Radoslav Rotković, (odlomak iz knjige Velika zavjera protiv Crne Gore)

RAZGRANIČENJE CRNE GORE I SRBIJE I RAD NA NJIHOVOJ UNIJI

(573 Vukotić, Uspomene, 173. I dalje do 180.)

(574 U brošuri 20/21)

Poslije drugoga balkanskoga rata došlo je do razgraničenja Crne Gore i Srbije, čime su one,
prvi put poslije XV vijeka, dobile zajedničku granicu. Ragovora o tome bilo je već u vrijeme
bukureštanskih mirovnih pregovora, avgusta 1913. godine, kada su crnogorski delegati bili
Janko Vukotić i Jovan Matanović. Vukotić piše da su znali da bi Crna Gora više zemljišta
dobila, da je još tada povučena granica između Srbije i Crne Gore, kao između ostalijeh
balkanskijeh država. Ali su to pitanje ostavili za kasnije, nakon što su kratkom izjavom, koja je
dodata ugovoru, naglasili zasluge Crne Gore u ratovima protiv Turske i preporučili Mirovnoj
konferenciji "da se pri odreženju granica izmežu Srbije s jedne i Bugarske i Grčke s druge
strane, uzme u obzir, da dio dobitka koji propane Srbiji, treba (da) dijeli sa Crnom Gorom".
(573)

Ova skromna izjava, piše Vukotić, učinila je lijep utisak, ali na - Rumune. Na to je Vukotić
predložio da , u slučaju neslaganja sa Srbijom, Rumunija uđe u međunarodnu arbitražu,
umjesto Bugarske, što je i prihvaćeno. Kad su se vratili u Beograd, Vukotić je rekao Pašicu da
mora u Makednoiju, da isprati svoju vojsku, pa će se odmah vratiti u Beograd radi
pomenutijeh pregovora, na što je Pašić odgovorio da će se sve svršiti "lako i s malo
dogovora". Nakon ovoga pošao je Vukotić kod ruskoga poslanika Hartviga koji mu je odmah
rekao: "Molim Vas, nemojte tražiti Prizren, a drugo ćete dobiti što hoćete"!

Hartvig je poznavao crnogorske prilike, jer je bio na Cetinju u vrijeme razgraničenja s Turskom
oko Plava i Gusinja. Vukotić ovo ističe da bi podvukao negativan rad svijeh ostalijeh ruskih
poslanika na Cetinju, sem Jonina, Argiropula i sekretara Djačenka. Vukotić je po Matanoviću
poslao svoj prijedlog na Cetinje, da dobije otud mišljenje, a sam se zaputio u Makedoniju.
Kad se vrnuo u Beograd, Pašić mu je rekao da će sve ići lako: nudeći obe te dve varoši, to jest
Pljevlja i Đakovicu. A granica? Ide drimom? Kad je Vukotić pokazao Pašiću daDrim teče
nekoliko kilometara od Peći i da Metohija neće pripasti Crnoj Gori, Pašić jepogledao na mapu
i, kao, začudio se da je to baš tako! Dalji pregovori vođeni su sa generalom Božanovićem, no
ovaj nije hito dalje od onoga što je ranije predložio Pašić. Onda je Vukotić pošaokod Stojana
Protića koji je , takođe, bio nepopustljiv, jer je Srbija izložena velikim troškovima i treba da
živi. Onda je Vukotić zapitao: zar i Crna Gora isto tako nezavisna država kao i Srbija, nije
izložena troškovima za opštu srpsku stvar i zar ne treba da živi? No Protić odgvori, dosta
neoprezno, da je Srbija, istorijskim razvićem pozvana da o Srpstvu vodi računa! I to bi bilo
sasvim logišno, da se operisalo sa pravim pojmovima! Ali po Protiću, kojega su zvali
bandoglavi Stole, kao i po Pašiću i ostalijema, Srpstvo je obuhvatalo i Makedoniju i Crnu Goru
i Bosnu i Hercegovinu! A da bi se pregovori prekinuli ili otežali, najednom su nestali iz
Beograda, na odmore: i Hartvig, i Pašić, i kralj Petar, i predsednik Skupštine Andra Nikolić.
Onda je i Vukotić namjeravao da se vrati, pa, kad je za to čuo, došao je da s njime razgovara
prijestolonasljednik Aleksandar. No odmah su se posvađali oko toga: ko je osvojio Đakovicu!
Aleksandar je tvrdio da su Srbi osvojili Đakovicu i da su imali u tim borbama 40 ranjenih a
Janko nije stigao da odgovori da su Crnogorci imali 1141 ranjenoga i 360 mrtvih! Vraćajući se
u Crnu Goru Vukotić je krenuo preko Skoplja, i tu u je ruski poslanik Bjeljajev kazao da je
dobio depešu iz Beograda: da se saopšte minimalni zahtjevi za razgraničenje. Vukotić je
zatražio Pećku nahiju a u rejonu Đakovice neka granica ide Drimom. Srpska vlada nije ni na to
pristala. I kralja Nikola i Vlada stali su iza Vukotićevih prijedloga. Tako da je poslije odmora
poslat u Beograd Mirko Mijušković da nastavi pregovore, na bazi već datih prijedloga. A
srpska vlada prihvata tada uglavnom liniju granice u Metohiji, ali oduzima u Sandžaku dosta
teritorija, posebno bogate rožajske šume. Pošto su ovi pregovori trajali tako dugo, reakcije su
i u Crnoj Gori i u Srbiji bile negativne, ali ne zato pto Srbija ne prihvata zahtjeve Crne Gore,
nego: zašto se uopšte razgraničavaju dvije srpske države, kad će uskoro biti samo jedna? Tako
je i Crna Gora prihvatila potonji srpski prijedlog.

