Izvorni lanak UDK 111Aristotel, Toma Akvinski

Primljeno 16. 7. 2009.

Hrvoje Relja
Sveuilite u Splitu, Filozofski fakultet, Sinjska 2, HR21000 Split
hrelja@ffst.hr

Razlika Aristotelovih i Akvinevih

metafizikih poela

Saetak
U lanku pod gornjim naslovom su slinosti i razlike metafizikih poela Aristotela i Tome
Akvinskog iskazane analizom argumentacije koja je srna za obje ove metafizike: o posto
janju Nepokretnog pokretaa, istog akta. Tom analizom je pokazano da, iako im argu
mentacija ima istu logiku strukturu i isto polazite promjenu bia ipak ih je razlika u
shvaanju metafizikih poela samog bia dovela do razliitih zakljuaka. Tako je ovdje
pokazano da je za Aristotelovu metafiziku supstancije zadnja zbiljnost (aktualnost) bia
supstancijalna forma, koje svoje zadnje utemeljenje ima u istom aktu, Nepokretnom po
kretau, dok za metafiziku bitka Tome Akvinskog zadnja zbiljnost bia jest bitak, koji svoje
zadnje utemeljenje ima takoer u istom aktu, ali koji je shvaen kao isti akt bivstvovanja,
Subzistentni bitak. Stoga je za Aristotela isti akt iskljuivo oblikovatelj ostale stvarnosti
ukoliko je svrni uzrok te nema, niti moe imati, kao Nepokretni pokreta, ikakav drugi
uzroni utjecaj na ostalu stvarnost, dok je za Tomu Akvinskog Nepokretni pokreta nuno
isti akt bivstvovanja ije djelovanje je stvaranje.

Kljune rijei
metafizika, Aristotel, Toma Akvinski, metafizika poela, Nepokretni pokreta

Uvod
Pitanje o slinosti i razlici metafizik Aristotela i Tome Akvinskog je neza
obilazno u svakoj povijesti filozofije, a nadasve u povijesti metafizik, jer
odgovor na to pitanje, kao to emo vidjeti, u mnogome rasvjetljuje narav
same metafizike.
Da bismo vidjeli razliku njihovih metafizikih poela posluit emo se argu
mentacijom koja je srna za obje metafizike: o postojanju Nepokretnog po
kretaa, istog akta, analizom kojih emo vidjeti da, iako im argumentacija
ima istu logiku strukturu i isto polazite promjenu bia ipak ih je razlika
u shvaanju metafizikih poela samog bia dovela do razliitih zakljuaka.
Evo njihove argumentacije:
Nepobitno je i svjedoanstvom osjetila se utvruje da u ovom svijetu postoje neke stvari koje
se gibaju. U redu, sve to se giba pokrenuto je od drugoga, budui da se nita ne giba nego uko
liko je u potenciji u odnosu na ono radi ega se giba, dakle gibanje zahtijeva biti u aktu, budui
da gibanje nije druga stvar doli prijelaz neega iz potencije u akt. Ovo ne moe initi nego ono
to je u aktu; na primjer, ono to je vrue u aktu kao vatra ini drvetu, koje je vrue u potenciji,
biti vrue u aktu, i zbog toga ga giba i mijenja. Ali nije mogue da neka stvar bude u isto vrije
me u aktu i u potenciji u odnosu na isto, nego samo u odnosu na razliite stvari, jer ono to je
vrue u aktu ne moe istovremeno biti vrue u potenciji, nego hladno u potenciji. Iz ovog slijedi
da je nemogue da neto bude pod istim vidikom pokreta i pokretano, tj. da pokree samoga
sebe. Zbog toga proizlazi da sve to se pokree, pokree se od drugoga. Ali ako je ono ime se
pokree takoer pokrenuto nuno je da je pokrenuto od drugoga, i ovo od drugoga. No, ovdje se
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515)  H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine
vih metafizikih poela

ne moe ii do u beskonano jer onda ne bi bilo prvog pokretaa i zbog toga nijednog drugoga
takoer, budui da drugi pokretai ne pokreu nego ukoliko su pokrenuti od prvoga, kao to se
tap ne giba ako nije pokrenut rukom. Zbog toga je nuno doi do prvog pokretaa koji ne bi
bio pokretan ni od koga.1

Dakle bio bi nepokretan, tj. bez ikakve potencije, a uz to, budui je pokreta,
to moe biti samo ukoliko je u aktu, nuno je da je Nepokretni pokreta isti
Akt.2
Dakle, obojica zakljuuju na postojanje Nepokretnog pokretaa koji je za
obojicu nuno isti Akt, no daljnja njihova argumentacija njegova odnosa s
ostalom stvarnou je znatno razliita.
Za Aristotela, on je iskljuivo oblikovatelj (oformitelj) ostale stvarnosti u ko
liko je svrni uzrok i nema niti moe imati, kao Nepokretni pokreta, ikakav
drugi uzroni utjecaj na ostalu stvarnost,3 dok je za Tomu Nepokretni pokreta
nuno isti akt bivstvovanja ije djelovanje je stvaranje. Dakle sva je stvar
nost, ukljuujui i materiju, u potpunosti uzrokovana i ovisna o Njemu.4
Analizu njihovih metafizikih poela koja su ih dovela do tako razliitih odgo
vora zaponimo njihovim odgovorom na pitanje: to je za njih metafizika?

