1.

MOTIVACIJA: mora biti: prikladna, zanimljiva, voditi računa o načelima u nastavi, voditi računa
o konkretnom razredu, da bi je dobro oblikovali moramo poznavati učenike

Motivacijski postupci: 1. Motivacijski razgovor – ova metoda ima motivacijsku vrijednost (sadrži
1/3 pripreme). Podvrste usmenog razgovora: 1. razgovor koji se oslanja na učeničke životne
prilike, interese; 2. razgovor kojim učenici maštanjem stvaraju jezični materijal koji zatim postaje
lingvometodičkim predloškom; 3. razgovor koji učenike uvodi u određenu temu o kojoj govori
tekst ili uzorak; 4. reproduktivni razgovor s ciljem ponavljanja već usvojenog nastavnog gradiva.
Razgovor se usmjerava na učenicima bliska iskustva; naglasak u razgovoru nije na suočavanju s
gradivom, već s motivacijom. 2.Igra – igra je potreba svih, jedan od osnovnih odrednica
programske nastave; povremeno se javlja kao motivacijski postupak, a razlog je nedovoljno
poznavanje učenika (npr. pisanje velikog i malog slova: država-grad-selo; zvučni/bezvučni glasovi:
pokvareni telefon). 3.Tekst kao lingvometodički predložak: zanimljiv tekstni predložak usmjerit će
učenike na gradivo o kojem će se govoriti; mogu i učenici napisati kratki tekst u svrhu motivacije
(npr. prijedlozi: učenicima će se postaviti pitanja Gdje je torba? Gdje je knjiga? U odgovorima se
kriju prijedlozi).

2. SLUŠANJE: vrlo važna vještina, djelatnost, sposobnost. Jezikom ovladavamo uz pomoć jezičnih
vještina. Svakodnevno slušamo 42-53%, više možemo primiti slušajući, nego govoreći. Za
slušanje je potrebno uložiti najmanji napor. Slušanje je proces kojim se trudimo razumjeti i
pohraniti slušne podražaje, slušanje je temeljni proces kojim se potiču i odražavaju ljudski
odnosi; slušanje je primarni proces kojim dobivamo informacije. Javlja se automatski i ne
zahtijeva poseban napor, ovisi o mnoštvu vještina. Aktivno slušanje zahtijeva aktivan (svjestan)
napor da bismo obuhvatili i zapamtili informaciju koju smo čuli. Slušanje je vanjski i unutarnji
proces. Postoji aktivno i pasivno slušanje.

*Aktivno sluš.: 1. imaginatino (vizualno): kada oslikavamo (vizualiziramo) ono što čujemo; 2.
logično/logičko: logički pokušavamo organizirati ono što čujemo; 3. anticipacijsko – slušanje s
predviđanjem (stvaranje obzora očekivanja); pokušavamo predvidjeti što će drugi reći. Aktivno
slušanje nije samo slušanje riječi, već i razumijevanje poruke koja se prenosi. Ono obuhvaća
pozornost, interpretiranje, pamćenje, to je usredotočeno slušanje, slušanje s empatijom,
prihvaćanje drugih osoba i odgovorno slušanje *S obzirom na uloženu energiju za slušanje,
dijelimo ga na: 1. empatijsko (najviše utoršene energije da bismo nekome pomogli), 2. slušanje
da bi se analizirao i procijenio sadržaj, 3. slušanje da bi se upamtio sadržaj, 4. slušanje da bi se
čuo (razumio) sadržaj. Ciljevi aktivnog slušanja: 1. pojasniti značenje (pitamo), 2. saznati više o
mislima, osjećajima i željama onog koga slušamo, 3. poticati argumentaciju, 4. poticati na
razmišljanje i otkrivanje novih spoznaja, 5. prikupiti što više činjenica i pojedinosti.

Kako aktivno slušati? Usredotočeni smo na osobu koja govori, gledamo sugovornika u oči, u
razgovor unesimo neke neverbalne znakove, postavljamo (pozitivna) pitanja, pitamo za
objašnjenje, postavljamo otvorena pitanja, parafraziramo, sintetiziramo, interpretiramo ono što
govornik govori, ne govorimo previše, ne prekidamo osobu koja govori, iskoristimo šutnju, ne
pravimo pokrete koji ometaju. Ako osoba ne sluša? Možda nije zainteresirana za tu temu pa
odmah na početku najavimo temu, možda govorimo pesporo i monotono pa moramo
izmjenjivati ton, sugovornik možda ima pametnijeg posla.

