Vitlo Tisak Kor PDF

Marina Kralik
VITLO
pjesme i druga poezija
1981. – 2001.
o tisak kor.indd 1 6/18/2011 2:47:10 PM

P
Biblioteka Lanifica domiseda
Knjiga 2 Vitlo
pjesme i druga poezija
1981.- 2001.
© Marina Kralik
Izdavač: Zadruga Eneagram

Zagreb, e-mail: eneagram9@gmail.com
Odgovara: Marina Kralik
Prijelom i naslovnica: Kristina Džepina-Bajić
Tisak: Digitis Studio d.o.o. Zagreb

Tiskano u svibnju 2011.
ISBN 978-953-99715-9-3
Knjiga je objavljena uz potporu

Ministarstva kulture Republike Hrvatske

P
Marina Kralik
Vitlo
pjesme
Julijanine mjene
fonodrama – harmonija u tri glasa
Na oblaku Luja
logotipija
Zadruga Eneagram
Zagreb 2011.

P
P
Sadržaj
Proslov 9
I. Vitlo 15
Biber 15
Roj orbita 19
Aleksandrijski kvartet 19
U obranu grada 20
Pokret za nuklearno naoružanje 21
Titanic otkriva Ameriku 22
Magellanov oblak 23
Ljuvena 26
Viteška 27
Kozaci 28
Vijesti s ratišta 30
Runorez 35
Bilje od omraze 35
Lipanjski sonet 38
Euridika (sinopsis) 39
Još o Orfeju (primjer lažne metafore) 42
Kralja Artura blage uspomene 45
Damnatio memoriae 46
Ko crn dlan 49

P
Eolov veo 55
Arhaični jezik 55
Opora zdanja 56
Zona sezonskog harpuna 57
Na Velikom Taboru 58
Popuhnul je tihi vetar I 59
Popuhnul je tihi vetar II 60
Vjetar s Levanta 61
Ritratta 62
Seh duš dan 63
Svitanje 64
Divlji vrtovi 65
Alef & Alef 66
II. Julijanine mjene

(fonodrama – harmonija u tri glasa) 69
III. Na oblaku Luja

(logotipija) 83
Luja se češlja i priprema sebe i unuka

za spavanje 83
Asimetrije 91
Ružo oh čisto protuslovlje 95

Sinko 100
Java, Buda i Sumatra 105
Ružo, oh čisto 112
Drveni mozak 113
Ružo, oh 116
Gazdar 118

P
E, moja ružo! 120
Brašno 123
Kopanje (jedna slijepa ulica) 125
Slobodan odnos prema povrću 130
Rokeri 135
Polupani lončić 146
Razmatranja o prostoru 149
Razmatranja o satovima 152
Minuta šutnje 158
Snaga života 163
Bilješka o autorici 165

Bibliografija 166

P
P
Proslov
Poštovana Čitateljice, poštovani Čitatelju!
Pišem Ti ovaj proslov u neobjašnjivoj nadi, da Ti
možda postojiš.
Neću ovdje kukati nad ‚stanjem u kulturi‘, niti ću
afektirati oko vječne ‚nepotrebnosti pjesništva‘. Baš
me briga. Pišem Ti taman ako danas ni ne postojiš
nego ćeš možda postojati u nekoj budućnosti, dakako,
ako u njoj još bude bilo pismena, pjesništva i knjiga.
U poeziji koju Ti ovdje najskromnije podastirem,
željela sam Ti prenijeti djelić svojih dojmova, slutnji i
vizija koje su me zaokupljale otprilike u četvrtoj i petoj
‚sedmici‘ mog života. U šestoj ‚sedmici‘ uglavnom
sam tek nešto malo brusila, dorađivala i dopunjavala.
U sedmoj se više nimalo nisam bavila poezijom, nego
sam se dohvatila u koštac s epifenomenima koje neki
vole nazivati činjenicama, ma što to značilo. ‚Sedmice‘,
pak, kažem zato što neodređeno mnijem da su za našu
besmrtnu dušu bitni ciklusi – ili periodi – od sedam
‚zemaljskih‘ godina.
Obratiš li pažnju na godišta pojedinih naslova, uočit
ćeš katkad u njima tračak proročkoga dara, što je pak
drugo ime za trenutke kada svjetlo Logosa blago
zasvjetluca u sumraku naših formula i idola. Svaki je
čovjek katkad prorok, no nije svaki prorok pjesnik: jer
za pjesništvo nije dosta svjetlucanje, već treba žara,
i izgaranja, od čijeg svetog dima su stari govorili da
dolazi pjesnički zanos.
Što je do mene, moj žar je bio slab a zanosi rijetki,
no zato su bili dugotrajni te je bilo uobičajeno da
pjesmu pišem tri, pet, sedam, ili mnogo dana. ‚Pitu
napitnicu‘ iz Luje na oblaku, na primjer, spremala sam
se pisati pet godina te je njezino mjesto u bilježnici

P
stajalo prazno, dok nisam prikupila potrebnoga žara i
pronašla željeni ritam. To je ritam bugarštice, a uzela
sam ga, mislim, iz Hektorovića. Za mene je to ritam
mirnog, polaganog topota i ujedno ravnomjernog
udarca veslom – a zajedno, dakle, hodanja po moru
–pa onda, tim slijedom, i koracanja ‚po oblacima‘. Bog
zna što bi to trebalo značiti – možda ništa. Moja sreća
bit će potpuna pronađeš li pokoju sliku, ili riječ, ili čak
zvuk, za koje dotad nisi pravo ni znao da ih se želiš
prisjetiti...
Kad sam već spomenula Hektorovića, red je spome-
nuti i neke druge pjesme, pjesnikinje i pjesnike koje
sam voljela. Prvo su to neusporedive »folklorne«
pjesme s otoka Krka, prema kojima sam i naslovila
pjesme »Popuhnul je tihi vetar I i II«. Besmrtnom,
raskošnom Tinu dugujem najviše, slobodu i propuh.
Matošu domoljublje, njegova je »Na Velikom Taboru«.
Voljela sam još tragičnu Marinu Cvetajevu, u dugo
čekanom prijevodu F. Cacana, zatim J. Brodskoga
prije emigracije, na njega sam mislila u »Seh duš dan«.
Najzad i iznad svih, Rilke, za prijevod kojeg vječnu
zahvalnost odajem harnoj skupini hrvatskih pjesnika
i prevoditelja sa Z. Mrkonjićem na čelu.
Vjerujem da je uglavnom poznato, kako pisati pjesme
i nije drugo nego prevoditi nebeske mozaike uni-
verzalnih istina sa svetih, anđeoskih jezika na grube
vernakularne jezike i zvukove. Zapisivanje, pak u
znakove i sigle kojima se podrijetlo gubi u onostranoj
tami, iako drskost današnjice samo što nije drevna
pisma okrstila arbitrarnima, dodaje pisanju pjesme
okultnu dimenziju. Stoga sam na samom kraju ove
knjige stavila glagoljičku vinjetu, umjesto pečata.
Pjesme su talismani. U tom smislu, pjesnici su katkad
apostoli, katkad oskvrnitelji – u svakom slučaju,
nimalo ugodan poziv.
10

P
Prevođenje s ‚tuđeg jezika‘ primijenila sam, pak, u
pjesmi ‚Opora zdanja‘. ‚Original‘ je bio jedna pjesma
na rumunjskom, jeziku koji sam čula dvaput u životu
i koji mi zvuči liturgijski, poput zvuka srebrnih pra-
poraca i zveckanja svetih posuda. U tom ‚prijevodu‘
očuvala sam broj slogova u stihu i broj stihova - tek
mnogo poslije sam iz Enciklopedije Mircea Eliade
doznala da je slična vjerojatno bila i tehnika ‚tuma-
čenja‘ rigvedskih himni u potonjem ‚magijskom‘
razvoju Veda.
Na kraju, pribilježit ću i to da bi u ovu knjigu poezije
pripadala još dva putopisa, o otoku Krku i o zagor-
skim dvorcima, koji su bili emitirani na III. programu
krajem osamdesetih godina, no koje sam nažalost
izgubila. Njih je zamijenila, makar i nespretno, nedo-
vršena fonodrama ‚Julijanine mjene‘, koja sama pak
je napuknuti odjek jedne starinske knjižice naslova
‚Ženski udesi‘.
Vinjete sam izmišljala i crtala sama, još davnih 90.-ih
u Pragu. Crteži su novi, pjesnika/inju pokraj mlina
precrtala sam s ilustracije nekog srednjovjekovnog
rukopisa. ‚Četiri vjetra‘ sam precrtala s jednog
Dürerovog drvoreza: donji lijevi bi trebao biti ‚bore-
alis‘ ili Bura, gornji desni Zefir, donji debeli Levant...
No, pokolebala sam se oko imena, jer ‚bura‘ je u nas
oduvijek ženskoga roda. Rodovi imenica u hrvatskom
jeziku – tako i u drugim jezicima – signaliziraju, bez
sumnje, natprirodnu, prvotnu narav fenomena na koje
se odnose. A sustav poimanja tih ‚prvotnih naravi‘
odgovara, mislim, nečem kao ‚duhu naroda‘ koji je
svoj jezik dobio u baštinu.
A sada, želim Ti sretan put i dobrodošao u moje
svjetove
Marina Kralik
U Zagrebu, 28. svibnja 2011.
11

P
P
Vitlo

P
P
Biber
Ne bih
spominjala u ovoj pjesmi
daleke zemlje, karavane,
putovanja, otkrića,
nit me zanimaju počela,
kao ni istine čiste;
U presudnom ovom trenu
– dok kuham
mirisnu i krepku
juhu (od ribe)
sve bih, o sve bih
dala za biber
– u zrnu ili mljeti –
jer bez njeg
ovo jelo nije slično sebi
već usko
u vlastit se okus rastvara.
Običnoj vodi, što dakle
čini začin? Na koji način
u medij se porivi bistre
od mirisa ostaje talog?
Harmonija često, to znamo,
uza se brojne usporedbe slaže:
u vinu da je muzika, u prazničnoj
navadi pjevanje;
Al' bibera i vode skladanje, kakvom
to apotekarskom se spravom važe?
15

P
P
Roj orbita

P
P
Aleksandrijski kvartet
Gdje god krenem u Aherontu naći ću Arijadnin

čvor, ne nit.
Izvana će prodirati more i bijeli stubovi.
Čak i muškarac sa samog ruba japanske brazde
prignut će uho naći će priču u vodi, i razmočen
komad kruha, struja ga nosi još od Manile. More,
more sinje!
Ni dubina ni visina nisu kao ravna ploha pod

suncem.
Sav svijet je Mediteran, šaka soli
među rtovima i obalama.
Bijelim se brodom vozimo amo-tamo,
u ugodnom društvu.
Hajde da stanemo mirno u pijesak. Slušajmo operu
ili odu, baš tamo ih je lako čuti.
U jednom smo pretjerali? U drugom

premalo nastojali?
Iziskivali gdje je odustajati? Pali, ustali.
Puzali, šepali, poskakivali
hrlili
da ne zakasnimo na onaj jedan dogovoren sastanak
u Aleksandriji.
1983.
19

P
U obranu grada
Danas je čas da se ustane

u obranu grada.
Utvrdili smo ga, stavili kule i tornjiće,
pripremili top.
Vani su proljetne kiše, tko bi nas opsjedao?
Ispijamo bijelo vino nalakćeni na prozore.

