakonskom opisu obuhvaa
radnju i posljedicu (materijalna kaznena djela) kao jedno protupravno stanje
te je nastupanjem posljedice djelo dovreno u formalnom i materijalnom smi-
slu, tada nije sporno da je djelo poinjeno onog dana kad je poinitelj tu radnju
izvrio. To je npr. sluaj kod prometnih delikata, gdje nije sporno niti dvojbe-
no kad je djelo poinjeno. Zastara tada nastupa protekom roka odreenog za
pojedino kazneno djelo, i to kalendarskog. Iako o tome u teoriji nema dvojbe
te je ne bi trebalo biti ni u praksi, s obzirom na odredbu l. 20. st. 1. KZ, koja
odreuje da zastara kaznenog progona poinje tei od dana kad je kazneno
djelo poinjeno (to znai da bi zastara nastupila protekom odreenog broja
godina na dan u mjesecu koji odgovara danu u mjesecu poinjenja kazne-
nog djela), ipak je pregledom odluka ustanovljeno da postoje i takve koje

525
S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

ne uvaavaju u cijelosti to naelo. Tako je u odluci VSRH broj I K-285/02

u izreci navedeno da se na temelju l. 353. t. 6. ZKP odbija optuba protiv
optuenog da bi dana 17. rujna 1995. oko 02,00 sata..., dok u obrazloenju
stoji da je nastupila apsolutna zastara kaznenog progona, za konkretno kaz-
neno djelo istekom roka od est godina, to je u konkretnom sluaju bilo 18.
rujna 2001., a to, dakako, nije u skladu s naelom da rok poinje tei danom
izvrenja djela. Valja napomenuti da je taj nain odreivanja dana nastupa
zastare uoen u samo jednom, ovdje izloenom sluaju.
Meutim, valja napomenuti i da se injeninim opisom inkriminacija i kod
takvih djela zna dogoditi da se ovlateni tuitelj o tonom vremenu izvrenja
djela ne moe odrediti te stoga navodi odreeno razdoblje kao trenutak u
kojem je djelo poinjeno. Obino je to npr.: tijekom mjeseca rujna 1998.
g., poetkom mjeseca lipnja 2000.g., u razdoblju od sijenja do sredine
svibnja 1996.g. i sl. U takvom sluaju zastara se rauna od kraja tog razdob-
lja, pri emu valja imati na umu i naelo in dubio pro reo, to znai da se
datum izvrenja odreuje onako kako je to u danoj situaciji najpovoljnije za
okrivljenika, ali respektirajui okvire zadane injeninim opisom. Na taj nain
argumentirana je i odluka VSRH broj I K-463/02, koja u izreci navodi da se
po l. 353. t. 6. ZKP odbija optuba protiv optuenog da bi u vremenskom
periodu od mjeseca lipnja pa do 20. rujna 1992. ..., a u obrazloenju se na-
vodi da je apsolutna zastara nastupila za konkretno kazneno djelo protekom
deset godina od njegova izvrenja, pa je u ovom sluaju apsolutna zastara
krivinog gonjenja nastupila danom 20. rujna 2002.godine.
U praksi je prihvaeno da se pod poetkom mjeseca razumije prvi dan
u mjesecu, pod sredinom mjeseca petnaesti dan u mjesecu, a pod izrazom
tijekom mjeseca itav taj mjesec. Meutim, nije uvijek tako: u odluci VSRH
broj I K-704/02 u izreci se navodi da se na temelju l. 353. t. 6. ZKP protiv
optuenog ... odbija optuba da bi u vremenskom periodu izmeu 19. svib-
nja 1997.godine, i par dana iza toga, a u obrazloenju se navodi: Kako je
kazneno djelo poinjeno 19. svibnja 1997., apsolutna zastara pokretanja
kaznenog postupka nastupila je danom 19. svibnja 2003. ..., to implicira
da sud uope nije respektirao razdoblje koje je, iako neodreeno, po naem
miljenju, ipak bilo odredivo, makar na nain da se par dana iza dana 19.
svibnja odredi kao prvi idui dan, tj. 20. svibnja 2003.
b) Kod trajnog kaznenog djela (u zakonsko bie kojeg pripada i trajanje
odnosno odravanje protupravnog stanja stvorenog radnjom izvrenja dje-
la) zastarijevanje se rauna od dana prestanka protupravnog stanja, odnos-
no od prestanka radnje izvrenja kaznenog djela po opem pravilu, jer rad-
nja izvrenja trajnog kaznenog djela podrazumijeva uzrokovanje i daljnje
odravanje protupravnog stanja. Dakle, dok traje protupravno stanje stvoreno
tom radnjom, traje i sama radnja izvrenja. U sudskoj praksi zauzeto je jedin-
stveno stajalite da je tako kod kaznenih djela povrede dunosti uzdravanja

526
 S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

iz l. 209. KZ, nadrilijenitva iz l. 244. KZ, zlouporabe opojnih droga u

obliku iz l. 173. st. 1. KZ, naruavanja nepovredivosti doma iz l. 122. KZ,
protupravnog oduzimanja slobode iz l. 124. KZ, izvanbranog ivota s ma-
loljetnom osobom iz l. 214. KZ, oduzimanja tue pokretne stvari iz l. 221.
st. 1. KZ (po prijanjem Saveznom sudu to je bilo kazneno djelo stanja, dok
je po Vrhovnom sudu RH to trajno kazneno djelo), nedozvoljenog dranja
oruja i eksplozivnih tvari iz l. 335. KZ (dakako kad je radnja izvrenja po-
sjedovanje), nesavjesnog gospodarskog poslovanja iz l. 291. KZ. U odnosu
na ovo potonje djelo, valja spomenuti odluku upanijskog suda u Zagrebu
K-522/00 kojom je zauzeto stajalite da, budui da je optueniku stavljeno na
teret da je djelo iz l. 291. KZ poinio proputajui organizirati posao na nain
odreen Pravilnikom o organizaciji poslova i radnih zadataka u razdoblju od
1. 1. 1994. do 11. 7. 1995. te kako je rije o tzv. trajnom kaznenom djelu, tj.
djelu koje se obavlja odreeni vremenski period, u konkretnom sluaju zastara
nije nastupila, jer je treba raunati od zavretka utuenog razdoblja.
Meutim, i neke od kumulativno ili alternativno odreenih radnji izvrenja
drugih kaznenih djela mogu predstavljati trajno kazneno djelo. Tako se u odlu-
ci VSRH broj I K-467/04 ne prihvaa stajalite prvostupanjskog suda da je
nastupila zastara za kazneno djelo iz l. 335. st. 1. KZ, a iz obrazloenja slije-
di da je to stoga to iz injeninog opisa tog djela proizlazi da je poinitelj
... tono neutvrenog dana 1992. godine, bez ovlatenja, uzeo tri komada
od po 100 grama vojnog eksploziva trotila te da je isti drao do 29. lipnja
2003.g., to znai da je neovlateno posjedovao eksplozivne tvari ije nabav-
ljanje, prodaja i posjedovanje graanima nije dozvoljeno. Stoga apelacijski
sud zakljuuje da je protupravno stanje posjedovanja eksploziva trajalo do
29. lipnja 2003., s time da se u zakonskom opisu predmetnog kaznenog djela
iskljuivo navodi da je optuenik posjedovao eksplozivne tvari..., pa logino
proizlazi da je radnja izvrenja dovrena upravo 29. lipnja 2003.
c) Kod kaznenih djela stanja (koja po svom zakonskom opisu obuhvaaju
ostvarivanje jednog protupravnog stanja, koje moe i dulje trajati, ali koje je
trajanje kaznenopravno irelevantno, to znai da je djelo dovreno u materijal-
nom i formalnom smislu ostvarivanjem tog protupravnog stanja, tj. poduzi-
manjem radnje kojom je to stanje stvoreno) zastara poinje tei danom ostva-
renja takvog stanja. Ni to u praksi nije sporno. To su npr. djela dvobranosti
u obliku iz l. 206. st. 1. KZ, promjene obiteljskog stanja u obliku iz l. 211.
st. 1. KZ.
d) Kod vieaktnih, tj. viekratnih (sloenih) kaznenih djela, zakonsko
bie kojih obuhvaa vie djelatnosti koje se izvruju odreenim redom, bez
obzira na to moe li svaka od tih djelatnosti, uzeta sama za sebe, biti posebno
kazneno djelo, a kako je djelo izvreno onda kad je poinjena posljednja od
radnji izvrenja tog djela, i zastara poinje tei od tog dana (poduzimanja po-
sljednje radnje). Praksa je i ovdje jedinstvena te takvima smatra npr. kaznena

