ŽUPA LJUBAČ – ZRCALO POVIJESNIH I GEOGRAFSKIH MIJENA

U SJEVEROZAPADNOM DIJELU RAVNIH KOTARA

Nakladnici
Sveučilište u Zadru
Župa sv. Martina u Ljupču

Za nakladnika
Dijana Vican, rektorica
Jerolim Lenkić, župnik

Povjerenstvo za izdavačku djelatnost Sveučilišta u Zadru

Jelena Čulin, Josip Faričić, Kristijan Juran, Sanja Knežević,
Damir Magaš, Izabela Sorić, Jadranka Stojanovski

Urednici
Josip Faričić
Jerolim Lenkić

Recenzenti cijele knjige

Smiljan Gluščević
Milorad Pavić

Lektorica
Jadranka Varošanec

Prijevod sažetaka i lektura prevednih tekstova na engleski jezik

Janet Berković

Grafička obrada i prijelom

Grafikart d.o.o., Zadar

Tisak
Tonimir d.o.o., Varaždinske Toplice

Naklada
500

ISBN 978-953-331-148-7

CIP-Katalogizacija u publikaciji
Znanstvena knjižnica Zadar
UDK 908(497.581.1Ljubač)(082)

ŽUPA Ljubač - zrcalo povijesnih i

geografskih mijena u sjeverozapadnom
dijelu Ravnih kotara / urednici Josip
Faričić, Jerolim Lenkić ; <prijevod sažetaka
na engleski jezik Janet Berković>. - Zadar :
Sveučilište ; Ljubač : Župa sv. Martina, 2017.
– 302 str. : ilustr. u bojama ; 29 cm

Bibliografija uz svaki rad. - Summary.

ISBN 978-953-331-148-7 (Sveučilište)

1. Faričić, Josip 2. Lenkić, Jerolim

150616004
SVEUČILIŠTE U ZADRU
ŽUPA LJUBAČ – ZRCALO
POVIJESNIH I GEOGRAFSKIH MIJENA
Urednici U SJEVEROZAPADNOM DIJELU
Josip Faričić
Jerolim Lenkić RAVNIH KOTARA

Zadar, 2017.
Tado Oršolić
Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru

PREGLED PROŠLOSTI LJUPČA

OD 17. DO 20. STOLJEĆA
Uvod
Izvori i literatura za povijest Ljupča od 17. do 20. stolje-
ća vrlo su oskudni. Ponešto arhivskih izvora nalazi se u
Državnom arhivu u Zadru i Arhivu Zadarske nadbisku-
pije, ponajprije matice rođenih, umrlih i vjenčanih iz 19. i
početka 20. stoljeća, ali ne sve godine. Od ostalih izvora
valja spomenuti Kroniku Župe Ljubač te njezin prijepis u
manuskriptu koju je napisao don Nikica Dušević. Treba
spomenuti i Madrikulu Bratovštine sv. Josipa iz Ljubča, pisa-
ni izvor iz 18. stoljeća koji je transliteriran s glagoljice na
latinicu i pod naslovom Glagoljska madrikula Bratovštine
Sv. Josipa Župe Sv. Martina u Ljupču 1776. – 1818. objavljen
2016. Od relevantnije literature može se navesti djelo D.
Magaša Povijesno-zemljopisne osnove razvoja Nina i proble-
mi njegove suvremene valorizacije u izdanju Zavoda za po-
vijesne znanosti HAZU u Zadru (1995.). Ostala literatu-
ra je općeg karaktera i odnosi se na društvene prilike iz
razdoblja 17. do 20. stoljeća šire zadarske odnosno nin-
ske okolice, u kojemu se tek dotiče i ljubački kraj. Ljuba/
Ljubač je u kasnom srednjem vijeku imao važnu ulogu u
kontroliranju strateški važne pomorske točke, odnosno
uskoga morskoga grla između otoka Paga i kopna na ulazu
u Ljubački zaljev. Sve do prodora Osmanlija na područje
Dalmacije potkraj 15. i početkom 16. stoljeća na područ-
je Podgore te Ravnih kotara negdašnje naselje Ljubljana/
Ljuba bilo središte distrikta koje je imalo status mletačke
komune/grada jednako npr. kao i Novigrad ili Nin. Prova-
lom Osmanlija i osvajanjem ljubačkog kraja te njegovim
pljačkanjem i paljenjem Ljuba trajno gubi status distrikta
i od tada u upravno-teritorijalnom i vojnom smislu pri-
pada ninskoj teritorijalnoj organizaciji. Osnovni cilj ove
radnje je na temelju izvora i literature prikazati društvene
prilike prošlosti Ljupča od mletačko-osmanskih sukoba
u zadarskom kraju u 17. stoljeću pa sve do kraja austro-
ugarske uprave u Dalmaciji 1918. U tom smislu će se u
ovome radu staviti naglasak na povijesni tijek događajnih
i društvenih zbivanja u malom dalmatinskom priobalnom
mjestu Ljubač koje je sasvim promijenilo svoje strateško,
ekonomsko te upravno značenje i ulogu nakon prodora
Osmanlija u Dalmaciju početkom 16. stoljeća.
Osmanski prodor i migracija stanovništva
Prigodom osmanskog prodora u Dalmaciji, padom Knina
i Skradina 1522., Udbine i Obrovca 1527. te Vrane i Nadi-
na između 1538. i 1540. dolazi do novih teritorijalnih raz-
graničenja i do osnivanja kliškog sandžaka 1537. Učestalim
pohodima Osmanlija i njihovim daljnjim osvajanjima mi-
jenja se geopolitička situacija u sjevernoj Dalmaciji i do-
lazi do migracija stanovništva. Nestaju stara razgraničenja
i negdašnji distrikti kao što je to bio Ljubački, ali i No-
vigradski i Vranski. Njihov teritorij dolazi pod osmansku
upravu ili je podijeljen mletačko-osmanskim razgraniče- Tado Oršolić
PREGLED PROŠLOSTI
njima, a istodobno je posve istisnuta jurisdikcija hrvatske LJUPČA OD 17. DO 20.
države (Magaš, 1995, 83). Zbog osmanske prijetnje mle- STOLJEĆA
tačke vlasti zapovijedale su napuštanje naselja i sklanja-
nje na sigurni teritorij, najčešće na obližnje otoke. Zbog
osmanske navale i Nin je kao najveće i najsigurnije upori-
šte privremeno napušten najprije 1538., a zatim ponovno
1570., s tim da ga je taj put mletačka posada i razorila. Nin
je ponovno porušen, razoren i popaljen 1646. da u slučaju
osmanlijskog osvajanja ne postane njihovo uporište (No-
vak-Sambrailo, 1969, 167, 172-175, 178-179).
Za razvitak Ljupča u navedenom razdoblju osmanski
prodor u Dalmaciju bio je iznimno važan. Potkraj 15. te
tijekom 16. i 17. stoljeća intenzivirani su mletačko-tur-
ski ratovi za ostatke posjeda u dalmatinskom priobalju.
I mletačka i osmanska strana pokušavale su uspostaviti
koliko-toliko stabilnu graničnu i pograničnu zonu u Rav-
nim kotarima i normalizaciju međusobnih odnosa. Lju-
bač tijekom mletačko-turskih ratova u 16. i 17. stoljeću
nije imao izravni veći vojno-strateški značaj jer je bio na
periferiji glavne ratne zone. Međutim, u širem strateš-
kom smislu, ipak je imao ulogu u kontroliranju Ljubačkih
vrata (Paškog ždrila), Ljubačkog zaljeva i dijela Ninskog
zaljeva koji su spajali sjevernodalmatinski akvatorij s Ve-
lebitskim kanalom te Novigradskim morem i dolinom
Zrmanje. Međutim, kontrola morskog područja više nije
imala važnost kao u kasnom srednjem vijeku zato što je
mletačka mornarica bila izrazito nadmoćna na Jadranu,
dok je osmanska mornarica u tom dijelu Jadrana bila vrlo
slaba. Tek nekoliko turskih brodova nalazilo se u Obrov-
cu, a manji brodovi u Skradinu i Vranskom jezeru (koji
nisu imali pristup Jadranu). Glavnina brodovlja osmanske
mornarice najvećma je korišteno u Sredozemnom moru, a
rijetko je zalazilo u Jadransko more (Traljić, 1965, 211-212).
Iz tog razloga nije postojala izravna prijetnja s mora za na-
selja na dalmatinskom priobalju i otocima pa u tom smislu
treba promatrati i položaj Ljupča. Ipak, unutar trokuta
Ražanac – Radovin – Nin Ljubač je egzistirao kao jedno
od naselja s pripadajućim razmjerno prostranim plodnim
površinama koje su bile važan dio mletačkoga kopnenog
posjeda u sjevernoj Dalmaciji.
Ljubačko ždrilo bila je važna tranzitna točka prema
Pagu gdje se odvijala trgovina i osobito prijevoz ukradene
stoke s osmanskog teritorija. Tijekom 17. stoljeća doga-
đali su se česti upadi domaćeg stanovništva iz mletačkog
na osmanski teritorij odakle su iz koristoljublja uzimali
stoku, a zatim je prodavali i prevozili najčešće na otok
Pag. Jedan takav slučaj zabilježen je u prosincu 1620. kada
je Šahbaz-beg poslao pismo mletačkoj upravi u Zadar u
kojemu piše: Potom neka zna v(aša) m(ilost) kako iz Like ovdi
na Knin doćosmo i tolike tužbe od naših podložnikov i oslušasmo
ča se veće ne more čuti da vazeše od Banovine od Korlata dvisto
ovac i nič paripov i nikoliko goved od Nadina od Nadina šesdeset
ovac i ubiše vridna Turčina i ednoga vlaja i to nam obistiniše da
193
 ŽUPA LJUBAČ –
ZRCALO POVIJESNIH I
GEOGRAFSKIH MIJENA U
SJEVEROZAPADNOM DIJELU
RAVNIH KOTARA

