Professional Documents
Culture Documents
Tado Orsolic-Ljubač PDF
Tado Orsolic-Ljubač PDF
Nakladnici
Sveučilište u Zadru
Župa sv. Martina u Ljupču
Za nakladnika
Dijana Vican, rektorica
Jerolim Lenkić, župnik
Urednici
Josip Faričić
Jerolim Lenkić
Lektorica
Jadranka Varošanec
Tisak
Tonimir d.o.o., Varaždinske Toplice
Naklada
500
ISBN 978-953-331-148-7
CIP-Katalogizacija u publikaciji
Znanstvena knjižnica Zadar
UDK 908(497.581.1Ljubač)(082)
150616004
SVEUČILIŠTE U ZADRU
ŽUPA LJUBAČ – ZRCALO
POVIJESNIH I GEOGRAFSKIH MIJENA
Urednici U SJEVEROZAPADNOM DIJELU
Josip Faričić
Jerolim Lenkić RAVNIH KOTARA
Zadar, 2017.
Tado Oršolić
Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru
Slika 1. Glavni
pravci naseljavanja
u zapadnom dijelu
Ravnih kotara tijekom
17. stoljeća (prema
Magaš, 1995, Prilog 14,
izradio T. Marelić, 2017.)
e sve to pošlo u vaša sela mimo Lubač i mimo Ražanac o irt priko krajeva za koja su smatrali da ih neće biti moguće obra-
Lubačkoga ždrila k paškim otokom (Franov-Živković, 2016, niti. U svrhu pripreme za rat i obranu Dalmacije mletač-
1 172). Drugi sličan slučaj je iz studenoga 1642. kada je Du- ki Senat poslao je izvanredne providure među kojima je
Arhiv Župe Ljubač (AŽLJ),
Kronika Župe Ljubač, 52; N. rak-beg od Vrane (sin Halil-paše Durakbegovića, krčkoga bio i Alvise Malipietro. Kada je doznao za osmanske na-
Dušević, Ljubač, rukopis, sandžak-bega) javio mletačkim vlastima da su trojica lu- mjere o zauzeću Novigrada, hitno je obavijestio glavnog
1978, 4. (dalje: Dušević, peža knezu Radovanu iz Zmijana blizu Banje Luke ukrali zapovjednika Dalmacije generala Leonarda Foscola koji
1978.). Ovom prilikom
zahvaljujem župniku dvanaest volova, koje su potom dopremili u Ljubač i pro- je zatim izdao stratešku naredbu da se napuste i poruše
don Jerolimu Lenkiću na dali ih Pavlini /Pavletinu/ Sladoju iz tog mjesta. U pismu sela među kojima je bio i Ljubač (ostala sela su: Gruhe/
ustupljenoj Kronici Župe se navodi da je turska strana uhitila lupeže koji su zatim Grusi, Ražanac, Narezane/Režane, Bokanjac, Turanj, Sv.
Ljubač kao i Mariji Dušević
na ustupljenom rukopisu zatvoreni. Durak-beg je zatražio od providura da se ukra- Filip i Jakov i Pakoštane) i da se zatim stanovništvo naseli
Ljubač autora don Nikice deni volovi vrate (Franov-Živković, 2016, 174). Tijekom na otoke kako ne bi pali u zarobljeništvo neprijatelja (Di-
Duševića. Dalje u radu cijelog 17. stoljeća, a osobito za vrijeme Kandijskog rata, fnik, 1986, 76). I u Kronici Župe Ljubač navodi se kako su za
neće se nepotrebno navo-
diti oba izvora nego samo često su se događali međusobni obračuni i upadi s jednog vrijeme Kandijskog rata Mlečani zbog ratne prijetnje 1645.
jedan, jer je rukopis don teritorija na drugi, češće oni s mletačkog na osmanlijski raselili stanovništvo Ljupča i Ražanca na obližnje otoke.1
Nikice Duševića zapravo teritorij gdje se zatim uzimao plijen, najčešće stoka. Ubrzo nakon toga mletačke snage su promišljale napustiti
tek korigirana verzija
izvorne Kronike Župe Ljubač U nastojanju da preuzmu mletačka važna strateška i Novigrad. U tu svrhu je tadašnji izvanredni providur No-
iz 1953. koju je pisao don uporišta na Sredozemlju Osmanlije su započeli Kandijski vigrada Bernardo Tagliapietra odlučio otputovati ratnim
Leonard Riko Finka i koja rat (Šesti mletačko-turski rat) 1646. – 1669. U tom ratu brodom u Zadar i predočiti Vijeću u Zadru stanje obrane
se čuva u arhivu Župe sv.
Martina u Ljupču. Kronika Osmanlije su zauzeli Kretu (Candia), najvažniji, najveći i Novigrada. Na tom putu, kada se mletački ratni brod pri-
Župe Ljubač zapravo nije najbogatiji mletački posjed u Sredozemlju. Za osmansku bližavao Ljupču, Durak-beg je sa svojom vojskom zapalio,
kronika u onome smislu pripremu zauzimanja mletačke Dalmacije mletački Senat opustošio i opljačkao selo. Tom se prigodom izvanredni
kako su pisane župne
kronike prema datumima doznao je na vrijeme pa su se Mlečani stigli pripremiti. providur Novigrada Tagliapietra odlučio iskrcati u Ljubač.
i događajima nego je to Mlečanima je za očuvanje posjeda u Dalmaciji bilo važno Osmanski odredi koji su još bili tamo mislili su da mle-
više povijesni pregled zadržati jaka uporišta, osobito dva najznačajnija strateška tačkim brodom dolazi još mletačke vojske te su napustili
Župe Ljubač. Tek na kraju
kronike opisuje se nekoliko mjesta – Zadar i Kotor. U skladu s takvom strategijom mjesto. Tako su manjoj skupini mletačkih vojnika koja se
događaja iz 1953. godine. zapovjedili su povlačenje stanovništva iz onih mjesta i iskrcala iz broda omogućili ugasiti požar u Ljupču. Nakon
194
Tado Oršolić
što se u Ljupču kratko zadržao Tagliapietra je s vojnicima U svrhu obrane od osmanskih vojnih i pljačkaških po- PREGLED PROŠLOSTI
nastavio put prema Zadru. Ljubač su nakon toga ponov- strojbi generalni providur Dalmacije Giovanni Antonio LJUPČA OD 17. DO 20.