Protivnik čeka. Skloni smo dati
krave
i ječam
i ljepoticu
samo nek krene.
Prolijeću vlažne ptice, vrijeme je lova.
Ako se provale vrata, razruše zidi, pobiju ljudi i

zarobe žene
hoću li stići na sastanak
na trgu roblja u Aleksandriji?
1983.
20

P
Pokret za nuklearno naoružanje
Hoću li stići na vježbanje kantate, na splav,

na put?
Tako sam mislila, voda se cijedila niz opekotine.
Vani me čekala sažgana trava, nešto sunca, i led.
Čuli smo jučer jedni od drugih za
magnetske oluje, polarne vjerove i kraljevstvo
žena.
»To mora biti nered« reče pjesnik. Ja
okrenuh glavu, obukoh rukavice i sjedoh
u Dunav, baš neka me nosi do Crnoga mora!
Svitalo je i tamo jutro, sve ispočetka.
Na izlazu mi pokazali garderobu, i kaput
za dame. Bila sam gola i plava.
»Opet u Dunav! Opet u Dunav!« kliktale male
opake ptice, slavuji il' kos.
Zbunih se, padoh, i zgazih naranču,
u naranči kraljevnu, u kraljevni ribu, u
ribi prsten, u prstenu čudotvornu moć čarobnjaka iz
Pekinga, iz grada bez stolica, iz kuće bez prozora
kud me naplavi rijeka bez utoka.
1983.
21

P
Titanic otkriva Ameriku
A smijali ste se kad smo vam spominjali

polarne vjetrove, poludjele kompase,
mrak i stud?
Pod vama istječu Južna mora

raspeta između četiri bezdna: sjever. Jug.
Tierra templada.
Kopno! kopno! mašu mornari
stisnutih grla
slušajuć klokot. Vri juha. Kapetan priđe,
razmaknu guste oblake
pare, pregleda jedra. Moglo se dalje.
To bje u pržisat...
Nit' su se mrijestile ribe, nit'
su se gnijezdile ptice
na toj hridi od Indije.
Tek krkljali gnjevni galebovi, padalo inje
na Brod. O, kakva nepromišljena šetnja,
to lunjanje morima! I kakav pad!
1984.
22

P
Magellanov oblak
Ka jugu su, neometane oblacima kumulunimbusima,

letjele rode. Događalo se podne, uobičajeno za
revolucije i promjene. Pucalo je sa svih strana,
zemlje, ljudi i neba.
Tad umuknu suprotstavljajući se.

Nije bilo ličnosti, ni glumac nije došao
zaustaviti prokišnjavanje.
Kišio je elektromagnetski spektar na tekuću
evoluciju.
Laž neizreciva. Opasnost u nabrajanjima.
Kad bi se barem poistovjetilo – jauknu on i

pokošeno pade,
mirišući na daleko.
I ovoga puta, za promjenu, sila teža pokleknu pred
jačim
i pretegne.
Tako se jezičac na vagi pavednosti muvao još neko
vrijeme,
a ne tek toliko. Kopljače odahnuše s olakšanjem,
neodgovorne za nastalu situaciju. Micalo se po
potrebi.
23

P
Projaše slijeva bard Kraljević Marko
i zamaknu. Vila ga noćas tražila, ne, nije
navratio.
Da Bog da vrat slomio
reče i zamuknu.
Čekali smo uplašeno jutro, straže su

prijeteći odustajale od zadatka.
Niotkuda vidokruga.
Gdje si bio? upita ratnik lovca predsusrevši.

Dolazio je iz perspektive.
Dolazio je iz perspektive, nedovoljno ocijenjen.
Suvremenici, to je traćenje vremena, uskliknu!
Nehotice, nenamjerno po svojoj strogosti, zbivalo se.
Đavo je ridajući od srdobolje čučao na sjeniku.

Udruženi zvonari i ključari – o, kako da ih
drugačije nazovem! –
– obezglavljeno su vjerovali.
Taj definitivno sjede. Ograničen sobom.
Zašto su kretanja tako nepromišljeno nahrlila? I s

kakvima
se trebalo sresti? Da bi prestalo. Tražen bješe
bezuspješan povod.
24

P
Jedan od njih čamcem se otputi niz deklinaciju.
Tropska ga klima pretekne. Kad tamo – žuna.
Otkuda i kako, preduhitren joj dade savjet.
Pripazi, nadometnu ta. Eto.
Sumrak je više ili manje zaposjedao,

da se odoli trebalo je hrane. Ili raznosač,
no svakako.
Izabrani se dosjeti ne bi li skupio vojsku

nepreglednu. I bi.
Nešto kasnije ubrza zima nalik prethodnima.
Oni ništa. Kao da nisu prečuli. Površina ustrepta,
sve se promijeni k istom.
Bje dostatno za nauk. Nestaško izviri.
Vode dolazile, pucalo pusto polje. Ni trena ne
časeći zaskoči,
te pade neopran. Svitalo. Ceste se odvijale,
jenjavale,
moj Leonardo.
1982.
25

P
Ljuvena
Čitavo vrijeme; radosna kao/ djevojčica.

Mrav mi
spuznuo za košulju. I već smo
stigli: gle! Brdo. U šali,
posrčući, padajmo u snijeg.
Ja sam kao hladne mačke iz Sappora.

Ti si moje unutarnje jedro, kobilica/ broda.
Prut. Ispruženih vratova rode su i ždralovi

primaknuli sebi jug, za pedalj.
Primičem ti svoje snježno lice, na poljubac,
za taj pedalj ukraden od ptica.
Klisko je.
Treba li kakva riječ o rijetkoj šumi pred nama,

ti reci. Ti stresi
vlažnu krparu snijega s kaputa.
Ovdje smo bili već mnogo puta
i imali druge oči
i drukčije slušali bubnjanje staze pod nogama.
1982.
26

P
Viteška
Da pogineš uspravno u sedlu,

tvoj konj bi trčao dalje, životinja luda.
1982.
27

P
Kozaci
Hoće li jedno drugo vrijeme razmotriti odvažnost

ogoljelog ošita, nailaženja na probod, znoja, sna?
pitao se ataman, riječi je i zamisli naplavao i
zanosio mutni Dnjepar. Njegova revnost, produljena
za tren, zakotrlja se skupa s glavom presječena
jutarnjom smrću. Možda su to bila neobuzdana, ali
svakako sučeljena, frontalna i uopćena zaleđa životâ.
S ruba Evrope uvučeni u stepu mi objahasmo vitke

bedevije: moćna bedra, luk kičme, zapet list noge.
Nisu li znamenja vatre, zlata, pepela i
prosvijetljenih snova odricala naum osvete?
Predivlji za ključeve od znanja, prepušteni izmjeni

prisutnosti i odsutnosti, primjećivali smo
dan odlaska.
Ali pukotina i prolaz niotkud se nisu otvarali,
put prema Harkovu i Minsku ostajao je
zabrtvljen za nas
između tla i zvijezda.
28

P
Jesu li nas tamo, nakon udaljenosti, čekali ljudi
sličniji nama
od ovog bliskog ubijanja oči u oči? tako smo
vikali u ravnicu, zrak
se zgušnjavao, vile se kose tankoprstih žena.
Kad prođe ovo doba razdrobljenih odluka,

zastajkivanja, i zurenja
mimo stvari – obećavali smo – spuštat ćemo se
slobodnih jedara niz debele vode.
Rukom pritegnuta užad oduprijet će se udaru vjetra.
Pripojeni rijeci promatrat ćemo bijele trbuhe riba,
gutati odražene boje nagomilanih slojeva, kvasiti
vrela bila,
takvom smo zamišljali zamršenu i ispresjecanu
stvarnost,
jogunasto se otimala.
Ne, nikada sami nećemo naći procjep

dva ukrštena pogleda,
ne pogodi li nas među oči njihov tajni izuzetak,
njihova objava.
1983.
29

P
Vijesti s ratišta
Smiješnost ove – recimo to! – jedne te iste, zgode?

bila je u tome što smo padali i ustajali.
Iz dopisništva su, međutim, stali zahtijevati

izvještaje o džungli, o kamenolomima, htjeli su
nešto senzacionalno o moreuzima.... Nikako da se
dogovorimo.
Iznurilo nas je. Sjeli smo, tu je bio neki beton,

dimnjak slijeva, pipali jedni druge, tko je držao
prisebnost? Istupi Horacije – o, braćo, – vitlao je
krpom, mačem, nudio izvjesna rješenja nevjerojatna
i neprihvatljiva našem trenutku.
Ta bili smo na bojištu, bio je siječanj; odnekud

nicale prašnjave izbe s korijenjem, bez njega,
krajnji trenutak, dakle, za smiješno, a ne za rat.
Uto nas zatekne ručak negdje upola

tee... sjedeljke, što li?
Jedan od drugih nek kutljačom razdijeli leću i
svagdanji kruh – objavi razglas. Ljudi su
odobravali kimajući glavama, vadeći porciju i nož.
Što se o svemu tome moglo čuti tamo preko mora,

preko debelog kopna gdje se slagao tiskarski slog,
izvikivale vijesti?
30

P
Najodudarnija zadanoj poetici prostora bila su
ovdje zavijanja pasa pa ipak! iskrsavalo je upravo to
čak samo to, izdvojimo li doline, rahla tla
prema konvenciji isključena iz nagovještavanja.
Dvojili smo, priznajem,

i podozrivost priznajem
i crni rog.
I čulo se još gdje krava negdje liže sol,
prosjecaju se stari mjehovi, lažljive godine.
Malo niže na rijeci Mekong uistinu se pucalo,

obrušavala se rižina polja – oh! – i žrtve, i žrtve
su tekle: padale, ustajale, kako već rekoh.
A onda ispočetka, ta ista zgoda, te iste riječi,

Horacije, logor, porcije, bliski vlažni puževi,
smijeh, mač, sumpor, plač
u toj gunguli
od popločene džungle
o kojoj danas pišemo da šutimo: u prostoru mokri,
u vremenu sami
Nespojivi s dalekom Aleksandrijom.
1984.
31

P
P
Runorez

P
P
Bilje od omraze
Tog bilja, kažu, nema neg' u pjesmi. Pa ipak

sam ga tražila dnevno uz vrletni
penjuć se brijeg. Vruć kamen pod nogom
mi omače često, što više bjeh, to
dulje se do dole čulo kotrljanje, slabije
prasak padanja, ko mijeh ispred
muzike. Staze ovdje
bilo nije, do vrha

se redale plitke terase
bogznakakve kulture. Ko obad
privržen sapima krave, prijeko
pod liticom zujalo more i vrelu
u obližnjoj spilji nanosilo sol.
Oseka–plima. I takva klima

da suh lahor može niz padinu lako
skupljati obrise bilja u bokor
tavanskog mirisa ovlaš
proteglog policom ovoga mjesta,
kako se već lavanda u ormare tura.
Ne poznam dobro trave, no

uzdah se: spazim li
onu kakva mi treba, iz obličja njena
razabrat ću staklastu smolu
što samo takvim likom kôla.
35

P
Jer biljka svaka od sebe svija
žig, kada rastuć uz ordinatu svoju
sliku penje, odiže pokrov po planu se
ravnav što sličnijom, što sličnijom, što sličnijom
biti... Da, ali čemu?
U teretnim mislima tumarah po brdima.

Vjetar je nosio sjemenja raznih
vrlina, zapravo raspon
između otrova i slasti. Al' koja
je moja? I hoću li
znati čuti škriputanje kad me, istovrsna,
iz podzemlja zovne da joj gledam
potmulo micanje? Il će to klicanje
s dubine utihnut čim ja se tamo nađem?
Pa dobro, rekoh. Tu pomoći nema. Morat ću

prikrast se sa druge strane, zaskočit
ponor što ozbiljnu stabljiku priječi.
Pažljivo sklonih kamen

spoticanja: tu bilo je svega –
u istom klupku légle se, grizle,
guje i riječi ko pomor nenasitnih vlasti
nad bujanjem stanične stijenke.
Minut – blenuh
u gadljivi prizor kolutanja
pa davši petama vjetra skrenuh
na novu ravan, u nova lutanja.
36

P
Odavde, ozgor, još bolje se vidjelo
more, izbližeg pučina: ko brčina
pod nosom se oblaci vukli, têple haljine
mornarskog carstva. Okrznuv krajem oka otajstva
gledanja, zažmirih. – Ničeg. – Uglavnom crvenog,
za koje prednja scena spuzne, netragom, kao
ladica pod stol.
Što tragala sam, a da je

tragalo mene? Po listu
oćutjeh golicanje: to ticala se
iz kučišta makla, u legije mikro-antena
briznuo drač. Poprimi – predaj! Uvećaj –
umanji! u glavi mi bubnjalo tapkanje,
pod kožu me signali tukli, al' ne prepoznah
ni šifru ni kôd. Kud vratit to, što je vraćalo
period ljeta, pod izlikom travine vlati?
Sjeti o sjeti se, sjeti se sjeti se sjeti

bakarnih zdjela gdje ornamenti
oštrom u finiju tanje membranu slikom...
Tako isto, sitom pladnju noću nalik, danju
mjesec o svoj obod mrenu kači,
plužeć svjetlost svetost gubi
a oreol mračni stijenj je preklopljen što dubi
vrh čela ukras u nebeskoj gužvi...
1988.
37

P
Lipanjski sonet
Kad god mi salve zelenog zraka

probiju gležanj: tik ispod bedra
i ispod svile ti pristaješ
naopak i svečan. Sjećam se
malenih bijelih pjesama tvoga glasa.