Slika 1. Glavni
pravci naseljavanja
u zapadnom dijelu
Ravnih kotara tijekom
17. stoljeća (prema
Magaš, 1995, Prilog 14,
izradio T. Marelić, 2017.)

1 172). Drugi sličan slučaj je iz studenoga 1642. kada je Du-
Arhiv Župe Ljubač (AŽLJ),
Kronika Župe Ljubač, 52; N.
Dušević, Ljubač, rukopis,
1978, 4. (dalje: Dušević,
1978.). Ovom prilikom
zahvaljujem župniku
don Jerolimu Lenkiću na
ustupljenoj Kronici Župe
Ljubač kao i Mariji Dušević
na ustupljenom rukopisu
Ljubač autora don Nikice
Duševića. Dalje u radu
neće se nepotrebno navo-
diti oba izvora nego samo
jedan, jer je rukopis don
Nikice Duševića zapravo
tek korigirana verzija
izvorne Kronike Župe Ljubač
iz 1953. koju je pisao don
Leonard Riko Finka i koja
se čuva u arhivu Župe sv.
Martina u Ljupču. Kronika
Župe Ljubač zapravo nije
kronika u onome smislu
kako su pisane župne
kronike prema datumima
i događajima nego je to
više povijesni pregled
Župe Ljubač. Tek na kraju
kronike opisuje se nekoliko
događaja iz 1953. godine.
e sve to pošlo u vaša sela mimo Lubač i mimo Ražanac o irt priko
Lubačkoga ždrila k paškim otokom (Franov-Živković, 2016,
rak-beg od Vrane (sin Halil-paše Durakbegovića, krčkoga
sandžak-bega) javio mletačkim vlastima da su trojica lu-
peža knezu Radovanu iz Zmijana blizu Banje Luke ukrali
dvanaest volova, koje su potom dopremili u Ljubač i pro-
dali ih Pavlini /Pavletinu/ Sladoju iz tog mjesta. U pismu
se navodi da je turska strana uhitila lupeže koji su zatim
zatvoreni. Durak-beg je zatražio od providura da se ukra-
deni volovi vrate (Franov-Živković, 2016, 174). Tijekom
cijelog 17. stoljeća, a osobito za vrijeme Kandijskog rata,
često su se događali međusobni obračuni i upadi s jednog
teritorija na drugi, češće oni s mletačkog na osmanlijski
teritorij gdje se zatim uzimao plijen, najčešće stoka.
U nastojanju da preuzmu mletačka važna strateška
uporišta na Sredozemlju Osmanlije su započeli Kandijski
rat (Šesti mletačko-turski rat) 1646. – 1669. U tom ratu
Osmanlije su zauzeli Kretu (Candia), najvažniji, najveći i
najbogatiji mletački posjed u Sredozemlju. Za osmansku
pripremu zauzimanja mletačke Dalmacije mletački Senat
doznao je na vrijeme pa su se Mlečani stigli pripremiti.
Mlečanima je za očuvanje posjeda u Dalmaciji bilo važno
zadržati jaka uporišta, osobito dva najznačajnija strateška
mjesta – Zadar i Kotor. U skladu s takvom strategijom
zapovjedili su povlačenje stanovništva iz onih mjesta i
krajeva za koja su smatrali da ih neće biti moguće obra-
niti. U svrhu pripreme za rat i obranu Dalmacije mletač-
ki Senat poslao je izvanredne providure među kojima je
bio i Alvise Malipietro. Kada je doznao za osmanske na-
mjere o zauzeću Novigrada, hitno je obavijestio glavnog
zapovjednika Dalmacije generala Leonarda Foscola koji
je zatim izdao stratešku naredbu da se napuste i poruše
sela među kojima je bio i Ljubač (ostala sela su: Gruhe/
Grusi, Ražanac, Narezane/Režane, Bokanjac, Turanj, Sv.
Filip i Jakov i Pakoštane) i da se zatim stanovništvo naseli
na otoke kako ne bi pali u zarobljeništvo neprijatelja (Di-
fnik, 1986, 76). I u Kronici Župe Ljubač navodi se kako su za
vrijeme Kandijskog rata Mlečani zbog ratne prijetnje 1645.
raselili stanovništvo Ljupča i Ražanca na obližnje otoke.1
Ubrzo nakon toga mletačke snage su promišljale napustiti
i Novigrad. U tu svrhu je tadašnji izvanredni providur No-
vigrada Bernardo Tagliapietra odlučio otputovati ratnim
brodom u Zadar i predočiti Vijeću u Zadru stanje obrane
Novigrada. Na tom putu, kada se mletački ratni brod pri-
bližavao Ljupču, Durak-beg je sa svojom vojskom zapalio,
opustošio i opljačkao selo. Tom se prigodom izvanredni
providur Novigrada Tagliapietra odlučio iskrcati u Ljubač.
Osmanski odredi koji su još bili tamo mislili su da mle-
tačkim brodom dolazi još mletačke vojske te su napustili
mjesto. Tako su manjoj skupini mletačkih vojnika koja se
iskrcala iz broda omogućili ugasiti požar u Ljupču. Nakon