527
S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

djela uzimanja talaca u obliku iz l. 171. st. 1. KZ, silovanja iz l. 188. KZ,
razbojnitva iz l. 218. KZ, razbojnike krae iz l. 218. KZ itd.
e) Kod kolektivnog kaznenog djela (kad se prema smislu odreenog
zakonskog opisa neka kontinuirana djelatnost, sastavljena od vie istovrsnih
radnji, tretira pravno kao jedno kazneno djelo, a najee se u zakonskom
opisu odreuje pojmom bavi se) zastarijevanje poinje tei od dana kad je
izvrena posljednja radnja koja ulazi u sastav takvog kaznenog djela. Prema
profesoru F. Baiu (Komentar Kaznenog zakona iz 2004.), kod kolektivnog
kaznenog djela pod pojmom bavljenje uvijek se podrazumijeva uestalo,
viekratno vrenje zabranjene radnje, pa nije dovoljno jednokratno izvrenje
takve radnje. S druge strane, prema M. Petranoviu (Zastara kaznenog i
prekrajnog progona te izvrenja kaznenih i prekrajnih sankcija, HPR, br.
5/2004.), djelo moe postojati i uz jednu jedinu djelatnost. To su npr. kaznena
djela lihvarskog ugovora iz l. 233. KZ i nadripisarstva iz l. 310. KZ.
f) Za kaznena djela neinjenja (koja se ine proputanjem dune radnje)
zastara poinje tei onda kad je poinitelj bio duan raditi. Kao tipina djela
neinjenja mogu se spomenuti kaznena djela neotklanjanja opasnosti iz l.
269. st. 1. KZ, nesudjelovanja u otklanjanju ope opasnosti iz l. 270. KZ,
neprijavljivanja pripremanja kaznenog djela iz l. 299. KZ, neprijavljivanja
poinjenog kaznenog djela iz l. 300. KZ, nepruanja medicinske pomoi iz
l. 243. KZ i sl. Zanimljiv je sluaj s kaznenim djelom iz l. 626. st. 1. t. 2.
Zakona o trgovakim drutvima (koje se ini proputanjem dunosti da se
zatrai otvaranje steajnog postupka). I teorija i praksa zauzele su jednako
stajalite pri odreivanju vremena izvrenja tog konkretnog kaznenog djela1.
Meutim, drim da bi takvo stajalite valjalo revidirati. Naime, to djelo je
svojevrsna specifinost, koja je i inae poznata u pravnoj teoriji. S jedne strane
poiniteljeva dunost da radi nastupa zbog odreenih objektivnih okolnosti
(nastup steajnih razloga), pri emu mu Zakon prua rok u kojem je duan
izvriti traenu inidbu zatraiti otvaranje steajnog postupka. No, isto-
vremeno valja rei da nakon proteka tri tjedna od nastanka steajnih razloga
poinitelj zbog svoje neaktivnosti ulazi u kriminalnu sferu, tj. kaznenu zonu,
no to stanje, tj. potreba da se pokrene steajni postupak, postoji i nadalje,
sve dok postoje steajni razlozi. Drugim rijeima, drim da je u konkretnom
sluaju rije o tzv. omisivno-trajnom kaznenom djelu, gdje tek prestankom
protupravnog stanja nestankom steajnih razloga - poinje tei zastarni
rok.2 Potrebno je spomenuti da postoje i tzv. neprava djela neinjenja (komi-

1
Tako M. Petranovi u citiranom radu i autorica ovog rada u lanku: Neka razmatranja
o kaznenim djelima predvienim Zakonom o trgovakim drutvima, Ing. biro, 2001., kao i
odluka VSRH broj I K-340/05.
2
Zakonom o steaju propisana je obveza odgovorne osobe da pokrene steajni postupak
po proteku tri tjedna, odnosno 21 dana otkad se steknu uvjeti koji su propisani tim zakonom

528
 S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

sivno-omisivna), gdje zastara poinje tei danom kad je neinjenje dovreno

ili nastupom posljedice kojom je djelo neinjenjem dovreno. Ta djela neki
autori svrstavaju u djela s uvjetima inkriminacije, gdje rok poinje tei od
nastupanja okolnosti koje su uvjet kanjivosti. To su npr. teka kaznena djela
protiv ope sigurnosti iz l. 271. KZ.
g) U pogledu produljenih kaznenih djela potrebno je rei neto vie.
Sukladno odredbi l. 61. st. 2. KZ, produljeno kazneno djelo poinjeno je kad
je poinitelj s namjerom poinio vie istih ili istovrsnih kaznenih djela koja s
obzirom na nain poinjenja, njihovu vremensku povezanosti i druge stvarne
okolnosti to ih povezuju ine jedinstvenu cjelinu. Ni u teoriji ni u praksi nema
jedinstvenog stajalita o tome rauna li se vrijeme zastare kaznenog progona
kod produljenog kaznenog djela posebno i odvojeno za svaku pojedinu radnju
koja ini konstrukciju produljenog kaznenog djela ili se rokovi zastarijevanja
raunaju od izvrenja posljednje radnje iz sastava produljenog kaznenog dje-
la. Pregledom objavljenih odluka VSRH ustanovljeno je da se u posljednje
vrijeme taj sud priklonio stajalitu da se zastarijevanje rauna za svaku pojedi-
nu radnju koja ulazi u sastav produljenog kaznenog djela, pod pretpostavkom
da je rije o nekvalificiranom obliku tog djela, kod kojeg se njegov osnovni
oblik ostvaruje svakom pojedinom radnjom izvrenja. Meutim, istodobno
se u odluci upanijskog suda u Zagrebu K-420/03 navodi: Optueniku je
stavljeno na teret jedno produljeno kazneno djelo prijevare iz l. 224. st. 1.
i 4. KZ, poinjeno u vremenu od 14. 11. 1991. do 6. 4. 1993. ... Produljeno
kazneno djelo je jedno kazneno djelo iako se sastoji od vie radnji od kojih
svaka za sebe ima obiljeje kaznenog djela. Rok zastare kod produljenog
kaznenog djela tee od posljednje radnje poduzete u sastavu produljenog
kaznenog djela, a to znai od 06.04.1993.g. Bez obzira na to to je ovdje
rije o produljenom djelu kvalificiranog oblika, iz obrazloenja te odluke ne

kao steajni razlozi. Dakle, imajui u vidu pravi zatitni objekt ovog oblika tog djela, odnosno
pravnu sigurnost prvenstveno za vjerovnike pravne osobe koja treba zavriti u steaju (a to
podrazumijeva i njihov ekonomski interes, jer to se steaj prije pokrene nakon to se za to
steknu uvjeti, to je vjerojatnije da e u bitnom dijelu njihova potraivanja biti namirena), te
rezimirajui da Steajni zakon daje odgovornim osobama tzv. grace period (spomenuta tri tjed-
na) da zatrae otvaranje steajnog postupka, zakljuiti je da je postojanje steajnih razloga u
svojoj sri zapravo stanje koje, dok traje, trai aktivnost odgovornih osoba iniciranje steajnog
postupka. Posljedica je takvog promiljanja da se i u pitanju zastare primjenjuju pravila kao kod
trajnog kaznenog djela. Dakako, ako neka osoba tijekom opstojnosti steajnih razloga prestane
biti odgovornom osobom (ostavkom, opozivom imenovanja i sl.), tim danom poinje za nju
tei zastarni rok. Jednako tako, ako neka druga osoba postane odgovornom osobom (upravom
drutva) za trajanja steajnih razloga, a nakon to je protekao spomenuti rok od tri tjedna po
njihovu nastanku, duna je ODMAH po preuzimanju dunosti pokrenuti steajni postupak te
nema pravo na svoja tri tjedna. To samo na prvi pogled izgleda nepravedno, jer preuzimanje
takve dunosti podrazumijeva i snimanje stanja koje tome prethodi, pri emu takva osoba
nosi veliku odgovornost.

529
S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

proizlazi da se ta okolnost (da se radi o kvalificiranom obliku djela) perci-

pira kao bitna u odreivanju poetka tijeka zastarnog roka. Takoer, isti sud
u odluci K-432/00 spominje takvo stajalite, prepriavajui sadraj albe
dravnog odvjetnika, iako se iz obrazloenja ukidne odluke tog suda ne moe
nesumnjivo razabrati dijeli li i sud takvo stajalite. Naime, presuda nieg suda
ukinuta je i stoga to je nakon poinjenja kaznenog djela prijevare iz l. 224.
st. 1. KZ isti poinitelj tim optunim aktom tereen i za kazneno djelo kri-
votvorenja isprave iz l. 311. st. 2. KZ, to prekida tijek relativne zastare. Na-
vedeno proizlazi iz obrazloenja te odluke: Optubom Opinskog dravnog
odvjetnitva okrivljenoj je stavljeno na teret produljeno kazneno djelo prijeva-
re iz l. 224. st. 1. KZ i kazneno djelo krivotvorenja isprave iz l. 311. st. 1. i
2. KZ, koja se djela sastoje od pet odvojenih kaznenopravnih radnji... Dravni
odvjetnik u albi smatra da sud I. stupnja pogreno uzima utvrenim da za-
stara kod produljenog kaznenog djela poinje tei posebno za svaku pojedinu
kaznenopravnu radnju od dana kada je ona poinjena, a da u stvari poinje tei
od dana kada je poinjena posljednja kaznenopravna radnja koja ulazi u sastav
produljenog kaznenog djela...
Stajalite koji zastaru vezuje za pojedinanu radnju iz kompleksa pro-
duljenog djela trpi odreene zamjerke.3 Naime, valja primijetiti da KZ u l.
61. tretira produljeno kazneno djelo kao jedinstvenu cjelinu, to implicira da
pojedine radnje izvrenja gube svoju samostalnost. Ve time to se poinitelj
proglaava krivim zbog poinjenja jednog djela, a ne stjecaja istovrsnih djela,
on je privilegiran, pa mu se ne moe istodobno ii u prilog i time to se takvo
jedinstveno djelo naknadno opet razbija na svoje sastavne dijelove. S dru-
ge pak strane, kritizirano stajalite, prihvaeno od Vrhovnog suda, akceptira
u sebi i proglaavanje poinitelja krivim za manju kriminalnu koliinu, to
naravno nikako nije bez vanosti prilikom ocjene teine poinjenog djela i
odmjeravanja adekvatne sankcije.
Valja ponoviti stajalite VSRH u sluaju kad se produljeno kazneno djelo
sastoji od vie radnji istog kaznenog djela, gdje svaka od pojedinih radnji
(kojom se ostvaruje to djelo) nije samostalno kazneno djelo, nego dio pro-
duljenog kaznenog djela u njegovu teem, kvalificiranom obliku, jer tada za-
stara ne nastupa samostalno za svaku od tih radnji, nego rok za zastaru takvog
produljenog kaznenog djela ovisi o vrsti i visini kazne propisane za tei oblik
tog produljenog kaznenog djela, neovisno o tome ima li pojedina, inae isto-
vrsna radnja, sama za sebe sva obiljeja kvalificiranog oblika tog djela. To
odraavaju mnoge odluke VSRH, npr. III Kr-76/04, III Kr-247/03, te u praksi
nije naeno drugaije stajalite.
Zanimljivo je takoer napomenuti pravno stajalite izraeno u odluci Vrhov-
nog suda RH o pitanju zastare kad se stvoreno protupravno stanje sastoji u