no nakratko zaposjele osmanske snage (Difnik, 1986, 78). Zen naredio je serdaru Janku Mitroviću da mobilizira po STOLJEĆA
To se događalo neposredno (mjesec-dva) prije zaposjedanja jednoga čovjeka iz svake kuće iz Ljupča, Novigrada, Ra-
Novigrada u koji su Osmanlije ušli početkom srpnja 1646. žanca i Vinjerca i zapriječi prodor Osmanlija na dva pro-
Ubrzo je 1647. Ljubač kao i ostala mjesta od Novigrada do laza kod Obrovca (Desnica, 1950, 88). Zbog ugroženosti
Radovina oslobođen, ali je osmanska prijetnja i dalje bila teritorija generalni providur Lorenzo Dona je naredio da
prisutna. U to su se vrijeme vodile žestoke borbe mletačke se po selima drži u stalnoj pripravi određen broj pripad-
i osmanske vojske za Nadin, Ražanac i Novigrad. nika teritorijalnih snaga koji bi se po potrebi bili spremni
Događaji s početka Kandijskog rata, posebno osman- staviti u vojnu službu. Za Ljubač je bilo određeno 49 nao-
ska najezda na šire zadarsko područje, imali su za poslje- ružana i 22 nenaoružana čovjeka te četiri konjanika (De-
dicu iseljavanje stanovništva Ražanca i Ljupča na obližnje snica, 1950, 340).
zadarske otoke, najviše na susjedni otok Pag. Nakon što Nakon doseljavanja stanovništva u Ljubač javili su
su naselje i okolica ostali pusti, na napušteni teritorij se se i izvjesni problemi s posjedovanjem obradive zemlje.
doselilo stanovništvo iz Podgorja (od ušća Zrmanje do Naime, posedarski knez Ivan Rukavina 1675. žalio se ge-
Karlobaga2) odnosno Dobropoljaca i Jasenica. U Kronici neralnom providuru da su obradivu zemlju koju su do-
Župe Ljubač navodi se kako je na područje opustošenih seljenici uživali u Ljupču sada djelomično uzurpirali
sela „doseljeno stanovništvo Podgorja (po dokumenti- doseljenici Radovina, a onu pod planinom zaposjeli su
ma)“, ali se ne navodi koji su to dokumenti. Dalje se navo- doseljenici iz Starigrada. Zbog toga je knez Rukavina za-
di da „su zato Ljubčani štokavci danas, a sve do konca 17. molio providura da se Ljupčanima vrati odnosno udjeli
st. bili su čakavci kao i Ravni kotari“.3 B. Desnica navo- obradiva zemlja kako bi mogli prehranjivati sebe i svoja
di kako su tijekom boja protiv Osmanlija kod Ribnika u blaga (Desnica, 1950, 184).
Lici „uskoci iz Dobropoljaca naseljeni u Ljubču“, od njih
ukupno šezdeset koji su sudjelovali u tom boju poginula
su dvojica. Na istome mjestu piše kako su se “uskoci iz Ja- Upravno-teritorijalna pripadnost Ljupča
senica u Podgorju naselili između Paga i tvrđave Ljubač“
(Desnica, 1950, 44; Magaš, 1995, 92). K tome, mletačke Prije prodora Osmanlija na širi zadarski teritorij u 16. sto-
lađe su 1653. prevezle oko šesto Jaseničana na otok Rab i ljeću, cijelo zadarsko područje bilo je podijeljeno na pet
na područje od Ljupča do Vinjerca (Šarlija, 2012, 158). distrikta i to: zadarski, novigradski, vranski, ninski i lju-
Doseljeno stanovništvo dobilo je posjede i obradiva bački distrikt (kotar). Ljuba je imala status mletačke ko-
polja te se zajedno s ostalim susjednim mjestima stavljaju mune/grada. Provalom Osmanlija i privremenim osvaja-
na službu protiv Osmanlija. Već u kolovozu 1647. Ljup- njem ljubačkog kraja te pratećim pljačkanjem i paljenjem
čani su zajedno s Ražančanima i Posedarcima sudjelova- okolice i samoga mjesta, Ljuba je trajno izgubila status
li u ratovima protiv Osmanlija i to prigodom borbe za sjedišta distrikta i od tada u upravno-teritorijalnom i voj-
Gračac. Tada su u skupini od 150 ljudi kojima je zapovije- nom smislu pripada ninskom teritoriju.
dao serdar Petar Smiljanić krenuli preko Modriča prema Tijekom 17. stoljeća Ljubač je što se tiče krajiške admi-
Gračacu. Iako je to bila manja skupina, ipak su sa sobom nistrativno-vojne podjele ulazio u sastav Gornjeg Kotara,
donijeli zavidan plijen oko 2600 volova, 90 konja i 3000 skupa sa selima: Ražanac, Radovin, Vinjerac, Posedarje,
komada stoke sitnoga zuba (ovaca i koza). Plijen je bio i Budim, Badanj i Starigrad (Jelić, 1983, 113). Za zapovjedni-
veći, ali su putem nešto izgubili, a nešto su im pokrali. ka ninske komune kao i cijelog područja (u sklopu kojega
Osim toga, izvori navode i da su tom prigodom zapalili je i Ljubač) koje su naselili prebjezi iz Kotara, Bukovice
400 kuća na osmanlijskom teritoriju (Desnica, 1950, 24; i Podgorja imenovan je knez Franjo Posedarski. Njega je
Dušević, 1978, 20). mletački dužd 1656. postavio za pukovnika i soprainten-
Od sredine pa sve do kraja 17. stoljeća dolazi do če- data, odnosno „kolunela od krajine“ kako će kod naroda
stih sukoba i pljačkaških pohoda u pograničju s mletačke dobiti naziv, kao zapovjednika okružnog zbora (Desnica,
i osmanske strane. U vojnim pohodima, ali i obrani od 1950, 90). Nakon njega 1677. generalni providur Dalma-
osmanskih napada aktivno sudjeluju i stanovnici Ljupča. cije Grimani potvrđuje kneza Jurja Posedarskoga za „ko-
Jedan takav poznati pohod je bio pod Ribnikom u Lici lunela od krajine“, odnosno za pukovnika i sopraintendanta 2
I. Andrović navodi da
1648. godine. S uskocima iz Gornjeg kotara sudjeluje i Kotara i svih krajeva osvojenih i pripojenih Kotarima. Za se Novigradsko more uz
skupina od 60 Dobropoljaca naseljenih u Ljupču koje je serdara odnosno vojno-administrativnog upravitelja po- ostala imena zove i Pod
gorsko more ili Zaljev
predvodio harambaša Ivan Dobrović. Drugu skupinu od stavljen je Stojan Mitrović, a 1691. tu je funkciju obnašao Podgorski (Andrović,