194

što se u Ljupču kratko zadržao Tagliapietra je s vojnicima
nastavio put prema Zadru. Ljubač su nakon toga ponov-
no nakratko zaposjele osmanske snage (Difnik, 1986, 78).
To se događalo neposredno (mjesec-dva) prije zaposjedanja
Novigrada u koji su Osmanlije ušli početkom srpnja 1646.
Ubrzo je 1647. Ljubač kao i ostala mjesta od Novigrada do
Radovina oslobođen, ali je osmanska prijetnja i dalje bila
prisutna. U to su se vrijeme vodile žestoke borbe mletačke
i osmanske vojske za Nadin, Ražanac i Novigrad.
Događaji s početka Kandijskog rata, posebno osman-
ska najezda na šire zadarsko područje, imali su za poslje-
dicu iseljavanje stanovništva Ražanca i Ljupča na obližnje
zadarske otoke, najviše na susjedni otok Pag. Nakon što
su naselje i okolica ostali pusti, na napušteni teritorij se
doselilo stanovništvo iz Podgorja (od ušća Zrmanje do
Karlobaga2) odnosno Dobropoljaca i Jasenica. U Kronici
Župe Ljubač navodi se kako je na područje opustošenih
sela „doseljeno stanovništvo Podgorja (po dokumenti-
ma)“, ali se ne navodi koji su to dokumenti. Dalje se navo-
di da „su zato Ljubčani štokavci danas, a sve do konca 17.
st. bili su čakavci kao i Ravni kotari“.3 B. Desnica navo-
di kako su tijekom boja protiv Osmanlija kod Ribnika u
Lici „uskoci iz Dobropoljaca naseljeni u Ljubču“, od njih
ukupno šezdeset koji su sudjelovali u tom boju poginula
su dvojica. Na istome mjestu piše kako su se “uskoci iz Ja-
senica u Podgorju naselili između Paga i tvrđave Ljubač“
(Desnica, 1950, 44; Magaš, 1995, 92). K tome, mletačke
lađe su 1653. prevezle oko šesto Jaseničana na otok Rab i
na područje od Ljupča do Vinjerca (Šarlija, 2012, 158).
Doseljeno stanovništvo dobilo je posjede i obradiva
polja te se zajedno s ostalim susjednim mjestima stavljaju
na službu protiv Osmanlija. Već u kolovozu 1647. Ljup-
čani su zajedno s Ražančanima i Posedarcima sudjelova-
li u ratovima protiv Osmanlija i to prigodom borbe za
Gračac. Tada su u skupini od 150 ljudi kojima je zapovije-
dao serdar Petar Smiljanić krenuli preko Modriča prema
Gračacu. Iako je to bila manja skupina, ipak su sa sobom
donijeli zavidan plijen oko 2600 volova, 90 konja i 3000
komada stoke sitnoga zuba (ovaca i koza). Plijen je bio i
veći, ali su putem nešto izgubili, a nešto su im pokrali.
Osim toga, izvori navode i da su tom prigodom zapalili
400 kuća na osmanlijskom teritoriju (Desnica, 1950, 24;
Dušević, 1978, 20).
Od sredine pa sve do kraja 17. stoljeća dolazi do če-
stih sukoba i pljačkaških pohoda u pograničju s mletačke
i osmanske strane. U vojnim pohodima, ali i obrani od
osmanskih napada aktivno sudjeluju i stanovnici Ljupča.
Jedan takav poznati pohod je bio pod Ribnikom u Lici
1648. godine. S uskocima iz Gornjeg kotara sudjeluje i
skupina od 60 Dobropoljaca naseljenih u Ljupču koje je
predvodio harambaša Ivan Dobrović. Drugu skupinu od
120 Jaseničana naseljenih na području Ljupča predvodio
je harambaša Ivan Letica. Iz prve skupine poginula su
dvojica, a iz druge jedanaestorica (Desnica, 1950, 44).
Tado Oršolić
U svrhu obrane od osmanskih vojnih i pljačkaških po- PREGLED PROŠLOSTI
strojbi generalni providur Dalmacije Giovanni Antonio LJUPČA OD 17. DO 20.
Zen naredio je serdaru Janku Mitroviću da mobilizira po STOLJEĆA
jednoga čovjeka iz svake kuće iz Ljupča, Novigrada, Ra-
žanca i Vinjerca i zapriječi prodor Osmanlija na dva pro-
laza kod Obrovca (Desnica, 1950, 88). Zbog ugroženosti
teritorija generalni providur Lorenzo Dona je naredio da
se po selima drži u stalnoj pripravi određen broj pripad-
nika teritorijalnih snaga koji bi se po potrebi bili spremni
staviti u vojnu službu. Za Ljubač je bilo određeno 49 nao-
ružana i 22 nenaoružana čovjeka te četiri konjanika (De-
snica, 1950, 340).
Nakon doseljavanja stanovništva u Ljubač javili su
se i izvjesni problemi s posjedovanjem obradive zemlje.
Naime, posedarski knez Ivan Rukavina 1675. žalio se ge-
neralnom providuru da su obradivu zemlju koju su do-
seljenici uživali u Ljupču sada djelomično uzurpirali
doseljenici Radovina, a onu pod planinom zaposjeli su
doseljenici iz Starigrada. Zbog toga je knez Rukavina za-
molio providura da se Ljupčanima vrati odnosno udjeli
obradiva zemlja kako bi mogli prehranjivati sebe i svoja
blaga (Desnica, 1950, 184).
Upravno-teritorijalna pripadnost Ljupča
Prije prodora Osmanlija na širi zadarski teritorij u 16. sto-
ljeću, cijelo zadarsko područje bilo je podijeljeno na pet
distrikta i to: zadarski, novigradski, vranski, ninski i lju-
bački distrikt (kotar). Ljuba je imala status mletačke ko-
mune/grada. Provalom Osmanlija i privremenim osvaja-
njem ljubačkog kraja te pratećim pljačkanjem i paljenjem
okolice i samoga mjesta, Ljuba je trajno izgubila status
sjedišta distrikta i od tada u upravno-teritorijalnom i voj-
nom smislu pripada ninskom teritoriju.
Tijekom 17. stoljeća Ljubač je što se tiče krajiške admi-
nistrativno-vojne podjele ulazio u sastav Gornjeg Kotara,