Kisnem. O žudnjo
od tebe uvenut će
Velika mango stabla skapat će.
Naprslo voće jezik ti ljubiti neće
ni milovanja buduća.
Jedva bih
Razlito mlijeko niz stubišne daske
Zauzdala
Da ne pretekne
Vrč. Mladi luk grize i tvoj porculanski zglob.
Doba je suho: nit' zunzara nit'
netopir. Otvori prozor. Mjesec je
lipanj. U vrtu nam jagode zru.
1985.
38

P
Euridika
(sinopsis)
Na kratkoj, suhoj travi miču se gola stopala.

Malo mrdaju prstima.
Lagani hod, zdesna na lijevo, kao prema nama.
Prostor kao soba (bezgraničan).
Vidi li se to i jedno kameno stopalo?
Svijetla noć. Rasvjeta polarna, difuzna.
Što se to dešava na samom prijelazu neba na statuu
boga Hermesa? Je li to nebo sklonilo pogled,
ili se to Euridikina ruka pridržava nebeskog svoda?
I nije li ovdje već i odviše nagomilanih dijelova tijela?
Rez. Slabljenje ionako slaboga svjetla.

Slijepih očiju Hermes se ogleda za Euridikom,
ponešto usporenim, kamenim pokretom glave.
Euridika se ne vidi s lica, već s prednjeg
kruženjem u stražnji poluprofil, polagano
kao kad se odmotava šal: odozdo prema gore.
Nema u tome ničeg vilovitog.
Malo pognuta glava kao da proučava
kako niče trava ili sl. Više prirodoslovno.
Otklanja s tabana jedan prilijepljeni suhi list,
naslanjajući se Hermesu na rame.
39

P
Hladni čas pred zoru. Neki pas baza uokolo.
Čini se da traži tartufe.
Jazavčar, tako nešto.
Onjuši Hermesa, odlazi naprijed.
Pratimo ga nadomak Orfeju.
Orfeja se uopće ne vidi u spotu.
Psi se umnažaju reduplikacijom.

Krdo pasa nekud bez veze odlazi, ni kud ni otkud.
Otrče po prašnjavom putu: u pejzaž.
Tutnjava. Potres. Odronjavanje.
Dok se u daljini čuje lomot, grmljavina, u blizini
– u prvom slušnom planu – je dahtanje pasa.
Alternativno, mogu to biti i podzemne vode.
Euridika nijemo vrišti. Njeno lice se približava,

približava, i kada u krupnome planu
budu još smo njezina velika rastvorena usta,
iz njih odjednom izlijeće jato ptica.
Predlažem da među njima bude i mali avion,
jedrilica.
Već je jarkosivi dan. Dalijeva slika,

opet nekakav okamenjeni 'život'.
Iz slike procuri tanak trak vode.
Gledamo Euridikinu ruku.
40

P
Ona se naginje i pije.
Onda uzme malo vode u šaku i po glavi umije kip.
Ispod spomenute vode dovuče limeno veliko korito
napol popunjeno prljavim vešom (rubljem).
Voda lagano curi. Euridika sipa 'Rubel',
prašak za vunu i sintetiku.
Mućka rukom i pravi sapunicu (srednje jaku).
Pere rublje, riba ga i trlja, onako normalno,
pomalo mlitavim pokretima.
Nije nalik na energičnu Petriju,
nego više na bezvoljnu Hasanaginicu.
Gdje da ga rasproste, to se pitamo ne samo mi, već

i ona. Po užarenim stijenama, ili na konopac (štrik)?
Ogleda se. Zausti da nešto kaže kadli – ups! –
iz usta joj pobjegne još trunak ptica.
Štucnula ili podrignula?
Ona, snebivajući se, zaklanja sada usta rukom,
kao, oprostite, izletjelo mi je.
Jarko podne, retrogradno.

Užareni dan ne prija kamenom Hermesu.
Niz čelo mu se cijedi grašak. Pada u nesvijest.
Plavo bolničko svjetlo, sirene.
Hermesa odnose na nosilima.
1986.
41

P
Još o Orfeju
(primjer lažne metafore)
Baš kao Orfej, i hamelinski frulaš također barata

čarobnom svirkom. Njome on zanosi štakore,
vuče ih za sobom i odvodi daleko,
sve do u samu smrt. Hamelinska legenda
labave je i nesigurne konstrukcije.
Jesu li hamelinski gradski oci imali ikakav dokaz,

ikakvo jamstvo da je rečeni svirač doista u stanju
osloboditi ih te kužne napasti?
Ili su, pak, bili toliko slomljeni time što je ta pošast
izabrala upravo njihov grad, da su odlučili
bez ikakve provjere, naslijepo i nagluho,
pouzdati se u vokaciju neznanca?
Te su mu samo tako prepustili proizvodnju
čudesa...?
Nije li ovdje, slično kao i u Orfeja, nagrada bila

odveć olako obećana? (za jednoga
- ponovno živa Euridika, za drugoga
- blago škrtaca).
42

P
Da nisu možda štakori (Euridika)
sami od sebe (sama od sebe)
odustali od ostanka (povratka)
u zemlju živih/zemlju mrtvih?
Ima li svjedoka, je li itko čuo (vidio)
da je hamelinski (olimpski) svirač
doista odvodio (dovodio) štakore (Euridiku)
u podzemlje (iz podzemlja)?
I je li nagrada (kazna) malih (velikih) bogova
stvarno naposljetku svega smrt
- bilo privremena, bilo ponovljena (Euridika)?
Radi potpunijeg snalaženja kroz nejasnoće, evo

kratkog dijagrama:
svirač Orfej hamelinski

vabi Euridiku štakore
čime lirom frulom
gdje iz podzemlju u podzemlje
kamo u život u smrt
s dozvolom bogova
g gradskih otaca
g
itd...
43

P
Inventivnome duhu paralela i meridijana, doista,
nikad dosta!
Srećom, mi živimo u sadašnjici, kada je sve manje

problema s legendama.
Čarolija Hamelina svojemu je objašnjenju bliža

nego ikad. Znanost nezadrživo grabi naprijed,
i svojim koracima od sedam milja – nešto poput
mačka u čizmama – otvara nam neslućene spoznaje
o osobinama štakorskog sluha. Doznajemo tako
da se štakori, oni mitski jednako kao i ovi realni,
sporazumijevaju ultrazvučnim signalima.
To objašnjava zašto gradski oci nisu čuli ništa,
te su mislili da je svirač varalica; dok štakori,
naprotiv,
za zvukom su grnuli hrpimice, na svoju propast.
Hamelinski svirač još onda je,
u ta drevna zaboravljena vremena,
odnekud pribavio ultrazvučnu pištaljku.
A Orfej? On se, nažalost, nije najbolje snašao.

Njemu su, po analogiji, trebali možda infracrveni
retrovozori.
Tada se ne bi morao okretati za sobom u mraku.
Možda neka nova legenda uklopi i tako što...
A dotad, neka svirač malo utiša tu svoju
kreštavu frulu dok pošteni ljudi spavaju.
1986.
44

P
Kralja Artura blage uspomene
Zauzdat ždrebicu tko bi mogao tko

bi vilenoj grivu tešku i slabu u tanku
traku preo? I nasilnu namjeru smjelo
i drsko preuzeo za svoj čin; tko
je dovoljno pomno hitrim nogama pamtio

pitomi pejzaž, crvenu zemlju ustima žvakao i
mljeo smjerajuć ljepljivim blatom obnoviti vid, taj
sjevernije odavde živi. Više neg' ijedna druga

pitam se
do kuda dosežu pažljiva njegova žurenja, krasan
hod mu laganog stopala. Zna li
obustavit mahnite kiše
obamrijet slobodu zahtjevnija da bude?
Stani mi nemila okolnosti mimo pameti.

Protivno mjeri
odrubi glave cvjetovima zla, ciklami.
U ovoj su šumi već
uvriježena čuda, nanizani vodoskoci; u kamen
usječen mač još čeka.
1985.
45

P
Damnatio memoriae
I.
Ni kamen, ni živ kamen nije pošteđen

kad dođe osuda uspomene. Pa bio i
neozlijeđen: gdje žila u slovo vezuje
slučajnu mrlju, hrapav hum il' opis
prirodnog sjećanja, te šalu pruža crvu
što sporo je pod kamen spao, tu
stid sad struganjem dlijeta izbljeđuje
nov okov kakav zavrjeđuje
sila koja brdnom tkivu razriva
svojstven zadatak – pratit odron ljeta
i, još dok se sliva, u vapneni
talit ga grozd. A ostatak
u pržinu dati: ionako
brdo žalom biva, jalov sprud
što oko vlage kruži, nikad uslišan...
46

P
II.
Sve, osim brisanog prostora

dubiti treba, i zid još jedan
mjesto imena dići, čist, čedan.
I najbolje – svemu novo ime dati
pa plač nek bude bijeda, očaj
grozom zvati, urlikanjem jauk
trudne žene kad u Boga vapi razvrgnuće
od života kao i od smrti – to je,
dakle pravda? tu se dakle vrši
brak zakona i muke, in vivo,
na koži svetom kamenu u srži.
47

P
III.
A uzlet prije ko uzmah poslije, od pamćenja

čine uglačan vir: ko odsjev
kakve milosti, ili pak besciljni
tužni naum. Ko buđenje otkalano svrsi
ko leden hir što tijelom hara -
- sad. Pa sad. I opet sad, i
nikad prije, i nikad poslije.
A nema ipak, ni prije ni poslije, do privid
kakve živosti. Kroz njega sati
ko mlada jarad napolje skaču
i tamo, divlji, u zloćudno vrijeme
ko zloduh narastu i viču. Viču
priziv, zovu
sjećanje nek im časni zaborav pamti
u nagradu za sram. I za snagu
izdisaja među rebrima skritu
za sav onaj dug nauk izmicanja
krivo nazočnoj zbrci predmeta i
bruke: ovamo vrijedi kamen. On trpi
postojan u njeg da prolazni bilježe svijet.
1987.
48

P
Ko crn dlan
I. Al' evo nešto u toj me gesti tronu

Baš kao da sam samu... sebe srela...
I umah – niz krivulju tromu
klonu, duh, sav, nada, sva, i vrelu
Lomnu se prikučih zlu svom, dobru

najvišem, o gledaj, rekoh, gledaj,
dlanu crnu to nije žarki slučaj
što ga sprlji, ne! bar znaš. On prvi
granu pjevanje. Te predav preda

me više neg' što poni, sâm
ničice stade. Mišljah, da l' su –
– snovi?? ali kao brklja ruka
ruke pade – Pljas – predigru mrku – :

da glavu gdje gubiš, tek dobivaš trku.
49

P
II. Da, ko kada zrnca žive živu gone
Ima u toj gesti nešto što me trone.
Al' tek što sam svikla.... se... na tron

Kad vaj, zar opet, opet – on? Kog
vitlo vitla, resi, – kov –, kud
svetištu se vrati? Baci l' što?–
Nee, veli, o tom nije zbor. Već:

S kožom ću na put. Stog skini sloj,
i nerabljeni za me svuci dlan, pa
hajd'mo – ja letjet ću, ti maši....
No uto naglo smrači, s dlana lipnu

ko mutni alem točan, večernji loj.
A kroza me se Pegaz ritnu: o, vi ste?
Vrijedi l' dogovor? da kob je ista
50

P
III. a svak svoj? I tronu me u gesti toj.
Budi o budi mi kruna i čađava

vjera, mlado sve, kad već
ne uze oprljen dlan. I nismo.
...što, ako...? Hladi me, blizu je
kraj noći, čar buđenja, ugljevlje,

i kremen prah. Ti bliži si: on –
brži; ti žežeš: al' on prži;
i garištem već posvud se širi bijeli pah.
Da, htjela sam.... u ružin...