3
F. Bai u Komentaru Kaznenog zakona, str. 70.

530
 S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

periodinoj inidbi. U odluci IV K-38/00 razmatran je sluaj kad je okriv-

ljeniku na temelju lanih podataka nadleno dravno tijelo priznalo status rat-
nog vojnog invalida i time pravo na invalidninu, poseban dodatak, jednokrat-
ne novane pomoi i osiguranje, koje je primao od 1994. do kraja kolovoza
1999., ime je poinio prijevaru iz l. 224. st. 1. KZ. Zauzeto je miljenje
da je okrivljenik svaki put prilikom primanja pojedinog od periodinih izno-
sa, prikrivanjem injenica odravao u zabludi nadleno dravno tijelo, pa je
time svaki put obnavljao radnju izvrenja prijevare. U takvom sluaju zastara
kaznenog progona poinje tei od dana posljednje periodine inidbe koja je
nastala na temelju izazvanog protupravnog stanja.
h) Posebno o dionicima kaznenog djela. Za dionike kaznenog djela
(supoinitelje, poticatelje i pomagae) rok zastarijevanja prema jednom teo-
retskom miljenju rauna se od dana kad je poduzeta dionika radnja, ali po-
stoji i stajalite da se taj rok rauna od dana kad je zapoelo izvrenje glavnog
djela, jer da to proizlazi iz akcesorne prirode dionitva4. U praksi nisam naila
na rjeidbe kojima bi se problematiziralo to pitanje. Osobno smatram da, bez
obzira na akcesornu prirodu dionitva, loginije proizlazi da se zastara rauna
od poduzimanja radnji dionitva svakog sudionika.
i) Stjecaj kaznenih djela. Po logici stvari, za svako od poinjenih kazne-
nih djela u stjecaju tee zastarni rok odvojeno. Ovdje jedino treba primijetiti
da je vrlo vano luiti relativnu od apsolutne zastare s obzirom na redoslijed
izvrenja pojedinih od tih djela i njihovu teinu. Naime, ovisno o okolnostima
konkretnog sluaja, relativna zastara ne mora nuno nastupjeti samo istekom
vremena od poinjenja kaznenog djela. O tome e biti rijei kod prekida tijeka
zastare.
Iz svega iznesenog razvidno je da se opravdano kritizira zakonsko rjeenje
kojim se poetak roka zastarijevanja vezuje uz vrijeme poduzimanja radnje, jer
rok poinje tei prije nego to je djelo dovreno (pa tako i prije nego to je bilo
mogue poeti kazneni progon). To je u veoj mjeri izraeno u djelima gdje su
vremenski razdvojeni radnja i posljedica. Prof. dr. sc. F. Bai u Komentaru
Kaznenog zakona ovdje daje primjer nehajnog djela nepropisnog izvoenja
graevinskih radova, ruenja kue nekoliko godina nakon dovretka zgrade.
Valja primijetiti da bi zbog stilizacije l. 294. KZ (sklapanje tetnog ugovora)
i trenutano neizmijenjenog stajalita prakse da teta mora nastati da bi djelo
egzistiralo, isto vrijedi i za to djelo. Takvi argumenti doista opravdavaju prije-
dlog da se u slinim situacijama propie da rok zastarijevanja poinje tei od
dana nastupanja posljedice ili od dovrenja djela.

4
Ta dva stajalita iznosi F. Bai u Komentaru Kaznenog zakona, str. 70. Isti autor u knjizi
Kazneno pravo, Opi dio, str. 483, navodi pak da se za dionike rok zastarijevanja rauna od
dana kad je dionik djelovao.

531
S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

Treba ponoviti da se zastara odreuje prema konkretnom kaznenom djelu.

To znai da se i prilikom izmjena optunog akta ovlatenog tuitelja mora
imati u vidu taj podatak, jer sud stalno po slubenoj dunosti pazi na protek
zastarnih rokova. U tom smjeru postoje brojne potpuno meusobno suglasne
sudske odluke, a ovdje se citira samo jedna takva Vrhovnog suda RH I K-
953/88 od 15. 11. 1989.: ...Iz podataka u spisu proizlazi da je to djelo izvreno
5. veljae 1986., kako je to navedeno u izreci pobijane presude, ali da je cijeli
krivini postupak protiv optuenika, od njegova pokretanja pa do 27. lipnja
1988. voen zbog krivinog djela razbojnitva iz l. 132. st. 1. KZH. Toga
dana na glavnoj raspravi od 27. 6. 1988. javni tuilac je izmijenio injenini i
pravni opis tog djela iz optunice u krivino djelo hazardne igre iz l. 211. st.
1. KZH tako da je optuio za drugo krivino djelo, u kojem nisu sadrani bitni
elementi prvobitnog krivinog djela i tako potpuno izmijenio njegov identitet.
Stoga se smatra da je krivino gonjenje optuenika za krivino djelo iz l. 211.
st. 1. KZH poduzeto 27. 6. 1988., kada je nastupila relativna zastara gonjenja
za to djelo.

PREKID I OBUSTAVA (MIROVANJE) ZASTARE

KAZNENOG PROGONA

Prekid zastare reguliran je u stavcima 3.-5. l. 20. KZ, iz kojih se odreda-

ba razluuju dvije osnove za prekid.
a) Zastara se prekida svakom postupovnom radnjom nadlenog dravnog
tijela koja je poduzeta radi progona poinitelja zbog uinjenog kaznenog djela
(st. 3.). Postupovna radnja je djelatnost procesnih subjekata koji su ovlateni
na njezino izvrenje, pri emu se time utjee na zasnivanje, tijek ili okonanje
postupovnog odnosa. Radnju poduzima procesni subjekt tijekom postupka,
mora biti usmjerena na progon poinitelja. Sudska praksa u najveoj je mjeri
dala odgovore to se smatra takvom procesnom radnjom procesnih subjeka-
ta. To su radnje poduzete od suda, kao npr. ispitivanje svjedoka, vjetaka,
oevid, nalog za zakazivanje glavne rasprave, nalog za raspisivanje tjeralice,
rjeenje o pritvoru, pozivanje okrivljenika, nalog za dovoenje okrivljenika,
nalog i poduzeto sudskomedicinsko vjetaenje radi utvrivanja rasprav-
ne sposobnosti okrivljenika, rjeenje o spajanju predmeta u postupku protiv
istog optuenika, rjeenje suda prvog stupnja o proglaenju nenadlenim za
suenje u nekom kaznenom predmetu, nalog o dostavi prvostupanjske pre-
sude; radnje dravnog odvjetnika (zahtjev za provoenje istrage, prijedlog za
provoenje hitnih istranih radnji, prijedlog da se istraga dopuni); radnje po-
duzete od oteenika kao tuitelja (podnoenje zahtjeva za provoenje istra-
ge ili optunog prijedloga), odnosno privatnog tuitelja (podnoenje privatne
tube, zahtjeva za provoenje odreene istrane radnje); istrane radnje redar-

532
 S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

stvenih vlasti u smislu l. 184. ZKP te radnje koje se poduzimaju na zahtjev

dravnog odvjetnika ili suda (istranog suca ili vijea). Definirano je i koji
su to postupci koji nemaju svojstvo takve radnje. Takvima se uzimaju npr.
kaznena prijava oteenika (pri emu valja spomenuti da je u nekoliko odluka
zamijeeno da se u obrazloenju potpuno nepotrebno spominje da je i kaz-
nena prijava podnesena nakon nastupa relativne zastare kao u odluci VSRH
Kzz-35/04), iskaz vjetaka, ali i dopis istranog suca kojim on poziva stranku
dravnog odvjetnika da dostavi uredan istrani zahtjev, radnja kojom sud od
Ministarstva pravosua trai podatke o osuivanosti optuenika, slubena
biljeka predsjednika vijea da je telefonom dao nalog redarstvenim vlastima
da se u pripremi glavne rasprave provjeri boravite ili prebivalite okrivlje-
nika, i slino.
Vano je da radnje moraju biti poduzete protiv odreene osobe kao
poinitelja kaznenog djela, jer radnje ovlatenih tijela poduzete radi otkri-
vanja nepoznatog poinitelja kaznenog djela ne prekidaju tijek zastarijevanja
kaznenog progona.
b) Zastara se prekida i kad poinitelj tijekom roka zastarijevanja uini
novo, isto tako teko ili tee kazneno djelo (st. 4.). Teina djela odreuje se
prema propisanoj kazni za pojedino djelo. Iako je ta odredba nedoreena, jer
iz nje ne proizlazi jasno trai li se da je pravomonom presudom utvreno da
je netko poinio takvo isto tako teko ili tee kazneno djelo, ili je u tom smislu
dovoljna tzv. osnovana sumnja, tj. rjeenje i provoenju istrage ili podnoenje
optunog prijedloga odnosno pravomone optunice, sudska je praksa zauzela
stajalite da nije potrebno da je ta osoba ve pravomono proglaena krivom.
To znai da je prihvaena druga solucija, pa sud prvog stupnja utvruje da je
nastupila relativna zastara kaznenog progona za neko djelo tek nakon to pro-
vjeri vodi li se protiv tog okrivljenika jo neki drugi postupak za koje drugo
kazneno djelo. To stajalite odraava obrazloenje odluke upanijskog suda u
Zagrebu K-785/03: ...Kako se protiv okrivljenika vodi kazneni postupak za
kazneno djelo iz l. 194. KZ, za koje je zaprijeena ista kazna kao i za konkret-
no kazneno djelo, te zbog kaznenog djela iz l. 196. st. 1. KZ, koje je tee od
konkretnog kaznenog djela, a oba kaznena djela poinjena su u jesen 1998.,
dakle nakon poinjenja konkretnog kaznenog djela iz l. 193. KZ, to je nave-
dena okolnost ona iz l. 20. st. 4. KZ koja je u konkretnom sluaju prekinula
tijek relativne zastare za kazneno djelo iz l. 193. KZ. Kako je za utvrenje
okolnosti iz l. 20. st. 4. KZ dovoljno utvrditi da je poduzeta procesna radnja
protiv odreene osobe za odreeno kazneno djelo, i to ona radnja koju trai
ZKP, to su ispunjene okolnosti koje su prekinule tijek relativne zastare.
Prekid zastare rezultira ponitenjem vremena zastare koje je do tog tre-
nutka proteklo, pa rok poinje tei ispoetka. Dakle, u sluaju prekida prije
protekli rok zastarjelosti se ne rauna.