skupa sa selima: Ražanac, Radovin, Vinjerac, Posedarje,
Budim, Badanj i Starigrad (Jelić, 1983, 113). Za zapovjedni-
ka ninske komune kao i cijelog područja (u sklopu kojega
je i Ljubač) koje su naselili prebjezi iz Kotara, Bukovice
i Podgorja imenovan je knez Franjo Posedarski. Njega je
mletački dužd 1656. postavio za pukovnika i soprainten-
data, odnosno „kolunela od krajine“ kako će kod naroda
dobiti naziv, kao zapovjednika okružnog zbora (Desnica,
1950, 90). Nakon njega 1677. generalni providur Dalma-
cije Grimani potvrđuje kneza Jurja Posedarskoga za „ko-
lunela od krajine“, odnosno za pukovnika i sopraintendanta 2
I. Andrović navodi da
Kotara i svih krajeva osvojenih i pripojenih Kotarima. Za se Novigradsko more uz
serdara odnosno vojno-administrativnog upravitelja po- ostala imena zove i Pod­
gorsko more ili Zaljev
stavljen je Stojan Mitrović, a 1691. tu je funkciju obnašao Podgorski (Andrović,
serdar Zaviša Mitrović (Magaš, 1995, 98-104). 1909, 231).
Godine 1689. mletačke vlasti obavile su upravno-teri- 3
AŽLJ, Kronika Župe
torijalni preustroj po kojem je Ljubač ušao u nadležnost Ljubač, 52.
195
 ŽUPA LJUBAČ –
ZRCALO POVIJESNIH I
GEOGRAFSKIH MIJENA U
SJEVEROZAPADNOM DIJELU
RAVNIH KOTARA
Slika 2. Karta
Dalmacije s prikazom
razgraničenja 1699. i
1718. – Gornji i Donji
kotari (HR-DAZD-383,
Kartografska zbirka,
Sign. 6)
4
HR-DAZD, Prvostu-
panjski sud u Zadru, kut.
br. 22.
5
AŽLJ, Kronika Župe
Ljubač, 53.
196
Posedarja, kojim je upravljao guvernadur, pukovnik knez
Frane Posedarski (sin Jurja Posedarskog). Potkraj 17. sto-
ljeća ponovno dolazi do administrativno-upravne podje-
le cijelih Kotara na dva dijela: Gornje i Donje kotare. U
sklopu Gornjih kotara nalazi se i Ljubač (Magaš, 1995,
103-110). U 18. stoljeću s obzirom na ustroj krajina koje
su imale određeno upravno vojno obilježje, Ljubač se na-
lazio u sastavu zadarske krajine i u okviru prve pukovnije
sa sjedištem u Zadru. Svaka pukovnija zatim je podijelje-
na na serdarije. Ljubač se nalazio u sastavu prve serdarije
sa sjedištem u Zemuniku (Oršolić, 2013, 283-284). Tako je
ostalo sve do 1850. kada su u Dalmaciji ukinute teritori-
jalne snage, a uvedena je žandarmerija.
Sve vrijeme mletačke uprave Ljubač je pripadao u
upravno-teritorijalnom i vojnom smislu ninskom teritori-
ju (Teritorrio di Nona). Za vrijeme kratke francuske uprave,
odnosno za vrijeme uspostave Ilirskih provincija, Ljubač i
ljubačko područje skupa s ražanačkim područjem u uprav-
nom i sudskom smislu pripadalo je Obrovcu. Kasnije za
uspostave druge austrijske uprave odnosno od 1822. Ljubač
je ponovno u sastavu ninske općine u kojoj je ostao sve do
kraja austrijske uprave 1918. Za Kraljevine SHS odnosno
Kraljevine Jugoslavije Ljubač je također bio u sastavu nin-
ske općine (Magaš, 1995, 109; Maštrović, 1969, 202).
Na čelu Ljupča bio je kapitan, odnosno poglavar sela.
To je tradicionalna institucija, najniža karika upravnoga
aparata, otprilike na razini današnjeg predsjednika mje-
snoga odbora. Poglavari sela tradicionalno su birani iz re-
dova uglednih i cijenjenih obitelji u mjestu koje je imalo
minimalno dvadeset pet obitelji (Maštrović, 1969, 207).
Iz zapisa jednoga sudskog procesa iz 1803. doznaje se da
je tada poglavar (capitan) Ljupča bio Jakov Perković.4
Pripadnost Ljupča crkvenim upravno-teritorijalnim
jedinicama donekle je neobična. Mnogo je potvrda u
prilog tomu da je Ljubač bio u sastavu Zadarske nad-
biskupije, a ne Ninske biskupije u čijem su sastavu bila
Ljupču susjedna naselja. Don Leonard Riko Finka sma-
tra da je to zbog toga razloga što je u Ljupču u srednjem
vijeku svoje posjede imala zadarska plemićka obitelj
Matafarovići, to jest de Matafaris iz koje su bili zadarski
nadbiskupi Nikola de Matafaris (1333. – 1367.) i Petar de
Matafaris (1376. – 1398.).5
O ljubačkom stanovništvu
Vrlo je teško provesti demografsku analizu Ljupča za raz-
doblje prije sredine 19. stoljeća. Podatci su prije toga bili
rijetki i parcijalni, a pouzdanost izvora tih podataka je
nepoznata. K tome, različiti izvori s obzirom na kontekst
njihova nastanka, metodologiju prikupljanja podataka,
svrhu navođenja broja stanovnika i prostorni obuhvat
područja koje je imenovano kao Ljubač nisu međusob-
no usporedivi. Tek od 1857. obavljaju se sustavni i sveobu-
hvatni popisi stanovnika u austrijskoj pokrajini Dalmaciji
kojima je bio obuhvaćen i Ljubač, ali sve do 1931. nije se
ustalio prostorni obuhvat područja pod imenom Ljupča
za koje je iskazivan broj stanovnika.
 Tado Oršolić
S. Antoljak u svojem radu o Zadarskom katastiku iz 15. ono koje je živjelo u Ljupču i pripadajućim zaseocima, a u PREGLED PROŠLOSTI
stoljeća navodi da je u Ljupču 1527. živjelo 150 stanovni- nekim godinama je, pa tako i 1921., stanovništvu toga na- LJUPČA OD 17. DO 20.
ka (Antoljak, 1949, 416, bilj. 266). U Kronici Župe Ljubač selja pridruženo i stanovništvo susjednih naselja Podvršja STOLJEĆA