120 Jaseničana naseljenih na području Ljupča predvodio serdar Zaviša Mitrović (Magaš, 1995, 98-104). 1909, 231).
je harambaša Ivan Letica. Iz prve skupine poginula su Godine 1689. mletačke vlasti obavile su upravno-teri- 3
AŽLJ, Kronika Župe
dvojica, a iz druge jedanaestorica (Desnica, 1950, 44). torijalni preustroj po kojem je Ljubač ušao u nadležnost Ljubač, 52.
195
ŽUPA LJUBAČ –
ZRCALO POVIJESNIH I
GEOGRAFSKIH MIJENA U
SJEVEROZAPADNOM DIJELU
RAVNIH KOTARA
Slika 2. Karta Posedarja, kojim je upravljao guvernadur, pukovnik knez minimalno dvadeset pet obitelji (Maštrović, 1969, 207).
Dalmacije s prikazom
Frane Posedarski (sin Jurja Posedarskog). Potkraj 17. sto- Iz zapisa jednoga sudskog procesa iz 1803. doznaje se da
razgraničenja 1699. i
1718. – Gornji i Donji ljeća ponovno dolazi do administrativno-upravne podje- je tada poglavar (capitan) Ljupča bio Jakov Perković.4
kotari (HR-DAZD-383, le cijelih Kotara na dva dijela: Gornje i Donje kotare. U Pripadnost Ljupča crkvenim upravno-teritorijalnim
Kartografska zbirka,
Sign. 6)
sklopu Gornjih kotara nalazi se i Ljubač (Magaš, 1995, jedinicama donekle je neobična. Mnogo je potvrda u
103-110). U 18. stoljeću s obzirom na ustroj krajina koje prilog tomu da je Ljubač bio u sastavu Zadarske nad-
su imale određeno upravno vojno obilježje, Ljubač se na- biskupije, a ne Ninske biskupije u čijem su sastavu bila
lazio u sastavu zadarske krajine i u okviru prve pukovnije Ljupču susjedna naselja. Don Leonard Riko Finka sma-
sa sjedištem u Zadru. Svaka pukovnija zatim je podijelje- tra da je to zbog toga razloga što je u Ljupču u srednjem
na na serdarije. Ljubač se nalazio u sastavu prve serdarije vijeku svoje posjede imala zadarska plemićka obitelj
sa sjedištem u Zemuniku (Oršolić, 2013, 283-284). Tako je Matafarovići, to jest de Matafaris iz koje su bili zadarski
ostalo sve do 1850. kada su u Dalmaciji ukinute teritori- nadbiskupi Nikola de Matafaris (1333. – 1367.) i Petar de
jalne snage, a uvedena je žandarmerija. Matafaris (1376. – 1398.).5
Sve vrijeme mletačke uprave Ljubač je pripadao u
upravno-teritorijalnom i vojnom smislu ninskom teritori-
ju (Teritorrio di Nona). Za vrijeme kratke francuske uprave, O ljubačkom stanovništvu
odnosno za vrijeme uspostave Ilirskih provincija, Ljubač i
ljubačko područje skupa s ražanačkim područjem u uprav- Vrlo je teško provesti demografsku analizu Ljupča za raz-
nom i sudskom smislu pripadalo je Obrovcu. Kasnije za doblje prije sredine 19. stoljeća. Podatci su prije toga bili
uspostave druge austrijske uprave odnosno od 1822. Ljubač rijetki i parcijalni, a pouzdanost izvora tih podataka je
je ponovno u sastavu ninske općine u kojoj je ostao sve do nepoznata. K tome, različiti izvori s obzirom na kontekst
kraja austrijske uprave 1918. Za Kraljevine SHS odnosno njihova nastanka, metodologiju prikupljanja podataka,
Kraljevine Jugoslavije Ljubač je također bio u sastavu nin- svrhu navođenja broja stanovnika i prostorni obuhvat
ske općine (Magaš, 1995, 109; Maštrović, 1969, 202). područja koje je imenovano kao Ljubač nisu međusob-
Na čelu Ljupča bio je kapitan, odnosno poglavar sela. no usporedivi. Tek od 1857. obavljaju se sustavni i sveobu-
4
HR-DAZD, Prvostu- To je tradicionalna institucija, najniža karika upravnoga hvatni popisi stanovnika u austrijskoj pokrajini Dalmaciji
panjski sud u Zadru, kut.
br. 22. aparata, otprilike na razini današnjeg predsjednika mje- kojima je bio obuhvaćen i Ljubač, ali sve do 1931. nije se
5
AŽLJ, Kronika Župe
snoga odbora. Poglavari sela tradicionalno su birani iz re- ustalio prostorni obuhvat područja pod imenom Ljupča
Ljubač, 53. dova uglednih i cijenjenih obitelji u mjestu koje je imalo za koje je iskazivan broj stanovnika.
196
Tado Oršolić
S. Antoljak u svojem radu o Zadarskom katastiku iz 15. ono koje je živjelo u Ljupču i pripadajućim zaseocima, a u PREGLED PROŠLOSTI
stoljeća navodi da je u Ljupču 1527. živjelo 150 stanovni- nekim godinama je, pa tako i 1921., stanovništvu toga na- LJUPČA OD 17. DO 20.
ka (Antoljak, 1949, 416, bilj. 266). U Kronici Župe Ljubač selja pridruženo i stanovništvo susjednih naselja Podvršja STOLJEĆA
navodi se, preuzimajući podatak od C. F. Bianchija, da je ili Krneze koji se u popisu iz 1921. uopće ne spominju.
u Ljupču 1754. živjelo 267 stanovnika. Taj podatak vjero-
jatno nije točan, jer su podaci o broju stanovnika jednaki
onima iz 1854. Moguće je da je Bianchi kod prijepisa po- Tablica 1. Kretanje broja stanovnika Ljupča od kraja 18. do
početka 20. stoljeća
grešno napisao 1754. umjesto 1854. godinu (Bianchi, 2011,
250), a onda je tako preneseno i u kroniku župe. Pouz-
daniji je podatak koji je u Madrikuli bratovštine sv. Josip u Godine 1787. 1814. 1830. 1854. 1857. 1880. 1890. 1900. 1910.
