jürgen habermas – strukturna promjena javnosti

predgovor

metoda rada ovdje = uvjetovana specifičnim teškoćama samog predmeta – on naime ne dopušta
primjenu metoda samo jedne discipline. on će taj pojam pokušati promatrat s jedne strane sociološki,
a s druge historijski.

građanska javnost = kategorija tipična za određenu epohu – vezana za 'građansko društvo'. ne

možemo nehistorijski uopćiti ovaj pojam.

istraživanje će se ograničiti samo na strukturu i funkciju liberalnog modela građanske javnosti, na

njegov postanak i promjenu. pritom će se zanemariti varijantu 'plebejske javnosti' koja je u
povijesnom procesu ugušena.

1. uvod: propedeutičko razgraničavanje pojma građanske javnosti

glava 1. polazno pitanje

pojmovi javno i javnost imaju veliki broj ravnopravnih značenja koja su vezana uz različite historijske
faze. međutim niti kolokvijalna upotreba, a ni znanstvena, nije pronašla neke preciznije termine

javnima nazivamo priredbe (za razliku od zatvorenih društava) koje su pristupačne svakome.
međutim pojam javna zgrada (državna) – ne znači nužno da je ona dostupna svakome. ona je javna
jer je država javna vlast (brine se za javno, opće dobro svih građana).

najčešća upotreba pojma: javno mnijenje = javnost koja je dobro obaviještena ili koja negoduje.
subjekt te javnosti, nosioc javnog mnijenja = publika.

ovi pojmovi dakle sadrže više historijskih jezičnih slojeva.

u njemačkom se pojavljuje tek u 18.st. kao öffentlichkeit u analogiji s engleskim publicity i francuskim
publicité. dakle očito je da prije 18.st. u njemačkoj nije ni postojala neka sfera koja bi trebala takvo
ime.

ali, kaže, sam pojam postoji od prije:

 antička grčka: pod javnim se podrazumijeva sfera polisa koja je strogo odvojena od sfere
oikosa. javnost se konstruira u razgovoru: savjetovanje, sud, opći poslovi (vođenje rata, borbene
igre). položaj u polisu se zasniva na položaju glave obitelji: u javnosti nemože sudjelovati onaj koji
nije gospodar oikosa. međutim samo u polisu, sferi javnog, građani realiziraju slobodu, vrline...

 ovo striktno odvajanje javnog i privatnog održalo se kroz cijeli srednji vijek u definicijama
rimskog prava. javnost je prenesena kao res publica.

 ali kaže: stvarnu primjenu pojam javnosti dobiva tek s pojavom modernog građanskog društva
odvojenog od države.

1
glava 2. o pojmu reprezentativne javnosti

u srednjem vijeku rimskopravna suprotnost publicus i prvatus nema ustaljeno značenje. razlog tome:
privredna organizacija proizvodnje (odnosi feudalnog zemljoposjeda) ne dopušta postojanje
suprotnosti ovih dviju sfera: kuća feudalnog fospodara = središte svih odnosa vlasti.

feudalni gospodar se ne može usporediti s grčkim oikodespotom koji privatno raspolaže. njegovo se
pravo ne može uklopiti u suprotnost privatnog raspolaganja (dominium) i javne autonomije
(imperium). ovdje naprosto ne postoji privatnopravno status iz kojeg bi privatne osobe mogle stupiti u
javnost.

objašnjenje: vlast na zemlji je javna s obzirom na tu zemlju, ali ona je vlast drugog reda koja s
obzirom na njoj nadređenu vlast ostaje privatna.

germanska suprotnost: gemein (common) i sunderlich (particular) – opće i posebno. ovo podsjeća na
distinkciju javno – privatno. međutim u feudalnom poretku značenja ovih pojmova su obrnuta:
 posebno – odnosi se na onog tko je nosioc posebnih prava, imuniteta, privilegija. ovo je
suština zemljoposjeda, a time i pojma javno.
 opće (common) – odnosi se na 'običnog čovjeka' – privatnog: bez ranga, posjeda, bez prava
da zapovijeda.

kasni srednji vijek: kralj = javna reprezentacija gospodstva. međutim ovdje se pojam 'javno' ne
shvaća kao socijalno područje, sfera javnosti, nego kao obilježje statusa. pojmovi: dostojanstvo,
veličanstvo, visost = izražavaju ovu sposobnost reprezentacije. pritom ova reprezentacija ne znači
reprezentaciju nacije – ne predstavlja se nekog drugog – predstavlja se svoju vlast.

manifestacija reprezentativne javnosti vezano je uz atribute ličnosti – kodeks plemićkog ponašanja –

vrline, viteštvo. ovo je uvijek vezano i uz fizičku stranu: ona se posebno pokazuje kroz viteške turnire.
ovaj kodeks ponašanja nije sfera političke komunikacije. ona ukazuje na socijalni status. taj kodeks
plemstvo mora poštovati u svakom trenutku jer oni uvijek i svuda reprezentiraju svoja gospodarska
prava.

danas je od ovih reprezentativnih javnosti preostala samo crkva sa svojim ritualima i ceremonijama .
ovo je dobro ilustrirano i odnosom laika prema svećenstvu: oni pripadaju crkvi, ali su isključeni iz
reprezentacije.

reprezentacija dvorsko-viteške javnosti nakon 15.st. koncentrira se na (kneževski) dvor. moć

reprezentacije zemaljskog plemstva slabi. ovo je zapravo kraj feudalnog poretka. kaže: manifestacije
reprezentativne javnosti rascjetavaju se još jednom simbolički za kraj u dvorskim baroknim
svečanostima. međutim i same te svečanosti gube svoj element javnosti koji su imale u srednjem
vijeku: ne odvijaju se više na trgovima i ulicama nego u parkovima i dvoranama. dakle dvorski život
se odvaja od vanjskog svijeta. ipak: ovdje i dalje postoji element reprezentativne javnosti: velike
svečanosti služe prije svega demonstriranju veličine njenih priređivača, a pritom se najviše zabavlja
narod koji ima ulogu promatrača. dakle – on još uvijek nije sasvim isključen:

primjer: spavaća soba luja 14. – uređena kao pozornica s prostorom za promatrače. tako i kraljevo
ustajanje dobiva značaj javne reprezentacije.

pritom je međutim skoro posve nestala vlast zemljoposjednika. dvorska aristokracija služi
reprezentiranju vlesti kralja. s druge strane – razvija se kapitalistička privreda. tako pomalo javna
reprezentacija ostaje ograničena na dvor koji sve više dobiva krakteristiku odvojenog društva.

2
pojam privatno: u njemačkom se pojavljuje kao privat u 16.st, a označava onog koji je 'bez javne
službe', izvan sfere državnog aparata.

javno: se uz ovo shvaća kao vezano uz državu (sada već apsolutističku) – publika = javna vlast
(nasuprot privatnosti). javni su: službenici, njihovi poslovi, državne zgrade, institucije:
 vlast služi javnom dobru
 podanici idu za svojim privatnim interesima

do kraja 18.st. reprezentativna vlast se u potpunosti dezintegrira: raspada se na privatne i javne

elemente:
 reformacijom religija postaje privatna stvar
 polarizacija kneževske vlasti se obilježava odvajanjem javnog budžeta od privatnog
domaćinstva
 institucije javne vlasti (vojska, birokracija, sudstvo) se objektiviraju prema sferi dvora koja
postaje sve više privatna
 feudalno-staleški elementi se razdvajaju iz staleža u organe javne vlasti: parlament, sudstvo
 profesionalno-staleški elementi razvijaju se u sferi građanskog društva koje stoji nasuprot
javnoj vlasti kao autentično područje privatne autonomije

ekskurs: kraj reprezentativne javnosti ilustriran na primjeru wilhelma meistera

'wilhelm meister' – goetheovo djelo iz kojeg autor sad izvodi paradigmatičan primjer: plemić je
autoritet samim time što ga prikazuje. on ga utjelovljuje u svojoj ličnosti, a samim time je on javna
osoba: pritom je ključno njegovo držanje, maniri...

kaže goethe: građanstvo više ne može reprezentirati – ne može sebe izdići do reprezentativne
javnosti. plemić je ono što on sam reprezentira, a građanin je ono što proizvodi. zato je bitno da
plemić 'izgleda', a za građanina je samo bitno da 'bude'.

glava 3. o genezi građanske javnosti

rani kapitalizam koji se razvija u gradovima kompatibilan je sa feudalnim režimom vlasti. on stabilizira
taj režim. s druge strane on razvija elemente u koje će se feudalni poredak jednom razložiti:
a) razmjena robe:
u gradovima se održavaju sajmovi, strogo kontrlirani od vlasti. on s vremenom prerastaju u trajne
sajmove. usprkos utjecaju političke vlasti ovdje se razvija široka mreža ekonomskih zavisnosti
(horizontalnih): tržište vrijednosnih papira... ovim nastaje sve veći prostor koji je nezavisan od
staleških privrednih odnosa.
b) razmjena informacija:
širenjem trgovine (među ostalim i prekomorske) potrebne su sve preciznije informacije o
zbivanjima na udaljenim prostorima. veliki gradovi postaju centri za razmjenu informacija. pošta i
tisak uspostavljaju trajne komunikacije. ta sredstva komuniciranja su vezana uz vlast
(reprezentativnu javnost) i nisu javna, ali to zadovoljava potrebe dvorskih službi i trgovaca. javna
dostupnost sredstava komuniciranja pojavljuje se tek u 17.st.

svoju pravu snagu kapitalizam razvija pojavom merkantilizma: nacionalna i teritorijalna privreda
formira se zajedno s modernom državom: trgovinske kompanije se više ne zadovoljavaju s
ograničenim tržištima, a u takvim uvjetima potrebne su im jake političke garancije. tako se stara
gradska osnova privrede i trgovine gubi, a zamjenjuje ju nacionalna.

3
u ovom sistemu raste državna birokracija i država ima sve veće financijske potrebe – potrebna je
uspostava efikasnog poreznog sustava. kaže: financijska politika je sama suština moderne države. iz
ovog, dalje, dolazi do odvajanja vladarske privatne imovine od državne.

nestankom stare reprezentativne javnosti nastaje prostor za novu sferu: sferu javne vlasti: ona se
objektivizira u:
 stalnoj upravi i stajaćoj vojsci
 stalnosti kontakata u razmjeni robe i informacija odgovara kontinurana djelatnost države

tako pojam javno postaje sinonim za državno. ovo više nije atribut reprezentativnog dvora, nego
djelovanje aparata s monopolom legitimne upotrebe sile prema kompetencijama koje su uređene
zakonom.
 vlast plemića postaje 'policija'
 privatni ljudi podčinjeni javnoj vlasti poimaju se kao publika

razvoj merkantilističke politike pomalo dovodi do novog cilja uprave: razvoj kapitalističke proizvodnje.

uz ovo se konstituira građansko društvo: privatizirana privredna djelatnost se orijentira prema robnoj
razmjeni koja je pod javnim upravljanjem i nadzorom. ekonomski uvjeti pod kojima se ovo dešava po
prvi puta postaju od općeg interesa: pojavljuje se privatna sfera koja je javno relevantna (ovo je
glavna razlika od antičke sfere oikosa).

h.arendt: ova javno relevantna privatna sfera = 'socijalno'. javlja se društvo kao oblik skupnog života
u kojem se djelatnosti koje služe održavanju života pojavljuju u javnosti i određuju fizionomiju javnog
prostora.

ovaj razvoj uvjetuje i promjenu pojma ekonomije. ekonomija više nije vezana za krug aktivnosti
oikodespota. glavna sfera ekonomije nije više oikos nego tržište.

uloga drugog elementa ranog kapitalizma – tiska:

 prve novine = privatne informacije (pisani oblik): obavijesti vezane uz djelovanje države,
trgovinu. korisnicima ovih informacija nije u interesu da one postanu javne. njima se bave 'trgovci
za novine' (cusodes novellarum – čuvari novosti).
 javno se objavljuju samo manje vrijedne informacije (tisak). one su prethodno filtrirane od
trgovaca infomacija i državne cenzure. razlog zašto je uopće došlo i do javnog objavljivanja
novina: povećanje tržišta informacija je u interesu onih koji te informacije proizvode.
 interes vlasti za korištenjem tiska: vlasti se služe ovim instrumentom za objavljivanje
naređenja, uredaba – komunikaciju s publikom. tako su se pomalo oglasne novine koje su
prvobitno služile za razmjenu trgovinskih informacija pretvorene u instrument vlade: vrlo često
vlada jednostavno preuzima informacijske urede i njihove listove pretvara u službene.

publika s kojom vlast ovdje komunicira međutim nije običan čovjek nego obrazovani građanin (= nova
elita: činovnici, lječnici, svećenici, oficiri, profesori...). pritom su građani u starom smislu (zanatlije,
sitni trgovci) izgubili značaj.
osim građanske elite izrasta još jedan novi sloj: krupni trgovci, bankari, manufakturisti koji se
neposredno povezuju s državom. oni se međutim ne integriraju u staru dvorsku strukturu, kao što se
to dešavalo u prethodnim razdobljima

taj novi građanski sloj, publika, postaje svjestan sebe kao partnera, kao građanske javnosti. uz to što
vlast uviđa da je privatna sfera građanskog društva od javnog interesa, i sami građani uviđaju da je ta
sfera od njihovog interesa.

4
dakle: društvo koje stoji nasuprot državi s jedne strane jasno odvaja privatnu domenu od javne vlasti,
a s druge, reprodukciju života podiže iz okvira privatnog domaćinstva na nivo pojav e od javnog
interesa. ovo uvjetuje nastanak publike koja slobodno, trezveno rasuđuje o upravnim poslovima.
instrument za ovo = tisak.

od 17.st. se osim novina (kojima se prvo trguje, a zatim postaju službena glasila) počinju pojavljivati
časopisi (namjenjeni prije svega inteligenciji): ne donose samo informacije, nego i pedagoške pouke,
kritike, recenzije... ovdje se počinju pojavljivati i 'historijska razmatranja' raznih profesora.
na ovo vladari odgovaraju zabranama (primjer: friedrich 2. 1784: privatna osoba nema prava suditi o
radnjama, postupcima, mjerama vladara i ostalih ustanova države niti te sudove širiti preko tiska. to
pravo nema jer mu nedostaje potpuno poznavanje okolnosti i motiva).

ovakvo potiskivanje rasuđivanja se naziva 'javni obzir' (dakle obzir na sferu javne vlasti). međutim
nakon ovog se dešava preokret.

promjena koja se desila je ostavila traga i na samoj riječi: pojam svijet (world...) ili čitalački svijet
(lesewelt) u svim se jezicima zamjenjuje s publikum. ono što se publikumu podnosi na uvid dobiva
publicity.
krajem 18. st. se pojavljuje pojam javnog mnijenja. (public opinion, öffentliche meinung).

2. socijalne strukture javnosti

glava 4. osnova

građanska javnost: sfera privatnih ljudi koji okupljeni čine publiku. njima je potrebna javnost
regulirana propisima vlasti i od početka usmjerena protiv same javne vlasti da bi s ovom raščistili
račune o općim pravilima općenja u načelno privatiziranoj, ali javno relevantnoj sferi: robnog prometa
i društvenog rada.

javno rezoniranje: medij ovog obračuna: građana i javne vlasti.

kaže: u vrijeme feudalizma suprotne težnje za vlašću između vladara i feudalaca su se rješavale
uravnotežavanjem: ograničavanjem staleških sloboda, monarhove vlasti. međutim pojava trećeg
staleža razbija tu ravnotežu: treći stalež se ne može ustoličiiti kao vladajući: raspolaganje privatnim
vlasništvom je nepolitičko. građanska elita tako ni ne teži da se s njom podijeli vlast. ona teži tome da
ima uvid, kontrolu javnih poslova.

dakle: publika vladavinu želi podčiniti mjerilima uma, zakona. sociološki smisao ovog otkriva se tek u
analizi građanske javnosti i činjenice da njeni članovi kao privatni ljudi uzajamno opće.

prije nego što je javnost postala politička javnost koja osporava javnost vlasti, pojavila se jedna
nepolitička javnost: književni prethodni oblik javnosti koja politički djeluje (dakle ovdje je riječ o
javnosti koja prati razne kulturne proizvode). ona nastaje kad kultura postaje javno dostupna i postaje
oblik robe. u ovoj javnosti građanska avangarda dobiva vještinu javnog rezoniranja. ovo se, kaže, ne
dešava potpuno u diskontinuitetu s reprezentativnom javnosti kneževog dvora: građanska elita svoje
vještine djelomično uči upravo od dvorskog plemstva.

ova literarna javnost nastaje kao u engleskim kavanama, francuskim salonima i njemačkim
kavanskim društvima. tu dolazi do dodira starog oblika dvorske javnosti i predoblika građanske.