navodi se, preuzimajući podatak od C. F. Bianchija, da je ili Krneze koji se u popisu iz 1921. uopće ne spominju.
u Ljupču 1754. živjelo 267 stanovnika. Taj podatak vjero-
jatno nije točan, jer su podaci o broju stanovnika jednaki
onima iz 1854. Moguće je da je Bianchi kod prijepisa po- Tablica 1. Kretanje broja stanovnika Ljupča od kraja 18. do
početka 20. stoljeća
grešno napisao 1754. umjesto 1854. godinu (Bianchi, 2011,
250), a onda je tako preneseno i u kroniku župe. Pouz-
daniji je podatak koji je u Madrikuli bratovštine sv. Josip u Godine 1787. 1814. 1830. 1854. 1857. 1880. 1890. 1900. 1910.
Ljupču 1787. zabilježio tadašnji župnik don Nikola Stipi-
Broj
ćević. On navodi da je u Ljupču te godine bilo 18 kuća u 118 123 149 267 217 200 179 190 220
stanovnika
kojima je živjelo 118 stanovnika (Bunčuga, 2016, 7). Od
kraja 18. do sredine 19. stoljeća broj stanovnika u Ljupču Izvor: Bunčuga, 2016, 7 (za 1787.); Oršolić, 2013, 283-284 (za 1814.); Kozličić
i Bralić, 2012, 84 (za 1830.); Bianchi, 2011, 250 (za 1854.); Korenčić, 1974,
postupno se povećavao (Tab. 1.). Međutim, od 1854. broj 755 (za razdoblje od 1857. do 1910.)
stanovnika u Ljupču je u padu do 1890. i praktički do po-
pisa 1910. (pa ni do kraja austrijske uprave 1918.) ne uspi-
jeva dosegnuti brojčano stanje koje je imao sredinom 19. Za Ljubač nema cjelovitih matičnih knjiga, a u Dr-
stoljeća. Značajni pad stanovništva u kratkom vremenu žavnom arhivu u Zadru postoje matične knjige rođenih
između 1854. i 1857. može se objasniti povećanim mortali- 1838. – 1876., umrlih 1825. – 1851. i vjenčanih 1825. – 1854.
tetom izazvanim pojavom kolere. Ona se najprije pojavila Također, u Arhivu Zadarske nadbiskupije čuvaju se četiri
na otoku Pagu gdje su sva sela bila zahvaćena tom zara- knjige Stanje duša i nepotpune Matice umrlih Ljubač od
znom bolešću, a ubrzo se proširila i na ostale otoke te ci- 1834. godine. Stanje duša (brojčano stanje prema obitelj-
6
jeli zadarski kraj (Jelić, 1974, 784-785). Vjerojatno je kolera skom abecednom redu) je također nepotpuno.10 Na prvoj HR-DAZD, Spisi okruž-
nog poglavarstva, kut. 184,
odmah zahvatila i Ljubač, ponajprije zbog blizine i vrlo knjizi/bilježnici ne navodi se godina, ali je to vjerojatno 1855. (br. 3684).
intenzivnih veza s otokom Pagom. O završetku epidemije 1825. jer se i u zapisima primopredaje kapelanije Ljubač 7
L. Maschek navodi da je
kolere postoji kratki spomen u jednom spisu Okružnog ta godina navodi kao prva od koje postoje matice. U za- 1880. Ljubač imao 269
poglavarstva u Zadru od 13. kolovoza 1855., ali se ovdje pisniku s primopredaje dušobrižničkog ureda u Ljupču iz stanovnika. Međutim,
on pri tome za Ljubač
ne navode podatci o broju zaraženih ili umrlih.6 Godine 1909. navodi se kako postoje matice umrlih (dva sveska),
navodi i zaseok Krnezu
1869. stanovništvo Ljupča (kao i susjedne Krneze) pridru- vjenčanih (dva sveska) i rođenih (četiri sveska) od 1825. s 69 stanovnika kao dio
ženo je stanovništvu Ražanca pa Ljubač te godine u služ- godine, te stanje duša (tri sveska). Tu se navode još i ure- naselja Ljubač (Maschek,
dovni spisi od 1853. do 1909., blagajnički dnevnik od 1863. 1888, 144).
benoj statistici nije izrijekom spomenut.
8
U razdoblju od 1880.7 do 1900. pad broja stanovnika i nekoliko knjiga.11 HR-AZDN, Zbirka
Inventari župa Zadarske
uzrokovan je vrlo velikim mortalitetom tek rođene djece Na temelju stanja duša u kojemu se navode podatci nadbiskupija – Župa Lju-
kao i one u dobi do nekoliko godina. Uvidom u dostu- rođenja, krštenja, krizme, vjenčanja i smrti postoji i ru- bač, 51 (dalje: Inventari
pne knjige umrlih Župe Ljubač uočavamo da su u više od brika datum (mjesec i godina) cijepljenja. U pokrajini Župa Ljubač), Matica
umrlih Ljubač.
90 % slučajeva uzroci smrti bili griža, to jest srdobolja ili Dalmaciji još je za vrijeme prve austrijske uprave (1798. 9
U Hrvatskoj i Slavoniji
dizenterija, pošalina, to jest tifus, grlobolja, sušica, nepo- – 1806.) započeto cijepljenje protiv velikih boginja i to od 1891. do 1897. od
znati uzrok smrti dojenčadi (u takvim slučajevima župni- zaslugom Orazia Pinellija. Od 1801. do 1806. u Dalmaciji spomenutih bolesti tako-
ci bi zapisali bilješku nedonošče), slabost, upala pluća, pasji je cijepljeno 8000 osoba. Kasnije je za francuske uprave u đer je umirao velik broj
stanovnika (Hofgräff,
kašalj, to jest kašalj hripavac i ospice.8 To su i inače bile Dalmaciji odnosno u Ilirskim pokrajinama 1811. guverner
2012.).
bolesti od kojih je najveći dio dječje, ali i opće populaci- Bertrand propisao obvezno cijepljenje svih stanovnika 10
HR-AZDN, Stanje duša
je umirao tijekom 19. stoljeća (Hofgräff, 2012, 187-204).9 pokrajina (Brisky i dr., 2012, 83-86). Već u najranijoj fazi Župa Ljubač, Matica
Prema evidencijama iz matice umrlih, vrlo rijetko se spo- cijepljenja u Dalmaciji ona su obavljana i u Ljupču. Naj- umrlih Ljubač.
minje prirodna smrt koja nastupa zbog starosti. ranije je ono zabilježeno 1804. godine.12 Unatoč ranom 11
HR-AZDN, Inventari
Površnim uvidom u broj stanovnika u Ljupču 1910. i cijepljenju, smrtnost djece i dalje je bila jako velika, prem- Župa Ljubač, Actum u
dušobrižničkom uredu u
1921. stekao bi se dojam o naglom demografskom rastu da nisu umirala od velikih boginja. Primjera radi, pravi Ljupču iz 1909.
(s 220 popisanih 1910. na 630 popisani 1921. godine). pomor djece dogodio se od 1845. do 1851. kada je umrlo 12
HR-AZDN, Stanje duša
Međutim, takav nagli „porast“ broja stanovnika nije po- čak 60 osoba, u prosjeku oko 80 % djece. U istome raz- Ljubač.
sljedica stvarnih demografskih procesa u ljubačkom pro- doblju rođeno je 55 djece pa je tada u Ljupču bila nega- 13
HR-DAZD, Inventar br.
storu nego različitoga prostornog obuhvata pokrivenog tivna prirodna promjena stanovništva. Od 1852. do 1876. 2086, Ljubač, Matične
imenom Ljupča. Ljubač je s Ljubačkim Stanovima, Pod- u tek osam godina rođeno je desetero djece, najviše 1856. knjige rođenih (1838. –
1876.); Inventar br. 582,
vršjem i Krnezom dio katastarske općine Radovin. Poje- kada ih je rođeno petnaest, a najmanje 1855. kada je rođe- Ljubač, Matične knjige
dinih godina kao stanovništvo Ljupča popisano je samo no tek četvero djece.13 mrtvih (1825. – 1851.).

