Terapija zaraznih bolesti.

Antivirusna terapija razvijala se znatno sporije od antibakterijske terapije. Djelomično je tomu razlog
što su virusne infekcije najčešće bezopasne, prolaze spontano te je teško ispitati kliničku djelotvornost
lijekova. Drugi je razlog potreba intracelularnog ulaska i djelovanja antivirusnog lijeka, što može oštetiti
stanicu domaćina i dovesti do teških nuspojava. No razvoj medicine, produljenje životnog vijeka te sve
veći broj imunosuprimiranih osoba učinio je virusne infekcije važnim dijagnostičkim i terapijskim
problemom. One su jedan od najčešćih razloga morbiditeta i mortaliteta u tih bolesnika. To se u prvom
redu odnosi na skupinu herpes virusa. Daljnji snažni poticaj razvoju antivirusne terapije bila je
pandemija AIDS a. Za većinu virusnih infekcija i dalje je najprikladnija simptomatska terapija. Drugi način
liječenja virusnih infekcija je antivirusna terapija u užem smislu. Ona se odnosi na primjenu lijekova koji
zaustavljaju replikaciju virusa. Opravdano ih je primijeniti u bolesnika oboljelih od infekcija koje život
ugrožavaju, osobito u imunosuprimiranih bolesnika s oportunističkim virusnim infektima ili u bolesnika s
nekim drugim predisponirajućim bolestima za koje virusni infekt može završiti fatalno. Treći je način
imunomodulacija mijenjanje imunosnog odgovora bolesnika bilo stimulacijom imuniteta ili njegovom
supresijom. U tu svrhu primjenjuju se interferoni, hiperimuni globulini, itd

Parazitarne bolesti raširene su u cijelome svijetu, posebno u siromašnim zemljama, niskoga higijenskog
standarda, gdje su važan uzrok pobola i smrtnosti među stanovništvom. Uzročnici ovih bolesti su brojni i
različiti paraziti koje taksonomski dijelimo na protozoe i helminte. U čovjeka do infekcije može doći
preko onečišćene hrane i vode, kontaktom, odnosno aktivnim ulaskom parazita kroz kožu te putem
prijenosnika (ubodom različitih hematofagnih insekata). Sprječavanje i eradikacija većine parazitarnih
bolesti vrlo su komplicirani zbog potrebe djelovanja na uzročnike, njihove prijenosnike, domaćine i
okoliš, što zahtijeva velika materijalna ulaganja, a ove su bolesti najčešće upravo u siromašnim
krajevima. Učinkovite imunoprofilakse nema. Stoga u kontroli ovih bolesti preostaje edukacija
stanovništva i liječenje oboljelih. Metronidazol, Klorokin, Kinin itd.

Antifungici zaustavljaju rast gljiva na razne načine. Dugo je vremena mogućnost liječenja gljivičnih
infekcija bila ograničena zbog toksičnosti lijekova (amfotericin, ketokonazol) i/ili slabe aktivnosti prema
nekim kvasnicama (Aspergillus). U posljednje vrijeme ovi se problemi postupno prevladavaju pojavom
novih pripravaka klasičnih antifungika i pojavom novih lijekova. Značenje antifungika raste jer raste i broj
bolesnika s teškim gljivičnim infekcijama. To se u prvom redu odnosi na imunokompromitirane
bolesnike. Istodobno dolazi i do pojave rezistencije na starije antifungike. Antifungici se primjenjuju
lokalno na kožu i sluznice ili sistemski. FLUKONAZOL, NISTATIN, Amfotericin B, Ketokonazol