Govor Miroslava Krleže na Kongresu jugoslavenskih književnika u Ljubljani 1952 (objavljen

u časopisu Republika, VII/1952, 10–11, str. 205–243), koji se obično smatra konačnim
obračunom sa socrealističkom poetikom, zapravo je bio zahtjev za trećim putom »vlastite
socijalističke književnosti i umjetnosti«, različitim od obiju ponuđenih krajnosti:
istočnoeuropske »partijnosti« i zapadnoeuropskog »dekadentnog estetizma«. Taj bi se Krležin
istup mogao, štoviše, tumačiti i kao težnja za ’istinskim’ socijalističkim realizmom.