1. Aristotelova pozicija
Iz Aristotelove Metafizike mogu su izdvojiti etiri definicije metafizike:
1) metafizika istrauje prve i vrhovne uzroke i poela (knjiga A, , B);
2) metafizika istrauje bie ukoliko bie (knjiga );
3) metafizika istrauje supstancu (knjiga Z, H, );
4) metafizika istrauje Boga i nadosjetne supstance (knjiga E1, ).5
No, iako se ovdje radi o etiri definicije, ne radi se o etiri razliite znanosti
nego o jednoj vienoj s etiri razliita oita.
Tako je oito da se, nakon to se jednom ustvrdila egzistencija nadosjetne
supstancije, kao to smo vidjeli u uvodnom primjeru, prva i etvrta definicija
izjednaavaju, kako primjeuje Aristotel:
Ako su dakle naravna bivstva prva meu biima, naravoslovlje e biti prva meu znanostima;
ali ako postoji neka druga narav i bivstvo, odjeljivo i nepokretljivo, nuno je da znanost o tome
bude drukija i prvotnija od naravoslovlja, i sveopa jer je prvotna [istrauje prve i vrhovne
uzroke i poela].6

1.1. to je za Aristotela bie kao bie?

No, sada se usredotoimo na drugu definiciju kako bi uvidjeli njeno izvorno
znaenje za Aristotela. Nae promatranje emo usmjeriti na one tekstove Me
tafizike u kojima Aristotel ukazuje da unato mnogovrsnosti bia ta mnogovr
snost ima specifino jedinstvo, te da je upravo to jedinstvo ono to karakteri
zira bia kao bia. To je razvidno ve iz sljedeeg navoda:
Te se tako i bie kae mnogovrsno, ali sve to naprema jednom poelu. Naime, jedne se stvari
nazivaju biima jer su bivstva, jedne jer su trpnosti bivstva, jedne jer su put u bivstva, ili
propasti ili lienosti ili kakvoe, ili su pak tvorbeni ili proizvedbeni po bivstvo, ili za stvari to
pripadaju bivstvu, ili opet nijekanje nekih od tih ili bivstva.7

Poto jedinstvo razliitih znaenja pojma bie proizlazi samo iz njihova od

nosa prema supstanciji, Aristotel, slijedei analogiju s odnosom medicinske
znanosti i pojma zdravo, pokazuje da se istraivanje bia kao bia, tj. onto
logija, treba usredotoiti na supstanciju.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515)  H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine
vih metafizikih poela

Tako se svako zdravo odnosi prema zdravlju (bilo da ga uva, bilo da ga tvori, bilo da ga
oznauje, bilo da ga moe primiti) []
I dakle, kao to o svim zdravstveninama postoji jedna znanost tako isto i o svemu ostalom. Jer,
istraivati je jednoj znanosti: ne samo ono to se izrie prema jednome nego i ono to se izrie
o jednoj naravi, jer se i to na neki nain izrie prema jednomu. Bjelodano je stoga kako je (za
daa) jedne znanosti promatrati i bia kao bia. Znanost se svagda bavi prvotnim, o emu ovise
ostale stvari i po emu se imenuju. Stoga, ako je to bivstvo, onda filozof mora shvatiti poela i
uzroke bivstva.8

Dakle, slijedei Aristotelovu misao moemo zakljuiti da se Aristotelova on

tologija identificira s ousiologijom (naukom o supstanciji). Ili, kako zakljuu
je Giovanni Reale, bie kao bie [za Aristotela] biva supstancija i sve ono to
se strukturalno na razliite naine odnosi prema supstanciji.9
Ta Aristotelova pozicija da sva znaenja koja se daju biu proizlaze ne iz toga
to oznaavaju jednu te istu stvarnost, nego ukoliko se odnose prema jednoj
stvarnosti, supstanciji, naroito je izvidna u njegovom poimanju kategorija.
Znaenje te potvrde, da se ontologija svodi na ousiologiju, kako ukazuju nje
govi sljedei navodi, jest od izuzetne vanosti jer proizlaze iz temeljne struk
ture njegove metafizike, tj. za njega su kategorije temeljni naini bitka na
koje se svodi cijela stvarnost i iji obrasci (praedicationis figurae) sainjavaju
prvotna znaenja bitka, kategorije dakle predstavljaju prvu i temeljnu razliku
bia pa su stoga obrasci kategorija izvorna podjela bia na kojoj se osniva
svaka daljnja podjela i znaenje.10
Bie se kae mnogostruko []. Jer bie oznauje to neto jest i neko ovo, te kakvo ili
koliko ili koju pojedinost od drugih stvari to se tako pririu. I dok se bie govori tolikostru
ko, jasno je kako je od tih bie prvo ono to jest, koje oznauje bivstvo []; i sve ostale stvari
zovu se bia zbog toga to su takvomu biu jedne kolikoe, druge kakvoe, tree trpnosti, neke
opet togod drugo takvo. [] Bjelodano je dakle kako kroza nj (naime: bivstvo) i jest svaka po
jedinana od tih stvari [prigodaka], tako te prvotno bie, i ne bilo koje bie, nego bie naprosto,
bit e samo bivstvo.11
Jer kao to je i samo jest prisutno u svim stvarima, ali ne istim nainom, nego u nekim prvotno
[bivstvu] a u nekim drugotno [prigodku], isto tako i to neto jest pripada naprosto bivstvu,
doim nekako drugim [kategorijama].12