Ljupču 1787. zabilježio tadašnji župnik don Nikola Stipi-
Broj
ćević. On navodi da je u Ljupču te godine bilo 18 kuća u 118 123 149 267 217 200 179 190 220
stanovnika
kojima je živjelo 118 stanovnika (Bunčuga, 2016, 7). Od
kraja 18. do sredine 19. stoljeća broj stanovnika u Ljupču Izvor: Bunčuga, 2016, 7 (za 1787.); Oršolić, 2013, 283-284 (za 1814.); Kozličić
i Bralić, 2012, 84 (za 1830.); Bianchi, 2011, 250 (za 1854.); Korenčić, 1974,
postupno se povećavao (Tab. 1.). Međutim, od 1854. broj 755 (za razdoblje od 1857. do 1910.)
stanovnika u Ljupču je u padu do 1890. i praktički do po-
pisa 1910. (pa ni do kraja austrijske uprave 1918.) ne uspi-
jeva dosegnuti brojčano stanje koje je imao sredinom 19. Za Ljubač nema cjelovitih matičnih knjiga, a u Dr-
stoljeća. Značajni pad stanovništva u kratkom vremenu žavnom arhivu u Zadru postoje matične knjige rođenih
između 1854. i 1857. može se objasniti povećanim mortali- 1838. – 1876., umrlih 1825. – 1851. i vjenčanih 1825. – 1854.
tetom izazvanim pojavom kolere. Ona se najprije pojavila Također, u Arhivu Zadarske nadbiskupije čuvaju se četiri
na otoku Pagu gdje su sva sela bila zahvaćena tom zara- knjige Stanje duša i nepotpune Matice umrlih Ljubač od
znom bolešću, a ubrzo se proširila i na ostale otoke te ci- 1834. godine. Stanje duša (brojčano stanje prema obitelj-
6
jeli zadarski kraj (Jelić, 1974, 784-785). Vjerojatno je kolera skom abecednom redu) je također nepotpuno.10 Na prvoj HR-DAZD, Spisi okruž-
nog poglavarstva, kut. 184,
odmah zahvatila i Ljubač, ponajprije zbog blizine i vrlo knjizi/bilježnici ne navodi se godina, ali je to vjerojatno 1855. (br. 3684).
intenzivnih veza s otokom Pagom. O završetku epidemije 1825. jer se i u zapisima primopredaje kapelanije Ljubač 7
L. Maschek navodi da je
kolere postoji kratki spomen u jednom spisu Okružnog ta godina navodi kao prva od koje postoje matice. U za- 1880. Ljubač imao 269
poglavarstva u Zadru od 13. kolovoza 1855., ali se ovdje pisniku s primopredaje dušobrižničkog ureda u Ljupču iz stanovnika. Međutim,
on pri tome za Ljubač
ne navode podatci o broju zaraženih ili umrlih.6 Godine 1909. navodi se kako postoje matice umrlih (dva sveska),
navodi i zaseok Krnezu
1869. stanovništvo Ljupča (kao i susjedne Krneze) pridru- vjenčanih (dva sveska) i rođenih (četiri sveska) od 1825. s 69 stanovnika kao dio
ženo je stanovništvu Ražanca pa Ljubač te godine u služ- godine, te stanje duša (tri sveska). Tu se navode još i ure- naselja Ljubač (Maschek,
dovni spisi od 1853. do 1909., blagajnički dnevnik od 1863. 1888, 144).
benoj statistici nije izrijekom spomenut.
8
U razdoblju od 1880.7 do 1900. pad broja stanovnika i nekoliko knjiga.11 HR-AZDN, Zbirka
Inventari župa Zadarske
uzrokovan je vrlo velikim mortalitetom tek rođene djece Na temelju stanja duša u kojemu se navode podatci nadbiskupija – Župa Lju-
kao i one u dobi do nekoliko godina. Uvidom u dostu- rođenja, krštenja, krizme, vjenčanja i smrti postoji i ru- bač, 51 (dalje: Inventari
pne knjige umrlih Župe Ljubač uočavamo da su u više od brika datum (mjesec i godina) cijepljenja. U pokrajini Župa Ljubač), Matica
umrlih Ljubač.
90 % slučajeva uzroci smrti bili griža, to jest srdobolja ili Dalmaciji još je za vrijeme prve austrijske uprave (1798. 9
U Hrvatskoj i Slavoniji
dizenterija, pošalina, to jest tifus, grlobolja, sušica, nepo- – 1806.) započeto cijepljenje protiv velikih boginja i to od 1891. do 1897. od
znati uzrok smrti dojenčadi (u takvim slučajevima župni- zaslugom Orazia Pinellija. Od 1801. do 1806. u Dalmaciji spomenutih bolesti tako-
ci bi zapisali bilješku nedonošče), slabost, upala pluća, pasji je cijepljeno 8000 osoba. Kasnije je za francuske uprave u đer je umirao velik broj
stanovnika (Hofgräff,
kašalj, to jest kašalj hripavac i ospice.8 To su i inače bile Dalmaciji odnosno u Ilirskim pokrajinama 1811. guverner
2012.).
bolesti od kojih je najveći dio dječje, ali i opće populaci- Bertrand propisao obvezno cijepljenje svih stanovnika 10
HR-AZDN, Stanje duša
je umirao tijekom 19. stoljeća (Hofgräff, 2012, 187-204).9 pokrajina (Brisky i dr., 2012, 83-86). Već u najranijoj fazi Župa Ljubač, Matica
Prema evidencijama iz matice umrlih, vrlo rijetko se spo- cijepljenja u Dalmaciji ona su obavljana i u Ljupču. Naj- umrlih Ljubač.
minje prirodna smrt koja nastupa zbog starosti. ranije je ono zabilježeno 1804. godine.12 Unatoč ranom 11
HR-AZDN, Inventari
Površnim uvidom u broj stanovnika u Ljupču 1910. i cijepljenju, smrtnost djece i dalje je bila jako velika, prem- Župa Ljubač, Actum u
dušobrižničkom uredu u
1921. stekao bi se dojam o naglom demografskom rastu da nisu umirala od velikih boginja. Primjera radi, pravi Ljupču iz 1909.
