Do prije par minuta sam znao kako početi, sad ne.

Znao sam šta reći. Sad ne.

Dragi Johan, uspio si mnogo toga, dal' tvojom magijom, umijećem ubjeđivanja kroz stihove i
muziku, dal' iskrenošću, ljubavlju.. Ne znam. Mi koji smo živjeli Azru znamo na šta mislimo,
drugačije gledamo na svijet i na tome ti beskrajno hvala. Ali, na tren se osjećam(o)
zapostavljeno, prevareno, izdano, Johan, odbacio si nas.
Mislim da smo zaslužili malo više, bar poštovanje.
Morao si stati ispred nas a učinio si suprotno. Malo sebično zar ne?
Danas to nije onaj Johan, onaj naš Johan. Zasigurno ti ne bih kruna sa glave pala da si nam se u
zadnjih 20 godina obratio, čisto iz respekta ( ako uopšte i postoji), da si napisao nešto, objavio.
Ilijada, prepjevi izvorne muzike, kao da nas mučiš. Zašto? Čime smo to zaslužili?
Svjesno ili ne stvorio si mit, mit kojeg se ti plašiš pa sada izdavanjem ovih obrada kao da želiš da
ga srušiš, veliki je to teret Johan.
Mnoge knjige su se pojavile, mnogi sumnjivi likovi pišu kao da te poznaju.
Zar nije logičnije da si ti to napisao i zauvijek stavio tačku na to.
Ponekad se osjećam kao narkoman kojeg je diler navukao i otišao... Znam da ovo nije važno
nikome, meni jest važno, morao sam napisati.
Niko i nikada neće ubiti Azru u meni, onog Johana, NIKO.

Aleksandar- Saša Stojaković