1
Toma Akvinski, S. Th., I q. 2., a. 3. Na prije Napominjemo da Ladan grki pojam
vod, kao i u ostalim navodima ako nije druk prevodi kao bivstvo, dok mi koristimo po
ije navedeno; i usp. Aristotel, Metafizika, jam supstancija, tj. hrvatsku inaicu latin
67. skog pojma substantia.
2 7
Usp. Aristotel, Fizika,VIII 5; 256a12256b27; Aristotel, Metafizika, 2, 1003b 510.
T. Akvinski, S. Th., I q. 3., a. 1.
8
3 Ibid., 2, 1003b 1119.
Usp. Aristotel, Metafizika, XII 7, 1072a17
9
1072b12; David Ross, Aristotele, Laterza,
Bari 1946., str. 269. Giovanni Reale, Aristotele, Metafisica. I. Sag
gio introduttivo e indice, Vita e pensiero, Mi
4 lano 1995., str. 87.
Usp. T. Akvinski, S. Th., I, q 4445.
10
5 Usp. Aristotel, Metafizika, 7, 1017 a 22.
Usp. Giovanni Reale, Storia della filosofia
11
antica. II. Platone e Aristotele, Vita e pensie
ro, Milano 1997., str. 404. Ibid., Z 1, 1028 a 1030.

6 12

Aristotel, Metafizika, K 7, 1064b 914; prije Ibid., Z 4, 1030 a 2123.

vod Tomislava Ladana, Signum, Zagreb 2001.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515)  H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine
vih metafizikih poela

Sva znaenja bia pretpostavljaju kategorijalni nain bia a, sa svoje strane,

kategorijalni nain bia u potpunosti zavisi o nainu bia prve kategorije, tj.
od supstancije.13
To, dakle, potvruje na zakljuak da je za Aristotela ontologija ousiologija,
tj. da se druga definicija metafizike izjednaava s treom, kao to i on sam
zakljuuje:
I zaista, ono to se odavna trailo kao i sada, a i uvijek e se traiti, i uvijek e biti [u metafizici]
prijeporno, naime: to je bie isto je kao i to je bivstvo [] pa zbog toga i mi i najvie i prvo,
i tako rei jedino, trebamo o takvom biu [tj. bivstvu] razvidjeti to ono jest.14

Iz dosad izloenog slijedi da je za Aristotela supstancija (trea definicija) po

elo koje daje jedinstvo cijeloj metafizici, jer ne samo da je ona temelj govora
o biu kao biu (druga definicija) nego je i govor o vrhovnim poelima (prva
definicija) usmjeren na Boga i nadosjetne supstancije (etvrta definicija), tj.
na nain ostvarenja njihove supstancijalnosti te njihovog odnosa prema sup
stancijalnosti drugih bia.
To jedinstvo bit e zornije kada promotrimo to bi to bila supstancija za Aristo
tela.

1.2. to je supstancija za Aristotela?

Odmah moramo rei da ousia za Aristotela oznaava zadnju stvarnost. Dru
gim rijeima reeno, supstancija ne objanjava svoju zbiljnost, osim po inje
nici da je ona sama zbiljnost, pa mu ju je stoga teko opisati, tovie, svaki put
kada se trudi rei to ona jest, zadovoljava se s time da ree to ona nije.15
Bivstovanje je, za Aristotela, samo svojstvo zbiljnosti (akta) supstancije, sli
no kao to je u materijalista bivstovanje svojstvo zbiljnosti (akta) same mate
rije ili kao to je za Platona bivstvovanje svojstvo zbiljnosti ideja ili kao to je
on za Demokrita svojstvo zbiljnosti atoma, pa stoga pitanje o aktu bivstovanja
kao takvom, tj. onome koji bi prethodio zbiljnosti supstancije kod Aristotela
ili materije kod materijalista, ideja kod Platona i atoma kod Demokrita, jest
pitanje koje izlazi izvan okvira dotinih metafizika. Dakle, za Aristotela je
supstancija temelj stvarnosti u pravom smislu rijei: bitak je zbiljnost sa
mom snagom kojom jest svaka supstancija to to jest, i subzistira zasebno kao
samodostatna stvarnost.16
Aristotelova metafizika, koja je, kako smo vidjeli, prava ousiologija, harmo
nino povezuje u supstanciji kao zadnjoj zbiljnosti dvije tendencije: prvu,
plod zdravog razuma, koja smjeta realno u konkretne individuume i drugu,
naslijeenu od Platona, koja u njima (konkretnim individuima) smjeta bt,
identinu inteligibilnost mnotva individuuma. Tako kae David Ross:
injenica je da ousia za Aristotela ne znai nita odreenije od onoga to jest u svoj istini i
punini znaenja. On je katkada shvaa kao ono to, u stvarima, je u punom znaenju pojma, ti
esti, ili bit, a ponekada takoer kao ono to u punom znaenju jest, jer ona nije u neemu, nego
egzistira po sebi samoj: tode ti, ili individuum.17

No ta dva shvaanja, kako lijepo primjeuje Gilson, izriu za Aristotela iden

tinu stvarnost, tj. bit je identina s ono to jest.18 Dakle radi se o jednoj te
istoj ontolokoj stvarnosti koja, promatrana s dva razliita oita, manifestira
svoje dvije karakteristike. Analogno se moe rei i za jedinstvenu ontolo
ku stvarnost ideje u Platonovoj metafizici ideja ili za atome u Demokritovoj
metafizici atoma koji su po sebi isto tako zadnja zbiljnost i ujedno po sebi
takoer ve odreena, specificirana, zbiljnost. Tu ontoloku istost dviju ka
rakteristika supstancije Aristotel lapidarno izrie na sljedei nain:
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515)  H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine
vih metafizikih poela