5
habermasova shema podjele javne i privatne sfere kakva je postojala u 18.st.:
 privatna sfera
a) privatno područje
1. građansko društvo u užem smislu: robni promet i društveni rad
2. intimna sfera obitelji
b) javnost
1. literarna javnost
2. politička javnost (proizašla iz literarne) – posreduje državi potrebe društva
 javna sfera
a) javna vlast (država, područje policije)
b) dvor (dvorsko društvo plemića)

glava 5. institucije javnosti

francuska
le public u francuskoj u 17.st = gledaoci, slušaoci, auditorij. pod tim se podrazumijeva publika
umjetnosti – sastavljena prije svega od dvorskog plemstva i nešto malo građanske elite. pojavljuje se
salon kao glavno mjesto okupljanja: gradski i dvorski aristokrati, gradska elita, umjetnici.

filip orleanski – seli svoju rezidenciju iz versaillesa u pariz. time nestaje dvor kao mjesto javnosti:
grad preuzima njegove funkcije. pritom dvorski život sve više slabi – počinje nalikovati na privatni
građanski.

engleska
iako ovdje dvor nikada nije imao takav značaj kao u francuskoj – ovdje ipak sjaj dvora slabi nakon
revolucije. kraljevska obitelj postaje povučena.

dakle: i u engleskoj i u francuskoj se učvršćuje nadmoć grada kroz institucije kavana u engleskoj
(1680-1730) i salona u francuskoj (vrijeme između regentstva i revolucije). ovo postaju središta
društvene, a onda i političke kritike i komunikacije aristokracije i visokog građanskog društva među
kojima se uspostavlja jednakost u obrazovanju.

razlika ove dvije institucije:

 kavana u engleskoj: ovdje aristokracija još uvijek ima društvene funkcije, a u kavanama se
pretežno okupljaju muškarci. društvo je relativno otvoreno za svakog (pa i siromašnije trgovce)
 salon u francuskoj: ovdje aristokracija kao ni građani nema nikakve javne funkcije, a u društvu
prevladavaju žene. ovdje je društvo zatvoreno
ove institucje postaju sve važnija mjesta: svako novo djelo: literarno, filozofsko, glazbeno... se prvo
daje na uvid ovom forumu.

njemačka
ovdje za razliku od francuske i engleske i dalje postoji nadmoć dvora. ipak se u gradovima razvija
sličan oblik kavanske literarne javnosti (tischgesellschaften). osim toga se razvijaju jezikoslovna
društva, komore, akademije koje okupljaju pripadnike svih staleža. ideja ovog: zbližavanje i
međusobno razumijevanje pripadnika raznih staleža na osnovi jednakosti (ali ne političke). međutim
ova društva su djelovala tajno.

6
bez obzira na razlike ova sva društva pokazuju tendenciju organizacije permanentne diskusije među
privatnim osobama. zato poliježu nizu zajedničkih institucionalnih kriterija:
1. traži se jedna vrsta društvenog ophođenja koja ne pretpostavlja jednakost statusa, nego
apstrahira od statusa.
2. diskusija u okviru ove publike se dešava u okvirima tema o kojima se do tada nije raspravljalo.
kaže: kad umjetnost postaje roba, pristupačna mnogima, privatnim ljudima, ona postaje predmet
njihovog racionalnog sporazumijevanja. oni traže njegov smisao i time iskazuju ono što je prije
blio neizrecivo. williams – pokazuje kako umjetnost tek u 18.st. dobiva svoje moderno značenje,
odvojeno od reprodukcije društvenog života.
3. otvaranje diskusije o umjetnosti vodi znanstvenoj otvorenosti publike. tako se počinje
raspravljati o općim pitanjima i s pretpostavkom opće pristupačnosti rasprave (iako ona naravno
nije opće pristupačna). ove skupnine postaju potencijalno javne korporacije: obraćaju se sredini
koja ih okružuje. ipak stvarna vanjska publika ovih društava je relativno mala (ljudi su siromašni i
nepismeni).

ali kaže: uz ovu publiku 'visokog društva' nastaje i publika nižih slojeva: u 18.st. u engleskoj i
francuskoj – puk dobiva pristup u kazališta.

u ovom razdoblju umjetnost gubi svoju funkciju društvene reprezentacije: ne proizvodi se više po
narudžbi dvorova nego kao roba za tržište. ovo naravno znači i emancipaciju umjetnika od mecena.
umjetnost tako postaje predmet slobodnog izbora i promjenjive naklonosti – upravlja se prema ukusu.
svatko u publici ima pravo suditi o umjetnosti: institucionalizacija laičkog suda o umjetnosti.
iz ovog izrasta i profesionalna umjetnička kritika. ona ubrzo izlazi iz okvira salona i kavana: u tiskane
časopise. s porastom broja kavana i njihovih posjetitelja ovi časopisi pomalo postaju jedina veza
između tih kavanskih društava.

glava 6. građanska obitelj i institucionalizacija privatnosti okrenute publici

publika koja se formira u kazalištima i oko tjednih časopisa = prevladavajuće građanska – privatne
osobe. njihovo porijeklo je sfera patrijarhalne uže obitelji. za razliku od građana, gradsko plemstvo ne
njeguje intimnost građanskog života.

ipak i kod plemstva i kod drugih društvenih grupa može se promatrati privatizacija života. sad autor to
ilustrira promjenom arhitekture stambenih objekata: sve je manje prostorija za zajedniču upotrebu i
za goste, a sve više manjih, privatnih prostorija za same stanare. nestaje velika dvorana za goste, a
nastaje dnevna soba u kojoj boravi samo uža obitelj.

kaže: sfera intimnosti uže obitelji, neovisna od širih društvenih odnosa koja se razvija u 18.st. izvor je
humanosti i uspostave 'ljudskog' odnosa, ravnopravnog.

sad dalje pokazuje kako razvoj pisma kao oblika komunikacije doprinosi subjektiviranju pojedinaca i
kako ono s druge strane privatnost okreće javnosti: čitaju se tuđa pisma, nekad se objavljuju, a
ponekad se čak i pišu s namjerom da budu otisnuta (romani u pismima: goethe i dr.). ovo pretvara
odnos pisca i čitatelja u intiman odnos nove vrste.

kaže: sfera publike nastaje u širim slojevima građanstva kao proširenje i dopuna intimne sfere uže
obitelji.

širenjem tiska (časopisa i novina) – čitanje postaje uobičajena navika ne samo viših nego i nižih
građanskih slojeva. širi se onaj tip literarne publike kakav je prvobitno nastao u kavanama i salonima.

7
oni čine javnost literarnog rezoniranja u kojem se subjektivnost koja ima porijeklo u intimnosti uže
obitelji sporazumijeva sa samom sobom o samoj sebi.

glava 7. literarna javnost u odnosu prema političkoj javnosti

preobrazba ove literarne javnosti u sferu kritike javne vlasti dešava se kao promjena njenih funkcija u
okviru već postojećih institucija. u nastajuću političku javnost ulazi već formirani kompleks privatnosti
okrenute prema javnosti.

glavno područje u kojem se dešava kritičko rezoniranje građana = sfera socijalnog (javno relevantno
privatno), a ne područje res publica (glavno područje bavljenja antičke javnosti).
ova javnost se, kaže suprotstavlja uspostavjenom monarhijskom autoritetu. ona ima privatan i
polemički karakter.
razlika ovog i antičkog građanina:
 njegov privatni status zasniva se na vlasti bez ikakvog privida slobode posredovanog
prisnošću
 njegova borba je samo borba protiv vanjskih neprijatelja. nema borbe protiv vlastite vlade

dimenzija polemike koja u 18.st. oblikuje političku javnost razvija se već nekoliko stoljeća prije u
državnopravnoj kontroverzi oko načela apsolutne vladavine. jedan od bitnih momenata apsolutne
vladavine: tajnost postupaka. e kaže: ovom principu tajnosti (arcana imperii), suprotstavlja se princip
javnosti.

milslioci ove građanske polemike: montesquieu, hobbes, locke. glavno načelo koje se proklamira:
pojam zakona kao opće i apstraktne pravne norme i vlasti koja se svodi na izvršavanje ovakvih
zakona. ovo je direktno u suprotnosti s arcana imperii. načelu voluntas se suprotstavlja načelo ratio.

kaže: u građanskoj javnosti razvija se politička svijest koja nasuprot apsolutnoj vladavini razvija
pojam općih i apstraktnih zakona i zahtjev prema njima i na kraju potvrđuje sebe samu kao, tj. javno
mnijenje kao jedini legitimni izvor zakona.

e sad: kako ovi kriteriji općosti i apstraktnosti izviru iz literarne javnosti privatnih ljudi koji se u
međusobnoj komunikaciji uvjeravaju u vlastiti subjektivitet proizašao iz intimne sfere?
odg:
1. literarna javnost je uspostavila načela jednakosti, a iz ovog proizlazi rezoniranje koje ima opći
karakter
2. iz javnog rezoniranja proizlazi i racionalnost: u obrani vlastite ideje jedino što vrijedi je jači
argument.
ovom načinu mišljenja se želi prilagoditi i same zakone: oni treba da budu:
a) formalno: opće i apstraknte pravne norme
b) materijalno: racionalni – u skladu s prirodom stvari

zajednička svojstva političke i literarne javnosti: obje su publike privatnih ljudi čija autonomija
predstavljena privatnim vlasništvom teži da se predstavi u sferi građanske obitelji – intimno se
ostvaruje kao humanitet

ambivalentnost privatne sfere: ona je s jedne strane intimna sfera obitelji, ljudskih odnosa, a s druge
sfera robnog prometa i društvenog rada. u ovoj sferi je osoba istovremeno čovjek (homme) i građanin
(bourgeois). s ovim se donekle preklapaju dvije vrste javnosti u kojima osobe sudjeluju:
 u literarnoj se sporazumijevaju o iskustvima svoje subjektivnosti kao ljudi
 u političkoj se sporazumijevaju kao vlasnici o reguliranju svoje privatne sfere

8
a s druge strane u ove dvije publike se radi o istim osobama i jedinstvenom javnom mnijenju. locke:
održanje vlasništva nad životom, slobodom i imanjem – ilustrira ovu vezu: zahtjev građanina kao
vlasnika i kao čovjeka.

3. političke funkcije javnosti

glava 8. engleski obrazac razvoja

ovdje se prva formira politički angažirana javnost (kraj 17, početak 18.st.). snage koje teže da dođu
do utjecaja na odlučivanje državne vlasti obraćaju se publici koja rezonira. staleška skupština se kroz
jedno stoljeće preobražava u moderni parlament.

razlog zašto se ovo najprije dešava u engleskoj: ovdje se prije razvio kapitalistički način proizvodnje,
a tek s njim je moguće da literarna javnost postane politički angažirana (baza-nadgradnja). u
engleskoj naime nije postojao konflikt između zemljoposjeda i industrije, nego između trgovinsko-
financijskog kapitala s jedne strane i industrijskog s druge. ovaj spor je u engleskoj zahvatio šire
slojeve nego bilokoji spor na kontinentu.

tri važna događaja koji ovo prate (krajem 17.st.):

1. osnivanje engleske banke: obećava učvršćivanje sistema baziranog na kapitalističkom načinu
proizvodnje (najamni rad), a ne samo na trgovinskom prometu
2. ukidanje instituta preventivne cenzure: omogućuje prodor (političkog) rezoniranja u tisak. ovo
ipak ne znači potpunu slobodu tiska, ali ova sloboda je znatno veća nego na kontinentu. s
vremenom novine i časopisi postaju relativno samostalni i profiliraju se kao glavni kritički organi
publike. novine postaju četvrti zakonodavni stalež (fourth estate).
3. uspostava prve kabinetske vlade: vodi parlamentarizaciji državne vlasti i na kraju uključivanja
politički angažirane javnosti u državnu vlast.

u drugoj polovici 18.st. – faktički je ukinuto isključenje javnosti iz rada parlamenta: novine po prvi put
smiju pisati o sadržaju parlamentarnih rasprava. međutim izveštavanje iz parlamenta formalno je
dopušteno tek 1834.

o strankama: prisustvo javnog rezoniranja u parlamentarnom radu – prisiljava stranke da se

sukobljavaju racionalnim argumentima. tako se uspostavlja sistem opozicije i vlasti u kojem opozicija
više ne znači građanski rat. pritom se opozicija u raspravama često poziva na raspoloženje naroda.
ovo naravno još nije prava vladavina javnog mnijenja. ipak – do kraja 18.st. se počinju oblikovati
izvanparlamentarne organizacije stranaka.

1792. u parlamentu se po prvi put spominje javno mnijenje, a do početka 19.st. javno rezoniranje se
do te mjere razvilo da postaje relevantan partner u političkoj raspravi.

glava 9. kontinentalne varijante

francuska: ovdje se javnost koja politički rezonira formira sredinom 18.st. međutim zbog jake
cenzure, kritička javnost se ne uspjeva institucionalizirati:
 nema slobodnog tiska
 nema staleške skupštine koja bi se mogla pretvoriti u narodno predstavništvo
 nema socijalne baze ovakvih institucija: plemstvo je ekonomski zavisno od krune (ne bavi se
nikakvim građanskim načinima privređivanja); bogati građani kupuju plemićke titule i privilegije.

9
 tako zapravo, ma čime se članovi društva smatrali, svi osim krune spadaju u građansko, privatno
društvo, zavisno od krune. pritom su građani i plemstvo strogo odvojeni.

politička javnost: kao i u engleskoj nastaje iz literarne, salonske: filozofi iz beletrista postaju
ekonomisti, a nazivaju se fiziokrati (quesnay, mirabeau, turgot). tek pred samu revoluciju
najznačajniji predstavnici fiziokrata ulaze u vladu kao prvi eksponenti javnog mnijenja. pomalo se
dopušta javno rezoniranje o javnim poslovima. ovo pak vodi sazivanju državnih staleža. dalje je priča
poznata: na ovom stupnju razvoja državni staleži ne mogu drugo nego oformiti se kao moderni
parlament.

revolucijom se ovdje odmah institucionalizira i pravno normira politička javnost (različitood engleskog
razvoja), a političke funkcije javnosti kako su kodificirane u revolucionarnom ustavu se brzo
pretvaraju u parole koje se šire po cijelom kontinentu.

deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789.): 'slobodno izražavanje misli i mišljenja jedno je od
najdragocjenijih prava čovjeka. svatko može slobodno govoriti, pisati, tiskati, uz obavezu
odgovornosti za zloupotrebu ove slobode u zakonom predviđenim slučajevima '

ipak: ova kodificirana prava nisu tako brzo zaživjela. 1800. napoleon – u potpunosti ukida slobodu
tiska.

njemačka: ovdje se nakon francuske revolucije obnavljaju staleška tijela s ponekom funkcijom
parlamenta, ali ovdje se prilike ipak bitno razlikuju od engleskih i francuskih.
 apsolutizam je bitno jači
 staleške granice između plemstva i građanstva su čvrste. plemstvo je naime ovisno o
kneževskim dvorovima i nema priliku formirati rezonirajuću javnost zajedno s građanima
 građanska elita (koja sebe definira preko obrazovanja) se strogo distancira od naroda (volk):
seljaci, radnici, sitni trgovci, zanatlije. ove se ne ubraja u građane.

dakle – jedina rezonirajuća publika se formira u okviru građanske elite. a ta elita ne uspijeva ostvariti
značajnija prava na izražavanje kritičkih stavova.

glava 10. građansko društvo kao sfera privatne autonomije: privatno pravo i liberalizirano
tržište

prikazivanjem ovih institucionalizacija političke javnosti ne može se pokazati koje su prirode političke
funkcije te javnosti. priroda političke funkcije javnosti, kaže, se može shvatiti samo iz promatranja
specifične faze historijskog razvoja cjeline građanskog društva u kojoj se robna razmjena i društveni
rad značajno emancipiraju od državnih direktiva.

politički angažirana javnost dobiva normativni status organa samoposredovanja građanskog

društva sa državnom vlašću koja odgovara njegovim potrebama. društvena pretpostavka ovog =
liberalizirano tržište: promet u sferi društvene reprodukcije se pretvara u internu stvar privatnika.
građansko društvo se privatizira.

veza merkantilizma i privatizacije građanskog društva:

 s jedne strane merkantilizam ne dopušta ovu privatizaciju jer je država glavni regulator
 s druge strane merkantilizam svojom favorizacijom kapitalističkog načina proizvodnje (uvoz
sirovina – izvoz proizvoda) razvija tržište i njegovu autonomiju.

