Silvije Strahimir Kranjčević

Kao jedan od najpoznatijih hrvatskih i senjskih pjesnika realizma i pravaša, Silvije

Strahimir Kranjčević ostao je zapamćen po svojih preko 400 pjesama i 4 zbirke, od
kojih je najpoznatija Izabrane pjesme (1898.). Utjecaji su mu bili August
Harambašić i August Šenoa, a tematiku za pjesme pronalazio je uglavnom u
odnosima između čovjeka i domovine, te nakon zbirke Bugarkinje, odmiče se od
nacionalnih problema i piše o ljudskoj sudbini, vjeri i općim pitanjima poput života i
prolaznosti.
Njegove pjesme su svevremene, tj. probleme o kojima je pisao alegorički
pronalazimo i u današnjem društvu. Tako, na primjer, u pjesmi Mojsije, čak i ako je
pjesma napisana s biblijskom tematikom u dijaloškom obliku između Boga i
Mojsija, riječi „Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam // U ideale svoje sumnjati“ vrijede i
danas. Čovjek kada napusti svoje snove i želje, ono što ga čini čovjekom i daje mu
smisao, ostaje samo prazna ljuska i žrtva rutine – nema dušu.
Također, kao što je naglasio u pjesmi Eli! Eli! Lama azavtani? ili Bože! Bože! Zašto
si me ostavio?, ako čovjek izgubi vjeru i dušu, postaje pohlepan i zao. Izgubi svoj put
i zaboravi svoju savjest, tj. „I što smo nebu bliži, sve od neba smo – dalji!“ ili što više
zaboravljamo Božje zapovijedi i razliku između dobra i zla, naši morali se gube i crta
između onoga što bi trebali učiniti i onoga na što ne bi ni pomislili postaje
zamagljenija, a čovjek, koji uistinu misli da čini dobro, zapravo se udaljava od Boga i
čini velike nepravde, te donosi samo patnju i bol onima oko sebe.
O gubljenju ponosa i koristoljubivosti, pisao je u pjesmi Gospodskom Kastoru, gdje
čovjeka uspoređuje sa psom koji „lazne skromno gospodsku petu“ i ide „u kut iz
kuta, kako mu reknu“. Zapravo opisuje ljude koji zamjenjuju svoju slobodu za
lagodan život, tj. one koji čine kako im se kaže ako će im rezultat biti u njihovu
korist, dok oni koji su „prostački psi“ imaju svoju slobodu i dostojanstvo za tu cijenu
lagodnog života. Ipak, bitnije je ostati čovjek s dostojanstvom nego rob okružen
zlatom.
Ono što je Silvija Strahimira Kranjčevića činilo najboljim pjesnikom hrvatskog
realizma nije bila forma, jer je uglavnom pisao po domaćoj tradiciji, ni stilska
sredstva, od kojih je alegorija bila od uvijek prisutna u pjesmama, nego način na koji
je obradio probleme i pisao hrabro i bez kajanja. Iako ga je buntovno ponašanje
koštalo u životu, isplatilo je jer je tu buntovnost i radikalnost zadržao u svojim
pjesmama, a najbolje pjesme nisu one koje govore o stvarima o kojima želimo čuti,
nego o onima o kojima moramo.

Tea Klešček 3.a