1
3. GOVORENJE: sposobnost govorenja nastaje iz potrebe za komunikacijom i razumijevanjem
svijeta oko sebe. Dijete razumije samoglasnike i suglasnike, ali samoglasnike teško razlikuje zbog
sličnosi; sa 6 tjedana dijete razvije gugtanje; oko 9. mjeseca počinje proizvoditi glasove; do 2.
godine otprilike progovore sva djeca; djeca govore što čuju od roditelja; dijete od 6-7 godina
normalno upotrebljava složene rečenice.

Najčešće pogreške: 1. reducirani govor – upotrebljava se 10-ak reduciranih riječi s 1-2 sloga koji
imaju funkciju rečenice: izgovor nije čist, riječi iskrivljene, ako se rečenice upotrebljavaju, one su
jednostavne i neproširene, nedostaju veznici, prijedlozi. 2. problemi u izgovoru glasova –dislalija
– poremećen izgovor glasova. 3. oštećenje skupina glasova i njihovih kombinacija, rijetko je cijeli
sustav; poremećaji u govoru: *sigmatizam: artikulacijska smetnja pri izgovoru glasa „s“;
*rotacizam: poremećaj pri izgovoru glasa „r“; *lambdacizam: poremećaj pri izgovoru glasova „l“ i
„lj“; *kapacizam: poremećaj pri izgovoru glasa „k“ *gamacizam: poremećaj pri izgovoru glasa
„g“; *tetacizam: „t“; *deltacizam: „d“; *tetizam: t ne prelazi u d kada bi trebalo; *etaizam:
samoglasnik „e“. Brzopletost: kaotičan govor, ubrzan tempo, reducirane rečenice, ograničene
osnovne ideje, koncentracija na bitno, nemogućnost razrade osnovne ideje, problem je u
govorenju, a ne pisanju, često se zamijenjuje s mucanjem; problem je s obradom misli.
Bradilacija: pretjerano usporen govor, posljedica organskih bolesti središnjeg živčanog sustava,
produžuje se izgovor samoglasnika, kod takve djece vježba se motorika cijelog tijela. Poremećaj
glasa: proizvodnja glasa, dijelom je naučeno, pod kontrolom živčanog sustava, poremećaj
fonacije, razlog je prevelika upotreba glasa jer previše napinjemo govorne organe, prečeste
nelingvističke aktivnosti (prokašljavanje, kašalj), treba naučiti vokalnu higijenu, bitno za govor je
da je pripremljen, vježbe glasnog čitanja, posjećivanje seminara, konferencija, promocija,
vježbanje pred ogledalom.

4. ČITANJE: bitno za ovladavanje vještinama govorenja i pisanja. Dimitrijević – 3 pravila da se

nauči pisati i govoriti: čitati, čitati i čitati. Jonke: uzor ovladavanju standardnoga jezika jest čitanje
djela dobrih pisaca (piši kao što dobri pisci pišu). Jonke napravio velik odmak od krilatice „piši
kao što narod govori“ (vukovci). Standardni je jezik ponajprije pisani jezik.

Vrste čitanja: 1. čitalačko: čitač izgovara riječ koju vidi, a ne interpretira je, to je obično čitanje,
ne trudi se pamtiti; 2. spikersko: čita par riječi odjednom, uočava interpunkcijske znakove, vodi
računa o naglascima; 3. interpretativno ili krasnoslov ili govorenje napamet podrazumijeva
razumijevanje teksta i izražavanje vlastitih osjećaja i doživljaja. Tekst moramo dobro razumjeti i
prenijeti drudima, tu najviše pomažu vrednote govorenog jezika. Prilikom čitanja bitno je
uspraviti se, gledati u publiku ili malo iznad. 4. brzo: čitanje u sebi, pronalaženje bitnih činjenica
u tekstu. Tako se čitaju stručne knjige, ne može se sve brzo čitati, tekst mora biti pripremljen za
brzo čitanje, bitni dijelovi stave se u naslov, nadnaslov i podnaslov.