(s 220 popisanih 1910. na 630 popisani 1921. godine). pomor djece dogodio se od 1845. do 1851. kada je umrlo 12
HR-AZDN, Stanje duša
Međutim, takav nagli „porast“ broja stanovnika nije po- čak 60 osoba, u prosjeku oko 80 % djece. U istome raz- Ljubač.
sljedica stvarnih demografskih procesa u ljubačkom pro- doblju rođeno je 55 djece pa je tada u Ljupču bila nega- 13
HR-DAZD, Inventar br.
storu nego različitoga prostornog obuhvata pokrivenog tivna prirodna promjena stanovništva. Od 1852. do 1876. 2086, Ljubač, Matične
imenom Ljupča. Ljubač je s Ljubačkim Stanovima, Pod- u tek osam godina rođeno je desetero djece, najviše 1856. knjige rođenih (1838. –
1876.); Inventar br. 582,
vršjem i Krnezom dio katastarske općine Radovin. Poje- kada ih je rođeno petnaest, a najmanje 1855. kada je rođe- Ljubač, Matične knjige
dinih godina kao stanovništvo Ljupča popisano je samo no tek četvero djece.13 mrtvih (1825. – 1851.).
197
ŽUPA LJUBAČ – Nije poznato koje su obitelji do 17. stoljeća živjele u O razvitku naselja i općim društvenim prilikama
ZRCALO POVIJESNIH I
GEOGRAFSKIH MIJENA U Ljupču jer su matične knjige zagubljene ili su uništene.
SJEVEROZAPADNOM DIJELU Sačuvana je, međutim, madrikula sv. Osipa (Josipa) iz Ljubač je smješten sjeveroistočno od Nina i na kopnenoj
RAVNIH KOTARA
1776. u kojoj se spominju prezimena tadašnjih ljubačkih strani od sjevera prema jugoistoku graniči s mjestima Rti-
obitelji (Bunčuga, 2016, 15). nom, Ražancem, Podvršjem i Krnezom, te na drugoj od
Matice koje su pisane latiničnim pismom od 1825. su jugoistoka prema zapadu s Poljicima i Vrsima. Ljubač se
1949. ondašnje vlasti odnijele u općinske odbore. To znači nalazio na važnoj kopnenoj prometnoj ruti između Zadra
da bi se one iz Ljupča trebale nalaziti u Ražancu odnosno i Like, u komunikaciji Zadar – Nin – Ljubač – Ražanac –
Državnom arhivu u Zadru. No uvidom u Matične knjige Paklenica (Obrovac) – Lika (Maštrović, 1969, 197). Nakon
Ljubač u Državnom arhivu u Zadru utvrđeno je da posto- završetka mletačko-turskih ratova potkraj 17. i početkom
je samo matice rođenih od 1838. do 1876., umrlih od 1825. 18. stoljeća ponovno oživljava cestovni promet uz Ljubač,
do 1851. i matice vjenčanih od 1825. do 1854.14 na jednu stranu od Paga i Ražanca prema Ninu i Zadru, a
Najstarija obiteljska prezimena domicilnog stanov- na drugu od Nina prema Obrovcu i Lici. Na morskoj stra-
ništva u Ljupču od kojih se neka spominju u spomenu- ni graniči s otokom Pagom s mogućnosti izlaska na otvo-
toj glagoljskoj madrikuli sv. Josipa s kraja 18. stoljeća te u reno more s tri strane, Velebitskim kanalom prema Rabu
kasnijim maticama su: Bonato, Borzin, Dušević, Gažić, ili, bliže, tjesnacem između Vira i Privlake i Povljanskim
Gruban, Ivanac, Jeras, Jordan, Lazanja, Marelja, Marušić, kanalom između Paga i Vira. Povoljnom geografskom po-
Miočić, Perković, Stojić, Tićak, Vukas, Matak i Miletić. ložaju kao osnovi za razvitak Ljupča treba pridodati plod-
Najbrojniji od svih bili su obitelji Perković i Dušević.15 no tlo i podzemne vode. Na vrlo plodnom ravnom dijelu
Neka od domaćih prezimena koja su se nalazila u Lju- Ljubačkog polja sijale su se razne vrste žitarica i povrća,
bačkom godovnjaku su izumrla ili se odselila, među njima a na okolnim manje plodnim dijelovima polja „prisojnim
su: Adžić, Arbelić, Baća, Baračević, Božić, Bezina, Franju- obroncima i visočanima” (Dušević, 1978, 2) zasađena je
lović, Gusar, Jarkulović, Latinović, Licini, Lilić, Kovačev, vinova loza te ponešto maslina i smokava. Zbog plodne
Kontresti, Matulina, Matešić, Pleša, Puhalović, Papić, zemlje stanovništvo se intenzivno bavilo poljodjelstvom i
Radić, Šarić, Šabalja, Škagljić i Zekanović (iz Krneza).16 stočarstvom. Premda je Ljubačko polje poluotokom Lju-
Neke šture socijalne osobine ljubačkog stanovništva bljanom zaštićeno od izravnih udara bure koja puše s Ve-
zapisao je don Joso Crljenko na osnovi obrasca pastirskog lebita, zbog jake bure stvara se posolica koja se taloži na
pohoda iz 1914. Iz njega se može iščitati da je pučanstvo cijelo polje.