10
razvoj autonomije tržišta u doba merkantilizma vidljiv je i iz povijesti privatnog (građanskog prava):
međusobni odnosi privatnih osoba svode se na privatne ugovore – uspostavljeni kao odnos razmjene
prema zakonima slobodnog prometa na tržištu. dakle: odnos razmjene postaje osnovni model
ugovornog odnosa.

iz ovakvog uspostavljanja ugovornog odnosa formira se i kategorija opće pravne sposobnosti. ona
nije ovisna o nikakvim posebnim obilježjima. sustavom ugovornih odnosa po uzoru na odnos
razmjene nestaju posebna statusna obilježja, a na njihovo mjesto dolazi samo jedan status – prirodni
status koji se pripisuje svakom pravnom subjektu. dakle: jednakost (analogna s jednakošću vlasnika i
jednakošću obrazovanih).

ovakvo građansko pravo uspostavlja strogu privatnu sferu: međusobni promet privatnih osoba
oslobađa se staleškog i državnog miješanja. garantira se:
 institucija privatnog vlasništva
 osnovna sloboda ugovora
 sloboda rada
 pravo nasljeđivanja

ovaj razvoj građanskog prava se u engleskoj dešava bitno ranije nego u zemljama kontinentalne
rimskopravne tradicije. ipak – u prvoj polovici 19.st. čak i austrija dobiva svoj građanski zakonik. ali
kaže: ovi građanski zakonici ne samo da su doneseni u interesu građanskog društva nego je
građanska javnost posvuda sudjelovala u njihovom formuliranju.

uspostava modernog građanskog prava postaje moguća tek raspadanjem tradicionalnih pravnih
formi: vladajući staleži, cehovi... rimsko pravo kakvo je na kontinentu bilo usvojeno sa svojim
privatnim pravom nije bilo dovoljna podloga za uspostavu modernog građanskog. ovo privatno pravo
je prepuno kneževskih i korporativnih propisa: s ostacima feudalnog prava, propisivanjem pravednih
cijena...

ova promjena prema modernom građanskom pravu = razvoj od statusa prema ugovoru – from
status to contract (maine) = liberalizacija.

kaže: jedino područje gdje je liberalizacija došla sporije je područje vanjske trgovine (carine,
ograničenja). ovo si je također prva mogla dopustiti engleska kao najjača tržišna sila. slobodna
trgovina i konkurencija na principima laissez fairea su tako u svojoj najčišćoj formi uspostavljene
samo u engleskoj krajem 18.st. (vrhunac liberalne faze). u drugim zemljama to nije bilo ni približno
ovako. usprkos tome stvorena je navika da se bit kapitalizma izvodi iz upravo ovog njegovog
specifičnog vida.

dakle liberalizacija kroz građansko pravo i emancipacija građanskog društva kao privatne sfere od
direktiva javne vlasti stvara uvjete za potpuni razvoj političke javnosti.

glava 11. proturječna institucionalizacija javnosti u građanskoj pravnoj državi

glavna pretpostavka buržoazije o sistemu konkurencije: on se može sam regulirati pod

pretpostavkom da izvanekonomske instance ne interveniraju. u proces razmjene, a rezultat
neinterveniranja je blagostanje za sve. država koja intervenira odbacuje se jer to stvara
nepredvidivost koje nije spojiva s racionalnošću.

11
zadatak države u ovom = pravna sigurnost, zaštita ustrojstva slobodnog tržišta. ona mora poštovati
granice nadležnosti, pravne forme, a operativno ovo znači racionalnost uprave i nezavisnost sudstva.
e kaže: ovo su kriteriji građanske pravne države.

logika na kojoj se temelje zakoni ista je logika na kojoj je temeljeno i slobodno tržište:
1. nema izuzetaka za nikoga
2. zakonima ne mogu manipulirati pojedinci isto kao ni cijenom (objektivnost)
3. zakoni nisu namjenjeni određenim pojedincima kao ni tržište

kaže: sama ideja pravne države ne pretpostavlja nužno postojanje konstitucionalizirane javnosti i
parlamentarnog oblika vladavine. problem je samo da u takvoj pravnoj državi ništa ne garantira da će
zakoni biti na korist građanskog prometa. dakle ipak je nužno da se uspostavi javnost kao državni
organ.

iz ovog – proturječje: dva suprotna poimanja zakona:

1. ako politički zakon pretpostavlja suradnju narodnog predstavništva onda je kriterij da nešto
bude zakon – narodno predstavništvo. dakle: vladavina zakona = vladavina narodnog
predstavništva. zakon = volja
2. određenje zakona koje proizlazi iz njegovog poimanja kao izraza uma: zakon nije volja jednog
ili više ljudi, on je ono 'umno-opće'. zakon = ratio. ideja vladavine zakona dakle nosi u sebi ideju
ukidanja vladavine. ovo je također tipično građanska ideja: politička garancija privatne sfere koja
se emancipira od političkog ne bi trebala biti vladavina.

starim autorima – montesquieuu i lockeu se tako čini da moć zakonodavstva koju građani dobivaju
zapravo i nije vlast (nego legislative power odnosno pouvoir). ono nije vlast jer se ne radi o
ispoljavanju političke volje nego racionalne suglasnosti.

rousseau: premješta suverenost s monarha na narod.

međutim niti pojam suverenosti niti lockeov i montesquieuov pojam ne rješava problem funkcije
javnog mnijenja. javno mnijenje nije ni izvor vlasti, a pogotovo ne vlast, a nije ni power. stari
državnopravni pojmovi nam ovdje ne mogu pomoći.
funkcija javnosti: ona treba da pretvori voluntas u ratio koji se uspostavlja u javnoj konkurenciji
privatnih argumenata kao suglasnost o onom praktično nužnom koje je u općem interesu.

u kontinentalnoevropskim pravnim sistemima gdje postoje pisani ustavi možemo naći precizno
artikulirane funkcije javnosti: osnovna prava:
1. grupa: odnose se na:
a) sferu publike koja rezonira (sloboda mišljenja, govora, tiska, okupljanja, udruživanja)
b) na političku funkciju privatnih osoba u ovoj javnosti (pravo peticije, jednako pravo glasa i
izbora)
2. grupa: odnosi se na slobodni status pojedinca zasnovan u intimnoj sferi patrijarhalne uže
obitelji (osobna sloboda, nepovredivost stana)
3. grupa: odnosi se na promet među privatnim vlasnicima u sferi građanskog društva (jednakos
pred zakonom, zaštita privatnog vlasništva)

dakle ovim se jamče:

1. sfere javnosti i privatnosti
2. institucije i instrumenti javnosti (stranke + tisak) i privatnosti (obitelj + vlasništvo)
3. funkcije privatnih osoba: političke kao građana, ekonomske kao vlasnika, individualne
komunikacije kao ljudi.

12
logična posljedica javnosti i njenih funkcija = javnost kao organizacijski princip za postupak samih
državnih organa – u smislu publicitet:
 javnost parlamentarne rasprave
 javnost sudskog postupka. kaže: samo javnost jamči nezavisnost sudskog postupka od
privatonog utjecaja i od utjecaja izvršne vlasti
 javnost uprave. ovom je najduže trebalo da se razvije, prije svega jer je birokracija bila glavna
organizirana moć u rukama vladara.

ustavno fiksiranje političke javnosti postoji zapravo samo u članku koji kaže da sva vlast proizlazi iz
naroda. ovo je jedino mjesto na kojem se povezuje poredak s javnosti. međutim građanska pravna
država pretendira na organizaciju javne vlasti koja osigurava potčinjavanje javnosti potrebama
privatne sfere. kaže: tako realnost ovog društva ne odgovara ustavnim normama.
i dalje: zapravo je ta javnost s kojom pravna država (riječ je o 19.st.) računa samo neznatna manjina.
zakoni važe za ljude općenito, ali samo ako im je organizacijski princip javnost, tj. ako sudjeluju u
javnosti, publici.

ovdje je opet riječ o proturječju: ako je pravna država usmjerena prije svega na zaštitu privatne sfere
onih koji su uključeni u javnost, nema vlasti koja proizlazi iz naroda jer je većina naroda isključena:
nije obrazovana i nema vlasništva.

kaže: bilo da se uzima obrazovni ili porezni cenzus za pristup javnosti – on pogađa iste ljude. oni koji
imaju vlasništvo imaju i obrazovanje, a oni koji nemaju – nemaju nijedno.

kako se ovo opravdava: javnost je osigurana ako ekonomski i socijalni uvjeti pružaju svakome
jednake šanse da zadovolji kriterije za pristup – da stekne kvalifikacije privatne autonomije.
(bentham, a.smith). dakle ovo opravdanje proizlazi iz ekonomske logike klasične ekonomije:
1. garancija slobodnog natjecanja
2. robe se razmijenjuju putem vrijednosti koja se izračunava količinom rada potrebnom za
proizvodnju. ovo uključuje da svaki ponuđač svoju robu proizvodi sam i da svaki radnik posjeduje
sredstva za proizvodnju. dakle ovo se temelji na sociološkoj prepostavci društva s mnoštvom
sitnih proizvođača. ovo je vezano i uz prvu pretpostavku: skroz slobodno natjecanje je moguće
ako je vlasništvo sredstava za proizvodnju ravnomjerno raspoređeno.
3. sayov zakon: pri potpunoj mobilnosti proizvođača, proizvoda i kapitala ponuda i potražnja se
stalno izravnavaju. svi resursi su u potpunosti iskorišteni. ovo je stanje ravnoteže.

e kaže: pod ovim pretpostavkama i samo pod njima stvarno svak ima jednake šanse. u protivnom ni
opravdanje za cenzus ne važi. a te pretpostavke nikad i nigdje nisu bile ispunjene.
liberalni princip privrede i društva je ostvaren u onoj mjeri da su se interesi građanske klase mogli
identificirati s općim interesima i da se treći stalež mogao konstituirati kao nacija.

kaže: samo su građani bili sposobni oblikovati publiku koja je mogla štititi zakonodavne osnove
postojećeg vlasničkog poretka. za izvršavanje svoje javne uloge oni naime nisu morali izlaziti iz svoje
privatne egzistencije: ako si kao čovjek (homme) vlasnik onda kao građanin (citoyen) možeš štititi
vlasnički poredak, a da cijelo vrijeme djeluješ u istom interesu.

ipak – ova klasa je razvila političke institucije koje za svoj objektivni smisao uzimaju ideju vlastitog
ukidanja. međutim vladavina nije ukinuta.

13
 4. građanska javnost – ideja i ideologija

glava 12. public opinion – opinion publique – öffentliche meinung – javno mnijenje: o
predpovijesti pojma

smisao funkcije građanske javnosti kristaliziran je u pojmu: javno mnijenje. sad ćemo ovdje o tom
pojmu:

opinion: preuzima u engleskom i francuskom značenje latinske riječi opinio = pomalo nesiguran, ne
potpuno dokazan sud.
drugo značenje, ovdje važnije: opinion kao reputation = glas, ugled, ono što osoba znači u mišljenju
drugih. dakle već sam pojam opinion sugerira da se radi o kolektivnom fenomenu. zato su dodaci koji
govore o kolektivnosti tog mnijenja pleonazam (common opinion, general opinion, public opinion).

izvorno značenje iz ova dva pojma, međutim ne govori o razložnosti takvog mnijenja (public opinion
kao razložno mnijenje ne pojavljuje se prije 18.st.).

hobbes: identificira conscience (svijest i savjest) sa opinion. u 'leviathanu' on uvodi vlast koja je
konfesionalno neutralna: vjeroispovjest je za državu irelevantna. savjest nije ništa drugo nego
mnijenje. kaže: njegovo zanemarivanje religioznog mišljenja vodi u stvari afirmaciji privatnog
uvjerenja.

locke: 'law of opinion and reputation'. pokazuje kako je zakon mnijenja istog ranga kao državni ili
božji zakon – filozofski zakon. njegovo razumijevanje opinion = neformalni splet mišljenja sredine čija
je indirektna socijalna kontrola efikasnija od formalne cenzure s prethodnim državnim ili crkvenim
sankcijama. ovaj zakon on naziva i law of private censure. ovaj opinion međutim nije public, a to nije
namjerno: on ne nastaje kroz raspravu nego prešutnim tajnim pristankom.
kod lockea također ovaj pojam gubi vezu s pojmom predrasude (prejudice).

beyle: on koristi pojam critique. ovaj pojam lišava historijsko-filozofskog porijekla i pretvara ga u
kritiku kao takvu: odmjeravanje za i protiv... kritika je ovdje shvaćena kao strogo privatna stvar:
područje uma ostaje zatvoreno, suprotstavljeno javnom području države i podčinjeno u odnosu na
njega.

rousseau: u 'raspravi o umjetnosti i znanosti' po prvi put koristi pojam opinion publique. pritom
opinion koristi u svojem starom značenju: 'kritičari potkopavaju osnove vjere i uništavaju vrlinu,
posvećuju svoj talent i svoju filozofiju razaranju i podrivanju svega onoga što je čovjeku najsvetije.
oni se okreću protiv javnog mnijenja'.

bolingbroke: koristi pojam 'public spirit' da bi izrazio vezu političke opozicije i mišljenja naroda.

burke: prvi uočio prave razlike. koristi pojam general opinion. govori o tome da se ni jedan
zakonodavni akt neće moći provesti ako se ne uzme u obzir opće mnijenje onih kojima se vlada. kod
njega po prvi put mnijenje nije puka naklonost nego proizlazi iz razmišljanja i javne diskusije.

fiziokrati: prvi u francuskoj formulirali opinion publique kao mnijenje koje je kritičkom diskusijom u
javnosti pročišćeno u istinsko mišljenje. oni su uklonili suprotnost koja je u francuskom postojala
između opinion (= mišljenje naroda nošeno tradicijom i zdravim razumom, predrasuda) i critique.
fiziokratski sistem = prelazni između feudalizma i kapitalizma:
 feudalna baza vladavine – poljoprivreda = jedini produktivni rad
 taj rad se međutim gleda sa stanovišta kapitalističke proizvodnje

14
  uvid u zakone prirodnog poretka ima public éclairé, prosvjećena javnost, koja utječe na
opinion publique. ovdje je riječ o učenim ljudima
 monarh čuva prirodni poredak – pritom se ravna prema zaključcima stručnog rezoniranja
publike (dakle učenih ljudi iz prethodne točke).
dakle ovo je neko učenje o dva autoriteta: uma i volje. tako fiziokrati interpretiraju položaj publike koja
politički rezonira, a pritom ne izlaze iz okvira postojećeg poretka. naime ovdje javno mnijenje ne
obvezuje zakonodavca.