197
 ŽUPA LJUBAČ –
ZRCALO POVIJESNIH I
GEOGRAFSKIH MIJENA U
SJEVEROZAPADNOM DIJELU
RAVNIH KOTARA
14
HR-DAZD, Inventar br.
2086, Ljubač, Matične
knjige rođenih (1838. –
1876.); Inventar br. 582,
Ljubač, Matične knjige
mrtvih (1825. – 1851.);
Inventar br. 580, Ljubač,
Matične knjige vjenčanih
(1825. – 1854.).
15
AŽLJ, Kronika Župe
Ljubač, 56-58.
16
AŽLJ, Kronika Župe
Ljubač, 57; Dušević,
1978, 17.
17
HR-AZDN, Pastirski
pohod župa, 1911. – 1914.,
sv. 1., Pastirski pohod
god. 1914.
18
Isto.
19
Isto.
20
Isto.
21
AŽLJ, Kronika Župe
Ljubač, 31.
198
Nije poznato koje su obitelji do 17. stoljeća živjele u
Ljupču jer su matične knjige zagubljene ili su uništene.
Sačuvana je, međutim, madrikula sv. Osipa (Josipa) iz
1776. u kojoj se spominju prezimena tadašnjih ljubačkih
obitelji (Bunčuga, 2016, 15).
Matice koje su pisane latiničnim pismom od 1825. su
1949. ondašnje vlasti odnijele u općinske odbore. To znači
da bi se one iz Ljupča trebale nalaziti u Ražancu odnosno
Državnom arhivu u Zadru. No uvidom u Matične knjige
Ljubač u Državnom arhivu u Zadru utvrđeno je da posto-
je samo matice rođenih od 1838. do 1876., umrlih od 1825.
do 1851. i matice vjenčanih od 1825. do 1854.14
Najstarija obiteljska prezimena domicilnog stanov-
ništva u Ljupču od kojih se neka spominju u spomenu-
toj glagoljskoj madrikuli sv. Josipa s kraja 18. stoljeća te u
kasnijim maticama su: Bonato, Borzin, Dušević, Gažić,
Gruban, Ivanac, Jeras, Jordan, Lazanja, Marelja, Marušić,
Miočić, Perković, Stojić, Tićak, Vukas, Matak i Miletić.
Najbrojniji od svih bili su obitelji Perković i Dušević.15
Neka od domaćih prezimena koja su se nalazila u Lju-
bačkom godovnjaku su izumrla ili se odselila, među njima
su: Adžić, Arbelić, Baća, Baračević, Božić, Bezina, Franju-
lović, Gusar, Jarkulović, Latinović, Licini, Lilić, Kovačev,
Kontresti, Matulina, Matešić, Pleša, Puhalović, Papić,
Radić, Šarić, Šabalja, Škagljić i Zekanović (iz Krneza).16
Neke šture socijalne osobine ljubačkog stanovništva
zapisao je don Joso Crljenko na osnovi obrasca pastirskog
pohoda iz 1914. Iz njega se može iščitati da je pučanstvo
Ljupča bilo prilično moralno i ćudorednog ponašanja. U
mjestu nije bilo nezakonito rođene djece i suložništva, to
jest nevjenčanih u zajednici (osim jednog slučaja zbog od-
laska u vojsku). Tek kod ponekih je izražena osobina škr-
tosti („jer neki ne misle nego na materijalnost”). Ljupčani
su bili miroljubivi i stoga nije bilo nereda u mjestu „jer
narod je dosta trijezan i umjeren”.17 Ipak, među pukom je
bilo dosta praznovjerja, a svećenik navodi kako „vjeruju u
vračolije, idu k vračarima i ne dadu se obratiti od prazno-
vjerja, idu koji puta i krišćanskom (pravoslavnom – op. a.)
popu, pa i jednom katoličkom u Zadru, koji im daje za-
pise”.18 Svi stanovnici Ljupča bili su katolici. Bio je samo
jedan slučaj djevojke pravoslavne vjere („rišćanke”) koja
se udala u Ljubač, ali je i ona prešla na katoličku vjeru.19
Početkom 20. stoljeća odnosno u razdoblju do počet-
ka Prvoga svjetskog rata iz Ljupča nije bilo iseljavanja,
niti jedan slučaj.20 Možda je, za razliku od ostalih otočnih
i priobalnih dalmatinskih mjesta iz kojih se intenzivno
iseljavalo, stanovništvo Ljupča bilo zadovoljno životnim
standardom i uvjetima života ili je pak mobilnost ljubač-
kog stanovništva bila mala pa se nije ni znalo za drukčije
prilike i mogućnosti.
O razvitku naselja i općim društvenim prilikama
Ljubač je smješten sjeveroistočno od Nina i na kopnenoj
strani od sjevera prema jugoistoku graniči s mjestima Rti-
nom, Ražancem, Podvršjem i Krnezom, te na drugoj od
jugoistoka prema zapadu s Poljicima i Vrsima. Ljubač se
nalazio na važnoj kopnenoj prometnoj ruti između Zadra
i Like, u komunikaciji Zadar – Nin – Ljubač – Ražanac –
Paklenica (Obrovac) – Lika (Maštrović, 1969, 197). Nakon
završetka mletačko-turskih ratova potkraj 17. i početkom
18. stoljeća ponovno oživljava cestovni promet uz Ljubač,
na jednu stranu od Paga i Ražanca prema Ninu i Zadru, a
na drugu od Nina prema Obrovcu i Lici. Na morskoj stra-
ni graniči s otokom Pagom s mogućnosti izlaska na otvo-
reno more s tri strane, Velebitskim kanalom prema Rabu
ili, bliže, tjesnacem između Vira i Privlake i Povljanskim
kanalom između Paga i Vira. Povoljnom geografskom po-
ložaju kao osnovi za razvitak Ljupča treba pridodati plod-
no tlo i podzemne vode. Na vrlo plodnom ravnom dijelu
Ljubačkog polja sijale su se razne vrste žitarica i povrća,
a na okolnim manje plodnim dijelovima polja „prisojnim
obroncima i visočanima” (Dušević, 1978, 2) zasađena je
vinova loza te ponešto maslina i smokava. Zbog plodne
zemlje stanovništvo se intenzivno bavilo poljodjelstvom i
stočarstvom. Premda je Ljubačko polje poluotokom Lju-
bljanom zaštićeno od izravnih udara bure koja puše s Ve-
lebita, zbog jake bure stvara se posolica koja se taloži na
cijelo polje.
Pristanište u Ljupču je zbog pličine mora i mulja ne-
pristupačno za plovidbu većih brodova. Zbog toga Ljup-
čani nisu u većoj mjeri koristili morske blagodati. Tako
i akvatorij između otoka Paga i poluotoka Ljubljane te
dijela prema Vrsima koji je omogućavao dobar ulov ribe
Ljupčani nisu znatnije iskorištavali (Dušević, 1978, 2).
Staro naselje Ljuba/Ljubač, prema Bianchiju, nalazilo
se kod Gradine. On kaže da se tamo primjećuju ostatci
utvrđenih prostorija koje su po pričanju naroda bile za-
tvorske ćelije. Tamo se prema navodima mještana nalazila
stara Ljuba (Gliuba) ili Ljubljana koju su Osmanlije razru-
šili i zapalili (Bianchi, 2011, 252). To potvrđuju i ostatci
grobova koji se nalaze na lokaciji Gradine i oko ostataka
crkve sv. Marcele.21 Nakon razaranja staroga mjesta Ljuba
kod Gradine naseljenost se nastavlja na današnju lokaciju
naselja Ljubač. Ono je nastalo sredinom 17. stoljeća kada
se na povoljnom položaju podno Ljubačke kose, nepo-
sredno uz obalu, na „omanjem humku“, naselilo nekoliko
obitelji „patrijarhalnih težačkih zadruga“ (Dušević, 1978,
2-4). Sadašnji Ljubač bio je utvrđen i opasan obrambenim
zidinama ili kulama. Jezgra Ljupča protezala se otprilike u
duljinu od 200 m i u širinu nešto veću od 100 m (na pote-
zu od škole do Kule i od mora do Šekuća sa sjeveroistoč-
ne strane). Doseljeno stanovništvo naselilo je, dakle, mali
prostor u kojemu se zbilo nekoliko obitelji unutar branje-
nih zidina koji su odolijevali osmanskim navalama. Danas