U kakav?... da, u ružin. Ko zmija
tremor rebra poda se ljudsku sviti;
Kud raj da ovaj prostrem u kom se ne da

skriti...
Kad pepeljasta lava i koštane su kosti:

U čijoj ćemo gesti večeras biti gosti?
1988.
51

P
P
Eolov veo

P
P
Arhaični jezik
Ovo je kraj zaokupljen krhotinom kolonade,

izglavljen
slabim zarezom prsnuća. Tu
naopaka ruža miriši tek kad ne cvjeta, tu
lokalno bìlo neba mrtvorođen zameće list.
Da bi se
odavde čitala točka
prisegnut nam je pogodben jezik: la langue
archaique.
Rijetkom su zraku prikladniji ophodi mjestā

s kog uzgone sustiže lom: svejedno, i tu je
zasađen čekić
protegnut razlog, uslovljen vječit
sapetog sloga postupni skok. Okrnji li se
raspored rječit, atomsku ranu može zaliječit
l' archaique langue.
Svezanim sazviježđem goli nam svemir niz leđa

cijedi jedreni sok. Kopneći bolom klizimo tečnost,
venemo struju, steremo žestok
naknadni mlaz struje škrtome danu o pod.
A kako strop taj usrkava vješto svaki kromosom,
preostaje tek nešto l'archaique: la langue.
1987.
55

P
Opora zdanja
Neuseljiv obzor zastiram. Sjaj

što pod arkadom korijena bezbolno začinje
i tinja smješten među mlačnim vrtlozima
ne prosjeva ogoljen zaklon koji dovršavam.
Na ničijem pragu gdje nitko se ne sabire
rasut je trag, izložen da ne otkrije
složenu dob stabla u tronutom rastu.
Dok ususret muklom pravcu plime bujaju
mala tla podlegla ukupnim znacima ganuća
iznutra zahvaćen plavi me topli zrak...
U istoj hlepnji pratim ga gdje se obrušava
neuseljen obzor sjajem zastiran...
1987.
56

P
Zona sezonskog harpuna
Osjenjen ugib planine je ćudljivo mjesto odakle

redovno navire noć. Duž ivice utrtog šuma
pred kósu razinu hlada promaljaju glave tragači
i zabunom mašu. U kretnji
stega se blago razgomila, odljevi poprime slijed.
Nejednak obim, obrnut boji, udvoji oproban žlijeb
pognutog kraja: tik do masiva, rasjedom prione
datum.
Između iznimnih polja kud kamenje sirovo niče,

odlučno
pruža se mjera: prav. Lagan
od težnje je zalet vrh konačnog niza hvatača
kom popratni brid šupljine u nedodir miče
ravni zijev roga –
sažetak iscrpnog kruga dnevne orbite.
Uklonjen prethodno nije li začetak svake slike
pomrčine, što zebnju zemlje u navici guta?
Razlomom dvokrakog vidnog kuta kakav je

moguć opis tlocrta suzbite zvijezde? Umjesto
opsadne poredbe udjela dna rutini izvrglog puta,
pred nama briše šaru gorući grm. Dim
krepko raskoluta
granični slučaj skrbi, srž ovlaštenja
posustale buke prošlog pokoljenja mimo kog
java ključa.
1987.
57

P
Na Velikom Taboru
Mojoj prijateljici Blanki
Prišli smo bliže. Sa donje je strane

niz rešetke curila noć glinenog hrida
i podno zida kočila nemirne zbirke
linija otetih zdanju. Prepustiv se stanju
pečene zemlje, kroz nedogled pora
u nas je virila kula. Za uglom se diže
blag talas jesenje vježbe: – listovi, ptice? –

u krupnim su kruzima brusili pernate zjene po
poklopcu svijeta. Sred suglasnih navoja cestā
nježno se ljeskao skriveni pupak svih
citadela u letu. Obrubljen maglom ko smaragd
u ugljen izgarao dan. Dok niže je sljemenih

greda zário bezdan, sazidan starim prizorom
ugreblih šutnji, sipka nam smutnja oplete
tvrđeni grad: da l' odavde rasijan kraj je ikada
ikakvo slutio vladarsko gnijezdo?
O lebdiva svezo doline kliske, završno

leglo tektonskih žica – ovdje si vanjskom:
u temelj te klešu
jatišta brda, kuline piste,
kušajuć kristalan zamkom okovati grb...
Gle jedne slične – o tvrd se obron njiše.
1987.
58

P
Popuhnul je tihi vetar I
Mojoj prijateljici Aniti
I još dok se nije kvazar jare slego

bez stanke, klonuć kao mršav zamah
i kao da prvenstvo noći krade
nastupi namah, u vani, dno tame.
Štropotom na to odahne trorogi brod.
Na ročište šarenoj sjeni tad stiže

crn vijak istočnog vjetra: u tanak
stup soli namota sve zjene
što preda se gledale nisu, već bliže
o sebe im se pogled pleo. A da je
trenutak dalje po vitici te igre smio

trajat, da je htio
ne suditi čudo: pa makar
se i njegov vijek u kraći vijenac stego,
makar, gore, načas, cvrkutao kameni kor –
– zar ne bi, duše zarad, iz zbira patine i buke

probio kakav
perčin, za koji
tih vjetar uvis diže
nov nasip soli, kao rukohvat.
Punat na Krku, 1988.
59

P
Popuhnul je tihi vetar II
Mom prijatelju Gugiju
Ako li je podne onaj nulti kotač, klin

o kojem dan se, već oboren, vrti
otkuda se onda baš tu može čuti
čas, tihom kad vjetru u ušima zuji
ocean, zastarjela zabrana smrti?
Otkud, u tom škripcu što ga zenit širi

ne bi li u njemu bolje podne stiso
ko kad stablo dane u godove miri, pa odjednom
bude bat, tesan da u iste kriške
vrijeme pili, smjenu doba skrši –
–otkud povrat vjetra? otkud onda piri

glas, što zavjet šutnje s puhanjima drži
otprije; prije... žege. Prije svake
paljbe sunca mora bit da je
plutanje, kao tihi u prognozi vjetrobran.
Vrbnik na Krku, 1988.
60

P
Vjetar s Levanta
Jao, Azije tko je bar jednom

skut dirao, stigao, ne
do gustog, vlažnog Levanta
niti do žustrih žagora,
niti do tamnih kapaka nad
očima što poput kalpaka
na odori lica trepeću
ko neon lučkih gradova –
– ne, dakle, uzduž nabora već

mimo tko se uzdigo nadomak
zračnih kapija plah, silan
što oplakuje vihor, vele –
majstor tapije, vrtenja,
kuglina sluga, gospodar
zavjese dimne kroz koju
do mora groblje dopire, a
ponekad div; taj naime

za kojeg naziv Azije
još rišuć se nebom prozire
blijedî zemaljski ram: o da mi je
među dvama tijekovima proći
dok prolaze gizdavi, suri
uskoci vjetra, brišuć
ko klub malen nebosklon.
1988.
61

P
Ritratta
Pa nije valjda duša teška amfora

tonuća kratkog, milenijuma
ronjenja na dah
dok usuda se dubok
podijum ne takne?
A amfora, ta nije valjda čep

il' nepomičan potpor jaza morskoga
pa podvodanjj tu mukli vreba svakoga
tko amforu
mforu se otud
usudi da smakne?
Jazz morski, najzad,

da nije možda odaja
tek posteljica tvrda, izum beskraja
gdje, nauznak još duži,
nemirr odmara
i puši
dušeć
ko od stakla
akla tanke
zlatne mjehurove
ehurove
pa kad površinu
vršinu kroje
lake vriježe, ljudi vele
gle! to amforu
ru negdje
ulje seže.
1988.
62

P
Seh duš dan
Vrijeme je već, pa da se
drezga u kanalu pusti slozi
neumitnoj, tj. ledu biljni pokrov
na cvjetanje preda, a
nastupi zime da se, ne po redu,
neg' ko reda prekid
srozaju na mirno prebiranje jedva
dospjelih, prostom oku tuđih

žaruljica
onostrano što su, eto, srasle,
a ovostrano ih na okupu drži
sila kakvog spoja, valencija
kratka ljubavi i budnih
radnji, kao npr. dotična ljepota

il' dolični odziv na duel
bez žrtvi, osim ako
ne idemo za tim da su
žrtve nepoznate mrtvi
č
čuvari turbine u rotoru svjetskog
energetskog
en stroja (nisu valjda).
1988
1988.
63

P
Svitanje
Iznenadit ćeš se kada u rozoj

vlaknastoj dobi Auroru
prepoznaš s leđa, prilagodljiv
joj stas. Zvat ćeš
al' dozvat o dozvat

je nećeš: povik tvoj
kreč je u kome govor gasne
a gesta rov. A ona, rana,
svirku ko lice o zov taj

upire: sviće. Stajaću vodu
koljenima skupi, hlapiš,
isparit će, tu si. Upij.
1988.
64

P
Divlji vrtovi
Vrtovi, vrtovi divlji

pitomi vrtovi strašni
zar su mogući vrtovi divni
vrtovi visoki, krasni?
O Semi –
ramido u čijem
sad krilu tromi
jednorog
sviline sanke bdije –
Vrtovi, vrtovi divni

vrtovi skroviti, jasni...
zar ste mogući vrtovi mirni
sjenoviti vrtovi kasni?
1989.
65

P
Alef & Alef
Siva moja tužna povjesnice

Raskolino pusta kakvog tla
Ko kad atol izdiže se s dna
Rješavam te tvoje nesvjestice.
Neprovidna, zidu okrenuta

Kao karton pozadinu slike
griješ, pamtiš uz isprike
toplost lica, slutnje, nevjerice
što ih prošlost odsad ovdje skupa sputa.
1989.
66

P
Fonodrama
Julijanine mjene
Harmonija za glas u tri smjene
Prvim glasom – deklamira,

Drugim glasom – pjeva, tj. cantando
Trećim glasom – došaptava, tj. suflira

P
P
DIO I.
(Mladost, još u povojima)
Deklamira:
Svi vi, morate znati da svaki glas dolazi, ili
s velike visine, ili
s velike daljine, ili
iz velike tišine... Veliki glas: on je ili
kao velika kugla, ili
kao velika cijev, i u vašim velikim ušima on ili
se gubi, ili
odzvanja...
...tko će ga znati - velike su to riječi, prevelike
za mala, zgusnuta, kisela usta
- uglavnom, zapamtimo, sve je to
jako, strašno (dekrešendo, prelazi u ispod-ton)
Monumentalno...
Veliko, nepregledno,
nečujno, snažno...
Cantando:
Jeziva su, o jeziva planinska jezera
S njih sam nekad na leđima kante vode donosila.
Deklamira:
Uzbrdo, uzbrdo! tjeraj, tjeraj nesretnice,
dok te Veliki Glas ne dostigne, dok veliki glas
ne dostigneš!
Na tebe se ovdje gore, to jest ovdje u daljini, čeka.
Već nam dlanovi bride od prljavštine, šija češe,
a u grlu grebe
prašina i žeđ...
Brže, brže!
69

P
Cantando:
... Evo vučem, vučem...
Došaptava:
Sad izvoli, dopusti da ti suze zahvalnice obliju
vlastito, pomalo izgužvano lice, popravi kosu,
poravnaj dronjke: ne možeš pred njih takva,
pa taman i s vodurinom.
Deklamira:
Djevojko, djevojko! Žalibože puta ako si ga pretrčala,
jao tebi ako si ga prepuzala! Padina je opasna, iako
nije gusta, kad se jednom skotrljaš nemaš se više za
što primiti... No, u redu, ovako ili onako - doteglila si,
dakle - moći ćeš opet i sutra, potroši li se sve danas.
Došaptava:
Nek izlije, ugrije, opere... radili ste, znojili se
Umorili, junaci... (Jako došaptava): Ribaj, poleti!
Kože im dlakave!
Tko čeka, taj smrdi!
Cantando:
Hoću, hoću sve, samo me nemojte, molim, vezati
Strogim pogledima. Krećem se teško, govorim malo.
Vaša šutnja
Postaje zlato tek kad se stvrdne u mojim ustima.
Došaptava:
No daj, pjevaj, reci do kraja!
Cantando:
Livada je dobra, ali neravna za skakutanje:
grbama i humcima nikad dosta,
nikad dosta, meškoljenja...Vi,
70