rousseau: vezuje svoju općenitu volju sa opinion publique u starom smislu (– nereflektirano
mnijenje). društvenim ugovorom se premošćuje jaz između čovjeka i građanina: svatko podređuje
zajednici svoju osobu i vlasništvo sa svim pravima da bi ubuduće posredovanjem općenite volje imao
udjela u pravima i dužnostima svih. kod rousseaua je vlasništvo istovremeno javno i privatno onako
kako je svako pojedinac kao parcijalni nositelj općenite volje nadređen sam sebi.
općenita volja ne proizlazi iz konkurencije privatnih interesa – ona nije volja svih (zbroj). ovo bi kaže
odgovaralo liberalnom modelu pod pretpostavkom privatne autonomije koja zapravo ukida model
društvenog ugovora. općenita volja je tako neka vrsta instinkta čovječanstva – on je usađen u
opinion – običaji, naravi, mnijenje naroda.

ključna razlika rousseauovog opinion publique od modernog značenja: nema diskusije: volonté
générale nije suglasnost argumenata nego srca. kod njega nabolju vladu ima društvo u kojem zakoni
odgovaraju već ukorijenjenim običajima (opinions). ovo sve funkcionira dobro dok nema luksuza.
luksuz korumpira razboritu jednostavnost, a pritom prosvijećena publika sa svojim mnijenjem (isto
opinion) i diskusijom podjarmljuje grupu jednostavnih, neobrazovanih. tako je zapravo diskusija i
javno mnijenje kod rousseaua štetno i loše, a običaji, opinion jednostavnih i priprostih dobar.

rousseauov pojam javnog mnijenja je po definiciji vrlo šličan lockeovom law of opinion. ono je
zakon čiji izvršitelj je cenzor. on vrši neki tip društvene kontrole. opinion publique također obvezuje
zakonodavca. pri tome svemu – ne može biti diskusije.
dakle rousseauova direktna demokracija funkcionira tako da je suveren cijelo vrijeme okupljen. zato
je njegov opinion opinion publique (jer se smatra da je uvijek kolektivan). ovi građani su okupljeni radi
aklamacije, a ne rezoniranja.

usporedba: rousseau – fiziokrati: svaki od njih ima jedostran, nepotpun pojam javnog mnijenja:
 kod rousseaua – javno mnijenje vlada, ali nema diskusije, kritike
 kod fiziokrata – javno mnijenje supostoji s apsolutizmom, ali uključuje kritičku javnost.

bentham – po prvi puta izlaže vezu javnosti i javnog mnijenja u monografskoj formi. kaže: bitno je da
vršenje političke vlasti bude izloženo nadzoru publike. sud publike je naime, iako je također u
mogućneost da pogriješi, nepodmitljiv. javnost parlamentarnih rasprava osigurat će zajednički duh
(dakle ovo je kao neka integrativna funkcija).

guizot (1820.) – kako sistem postaje reprezentativan:

1. diskusijom koja obavezuje vlast da zajednički traži istinu
2. publicitetom koji omogućava građanima da budno prate rad vlasti angažirane u traženju istine
3. slobodom tiska koja potiče građane da i sami traže istinu

f.g.forster – u njemačkoj krajem 18.st. po prvi put uveo prevod francuskog opinion publique –
öffentliche meinung. u to vrijeme ovaj pojam je već do kraja formuliran u modernom smislu. osim
ovog on uvodi i pojam općeg duha (gemeingeist).

15
wieland – donosi u njemački definiciju javnog mnijenja (modernu). ali – njegovo poimanje javnog
mnijenja zadržava nešto od rousseauovog, a ovo ostaje u njemačkom poimanju. ponovno ga
oživljava politička romantika: javno mnijenje kao nijemi narodni duh (a ne kao rezoniranje).

glava 13. publicitet kao princip posredovanja politike i morala (kant)

ideja građanske javnosti je kod kanta razrađena i prije nego što sam pojam javnog mnijenja dolazi do
njemačke.

u 18.st. kritički proces rezoniranja protiv apsolutne vlasti smatra se nepolitičkim. smatra se da javno
mnijenje racionalizira politiku u ime morala. pojam moralno se pritom izjednačava s umno.

kant: prinuda se ne može vršiti u obliku osobne vladavine ili nasilnog samopotvrđivanja nego samo
tako da jedino um ima vlast. pritom je rezoniranje po pravilima običajnosti zakon praktičnog uma. da
bi politika mogla biti u skladu s moralom, javnost mora biti uključena u političke funkcije posredovanja
države i društva.

ova javnost je princip pravnog poretka i metoda prosvjećivanja. pritom prosvjećenost znači
sposobnost da se misli samostalno i to samostalno mišljenje javno izražava = javna upotreba uma.

kant javnu upotrebu uma prije svega vidi kao stvar učenih – onih koji imaju posla s principima čistog
uma – filozofima. dakle stvar izgleda tako da filozofi vode raspravu pred očima vlade, ali i naroda i
time i jedne i druge poučava. tako se narod pomalo isto konstituira kao publika koja samostalo misli.

privatna upotreba uma = ona koju netko čini vršeći neku povjerenu mu građansku službu ili dužnost.
ovdje nema rezoniranja, nego se mora slušati.
javna upotreba uma = upotreba uma koju netko čini pred cijelom publikom čitalačkg svijeta. ovdje se
pojmom ' svijet' konstituira javnost kao sfera. ovdje je riječ o publici koja rezonira, čitalačkoj publici.

ova rezonirajuća publika čiju osnovnu jedinicu čini čovjek, kada počne rezonirati o općoj stvari
postaje publika građana. u republikanskom uređenju ova politička javnost postaje organizacijski
princip liberalne pravne države. u toj državi građnsko društvo se uspostavlja kao sfera privatne
autonomije – svatko može tražiti svoju sreću na način koji mu se čini koristan.
zakonodavstvo se ovdje svodi na narodnu volju čije je porijeklo u umu – zakoni naime potječu iz
javne suglasnosti publike koja rezonira. ti zakoni su po kantu javni zakoni.

argumentacija oko volje iz koje proizlazi zakon prati rousseauovu osim u jednoj točki: princip
narodnog suvereniteta se može realizirati samo pod pretpostavkom javne upotrebe uma.

u 'kritici čistog uma' kant – javnoj suglasnosti ljudi pripisuje funkciju pragmatične kontrole: izvanjski
kriterij za ocjenu da li je neko priznavanje istinitosti uvjerenje ili puki nagovor je u mogućnosti da se
ono saopći i da se uvidi vrijedi li ono za um svakog čovjeka. on ovo kasnije naziva suglasnost svih
sudova bez obzira na razlike među subjektima. ovo je dakle javno mnijenje iako ga kant tako ne
zove.

kod kanta publici koja politički rezonira imaju pristup samo privatni vlasnici jer njihova autonomija ima
korijen u sferi robnog prometa i zato je vezana uz interes za njeno održanje kao privatne sfere. ovo
isključuje samo oni koji prodaju svoje snage, a uključuje one koji prodaju svoje sposobnosti kao robu.
kaže: ovo je manjkavo razlikovanje. ono kod kanta vrijedi samo ako postoje jednake šanse za
stjecanje (dakle isti oni zamišljeni ekonomski uvjeti). dakle oni koji nemaju vlasništva su pod zaštitom
zakona ali ne mogu na njega utjecati. oni nisu građani, ali imaju šanse postati građani.

16
kaže: ovdje dakle fikcija pravednosti imanentne slobodnom robnom prometu zavodi na
izjednačavanje građanina s čovjekom, odnosno zainteresiranih privatnih vlasnika i autonomnih
individua.

kaže: u kantovoj političkoj filozofiji se mogu uočiti dvije verzije:

1. službena: služi se konstrukcijom svjetskog poretka koji se zasniva jedino na pririodnoj
nužnosti: pravna teorija može izvoditi političke radnje slično moralnim radnjama. ako pravno
stanje postoji onda moralna politika ne znači drugo nego postupanje u skladu s dužnostima.
vladavina zakona se osigurava posredstvom javnosti.
2. neslužbena: (filozofija povijesti) polazi od toga da se politika tek treba boriti za uspostavu
pravnog stanja. politika se ne može shvatiti isključivo kao moralna, kao postupanje po dužnosti u
okviru pozitivnih zakona. naime pozitiviranje zakona se dobiva tek uzimanjem u obzir kolektivne
volje. ovo pak se osigurava posredstvom javnosti.

glava 14. o dijalektici javnosti (hegel i marx)

kant 'javno usuglašavanje' dešava se u publici privatnih ljudi koji rezoniraju.

ovo javno usuglašavanje hegel naziva javno mnijenje = empirijska općenitost nazora i misli mnogih.
funkcija ovog javnog mnijenja kod njega: racionalizacija vladavine (ovo je tipično za 18.st.). on kao i
kant uzima javno mnijenje kao test istinitosti. ali kod njega javno mnijenje ne može biti mnjijenje
učenih ljudi. znanost kaže ne potpada pod javno mnijenje.

hegel razbija liberalne fikcije na kojima se zasnivala samosvijest javnog mnijenja kao čistog uma. on
naime otkriva duboku podijeljenost građanskog društva: ono ne samo da ne ukida nejednakost nego
je uzdiže do nejednakosti intelektualne i moralne obrazovanosti. uopćavanjem sveze ljudi usljed
njihovih potreba (dakle pretvaranjem interesa građana u opći interes) povećava se nagomilavanje
bogatstva i ograničavanje i nužda klase koja je vezana uz rad.
tako hegel pokazuje kako javno mnijenje privatnih ljudi okupljenih u publiku nema više osnove za
svoje jedinstvo – ono pada na nivo subjektivnog mnijenja mnogih.

i dalje: građansko društvo (društvo privatnih vlasnika) je dezorganizirano, a kad se država zamijeni s
tim građanskim društvom (što se u liberalnom poimanju dešava), dakle kad se privatni stalež kao
takav u zakonodavnoj vlasti uzdiže do učešća u općoj stvari, onda se dezorganizacija koja mu je
svojstvena prenosi na državu. e a da se to ne bi desilo, tj. da se sistem potreba ne bi razbio u
posebne interese potrebno je primijeniti policijske mjere (dakle državna intervencija) i udruživanje u
korporacije. ovime je hegel definitivno prešao granicu liberalizma.

kod hegela javno mnijenje ima oblik zdravog razuma i prošireno je u narodu u obliku predrasuda
(rousseau??). ono dolazi k pravoj svijesti kroz javnost skupštinskih rasprava. javnost skupštinskih
rasprava ne služi povezivanju parlamentarne rasprave s rezoniranjem publike koja kontrolira i
kritizira. javnost parlamentarne rasprave je metoda integracije državljana odozgo. javno mnijenje
ovom javnošću rasprave dolazi do istinskih spoznaja o stanju i pojmu države. ono time uči poštivati
državne poslove i njihove nosioce. dakle javnost parlamentarne rasprave ne služi da bi
obrazovani mogli kritizirati vlast nego da bi obrazovala javno mnijenje.

to znači da javnost više ne važi kao princip prosvijećenosti i kao sfera ostvarenja uma. njena svrha je
integracija subjektivnog mišljenja u objektivitet (državu). javno mnijenje nema u sebi sposobnost
razlikovanja i dolaženja do određenog znanja. zato je nezavisnost od javnog mnijenja prvi formalni

17
uvjet za nešto umno (u zbiljnosti i znanosti). javno mnijenje je dakle ovdje opet shvaćeno kao
mnijenje (opinion), a ne 'umno'.

hegel odbacuje građansku javnost jer anarhično i antagonističko društvo ne predstavlja sferu
autonomnih privatnih ljudi koja se emancipirala od vlasti, u kojoj je sila neutralizirana i na kojoj bi kao
osnovi privatni ljudi mogli pretvoriti politički autoritet u racionalni. građansko društvo zbog svoje
dezorganizacije treba integraciju posredstvom političke vlasti.

marx (mladi): javno mnijenje = lažna svijest. ono pred samim sobom krije svoj istinski karakter maske
buržoaskih klasnih interesa. marx kritizira ekonomske pretpostavke na kojima se temelji samosvijest
javnosti:
1. kapitalistički sistem se ne može, prepušten sam sebi reproducirati kao prirodan poredak, bez
kriza
2. proces oplođivanja kapitala počiva na prisvajanju viška vrijednosti stvorenog viškom rada onih
koji raspolažu vlastitom radnom snagom kao jedinom robom. tako se dešava raslojavanje,
odvajanje klasa koje smanjuje šanse za uspon.
3. u procesu akumulacije tržišta se oligopolistički deformiraju tako da se na kraju više ne može
računati sa slobodnim formiranjem cijena.
dakle – ukidanjem državne intervencije se ne dolazi do neutralizacije sile u prometu među običnim
ljudima, nego samo do uspostave novih odnosa snaga između vlasnika i najamnih radnika.

marx ovim pokazuje kako pretpostavke na kojima je javnost opće dostupna (jednakost šansi) i na
kojima se onda ona može identificirati s nacijom, tj. na kojima se građansko društvo može
identificirati s društvom u cjelini ne stoje!

isto tako nije održiva ni postavka o jednakosti čovjeka i privatnog vlasnika: naime ako su vlasnici
suprotstavljeni klasi najamnih radnika, onda interes vlasnika za održanje sfere robnog prometa i
društvanog rada nije ništa drugo nego partikularni interes! da bi bourgeois zastupao istinski državni
interes morao bi istupiti iz svoje buržoaske stvarnosti. nema identiteta njegovog privatnog i interesa
države!

kaže: u 19.st. se moglo predvidjeti da će javnost (jednom uspostavljena od građana, koja je dospjela
do svoje političke funkcije: u javnost okupljeni privatni ljudi postavljaju kao temu političko
sankcionianje društva kao privatne sfere), zbog svoje unutrašnje dijalektike (partikularni interes koji
pretendira da bude opći) biti zaposjednuta od grupa koje nemaju nikakvog interesa za održanje
društva kao privatne sfere jer ne raspolažu privatnim vlasništvom kao osnovom privatne autonomije.
e i onda, kad javnost bude stvarno uključivala sve – postoji mogućnost da se ostvari ono što je
predstavljeno kao njen cilj: racionalizacija vladavine, nestanak vladavine ljudi nad ljudima.

marx kaže: racionalizacija vladavine (nestanak političkog karaktera vladavine) =

 nestanak klasnih razlika
 cijela proizvodnja je koncentrirana u rukama udruženih individua
ovo je zapravo socijalističko preformuliranje liberalne ideje vladavine zakona (vladavine koja prestaje
biti politička).
engels: 'umjesto vladanja nad ljudima nastupit će upravljanje stvarima i rukovođenje proizvodnim
procesima', a ovo je moguće ako udruženi proizvođači racionalno urede svoj promet materije s
prirodom: ako ga dovedu pod zajedničku kontrolu umjesto da taj promet njima gospodari kao neka
slijepa sila.
dakle: upravljanje stvarima = kolektivno vlasništvo sredstava proizvodnje i ukidanje tržišnih
mehanizama.