Ljupča bilo prilično moralno i ćudorednog ponašanja. U Pristanište u Ljupču je zbog pličine mora i mulja ne-
mjestu nije bilo nezakonito rođene djece i suložništva, to pristupačno za plovidbu većih brodova. Zbog toga Ljup-
jest nevjenčanih u zajednici (osim jednog slučaja zbog od- čani nisu u većoj mjeri koristili morske blagodati. Tako
laska u vojsku). Tek kod ponekih je izražena osobina škr- i akvatorij između otoka Paga i poluotoka Ljubljane te
tosti („jer neki ne misle nego na materijalnost”). Ljupčani dijela prema Vrsima koji je omogućavao dobar ulov ribe
su bili miroljubivi i stoga nije bilo nereda u mjestu „jer Ljupčani nisu znatnije iskorištavali (Dušević, 1978, 2).
14
HR-DAZD, Inventar br. narod je dosta trijezan i umjeren”.17 Ipak, među pukom je Staro naselje Ljuba/Ljubač, prema Bianchiju, nalazilo
2086, Ljubač, Matične bilo dosta praznovjerja, a svećenik navodi kako „vjeruju u se kod Gradine. On kaže da se tamo primjećuju ostatci
knjige rođenih (1838. –
vračolije, idu k vračarima i ne dadu se obratiti od prazno- utvrđenih prostorija koje su po pričanju naroda bile za-
1876.); Inventar br. 582,
Ljubač, Matične knjige vjerja, idu koji puta i krišćanskom (pravoslavnom – op. a.) tvorske ćelije. Tamo se prema navodima mještana nalazila
mrtvih (1825. – 1851.); popu, pa i jednom katoličkom u Zadru, koji im daje za- stara Ljuba (Gliuba) ili Ljubljana koju su Osmanlije razru-
Inventar br. 580, Ljubač,
pise”.18 Svi stanovnici Ljupča bili su katolici. Bio je samo šili i zapalili (Bianchi, 2011, 252). To potvrđuju i ostatci
Matične knjige vjenčanih
(1825. – 1854.). jedan slučaj djevojke pravoslavne vjere („rišćanke”) koja grobova koji se nalaze na lokaciji Gradine i oko ostataka
15
AŽLJ, Kronika Župe se udala u Ljubač, ali je i ona prešla na katoličku vjeru.19 crkve sv. Marcele.21 Nakon razaranja staroga mjesta Ljuba
Ljubač, 56-58. Početkom 20. stoljeća odnosno u razdoblju do počet- kod Gradine naseljenost se nastavlja na današnju lokaciju
16
AŽLJ, Kronika Župe ka Prvoga svjetskog rata iz Ljupča nije bilo iseljavanja, naselja Ljubač. Ono je nastalo sredinom 17. stoljeća kada
Ljubač, 57; Dušević, niti jedan slučaj.20 Možda je, za razliku od ostalih otočnih se na povoljnom položaju podno Ljubačke kose, nepo-
1978, 17.
i priobalnih dalmatinskih mjesta iz kojih se intenzivno sredno uz obalu, na „omanjem humku“, naselilo nekoliko
17
HR-AZDN, Pastirski iseljavalo, stanovništvo Ljupča bilo zadovoljno životnim obitelji „patrijarhalnih težačkih zadruga“ (Dušević, 1978,
pohod župa, 1911. – 1914.,
sv. 1., Pastirski pohod standardom i uvjetima života ili je pak mobilnost ljubač- 2-4). Sadašnji Ljubač bio je utvrđen i opasan obrambenim
god. 1914. kog stanovništva bila mala pa se nije ni znalo za drukčije zidinama ili kulama. Jezgra Ljupča protezala se otprilike u
18
Isto. prilike i mogućnosti. duljinu od 200 m i u širinu nešto veću od 100 m (na pote-
19
Isto. zu od škole do Kule i od mora do Šekuća sa sjeveroistoč-
20
Isto. ne strane). Doseljeno stanovništvo naselilo je, dakle, mali
21
AŽLJ, Kronika Župe
prostor u kojemu se zbilo nekoliko obitelji unutar branje-
Ljubač, 31. nih zidina koji su odolijevali osmanskim navalama. Danas
198
Tado Oršolić
PREGLED PROŠLOSTI
LJUPČA OD 17. DO 20.
STOLJEĆA
Slika 3. Pravci
transhumantnih
stočarskih kretanja od
17. do 20. stoljeća
(prema Magaš, 1995.,
Prilog 16, izradio Tome
Marelić, 2017.)
su još vrlo rijetko ponegdje vidljivi tragova tih obram- Nakon završetka Morejskog rata (1685. – 1699.) opa-
benih zidina o kojima svjedoče ostatci u Šekućima. Kao snost od Osmanlija na širem ninskom, odnosno ljubač-
spomen na zidine kojima je Ljubač bio opasan do 70-ih kom području više nije postojala pa se tako mijenjala i
godina 20. stoljeća u dvoru Marka Duševića se nalazio fizionomija naselja. Mnoge obiteljske zadruge počele su
temeljni kamen kao spomenik negdašnjih starih bedema se seliti i graditi svoje kuće i manje gospodarske objekte
(Dušević, 1978, 4). Takvo naselje bilo je karakteristično za izvan naselja, ponajprije po Ljubačkom polju. S obzirom
ondašnja primorska dalmatinska mjesta s uskim ulicama i na to da se stanovništvo najvećma bavilo stočarstvom i
zbijenim kućama te po mogućnosti utvrđenim kulama ili poljoprivredom, u polju su nalazili pogodne pašnjake gdje
zidinama koje su korištene u obrani od osmanskih navala. su zatim gradili torove za stoku i privremene stanove za
Sa sjeverne strane Ljupča ostatci zidina bili su vidljivi sve pastire. S vremenom su Ljupčani tamo počeli graditi i
do 70-ih godina 20. stoljeća, ali su s vremenom zbog grad- kuće da bi mogli biti bliže svojim njivama, vinogradima
nje naselja uklonjeni (Dušević, 1978, 2-4). i stoci. Slijedom takvog naseljavanja na plodne pašnjake
199
ŽUPA LJUBAČ – i pisati. Prva pučka škola u Ljupču otvorena je 1925. u kući
ZRCALO POVIJESNIH I
GEOGRAFSKIH MIJENA U Mate Duševića koja se nalazila na sredini sela. Ubrzo je
SJEVEROZAPADNOM DIJELU škola 1933. zatvorena jer vlasniku kuće u kojoj se održava-
RAVNIH KOTARA
la nastava nije plaćan najam. Od tada pa do 1941. mnoga
djeca su pohađala njima najbližu školu u Poljicima. Škola
je ponovno otvorena u Ljupču 1941., a 50-ih godina 20.
stoljeća je zbog brojnosti djece imala čak sedam učitelja
(Dušević, 1978, 18).