Tauto gar eis antropos kai on antropos kai antropos. (Jer isto su jedan ovjek, bivajui
ovjek i ovjek.)19
Kazano na drugi nain, individuum, koji je naelno cjelina (totum), svodi se samo na nositelja
univerzalnog (opeg) () Budui da samo individuum postoji i da se samo za univerzalno
(ope) [jedino inteligibilno] moe rei da jest, univerzalno ukljueno u individuum sainjava, u
krajnjoj analizi, bitak sam.20

Vano je primijetiti, radi kasnije usporedbe s Akvincem, da takvo Aristote

lovo poimanje ousie kao zadnje zbiljnosti ne zahtjeva postavljanje pitanja o
bivstvovanju kao takvom jer:
Bez obzira na nain prevoenja, pojam ousia uvijek za njega oznaava ono to jest, tj. neto
to jest. Stoga se ne moe pitati bez apsurdnosti, subjekta to jest, je li jest ili nije.21

Ili, kazano preciznije, ono to jest, jest po supstanciji jer je, prema Aristotelu,
kako smo vidjeli:
Jedini uzrok koji daje nekoj stvari ono to ona jest, je uistinu njena forma, bit, i ta forma, bit je
uzrok toga bitka radi injenice da mu je ona ousia i stvarnost sama.22

Drugim rijeima, Aristotelova metafizika (ousiologija) pitanje bivstvovanja

ne zahvaa do u bivstvovanje kao takvo jer je ono u potpunosti svedeno u
pitanje supstancijalnosti koja je odreena s bti (supstancijalnom formom)
kao formalnim elementom.
U tom smislu primjeuje Gilson: To je toka u kojoj se Aristotel morao zausta
viti. On je jako dobro znao da je biti bivstvovati (biti) u zbiljnosti, ali da je
bivstovanje akt bilo je iznad njegovih mogunosti,23 a kako emo vidjeti
i potreba.

1.3. Pokretanje Nepokretnog pokretaa

u svjetlu Aristotelove metafizike supstancije
Poto smo razmotrili temeljne odrednice Aristotelove metafizike, vratimo se
na primjer iz uvoda te ga sagledajmo u svjetlu tih odrednica.
Za takvu, dakle, metafiziku je stoga nastajanje (raanje, tj. ozbiljenje svake
supstancijalne stvarnosti) odreeno priopavanjem bti, to u njegovom hi
lemorfistikom shvaanju svijeta nije nita drugo doli samo preoblikovanje
vjene materije, po formi odreenoj s bti (esencijom).

13 17
Usp. G. Reale, Storia della filosofia antica. II. David Ross, Aristotles Metaphysics, II, Cla
Platone e Aristotele, str. 424. rendon Press, Oxford 1924., str. 159160.
14 18
Aristotel, Metafizika, Z 1, 1028b 27; u ovom E. Gilson, Lessere e lessenza, str. 52.
navodu nismo slijedili u potpunosti Ladanov
19
prijevod, tj. njegovo prevoenje pojma
s bitak drimo nedostatno prikladnim Aristotel, Metafizika, T 2, 1003 b 2627.
te nam se ini prikladnijim prevesti ga s poj 20
mom bie. E. Gilson, Lessere e lessenza, str. 5051.
15 21
Usp. Etienne Gilson, Lessere e lessenza, Ibid., str. 51.
Massimo, Milano 1988., str. 40.
22
16
Ibid., str. 52.
Ibid., str. 42.
23
Ibid., str. 43.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515) 10 H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine
vih metafizikih poela

Svako raanje ili svaka proizvodnja je jedno gibanje; dakle svaki uzrok raanja ili proizvodnja
je jedan uzrok gibanja, a svaki uzrok gibanja se u konanici svodi na ousiu, ili bit od onoga to
jest.24

Drugim rijeima, Aristotelovo svoenje problema bivstvovanja na problem

supstancijalnosti ima za posljedicu da se problem postojanja svodi u problem
preoblikovanja, iskljuujui tako svaku potrebu za stvaranjem.
Stoga mislimo da je u pravu E. Gilson kada kae:
Ukratko, Aristotelov Prvi nepokretni Pokreta je prva supstancija, uzrok supstancijalnosti svih
ostalih supstancija i zato, uzrok njihova bitka ukoliko su supstancije, ma iako je uzrok onoga to
svijet jest, nije nikako toga da jest (postojanja, bivstvovanja).25