Kod ocjene interpretativnog čitanja vodimo računa o ovim čimbenicima: 1. cijeli tekst naučen
napamet ili izgovoren bez greške; 2. razgovjetan govor, riječi pravilno izgovorene i naglašene; 3.
dočaran ugođaj djela; 4. pravilna jačina glasa; 5. pravilna visina glasa; 6. pravilna brzina; 7.
pravilna intonacija; 8. pravilne stanke glasova; 9. pravilne gesta i mimike; 10. opći dojam,
opuštenost, samouvjerenost.

2
5. PISANJE: vještina koja se uči. Treba se savjesno obraditi svaka sitnica. Treba pisati sporo,
pažljivo, ne prihvaćati ono što nam prvo padne na pamet, voditi računa o redu riječi, trebamo
biti kritični prema onome što pišemo. Ne treba o svačemu pisati najedamput, u pisanju se treba
vježbati. I.Pranjković, „Programski spisi“, 1997. – misao treba sazrjeti kako bismo je oblikovali i
zapisali. Petrović, 1959. – đačke pismene popravke treba vršiti češće. Nastavnici učenike trebaju
naučiti konkretnom standardnojezičnom stilu, logičan način izražavanja, znanje, kvalitetno jasno
izražavanje norma konkternog izražavanja u pisanom smislu, ovladavanje jezičnom normom.
Talent je samo jedan od sastavnica dobrog pisanja. Šipka, 1960. – više ga zabrinjavaju stilske i
pravopisne greške, misao i jezični izraz su povezani. Učenici pate od preobilja riječi, izražajna moć
je veća ako je izraz koncizniji, jasniji, sažetiji. Dimitrijević, “Osnove teorije pismenosti“, 1962. –
treba naučiti učenike da ne pišu sve što znaju već samo ono što se traži od njih, treba ih naučiti
odvojiti bitno od nebitnog.

6. ISPRAVLJANJE UČENIČKIH PISANIH RADOVA: Načini ispravljanja: lektorska, korektorska i

kombinirana metoda. Još u 5.razredu prednost bi trebalo dati lektorskoj metodi, u 6. razredi
kombiniranoj, u 7. razredu korektorskoj, u 8. razredu uglavnom bi trebala biti zastupljena samo
korektorska. Učenike postavljati pred određene dvojbe: što je bolje, ljepše, svrhovitije – u skladu
s učeničkim razvojnim mogućnostima.

Obrazlaganje ocjene pismenih uradaka: 1. sadržaj: usklađenost s naslovom, iscrpnost,

postupnost, dovršenost, istinistost, točnost, logičnost, izvornost sadržaja, izbor iz obilja
pojedinosti u skladu s bitnošću, važnošću za one kojima se namjenjuje. 2. tekstovna vrsta:
pogodnost vrste (članak, esej, prikaz, priča…), usklađenost sa zakonitostima te tekstovne vrste,
nadahnuto istupanje, izvorno, nesvrhovito ili svrhovito. 3. kompozicija – usklađivanje
kompozicije s tekstovnom vrstom, sadržajem i namjenom, uvod-zaplet-uspon-vrhunac-rasplet,
retrospektivno pripovijedanje, vremenski, uzročno-posljedični logični slijed, slobodna
kompozicija, dosljednost izabranog kompozicijskog modela. 4. stil: usklađivanje sa sadržajem i
namjenom, s pravilima dobra stila (jasnoća, suvislost, točnost, prirodnost izraza i drugi zahtjevi
dobra stila), izbjegavanje tipičnih stilističkih nedostataka (razlivenosti, neumjesnosti,
pretrpanosti), izvornost. 5. gramatika i pravopis: gramatička ispravnost, uredan pravopis,
rječnička norma, književnojezična i dijalektalna norma. 6. vanjština teksta: uređenost teksta,
uređenost ili čitljivost pisma, urednost bilježnice.

Ispravljanje: povremeno; redoviti pregled i ispravak; redoviti ispravak (vježbe čitanja, govorenja i
pisanja). Proces ispravljanja: a)zapažanje pogreške; b) objašnjenje vrste pogreške; c)ispravljanje.
Pogreška: svako odstupanje od norme standardnoga jezika u neumjetničkom izražavanju. Vrste:
jezične (gramatičke, leksičke, stilističke, pravopisne) i nejezične (sadržajne, logičke,
kompozicijske, interpretacijske). Kvintilijan: ispravci su najkorisniji dio učenja pisanja, ispravljanje
ima istu važnost kao pisanje. Zadaća: miješanje, dodavanje, izostavljanje, rečenica može biti duga
dok se njen sadržaj može pratiti. Cilj ispravljanja nije da nekome bude neugodno, već trebamo
raditi na sebi. OBRAZOVNI PROCES :3 osnovne etape: 1. planiranje, 2. provedba, 3. vrednovanje
(bitna kompetencija kojom nastavnici trebaju ovladati).