18
konzekvenca ovog po pojam javnosti: obrće se klasični odnos javnosti i privatne sfere. kritika i
kontrola javnosti proteže se na onaj dio građanske privatne sfere koji je prije (raspolaganjem
sredstvima za proizvodnju) bio prepušten privatnim ljudima: to je područje društveno potrebnog
rada.
autonomija: ona se više ne temelji na privatnom vlasništvu, niti se uopće nalazi u privatnoj sferi.
autonomnija se nalazi u samoj javnosti. na mjesto identiteta bourgeois i homme stupa identitet
homme i citoyen!
javnost ne posreduje više društvo privatnih vlasnika državi nego autonomna publika osigurava sebi
kao privatnim ljudima sferu osobne slobode. time nastaje 'stvarno privatno' – izvučeno iz prinude
društvenog rada.

kaže: i marx i engels smatraju da je neki odnos samo onda privatan ako je potpuno oslobođen
oravnog normiranja.

glava 15. ambivalentno shvaćanje javnosti u teoriji liberalizma (mill i tocqueville)

proturječje građanske javnosti nije otišlo u onom smjeru koji su priželjkivali rani socijalisti: proširenje
političkih prava na sve društvene klase desilo se u okviru istog klasnog društva. s druge strane
argumenti kritičara građanske javnosti su uvjerljivo pobijedili, a ovo na neki način priznaju i sami
liberalni mislioci. tako liberalna misao sada dovodi u pitanje fundamentalne postavke koje su
zajedničke klasičnom modelu građanske javnosti i njegovom dijalektičkom protumodelu (kaže: po
tome je ova liberalna misao jača i od same socijalističke kritike).

 model politički fungirajuće javnosti: pretpostavlja konvergenciju javnog mnijenja i uma i smatra
da je moguće prirodnim redom svesti na minimum sukobe interesa i birokratske odluke i
podvrgnuti ih pouzdanim kriterijima javnog prosuđivanja
 socijalisti: dokazuju da sama ideja građanske javnosti ne odgovara ovim pretpostavkama i
stoga se mora promijeniti ideja javnosti da bi odgovarala pretpostavkama
 liberali: stavljaju u sumnju same pretpostavke prirodne osnove na kojima ideja politički
fungirajuće javnosti uopće počiva (pretpostavka konvergencije javnosti i uma). a onda se naravno
zauzimaju za konzerviranje jednog relativiziranog pojma građanske javnosti. pojam građanske
javnosti ovdje gubi oblik filozofije povijesti i postaje realističan.

što se desilo:
 publika se povećala. ona više nije socijalno ekskluzivna (nema više veza članova publike na
temelju instituta društvenog prometa i visokog nivoa obrazovanja)
 u javnost izbijaju konflikti koji su ranije bili potisnuti u privatnu sferu, konflikti koji se više ne
daju riješiti djelovanjem samoregulirajućeg tržišta
 javnost koja sada posreduje ovu povećanu količinu zahtjeva postaje poprište grube borbe
interesa
 zakone više ne možemo shvatiti kao rezultat suglasnosti privatnih ljudi nakon javne diskusije
nego kao kompromis konkurentskih privatnih interesa.

mill + tocqueville – i jedan i drugi zalažu se za opće pravo glasa: poredak slobodne utakmice ne
odgovara više svom obećanju da će s jednakim šansama za stjecanje privatnog vlasništva držati
otvoren pristup političkoj javnosti. princip ovog poretka zahtijeva da se otvori neposredan pristup
klasama manualnih radnika – proširenje političkih prava!

e a sad: ova dvojica autora pokazuju kako je javno mnijenje ovim nužnim proširenjem prestalo biti
garancija uma protiv sile i postalo samo sila.

19
mill kaže: u cjelini pokazuje se sve veća sklonost da se moć društva preko moći javnog mnijenja
proširi do neprihvatljivih razmjera. vladavina javnog mnijenja = vladavina mnogih i prosječnih!

tocqueville: javno mnijenje = pritisak u smjeru konformizma, a ne snaga kritike. što više građani
postaju jednaki to je manja sklonost da se vjeruje jednom određenom čovjeku, a sve veća da se
vjeruje masi. masa bez uvjeravanja nameće mišljenje, oslobađa pojedinca od obaveze da formira
vlastito.

tako izgleda da je javno mnijenje, iako je prvobitno postavljeno kao kontrola sile, i samo mora biti
podvrgnuto kontroli.

dakle ovdje je riječ o zaštiti manjine i drukčijih u sustavu u kojem posvuda vlada većina.

mill – izokreće stari problem slobode govora: sloboda govora se više ne mora štititi u odnosu na
kneževu vlast koja ju ugrožava nego u odnosu na vlast javnosti. javno mnijenje nije ništa manje
samovoljna vlast od kneževske! zahtjev za tolerancijom se upućuje javnosti, a ne cenzorima.

osporavanje temeljne pretpostavke modela politički fungirajuće javnosti: jedinstvu uma i javnog
mnijenja nedostaje objektivno jamstvo društveno ostvarenog izmirenja interesa, racionalne
dokazivosti jednog općeg interesa.

mill kaže: kad javno mnijenje postaje najjača moć, treba početi brinuti da ona ne proguta sve druge
moći. njegovo rješenje: politička pitanja ne treba rješavati pozivanjem na razbor ili volju
neobaviještene gomile, nego samo prema dobro odmjerenim shvaćanjima relativno malog broja
osoba, specijalno obrazovanih za takve zadatke.

(ambivalentnost shvaćanja javnosti – naslov – odnosi se na suprotnost liberalizma i demokracije =

sloboda mišljenja nasuprot vladavini većine)

tocqueville – pojam 'reprezentativne vlade' (representative government) = javnom mnijenju koje je

određeno strastima potrebno je pročišćavanje mjerodavnom razboritošću materijalno nezavisnih
građana. politička reprezentacija mora počivati na socijalnoj hijerarhiji. ovo je neka vrsta no ve
aristokracije: obrazovani i moćni građani trebaju, u nedostatku aristokracije, činiti elitnu publiku čije
rezoniranje određuje javno mnijenje.

kaže habermas: sad su odjednom potrebne restriktivne mjere da bi se osigurao utjecaj jednog
javnog mnijenja koje se našlo u manjini prema vladajućim shvaćanjima jer ono samo po sebi više ne
može držati tu poziciju. kaže: ovo se javno mnijenje tako nastoji obogatiti momentima reprezentativna
javnosti!

tocqueville – kao liberal izrasao na neprijateljstvu prema apsolutnoj monarhiji – užasava se širenja
centralizirane birokratske države koja skrbi za sve očinskom vlašću, ali ne s ciljem odgoja za
samostalnost, nego vječnog držanja ljudi u poziciji djeteta. krajnja konzekvenca ovakvog društva =
komunizam.

marx s tocquevilleom dijeli ovu brigu: smatra da revolucija prvo mora razbiti birokratsko-vojnu
mašinu.

e kaže habermas: ovo slaganje proizlazi iz postavke koja je zajednička socijalističkoj ideji i ideji
građanske javnosti: prirodni red društvene reprodukcije, nestanak političke vlasti. vladavina stvarima
se jednostavno može regulirati zakonima političke ekonomije (prirodni red).

20
kroz sljedećih 100 godina razrješava se problem javnosti i privatne sfere. pritom ni liberalni ni
socijalistički model nisu korisni za dijagnozu javnosti koja nastaje.

5. socijalno mijenjanje strukture javnosti

glava 16. tendencije ukrštavanja javne sfere s privatnom domenom

građanska javnost se razvija između države i društva, ali ostaje dio privatne domene. odvajanje
države i društva na kojem javnost počiva znači prije svega razdvajanje društvene reprodukcije i
političke vlasti (koji su u feudalnom poretku bili spojeni).

razvojem tržišnih privrednih odnosa – proizvodnje posredovane razmjenom, proizvodnja se oslobađa

kompetencija javnog autoriteta, a javni autoritet se rasterećuje.

krajem 19.st:
 s jedne strane društvene snage su se domogle kompetencija javnog autoriteta,
 s druge pojavljuje se sve veći državni intervencionizam ('neomerkantilizam').
nijedna od ove dvije stvari same za sebe ne dovode u pitanje privatnu sferu, ali zajedno da. kaže:
ovo je neka vrsta refeudalizacije društva jer se ponovno spaja društvena reprodukcija i politička vlast.

ovaj državni intervencionizam u društvenoj sferi ide u smjeru prenošenja javnih kompetencija na
privatne korporacije = podruštvljenje države / etatizacija društva. a nestanak odvojenosti države i
društva – razara građansku javnost. ovaj raspad je vidljiv iz promjene političkih funkcija građanske
javnosti, a rezultat je strukturne promjene odnosa javne i privatne sfere.

od 1873. – pomalo završava liberalna era koja je trajala 100 godina. napuštaju se free trade principi
(nova faza kapitalizma):
 sve jači državni protekcionizam
 oligopolističko okrupnjivanje kapitala (trustovi, dionička društva, dogovori o fiksiranju cijena).

kaže: ono što je say smatrao svojstvenim kapitalističkom sistemu pokazalo se kao samo jedna
povijesna faza tog sistema. pretpostavke na kojima se temelji njegov zakon ubrzo su prestale važiti.
krize koje izbijaju pokazuju stvarnu antagonističku strukturu društva. u tom kontekstu jaka država
postaje prijeko potrebna – suprotno od liberalne ideje noćobdijske države. ovakva (noćobdijska)
država zapravo nikad nije ni postojala. ipak – liberalna država je prepustila sferu robnog prometa i
društvene proizvodnje prvobitnoj autonomiji i u tom smislu je barijera države i društva bila jasna.

e sad: kako i kada ova liberalna država nestaje?

1. gomilanje moći u privatnoj sferi robnog prometa
2. javnost uspostavljena kao državni organ s institucionaliziranim obećanjem opće dostupnosti
ove dvije stvari jačaju težnju ekonomski slabijih da primjene politička sredstva protiv nadmoćnog
partnera. iz ovog – izborna reforma = opće pravo glasa.

međutim ovim se sukob koji je prvobitno ekonomskog porijekla izdiže na političku razinu:
 sindikati se uspostavljaju kao protuteža na tržištu rada, a s druge strane teže utjecaju na
zakonodavstvo
 poduzetnici odgovaraju neposrednim pretvaranjem svoje ekonomske moći u političku

proizvod ovog: državne intervencije u privatnu sferu. država prema potrebi podilazi jednom ili drugom
partikularnom interesu nastojeći održati ravnotežu sistema koja se ne može uspostaviti djelovanjem
slobodnog tržišta. tako je zapravo, paradoksalno, borba protiv kapitalizma ovom sistemu osigurala
opstanak – naime: nastavljanje sve neravnomjernije raspodjele nestalo bi tržište za gotove proizvode.

21
ova intervencijska država dolazi do funkcije aktivnog oblikovanja:
a) ekonomska zaštita slabijih: preraspodjela dohotka i sl.
b) usmjeravanje promjene društvene strukture: mjere u korist srednjeg staleža
c) kontroliranje i uravnotežavanje ukupng ekonomskog kretanja (makroekonomske politike)
d) država preuzima pružanje usluga koje su dotad bile prepuštene privatnoj inicijativi, a ovaj
sektor ima tendenciju širenja:
 javne zadatke povjerava privatnim osobama
 djelatnosti privatne privrede koordinira s okvirnim planovima
 sama postaje proizvođeč ili distributer

tako država duboko zahvaća u sferu robnog prometa i društvenog rada jer se konkurentski interesi
društvenih snaga pretvaraju u političku dinamiku, a posredovani državnim intervencionizmom
povratno djeluju na vlastitu sferu.

iz javno relevantne privatne sfere rađa se jedna nova repolitizirana socijalna sfera u kojoj se državne
i društvene institucije spajaju u kompleks u kojem više nije moguće vršiti razlikovanja na temelju
klasične pravne distinkcije javno-privatno. ovo nameće uvođenje pojma društvenopravnih normi.

primjer privatnopravnog odnosa koji je postao javnopravni: kolektivni ugovor. ovo služi zaštiti slabije
strane u ugovoru. dva problematična momenta:
 ovo je intervencija države u privatnopravni odnos.
 privatni partneri u ovom ugovoru dobivaju javnopravni značaj. ovo prestaje biti potvrđivanje
privatne autonomije i postaje neki tip delegacije. kolektivni ugovor ima značaj nekog tipa
parcijalnog zakona.

liberalni teoretičari ovaj prodor javnog prava u privatno nazivaju konfiskacionim zakonodavstvom,
eksproprijacijom bez odštete.

dakle dvije strane procesa:

1. publiciranje privatnog prava kroz nestanak ugovora u klasičnom privatnopravnom smislu
2. privatizacija javnog prava kroz prenošenje zadataka javne uprave na privatne subjekte
ovim se konstituira nova domena koja nije ni čisto javna ni čisto privatna

glava 17. polarizacija socijalne i intimne sfere

i ovom procesu prožimanja privatne i javne sfere, države i društva, intimna sfera koja je nekad bila
centar privatne sfere pomiče se na njenu periferiju. u liberalnoj eri ove dvije sfere su bile jadnako
strukturirane. sada se počinju razvijati u suprotnom smjeru:
1. obitelj postaje sve više privatna
2. svijet rada i organizacije postaje sve više javan. kaže: svijet rada se sad nalazi između
privatne i javne domene. ovo je među ostalim i rezultat materijalne deprivatizacije vlasništva
sredstava za proizvodnju – dionička društva...

ad 2. krupno poduzeće – dioničko društvo:

 osamostaljuje se od mase dioničara – gubi karakter individualne privatne sfere
autonomije.veliko poduzeće postaje institucija
 ovo poduzeće prema svojim namještenicima preuzima određene garancije statusa, socijalne
sigurnosti

22
  pojavljuje se pojam 'zaposlenika'. ovo je odnos koji više nije definiran time prema vlasništvu
sredstava za proizvodnju (onaj koji ih nema radi u privatnoj sferi drugih), nego kao odnos prema
instituciji
 ovo poduzeće preuzima mnoge javne funkcije (uređuje parkove, gradi stanove). ovo autor
naziva 'industrijski feudalizam'

ad 1. obitelj
u ovoj deprivatizaciji profesionalne domene, privatna sfera se svodi samo na područje obitelji, a
obitelj se svodi na svoje najuže okvire: obitelj se isključuje iz funkcionalnog kompleksa društvenog
rada. u liberalnoj eri obitelj se zasnivala na obiteljskom vlasništvu. značaj tog vlasništva smanjen je
individualnim dohotkom članova obitelji kao namještenika. dakle:
 obitelj gubi svoju funkciju u proizvodnji, ali i funkciju za proizvdnju.
 budući da je svedena na pojedinačni prihod namještenika, ona gubi mogućnost samostalnog
izdržavanja, osiguranja za starost. ove funkcije naime preuzima država i to pojedinačno za
svakog člana obitelji.
 ona gubi i funkciju podizanja i odgoja djece
 gubi utjecaj na ponašanje svojih članova
 obitelj se pretvara u potrošačku zajednicu, što stvara privid nove privatnosti i odvojenosti od
javne sfere
 gubljenjem ekonomskih zadataka, obitelj gubi snagu za produbljivanje prisnosti među
članovima: opada autoritet oca, socijalizacijska funkcija obiteljskih odnosa (ovo je sasvim logično
ako polazimo od toga da su ekonomski odnosi baza svega ostalog)

iz ovog: promjena odnosa javne i privatne sfere: privatna sfera se sužava, nema distance prema
javnoj (ovo sad ilustrira i arhitekturom i korištenjem urbanih prostora, u si kojima čim izađeš iz svog
stana skroz u javnosti). tako nestaje i publika, a nastaje masa.

bahrdt: proces urbanizacije može se opisati kao postepenu, ali stalnu polarizaciju društvanog života
pod aspektom javnosti ili privatnosti.

nova prividna intimna sfera: obitelj sa smanjenim funkcijama i širenjem neobaveznog slobodnog
vremena pada pod utjecaj polujavnih instanci. ovo slobodno vrijeme danas zauzima onaj prostor koji
je prije zauzimala litararna javnost kao prostor čovjekovog subjektiviranja.

glava 18. od publike koja rezonira o kulturi ka publici kao potrošaču kulturnih dobara

dakle umjesto literarne javnosti stupa pseudojavna ili prividno privatna domena kulturne potrošnje.
izjednačavanje bourgeois i homme u liberalnoj fazi rezultat je činjenice da se (literarna) javnost
razvijala iz same jezgre privatne sfere. ova literarna javnost je bila oslobođena prinuda sfere
društvene reprodukcije. naime: identifikacija čovjeka s vlasnikom pretpostavlja u privatnoj domeni
granicu između poslova reprodukcije života s jedne strane i općenja koje ljude povezuje u publiku s
druge strane.

kaže: inkorporacija literarne javnosti u sustav potrošnje – briše granicu sfere životne nužnosti i sfere
općenja s drugima. ovdje naime zakoni tržišta prodiru u područje (slobodnog vremena) koje je prije
bilo rezervirano za publiku. iz ovog – tendencija pretvaranja rezoniranja u potrošnju.

kaže: privatnost okrenuta publici se direktno preokreće: sadržaji koji su se prije proizvodili u okviru
literarne javnosti postali su industrijska tajna patentirane kulturne industrije, čiji proizvodi objavljeni
preko sredstava masovne komunikacije proizvode u svijesti potrošača privid građanske privatnosti.