Svijet je stoga, kao i Prvi nepokretni Pokreta, nuno vjean.26

2. Pozicija Tome Akvinskog

Tomina definicija metafizike gotovo je identina onoj Aristotelovoj: metafi
zika istrauje bie i ono to ga nuno prati.27 No ve prva karakteristika To
mina shvaanja bia odrediti e razliku. Naime, bie (ens), ono to jest (id
quod est), karakterizirano je kao ono to (id quod) i ono jest (est), tj. s jedne
je strane subjekt bivstvovanja koji je supstancija kao takva, a s druge je strane
bivstvovanje, to je akt supstancije. Za njega, dakle, pojam bia nije jedno
stavan, nego se pokazuje sastavljen od subjekta (id quod) i akta (est). Pojam
bia ine dva realno razliita elementa: neto to jest, i samo jest predmeta.
Neto (knjiga, stol, osoba) pokazuje se kao subjekt, tj. kao stvarnost koja
jest (kao to je subjekt itanja onaj koji ita; biti, jest naznauje akt (actus,
zbilju), vlastitu perfekciju objekta (itanje je akt osobe koja ita).28
Dakle, za razliku od Aristotela kod kojega su ono to i ono jest bile ka
rakteristike jedne ontoloke stvarnosti, kod Akvinca se radi o dva ontoloka
poela, realno razliita ali nerazdvojivo zdruena, tj. ukoliko su sastavni ele
menti bia kao bia nisu gotove stvarnosti, nisu bia, nego njegova poela
(principi) ili, preciznije reeno, ukoliko su oboje nune sastavine za bie kao
bie, njegova su su-poela (co-principia). Su-poela od kojih je bt ono to
(quidditas) odreuje nain bivstovanja (modus essendi) a bitak ono ime (id
quo) jest, bivstvuje, ozbiljenje bivstvovanja (actus essendi). Dakle, slijedi da
je bitak akt (actus) bia ili, preciznije, ono ime (id quo) je bie ozbiljeno kao
bie.
Slijedei tu temeljnu karakteristiku bia, Toma ga definira kao ono [neto]
to ima bitak29 ili bie je ono [neto] to participira na bitku.30
Akvinac, primjenjujui takvo poimanje bia i bitka na glavnu ontoloku ka
rakteristiku stvarnosti, uoenu jo od Parmenida, tj. da sve to jest (bie) jest,
odnosno da ne postoji nikakva stvarnost koja ne bi bila ili, kazano preciznije,
svaka zbiljnost (actus) jest zbiljnost ukoliko jest, zakljuuje na specifinosti
zbiljnosti bitka:
a) da je Bitak univerzalna zbiljnost, jer o svakom predmetu u svijetu, kakav
god on bio, mora se kazati da jest: ova knjiga jest, stol jesu, osoba jest
(), nije dakle iskljuivo zbiljnost samo jedne stvarnosti, kao to je in
itanja, razumijevanja (), nego odgovara svim stvarima (bez bitka tu ne
bi bilo nita);
b) da je Bitak sveobuhvatna (totalna) zbiljnost, jer bitak obuhvaa sve ono
to neka stvar posjeduje, njegova zbiljnost sadri sve stvari, ne iskljuu
jui apsolutno nita, dok su druge perfekcije (savrenosti) parcijalne (dje
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515) 11 H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine
vih metafizikih poela

lomine) jer naznauju neke dijelove ili vidike bia. Lajanje ne izrie svu
perfekciju (savrenost) psa; bitak, naprotiv, je akt neke stvari, svih njezinih
dijelova i svakog dijela napose. Npr.: ako neki pas jest, to vrijedi i za sve
to je u njemu, tako i boja jest, oblik (forma) jest, ivot i njegov rast jesu,
njegovo lajanje jest; sve u njemu sudjeluje na bitku. U tom smislu bitak
sadri cjelovitost bia. tovie, bitak je i zbiljnost svih drugih zbiljnosti
bia jer aktualizira svaku drugu perfekciju, inei je da bude, te je tako
zbiljnost bitka zadnji temelj stvarnosti bia, posljednja zbiljnost (actus)
bia.31
Za Akvinca je bitak isti akt bivstvovanja, ali bivstvovanja u intenzivnom
smislu. Dakle, to to je bitak samo akt bivstvovanja, i nita vie odreenije,
znak je njegove savrenosti u punini intenziteta, tj. sveobuhvatnosti i uni
verzalnosti zbiljnosti ili, preciznije: bitak je zbiljnost u punom i vlastitom
smislu.32

2.1. Dva nivoa Akvineve metafizike

Ta prva karakteristika Tomina shvaanja bia, dakle, onog to jest (id quod
est), tj. njegova sastavljenost od onog to (id quod), odnosno subjekta biv
stvovanja i onog jest (est), odnosno akta bivstvovanja, gdje je bitak zbiljnost
(actus) ijim aktom se ozbiljuje to jest, odreuje temeljnu strukturu njegove
metafizike. Upravo onako kako kae Gilson:
Za ispravnu interpretaciju nauka sv. Tome vano je imati prisutno dvojstvo nivoa, oba neza
mjenjiva ali hijerarhijski ureena. Uistinu se moe rei da je sva njegova nauka o biu karakte
rizirana temeljnom razlikom izmeu onog nivoa bia kao bia, to je nivo supstancije, i onog
nivoa uzroka toga bia kao bia, to je onaj bivstvovanja.33

Pogledajmo poblie razliku i odnos tih nivoa koja e nam ujedno rasvijetliti
i razliku izmeu metafizika Aristotela i Tome Akvinskog. Tu nau analizu
zaponimo promatranjem Tominog shvaanja prvog nivoa, onog, dakle, bia
kao bia, to je, kako je prije izloeno, nivo supstancije.
Tomino shvaanje zbiljnosti na tom nivou identino je onom Aristotelovu, tj.
za obojicu je forma zadnja zbiljnost u supstancijalnom redu.
No, pogledajmo Tomino objanjenje koje ujedno pokazuje hijerarhijsku ovis
nost toga nivoa supstancije o nivou bivstvovanja.