3
Obrazovni ishodi/obrazovna postignuća: omogućuju jedinstvenost planiranja, provedbe i
vrednovanja poučavanja među različitim učiteljima koji su poučavali iste sadržaje, nalaze se na
početku i kraju OP, označavaju ciljeve učenja, mogu se odrediti kao kompetencije koje učenik
treba razvijati tijekom obrazovanja, definiraju se pomoću ponašanja koje se od učenika očekuje i
sadržaja na koji se određeno ponašanje odnosi, nastavni plan i program utemeljeni su na
kompetencijama.

Vrste obrazovnih procesa: 1. globalni – dugoročni, vizija cijelog OP (potrebni za definiranje

kurikula i obraz. pol.); 2. obrazovni (konkretni) – srednjeročni, u vezi s nekim područjima gradiva
koji se obrađuju nekoliko tjedana ili mjeseci; 3. ishodi pojedine sekvence učenja - kratkoročni,
detaljno opisuju ishode jednog ispitnog sata ili dana.

Ispitivanje znanja: sastavni dio svakog nastavnog procesa. Znanje je veličina koja se ne može
izravno mjeriti, već se na temelju odgovora na postavljeno pitanje pokuša procijeniti, ispituju se
unaprijed određeni mjerljivi ishodi učenja/mjerljiva obrazovna postignuća: 1. ocjenjivanje
učenikove uspješnosti na kraju provedene nastave ili učenja; 2. povratne informacije tijekom
učenja; 3. praćenje učenika; 4. unapređenje kvalitete nastave.

8. ISPITNI ZADACI. Ispiti znanja – služe za objektivno utvrđivanje znanja i kvalitete usvojenog
znanja, moraju imati metrijske karakteristike: objektivnost, osjetljivost, primjerenost,
baždarenost, pouzdanost, valjanost. Zadaci u ispitima znanja – trebaju mjeriti određeni
obrazovni ishod i određenu razinu kognitivnih procesa te težinom biti primjereni očekivanoj
razini znanja učenika; ne smiju sadržavati suvišne podatke; uputa treba biti jasna, potpuna,
standardizirana. Tipovi zadataka – otvorenog tipa: alternativnog izbora, višestrukog izbora,
povezivanja i sređivanja; zatvorenog tipa: s kratkim odgovorima, dopunjavanje, esej (kraći ili
duži), prezentacije (izvedbe).

BLOOMOVA TAKSONOMIJA – najčešće polazište za definiranje obrazovnih ciljeva, ishoda učenja

i izradu ispitnih zadataka. Prema njoj se postignuća dijele u 3 područja: kognitivno,
psihomotoričko i afektivno. Svako je područje hijerarhijski podijeljeno od niže k višoj razini
znanja i svaka razina pojedine kategorije sadrži ključne glagole koji omogućuju definiranje
kvalitete i kvantitete ishoda. Ima oblik dvodimenzionalne hijerarhije, povezuje iste razine znanja
koje treba razraditi s procesima koji se koriste da bismo nešto naučili. Razine postignuća u
kognitivnom području: 1. pamćenje – prepoznavanje informacija (definiraj, imenuj, zabilježi,
ispričaj, zapamti); 2. razumijevanje – shvaćanje informacije (opiši, objasni, identificiraj, izvijesti,
razmotri); 3. primjenjivanje – primjena znanja u rješavanju problema (primijeni, izvedi,
protumači); 4. analiziranje – razdvajanje informacije kako bi se prilagodila različitim situacijama
(usporedi, raspravljaj, razluči, riješi); 5. sintetiziranje – primjena informacija radi poboljšanja
neke situacije (predloži, uredi, organiziraj, kreiraj, sastavi); 6. stvaranje – prosuđivanje korisnosti
(prosudi, izaberi, procijeni, rangiraj, izmjeri).