23
ovo je pak vezano uz promjenu funkcije obitelji. naime nestankom temelja autonomije i intimne sfere
u privatnom vlasništvu, nova autonomija bi se morala zasnivati na nekom tipu javnih garancija
privatnosti. ova pak je moguća samo ako ljudi kao citoyen politički ovladaju ovim uvjetima. ovo se
međutim ne dešava. dakle: nema više nikakvog temelja za autonomiju privatne sfere!

slabljenjem literarne javnosti i njene uloge, nestaju i saloni, klubovi, kavane kao mjesta građanske
društvenosti. okupljanje i dalje postoji, ali ne i diskusija o političkim i kulturnim temama. nestaje
kulturna publika. naime novi kulturni proizvodi su takve prirode da ne zahtijevaju nikakvu diskusiju: tv,
radio, kino.

ali kamo se prebacuje težnja za javnim rezoniranjem koja i dalje postoji? ona se pretvara u
formaliziranu, organiziranu i diferenciranu aktivnost: politički forumi, akademije, tribine, okrugli stol...
promjena koja se time desila samoj diskusiji: ona i sama postaje proizvod, potrošno dobro. u ranoj
građanskoj fazi su proizvodi kulture već bili potrošna dobra, ali je rasprava o njima bila izvan tržišta.

kaže: ima nešto što i dalje proizvodi izvjesnu nespojivost između proizvodnje kulturnih dobara (npr.
umjetnosti) i strogog podvrgavanja tržišnim zakonima. ipak – tržišni zakoni pomalo prodiru u samu
supstancu djela (nije jasno kakva je to autonomna supstanca djela koja bi bila tako slobodna od svih
nužnosti...)

kaže habermas: 'masovna kultura stječe svoje problematično ime upravo time što svoju sve veću
potražnju postiže prilagođavanjem potrebama opuštanja i razonode potrošačkih grupa s relativno
niskim nivoom obrazovanja, umjesto da obrnuto proširenu publiku obrazuje za istinsku kulturu (!!!)
netaknutu u svojoj suštini' (odakle ta suština???) (str.208.)
(pojam netaknute suštine kulture je jednako pogodan prilagodbi tržišnim zakonima, a vjerojatno nije
ništa drugo nego njihov proizvod. tako se npr. isticanje netaknutosti nekog djela u njegovoj suštini
tržišnim zakonima može shvatiti i kao nadomiještanje njegovih tržišnih nedostataka mistifikacijom, ili
kao neki tip propagande usmjeren na potrošače koji sebe smatraju nadprosječnima ili posebnima. a
to su gotovo svi.)

treba razlikovati funkcije tržišta u odnosu na kulturna dobra:

1. ono publici može otvarati pristup kulturnim dobrima – pojeftinjenjem tih dobara. ekonomsko
olakšavanje pristupa
2. ono može utjecati na sadržaj kulturnih dobara i prilagođavajući ih vlastitim potrebama. ovo je
psihološko olakšavanje pristupa.
potrošnja dobara koja su se prilagodila tržištu na način br.2. (dakle sadržajem) ne uzdiže potrošača ni
na koji način (ha ha.. a koja to kulturna dobra uzdižu?!?!) već ga regrediraju.
(nije jasno iz čega izvodi ideju da je sadržajno prilagođavanje kulturnih proizvoda potencijalnim
potrošačima svojstveno samo masovnoj kulturi, a još manje je jasno zašto bi to prilagođavanje
degradiralo te proizvode. po čemu je čitanje glupavih romantičnih priča iz 19.st. vrijednije od gledanja
glupavih sapunica na tv-u?).

smjenjivanjem čitateljske publike koja rezonira o kulturi masovnom publikom potrošača kulturnih
dobara – pojavljuje se i tisak koji je namijenjen masama (petparački ilustrirani listovi u kojima se
smanjuje udio političkih sadržaja, a konzumiranje se olakšava optičkim sredstvima – također kao
psihološko olakšavanje dostupnosti). kaže: ova proširena javnost tako gubi svoj politički karakter.

kaže: radio, tv i film savladavaju onu distancu na kojoj se čitatelj nužno nalazio kad je pred sobom
imao pisanu riječ. ta distanca je uvjetovala:
1. privatnost usvajanja
2. javnost rezoniranja

24
dakle ovi mediji s jedne strane direktno dopiru do tebe, a s druge, oni su jednosmjerni – ne možeš im
odgovoriti.

kaže: rezoniranje čitateljske publike se povlači pred razgovorom o ukusima i preferencijama.

sredstva masovne komunikacije proizvode pseudojavnost:

1. prividan je integritet privatne sfere
2. javnost se u svijesti potrošačke publike privatizira – ona postaje sfera objavljivanja privatnih
životnih priča. (ovo, kaže, prati i cinizam prema institucijama + sentimentalnost prema ličnostima)

zaključak: rezonatorska osnova obrazovanog sloja, odgojenog za javnu upotrebu razuma, raspala se.
publika se razbila na manjine specijalista koji nejavno rezoniraju i na veliku masu potrošača koji javno
primaju. time je zapravo nestao karakter komunikacije publike.

glava 19. izblijedjele konture: razvojne linije raspada građanske javnosti

kaže: kultura koja se širi preko masovnih medija je kultura integracije: ona briše razliku između
literarne i političke javnosti, a uključuje u sebe i propagandu. sve ti skupa dobiva neki oblik razonode.

model građanske javnosti pretpostavljao je striktnu odvojenost javne i privatne domene, pri čemu se
javnost privatnih ljudi okupljenih u publiku koja državi posreduje potrebe društva smatrala dijelom
privatne domene. ukrštavanjem javne i privatne domene pojavom repolitiziranog socijalnog koje se
nemože razumjeti pomoću pravne distinkcije javno-privatno, model građanske javnosti postaje
neprimjenjiv. nestaje javnost privatnih ljudi koji politički rezoniraju. ovu javnost zamjenjuju dvije vrste
institucija:
1. udruženja u kojima kolektivno organizirani interesi teže da dobiju politički vid
2. stranke, srasle s organima državne vlasti koje se oblikuju iznad javnosti čiji su instrument
nekad bile

pritom – odlučivanje ljudi kao potrošača i birača (koje je još uvijek individualno) pada pod utjecaj
propagande. taj utjecaj je tim veći što je publiciranje i ispražnjavanje privatne sfere jače. e kaže: u
ovom sistemu depolitizirana kulturna potrošnja također stupa u službu ekonomske i političke
propagande.

marx je smatrao da će neobrazovane mase prodorom u javnost pretvoriti ekonomske konflikte u

političke, ali pritom neće razoriti javnost nego je pretvoriti u ono što je ona svojom liberalnom pojavom
cijelo vrijeme obećavala.
ali kaže habermas: zapravo je okupacija javnosti od mase nevlasnika vodilo ukrštavanju države i
društva koje je javnosti oduzelo njenu osnovu, a nije joj dalo novu.

javnost gubi svoju glavnu funkciju – posredovanje između države i društva, a tu funkciju preuzimaju
institucije porijeklom iz privatne (udruženja) ili javne sfere (stranke) koje sada zajedno s državnim
aparatom vrše uravnotežavanje vlasti. pritom nastoje preko masovnih medija dobiti suglasnost ili
barem pasivnost publike.

publicitet koji je prije jamčio povezanost javnog rezoniranja sa zakonodavnim obrazloženjem vlasti i
sa kritičkim nadzorom nad njenim vršenjem. sada on služi:
1. upravljanju publikom
2. legitimaciji pred njom
kritički publicitet se pretvara u manipulativni.

25
liberalni pojam zakona: njegova struktura odražava strukturu građanske javnosti =
1. općost zakona: autonomija društva kao privatne sfere dopušta da se normiranje ograniči samo
na opće uvjete uravnotežavanja interesa. specijalni interesi nemaju pristup zakonskoj materiji
2. ispravnost zakona: javnost, u parlamentu uzdignuta do državnog organa dopušta da se u
općem interesu ono što je neophodno posreduje javnom raspravom. (činjenica da je ta ispravnost,
općost interesa razotkrivena kao interes buržoazije spada u dijalektiku ovakvog pojma zakona, a
počiva na dijalektici same građanske javnosti).

kaže: brisanjem granice javno-privatno:

a) nestaje općost zakona: normiranje socijalne stvarnosti briše razliku između pojedinačne mjere
i općeg zakona:
 s jedne strane zakonodavac donosi sve više mjera koje imaju pojedinačan karakter
(upravni)
 s druge – širi se nadležnost uprave i njena djelatnost se teško više može podvesti pod
čisto provođenje zakona
općost zakona je postala nemoguća razbijanjem nezavisne privatne sfere

b) na mjesto diskusije koja završava suglasnošću i jamči ispravnost, a koja je bila moguća samo
među pripadnicima jedne klase stupa nejavno izvojevani ili nametnuti kompromis sukobljenih
organiziranih interesa. čak i ako su zakoni opći, ne mogu za sebe tvrditi da su ispravni.

teorijsko, pozitivističko određenje zakona se i samo odriče njegove definicije kao općeg i ispravnog.
ovo ilustrira i uvođenje distinkcije formalnog i materijalnog zakona u njemačkoj pravnoj teoriji s kraha
19.st.
 materijalni = svaki obavezan pravni stav, neovisno je li riječ o općem pravilu ili pojedinačnoj
mjeri
 formalni = svaki dokument koji je donesen u propisanoj parlamentarnoj proceduri

po ovako izmijenjenom pojmu zakona vidi se da je načelo publiciteta izgubilo svoju vezu sa zadaćom
racionalizacije zakona (kako je to zamislio npr. kant).

26
 6. mijenjanje političkih funkcija javnosti

glava 20. od novinarstva privatnika koji se bave književnošću prema javnim uslugama
sredstava masovne komunikacije – reklama i propaganda kao funkcija javnosti

promjena funkcija javnosti temelji se na promjeni strukture javnosti. promjena strukture javnosti, pak
može se promatrati na promjeni njene najmjerodavnije institucije: tiska (novinarstva).

kaže: ako je danas nezavisnost institucija javnosti moguće osigurati samo političkim sredstvima, onda
javnost prestaje biti isključivo dio privatne domene.

novinarstvo ima dva važna momenta:

1. ekonomski: izdavanje novina usmjereno je na zaradu, prodaju informacija.
2. politički (ovaj je nešto noviji): novine su nosioci i vođe javnog mnijenja, borbeno sredstvo
stranačke politike. ovaj moment uvjetuje stvaranje novog dijela organizacije novinskog poduzeća:
redakciju.

ova dva momenta nisu nastala istovremeno

razvoj novinstva kroz jednu predfazu i tri faze:

 novine koje samo prenose vijesti i isklkučivo su tržišno orijentirane

 pojava spisateljskog žurnalizma: pisci se služe novinama kao medijem da bi svom rezoniranju
s pedagoškom intencijom dali publicitet. ove publikacije često zanemaruju privređivačko-
komercijalni element – nerentabilne su. urednik je ujedno i izdavač

 pomalo se razdvaja funkcija urednika i izdavača, ali još uvijek sa sudjelovanjem autora u
vlasništvu i slabom usmjerenosti publikacija na zaradu. ovakve novine su postale institucije
rezoniranja publike: ne samo organ prenošenja vijesti, a niti medij potrošačke kulture. zašto ove
novine nisu tako jako usmjerene na profit? zato što im je prije svega funkcija afirmiranje kritičke
publike što je već samo po sebi interes građana u kontekstu postojanja cenzure i ograničavanja.

 pojavom građanske pravne države i legalizacijom politički angažirane javnosti novinarstvo se

oslobađa pritiska, pa može napustiti svoju polemičku poziciju i početi se baviti poslovnim
uspjehom (30-te godine 19.st.). prodaje se oglašivački prostor. kaže: novine se sada opet mogu
shvatiti isključivo kao poduzeće koje proizvodi i prodaje oglašivački prostor. takvom
komercijalizacijom novinstva, novine koje su dotad bile institucija privatnih ljudi kao publike
postaje podložna manipulaciji određenih privilegiranih privatnih interesa.

karakteristike novinstva u ovoj fazi:

1. redakcijska djelatnost se pod pritiskom tehničkog napretka u prenošenju vijesti pretvara
iz literarne u specijaliziranu novinarsku
2. izdavač kao poduzetnik postaje centralna osoba: angažira urednike kao zaposlenike
3. jedan dio novina postaju organi političkih stranaka. ove su kaže sličnije onim prvobitnim
novinama kao organima javnog rezoniranja, ali urednik ni ovdje nije samostalan nego je
odgovoran partijskoj centrali

27
 u općem trendu okrupnjivanja i koncentracije kapitala sudjeluje i novinstvo: formiraju se veliki
novinski koncerni, nestaje samostalnost mnogih malih novinskih kuća.

međutim, uz širenje novinstva, javljaju se nova sredstva komunikacije: radio, film, tv. u nekim
zemljama su zbog velike publicističke moći ova sredstva od početka uvedena u državnoj režiji ili čak
u potpunom državnom vlasništvu:
 telegrafske agenture: u početku im država daje službeni status (i time ih dovodi u ovisnost).
pritom ne ukida njihov komercijalni karakter, nego ga iskorištava. ove agencije postaju svojevrsne
javne ustanove
 film i novinstvo su prepušteni privatnom sektoru
 tv: posvuda u kontinentalnoj evropi organizirana kao javna ili polujavna korporacija.

dakle: komercijalizacija i ekonomska koncentracija novinarstva, koje je prvobitno bilo institucija

javnosti privatnih osoba koja politički rezonira, učinili su upravo činjenicu da se ono nalazi u privatnim
rukama, opasnošću po njegovu kritičku funkciju. interesi koji u ovoj fazi imaju mogućnost dominirati u
masovnim sredstvima komuniciranja nisu više ni na koji način reprezentativni za interese privatnih
ljudi kao publike. javnost postaje medijem reklame.

e kaže: potreba za reklamom ne nastaje naprosto iz liberalizacije prometa. ona je rezultat

oligopolizacije tržišta na kojem se natjecanje više ne vrši cijenom.
(fali stranica u knjizi, majku jebo onom koji ju je izdero!)

kaže: na način na koji je u prvoj polovici 19.st. izvršeno odvajanje redakcijskog od oglašivačkog dijela
novina tako je moglo biti izvršeno odvajanje publicističkih funkcija na:
1. javno rezoniranje privatnih ljudi kao publike
2. javnu prezentaciju individualnih ili kolektivnih privatnih interesa
na ovaj način bi javnost ostala netaknuta.

međutim ovo se nije desilo: od publicista privilegirani privatni interesi od početka su bili povezani s
političkim interesima.

kaže: ovaj politički značaj privrednih interesa je vidljiv u pojmu public relations: ovaj pojam se
razlikuje od reklamiranja po tome da se javnost tretira kao isključivo političku: adresat public relations
je naime javno mnijenje – privatni ljudi kao publika, a ne neposredno kao potrošači.

public relations se razlikuje od reklame po tome što ide korak dalje od nje: ono zadire u proces
javnog mnijenja time što planski stvara novosti ili koristi povode koji privlače pažnju. ovdje se spaja
vijest i oglas na takav način da samoprikazivanje privatnog interesa bude neprepoznatljivo. cilj ovog:
buđenje spremnosti potrošača da prihvate neki proizvod, osobu... stvara se privid da su potrošači
privatni ljudi koji rezoniraju odgovorno i sudjeluju u formiranju javnog mnijenja.

iako se s public relations nastoji potaknuti i olakšati plasman određenih proizvoda njihovo djelovanje
ima i daljnjih implikacija: publicitet za proizvode se stvara zaobilaznim putem, preko fingiranog općeg
interesa, a time se osim profila branda i klijentele potrošača, poduzeću pribavlja tip respekta kakav se
gaji prema javnim autoritetima.

ali kaže: ova postignuta 'suglasnost' potrošača s javnim mnijenjem nema nikakve veze, jer u ovome
ne postoji opći interes.

građanska javnost koja se oblikuje posredstvom public relations ona opet dobiva feudalne crte:
nosioci ponude razvijaju reprezentativnu raskoš blagonaklonih potencijalnih potrošača.