su još vrlo rijetko ponegdje vidljivi tragova tih obram-
benih zidina o kojima svjedoče ostatci u Šekućima. Kao
spomen na zidine kojima je Ljubač bio opasan do 70-ih
godina 20. stoljeća u dvoru Marka Duševića se nalazio
temeljni kamen kao spomenik negdašnjih starih bedema
(Dušević, 1978, 4). Takvo naselje bilo je karakteristično za
ondašnja primorska dalmatinska mjesta s uskim ulicama i
zbijenim kućama te po mogućnosti utvrđenim kulama ili
zidinama koje su korištene u obrani od osmanskih navala.
Sa sjeverne strane Ljupča ostatci zidina bili su vidljivi sve
do 70-ih godina 20. stoljeća, ali su s vremenom zbog grad-
nje naselja uklonjeni (Dušević, 1978, 2-4).
Tado Oršolić
PREGLED PROŠLOSTI
LJUPČA OD 17. DO 20.
STOLJEĆA
Slika 3. Pravci
transhumantnih
stočarskih kretanja od
17. do 20. stoljeća
(prema Magaš, 1995.,
Prilog 16, izradio Tome
Marelić, 2017.)
Nakon završetka Morejskog rata (1685. – 1699.) opa-
snost od Osmanlija na širem ninskom, odnosno ljubač-
kom području više nije postojala pa se tako mijenjala i
fizionomija naselja. Mnoge obiteljske zadruge počele su
se seliti i graditi svoje kuće i manje gospodarske objekte
izvan naselja, ponajprije po Ljubačkom polju. S obzirom
na to da se stanovništvo najvećma bavilo stočarstvom i
poljoprivredom, u polju su nalazili pogodne pašnjake gdje
su zatim gradili torove za stoku i privremene stanove za
pastire. S vremenom su Ljupčani tamo počeli graditi i
kuće da bi mogli biti bliže svojim njivama, vinogradima
i stoci. Slijedom takvog naseljavanja na plodne pašnjake
199
 ŽUPA LJUBAČ –
ZRCALO POVIJESNIH I
GEOGRAFSKIH MIJENA U
SJEVEROZAPADNOM DIJELU
RAVNIH KOTARA
i polja nastaju zaseoci među kojima su najveći Ljubački
Slika 4. Ljubač na
austrougarskoj Stanovi (Dušević, 1978, 2).
topografskoj karti O gospodarstvu Ljupča svjedoče pojedini podatci iz
izrađenoj na temelju Spisa serdarije Nin iz 30-ih godina 19. stoljeća. U Ljup-
francjozefinske
izmjere, kraj 19.
ču je najviše državnog poreza za 1836. platila obitelj Ante
stoljeća Jordana.22 Može se stoga pretpostaviti da je ta obitelj bila
(http://mapire.eu, jedna od imućnijih u mjestu. Prema zapisu o plaćanju de-
pristupljeno u siječnju
2017.) setine iz 1837., vidi se da je osamnaest obitelji iz Ljup-
ča posjedovalo stoku, uglavnom sitnog zuba, i to: Luka
Ivanac dva stada; Pave Marušić jedno stado; Mate Bakija
(Bacchia) petnaest ovaca; Anica Baturica (Batturizza) tri
ovce; Adam Perković dva konja; Marko Vukas četiri ovce;
Mate Stojić (Stoich) četiri ovce; Bare Stojić četiri ovce,
Šime Dodić (Dodich) osam ovaca; Bare Jordan (Giordan)
dva stada; Pere Jordan dva stada; Marko Dušević jedno
tele; Jerko Bezina jedno stado; Ante Lazanja deset ovaca;
Mate Jordan petnaest ovaca; Tome Jordan jedna ovca; Ni-
kola Adžić jedno stado; Grgo Stojić jednu ovcu.23 Obitelji
koji su posjedovale više stoke, svoja su stada vodili na is-
pašu na velebitske pašnjake. Najčešće se prijelaz odnosno
prijevoz stoke vršio preko lučice u Ražancu. Odatle su se
inače prevozila stada iz šireg područja od Nina do Briševa
(Magaš, 1995, 104-105).
Opismenjavanje u Ljupču, kao i ostalim manjim selima
i mjestima gdje nije bilo pučke škole, obavljao je svećenik.
Župa sv. Martina bila je stoga ne samo temeljna jedinica u
22
HR-DAZD-112, Spisi ser- okviru koje je ustrojena pastoralna skrb mještanima, nego
darije Nin, 1838. – 1839., je bila i okupljalište različitih društvenih događaja i stolje-
sv. 98. ćima jedino kulturno žarište.
23
Isto, sv. 99. Sve do organizacije sustavnoga pučkoškolskog obrazo-
24
Kronika Župe Ljubač, 59. vanja u Ljupču je bio vrlo mali broj onih koji su znali čitati
200
i pisati. Prva pučka škola u Ljupču otvorena je 1925. u kući
Mate Duševića koja se nalazila na sredini sela. Ubrzo je
škola 1933. zatvorena jer vlasniku kuće u kojoj se održava-
la nastava nije plaćan najam. Od tada pa do 1941. mnoga
djeca su pohađala njima najbližu školu u Poljicima. Škola
je ponovno otvorena u Ljupču 1941., a 50-ih godina 20.
stoljeća je zbog brojnosti djece imala čak sedam učitelja
(Dušević, 1978, 18).
Početkom Prvoga svjetskog rata 1914. izvršena je opća
mobilizacija pa su tako i vojno sposobni iz Ljupča unova-
čeni u austrougarsku vojsku. Mnogi su poslani na razna
bojišta, a neki među njima su poginuli ili su naknadno
preminuli od ranjavanja (usp. Jordan, 2017.). Ukupno je
poginulo petnaest mještana Ljupča i to pretežito mlađe
dobi, u prosjeku oko trideset godina starosti.24 To je
ostavilo dubok trag u maloj ljubačkoj zajednici koju je, k
tome, pogodila i španjolska gripa. Ljubač se poslije Prvo-
ga svjetskog rata nastavio razvijati u okviru jugoslavenske
državne zajednice. Mjesto se, poput mnogih hrvatskih
sela, razvijalo na periferiji u odnosu na jezgre društve-
no-gospodarskog razvitka što je dugoročno rezultiralo
depopulacijom i starenjem stanovništva te smanjenjem
intenziteta različitih ekonomskih aktivnosti.
Zaključak
Na razvitak Ljupča u ranome novom vijeku znatno su
utjecala osmanska osvajanja te provale i pljačke koje su
oslabile i onaj dio sjeverne Dalmacije koji je bio pod mle-
tačkom vlašću. Uoči Kandijskog rata (1646. – 1669.) mle-
tačke vlasti su odlučile (1645.) da se stanovništvo nekih
dalmatinskih priobalnih mjesta, među njima i Ljupča,
skloni u sigurnije krajeve. Nedugo zatim, 1646. godine,
Osmanlije su zapalili i porušili staro mjesto Ljubu/Lju-
bljanu, a posljedično je trajno ukinut negdašnji ljubački
distrikt. Tijekom Kandijskog rata na prostor današnjeg
Ljupča doselilo se stanovništvo iz Podgorja, to jest Jaseni-
ca i Dobropoljaca. Sve do kraja 17. stoljeća novodoseljeni
stanovnici aktivno su sudjelovali u obrani protiv Osman-
lija. Prestankom ratova i osmanske prijetnje Ljupčani