533
S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

MIROVANJE (OBUSTAVA) ZASTARIJEVANJA

KAZNENOG PROGONA

Mirovanje (obustava) zastare predstavlja djelovanje takvih zakonskih

smetnji koje sprjeavaju poduzimanje ili nastavak kaznenog progona. Taj in-
stitut usmjeren je na sprjeavanje nastupa zastare u sluajevima kad je podu-
zimanje postupovne radnje pravno nemogue. Kroz vrijeme mirovanja (dok
traju zakonske zapreke, tj. smetnje) zastara ne tee. Osnove mirovanja uvijek
su pravne prirode, predviene zakonom kao takve. Najee su to zastupniki
imunitet, naknadno nastupanje duevne bolesti, obvezno ekanje da se rijei
neko prejudicijelno pitanje, poiniteljevo izdravanje neke sankcije lienja
slobode u inozemstvu. Valja naglasiti da je jako vano odrediti radi li se doista
o imunitetu poinitelja, to, dodue, predstavlja drugu temu, no svejedno se
upuuje na odluku upanijskog suda u Zagrebu K-307/03, iz obrazloenja
koje je razvidno da se u tom kaznenom predmetu iz pribavljenog izvjea
MVP RH utvrdilo da je okrivljenik od poetka 1990. do dana podnoenja
albe bio diplomatski predstavnik, ali je ...uivao imunitet od kaznenog
progona u dravi primateljici, a ne i u dravi poiljateljici, to znai da okri-
vljenik ne uiva imunitet od kaznenog progona u RH. Stoga je zakljueno
da u konkretnom sluaju nije bilo mjesta obustavi zastare kaznenog progona.
Dakle, nije rije o smetnjama faktine naravi, bez obzira na njihovu objektiv-
nu teinu.5
Ako doe do obustave zastare, rok zastare produuje se za onoliko koliko
je trajalo mirovanje.

UTJECAJ IZMJENA ZAKONA NA PRIMJENU

ODREDABA O ZASTARI KAZNENOG PROGONA

S obzirom na uvodno spomenute izmjene Kaznenog zakona, nuno je

obratiti pozornost na situaciju do koje dolazi ako se Kazneni zakon izmijeni
od trenutka kad je neko kazneno djelo poinjeno do trenutka kad se za to kaz-
neno djelo vodi kazneni postupak, sve do pravomonosti odluke kojom se on
meritorno dovrava.
Nije sporno da se duljina zastarnih rokova odreuje s obzirom na konkret-
no kazneno djelo o kojem je rije, odnosno pripadajuu mu propisanu kaz-
nu (maksimum). Dakle, loginim proizlazi da se prilkom izmjene Kaznenog
zakona prvo treba obratiti pozornost na odredbe koje se odnose na takvo
konkretno odreeno kazneno djelo.

5
U tom smislu postoje takoer mnogobrojne odluke, koje se ovdje nee citirati, jer drim
da je ova norma jasna.

534
 S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

Takvo postupanje nuno je i s obzirom na odredbu l. 3. KZ (obveznu pri-

mjenu blaeg zakona). Ta odredba, dodue, u st. 1. odreuje zabranu retroaktiv-
nosti kaznenog zakona, propisujui kao pravilo primjenu zakona iz vremena
izvrenja kaznenog djela, a u st. 2. odreuje obveznu primjenu blaeg zakona,
dakle privilegij za poinitelja, to znai iznimku od prvog pravila kojom se
doputa retroaktivnost Kaznenog zakona, naravno pod uvjetom da je to blae
za poinitelja.
Da bi se potovalo pravilo o zabrani retroaktivnosti, treba, kao i pri
utvrivanju poetka raunanja zastarnog roka, odrediti kad je djelo izvreno
(tj. vrijeme izvrenja djela) kako bi se na osnovi toga mogao definirati zakon
koji je tada bio na snazi (vrijeme vaenja Kaznenog zakona). Tek tada valja
ustanoviti je li zakon koji je tada bio na snazi stroi za poinitelja od odreda-
ba kojima je taj zakon poslije (sve do pravomonosti odluke) izmijenjen. To
pitanje samo je na prvi pogled jednostavno, jer se u praksi vrlo esto s tim u
vezi pojavljuju druga pitanja.
Zbog isprepletanja zastare i zastarnih rokova s izmjenama Zakona koje
se odnose na pojedina kaznena djela (bilo u njihovoj stilizaciji ili u propi-
sanim kaznama), ponovit emo ukratko temeljna naela za odreivanje koji
je Zakon blai za poinitelja. Njihovo detaljno razraivanje premaivalo bi
potrebe ovog rada. Dakle, moemo uopeno navesti da se procjenjuje koji je
Zakon blai konkretnom prosudbom inkriminiranog injeninog postupanja
uz njegovo podvoenje pod propise starog i novog Zakona, nakon ega treba
usporediti tako dobivene rezultate. To znai konkretni sluaj obuhvatiti jed-
nim i drugim zakonom u cijelosti, pri emu se naglaava da se na konkretni
sluaj, na predmetno kazneno djelo, mora u cijelosti primijeniti jedan Zakon
(stari ili novi), za koji se utvrdi da je blai. Nedoputeno je kombinirati odred-
be starog i novog Zakona, jer bi to bila primjena nekog treeg zakona koji
nikada nije postojao.6 Blai je Zakon onaj koji je povoljniji za poinitelja. Ta
analiza i procjena polazi od sljedeih kriterija:
- utvrditi odreeni kontinuitet neprava u staroj i novoj inkriminaciji (to je
potrebno da bi se provjerilo je li dolo do ukidanja nekog kaznenog djela
ili je ono sadrano u zakonskom opisu novog ili drugog kaznenog djela7).
Jasno, blai je Zakon onaj novi po kojem samo djelo nije vie kazneno
djelo. Razumije se, to moe biti i tzv. meuzakon. Rije je o situaciji kad

6
Takvo miljenje zastupa F. Bai (op. cit.), kao i praksa Vrhovnog suda Republike Hr-
vatske. Suprotno misli B. Zlatari (Krivino pravo Opi dio, Zagreb, 1977.), a odreene
sluajeve rtvovanja tog naela te njihove mogue korekcije spominju . Horvati i P. Novose-
lec u knjizi Kazneno pravo Opi dio, Zagreb, 1999.
7
Ovdje se neemo osvrtati na sluaj blanketnih dispozicija, kada doe do izmjene propisa
koji upotpunjuju zakonski opis djela, o emu se detaljno govori u Komentaru Kaznenog za-
kona F. Baia, str. 37.

535
S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

je od izvrenja do odluivanja o djelu Zakon vie puta bio izmijenjen,

kad po izriitoj normi l. 3. st. 2. KZ treba primijeniti onaj najblai, dak-
le, bez obzira na to je li on prestao vaiti u trenutku njegove primjene.
Takav primjer nalazimo u odluci Vrhovnog suda RH I K-246/01, gdje je
navedeno: Protiv okrivljenika je temeljem rjeenja o provoenju istrage
od 18. 11. 1997. voena istraga zbog kaznenih djela iz l. 99. st. 2. u sve-
zi sa st. 1. KZRH. Radi se o kaznenom djelu nesavjesnog gospodarskog
poslovanja, za iji je kvalificirani oblik (st. 2. tog lanka) bila predviena
kazna zatvora u trajanju od est mjeseci do pet godina. U novom Kaz-
nenom zakonu, koji je stupio na snagu 1. sijenja 1998., kazneno dje-
lo nesavjesnog gospodarskog poslovanja predvieno je u l. 291. te je
predviena novana kazna ili kazna zatvora u trajanju do tri godine. Tek
novelom od 22. prosinca 2000. opet je uveden kvalificirani oblik tog
djela i odreena kazna zatvora u trajanju od est mjeseci do pet godina.
Kako je Kaznenim zakonom prije njegove novele od 22. prosinca 2000.
za kazneno djelo nesavjesnog gospodarskog poslovanja bila predviena
novana kazna ili zatvor do tri godine, to je jasno da treba primijeniti taj
zakon, iako se radi o tzv. meuzakonu (koji nije bio na snazi u vrijeme
uina djela, a niti je kao takav u vrijeme donoenja odluke).;
- ustanoviti postoje li u novom Zakonu razliite modifikacije koje konkret-
no djelo ine blaim (npr. nove mogunosti za iskljuenje protuprav-
nosti, krivnju, nekanjavanje, predvianje mogunosti osloboenja od
kazne, uvedeni novi privilegirani sluajevi takvog djela, promijenjene
odredbe o zastari8 itd.);
- za konkretno inkriminirano zbivanje usporediti sve odredbe koje se tiu
kanjavanja odnosno primjene kaznenih sankcija.9 S aspekta ove teme,
odnosno rokova zastare, bit e zanimljiv samo posebni (odnosno opi,
ako on nije odreen za konkretno kazneno djelo) zakonski maksimum
koji se odnosi na inkriminirano tono definirano i identificirano djelo.

POSEBNO O IZMJENI DULJINE TRAJANJA

ZASTARNIH ROKOVA

Meutim, sasvim je drugo pitanje to uiniti kad se izmjenama Kaznenog

zakona drugaije urede i zastarni rokovi, i to tako (kao to je to bilo Zako-

8
Takav primjer navodi F. Bai (o.c., str. 38).
9
To ukljuuje razliite kombinacije zakonskih minimuma i maksimuma zatvorske kazne
odnosno predviene sankcije, pa se npr. blaim smatra Zakon koji predvia blau vrstu kazne
ili nii minimum kazne, ili nii maksimum kazne kraj istog minimuma, irina pri ublaavanju
kazne, uredbe o novanoj kazni itd.