P
nadam se, poznajete ranu, svinjski ugriz
na mom kuku
još od djetinjstva? Noga mi je umorna.
Deklamira:
Sestro! Jedinice! Pa ti pamtiš da smo te uvijek
Štitili, da smo te uvijek
Branili, da smo te uvijek
čuvali od svega i svačega, osim jasno od najgoreg...
A najgore,
Jest da se ne može izbjeći, ali se zato uvijek barem
može prozvati.
Neizbježno je poslušno, stog - ne brini!!
Cantando:
Onda, malo odustajete, znači? Sutra, - ne moram?
Došaptava:
Ne moraš. Sutra - lezi.
Deklamira:
Tako je. Sutra - lezi.
Baš brzo, i osobito u nepovrat prolazi vrijeme
Provedeno u noćnim bdijenjima.
Šare po zidovima u tami
Obećavaju, a danju
Podsjećaju i zamaraju. (Nestrpljivo):
Ne gledaj, nego bdij! Otvori četvere oči i usekni se
Učini i ti nešto za sebe...
Cantando:
Odgovornost je to, a ja sanjiva.
Ujutro, preko dvorišta zveckaju limeni lončići, čujem
Topla ovčja para zapahuje kroz vrata
sklepana daskama, -
71

P
Požurite Ljudi bi se prerano mogli razmiljeti
po vrtovima, tržnicama, pješačkim stazama:
samo da ne nestanu
s vidika?
Došaptava:
Ne, neće nikako: mi ćemo ih otjerati.
Gle, vidiš: Tik ispred vidika metne se mali,
mali, sasvim uzak,
Sićušan oroz i - cak!cak!
ni muha da proleti, a kamoli više njih.
I tu, i tamo, na sigurnom si.
Cantando:
Ipak, rado bih odšetala svoje, pa makar
išla okolo...
Da ne prolazim stalno ovuda poprijeko.
Deklamira:
O kružnico! nemirna, spasonosna,
bestjelesna kružnico,
Ti nas redovno cijepiš od naših i tuđih alergija,
Ublažavaš simptome - stog velim ti,
ako je po kružnici,
Onda samo hajde, ravno, pravo ti budi -
Došaptava:
- Ma kamo sad to, ni slučajno, čekaj, stani -
Cantando:
Nazad!
Deklamira:
Ravno u krug.
72

P
Došaptava:
Dobro, tko tu zapovijeda, on, ja, ili - ti?
Cantando: (nakon mûka)

Razumije se.
Pritvorit ću, buka izvana nikako da se stiša,
Što viču, kao da ih tkogod goni.
Deklamira:
Kao kada tangens
svoje putanje
izvrće i buši, tako isto...
patnja svijeta...
bubne opne... hm,brusi...
Cantando: (arija)
Možda će mokra kiša pasti...
Možda će memljivo grmlje narast
Uz put... Blatni moj kraju!
Došaptava:
Pusti sad to, okani se ćorava posla,
vidiš da ovaj ovdje nešto
... Misli...
Deklamira:
Korijeni... decimale... razlomci....prizma?...optika...
Fantastika....kriptologija....glavobolja....
PA DA, to je...
(klikće) Navike ratnicima, nauk učenicima!
Da isprobamo: Mala, ti, de priđi bliže,
prikuči se, reci: tko si? ova -
- Ili ona?
73

P
Došaptava:
Odgovori.
Deklamira:
Ti se ne miješaj.
Cantando:
Stalo mi je, ali već otprije: taj visoki prag, te
tople prašnjave sobe, miris laštila za parkete; vosak.
Do kada kanite ove otvorene dvorane
držati neprozračene?
Deklamira:
Za njeg, nit znaš otkud pirka, niti na što će spasti.
Pregrčevito se, drago dijete, primaš svoga plota.
U laktu
Ti se koči ruka, trnu prsti –
i umjesto kupina duž oranica,
cvjetaju samo tvoji slabi nokti.
Smiono, nema što...
I velim, najvažnije, nikom i ničem ne smeta...
Došaptava:
Ta ti valja!
Deklamira:
...Možda samo plotu ogrebotine...
Cantando:
Odhrvati se što manje, pa makar
umjetnim disanjem: javljam
Taj je zadatak neizdrživ, rezultati nemogući.
Prenem li se načas, već čitava škola seli
na neko drugo mjesto
A na krčevini proglase odmah nacionalni park. -
Nisam oduševljena.
74

P
Došaptava:
- besramnica, sankijota, donkijota -
Deklamira:
Lakše malo, lakše, ovdje smo valjda zato da
oprostimo
Kome je oprošteno, i ne oprostimo, kome nije
oprošteno.
Uostalom, ni ja.
Došaptava:
Takav nam je popis ljudskih prava, to oduševljenje,
napokon... (popušta)
Cantando:
Kako zanosno, kako zamršeno,
kako varljivo, a kako dosadno!
Kako blago, kako brutalno;
pa smijem li ja
u takvom čemu uopće sudjelovati? I ako trebam,
kojom greškom, kojim povodom?
Greškom u klecavim koljenima...
Deklamira:
Čuo si je sad, pa ispitaj, ispitaj najmanje kao
Vlastitu savjest.
Došaptava:
Ni za glavu, ni za rep... uh, izmiče mi... po nosu....
Jao!
Pomozi, stara ulizice!
Deklamira:
Ne želim biti pristran, gdje ima gužve ostajem
po strani.
75

P
Došaptava:
Fuj, pa to nije rešeto, nije čak ni cjedilo,
to je običan filter...
sve se cijedi, curi, naopako, ljaga,
bolje da ni ja ne diram.
A ti, mamlaze, gdje te sad ima, praviš se
da ne čuješ...? to bljezganje...
Deklamira:
Caru carevo, za drugo te ne pitam...
Mlada je dama, čini se, vodootpornija nego što
izgleda.
(odrješito) Riješeno je. Ide na tečaj plivanja.
Ako ispliva, isplivala je, ako ne ispliva, isplivat ćemo je.
Glavna je taa... kako se to zove... blagonaklonost, je li?
Došaptava:
Shvaćam, diži sidro, čovjek se na tebe uvijek
može osloniti.
A i ova je već odmaknula par zaveslaja,
pa pritisak više nije toliko... neumoljiv,
a iznenađenje... tako iznenadno –
lakše ćemo izaći.
Deklamira:
Kuda? Pa ne mogu izvan sebe.-
Došaptava:
Možeš, itekako.
Deklamira:
Strah me je-
Došaptava:
Nemaš ti to pravo -
76

P
Cantando:
Bojim se, jednom sam se tako, u dva, u tri, bila
razdvajala... Kao klip kukuruza
glava mi je, teška, klonula, sad ovom,
sad onom ramenu - ... a od pasa nadolje bila sam
tako laka, tako slamnata - zapaljiva;
i odraz te kobi - ne, ni na kakvim prostranstvima,
nikakva se tu nisu podvlačila svemirska zrcala - ne,
- trpilo je samo moje malo nebo, nepce je trpilo,
na njemu se sve javljalo, počinjalo, na njemu
nije završavalo - već se stalno cijepalo, u dva, u tri,
kao otežavanje težine, kao olakšanje lakoće...
Dekl. & Došapt.: ( zajednički, kao da kore):

No, no, ne smiriš li se...
budeš li se stalno tako ogledavala...
- doći će ti
- mrak
- spopast će te
- bijes
- upast će ti
- sjekira u med
(Zvuk kao da sjekira, metal, nešto, siječe zrak).

(Nagla pauza. Odjednom iz neposredne blizine
- zareži nešto kao vuk. Zapravo, točno se čuje
da je to imitacija vuka, animacija).
(Prethodni, svi, kao obradovani):
Došaptava:
Vidi, vidi tko nam je došao....
Cantando: (glas koji se gubi i pojačava)

Kuku lele, kuku lele, kuku lele, kuku lele,
kuku lele, kuku lele, kuku lele ....
77

P
Deklamira:
... nanjušio, mezimac -
Došaptava:
Nanjušio, komade raskomadane --
Deklamira: (ozbiljno)
Na, kuco, dobar, kuco, ima za kucu, mora biti
za kucu svega... inače...
Došaptava: (kao da se ljutnuo):

Daji ti od svoga!
Cantando:
A meni malo?
Došaptava:
Pa ti se i dijeliš!
Cantando:
Kako, otkud to? Izvana se pričinja svjesno
i dobrovoljno...
Deklamira:
Ma štapom ću te, štapom, mrski .... doušniče...!
Cantando: (jadovanka)
Braco mili braco noću
Koji pališ danju potpaljuješ? Čemu
ovaj dvojac s maljem, čemu pravdanje?
Zašto mene vuku kada mene ognju?
Zašto će mi čekrk, kad čerečenje? Aoj.
Deklamira: (šapće)
Nemaš ti zubiju za to, krezuba krezubice.
78

P
Došaptava: (upada i viče)
- a nema ni žice, žice, kaže se zlatne,
misli se cinčane,
pa vezak vezla djevojče.
Cantando:
Evo ti pa grizi. Odgrizi i nosi, i još oglođi kosti.
To je njuškata majka sebi blizance gojila,
i vuka je sebi tamošnjoj u kotlu tovila...
O zaštićeni stvore, da štitim se –
tvoj zalogaj je veći - nosi!
Još ostaje ti dvoje - (njima) -A vi - Odbij!
I ne zanovijetaj više!
Došaptava:
Pa mahnut ćemo....
Deklamira:
... pa mahnut ćemo....
Došaptava i ujedno deklamira:

A odonud – kad stigneš prijeko - mahni i ti.
Cantando:
... Maahni-iiti, maahni-itii...!
(Kraj prvog dijela)
1989.
79

P
P
Na oblaku Luja
(logotipija)
Zagreb 1990./2001.

P
P
Luja se češlja i priprema
sebe i unuka za spavanje
No, sinko, reći će baka, ne stenji. Pa
ništa zato ako je i mrak. Na
stijeni smo, a ne na zemlji. Nek'
tama mirno sipi, nek pred pragom

do jutra sporo raste mrkli tlak...
Nek' magnet – ... on treba. Ta vjeruj
mi: i noć je biće; a to što svake
noći zbriše pokoji rub, tim bolje:
već sutra, to brdo bit će metar niže
a tvoja noga spremnija na skok...
O ne mjeri aršinom straha dubinu

brazde što je ore noć, ne stenji – gle,
nad makijom se mjesec diže, sijač,
rastu sjeni svega što po danu u
kutove se skriva, to satelit mami
plimu stvari
nestvarnih, a magnet sve to zbija

u crn blok... Gle tajne puze. Gle
sjajne prašine, uz dvorišnu se
stijenku lijepi:
gle sami smo.