28
e a kaže: integracija masovne zabave i reklame koja u obliku public relations dobiva politički karakter
potčinjava svom kodeksu i samu državu: država se svojim građanima mora obraćati kao
potrošačima.

glava 21. princip publiciteta s izmijenjenom funkcijom

porast snage uprave u socijalnoj državi vodi s jedne strane njenom osamostaljivanju i preuzimanju
nadležnosti koje su prije specifično pripadale privatnom sektoru, a s druge neke svoje nadležnosti
prenosi na privatni sektor. tako nastaje jedna nova domena koja nije ni specifično privatna, a niti
javna. ovim procesom uzajamnog prožimanja države i društva javnost, a posebno državni organ
javnosti – parlament, gubi svoje posredničke funkcije. ovom slabljenju odgovara dakle:
 jačanje uprave (prodor države u društvo)
 jačanje udruženja i stranaka (prodor društva u državu)

kako je do toga došlo?

parlamentarno rješavanje konflikata političkim rezoniranjem i kroz apstrakne i opće zakone je bilo
moguće zbog relativno homogenih interesa privatnih vlasnika koji su bili sudionici javnosti. međutim,
kada su privatni interesi, kolektivno organizirani, prinuđeni da uzmu politički vid, u javnosti se počinju
razrješavati i oni konflikti koji u temelju mijenjaju strukturu političkog kompromisa. interesi koji sada
pojavljuju u javnosti ne mogu se više riješiti parlamentarnim dogovaranjem. riješenja se mogu postići
samo cjenkanjem (bargaining). budući da su političke odluke i dalje podložne liberalnom zahtjevu da
se legitimiraju općim dobrom, a u novom obliku, one tom zahtijevu ne mogu udovoljiti, ovo cjenkanje
se prenosi u izvanparlamentarno područje. antagonizam interesa (poslodavci - posloprimci) naime
nije moguće rješavati prema liberalnim standardima (općenitost zakona...). stoga on izlazi iz
klasičnog oblika racionalne javnosti.

parlament kao institucionalizaciju javnosti zamijenjuju ovdje stranke i udruženja s jedne strane i
državna uprava s druge, a dogovori se postižu izvan institucionaliziranog postupka.

kako savezi i udruženja razbijaju okvire građanskog prava o udruživanju?

njihov deklarirani cilj je pretvaranje privatnih interesa mnogih pojedinaca u zajednički javni interes.
zahvaljujući činjenici da su privatna udruženja, oni su u poziciji da upravljaju javnim mnijenjem, a da
pritom ne podliježu njegovoj kontroli.

javni rad udruženja: usmjeren je na pojačavanje prestiža organizacije (public relations) i

reprezentaciju. pritom je ova reprezentacija = reprezentacija članova organizacije u javnosti.
kaže: moderna publicity je sasvim slična feudalnoj publicness. public relations se ne odnose na
public opinion nego na opinion u smisli reputation. javnost postaje dvor pred čijom se publikom može
manifestirati prestiž.

u doba apsolutne monarhije borba za publicitet je bila borba protiv 'arkanske' (tajne) politike
monarha: cilj publiciteta je bio podvrgavanje monarhovih politika javnom rezoniranju i kritici javnog
mnijenja.
danas se publicitet provodi arkanskom politikom interesenata: nekoj osobi, politici ili proizvodu se
stvara javni prestiž da bi ih se u klimi nejavnog mnijenja pripremilo za aklamaciju. jedina veza ovakve
javnosti s građanskom = institucionalizirani oblici legitimacije koji su i dalje na snazi (liberalni
standardi – parlamentarna procedura).

promjena organizacije stranaka:

 u liberalnoj eri stranke su organizirane kao 'honoracijske' (die honorationspartei – m.weber,
stranke istaknutih ljudi): u parlamentu postoji frakcijska grupa koja je labavo povezana s grupama,

29
 klubovima birača izvan parlamenta. u ovim klubovima birača (obrazovani, vlasnici – privatni ljudi
okupljeni u javnost koja politički rezonira). organizacijske veze između ovih osoba gotovo da i ne
postoje. oni su vezani prije svega mišljenjem, a same stranke su nezavisne od partikularnih
društvenih interesa. komunikacija između zastupnika i njegovih birača koji su lokalno organizrani
izgleda tako da im poslanik na redovitim sastancima podnosi račun o svom političkom djelovanju.
 sredinom 19.st. – stranke se s istaknutih ljudi pomalo prebacuju na masovnu bazu. ovo je prije
svega rezultat širenja prava glasa. ove stranke stvaraju čvršću organizaciju, birokratski aparat
orijentiran na ideološku integraciju i političku mobilizaciju širokih masa birača. polaganje računa
lokalnoj organizaciji ustupa mjesto sistematskoj propagandi. ovakva stranka je instrument za
stvaranje raspoloženja, ali ne u rukama publike, birača nego u rukama stranačkog vodstva.

neimperativni mandat poslanika u parlamentu: propagiran od burkea i blackstonea, ušao u sve

ustave liberalnih građanskih pravnih država: zastupnik je odgovoran samo svojoj savjesti i narodu
kao cjelini. u prvoj liberalnoj fazi: ova nezavisnost objektivno nije jaka: poslanik je nužno u čestom
kontaktu sa svojim izbornim okrugom.

u masovnoj stranci (koja ubrzo prestaje biti i klasna) – zastupnik posve gubi izravni kontakt s
biračima i ikakvu ovisnost o njima. ali on postaje u potpunosti ovisan o direktivama svoje stranke tj
njene parlamentarne frakcije. ovo je zapravo opet imperativni mandat (za koji se smatra da je
svojstven staleškom zastupstvu).

parlament, shodno ovome, prestaje biti tijelo u kojem se raspravlja i postaje tijelo u kojem se
demonstrira odluke koje su prethodno donesene iza zatvorenih vrata, da bi se zadovoljila forma, ali i
da bi se demonstrirala volja stranke.

promjenjena funkcija javnosti ovakvog parlamenta:

 građanskoj pravnoj državi javnost parlamentarnih rasprava je imala funkciju da osigura
kontinuitet parlamentarne i izvanparlamentarne rasprave – parlament kao dio javnosti
 danas ove funkcije više nema: ne možeš sudjelovati u raspravi koju gledaš na televiziji. odluke
se donose negdje drugdje, a ono što ti gledaš je stilizirani show. publicitet više nema kritičku
funkciju nego funkciju demonstracije.

dakle ovdje je na djelu potrošačkokulturno izopačavanje javnosti: izvrće se kritički princip publiciteta.
publicitet zapravo služi prepariranju zbivanja za masovnu kulturu okupljenih potrošača.

kaže: javnost koju su društvene organizacije preuzele i koja je pod pritiskom kolektivnih privatnih
interesa ojačala, može pored suradnje na političkim kompromisima vršiti funkcije političke kritike i
kontrole (dakle klasične funkcije građanske javnosti) samo ako je i sama bezuvjetno podvrgnuta
načelima publiciteta. dakle: društvene organizacije (stranke, sindikati, mediji) se i same moraju
podvrgnuti nadzoru javnosti. to znači:
1. unutarnja organizacija prema principu javnosti
2. unutarstranačka demokracija (dakle rezoniranje unutar same organizacije)
3. publicitet internih stranačkih zbivanja – radi uspostavljanja veza javnosti organizacija sa
javnošću cijele publike
4. djelatnosti organizacija na njihovom pritisku na državni aparat, međusobnim odnosima
organizacija, kao i međusobnim odnosima zavisnosti (stranačke financije) potreban je publicitet

dakle sve institucije koje u javnosti imaju neki tip privilegiranog utjecaja trebaju biti podvrgnute
demokratskom zahtjevu javnosti (a ne više samo država).

kaže: ideja javnosti – nekad shvaćana kao racionalizacija vladavine u mediju javnog rezoniranja
privatnih ljudi – danas u masovnoj demokraciji pri pluralizmu organiziranih interesa može se

30
ostvariti kao racionaliziranje vršenja socijalne i političke vlasti pod naizmjeničnom kontrolom
rivalskih organizacija orijentiranih svojom
 unutarnjom izgradnjom
 odnosima s državom
 odnosima među samim sobom
na javnost

koliko je dosad ovo malo ostvareno može se vidjeti iz same organizacije izbora. ovdje naime
dominira onaj drugi publicitet – public relations.

glava 22. uspostavljena javnost i nejavno mnijenje: ponašanje stanovništva prilikom izbora

kaže: odnos primatelja naknade prema državi nije političko učešće nego stav zahtijevanja. ovo je
kontakt koji se ostvaruje s državnom upravom. on je apolitičan i pretenciozno ravnodušan. (riječ je o
socijalnoj državi). zastupanje interesa građana u ovom sistemu se nužno mora povjeriti velikim
organizacijama. onaj dio koji nije obuhvaćen aktivnošću ovih organizacija preuzimaju stranke koje
periodično (za potrebe izbora) uspostavljaju nešto nalik na javnost.

pritom demokratski aranžman parlamentarnih izbora i dalje pretpostavlja liberalnu fikciju građanske
javnosti. od birača na izborima se očekuje onakvo rezoniranje kakvo je bilo karakteristično za publiku
privatnih osoba u liberalnoj eri:
 sudjelovanje u javnim raspravama
 obrazovanost i informiranost
 racionalnost
 orijentacija na opći interes
 sudjelovanje u donošenju najpravednijih mjerila za političko djelovanje

međutim odmah je vidljivo da masa stanovništva ne odgovara ovim kriterijima.

iz istraživanja je vidljiva jedna daleka veza između birača politički fungirajuće javnosti 19.st. i
suvremenih birača: pokazuje se naime da osobe s socijalnim obilježjima koja odgovaraju socijalnim
obilježjima pripadnika političke javnosti 19.st. u znatno većem postotku sudjeluju na izborima: bogatiji
i obrazovaniji pokazuju više političkog interesa. tako se pokazuje da i danas postoji društvena grupa
koju bi se moglo nazvati opinion makers koja, po mnogim ponašanjima odgovara politički fungirajućoj
javnosti liberalne ere.

dakle pretežan dio birača je imobiliziran. biračka jezgra jedne stranke se najčešće sastoji od barem
dvije različite grupe:
1. manjina koja se može nazvati 'aktivnima': članovi stranaka, društvenih organizacija, dobro
informirani – opinion leaders
2. većina koja je relativno indiferentna prema svakodnevnim političkim borbama
3. grupa varirajuće veličine koja se nalazi između ove dvije: individualne nepostojane grupe koje
se sastoje od ljudi sklonih kompromisima ili apatičnih.ovi često ni ne izlaze na izbore.
kaže: predizborne kampanje se najčešće usmjeravaju na grupe 2. i 3. – neodlučnih i
nezainteresiranih i to ne tako da ih se educira, nego tako da se kampanja prilagodi njihovom
apolitičnom potrošačkom ponašanju.

dakle ovdje se na neki način fingira postojanje javnosti prilagodbom postojećoj masovnoj kulturi –
apolitičnoj, ali integriraućoj – kaže: ova kultura ima značaj apolitične ideologije koja stupa na mjesto
političkih ideologija. stoga se stranačke kampanje moraju prilagoditi toj masmedijskoj ideologiji.

31
ideologija koja proizlazi iz masovne kulture nije ideologija u pravom smislu: ona nije skup dosljednih
stavova, nego skup navika. to je ideologija održanja postojećeg stanja, a može se prepoznati po
sloganu: 'budi ono što jesi!'. ovo je vjerovanje u čistu egzistenciju..

reklama: u kontekstu ove ideologije masovne kulture, reklama je ključni način obraćanja masa ma.
stoga ga i stranke preuzimaju kao standard. stranke predstavljaju svoje politike na način na koji
poduzeća predstavljaju svoje proizvode. ovo je praćeno i znanstvenim razvojem istraživanja tržišta i
mnijenja.

nova javnost koja se ovdje proizvodi za potrebe izbora = manipulirana politička javnost integrirana s
domenom potrošnje. cilj kampanje je proizvsti spremnost na aklamaciju, identifikaciju bez refleksije -
popularnost. pri stvaranju popularnosti se nerijetko mora i podilaziti potrebama birača (vladajuća
stranka), ali kaže: ovo više odgovara prosvijećenom apsolutizmu nego demokraciji: 'sve za narod,
ništa pomoću naroda!'

kaže: samo zadovoljavanje potreba birača ni na koji način ne jamči da takva rješenja odgovaraju
njihovim objektivnim interesima: do najboljeg rješenja je moguće doći ako se potrebe mogu javno
artikulirati i posredstvom javnog rezoniranja formirati u javno mnijenje. a ovo se ne dešava, nego se
za potrebe izbora proizvodi pseudojavnost čije je mnijenje nejavno.

ovo mnijenje nije javno jer ne zadovoljava dva bitna uvjeta:

1. mišljenja se ne formiraju racionalno nego nesvjesno kroz simbole...
2. ona se ne formiraju kroz diskusiju – nema iznošenja za i protiv

proturječje socijalne države i nejavnog mnijenja:

 s jedne strane država razvija socijalne uvjete privatne egzistencije koji su prije bili prepšušteni
privatnoj autonomiji. ovakve mjere bi prema tome morale biti središnja tema javnog mnijenja –
politički rezonorajuće publike privatnih ljudi
 s druge strane širenje djelatnosti države u polju privatne egzistencije postavlja sve veće
zahtjeve pred rezonirajuću javnost (stvari postaju sve kompleksnije), a pritom se proizvodi
privremena javnost samo u svrhu aklamacije, koja je sve manje sposobna za obavljanje ikakvih
funkcija rezoniranja.

glava 23. politička javnost u procesu transformacije liberalne pravne države u socijalnu
državu

nesklad između funkcija koje se od javnosti danas očekuju i funkcija koje je ona stvarnos sposobna
vršiti vidljiv je posebno u državama u kojima je socijalna država izričito ustavno normirana.

prvi moderni ustavi (liberalni):

 određuje se pojam liberalnog modela građanske javnosti: garantira se društvo kao sfera
privatne autonomije (sfera slobodnog prometa). privatni ljudi okupljeni u publiku nalaze se između
društva i vlasti i posreduju vlasti potrebe tog društva. ova sfera je emancipirana od vlasti.
 iz ovog – negativni karakter liberalnih osnovnih prava: sprečava se posezanje države u
privatnu domenu. pozitivni učinci ovdje proizlaze iz negativnih:
1. slobodno tržište garantira socijalne odštete
2. javnost (učešće u političkim ustanovama) garantira sigurnost naspram državne moći

kaže: zapravo je ovaj liberalni ustavni poredak (suprotno uvjerenjima) ima pred očima cjelokupni
društveni poredak, a ne samo državu: naime vjeruje se da javnost i tržište sami po sebi postižu

32
povoljne učinke ako je privatna sfera autonomna. dakle ovdje nije vidljiva nikakva suprotnost između
demokratskih građanskih prava i liberalnih prava čovjeka.

liberalna prava i demokratska građanska prava – teorijski i praktično se razilaze kada postaje jasna
fiktivnost društvenog poretka (koji će postić pravedne učinke sam od sebe) i proturječje vladavine
građanstva.