536
 S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

nom o izmjenama i dopunama KZ objavljenim u NN br. 71/06.10) da su za

neka kaznena djela produljeni rokovi zastare. Postavlja se pitanje treba li na
poinitelja koji je neko kazneno djelo izvrio u vrijeme kad jo nije stupio na
snagu novi Zakon, ali postupak nije pravomono okonan u trenutku njegova
stupanja na snagu, u pogledu zastarnih rokova primijeniti novi (s duljim za-
starnim rokovima za djelo koje je i po novom i po starom Zakonu bilo jednako
teko u pogledu propisane kazne) ili pak stari Zakon.
Ni u teoriji ni u praksi nije sporno to se dogaa kad u trenutku stupanja
na snagu novog zakona ve istekne rok relativne odnosno apsolutne zastare
odreen ranijim zakonom. Kako sud po slubenoj dunosti pazi i na protek
zastarnih rokova (pri emu odluka suda o tome da se postupak obustavlja od-
nosno optuba odbija zbog toga ima u biti deklaratoran karakter jer ona samo
potvruje da je nastupila smetnja za kazneni progon), nije mogue neki po-
stupak nastaviti ili ga pokrenuti nakon to je zastara ve nastupila po ranijem
propisu. F. Bai u Komentaru Kaznenog zakona (str. 35) navodi da je nespor-
no da bi novi zakon bio stroi ako bi naknadno produio rok zastarijevanja,
kad je zastara ve bila nastupila, jer je protekom tih rokova poinitelj postao
nekanjiv i mora se moi u to pouzdati.
Drugo je, meutim, pitanje to se dogaa kad zastarni rok (nebitno je li
ovdje rije o relativnoj ili apsolutnoj zastari) koji je poeo tei po starom zako-
nu jo nije istekao, a u meuvremenu novi zakon produlji rokove zastare.
Sudska praksa nema neki znaajan broj takvih rjeidbi, iako se ovdje mora ci-
tirati jedna odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. studenoga 1983.,
I K-256/83, koja zauzima stajalite da se na poinitelja primjenjuju odredbe
o zastari iz novog zakona. Za to nudi sljedee obrazloenje koje donosimo u
cijelosti:
Zastara nije nikakav privilegij za poinitelja, ve institut donesen zbog
oportuniteta, pa se pitanje primjene blaeg zakona, u smislu l. 4. st. 2. KZ

10
lankom 1. ZIDKZ/06 odreeno je:
U Kaznenom zakonu (Narodne novine, br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01.,
111/03., 190/03., 105/04. i 84/05.) u lanku 19. stavku 1. podstavak 5. mijenja se i glasi:
- tri godine za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora do tri godine ili novanom
kaznom.
Podstavak 6. brie se.
Iza stavka 2. dodaje se stavak 3. koji glasi:
(2) Zastara kaznenog progona za kaznena djela poinjena na tetu djeteta i maloljetne
osobe ne tee do njihove punoljetnosti.
Radi boljeg razumijevanja i lakeg praenja teksta donosimo i tekst izmijenjenih odredbi
KZ (podstavci 5. i 6.): - tri godine za kazneno djelo s propisanom kaznom teom od jedne
godine zatvora,
- dvije godine za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora do jedne godine ili samo s
novanom kaznom.

537
S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

SFRJ11, ne postavlja u odnosu na pitanje zastarijevanja. Prema tome, zastara

se apsolutna ako po prijanjem zakonu nije nastupila do asa odluivanja,
prosuuje prema novom zakonu, i onda kad je novim zakonom produljen rok
zastare, i onda kad bi zastara bila ak novim zakonom i posve ukinuta.
U osnovi jednako stajalite kao izloeno zastupa i odluka Vrhovnog suda
RH K-1340/60, u kojoj se navodi da se rokovi zastare krivinog gonjenja
moraju raunati po noveliranom Krivinom zakoniku, bez obzira na to kad su
se stekli vremenski periodi unutar kojih nije bila poduzeta nikakva radnja u ci-
lju gonjenja uinioca krivinog djela. I odluka VSRH Kzz-5/98 iznosi slino
obrazloenje: Prema pravnom shvaanju Vrhovnog suda Republike Hrvat-
ske, zastara kaznenog progona (relativna i apsolutna) prosuuje se prema no-
vom zakonu, a to je i ovdje sluaj, i onda kad je novim zakonom produljen
rok zastare (relativne i apsolutne) te i onda kad bi zastara novim zakonom bila
ak i ukinuta, jer se primjena blaeg zakona u pogledu zastare ne postavlja.
Izneseno shvaanje, dakle, ide i tako daleko da prihvaa mogunost da se
primijene odredbe kojima se naknadno propisuje da odreeno kazneno djelo
ne moe zastarjeti.
Izneseno pravno shvaanje dijeli i dio teoretiara.12
Kako bi se u cijelosti moglo razumjeti to stajalite, potrebno je neto rei
o pravnoj prirodi zastare s teorijskog aspekta. U teoriji su miljenja o tome
podijeljena, pa tako postoje ukupno tri razliita gledita:
- procesno (koje u zastari vidi procesnu zapreku),
- materijalno (zastara je ovdje razlog koji uklanja kaznu, jer je potreba za
kanjavanjem protekom vremena ugaena), te
- mjeovito (koje u zastari vidi i materijalnopravnu i procesnopravnu insti-
tuciju.
Dakako, sve te teorije rezultat su i adekvatne analize razloga uvoenja tog
instituta, o emu je ve u uvodu bilo rijei. Valja ponoviti da su materijal-
nopravni razlozi uvoenja zastare npr. da istekom vremena dolazi do gubit-
ka interesa i potrebe drutva da kaznom intervenira radi odravanja reda, do
prestanka nunosti i opravdanosti kanjavanja ime se gubi i svrha kazne, tj.
izostaje uinak generalne i specijalne prevencije, ali i njezin retributivni efekt,
priznavanje milosti i pravednosti kroz respektiranje vjerojatnih promjena u
linosti poinitelja. Od procesnopravnih razloga treba spomenuti da istek vre-
mena neminovno dovodi do zaborava kako kolektivno, tako i individualno, a
to se reperkutira na vjerodostojnost i pouzdanost svjedoenja i prikupljanja i

11
Koji po sadraju u cijelosti odgovara sadanjem l. 3. st. 2. KZ.
12
Tako B. Zlatari navodi da ako zastara po starom zakonu jo nije nastupila, produenje
roka novim zakonom ne dira ni u kakva prava poinitelja, jer je zastara institut uveden iz raz-
loga oportuniteta, a ne kao privilegij za poinitelja. On ima pravo na zastaru tek kad je zastarni
rok protekao.

538
 S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

izvoenja drugih dokaza, te se time ojaava i pravna sigurnost i izbjegavaju

vjerojatnije sudske pogreke. Bitno je ovdje istaknuti da ti procesni razlozi
uzmiu i pokazuju se zapravo potpuno nebitnima kod tzv. nezastarivih kazne-
nih djela, koje poznaje i na KZ.
Neupitnim drimo da institut zastare nije uveden zbog priznavanja osnov-
nih ljudskih prava ovjeka, jer doista nema mjesta zakljuku o postojanju pra-
va poinitelja da istekom vremena vie ne bude gonjen i suen za neko djelo
odnosno da mu se ne izvri izreena kazna. Stoga je posve oito da je osnovni
razlog uvoenja tog instituta kriminalnopolitiki oportunitet, to znai da je
zastara rezultat miljenja veine da treba vremenski ograniiti realizaciju pra-
va drave na kanjavanje.
Prema odredbama KZ, zastara je s jedne strane razlog zbog kojeg se ne
moe primijeniti Kazneni zakon (l. 18.), a potom se govori o nemogunosti
poduzimanja kaznenog progona zbog zastare. Zakon o kaznenom postupku,
pak, u l. 368. povredu odredaba o zastari kvalificira kao povredu Kaznenog
zakona. Takav smjetaj i sadraj odredaba o zastari govorio bi da su prihvatlji-
vije tzv. mjeovite doktrine, koje materijalni aspekt problema (granica i pra-
va kanjavanja) razmatraju povezano s procesnim aspektom (mogunostima
ostvarivanja tih granica i prava). Prema toj je teoriji zastara kaznenog progona
osobni razlog koji ponitava kaznu, a koji se procesnopravno izraava kao
zapreka za progon.
Povezujui sve izneseno, jasno je da pravno shvaanje Vrhovnog suda
prema odlukama koje su citirane ima svoju argumentaciju, ali se moe osno-
vano i kritizirati. Zanimljivo je da u praksi postoje i drugaija promiljanja.
Tako je upanijski sud u Zagrebu u odluci K-1058/00 u cijelosti potvrdio
drugaiju odluku Opinskog suda Zagreb Ko-739/99, a u obrazloenju naveo:
Suprotno albenim tvrdnjama kako za pravilnu ocjenu u odnosu na pitanje
je li u konkretnom predmetu nastupila relativna zastara pokretanja kaznenog
postupka valja primijeniti KZ RH, pravilan je zakljuak prvostupanjskoga
suda da i rokove zastare treba prosuivati sukladno odredbi l. 3. KZ... Isto
tako, novi zakon blai je i u pitanju roka zastare jer su zbog propisane kazne
iz l. 224. st. 1. i 4. KZ skraeni i zastarni rokovi. Iz takve argumentacije
nije, dodue, vidljivo kakvo bi stajalite zauzeo taj sud u pogledu eventual-
nih izmjena odredaba o zastarnim rokovima (kad bi se novim zakonom oni
produljili), ali je vidljivo da sud akceptira miljenje po kojem je i zastarni rok
jedan od pokazatelja blagosti nekog zakona u odnosu na poinitelja.
Neupitno je da je institut zastare mjeovite prirode (procesno-materijalne)
te da razlozi uvoenja tog instituta ne lee u nastojanju da se poinitelju ide
u korist. No, bez obzira na to, valja primijetiti da je i sniavanje odnosno
predvianje blaih sankcija za pojedina kaznena djela, naputanje odreenih
vrsta sigurnosnih mjera ili drugih vrsta sankcija, pa i dekriminaliziranje
odreenih djelatnosti rezultat kriminalnopolitikih promiljanja, dakle opor-

539
S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

tuniteta. Do toga dolazi kad se zakljui da neka djela nisu vie tako opasna
ili tako uestala da zasluuju sankcije koje su prije bile propisane, odnosno
da odreeni tip sankcije ili sigurnosne mjere nije opravdan (bez obzira na
to iz ega takav zakljuak proizlazi), ili da se odreeni tip ponaanja vie ne
percipira kao drutveno opasan (u sluaju ukidanja odreenih inkriminacija).
Posljedica takvog razmiljanja, pak, nedvojbeno ide u korist poiniteljima.
Stoga se izneseno pravno shvaanje prakse moe kritizirati s istom argumen-
tacijom. Dakle, poinitelj profitira od rezultata primjene sadraja neke norme,
neovisno o razlozima njezina uvoenja. Pritom treba istaknuti da odredba l.
3. KZ (obvezna primjena blaeg zakona) ne konkretizira je li rije o odred-
bama koje se odnose na samo kazneno djelo o kojem se radi, ve je koncen-
trirana na poinitelja, s aspekta kojeg se procjenjuje je li neki zakon blai ili
stroi. F. Bai tako navodi: Najvanija je pravna konzekvenca prihvaanja
mjeovite teorije da su propisi o zastari pretpostavke kanjivosti djela, da su
dakle, materijalnopravne prirode. To onda znai da ne mogu imati povratni
utjecaj na tetu pojedinca (zabrana retroaktivnosti stroeg zakona). Povratnu
snagu nema onaj zakon koji bi produio ve zapoeti rok zastarijevanja ili
ukinuo nastupjelu zastaru. Ali, povratni uinak imao bi zakon koji bi skratio
te rokove. (Kazneno pravo, Opi dio, str. 481.) to se pak tie poinitelja,
nema sumnje da je za njega najpovoljnije (pa onda i najblae) da ga se ne
moe kazneno goniti.