4
9. RAZLIKOVNA GRAMATIKA – objašnjava odstupanje od norme i oblikuje normativni uzorak.
Svaki bi uzorak odstupanja od morfološke norme trebao sadržavati opis odstupanja od nje,
nekoliko primjera odstupanja, opis razlika (sličnosti) između imanentne i normativne gramatike i
usporedni prikaz većega broja primjera koji su u skladu sa zakonitostima i imanentne i
normativne gramatike. Primjeri odstupanja trebaju biti usklađeni s učeničkim jez iskustvima.
Normativni uzorak odstupanje je od morfološke norme HSJ. Prije izrade normativnog uzorka koji
će poslužiti za bolje razumijevanje i ovladavanje nekom morfološkom činjenicom trebalo bi
općenito odrediti obilježja zavičajnog idioma učenika (ili većine njih), tj. stupanj njihove prvotne
jezične kompetencije Primjer normativnog uzorka: zamjena akuzativa za neživo za živo, zamjena
prvih lica kondicionala. Izrada normativnih uzoraka na temelju učeničkih imanentnih gramatika,
njihova postojećeg jezičnog znanja i usporedba s normativnom gramatikom može pridonijeti
uspješnijem proučavanju normativne gramatike i uspješnijoj primjeni standardnog idioma u
svakodnevnoj jezičnoj uporabi.

10.PRIMJENA RAZLIKOVNE I NORMATIVNE GRAMATIKE U NASTAVI HRVATSKOGA JEZIKA –

načelo zornosti i načelo zavičajnosti; propisuje i opisuje one jezične činjenice učeničkog govora
koje po svojim gramatičkim obilježjima odstupaju od standardnojezične norme; svojstva:
razlikovna (sadrži razlike), opisna (opisuje razlike), sinkronijska (ne prelazi okvire suvremenosti),
didaktička (izabire razlike koje utječu na učenikovo osposobljavanje za komunikaciju), može se
sastaviti (uvod, glasovi, oblici, tvorba riječi, primjeri, rječnik, zaključci); sadrži: uvod, glasovni
sustav i glasovne promjene, naglasak, oblici, sintaksa, ilustrativni tekstovi, razlikovni rječnik;
proces oblikovanja: prikupljanje građe (osluškivanje govora, traganje za zapisima, zapisivanje),
izrada gramatike (čitanje bilježaka i slušanje snimaka, zapažanje razlike, svrstavanje razlika u
gramatički sustav, provjeravanje, metodičko vrednovanje, oblikovanje i objelodanjivanje
razlikovne gramatike, dopune i usavršavanje)

11. OCJENJIVANJE – razvrstavanje u kvalitativne kategorije (1. zadovoljava/ne zadovoljava, 2.

osobito se ističe) i pretvaranje znanja u kvantitativne vrijednosti (1, 2, 3, 4, 5). Svrha: osigurati
nastavniku povratne informacije o učenikovu napretku; učeniku osigurati pedagoške povratne
informacije; motivirati učenika; osigurati evidenciju napretka, iskazati dosadašnja postignuća,
ocijeniti učenikovu spremnost za buduće učenje. Ocjena – predstavlja dijagnozu stanja u
usporedbi s očekivanim rezultatima; sintetički sud znanja, sposobnosti, vještina koji se zasniva na
raznovrsnim podacima. Elementi za ocjenu pismenog rada – tema i način ustroja teme,
originalnost, pojedinosti u strukturi kompozicije, vrsta pisanog rada, stil, gramatika ,pravopis,
urednost.

12. FONETIKA I FONOLOGIJA. Fonetika – jezična disciplina koja se bavi artikulacijskim svojstvima
glasova; materijalna strana govora. Fonologija – jezična disciplina koja se bavi funkcionalnim
svojstvima glasova u govornom lancu. Fonostilistika – znanstvena disciplina koja se bavi
fonetskim i fonološkim sredstvima individualiziranog izraza. Nastava obuhvaća teorijsko i
praktično znanje fonetike, fonologije i fonostilistike. OŠ: niži razredi – podjednako zastupljene
fonetika i fonologija; podjela glasova, razlikovanje glasova, viši razredi – fonologija zastupljena
više. SŠ: znanstveni pristup, određivanje osnovnih pojmova (govorni jezik, fonetika, fonologija,