24 29
Ibid., str. 54. T. Akvinski, I Sent., d. 37, q. 1 a. 1 sol.
25 30
Ibid., str. 55. T. Akvinski, De sub. sep., c. 3.
26 31
Dakle, radi se ne samo o vremenskoj (koju i Usp. T. Akvinski, De Pot., q. 7, a. 2, ad. 9.
Toma doputa, usp. S. c. g. II q. 3238), nego
32
i o ontolokoj vjenosti.
Usp. T. Akvinski, S. c. g., I, q. 28; i takoer
27 izuzetno objanjenje takvog shvaanja bitka
T. Akvinski, I Met. Proem. u: Cornelio Fabro, Partecipazione e causalit,
SEI, Torino 1960.
28
Usp. Tomas Alvira, Luis Clavell, Tomas Me 33
lendo, Metafisica, Le Monnier, Firenca 1989., E. Gilson, Lessere e lessenza, str. 80.
str. 15; Emerich Coreth, Toma Akvinski i
problem metafizike, u: Anto Gavri (ur.),
Ljubav prema istini, Dominikanska naklada
Istina, Zagreb 2000., str. 8789.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515) 12 H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine
vih metafizikih poela

Forma je, dakle, poelo bivstvovanja ili, radije, uzrok bitka, esse consequitur
ad formam,34 u jednom vlastitom redu, tj. u onom formalne uzronosti U
tom smislu, forma je uistinu causa essendi, ali samo u tom smislu. Bez forme
nema supstancije (jer joj ona daje odreenje), a bez supstancije nema nita to
moe bivstvovati. Dakle, nijedno bivstvovanje nije mogue bez forme. Ree
no na drugi nain, forma uzrokuje bitak, zato jer je ona konstitutivni uzrok
supstancije koja je jedina sposobna bivstvovati.35 Drugim rijeima reeno,
sve to bivstvuje, bivstvuje na odreen nain koji je odreen formom.
Forma je, dakle, zadnja zbiljnost u supstancijalnom redu. Stoga, ako se bitak treba dodati, to
nee biti za stvaranje jedne supstancije, nego za to da ta supstancija postoji (egzistira).36

Dakle, ozbiljenje bitka ne slui za specificiranje i odreivanje nekog bia, jer

ono ukoliko jest, takvo jest po formi, nego ono ini postojanje tog i takvog
specificiranog i odreenog naina bivstvovanja. Potreba za poelom koje oz
biljuje formu proizlazi iz injenice da je zbiljnost forme karakterizirana dvoj
stvenou, tj. da jest (zbiljnost) i to jest neka odreena zbiljnost, pa je stoga
Akvinac vidi ontoloki zavisnom o poelu, po sebi jednostavnom, kojemu je
vlastitost sama zbiljnost.
Poelo i uzrok bivstvovanja, na nain kako je to bilo objanjeno, jest forma po sebi samoj,
ukoliko je zadnja u vlastitom redu, no ipak, iako ne postoji forma forme, treba postojati jedna
zbiljnost (actus) forme, to je upravo akt bivstvovanja.37

To je taj novi metafiziki nivo: akt bivstvovanja forme, koji iznutra ozbiljuje
formu, ukoliko je iznad reda supstancije, jest sm iznad reda formalnosti.
Da bi to ozbiljenje forme bilo mogue, potrebno je dakle da, iako je ona za
dnja zbiljnost u vlastitom redu, bude potencija u nekom drugom redu. Taj
drugi metafiziki red, koji transcendira ontoloki red supstancije, jest red
bivstvovanja kao takvog, red kojemu je vlastita zbiljnost akt bivstvovanja.38
Dakle, Akvinevo poimanje bitka kao akta bivstvovanja definira njegovu me
tafiziku kao metafiziku bitka jer srce stvarnosti nije vie supstancija koja jest,
niti forma iji akt ini supstanciju onim to ona jest, nego je to bitak ijim
aktom postoji (egzistira).39
Tako kako kae Akvinski:
Sam bitak (ipsum Esse) jest ono to je nad svim najsavrenije: odnosi se, naime, prema svemu
kao zbiljnost. Nita, naime, nema (svoje) ozbiljenosti osim ukoliko jest: stoga sam bitak jest
ozbiljenost svih stvarnosti, pa i samih formi.40

Dakle, prema Tomi, metafizika supstancije (ousiologija) nije dostatna za rje

enje problema bia, ali je nuna stepenica za njegovo rjeenje jer bez nje
ne bi bilo motiva za postavljanje tog problema budui da je kako smo rekli
samo supstancija sposobna vriti akt bivstvovanja, upravo zbog supstancije
svaka je stvar u pravom smislu bie u aktu.41 Preciznije kazano: sve kon
kretno jest po supstanciji koja je odreena da je takva, konkretna, kakva je po
formi, koja je ini upravo takvom, a ta forma jest (bivstvuje) po bitku.