Izgleda malo vjerovatno, iako logično: nakon svega onoga što se dešavalo u bombaškim
aferama, u oba balkanska rata, iz Crne Gore je potekla inicijativa o izvjesnom obliku unije
Crne Gore i Srbije. Sekula Drljević objavio je (1914) na tu temu brošuru: Borba za carinsku,
vojnu i diplomatsku uniju između Crne Gore i Srbije. To je, u stvari, njegov govor u narodnoj
skupštini 10/23. februara 1914. Dakle, ono isto što je predloženo i krajem XX vijeka! Istorija
zaista zna da se ponavlja!

Drljevićev govor nije bio kvalitetan, jer se više osvrtao na kritiku Vlade i hvaljenje Gospodara
nego na uniju. Tadašnji položaj Crne GOre smatrao je vječnim, pa je stoga zakoljučio da
"velika mogućnost našega kulturnoga i ekonomskoga preporoda leži u carinskoj, vojnoj i
diplomatskoj uniji između Crne Gore i Srbije. U tim unijama ja nalazim jedini izvor našega
narodnoga blagostanja, smatrajući ih prirodnom ekonomsko-političkom posljedicom
teritorijalnoga spajanja srpskih kraljevina i nužnom nagradom krvavih ratnih napora
srpskoga naroda. Ostavljajući da drugom prilikom podrobnije govorim o konstrukciji traženih
unija, naglašujem, da u pojam moje koncepcije ulazi i jedinstvo željeznica i monopola
duhana". 574

On, dakle, nije razmišljao o neprirodnosti tadašnjijeh granica Crne Gore, o njenoj odvojenosti
od mora, sem komadića obale u Baru, od njenoga prirodnoga, budućega razvoja koji joj može
obezbijediti samostalni ekonomski život, nego je pošao od pretpostavke da će Austrija ostati
na crnogorskome primorju barem još stotinu godina. A samo se po sebi razumije da Crna
Gora, u ondašnjijem granicama, nije moga da se uspješno ekonomski razvija.

/.../

Zvanična Srbija nije željela da javno istupi sa sovjom platformom za uniju iz t ri razloga: a) da
ne bi izgledalo da ona nešto nameće maloj Crno Gori; b) zato što je u Crnoj Gori imala
dovoljno svojijeh ljudi, ne onakvih kao što su bili Medaković, Dučić, Piroćanac, nego izvornih
Crnogoraca koji će srpski projekat unije podnijeti kao crnogorski; i c) zato što njoj uopste nije
bilo stalo do vojne, carinske i diplomatske unije kkoja bi podrazumijevala postojanje Crne
Gore! Ona je, naime željela ono što je i izvršila - aneksiju! U tome se krije i nezadovoljstvo
Janka Toškovića i ostalijeh klubaša za tu ideju!

Unija je podrazumijevala da Crna Gora i njena dinastija ostanu, da se dvije zasebne države
dogovore oko nekih zajedničkih poslova: zajedničkih poslanstava u inostranstvu, zajedničke
odbrane i ukicdanja carina! A to je za njih ne samo malo nego i beznačajno, pa je za prijedlog
glasalo svega 6 poslanika! Zato je sve to i odloženo do rata, za koji se znalo da će izbiti, samo
se nije znalo kada će izibiti, a u kome će Crna Gora i dalje na ivno ginuti za tuđe interese i
tako, sama, dobrovoljno i oduševljeno, pripremiti teren za uniju u kojo više neće biti ni nje, ni
njenoga imena, ni njene dinastije!