Početkom Prvoga svjetskog rata 1914. izvršena je opća
mobilizacija pa su tako i vojno sposobni iz Ljupča unova-
čeni u austrougarsku vojsku. Mnogi su poslani na razna
bojišta, a neki među njima su poginuli ili su naknadno
preminuli od ranjavanja (usp. Jordan, 2017.). Ukupno je
poginulo petnaest mještana Ljupča i to pretežito mlađe
dobi, u prosjeku oko trideset godina starosti.24 To je
ostavilo dubok trag u maloj ljubačkoj zajednici koju je, k
tome, pogodila i španjolska gripa. Ljubač se poslije Prvo-
ga svjetskog rata nastavio razvijati u okviru jugoslavenske
državne zajednice. Mjesto se, poput mnogih hrvatskih
sela, razvijalo na periferiji u odnosu na jezgre društve-
no-gospodarskog razvitka što je dugoročno rezultiralo
depopulacijom i starenjem stanovništva te smanjenjem
intenziteta različitih ekonomskih aktivnosti.
i polja nastaju zaseoci među kojima su najveći Ljubački
Slika 4. Ljubač na
austrougarskoj Stanovi (Dušević, 1978, 2).
topografskoj karti O gospodarstvu Ljupča svjedoče pojedini podatci iz Zaključak
izrađenoj na temelju Spisa serdarije Nin iz 30-ih godina 19. stoljeća. U Ljup-
francjozefinske
izmjere, kraj 19.
ču je najviše državnog poreza za 1836. platila obitelj Ante Na razvitak Ljupča u ranome novom vijeku znatno su
stoljeća Jordana.22 Može se stoga pretpostaviti da je ta obitelj bila utjecala osmanska osvajanja te provale i pljačke koje su
(http://mapire.eu, jedna od imućnijih u mjestu. Prema zapisu o plaćanju de- oslabile i onaj dio sjeverne Dalmacije koji je bio pod mle-
pristupljeno u siječnju
2017.) setine iz 1837., vidi se da je osamnaest obitelji iz Ljup- tačkom vlašću. Uoči Kandijskog rata (1646. – 1669.) mle-
ča posjedovalo stoku, uglavnom sitnog zuba, i to: Luka tačke vlasti su odlučile (1645.) da se stanovništvo nekih
Ivanac dva stada; Pave Marušić jedno stado; Mate Bakija dalmatinskih priobalnih mjesta, među njima i Ljupča,
(Bacchia) petnaest ovaca; Anica Baturica (Batturizza) tri skloni u sigurnije krajeve. Nedugo zatim, 1646. godine,
ovce; Adam Perković dva konja; Marko Vukas četiri ovce; Osmanlije su zapalili i porušili staro mjesto Ljubu/Lju-
Mate Stojić (Stoich) četiri ovce; Bare Stojić četiri ovce, bljanu, a posljedično je trajno ukinut negdašnji ljubački
Šime Dodić (Dodich) osam ovaca; Bare Jordan (Giordan) distrikt. Tijekom Kandijskog rata na prostor današnjeg
dva stada; Pere Jordan dva stada; Marko Dušević jedno Ljupča doselilo se stanovništvo iz Podgorja, to jest Jaseni-
tele; Jerko Bezina jedno stado; Ante Lazanja deset ovaca; ca i Dobropoljaca. Sve do kraja 17. stoljeća novodoseljeni
Mate Jordan petnaest ovaca; Tome Jordan jedna ovca; Ni- stanovnici aktivno su sudjelovali u obrani protiv Osman-
kola Adžić jedno stado; Grgo Stojić jednu ovcu.23 Obitelji lija. Prestankom ratova i osmanske prijetnje Ljupčani
koji su posjedovale više stoke, svoja su stada vodili na is- počinju graditi kuće izvan utvrđenog mjesta i širiti se na
pašu na velebitske pašnjake. Najčešće se prijelaz odnosno Ljubačko polje te se do kraja 19. i osobito početkom 20.
prijevoz stoke vršio preko lučice u Ražancu. Odatle su se stoljeća Ljubač znatno proširio izvan jezgre naselja koje
inače prevozila stada iz šireg područja od Nina do Briševa se razvilo podno Ljubačke kose, neposredno uz more.
(Magaš, 1995, 104-105). S obzirom na konfiguraciju terena te plodno tlo i poja-
Opismenjavanje u Ljupču, kao i ostalim manjim selima ve površinskih i podzemnih voda, u okolici Ljupča bili su
i mjestima gdje nije bilo pučke škole, obavljao je svećenik. povoljni uvjeti za agrikulturni razvitak. Zbog lošega pri-
Župa sv. Martina bila je stoga ne samo temeljna jedinica u stupa luci, muljevitoga i plitkoga mora uz obalu te kopne-
22
HR-DAZD-112, Spisi ser- okviru koje je ustrojena pastoralna skrb mještanima, nego ne orijentacije doseljenog stanovništva, sve do početka
darije Nin, 1838. – 1839., je bila i okupljalište različitih društvenih događaja i stolje- 20. stoljeća izostala je intenzivnija pomorska djelatnost
sv. 98. ćima jedino kulturno žarište. (ribarstvo i brodarstvo). Cjelokupni gospodarski razvitak
23
Isto, sv. 99. Sve do organizacije sustavnoga pučkoškolskog obrazo- Ljupča temeljio se na dvije osnovne gospodarske grane:
24
Kronika Župe Ljubač, 59. vanja u Ljupču je bio vrlo mali broj onih koji su znali čitati poljodjelstvu i stočarstvu. Na oranicama su se uzgajale
200
razne vrste žitarica, a zasađeni su i maslinici te vinova i P. Kero, Stalna izložba crkvene umjetnosti i Sveučilište u Tado Oršolić
PREGLED PROŠLOSTI
loza. To je pridonijelo postupnom demografskom razvi- Zadru, Zadar, 7-16. LJUPČA OD 17. DO 20.
tku s time da su na slabi demografski rast, a u pojedinim Desnica, B. (1950.): Istorija kotarskih uskoka, 1646 – 1684, sv. 1., STOLJEĆA
Srpska akademija nauka, Beograd.
razdobljima i pad broja stanovnika, značajno utjecale loše
Difnik, F. (1986.): Povijest Kandijskog rata u Dalmaciji, Književni
higijenske prilike i s njima povezane zarazne bolesti. Ise- krug, Split.
ljavanja iz Ljupča do Prvoga svjetskog rata nije bilo. Dušević, N. (1978.): Ljubač, rukopis, Adelaide.