3. Metafizike posljedice razlike odnosa Prvoga poela i ostale

stvarnosti, ovisno o shvaanju zadnje zbiljnosti bia
Razliito poimanje zbiljnosti ili, preciznije, zadnje zbiljnosti bia, dovelo je
Aristotela i Akvinca do razliitih zakljuaka na koje smo ukazali u uvodnom
primjeru. Kako smo vidjeli, za Aristotela je zadnja zbiljnost (aktualnost) bia
supstancijalna forma, koje svoje zadnje utemeljenje ima u istom aktu, Ne
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515) 13 H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine
vih metafizikih poela

pokretnom pokretau. Za Tomu Akvinskog zadnja zbiljnost bia jest bitak,

koji svoje zadnje utemeljenje ima takoer u istom aktu, ali koji je shvaen
kao isti akt bivstvovanja, Subzistentni bitak. Budui je pak svako djelova
nje priopavanje vlastite zbiljnosti, o Njemu, Subzistentnom bitku, sva ostala
stvarnost nuno zavisi upravo u bitku, On joj daje da bude, tj. On je njen
Stvoritelj.
Iz toga slijedi, vrativi se na poetni primjer, da je Aristotelov Bog najvii
u redu prirodnih djelatnika (unutarsvjetski djelatnik), jer za njega, koji dri
da je svijet ontoloki vjean, isti akt jest njegov sastavni dio, jednako kao i
materija koja u postojanju nije na nikakav nain ovisna o Njemu. Preciznije
kazano, to se tie metafizikog nivoa formalnosti, Aristotelov isti akt se na
lazi iznad ostale stvarnosti, no, promatrajui nivo bivstvovanja, on je na istom
nivou sa svom ostalom stvarnou. Tomin, pak, isti akt, jest Bog Stvoritelj
(vansvjetski djelatnik), o kome i u svom postojanju u potpunosti ovisi sva
stvarnost ukljuujui i materiju.
Pogledajmo poblie razliku tih dviju vrsta djelatnika koja e nam, u svjetlu
uvodnog primjera, dodatno rasvijetliti razliku nivoa Aristotelove i Akvineve
metafizike.
Djelovanje prirodnog (unutarsvjetskog) djelatnika je uzrok nastajanja (fieri)
uinka, ali ne proizvodi bitak kao takav. Stoga,
uklanjanjem djelovanja onoga koji raa (prirodnog djelatnika), prestaje prijelaz iz potencije
u zbiljnost, koji uzrokuje nastajanje (fieri) roenoga (uinak nastajanja), ali ne prestaje sama
forma po kojoj roeni ima akt bivstvovanja. I tako, kada prestaje djelovanje onoga koji raa,
bitak nastalih stvari ostaje, iako prestaje njihovo nastajanje.42

Dakle, kada prestane djelovanje naravnog djelatnika, uinak ostaje, pokazu

jui tako svoju stvarnu neovisnost s obzirom na uzrok koji ga je proizveo.
Na primjer, roditelji su djelatnici u raanju djeteta, no jednom roeno dijete
bivstvuje neovisno o svojim roditeljima, to je oito u sluaju kada dijete
nadivi roditelje.
U svjetlu dosad izloenog od dvama nivoima metafizike Tome Akvinskog,
moemo rei da je zbiljnost koju uzrokuje prirodni djelatnik iskljuivo nieg
metafizikog nivoa, onog naime formalne uzronosti ili, kazano preciznije,
vlastiti uinak uzronosti prirodnog djelatnika uvijek je izvoenje forme.
Prirodni djelatnik nije jedini i apsolutni uzrok uinka, nego je prije svega
uzrok njegove proizvodnje, jer u svom djelovanju nuno pretpostavljaju ve
postojei objekt ijim mijenjanjem izvruje svoje djelovanje. Dakle,
prirodni djelatnici nisu uzrok bivovanja naprosto, nego uzrok da je stvar ovo, npr. da je
ovjek ili da je bjelina. A bitak naprosto biva uzrokovan stvaranjem, koje ne pretpostavlja ni
ta; jer to je naprosto izvan podruja bia, ne moe predpostojati. Na temelju ostalih tvorbi

34 39
T. Akvinski, Qu. disp. de anima, art.14 ad 4m. Usp. Etienne Gilson, Uvod u kransku filo
zofiju, FTI, Zagreb 1995., str. 122123.
35
E. Gilson, Lessere e lessenza, str. 92. 40
T. Akvinski, S. Th., I, q. 4, a. 1 ad 3.
36
Ibid., str. 92. 41
E. Gilson, Uvod u kransku filozofiju, str.
37
125.
Ibid., str. 98.
42
38
T. Akvinski, De Pot., q. 5, a. 1, c.
Usp. Cornelio Fabro, Introduzione a San Tom
maso, Ares, Milano 1983., str. 219.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515) 14 H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine
vih metafizikih poela

[unutarsvjetska djelovanja] nastaje ovo ili ovakvo bie, jer iz predpostojeeg bia nastaje ovo
ili ovako bie.43

Djelovanje Stvoritelja je radikalno razliito.