Gle svi su. Oknu svijeta
Skameni se, operjaj i poleti –

Leptiriću, pamti, noć je biće:
Krljuštavo i sklisko. De pridrži mi
83

P
Skut kose – ne taj – lijevi – malko
Stresi
A sad drugi – tako, diko – pa donesi

Noćnu kapu. Pada. Tama. I dok
Pada, po kosama tamnim struže srebrn prah...
(za sebe): Možda samo kosa moja

još je živa...
(glasno): A sad glatko. Prebaci. Pa još

jednom. Tad stegni.
Pa glatko. Pa prebaci. Još
Jednom. Sad zategni.
I glatko. I prebaci. Ponovi.
Jače stegni. Opet glatko.
Ukrsti. U pletenicu. Pritegni.
Od tjemena. Do poda.
Od kolijevke. Do groba.
Tu glatko – tu pritegni.
Prebaci – potom stegni
Te navrh glave smotaj
Sred bregme sveti krug.
I s druge strane isto.
Podijeli. Zapodjeni. Poravnaj. Rasporedi.
I kada dođeš kraju, u klupku
Strpaj sve
Pod istu kapu.
(pjevuši): mmmm.....nnnn.....mmmm....
nnnn....mmm...nn...bb
mm...nn...mm...bb...mnmb....
84

P
Dok je baka neobičnim zvukovima krotila noć,
u sobicu kroz pjesmicu uvuko se slatki san.
SLATKI SAN
I za ruke i sa leđa
Ti me pratiš i privlačiš
Ti me grliš, ti me daviš
I napuštaš i odvlačiš
Orlu sa visine!
Grotlu moje tmine! Niko –
– maše!
Čim zamahnem a već letim

Čim uzdahnem, već se sjetim
Onog čistog što ne mine
Carstva od vedrine
Bolje mi je!
Gore mi je! Posto–
– jaše!
Zabavljena pletenicom, utonula u tko zna kakva

pradavna raspredanja, u zapetljane niti što ih skupa
s kosom vuče od djetinjstva, baka nije primijetila
Slatki san. Da jest, trenutačno bi dograbila metlu i
eliminirala iz kuće to žalosno Uprizorenje skupa s
njegovim pripjevom. Ne bi ga sigurno pustila da se
tu šepuri i sklapa u riječi i slike kao da je stvarno.
Nije to bilo zato što bi ona željela uvoditi red pod

svaku cijenu, o ne! Prije negoli za Red, ona je bila
za Čistoću: »Neka je i Kaos, i Anarhija« – znala
je govoriti – »samo da nije prljavo«. A slično se
85

P
i ponašala. – 'Pljus' – pljusnulo bi s vremena na
vrijeme iz lavora, izribali se nesigurni zidovi,
zaplakalo dijete. Baka je bila žena od riječi, i riječi
su bile od nje. I doista, kroz tu mrežu teško da bi se
išta provuklo, bilo je to pletivo debelo i gusto poput
pletenice, Čistoća Riječi.
Ali – evo: Slatki san joj je promaknuo. Uvukao se

u kolibu, zakamuflirao u mirise blata i sijena,
omamio lampu, zašao baki za leđa.
I tko zna neće li možda nekad negdje nekom
prirediti kojekakve neprilike.
A promaknuo joj je, ne zato što bi se baka zaboravila

ili preudubila pa izgubila Nit i otplovila... ma ne.
Nego se je baka baš naprotiv bila posve usredotočila
na nevidljivo, na tu jednu jedinu pravu nit koja
vodi... tamo... A San je dotle već postao posve
vidljiv, štoviše: previdljiv – ....što nitko ne bi
očekivao.... Jer da je ostao nevidljiv, bila bi ga
vidjela, ali u vidljivom ga je stanju previdjela...
Tko se tu ne bi zapleo?
A k tomu još i bakin češalj, drven, s kratkom drškom

i tri ravna dugačka zuba, tkz. čarobni češalj, češalj
retrogradne zamjedbe i avangardnog zaborava.
Počešeš se, recimo, i više te ne svrbi, ali tako da od
tog češanja više ne znaš je li te nekad svrbilo, ili si se
češao tek tako. Dabome da je ovdje nastajala rupa,
i moglo se unutra uvući što je htjelo a kamoli ne
prevejanac kao što je Slatki san.
San je dakle harao, a bakica je počešljana lagodno

sjedila.
86

P
Imala je ona svojih briga: sada, kada je raspršila sve
unukove strahove i kad je on napokon zaklopio
svoje oči velike kao tanjure, mogla se je bakica mirno
prepustiti svojim bojaznima.
A one, bome, nisu bile neznatne.
Počevši od Kafke naovamo, spavati je nekako

prestalo biti jednostavno.
Štoviše, postalo je... hm... pa, to. To: stanovita, kako
da kažem, strava.
Poput onoga oblačića na horizontu kaubojskog filma
koji, bližeći se postaje ciklon, pa uragan, pa tornado,
odjednom se i u naše doba pojavio razlog ozbiljnom
večernjem nemiru. Ljudi se ispotiha, u sebi, svaku
večer prije spavanja osnovano pitaju: a hoću li ja:
sutradan opet biti: ja? A što ako.....?– i evo, dalje od
toga teško se već usuditi i misliti, a još gore sâm
štogod zamišljati...brrrr.
Zna se što. Svi znaju. Sve je, ako ne baš poznato i
jasno, a onda malo nepoznato i nejasno i zato još
uvjerljivije. Ta magla uvjerljivosti, to je napokon i
ona bitna kvaliteta koja razlikuje puki predosjećaj od
prevažne anticipacije.
Elem, ono što dopire kroz tu maglu bilo bi bezimeno

i bezoblično da ga nije zapazio Kafka. Taj strah ima
oči i uši i zove se 'ja nisam ja' u oba smjera. Zaspeš,
probudiš se i više ne poznaješ sebe. Događaju se
preko noći neke čudne transformacije, deformacije –
namjerno ne spominjem pravu riječ, onu na 'meta–'
– koje iz čista mira mogu zadesiti svakoga, a
pametan tu nije nitko. Umjesto običnog odmora,
spavanje je postalo složena disciplina.
87

P
O tim i o drugim strahovima baka je već bila sasvim
dobro obaviještena. Ma ne, nije ona čitala tamo neke
knjige, taman posla, a još manje da bi u toj zabiti bilo
telefona ili ne daj bože televizora, ne, ne.
Nego, kada bi se uveče zatvorila u sobicu i

raspustila kosu, a ono, sve kao neki valovi udarali
po njoj, o čelo i o zatiljak, pa sve kao neki lagani
žmarci po sljepoočnicama, pa sve kao neko daleko
brujanje još daljih dalekovodnih žica....
Nisu to bili glasovi, nego više kao gumene lopte u
koje su se polimerizirali utisci toga i okolnih dana.
I to ne samo bakini, nego svačiji utisci, smiješani
tako da više ne vidiš što je čije pa ti se sve učini kao
tvoje –
Riječju, bili su to učinci kolektivne nesvijesti, onog
oblaka pare koja potječe od isparavanja neke vode iz
nekog općeg rezervoara – misli, riječi i djela – a koji
ovdje zovu još i cisterna. A s vremenom se u njoj i
štogod nakupi, ne može se reći...
Tako je baka u glavu dobivala kao ukapljeno i

Kafku, i Junga, i Freuda, pa onda valjda i Marxa,
Lenjina i Bakunjina (tog osobito, jer nomen jest valjda
neki omen), pa Trumanova jaja, osnove analitičke
logike, tu i tamo koju mandalu, pojanje, duhove
šuma, primordijalne krikove, itd.
Kad god bi ju kolektivno sustiglo, oči bi joj se

trznule od iznenađenja, ali uvijek zakratko: sve je to
bilo u prvi mah kao novo, a u drugi mah tako staro,
tako staro, kao na primjer biblija.
88

P
O! brecala se ona na gumenu loptu preobrazbi –
O! ta što je meni do toga? I mahnula bi rukom kao
da tjera dosadne muhe i leptirice, a da ga je imala
mahnula bi i repom. »Nisam vam ja lampa da se na
mene skupljate, što je meni do toga?«– ponavljala je
– »briga mene za kukce... ja kukce volim, meni kukci
ne smetaju... Kome smetaju, neka dršće! Mili Bože,
čuda velikoga! Prepali se kukca! Što bi tek rekli na
bika? Ili noja? Ta sve to što trči, puže, gmiže, leti,
striga nogicama, sve je to neki život. Sve je to životni
oblik, čemu adumbracija, čemu separatizam?« (tako
se je ona ponekad izražavala, tj. ovakve je kojekakve
riječi što ječe poput mjedenog lonca znala ubacivati
u rečenične šupljine, a otkuda ih je isisavala – valjda
iz atmosfere, iz strujanja – i puć! unutra s njima!
Ko celer orijaš kad utone u goveđu juhu–).
»Ali bako« – prosvjedovali su katkad oni kolektivni

glasovi, nametljivi kao da su vlastiti – »a što ako
stvarno — zbilja stvarno — zbilja stvarno – meta
—..foziraš, u žohara...? Nije li žohar zbilja fuj? Ono
bijelo što mu izlazi…ona ticala« —»Ma svašta« –
puhala ona srdito na prikaze – »ta i žohari su lju...« –
E, tu je stala, jer je uvidjela i sama da se malo zaletila
– u žaru, u žaru dokazivanja – a neke granice ipak
je bolje ne prelaziti. No čak i uz tu ogradu, kukci nju
očito nisu plašili nimalo. Kolektivno je kod bake, a i
inače, po pitanju spavanja pucalo u prazno.
Ali ono što ju je uistinu plašilo, baka je i te kako

dobro znala i dakako da je htjela sakriti, prvo od
sebe. Bojala se – ah!, neka mi bude oprošteno što
kopam po tajni jedne starice – bojala se nečeg
naizgled sličnog, ali u biti dijametralno suprotnog
od mt.mrf.ziranja.
89

P
Kad god bi naime prilegla, činilo se baki da joj se
jedna strana tijela nekako neprirodno uvećava, kao
napuhuje, kao otvara i kao da se mijenja. Oko bi i
uho postajalo nekako tuđe, ruka i noga pokazivale
bi neku čudnu, osobitu i drugačiju poslušnost...
Na toj se strani nešto drugačije, u drugom smjeru,
i obrnuto, okretalo i kretalo, i to više... oh!... to više
jednostavno nije bila ova ista, poznata i svima znana
strana svijeta.
Da, da, lako ti je kad se mijenjaš ti, pa makar i u

žohara, pa makar i vidio svijet drugačije. Ipak je to
taj isti svijet, sa svojim dragim starim kategorijama,
Ali što početi kad se miče samo jedna strana, kada
odnekud krene – ljudskom rukom nedirnuta – neka
sila koja nema svoju logiku u pretakanju slijeva
udesno, iz naprijed u nazad? Što kada zakaže
geometrija?
Toga se bojala baka, od toga je strepila i vrpoljila se

na stolici u taj tihi čas, dugo u noć i zimsku i ljetnu,
u gluhu vedru noć kad krave spavaju, unuk hrče i
nema nikoga da s njome podijeli:
90

P
Asimetrije
BAKA ZAPLAČE. Ali je suza kapala samo iz jednog

oka.
BAKA SE NASMIJE. Ali joj smješak ozari samo jednu

stranu lica.
UZE BAKA LOŽITI PEĆ, no vatra je samo gorjela, ne i

grijala. Ili je pak samo grijala ali ne i gorjela.
ODJENE BAKA SUKNJU, a suknja ili je samo sprijeda ili

je samo straga, vrtila je ulijevo, ili udesno.
ZAMIJESI BAKA TIJESTO, a ono ili je samo brašno ili

je sama voda – nikako oboje u isti tren na istome
mjestu. Ako dohvatiš vodu, izmiče brašno; dohvatiš
li brašno, iscuri voda. Tijesto jest, a opet nikako
sastaviti.
ODE BAKA POMUSTI KRAVE, kad tamo vimena im kao

naslikana: na pogled nabubrila, samo što iz njih ne
kapa; ali kad hoćeš dohvatiti, ruka ti samo nekuda
proleti i ne dohvaća do obujma: za oči sočno, za
opip prazno, tek boja i plastika kao da bi muzao
tetrapake.
GRAŠAK U BAŠTI RASTAO DVOREDNO, U JEDNOM REDU

MAHUNE U DRUGOME ZRNA. ŠLJIVAMA MESO URASTALO
UNUTRA, A PREMA VAN BUJALE KOŠTICE. DOK ORASI
PAK BUBRILI PREMA VAN KAO ZELENI MOZGIĆI IZ
TREPANIRANIH LUBANJA, I NIKAD DOZRETI, NIKAD
DOZRETI.
91

P
BLIZE PLANINE ČINILE SE DALEKE, A DALEKE SE ČINILE
JOŠ BLIŽIMA;
DRVOREDI I ŠUME U DALJINU SE UVEĆAVALI, A PREMA
NAPRIJED SMANJIVALI, KAO DA JE NEŠTO IZVRNULO ONU
UDOBNU KLASIČNU PERPEKTIVU U KOJOJ SE SVE ĆUTILO
TAKO SIGURNO.
KAO POŠAST, ASIMETRIJA SE NEVJEROJATNOM BRZINOM