ZAVRETAK TIJEKA ZASTARE

Zastarijevanje tee do pravomonog okonanja kaznenog postupka, a na

nastup bilo relativne, bilo apsolutne zastare sud pazi po slubenoj dunosti,
kako odluujui u prvom, tako i u drugom (i eventualno treem) stupnju.
Dakle, to znai da se i u sluaju obnove kaznenog postupka nee moi isti-
cati prigovor zastare, kao ni u bilo kojem drugom postupku po izvanrednom
pravnom lijeku. U tom je smjeru i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvat-
ske III Kr-15/05, iz obrazloenja koje slijedi: Prije svega valja rei da zasta-
ra kaznenog progona tee do pravomonog okonanja kaznenog postupka.
U konkretnom sluaju kazneni postupak protiv optuenika pravomono je
dovren presudom .S. u B. broj K-283/00 od 30. studenoga 2000., kojom je
potvrena presuda O.S. u V. broj K-10/94 od 14. 7. 2000. Nesporno je da u to
vrijeme nije nastupila zastara kaznenog progona. Nakon to je odobrena obno-
va kaznenog postupka, jer su se stekli uvjeti da se osueniku sudi u nazonosti,
a on je podnio takav zahtjev, predmet je vraen u fazu prvostupanjskog po-
stupka i prema odredbi l. 411. ZKP-a na njega se primjenjuju one odredbe
koje su bile primijenjene u tom postupku. Stoga se o eventualnom nastupanju
zastare kaznenog progona moe odluivati samo prema injeninom stanju i

540
 S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

odredbama koje su bile primijenjene u tom postupku. Kako u vrijeme voenja

tog postupka nije nastupila apsolutna zastara kaznenog progona, a zastarni ro-
kovi prestali su tei pravomonou presude kojom je zavren postupak ija je
obnova dozvoljena, neosnovan je prigovor alitelja da je naknadno nastupila
apsolutna zastara kaznenog progona.

POSEBNO O ZASTARI KAZNENOG PROGONA PREMA

ZAKONU O SUDOVIMA ZA MLADE, S OSVRTOM
NA POSLJEDNJE IZMJENE KZ-a

Zakon o sudovima za mlade (NN br. 111/97., 27/98., 12/02.) u odred-

bi l. 31. regulira institut zastare kaznenog postupanja prema punoljetnim
osobama za kaznena djela koja su poinile kao mlai maloljetnici (tj. u dobi
od etrnaest do esnaest godina). Zakon razlikuje dvije situacije: vrijeme od
navrenih osamnaest godina do dvadeset i jedne godine ivota i vrijeme kad
punoljetna osoba napuni 21 godinu ivota. Kad punoljetna osoba navri 21
godinu ivota, tada joj se vie uope ne moe suditi za kazneno djelo koje je
poinila kao mlai maloljetnik. Ako je rije o osobi koja je u vrijeme suenja
napunila 18, ali nije navrila 21 godinu ivota, moe joj se suditi za kazneno
djelo koje je poinila kao mlai maloljetnik samo ako je za poinjeno djelo
propisana kazna zatvora dulja od pet godina. Argumentum a contrario, osobi
koja je u vrijeme suenja navrila 18, ali ne i 21 godinu ivota, uope se ne
moe suditi za kazneno djelo koje je poinila kao mlai maloljetnik ako je
rije o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora do pet godina.
Zastarijevanje za kaznena djela koja je punoljetna osoba poinila u starijoj
maloljetnosti prosuuje se po opim zastarnim odredbama.
Zakonom o izmjenama i dopunama KZ (NN br. 71/06.) u odredbi l. 1.,
izmeu ostalog, navedeno je da se l. 19. KZ (koji regulira zastaru kaznenog
progona) dodaje novi stavak 3. koji glasi:
(3)13 Zastara kaznenog progona za kaznena djela poinjena na tetu dje-
teta i maloljetne osobe ne tee do njihove punoljetnosti.
Ta odredba zasluuje dodatnu pozornost. Naime, tom odredbom uveden je
svojevrstan oblik obustave (mirovanja) zastare, to slijedi iz smisla upotrije-
bljenog izraza zastara... ne tee... S druge strane, pak, mirovanje zastare
predstavlja djelovanje takvih zakonskih smetnji koje sprjeavaju poduzimanje
ili nastavak kaznenog progona, a toga ovdje nema. Nema nikakvih zakonskih
zapreka da se poduzme postupovna radnja (ako je rije o progonu koji je u

13
U tekstu NN br. 71/06. zamijeeno je da je oitom omakom umjesto broja (3) za taj
stavak navedena brojka (2).

541
S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

nadlenosti dravnog odvjetnitva) i da se kazneni progon ne samo zapone

nego da se i dovri. Stoga je oito da se ne radi o onom to se po zakonu i u
teoriji podrazumijevalo pod mirovanjem zastare. Dakle rije je o okolnostima
predvienim zakonom, ali, s druge strane, nema smetnje da se i kroz to vrije-
me ne poduzme kazneni progon. Zanimljivo je razmotriti to e se dogoditi
ako je prije isteka roka relativne zastare (odreene po opim pravilima, a ne
uzimajui u obzir tu dodatnu normu) nadleni tuitelj zapoeo postupak, tj.
sprjeava li novouvedena norma nastup relativne zastare bez obzira na spome-
nutu aktivnost tuitelja. U odreenim sluajevima to bi znailo da, bez obzira
na to to je nadleni tuitelj poduzeo adekvatnu procesnu radnju na vrijeme,
propisi o rokovima za relativnu zastaru koji vrijede za ostala kaznena djela
(dakle ona u kojima maloljetnici nisu oteeni) ne vrijede, ve se eka samo
nastup apsolutne zastare.
Nadalje, akceptirajui ono to je u ovom radu navedeno pri razmatranju
problematike promjene zastarnih rokova novim zakonom, to e naroito doi
do izraaja ovdje. To vie to je aktualnom novelom Zakona dolo i do broj-
nih izmjena u smislu pootravanja kazni predvienih za neka kaznena djela
poinjena na tetu djece i maloljetnika. Nije teko zamisliti da je npr. odreena
osoba poinila neku radnju koja predstavlja kazneno djelo spolnog odnoaja
s djetetom iz l. 192. st. 1. KZ. Uzmimo, nadalje, da je to bilo 2. listopada
1996., a da je radnja poinjena na tetu dvoipogodinjeg djeteta. Po tadanjem
KZ-u, za to je djelo bila zaprijeena kazna zatvora u trajanju od jedne do osam
godina, a relativna zastara nastupala je po poroteku deset godina. Taj bi rok,
dakle, da se odredbe o zastari nisu izmijenile, odnosno da treba primijeniti
one iz ranijeg KZ, bio deset godina te bi se ostvario dana 2. listopada 2006.
Meutim, ako prihvatimo da izmjene zastarnih rokova nisu od vanosti za pri-
mjenu odredbe o blaem zakonu, to bi znailo da se zastarni rok produljuje te
da zastara nastupa 2. listopada 2011. Pod pretpostavkom da ni tada nije podu-
zeta nijedna procesna radnja koja zastarijevanje prekida, i dalje ne bi dolo do
zastare, budui da je uvedena gore citirana odredba kojom se uvodi svojevrsna
obustava, tj. mirovanje zastare, te ona poinje tei tek kada dijete na tetu
kojeg je djelo bilo poinjeno navri osamnaest godina! Dakle, ne samo to
zastara ne bi nastupila 2. 10. 2006., nego se to ne bi dogodilo ni 2. 10. 2011.,
ve bi tek po punoljetnosti djeteta (est mjeseci nakon toga, dakle negdje u
oujku ili travnju 2012.) poeo tei zastarni rok, a taj bi trajao petnaest godina
(u konkretnom sluaju, dodue, neto krae, jer bi prije isteka roka relativne
zastare nastupila apsolutna zastara).
Iako je izneseni primjer donekle karikiran, drim da svejedno oslikava poan-
tu ovog izlaganja, tj. da je predmetna norma krajnje upitna s vie aspekata.
Norma je nedoreena i u pogledu vrste kaznenih djela o kojima se moe
raditi. Upravo je komino da zastarijevanje nee tei do punoljetnosti djeteta
na tetu kojeg je poinjeno kazneno djelo iznoenja osobnih ili obiteljskih