5
fonostilistika, morfologija, morfostiltika, fonetika, fonem, alofon, tvorba glasova, podjela glasova,
glasovne promjene, prozodija). Teme/sadržaji: govor i govorne jedinice (govor i pismo, govorni
organi i tvorba glasova, glasovi u hrvatskome jeziku, podjela glasova, glasovne promjene,
naglašavanje, rečenična intonacija, stilogenost glasova). Znanje se stječe: u početnom čitanju i
pisanju, u nastavi pravogovora i pravopisu, u nastavi gramatike i književnosti, filmske i scenske
umjetnosti u nastavi usmenog i pismenog izražavanja. Sustavno teorijsko upoznavanje stječe se
na razini: suvremenog hrvatskog standardnog jezika, današnjih hrvatskih narječja, jezika starijih
hrvatskih pisaca. Načini učenja: teoretska razina/vježbe: fonetičke – spoznavanje govornih
organa i tvorba glasova koji zbog drukčijih govornih navika učenika čine poteškoće u izgovoru
prema normi standardnoga jezika. Fonološke – problematika glasovnih promjena. Fonostilističke
– promatranje stilske učinkovitosti glasova. Praktična razina/vježbe: pravopisne – veliko početno
slovo, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, razlike između govorenih i pisanih riječi, tuđe riječi.
Riječi – prepisivanje pojedinih riječi, sintagma, odlomaka, diktati (ispravljanje – tandemski,
frontalno, pojedinačno), vježbe dopunjavanja (dijakritički znakovi), vježbe sastavljanja (sastavak s
riječima koje u sebi imaju glasove č i ć), problemske vježbe. Pravogovorne – artikulacijske,
akcenatske, intonacijske, pravopisno-pravogovorne.

13. MORFOLOGIJA – dio gramatike koji proučava vrste i oblike riječi, znanost o oblicima riječi;
stari nazivi oblikoslovlje i likoslovlje; u širem smislu obuhvaća deklinacije, konjugacije i tvorbu
riječi.; u školskom programu teško odvojiva od fonologije i sintakse. OŠ: niži razredi – uvođenje
na razini otklanjanja pogrešaka i spoznavanja osnovnih pojmova (riječ, imenica, rod, broj, glagol,
lice, vrijeme); viši razredi – vrste riječi, deklinacije imenskih riječi, konjugacije. SŠ: usustavljivanje
osnovnoškolskog znanja i povezivanje s tvorbom riječi, sintaksom, stilistikom te učenje stručnog
nazivlja. Najveći didaktički problemi -> morfološke vježbe: duga i kratka množina (grad-gradovi,
vuk-vukovi-vuci), sibilarizacija u N i V množine imenica muškoga roda (junal-junaci, krčag-krčazi,
zapuh-zapusi), sibilarizacija u D i L jednine imenica ženskoga roda (majka-majci, jaruga-jaruzi,
snaha-snasi), V jednine imenica muškoga i ženskoga roda, posebno vlastita imena (Ivane, Filipe,
konju, mišu, učiteljice, ženo), I imenica i-vrste (s košću/ kosti, sa soli/solju), prezentski nastavak u
3. l. mn i 1. l. jd za jadranski pojas: adrijatizmi (ja radin, oni radu), pisanje i izgovori futura prvog
(pisati ću-pisat ću, [pisaću]), izgovor u G množine u pridjevskoj deklinaciji, sklonidba brojeva 2, 3,
4 (dva, dvaju, dvama/dvije, dviju, dvjema; tri, triju, trima; četiri, četiriju, četirima), nepostojano e
u kajkavskoj narječju (Čakovec-Čakovca, ali Gubec-Gupca), kondicional (bih, bi, bi, bismo, biste,
bi). Didaktički postupci: indukcija, dedukcija, induktivno-deduktivna metoda, kontrastivna
analiza (analiza i usporedba primjera iz mjesnih ili zavičajnih govora s primjerima iz standardnoga
jezika, učenici izvode zaključke; razlikovna gramatika opisuje jezične činjenice učenikova govora
koji po gramatičkim obilježjima odstupaju od standardnojezične norme, problemski pristup –
pitanje što je pravilno, samostalna uporaba udžbenika).