počinju graditi kuće izvan utvrđenog mjesta i širiti se na
Ljubačko polje te se do kraja 19. i osobito početkom 20.
stoljeća Ljubač znatno proširio izvan jezgre naselja koje
se razvilo podno Ljubačke kose, neposredno uz more.
S obzirom na konfiguraciju terena te plodno tlo i poja-
ve površinskih i podzemnih voda, u okolici Ljupča bili su
povoljni uvjeti za agrikulturni razvitak. Zbog lošega pri-
stupa luci, muljevitoga i plitkoga mora uz obalu te kopne-
ne orijentacije doseljenog stanovništva, sve do početka
20. stoljeća izostala je intenzivnija pomorska djelatnost
(ribarstvo i brodarstvo). Cjelokupni gospodarski razvitak
Ljupča temeljio se na dvije osnovne gospodarske grane:
poljodjelstvu i stočarstvu. Na oranicama su se uzgajale
razne vrste žitarica, a zasađeni su i maslinici te vinova
loza. To je pridonijelo postupnom demografskom razvi-
tku s time da su na slabi demografski rast, a u pojedinim
razdobljima i pad broja stanovnika, značajno utjecale loše
higijenske prilike i s njima povezane zarazne bolesti. Ise-
ljavanja iz Ljupča do Prvoga svjetskog rata nije bilo.
Ljubač je u novom vijeku izgubio nekadašnju lokalnu
samostalnost i pripao je ninskoj komuni. Upravno-terito-
rijalni okvir nije se značajnije mijenjao tijekom mletačke i
austrijske uprave s iznimkom kratkotrajne francuske upra-
ve kada je Ljubač pripadao obrovačkoj općini. Predstavnik
lokalne zajednice bio je kapitan ili poglavar sela, a društve-
no najistaknutiju funkciju u mjestu imao je seoski župnik.
Izvori
Državni arhiv u Zadru
HR-DAZD -378, Inventar br. 2086, Ljubač, Matična knjiga rođenih
(1838. – 1876.); Inventar br. 582, Ljubač Matične knjige mrtvih.
HR-DAZD-112, Spisi serdarije Nin, 1838. – 1839., sv. 98-99.
HR-DAZD-220, Prvostupanjski sud u Zadru, kut. br. 22.
HR-DAZD-102, Spisi okružnog poglavarstva, kut. 184, 1855.
Arhiv Zadarske nadbiskupije
Pastirski pohod župa, 1911. – 1914., sv. 1.
Inventari Župe Ljubač, Actum u dušobrižničkom uredu u Ljupču
iz 1909.
Stanje duša – Ljubač.
Zbirka Inventari župa Zadarske nadbiskupije – Župa Ljubač, sv.
51, Matica umrlih Ljubač.
Arhiv Župe Ljubač
Kronika Župe Ljubač
Objavljeni izvor
Glagoljska madrikula Bratovštine sv. Josipa Župe sv. Martina
u Ljupču 1776. – 1818., ur. J. Faričić i P. Kero, Stalna izložba
crkvene umjetnosti i Sveučilište u Zadru, Zadar, 2016.
Literatura
Andrović, I. (1909.): Po Ravnim kotarima i kršnoj Bukovici,
Zadar.
Antoljak, S. (1949.): Zadarski katastik XV. stoljeća, Starine JAZU,
42, 371-417.
Bianchi, C. F. (2011.): Kršćanski Zadar, sv. II, s talijanskog preveo
Velimir Žigo, Zadarska nadbiskupija i Matica hrvatska Zadar,
Zadar.
Brisky, L., Krželj, V., Lozić, B., Kuzmanić Šamija, R., Brisky, T.
(2012.): Uvođenje obveznog cijepljenja protiv velikih boginja
na području Dalmacije i grada Splita u prvoj polovini 19.
stoljeća, Paedatria Croatica, 56(1), 83-87.
Bunčuga, B. (2016.): Glagoljska madrikula Bratovštine sv. Josipa
u Ljupču 1776. – 1818., u: Glagoljska madrikula Bratovštine sv.
Josipa Župe svetog Martina u Ljupču 1776. – 1818., ur. J. Faričić
i P. Kero, Stalna izložba crkvene umjetnosti i Sveučilište u Tado Oršolić
PREGLED PROŠLOSTI
Zadru, Zadar, 7-16. LJUPČA OD 17. DO 20.
Desnica, B. (1950.): Istorija kotarskih uskoka, 1646 – 1684, sv. 1., STOLJEĆA
Srpska akademija nauka, Beograd.
Difnik, F. (1986.): Povijest Kandijskog rata u Dalmaciji, Književni
krug, Split.
Dušević, N. (1978.): Ljubač, rukopis, Adelaide.
Franov-Živković, G. (2016.): Svakidašnji život na mletačko-
turskoj granici na području Zemunika u 17. st. na temelju
dokumenata pisanih hrvatskom ćirilicom (bosanicom) i
glagoljicom, u: Zemunik u prostoru i vremenu, ur. J. Faričić, Z.
Dundović, Sveučilište u Zadru, Zavod za povijesne znanosti
HAZU u Zadru, Općina Zemunik Donji i Župa Marije Kraljice
Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku, Zadar, 170-189.
Hofgräff, D. (2012.): Zdravstvena statistika 1874-1910. na
primjeru arhivskog fonda Odjela za unutarnje poslove
Zemaljske vlade te statističkih publikacija u Hrvatskom
državnom arhivu, Arhivski vjesnik, 55, 187-204.
Jelić, R. (1974.): Zdravstvo na zadarskim otocima, u: Zadarsko
otočje, Zbornik radova, ur. V. Uranija, Narodni muzej, Zadar,
578-619.
Jelić, R. (1983.): Smiljanići – kotarski serdari, Radovi Zavoda
JAZU, 29-30, 111-132.
Jordan, I. (2017.): Iz crkvene prošlosti Ljubča, u: Župa Ljubač
– zrcalo povijesnih i geografskih mijena u sjeverozapadnom
dijelu Ravnih kotara, ur. J. Faričić i J. Lenkić, Sveučilište u
Zadru i Župa sv. Martina u Ljupču, Zadar, 204-236.
Kozličić, M. i Bralić, A. (2012.): Stanovništvo Kraljevine
Dalamcije prema službenim izračunima i popisima 1828. –
1857. godine, Sveučilište u Zadru, Zadar.
Magaš, D. (1995.): Povijesno-zemljopisne osnove razvoja Nina i
problem njegove suvremene valorizacije, Zavod za povijesne
znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru,
Djela, knj. 8., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti,
Zadar.
Maschek, L. (1888.): Repertorio geografico-statistico dei luoghi
abitati nel Regno di Dalmazia, Tipografia di G. Woditzka,
Zadar.
Maštrović, V. (1969.): Nin od pada Mletačke Republike 1797. do
1941., Rad IJAZU, 16-17, 191-229.
Novak-Sambrailo, M. (1969.): Političko-upravni položaj Nina u
doba Mletačke Republike, Rad IJAZU, 16-17, 157-189.
Oršolić, T. (2013.): Vojna Dalmacija u 19. stoljeću. Vojska,
teritorijalne snage, žandarmerija (1797. – 1914.), Sveučilište u
Zadru, Zadar.
Šarlija, T. (2012.): Jasenice pod vlašću Osmanlija i Mlečana od
XVI. do konca XVIII. stoljeća, Povijesni prilozi, 43, 135-175.
Traljić, S. M. (1965.): Zadar i turska pozadina od XV do potkraj
XIX. stoljeća, Rad IJAZU, 11-12, 203-227.
201