542
 S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

prilika iz l. 201. st. 3. i 4. KZ (ti oblici tog osnovnog kaznenog djela uvedeni
su upravo citiranom novelom). Naime, za te oblike djela zaprijeene su kazne
zatvora u trajanju do tri godine. Sukladno odredbama o zastari kaznenog pro-
gona, relativna zastara nastupa protekom tri godine od poinjenja tog djela,
a apsolutna protekom est godina od tog djela. Ako je bila rije o djetetu u
dobi od jedanaest godina, jasno je da je novouvedena odredba l. 19. st. 3.
KZ mrtvo slovo na papiru, jer e i prije punoljetnosti tog djeteta doi do apso-
lutne zastare kaznenog progona, nastup koje nita ne sprjeava, s obzirom na
neizmijenjenu zakonsku formulaciju: Zastara kaznenog progona nastupa u
svakom sluaju...
Bez obzira na to to nisam uspjela doi do obrazloenja razloga uvoenja
te odredbe, valja zakljuiti da se njome htjelo zatititi interese djece i ma-
loljetnika te da se, shodno tome, smatra da e oni tek po punoljetnosti moi
prijaviti i inicirati pokretanje postupaka zbog kaznenih djela kojima su bili
oteeni. U tom pogledu pak valja primijetiti da se nikako ne mogu izjednaiti
sva kaznena djela, uzimajui u obzir njihovu brojnost i raznovrsnost. Uosta-
lom, o teini pojedinog djela, pa time i njegovoj opasnosti za rtvu, naroito
ako je ona dijete ili maloljetnik, govori ponajprije propisana kazna, a upra-
vo je u tom segmentu KZ najnovijom novelom doivio najvee izmjene. Uz
to valja napomenuti da u katalogu djela postoje kvalificirani oblici pojedinih
kaznenih djela upravo na tetu te kategorije osoba (djece i maloljetnika), ime
je po mom uvjerenju zakonodavac u dovoljnoj mjeri cijenio interese i potrebu
zatite djece i maloljetnika. Stoga je predmetna norma, barem u ovakvom
obliku, po mom miljenju zasigurno promaila svoj cilj i upitne je ustavnosti.

ZASTARA IZVRENJA KAZNENIH SANKCIJA

Zastara izvrenja kaznenih sankcija regulirana je odredbama l. 21. do 24.

KZ.14 Zastara izvrenja kaznenih sankcija znai da nakon proteka odreenog
vremena od pravomonosti presude nije vie mogue (dozvoljeno) izvriti
izreenu kaznenu sankciju, to znai da zastara izvrenja kaznene sankcije
sprjeava izvrenje pravomone sankcije.
Zastara izvrenja kazni sprjeava izvrenje pravomonih glavnih i spored-
nih kazni, ukljuujui i kaznu u sluaju opozivanja uvjetne osude. Zapravo,
rije je o tome da drava gubi pravo na izvrenje kazne zbog proteka vreme-
na koje je u zakonu odreeno. To, meutim, ne znai da se kazna izreena
takvom pravomonom presudom brie iz kaznene evidencije.

14
l. 21. ima naslov: Zastara izvrenja kazne, l. 22.: Zastara izvrenja sigurnosnih mjera,
l. 23.: Tijek i prekid zastare izvrenja kazni i sigurnosnih mjera, dok se odredba l. 24. odnosi
na: Nezastarivnost izrenja kazne.

543
S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

O doputenosti izvrenja odreene sudske odluke odluuje sud koji je su-

dio u prvom stupnju.
Zastarni rokovi odreeni su zakonom, a njihova duljina ovisi o teini
izreene kazne. Dakle, mjerodavna je ona kazna koja je izreena pravomonom
presudom.15 Tako i odluka Vrhovnog suda RH I K-19/94 od 26. 4. 1995. na-
vodi: Duljina zastarnog roka izvrenja kazne odreuje se prema visini kazne
koja je izreena pravomonom sudskom odlukom, pri emu kasnije izmjene
u smislu snienja kazne aktom amnestije ili pomilovanja nisu od utjecaja na
duljinu prvobitno utvrenog zastarnog roka. Nebitno je koliko je od te kaz-
ne nekom osueniku ostalo da izdri nakon to mu je u nju uraunan pritvor.
Trajanje tih rokova podudara se s trajanjem rokova zastare kaznenog progona,
a to s pravom trpi odreene kritike.16
Za djela u stjecaju zastara izvrenja kazne rauna se prema trajanju izreene
jedinstvene kazne, a ne s obzirom na pojedina kaznena djela u stjecaju, jer te
kazne gube svoju samostalnost.
Kad je rije o odlukama donesenim po izvanrednim pravnim lijekovima,
kojima je izreena neka nova kazna, a kojima se zamjenjuje ona iz prethod-
ne presude, tada bi ta novoizreena kazna morala utjecati na duljinu zasta-
rijevanja. U svom radu Zastara kaznenog i prekrajnog progona te izvrenja
kaznenih i prekrajnih sankcija Milan Petranovi navodi da radnje poduzete
radi izvrenja novoizreene kazne mogu imati samo znaaj radnji kojima se
prekida zastarijevanje zapoeto danom pravomonosti one ranije presude,
jer bi u suprotnom, kad bi zastara poela tei od pravomonosti nove presu-
de, osuenik kome je prije izreena kazna ublaena doao u pogledu prava
steenog zastarom u nepovoljniji poloaj od onog u kojem bi bio da do novog
postupka u njegovu korist nije dolo. Drim da nije sporno da zastara izvrenja
poinje tei od pravomonosti, nazovimo to, prve odluke, no zanimljivo je
pitanje da li se, ako je u postupku po izvanrednom pravnom lijeku takva kaz-
na znatno sniena, duljina zastarnog roka odreuje po ranijoj ili po kasnijoj
izreenoj kazni. Po mom uvjerenju vrijedi zastarni rok za onu kaznu koja je
bila na snazi sve do donoenja nove odluke.
U sluaju tzv. neprave obnove postupka, kad se novom presudom obje-
dinjuju kazne zatvora iz vie pravomonih presuda, nije u sudskoj praksi zau-

15
U pogledu toga jesu li mjerodavne kasnije izmjene te kazne do kojih je dolo pomilova-
njem ili amnestijom nema suglasnosti u teoriji. F. Bai iznosi miljenje da takve kasnije iz-
mjene nisu bitne, a Lj. Bavcon i dr. zagovornici su suprotnog stajalita.
16
Doista se ne mogu izjednaiti kriminalnopolitiki razlozi zbog kojih je uvedena zastara
kaznenog progona s onima koji postoje za institut zastare izvrenja kaznenih sankcija, a oso-
bito kazni. U ovom potonjem sluaju nema dvojbe je li neka osoba poinila odreeno kazneno
djelo kao ni je li joj za to odmjerena adekvatna kazna, zbog ega nije shvatljiv paritet izmeu
tih rokova. F. Bai u citiranom radu tako iznosi i da zastarni rokovi izvrenja kazni dovode u
pitanje autoritet sudske presude, a nisu ni u skladu s javnim interesom koji po logici stvari dulje
pamti pravomonu osuujuu presudu nego kazneni progon.

544
 S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

zeto jedinstveno stajalite o tome tee li zastara izvrenja kazne zatvora za

svaku pojedinu kaznu iz svake od pravomonih presuda ili zastara tee od
pravomonosti nove presude kojom je preinaenjem vie pravomonih pre-
suda u odluci o kazni izreena jedinstvena kazna zatvora. Vrhovni sud Repu-
blike Hrvatske u odluci I K-269/01 zauzeo je sljedee stajalite: Relativna
zastara jedinstveno izreene kazne poinje tei od dana pravomonosti presu-
de kojom su objedinjene kazne iz vie pravomonih presuda (l. 402. ZKP).
Meutim, apsolutna zastara izvrenja pojedine od objedinjenih pravomonih
presuda nastupa nakon proteka roka iz l. 23. st. 5. KZ, raunajui od dana
pravomonosti presude donesene za to pojedino kazneno djelo. To obrazlae
ovako:
Tono je da je presudom upanijskog suda u Z. broj Kv-57/97 od 4. 4.
1997. dolo do objedinjavanja kazni izreenih ranijim presudama te da je
osuenik, primjenom odredaba o stjecaju, osuen na jedinstvenu kaznu zatvo-
ra u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, a prema l. 21. al. 5. u svezi s l. 2.
st. 5. KZ apsolutna zastara izvrenja te kazne nastupa protekom roka od est
godina. Meutim, injenica to je u nepravom ponavljanju postupka dolo
do objedinjavanja kazni iz vie pravomonih presuda ne moe se osueniku
tumaiti na tetu, pa niti u pitanju nastupa apsolutne zastare izvrenja kazne,
budui da se, u sutini, primjenom pravila o stjecaju i izricanjem jedinstvene
kazne radi o primjeni instituta osueniku u korist, a s druge strane, zakonom
nisu predviene okolnosti koje bi, za razliku od relativne zastare, mogle uope
prekinuti tijek apsolutne zastare izvrenja kazne.
Stoga, doista, relativna zastara jedinstveno izreene kazne poinje tei od
dana pravomonosti presude kojom su objedinjene kazne iz vie pravomonih
presuda, meutim, apsolutna zastara izvrenja pojedine od objedinjenih
pravomonih presuda nastupa nakon proteka roka iz l. 23. st. 5. KZ,
raunajui od dana pravomonosti presude donesene u odnosu na to pojedino
kazneno djelo.
Izneseno stajalite doista se pokazuje zakonitim, iako mu se, naravno,
moe prigovoriti da se poetak roka relativne i apsolutne zastare ne podudara,
no takav prigovor ustupa pred drugim argumentima koji su izneseni. Moda
bi samo trebalo upozoriti na to da sud, govorei o apsolutnoj zastari, ovdje
spominje da se ni u tome (glede apsolutne zastare) ne moe zakon tumaiti
na tetu osuenika, ime se u nekoj mjeri relativizira prije iznesena argumen-
tacija istog suda o svrsi i pitanju raunanja tih rokova kad su oni izmijenjeni
zakonom.
Od pravila da se zastarijevanje izvrenja kazni principijelno rauna od
pravomonosti odluke kojom je ta kazna izreena postoji iznimka u pogledu
novane kazne. Naime, prilikom izricanja novane kazne sud odreuje i vrije-
me u kojem je osuena osoba duna tu kaznu platiti, pa tek istekom tog vre-
mena (po pravomonosti presude) poinje tei rok zastarijevanja. Neki dre
da je rije o svojevrsnoj obustavi (mirovanju) zastarnog roka.