14. SINTAKSA – dio gramatike koji proučava rečenice, rečenično ustrojstvo, vrste rečenica, službu
riječi u rečenici, sročnost riječi u rečenici. OŠ: niži razredi – pojam rečenice, subjekt i predikat na
razini prepoznavanja, glagol kao jezgra rečenice, glagolska lica i vremena, imenica kao subjekt i
dio predikata, lične zamjenice u N, pridjev kao dopuna imenici, viši razredi – rečenični ustroj,
sklapanje rečenica nizanjem, spajanjem i uvrštavanjem, osnovne službe vrsta riječi u rečenici,
sročnost i red riječi u rečenici. SŠ: gimnazije – usustavljivanje osnovnoškolskog znanja i
povezivanje sa semantikom i stilistikom, stručne škole: usustavljivanje osnovnoškolskog znanja

6
povezano je s komunikacijskim potrebama u vezi s izabranom strukom. Razine pristupa: RIJEČI –
riječi kao polazište, zanima nas riječ kao riječ, vrste riječi, tvorbeni načini i značenja u odnosu
prema sintagmama, rečenicama ili kontekstu. SINTAGME – zanima nas rezultat slaganja
struktura viših od riječi, a nižih od rečenica, sintagma samostalno dolazi u elipsama i naslovima i
tada se tretira kao rečenica. REČENICE: genetička analiza – ostvaruje se u postavljanju pitanja o
vršitelju radnje, kreće se od izvora rečenice, a zatim se otkrivaju rečenični članovi; sintagmatska
analiza – ostvaruje se u razlaganju rečenice na subjekt i predikatni skup, razvija logičko mišljenje;
obavijesna analiza – temelji se na razlikovanju teme i reme, rečenično stablo (vizualna analiza
rečenice); lik, predodžba, stablo od formula znakova, simbola; komparativni/transformacijski
postupak u razmatranju rečenica – različite preoblike rečenica i njihove usporedbe, koristan za
kulturu govorenja, pisanja i jezičnu naobrazbu. TEKST: OŠ – niži razredi – izdvajanje rečenica koje
sadrže bitne misli, zapažanje logičnih jedinstava rečenica u tekstu; viši razredi – paralelne veze
ostvarene anaforičkim subjektom, predikatom, objektom ili priložnom oznakom, vezani tekstovi s
jednim subjektom, komunikacijska povezanost rečenica u tekstu, intonacija teksta. SŠ – paralelne
veze u opisnim i pripovjednim strofama; lančane veze ostvarene različitim leksičkim jedinicama;
različiti oblici komunikacijske povezanosti rečenica, intonacija vezanog teksta. Sintaktičke vježbe:
sređivanje izobličene negramatične rečenice, slaganje rečenice od zadanih riječi uz slobodnu
uporabu oblika, dopunjavanje rečenica, preoblike rečenica, premještanje rečeničnih dijelova,
zamjena sintaktičkih jedinica, proširivanje rečenica, sažimanje rečenica, izborni diktat,
ispisivanje, razvrstavanje članova u reč, analiza rečenica, rečenični znakovi, sastavljanje rečenica
prema zadanim formulama, prepoznavanje i dokazivanje, istraživanje, vlastiti opis koje
sintaktičke pojave, ponavljanje i učenje sintakse uz stvaranje teksta.

15. PRIMJENA NORMATIVNE GRAMATIKE – Normativna gramatika – gramatika standardnoga

idioma, sekundarnog, neorganskog jezika, s obilježjima jedinstvenog jezičnog sustava na širem
prostoru koja se stječe svjesno (učenjem u relativno dugom razdoblju). Normativni/opći alati: 1.
zakoni,uredbe i drugi pravni propisi na razini države; 2. statuti, pravilnici i drugi opći akti
privrednih poduzeća, institucija i društvenih organizacija koje imaju pravnu snagu. Nastavu
gramatike povezujemo s nastavom književnosti, nastavom usmenog i pismenog izražavanja i
nastavom filma i scenskih umjetnosti. Normativna gramatika najviše do izražaja dolazi u pisanom
komuniciranju; posreduje u prenošenju vrijednosti koje su poželjne/nepoželjne u široj sredini,
društvo u cjelini; u većoj mjeri utječe na imanentnu gramatiku organskog idioma. Vrste
morfoloških odstupanja – neodređeni oblik pridjeva zamijenjen određenim, lične zamjenice
(normativni oblici ličnih zamjenica ih, je > jih, ju), posvojne i povratno-posvojna zamjenica
(moj<svoj), pokazne zamjenice (taj, ti > ovaj, ovi), infinitiv (saditi > pripremi, sadi), 1. l.
kondicionala (1. l. jd : bih-bi, 1. l. mn. :bismo-bi), 1. l. prezenta (mogu-možem).