Stvaranje je proizvoenje svijeta ili stvari iz niega (ex nihilo). Stoga Stvo
ritelju ne treba nikakvo tvorivo, On je u svojoj djelatnosti neovisan (na bilo
koji nain) o neemu preddanom, za razliku od, kako smo vidjeli, svih unu
tarsvjetskih djelatnika. Dakle, stvaranje nadilazi svako unutarsvjetsko uzro
kovanje koje je nuno proizvod gibanja i promjene, kako primjeuje Akvinac:
stvoreno nije dakle proizvod gibanja i promjene, stoga to je sve to je pro
izvedeno gibanjem i promjenom proizvedeno od neeg pred-postojeeg,44 a
ne iz niega. Uz to, kako je stvaranje proizvoenje pri kojem sa strane proi
zvedenog nita ne prethodi (ex nihilo) samom stvaranju, slijedi da je stvaranje
proizvoenje stvari prema itavoj njezinoj stvorenosti. Dakle, stvaranju nita
ne izmie, nego sve to postoji, njegov je rezultat. Ili, izraeno sintetino u
terminologiji filozofije bitka: Stvaranje je proizvoenje bia kao bia.
Dakle, Uzrok bitka, Stvoritelj, je:
a) Prvi uzrok, ukoliko je pretpostavka svakom drugom uzroku, jer je bitak
zbiljnost koja ozbiljuje svaku drugu zbiljnost, te su stoga svi ostali djelat
nici prema Njemu samo drugotni uzroci.
b) Apsolutni je i univerzalni uzrok, jer po bitku sve i svaka pojedina stvorena
perfekcija jest, dok se po partikularnim djelatnicima odreuje samo neki
specifini aspekt bia, tj. samo partikularna perfekcija i to ukoliko je par
tikularna.
c) Transcendentalni uzrok radi istog motiva: naime, njegov vlastiti uinak
jest bitak, koji nadilazi (transcendira) sve predikate, dok predikatni uzroci
proizvode samo determinirane naine bitka. Stoga ako se ukloni Stvori
teljsko djelovanje, nestaje samo bie kao takvo, tj. potrebno je kontinuira
no djelovanje uzroka bitka da bi uinak postojao.
Sljedea Tomina usporedba, iako manjkava ukoliko proizala iz Aristotelov
ske fizike, lijepo oslikava razliku izmeu gore spomenuta dva nivoa:
Dakle, svjetlo u potpunosti proima prozirno tijelo ali mu se ne pritjelovljuje. Dokaz tomu
je da, kada nestaje izvor svijetlosti prozirno tijelo pada u tamu. To nije sluaj sa svim fizikim
energijama. Na primjer, kada vatra zagrije neku koliinu vode, biva da ta voda poprima formu
topline, i zato ta voda ostaje topla i kada se od nje udalji vatra. Nasuprot njoj, zrak ne prima
formu svijetleeg izvora kao to ju voda prima od toplog; dakle, zrak je prosvijetljen, a ne po
staje svjetlei, kao to je sunce, koje je poelo svjetla. Stoga, im sunce zae, zrakom ovlada
tama.45

U tom smislu, sunce je uzrok svjetla, ne tame in fieri (nivo formalne uzrono
sti), kao to je vatra grijanja, nego in esse (nivo samog bivstvovanja).

Zakljuak
Imajui u vidu dvojstvo nivoa metafizike Tome Akvinskog, moemo zaklju
iti da na nivou bia kao bia, to jest na nivou supstancije, jest netono rei
da je Aristotel imao donekle pravo, nego treba rei da je Aristotel imao u pot
punosti pravo, to mu i sam Toma priznaje.46 A to se tie drugog nivoa, onog,
naime, bivstvovanja, ni tu se ne moe rei da Aristotel grijei, jer ga se on ne
dotie on je jednostavno izvan njegove metafizike supstancije, metafizike
koja za polazite ima ontoloki vjeni, dakle nestvoreni svijet.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515) 15 H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine
vih metafizikih poela

Hrvoje Relja

Difference between Aristotles and Thomas Aquinas

Metaphysical Principles

Abstract
In this article the similarities and differences of Aristotles and Thomas Aquinas metaphysical
principles are set forth by analyzing the core arguments of their metaphysics: principally, those
concerning the existence of the Unmoved Mover, also called Pure Act. The analysis shows that
although their arguments have the same logical structure and the same starting point the fact
that beings change different conceptions of the metaphysical principles of being nevertheless
lead to different conclusions. Therefore, this article shows that within Aristotles metaphysics of
substance, the ultimate actuality is the substantial form which has its last ground in Pure Act,
the Unmoved Mover. On the other hand, Thomas Aquinas believes that the ultimate actuality
is existence, which also has its last ground in Pure Act, but the Act of Existence, or Subsistent
Existence. Therefore, Aristotles Pure Act is a mere giver of forms and the final cause of reality.
This Pure Act does not have, nor it can have any other causal influence on the rest of reality,
while Aquinas Unmoved Mover is necessarily the Pure Act of Existence whose activity we call
creation.
Key words
metaphysics, Aristotle, Thomas Aquinas, metaphysical principles, Unmoved Mover

43
T. Akvinski, S. c. g., II q. 21, c. 4, prijevod
Augustin Pavlovi, Kranska sadanjost, Za
greb 1993.
44
T. Akvinski, S. Th., I, q. 45, a. 3. Stoga je
opravdana primjedba Tome Verea da je u
svjetlu cjelovitog metafizikog nauka Tome
Akvinskog njegovo dokazivanje o postoja
nju Nepokretnog pokretaa, kojeg smo izni
jeli u uvodu, primjereno ne samo shvatiti, a
to slijedi i iz ovog naeg rada, nego i ime
novati kao dokazivanje postojanja Iskonskog
zaetnika zbivanja, tj. Stvoritelja. Usp. Tomo
Vere (prir.), Toma Akvinski, Izabrano djelo,
Globus, Zagreb 1981., str. 173.
45
T. Akvinski, S. Th., I, q. 104, a. 1.
46
Usp. T. Akvinski, In VIII Phys. cap. 1, lect. 3,
n. 6.; In II Metaph., lect. 2, n. 295.