Ljubač je u novom vijeku izgubio nekadašnju lokalnu Franov-Živković, G. (2016.): Svakidašnji život na mletačko-
samostalnost i pripao je ninskoj komuni. Upravno-terito- turskoj granici na području Zemunika u 17. st. na temelju
rijalni okvir nije se značajnije mijenjao tijekom mletačke i dokumenata pisanih hrvatskom ćirilicom (bosanicom) i
austrijske uprave s iznimkom kratkotrajne francuske upra- glagoljicom, u: Zemunik u prostoru i vremenu, ur. J. Faričić, Z.
ve kada je Ljubač pripadao obrovačkoj općini. Predstavnik Dundović, Sveučilište u Zadru, Zavod za povijesne znanosti
lokalne zajednice bio je kapitan ili poglavar sela, a društve- HAZU u Zadru, Općina Zemunik Donji i Župa Marije Kraljice
Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku, Zadar, 170-189.
no najistaknutiju funkciju u mjestu imao je seoski župnik.
Hofgräff, D. (2012.): Zdravstvena statistika 1874-1910. na
primjeru arhivskog fonda Odjela za unutarnje poslove
Zemaljske vlade te statističkih publikacija u Hrvatskom
Izvori državnom arhivu, Arhivski vjesnik, 55, 187-204.
Jelić, R. (1974.): Zdravstvo na zadarskim otocima, u: Zadarsko
Državni arhiv u Zadru otočje, Zbornik radova, ur. V. Uranija, Narodni muzej, Zadar,
HR-DAZD -378, Inventar br. 2086, Ljubač, Matična knjiga rođenih 578-619.
(1838. – 1876.); Inventar br. 582, Ljubač Matične knjige mrtvih. Jelić, R. (1983.): Smiljanići – kotarski serdari, Radovi Zavoda
HR-DAZD-112, Spisi serdarije Nin, 1838. – 1839., sv. 98-99. JAZU, 29-30, 111-132.
HR-DAZD-220, Prvostupanjski sud u Zadru, kut. br. 22. Jordan, I. (2017.): Iz crkvene prošlosti Ljubča, u: Župa Ljubač
HR-DAZD-102, Spisi okružnog poglavarstva, kut. 184, 1855. – zrcalo povijesnih i geografskih mijena u sjeverozapadnom
dijelu Ravnih kotara, ur. J. Faričić i J. Lenkić, Sveučilište u
Arhiv Zadarske nadbiskupije Zadru i Župa sv. Martina u Ljupču, Zadar, 204-236.
Pastirski pohod župa, 1911. – 1914., sv. 1. Kozličić, M. i Bralić, A. (2012.): Stanovništvo Kraljevine
Inventari Župe Ljubač, Actum u dušobrižničkom uredu u Ljupču Dalamcije prema službenim izračunima i popisima 1828. –
iz 1909. 1857. godine, Sveučilište u Zadru, Zadar.
Stanje duša – Ljubač. Magaš, D. (1995.): Povijesno-zemljopisne osnove razvoja Nina i
Zbirka Inventari župa Zadarske nadbiskupije – Župa Ljubač, sv. problem njegove suvremene valorizacije, Zavod za povijesne
51, Matica umrlih Ljubač. znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru,
Djela, knj. 8., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti,
Arhiv Župe Ljubač Zadar.
Kronika Župe Ljubač Maschek, L. (1888.): Repertorio geografico-statistico dei luoghi
abitati nel Regno di Dalmazia, Tipografia di G. Woditzka,
Objavljeni izvor Zadar.
Glagoljska madrikula Bratovštine sv. Josipa Župe sv. Martina Maštrović, V. (1969.): Nin od pada Mletačke Republike 1797. do
u Ljupču 1776. – 1818., ur. J. Faričić i P. Kero, Stalna izložba 1941., Rad IJAZU, 16-17, 191-229.
crkvene umjetnosti i Sveučilište u Zadru, Zadar, 2016. Novak-Sambrailo, M. (1969.): Političko-upravni položaj Nina u
doba Mletačke Republike, Rad IJAZU, 16-17, 157-189.
Oršolić, T. (2013.): Vojna Dalmacija u 19. stoljeću. Vojska,
Literatura teritorijalne snage, žandarmerija (1797. – 1914.), Sveučilište u
Zadru, Zadar.
Andrović, I. (1909.): Po Ravnim kotarima i kršnoj Bukovici, Šarlija, T. (2012.): Jasenice pod vlašću Osmanlija i Mlečana od
Zadar. XVI. do konca XVIII. stoljeća, Povijesni prilozi, 43, 135-175.
Antoljak, S. (1949.): Zadarski katastik XV. stoljeća, Starine JAZU, Traljić, S. M. (1965.): Zadar i turska pozadina od XV do potkraj
42, 371-417. XIX. stoljeća, Rad IJAZU, 11-12, 203-227.
Bianchi, C. F. (2011.): Kršćanski Zadar, sv. II, s talijanskog preveo
Velimir Žigo, Zadarska nadbiskupija i Matica hrvatska Zadar,
Zadar.
Brisky, L., Krželj, V., Lozić, B., Kuzmanić Šamija, R., Brisky, T.
(2012.): Uvođenje obveznog cijepljenja protiv velikih boginja
na području Dalmacije i grada Splita u prvoj polovini 19.
stoljeća, Paedatria Croatica, 56(1), 83-87.
Bunčuga, B. (2016.): Glagoljska madrikula Bratovštine sv. Josipa
u Ljupču 1776. – 1818., u: Glagoljska madrikula Bratovštine sv.
Josipa Župe svetog Martina u Ljupču 1776. – 1818., ur. J. Faričić
201