transformacija liberalne pravne u socijalnu državu: socijalna država nastaje u kontinuitetu s

liberalnom – i jedna i druga žele osigurati ukupan pravni poredak države i društva. transformacija se
sastoji samo u tome da se država sama pretvara u nosioca društvanog poretka. za ovu ulogu države
više nije dovoljan zakon koji zadovoljava pravnodržavne kriterije općosti i ispravnosti: na mjesto
formalne dolazi materijalna garancija koja kompromisima interesenata predodređuje pravila
distributivne pravde. podjela viška društvenog proizvoda sve više pada u nadležnost države, a
borba društvenih organizacija se dešava oko ključa te raspodjele.

socijalna prava su došla kao nadopuna pravnodržavnih ustavnih prava, ne kao njihova suprotnost.
naime do pozitivnog djelovanja negativnih odredbi ne dolazi više automatski, pa to pozitivno
djelovanje mora osigurati država direktno.

kako promjena iz liberalne pravne u socijalnu državu utječe na shvaćanje triju vrsta osnovnih prava?

a) osnovna prava vezana uz jamčenje politički aktivne javnosti: promjena mijenja negativne
odredbe ovih osnovnih prava (kao npr. slobodu govora, mišljenja, udruživanja, ukupljanja, tiska...),
iako one po formulaciji ostaju jednake. naime: ova prava se ne može više uzimati kao isključivo
negativna: ako su institucije javnosti postale društvena snaga koja je pogodna za privilegiranje i
bojkotiranje privatnih interesa onda oblikovanje javnog mnijenja nije više zajamčeno samom
činjenicom da svak ima slobodu da izrazi svoje mišljenje. za realizaciju ciljeva osnovnih prava
sada su potrebne dodatne regulacije države koje obvezuju institucije javnosti (medije, stranke,
organizacije) (vidi donji dio stranice 30.).

b) osnovna prava vezana uz jamčenje privatnog vlasništva: (osnovne slobode privatnog prava,
slobodan izbor zanimanja, radnog mjesta...) ova prava se danas više ne mogu promatrati kao
garancija privatne sfere. s jedne strane ona dobivaju karakter prava korištenja, a s druge ona su
ograničena drugim socijalnodržavnim garancijama. time ova prava gube karakter principijelnog
izdvajanja, a liberalna garancija vlasništva je neposredno ograničena.

c) osnovna prava koja jamče integritet intimne obiteljske domene: (život, sloboda, stan). ova
prava gube rzvojem prava na slobodan razvoj ličnosti. naime privatna sfera, koja je sada
svedena na uski krug obitelji (bez ekonomskih funkcija) nije više zaštićena liberalnim izdvajanjem,
na temelju privatnog vlasništva, pa joj je stoga potreban javno zajamčen status.

ustavno fiksiranje privatne sfere i javnosti koja posreduje društvo sa državom dobiva sa novim
normiranjem osnovnih prava (a), b), c)) novu vrijednost: u političkoj javnosti postaju potrebne s
državom povezane društvene organizacije:
 stranke
 uprava koja obavlja društvene zadatke
 privredna udruženja
ove organizacije, institucije teže političkim kompromisima između sebe i s državom i isključenju
javnosti, a pritom si, razvijanjem demonstrativnog ili manipuliranog publiciteta, osiguravaju
plebiscitarnu suglasnost posredovane publike.

33
nasuprot ovim tendencijama obesnaživanja javnosti kao principa stoji razvoj socijalne države i
promjena funkcija osnovnih prava iz koje proizlazi imperativ javnosti koji vrijedi za sve organizacije
koje su povezane s državom.

a sad jedan treba da: na mjesto publike privatnih ljudi treba da stupi publika organiziranih privatnih
ljudi. samo oni bi pod današnjim uvjetima mogli uspješno sudjelovati u procesu javne komunikacije
preko kanala javnosti u okviru samih organizacija i na osnovi publiciteta obaveznog u odnosima
organizacija s državom i među sobom. samo ovako bi se mogli legitimirati stvoreni kompromisi.

dvije suprotne tendencije u okviru političke javnosti socijalne države:

1. ona je degenerirani oblik građanske javnosti koji je ustupio mjesto demonstrativnom i
manipulativnom publicitetu
2. ona je politički angažirana javnost u kojoj publika (sada) posredovana organizacijama stavlja u
pokret kritički proces javne komunikacije.

kaže: mjera u kojoj se ostvaruje tendencija br.2. = mjera demokratizacije industrijskog društva
socijalne države = racionalizacija vršenja socijalne i političke vlasti.

e sad je pitanje u kojoj mjeri je ova racionalizacija moguća:

1. tehnička prepreka: sve većim birokratiziranjem kompetencije visoko specijaliziranih stručnjaka
sve više izmiču kontroli. ova prepreka nije strašna: i instance kontrole se mogu visoko
specijalizirati, pa onda i instance njihove kontrole, a sve zajedno se može otvoriti javnosti

2. problem vezan uz sam pojam javnog mnijenja: javno mnijenje pretpostavlja javno rezoniranje
privatnih ljudi koji kroz raspravu dolaze do suglasnosti oko najbolje odluke koja je u općem
interesu a time se racionalizira politička vlast. antagonizam interesa koji međutim postoji u društvu
stavlja sumnju na mogućnost postizanja ikakve suglasnosti (koja je pretpostavka racionaliziranja
vlasti). u najboljem slučaju možemo imati ravnotežu interesa koja proizvodi privremenu stabilnost.

dvije tendencije koje bi mogle ublažiti problem br.2.

a) rastom društvenog bogatstva (kakav danas postoji na zapadu) – mogli bi oslabiti
antagonizmi
b) rast sredstava za razaranje i potencijala za samouništenje mogao bi relativizirati
divergentne interese

34
 7. o pojmu javnog mnijenja

glava 24. javno mnijenje kao državnopravna fikcija – i socijalnopsihološko rasplinjavanje

pojma

dva moguća značenja javnog mnijenja s obzirom na vid publiciteta:

1. kritička instanca – kroz publicitet vršenja političke i društvene vlasti
2. receptivna instanca – kroz demonstrativno i manipulativno postignuti publicitet osoba,
institucija, dobara
u suvremenom društvu postoje oba tipa publiciteta i oba imaju za cilj javno mnijenje.

kritička i manipulativna funkcija publiciteta nisu u odnosu idealnog i realnog nego su dijelovi suprotnih
kompleksa društvenog djelovanja:
1. kritička funkcija je usmjerena na javno mnijenje. ova funkcija nije naprosto normativna: ona
stvarno postoji kao i njen adresat i važna je za uravnotežavanje i vršenje vlasti. empirijsko je
pitanje u kojoj mjeri ona danas postoji.
2. manipulativna je usmjerena na nejavno mnijenje. isto kao što kritička funkcija nije samo
norma, manipulativna nije samo činjenica – i nju prati specifična samosvijest koja ima svoju
normativnu obveznost. kaže: zanimljivo je da ova samosvijest posuđuje svoje bitne elemente
upravo od kritičke funkcije publiciteta.

dva puta za definiranje javnog mnijenja:

1. vraćanje na pozicije liberalizma: pokušaj spašavanja komunikacije uskog internog kruga
reprezentanata koji su sposobni za javnost i formiranje mnijenja – spašavanje publike koja
rezonira nasuprot publici koja aklamira. dakle ovo znači zagovaranje ideje da kao javno mnijenje
vrijedi samo ono najbolje informiranih, obrazovanih, itd. dakle neka nova aristokracija... ovdje se
dakle javnost koja jamči umnost spašava po cijenu općosti i opće dostupnosti.
2. definiranje pojma javnog mnijenja isključivo kroz institucionalne kriterije (zanemarivanje
materijalnih: racionalnost, reprezentiranje...).
 fraenkel: javno mnijenje = mnijenje parlamenta koje obvezuje vladu. parlamentarnom
diskusijom se obavještava javno mnijenje o vladinoj politici, a vlada o javnom mnijenju.
 leibholz: volja stranaka = volja aktivnih građana. stranke = javno mnijenje. u stranačkoj
državi je volja naroda = volja vladajuće stranke.
dakle prema ovom institucionalnom pristupu javno mnijenje gotovo da i ne postoji mimo
organizacija koja ga predstavljaju. a to dalje znači da nam pojam javnog mnijenja ne govori o
tome da li se radi o kritičkoj ili manipulativnoj javnosti.

pa kaže: ako javno mnijenje definiramo kao u 2, zanemarujući nivo ponašanja same publike – onda
je ono državnopravna fikcija. ako pak javno mnijenje pokušavamo istraživati pomoću empirijskog
istraživanja i apstrahiramo od institucionalnih aspekata – dolazimo do socijalnopsihološkog
rasplinjavanja pojma.

socijalnopsihološki pojam javnog mnijenja: izraz pogleda, vrijednosnih sudova ili sklonosti opće ili
bilokoje specijalne publike – dakle socijalne grupe (dakle ovdje se potpuno odbacuje bilokakav
institucionalni aspekt, postojanje rasprave ili pak usmjerenost na političku vladavinu).

ovdje je riječ o pozitivističkom preobražaju pojma – apstrakciji:

35
  public je postao prvo mass, a onda group
 opinion je pomalo izjednačen s attitude (stavom)

e kaže: dakle tu smo skroz izgubili pojam: javno mnijenje = grupni stav. ono je naprosto način
ponašanja neke grupe.
lazarsfeld: kritizira socijalnopsihološki pojam i njegovo eliminiranje socioloških i političkih momenata.
daje sintezu koja obuhvaća i socijalnopsihološki i institucionalni moment.

kaže autor:
 pojam javnog mnijenja fiksiran na institucije političkog vršenja vlasti ne može doseći do
neformalnih procesa komunikacije
 pojam javnog mnijenja socijalnopsihološki razložen u grupnim odnosima uspostavlja vrlo slabu
vezu s institucionalnom dimenzijom, a pritom kao ni institucionalni pojam me govori ništa o tome
da li se radi o kritičkoj ili manipulativnoj javnosti.

kaže: socijalnopsihološki pojam do te mjere ignorira intenciju politički aktivne javnosti, da se

njegovom primjenom (socijalnopsihološkog pojma) u empirijskom istraživanju čak ne bi moglo
pokazati ni da ona ne postoji. dakle socijalnopsihološki pojam je potpuno zanemario operacionalizirati
pojam javnog mnijenja koji je imperativ socijalne države.

schmidtchen: (na tragu ovakve neutralne socijalnopsihološke definicije) – javno mnijenje = mogući
otpor praksi vlade i uprave koji se može dijagnosticirati pomoću određenih metoda i kojim se
odgovarajućim sredstvima može upravljati da bi ga se uskladilo s državnim ciljevima.
ovo mnijenje nije nužno ni političko, ni reflektirajuće, niti uključuje diskusiju. ono je uz politiku vezano
ukoliko uključuje ponašanje koje je relevantno za državnu politiku (dakle želja za frižiderom je isto dio
javnog mnijenja). autor ovo naravno odbacuje.

glava 25. jedan sociološki pojam objašnjenja

kaže: materijal anketnog ispitivanja ne može se kvalificirati kao javno mnijenje samom činjenicom što
se vrši na materiji politički relevantnih razmišljanja. jaz između državnopravne fikcije i
socijalnopsihološkog rasplinjavanja se ne može zatrpati time da se istražuju stavovi prema političkim
pitanjima.

pojam javnog mnijenja:

1. koji bi bio historijski osmišljen
2. koji bi normativno odgovarao zahtjevima socijalnodržavnog uređenja
3. koji bi bio teorijski jasan i upotrebljiv
može se dobiti samo iz mijenjanja strukture same javnosti i dimenzije njenog razvitka. ovo znači:
1. uzimanje u obzir dva vida publiciteta (kritički i manipulativni) kao mjerila demokratizacije
2. zadržavanje pojma javnog mnijenja (nasuprot nejavnom) iako je ono donekle fikcija, jer
socijalnu državu moramo shvatiti kao proces ostvarivanja politički aktivne javnosti (koja
racionalizira političku i socijalnu vlast).
dakle iz ovakve dimenzije državno-društvenog razvoja treba izvesti kriterije pomoću kojih se mišljenja
mogu empirijski mjeriti prema stupnju njihove javnosti.

dakle: ono što treba istraživati je u kojoj mjeri postoji javno nasuprot nejavnom mnijenju, kritička
nasuprot manipulativnoj javnosti, tj. u kojoj mjeri je društvo demokratizirano!

dva područja komunikacije koja se istražuju (empirijski):

1. neformalna, osobna, nejavna mišljenja. ovdje razlikujemo četiri stupnja obveznosti:

36
 a) kulturne datosti koje se bez diskusije i refleksije prihvaćaju (stav prema smrtnoj kazni)
b) verbalizacija osnovnih iskustava iz vlastitog života. o njima se isto rijetko diskutira (stav
prema ratu)
c) po sebi razumljive kulturno-povijesne datosti o kojima se često diskutira.
d) kulturnoindustrijski proizvedene datosti. ova mnijenja se formiraju u mediju grupno
određene razmjene ukusa i sklonosti. (moda...)

2. sistem formalnih, institucionalno formaliziranih službenih ili poluslužbenih mišljenja: objave,

obznane, govori... ovo su mišljenja koja cirkuliraju u relativno malom krugu povrh mase
stanovništva: mediji, politički ili politički relevantni organi. ova mišljenja jesu javna, ali ne
ispunjavaju uvjete javnog rezoniranja prema liberalnom određenju: ovo su institucionalno
autorizirana mišljenja koja ne korespondiraju s neorganiziranom masom publike.

kontakt između ova dva područja komunikacije ide kroz:

 medije – ovdje se veza ostvaruje demonstrativno ili manipulativno razvijenim publicitetom
(dakle nema fidbeka)
 postoji još jedna slaba veza: rezonirajuća publicistika i nekolicina pojedinaca koji nastoje
literarno oblikovati svoja mišljenja. ovo je, kaže, za javnost sposobno, ali nejavno mnijenje.

kaže: prijašnja publika privatnih ljudi iz koje je proizlazilo javno mnijenje je razbijena na dva
komunikacijska kompleksa (1. neformalna mišljenja, nejavna i 2. formalna mišljenja publicistički
aktivnih institucija).

javno mnijenje (u strogom smislu riječi) može postojati samo ako su oba komunikacijska kompleksa
posredovana kritičkim publicitetom. ovo pak je moguće samo putem učešća privatnih ljudi u
procesu formalne komunikacije kojim upravlja interna javnost organizacija.

wright mills: kriteriji za definiciju javnog mnijenja preko definicija mase i publike:
a) kriteriji da bi se moglo govoriti o publici:
1. gotovo isto onoliko ljudi izražava svoje mišljenje koliko ih prima tuđa
2. sredstva javnog komuniciranja su tako organizirana da postoji mogućnost da se odmah
i efikasno odgovori na svako mišljenje koje bi bilo izraženo u javnosti
3. mišljenje koje se formira kroz takvu diskusiju lako će se pretvoriti u efektnu akciju čak i
protiv – ako se ukaže potreba – vladajućeg sistema vlasti
4. autoritativne ustanove ne prodiru u redove publike koja je tako više ili manje autonomna
u svom djelovanju

b) uvjeti pod kojima možemo govoriti o masi

1. daleko je manji broj ljudi koji izražavaju mišljenja od onih koji ga primaju (kroz sredstva
masovnog komuniciranja)
2. sistem postojećih komunikacijskih sredstava je takav da je pojedincu otežano da
odgovori ili da odgovori efektno
3. provođenje mišljenja u akciju kontrolira vlast koja organizira i nadgleda kanale kroz koje
se akcija provodi
4. masa ne uživa autonomiju u odnosu na institucije: povjerenici ovlaštenih institucija
prodiru u masu smanjujući ono malo autonomije što bi masa mogla imati

ovo uklopljeno u habermasovu priču: letri kriterija masovne komunikacije su zadovoljena u onoj
mjeri u kojoj je neformalno područje komunikacije s formalnim povezano kanalima manipulativno ili
demonstrativno razvijene javnosti
(fali zadnja strana)

37