545
S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

PREKID I OBUSTAVA (MIROVANJE) ZASTARE

IZVRENJA KAZNE

Po l. 23. st. 1. zastara izvrenja kazne poinje od dana pravomonosti

odluke kojom je kazna izreena, a kad je rije o kazni iz opozvane uvjetne
osude, zastara poinje tei od dana pravomonosti odluke o opozivu. Pre-
ma pravnom shvaanju sjednice Kaznenog odjela VSRH odrane 19.11.1979.
(koje u meuvremenu nije izmijenjeno), pravo osobe osuene u odsutnosti
da na temelju l. 410. st. 1. ZKP u roku od godine dana od dana kada je saz-
nala za presudu kojom je osuena u odsutnosti podnese zahtjev za obnovu
postupka nije zakonska smetnja za izvrenje te presude, i to u cjelini, kako
u odnosu na kaznu lienja slobode, tako i u odnosu na ostale sankcije, te se
rok zastarijevanja izvrenja kazne i u takvom sluaju rauna od dana kad je
presuda postala pravomona.
U istom lanku KZ regulira prekid odnosno obustavu zastare izvrenja kaz-
ni (i sigurnosnih mjera) u osnovi jednako kao to to ini kod zastare kaznenog
progona. Tako se zastara izvrenja kazne prekida svakom radnjom nadlenog
tijela poduzetom radi izvrenja kazne ili primjene sigurnosne mjere. Npr. to
su pritvaranje osuene osobe, poziv na izvrenje kazne, raspisivanje tjeralice.
Do obustave zastare izvrenja kazne dolazi kad se po zakonu izvrenje kazne
ili primjena sigurnosne mjere ne moe poduzeti. Dakle, jednako kao i kod
zastare kaznenog progona, razlog za obustavu mora biti predvien zakonom.
To je npr. kad je osueniku odgoeno izvrenje kazne, ili ako on izdrava
neku drugu kaznu, ili ako se nalazi na uvjetnom otpustu, ako je u bijegu s
izdravanja kazne zatvora, za vrijeme privremenog otpusta iz kaznionice, za
izvrenja kazne zatvora izreene u postupku zbog prijestupa, u sluaju kad
sud rjeenjem odgodi izvrenje kazne zatvora zbog podnesenog zahtjeva za
izvanredno preispitivanje pravomone presude.
Dakle, jednako kao i u sluaju zastare kaznenog progona, faktine smetnje
za izvrenje kazne ne utjeu na tijek zastare.

IZVRENJE KAZNE ZATVORA I NASTUP APSOLUTNE

ZASTARE IZVRENJA TE KAZNE

O pitanju moe li tijekom izvrenja kazne zatvora nastupiti apsolutna za-

stara izvrenja te kazne postoje i dalje dileme u sudskoj praksi, a stajalite nije
jedinstveno. Prema jednom shvaanju, kazna se mora izvriti unutar apsolut-
nog roka zastare, koji se rauna od pravomonosti presude. To se obrazlae
time da poetak, trajanje i zavretak izvrenja kazne zatvora ima isti pravni
smisao i sadraj, pa da stoga okolnost da je prije isteka roka apsolutne zastare

546
 S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

izvrenja kazne zapoelo izvrenje te kazne ne prekida daljnji tijek zastarije-

vanja. Drugim rijeima, to znai da je mogue da od te kazne samo dio bude
izvren, i to onaj u kojem jo nije nastupila apsolutna zastara izvrenja te kaz-
ne. Pobornici tog stajalita istiu adekvatno tumaenje apsolutne zastare kaz-
nenog progona, zakljuujui da nema nikakvog razloga da se u primjeni istog
instituta drugaije postupa kad je rije o izvrenju kazne. To pravno shvaanje
zauzeto je na sjednici Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske
10. studenoga 2000. Drugo shvaanje, pak, smatra da tijekom izvrenja kazne
zatvora ne tee apsolutna zastara te kazne, odnosno da poetak izvrenja te
kazne istovremeno znai zavretak tijeka zastare te time prestaju tei svi ro-
kovi, pa tako i rok apsolutne zastare.
Zastara izvrenja sigurnosnih mjera poinje tei pravomonou odluke
kojom je ta mjera odreena, a nastupa po proteku u odluci odreenog vremena
njezina trajanja. Sve to je navedeno prije primjenjuje se mutatis mutandis i
ovdje.
Kazneni zakon nema odredbu koja bi se odnosila na zastaru oduzimanja
imovinske koristi, no imajui u vidu bit i narav te mjere (opeprihvaeno
naelo da nitko ne moe zadrati korist koju je protupravno pribavio, zbog
ega je nuno uspostaviti stanje kakvo je bilo prije poinjenja kaznenog dje-
la), logino je da u tom pogledu treba primijeniti odredbe ZOO-a o zastari
potraivanja utvrenih pravomonim sudskim odlukama.

O IZVRENJU MJERA I SANKCIJA IZ ZSM

Posebno o zastari izvrenja maloljetnikog zatvora

Odredba l. 29. ZSM nosi naslov: Zastara izvrenja maloljetnikog zatvo-

ra. Uoljivo je da su rokovi zastare (rije je o rokovima relativne zastare) pro-
pisani tom odredbom krai od onih propisanih l. 21. KZ. Poetak raunanja
roka relativne zastare je pravomonost sudske odluke, osim ako maloljetnik
pobjegne s izdravanje kazne, kad po pravnom shvaanju sudske prakse rok
poinje tei od vremena kad je maloljetnik pobjegao iz kaznene ustanove.
Razumije se, i ovdje moe doi do prekida odnosno obustave zastare.
Za apsolutnu zastaru vrijede odredbe l. 23. st. 5. KZ u vezi s l. 29.
ZSM.
ZSM ne predvia institut zastare izvrenja odgojnih mjera, ve je l. 19.
tog zakona naloeno sudu ponovno odluivanje o njima, a odredbe l. 31.
st. 2., l. 32. st. 1. i l. 109. st. 1. ZSM zapravo reguliraju prestanak daljnjeg
trajanja odgojnih mjera do kojeg dolazi zbog toga to je poinitelj navrio
odreene godine ivota (dvadeset tri).

547
S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

to se tie sigurnosnih mjera, vrijedi sve to je prije izloeno o njima,

budui da ZSM o tome ne sadrava posebne odredbe.

RAZMATRANJE ZASTARE U OKVIRIMA

EFIKASNOSTI PRAVOSUA

Grupno istraivanje u organizaciji Akademije pravnih znanosti Hrvatske i

Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveuilita u Zagrebu provedeno
tijekom 2002. i 2003. obradilo je ukupno 60 predmeta opinskih sudova te je
nakon te analize utvreno da su najei razlozi nastupa zastare neaktivnost
suda (38,33%), nedolazak okrivljenika (23,33%), promjena suca (11,66%),
neodgovarajue voenje postupka (7,5%), dok je (bitno) skraenje zastarnih
rokova bilo tek na petom mjestu uzroka nastupa zastare (5%). Naravno, pro-
duljenje rokova zastare omoguit e da i ti ostali najei uzroci nastupa za-
stare budu izbjegnuti ili barem umanjeni.

LITERATURA

Dr. sc. Franjo Bai i mr. sc. ime Pavlovi: Komentar Kaznenog zakona, Organizator, Zagreb,
2004.
Dr. sc. Franjo Bai: Kazneno pravo, Opi dio, peto, preraeno i proireno izdanje, Informator,
Zagreb, 1998.
Milan Petranovi: Zastara kaznenog i prekrajnog progona te izvrenja kaznenih i prekrajnih
sankcija, Hrvatska pravna revija br. 5 i 6 iz 2004., Zagreb
Dr. sc. Bogdan Zlatari: Krivino pravo Opi dio, Zagreb, 1977.
Ana Garai: Kazneni zakon u sudskoj praksi, Zagreb, 2001.
Dr. sc. Igor Bojani, mr. sc. Marina Cari, dr. sc. Leo Cvitanovi, dr. sc. Davor Dereninovi,
mr. sc. Stjepan Glui, mr. sc. Ira Koki, mr. sc. Zdenko Konji, mr. sc. Marin Mrela,
mr. sc. Gordana Mri, mr. sc. Marissabel kori, mr. sc. Marijan uperina, mr. sc. Laura
Valkovi: Razlozi nastupanja zastare kaznenog progona u djelovanju tijela hrvatskog kaz-
nenog pravosua (izvjee pokusnog istraivanja i materijal)
Praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske s www. stranica VSRH
Sudska praksa Inenjerskog biroa (2001.-2006.)

548
 S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

Summary

STATUTE OF LIMITATIONS

In this paper, the author discusses the theoretical and practical aspects of the statute of limi-
tations in criminal prosecution, as well as the limitations in the execution of the sentence and se-
curity measures. In the statute of limitations in criminal prosecution, the author first highlights
the issues of the point in time from which the limitation period is calculated, especially when
dealing with specific crimes such as crimes of condition, multiple criminal offences, collective
criminal offences, criminal offences for failure to act, sustained criminal offences, and the limi-
tation period in the case of a concurrence of criminal offences. Next, the author considers the
issues of the interruption, suspension and stay of the limitation period. Especially interesting
is the issue of determining the limitation period in cases where the period began in accordance
with the previous act, and when, in the meantime, before its expiration, it was extended through
an amendment to the act; in the opinion of the Supreme Court of the Republic of Croatia and
some Croatian theoreticians, the provisions on the statute of limitations from the new act are
then applied to the perpetrator. Finally, the author highlights the study conducted in 2002 and
2003 by the Academy of Legal Sciences of Croatia and the Department for Criminal Law of the
Faculty of Law of the University of Zagreb, which included 60 municipal court cases and which
revealed that the most frequent reasons for the occurrence of the statute of limitations were the
inactivity of the court (38.33%), the defendants failure to appear before the court (23.33%), the
substitution of the judge (11.66%), the inadequate conducting of proceedings (7.5%), while a
(significant) reduction in the limitation period was listed as the fifth cause for the occurrence of
the statute of limitations (5%).

549
S. Katui-Jergovi: Zastara
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 523-549.

550