ŠIRILA I ZAHVAĆALA SVE ČEGA BI SE VIDIK DOTAKAO.
NITI JE LIJEVO BILO LIJEVO, NITI JE DESNO BILO DESNO.
A NITI JE BILO OBRATNO: DA LIJEVO BUDE DESNO A
DESNO LIJEVO, KAO NPR. U SMIRUJUĆOJ SLICI ZRCALA.
I NITI JE SPRIJEDA BILO STRAGA, NITI JE STRAGA BILO
SPRIJEDA, KAO KOD ONIH CJELOVITIH STVORENJA ŠTO
IMAJU LICA DVOSTRANO. UVRNUTO, SVE JE BILO NEKAKO
UVRNUTO, I VRIJEME, I MJESTO I IZMEĐU NJIH TA
RAZDALJINA, I SVE JE TO BILO NEKAKO ZBOG SMJERA....
ZBOG NEKOG NEVIDLJIVOG SMJERA KOJI JE IŠAO
OBRNUTO OD...
ALI BAKA NIKAKO NIJE MOGLA DOKUČITI OBRNUTO OD

ČEGA, JER JE ONDA ONO PRVO BIVALO OBRNUTO ONOM
DRUGOM A TO BI ZNAČILO DA JE OBRNUTO DRUGO
ZAPRAVO PRAVO!...
I KAKO SE ONDA MOŽE ZVATI 'OBRNUTO'?
USTRUČAVAJUĆI SE POGLEDATI U RANI BLIJEDI JUTARNJI

MJESEC DA NE BI MJESTO NJEGA UGLEDALA SUNCE,
BAKA POHITA NA BALKON – TERASU – DVORIŠTE –
PROPLANAK – (UPRAVO TAKO, TIM REDOSLJEDOM I
TAKVOM BRZINOM, STVAR JE EKSPANDIRALA TJ. ŠIRILA
SE –) – ISPRED KUĆE – IZA KUĆE – NAD KUĆOM – ISPOD
KUĆE – BEZ KUĆE – SAMO – DUPLO – IZOKRENUTO –
NAGLAVAČKE – OD SEBE KRAJ SEBE.
92

P
NA JEDNOJ OD STRANA DAN JE MLOHAVO VISIO, KAO DA
NE ZAPOČINJE (NE ZAVRŠAVA?) I SVE BAŠ SVE PRIJETILO
JE DA SE NEPRIMJETNO PREBACI .... U SLJEDEĆU
RITAMSKU JEDINICU, U NOVI DAN KOJI, AKO JE SUDITI PO
MJESECU UOPĆE NIJE BIO DAN A AKO JE SUDITI PO SUNCU
UOPĆE NIJE BIO NOV.
STARONOVI DANONOĆNI UMORNO JE ISPRAĆAO ZORU
KOJA JE RUDILA, I U TOJ NEOČEKIVANOJ ISKLJUČIVOSTI
OSJETA:
Baka pogledom prošeće po Tome Tamo, i Tad: – o!

– i tad: onim drugim, preostalim, ne– asimetričnim
okom – jer ipak je srećom čovjek stvoren s dva a ne s
jednim okom u glavi – o! - svojim stereo-okom ona
Zape.
Zape
Za Ruže. Opla! Ote se baki.
Oopla! Otpovrnu ruže.
Lagano se i polako ponovno
Na noge osovila HARMONIJA.
93

P
Nebeski mlinovi melju

P
Ružo oh čisto protuslovlje
Jer ruže su tamo stajale nenarušene, bolje reći
neoglodane sveprisutnim grickanjem tj. krupnim
zalogajima asimetrije.
Bilo je u njima nešto… nešto… što je zaustavljalo
proces. Nešto što je plijenilo pažnju i morao si zuriti
u njih i kada si dovoljno zurio – a to je moglo biti
sasvim kratko – jedino se one nisu osipale. I jedino
se one nisu opirale pipanju: baš one su bile 'kao
nacrtane', a baš njih se moglo, o moglo se posve
komotno dirati koliko se htjelo.
Nešto u redanju njihovih latica – nešto u toj blagoj

spirali činilo je da nisu ni lijevo ni desno, i da kod
njih nema onog 'sprijeda' i 'straga', jednostranog i
obostranog – bile su naprosto tamo.
Uspravne kao baka.

Zagonetne kao ona famozna sekunda prije izmišljanja
prvobitnog praska.
Uperene amo prema naprijed, i danju i noću, ravnale
su vektor vremena.
Estetične, anestetične.
Naizgled nepomične, vidljivo nevidljive, stajale su

ondje u znak znaka za prividno skretanje.
Lupne se baka po čelu: »Pa jašta!«

Što vrijedi svila ako je hlad!
Što vrijedi lonac ako je kiša!
Što će mi kotač ako je jad!
(za ovo posljednje ne može se, međutim, nipošto

umetnuti npr. »što će mi kolač ako je glad«)
95

P
a) Rješenje mimo zagonetke
Najteži zadaci u pravilu imaju najjednostavnija

rješenja – evo, recimo, E =mc2. Povijest svih
inovacija počiva na opipljivim vizijama, pa tako
recimo zemljak Tesla – rastao svega par kilometara
zračne linije od boravišta bake Luje – čučeći pored
one svoje rječice mora da je u istosmjernoj rijeci
vidio izmjeničnu struju. Takav je to kraj, ta Lika.
Nimalo dijalektičan. Nema tu cici-mici, ni mile-lale
prikazivanja. Nema tu 'ja vidim ovako, a ti onako,
ljudi smo pa ćemo se dogovoriti'. Tu stvari bubaju
u glavu takvom brzinom da ode glava ako ih nisi
vidio ispravno. Pa se ti misli.
Naprotiv, Heraklit, taj je mogao još tisuću godina

čučati kraj svoje rječice i uzvikivati 'pantha rei', kad
su njegovi sugrađani bili fino odgojeni da mu ne
protuslove, točnije nisu ga tukli da bi ušutio. Tesla
nije bio te sreće: njega je protuslovlje tuklo gdje je
stiglo – po glavi, po leđima, po nogama. Tu čovjek
brzo zaboravi na rafiniranost percepcije, kad naime
ono 'biti ili ne biti' bude stvarno stanje a ne samo
apstraktni dramski naboj situacije.
Rijeka je, Bog joj dao, tekla kao i uvijek istosmjerno,

ali je vrijeme u kojem je protjecala bilo još
istosmjernije. Ono je imalo svoj utvrđeni početak i
svoj određeni kraj: rijeka je mogla glumiti kao da
je ista, ona je izvodila uspješno svoje metamorfoze
pred očima nekog tko čuči na obali i nema
pametnijega posla nego razmišljati o identitetu ili
pak o kontinuitetu. Ali u konačnici, taj njezin smjer
u najstrožem je smislu obdržavalo samo istječuće
vrijeme, vrijeme koje hrli svome svršetku. Samo ono
96

P
je bilo uistinu istosmjerno sebi, sebi istovjetno. Zato
je u odnosu na vrijeme rječica tekla izmjenično, i to
je bila njezina istína.
I eto je Tesla, i ne znajući za baku koja slične bojeve

bije, opazio rječicu stvarnu a ne rječicu subjektivnu,
ne kakva je ona po sebi i za sebe nego kakva je ona
kad veselo trčkara u svijetu pod kapom nebeskom
kakvoga je Bog stvorio. Jer stvari su stvorene
stvaranjem, a ne nastajanjem: da su nastale, zvale bi
se valjda onda 'nastanatci', ili 'nastavatci' ili 'nastaci'
ili nekako tome slično.
A baka? Ona je pod tom istom kapom ugledala

ruže. Točnije, ako je htjela ići do kraja, a htjela je,
nije ih mogla izbjeći. Nisu tu ruže nikakva dogma,
naprotiv. Svako ima neku svoju, naime, stvar, koju
od 'nastavatka' mora kad-tad priznati za 'stvaranost'.
Uvjet je jedino da ima petlju (gle, to je slično s
'peteljka'!).
Asimetrija je doista strašna: ona je poput

Ahuramazde kad zakriljuje Ahrimana, mimo svake
logike, ubitačna baš onda ako se povjeruje da je
tu kraj, ako se ne dohvati junačko svijetlo oružje.
Iako se na prvi pogled čini upravo obrnuto – da
asimetrija nije ubitačna, da svijetlo oružje ne treba
dohvaćati, da junak ne treba ustati, i da će asimetrija
žmirenjem nekako sama nestati.
Stoga baki svaka čast, nije ustuknula pred

metamorfozama i pantareizmom i numinozom, niti
se je dala navući na žmirenje. Zato će dobiti junačku
ružu, umjesto ordena. Naprijed, bako, naprijed!
97

P
b) Da ne duljim: valjalo je potražiti i dokopati se
Ruže vjetrova
To nećemo učiniti tako da pohitamo do stare, sada

neispravne Opće enciklopedije Jugoslavenskog
leksikografskog zavoda, potražimo natuknicu pod
'R' ili pod 'V' i ondje jedva dočekamo da izrežemo
rozetu koja se tamo možda nalazi opisana kao 'ruža
vjetrova'. Valjda je svakome jasno da je to samo
crtež, i da vjetrovi nikada i nigdje ne tvore takav
oblik. Vjetrovi pušu, regularno a opet naizgled
slobodno. Pa što je onda 'ruža vjetrova'? Postoji li u
stvarnoj stvarnosti nešto na što bi se mogao odnositi
taj simbol?
U središtu te čudne rozete skrivena je zemlja. Sjever

i jug, istok i zapad, imaju smisla samo kada prave
noge čvrsto dotiču tlo. Tko je ikada čuo za 'sjever
svemira'? Toga nema – želimo li znati koordinatu,
ona se mora odnositi na poznatu točku.
A evo, ruža vjetrova naslikana je kao da zemlje
nema. Točnije, kao da nacrtani vjetrovi u svojim
nacrtanim smjerovima ne ovise ni o čemu, doli
o svom samosvojnom zakonitom kretanju. Ruža
izrasta iz ničega, a bome se i sastoji iz ničega, osim
iz neke neutemeljene pravilnosti i bezrazložnog
kretanja. Oh, kako je to eterično! Oh kako sferično!
Oh oh!
I eto – BUP – po kratkom postupku mi upadamo

u središte zbivanja poput onoga zeke s bijelim
rukavicama i satom koji mu stoji, naopačke.
S onu stranu ogledala ruža ima bezbrojna, maglena,
i što maglenija to dublja značenja.
98

P
Ona uzdiše i trpi jer je čak i takva autonomna još
nekako neslobodna, stiješnjena, ograničena.
Ona je su-patnica.
Ona je uzvišena, Ruža nad Ružama, Ideja Ruže
same, a opet čami ondje neshvaćena.
Ona je Rozarija, Majka sviju ruža, a opet ničim ne
rađa. Samo buja, buja, vrti se u krug i premeće, a iz
toga ništa ne sazrijeva. Ruža je ruža je ruža – nije li
odnekud poznata ta formula?
Čak i baka ju je prozrela. U hipu je shvatila da to

nije TA Ruža koju ona, baka, hitno treba. Baka
hoće ružu s peteljkom i stabljikom, s tučkom i
prašnicima, tkz. Pravu Ružu. Ona hoće ružu koja
ujesen postaje šipak, u šipku sjemenke, a u proljeće
tjera nove mladice i zameće nove pupove. Hoće
ružu smjerokaznu, koja smjer pokazuje, a ne
smjerodajnu, koja put zadaje. Hoće ružu konkretnu,
ružu smislenu pa ma i beznačajnu, treba joj istinska
Ruža vjetrova.
Što je dakle ta Ruža vjetrova? Ruža vjetrova je...
Ruža vjetrova je bakina metanoja. Ona predočuje

jednu jednostavnu stvar: ne pušu vjetrovi zato što
se zemlja okreće, nego se zemlja okreće zato što je
gurana i tjerana vjetrovima. Trivijalno, dabome, pa
ipak!... Koliko nesporazuma po tom pitanju!...
Ruža vjetrova nije vjetrenjača.
99

P
Sinko
Končići su bivali sve dulji, maglica je bivala sve

prozirnija, zrak je postajao sve gušći – gle, moglo se
već i disati! – i hop! – vani smo – sinko je nježno i
mehko izlazio iz sna.
Čim je on tako nama stao izlaziti, popleo se odmah

o dvije, tj. najmanje dvije nezgodacije. Jedna je bila
osjetilne, a druga terminološke prirode.
Osjetilna: Jest da san na samom svom kraju ima

oblik lijevka, ili čak oblik vira s obrnutim smjerom
kretanja (prema van); no taj završni oblik sna, on kao
da nije posve, nije, da kažem, u svojoj sveukupnosti,
samodovoljan – nije samorodan (autogeni).
Rotacija po plaštu lijevka već na samome otvoru
prestaje biti prava, onaj fizički osjećaj rotacije biva
zamijenjen odmah na početku izlaženja nekom
vrstom mišljenja o rotaciji, stanovitom meta-rotacijom,
gdje više ne znaš rotiraš li uistinu ili samo misliš da
rotiraš. A i sama ta vrtnja onemogućena je ionako
stalnim povremenim nestajanjem, rasplinjavanjem
ili rupama na stijenci.
Treba stoga reći dvoje:

– za povratak u budno stanje potrebno je, izgleda,
veliko ubrzanje;
– to ubrzanje ovisno je, izgleda, o silama izvana,
silama jave.
Nečiji glas izvana tako dugo rotira, i rotira, i rotira

po slušnom kanalu sve dok napokon ne uspije
100

P
vrtenjem dohvatiti, zarotirati i iz dubine izvaditi ono
spavajuće, svijest, dušu, osobu, psihu. Nekoga.
Dosta je, uostalom, sjetiti se jedne neobične atrakcije

koja je nekad poput cirkusa ili zajedno s njime
putovala od mjesta do mjesta, tkz. 'zid smrti'.
To je ona čudna predstava između moto-crossa,
gladijatorstva i hodanja po žici. Na 'zidu smrti'
motorist se penje uz gotovo okomit, ljevkasto
položen zid i po njemu kruži sve većom i većom
brzinom. Što se više penje, zvuk motora je sve
prestrašeniji i divljiji, brzina sve veća.
Ne bi nikako bilo dobro da mu se motor negdje pri

vrhu tog betonskoga lijevka ugasi. Ljudi ovdje ne
dolaze gledati smrt. Njihova fascinacija – ujedno i
izvanredna posjećenost toga mjesta – proizlazi iz
toga što se ovdje obnavlja i priziva taj neodređeni
osjet rađanja-buđenja. Čak ga je, ovako zorno
predočenog, malo lakše i podnijeti.
Druga, terminološka nezgodacija, sastoji se u tome

što je nama današnjima nemoguće naći pravu riječ
za ona Vrata. Koja vrata? Ona koja, ajmo reći, dijele
san od jave. Naravno da postoje neka, nazovimo ih,
vrata, no ona se jednostavno gube negdje u predjelu
buđenja. Napinjali se mi, napinjali, dohvaćali,
dohvaćali – ona su već izmakla. A vrata, kad bi to
uistinu i bila, ne bi imala kamo izmaknuti.
Ona dapače i postoje zato da postoje. Njih otvoriš,
prođeš, pokloniš se, zatvoriš, ovdje si i basta.
No ova ovdje nemaju tu ugodnu osobinu da se
ponašaju kao vrata, jednosmisleno i jednoznačno.
To su vrata kroz koja se stalno prolazi a nikako da se
101

P
prođe, ili vrata koja stalno dolaze a nikako da dođu,
vrata – ne-vrata.
Onda su se neki dovijali pa su to nazvali prag:

kao, to je sad nešto zbilja određeno, onaj trenutak
prekoračenja, zlatna, ili hrastova, ili zamišljena
crta. Vrata su ionako samo rupa, prolaz iz prostora
u prostor, iz šupljeg u prazno. Prag, to bi kao bilo
ono glavno od vrata, polazišna metafora – glavni
prijenosnik – to bi kao bila ona redukcija ispod koje
se ne može... Jest, šipak! (eto, opet šipak, taj se zbilja
pojavljuje na najnezgodnijim mjestima).
Pojmovi mogu biti sami sebi zgodni koliko hoće ako

ne odgovaraju stanju stvari. A prag, u usporedbi
s predmetom razmatranja – izranjanjem u budno
stanje – jednostavno se nije poklapao… Ne pomaže
tu niti štaka u obliku 'prag svijesti', i tsl., nema tu
nikakvih pragova taman ih nazvali i katarakti.
Nema tu unutra ni slapića ni sadrenih barijera, neka
samo Korana mirno žubori i žubor njen.... neka bi
dopro do zaspalih ušnih školjkica. Ali to sigurno
neće pripomoći buđenju. Štoviše, kako je to svakom
poznato, slapići i pragići divno uspavljuju.
Padali su kroz povijest pojmova i drugi prijedlozi,

poput one špilje, ulaz, izlaz, daleko svjetlo, sve
do novijih pokušaja – tunel, prolaz, opet svjetlo
u daljini, kanali, putovanje – uzalud, sve to nije
moglo precizno i točno zahvatiti ono nemoćno,…
žestoko,… razbarušeno,... dislocirano i neprestano
na sve strane rotirajuće stanje – tek tu i tamo pokoji
orijentir, fleka, ugreb – vrtlog koji podiže izvana, to
nejasno i delikatno stanje izranjanja koje se nikako
ne da opkoliti definicijama.
102

P
Ima ih i danas koji se nadaju da pronalaženje prave
riječi, ili pravoga sklopa riječi, možda trzaja, lica,
geste ramena i ruke koja bi zamijenila verbum – nije
daleko. Napetio i s uzbuđenjem oni iščekuju doba
kada će ljudima biti normalno – štoviše, kada će im
prijeći u naviku – da skakuću preko one 'crte', da
ulaze i izlaze iz bestežinskog stanja kako im se svidi.
Duga je to priča, to navodno napuštanje sigurne

kapsule i prepuštanje beskrajnom prostoru svemira.
Ona počinje i završava u glavi sirotana koji se
jednoga jutra probudi žrtvom mtmrfz. On dolazi
do kućnoga praga – pobrkalo mu se već i prije – i
zakoraknuvši van pita se: što je ovo? Padam li ja?
Ili se dižem? Sanjam li ja? Ili se budim? Njemu je
iz mozga negdje potiho ishlapila – u kolektivno
nesvjesno? – ona crta... koja dijeli.... težinu na dva
nejednaka dijela, i on jadničak misli da je postao
sâm vrtlog, i njemu je svejedno... Njega baš briga
da pronađe neki izraz – neko govorenje za TO – na
koje se tako željno čeka. I eto, vrtlog zamahuje i
centrifugira čak i govor od ne-govora. S ove strane
se govori, samo što se ne nalaze prave riječi, a tamo
se ne govori, jer riječi više nemaju svojih granica.
Jedino stvarnost.... ta puka stvarnost je i dalje žurila

nepromijenjena.
Sinko, zapravo unuk, svega je toga bio posve
nesvjestan. On sada nije bio u situaciji da razbija
glavu i opterećuje mozak trijemovima i dovratcima.
Njemu je bilo do toga da izađe, i to da izađe
STVARNO, a ne samo u metadoživljajima.
103

P
Jednostavno, on se bio budio.
Nasuprot njemu ko limena

kugla kotrljao se bakin glas
s orkestrom. Onda stane. Bude
glasna (zvučno-bučna) pauza,
Zatim opet krenu svi odjednom
ispočetka ab ovo, ko da kasne;
Negdje pljesnu: ispremještaše se
stolci buđenja, snijeg tamo načas
Pade, odmah nesta, a baka
Sveudilj dozivati ne presta
Unuka: Ajde, raaaano, čekaju

Te krave i varenika!
104

P
Java, Buda i Sumatra
(Probudio se i malko promašio)
Jest, evo, odlučio se: no tek što je odluka sazrela,

odmah se vidjelo da je malo nagnjila i da neće
dugo potrajati.
Važan je motiv, a njega su gurala naprijed ova dva
razloga: vukla ga je lakomost (apetit, konzumirati,
varenika) i golicala znatiželja (što gdje ima, kakvo je,
vidjeti vidjeti).
Probudio se, dakle, ali je ujedno malčice i promašio.

Cik, za dlaku.
Sunce je već grijalo, ševe prhutale, a njega vir baci
malko u stranu.
E, nećeš, braco. Nisi dobro centriran.
Sinko pokuša opet. Vrtilo se, vrtilo, ispade kuglica
– cik.
Iz drugog pokušaja, nije valjala kombinacija. Nazad
u bubanj! Odjeknu paljba. I napokon – bravo!!!
– prolome se ovacije (ovcaije?), i sinko bje jedva
nekako istisnut na Javu.
»Java, Java« – podgovarao ga je neki tihi, uporni,

unutarnji glas (ma ne mora to biti 'glas savjesti'! ima
tu i drugih!) – i pod dojmom te prve, tako snažne,
toliko izravne... sugestije...– sinko prvo što ugleda,
ugleda krave.
Ali to nisu bile krave, nego su to bile rikše, i lebdjele
su lagano tamo amo nošene nekim glavama s
nogama skoro do poda.
Onda pogleda u ormar, ali ormar je bio vulkan,
nešto se dimilo i izlazilo iz tog otvorenog duplja,
i smrdilo je poprilično.
105

P
On pogleda pelargoniju na prozorskoj dasci, kadli
pelargonija operjala poput papagaja, ošarenila i stala
kriještati ljuljajući se na grani drvenog izgleda.
Najzad pogleda u baku, i protrlja oči: bakičini zubi
izbacili se u njušku, oči uvukle i smanjile, nokti
porasli, prsti potamnjeli, i palac... bez opozicije!
I činilo se kao da nešto skriva iza leđa, jao!– rep!
I dlake, po cijelome tijelu! Bakice, bakice, nisi
se valjda preobrazila u hipotezu, u našeg
konstruiranog pretka, nisi po zubalo valjda išla
skroz u Keniju ili Tanzaniju, valjda nije tolika
sugestija...
...ružan prizor, doista. Ali što se moglo? Istodobno,

bila je to i jedina prilika da sinko taj daleki, čarobni
otok Javu upozna neposredno, osobnim uvidom
i posve objektivno: nikakva kamera nije tu birala,
rezala i montirala, to što će naš prvak u percepciji
ugledati a što će mu pak vječno ostati skrito.
Putovanje bez iluzija... Nažalost, stvar nije mogla
dugo takvom ostati, jer čuli smo ipak se tu radilo o
kravama, vareniki, krave čekale varenika se hladila.
Tako 'Java' bi prisiljena povući se u korist obične

Zbilje. Sva sreća pa nigdje u blizini nije bila u tom
trenu Stvarnost, jer u tom bi se slučaju sinko našao u
onom arhajskom položaju Parisa i odzlata jabuke,
u dilemi kojoj se od njih dvije prikoniti, s
opetovanim nesagledivim posljedicama...
Ahrmh, hrnh, što? Krave, hmnh, kakve krave?

Otkud krave? Kud? Što ja? zabrunda ispod debelog
biljca (zbiljca) sinko.
Iz toga je empirijski dokazano da je prvi organ koji
Zbilja razvezuje jezik.
106

P
A prva forma u kojoj se čuje da organ funkcionira –
jest upitno kukanje i puhanje.
Potom slijedi faza 'prisjećanje i prepoznavanje',
– O, aha, hm, vidi vidi, krave?!
Nakon toga slijedi jekanje:
– O yes (o ranim internacionalizmima kasnije),
mhm, da, da, krave –
Te najzad pristajanje:
– A, krave, to može,... itd.
Za cijelo to vrijeme baka je na stolčić pored kreveta

servirala. Donijela je vareniku i proju, meko kuhano
jaje, soljenku i žličicu, te uredno presavijen ubrus.
107

P
Onda je pristojno sjela i pričekala da sinko uđe u
fazu 'žvakanje i slušanje', ne bi li zapodjela svoju
litaniju i
Brojanicu:
Hip sinko hop

Lijeva noga prva jok
Siđi s peći priđi k vreći
Reci graška pravi broj
(iznimno lukavo, nema boljeg
buđenja od brojanja !)
Pljas diko pljus

Primi pramen peri puls
Kapci gore kose dolje,
Vode se ne boji čvrst
(i ovo iznimno mudro, preventiva
od povratka u tekuće stanje)
Zum miško brum

Ne valjaj se po plahtici
Svaki tren
Izgubljen
Manjkat će ti u kasici
(no, tu ga je baš podbola! kling-klang, u ušima
mu zazvoniše neke imaginarne škude, ništa od
valjuškanja).
A pravi udarac tek je slijedio!

Jer nakon higijensko-tehničko-mudrosnih
instrukcija, dok je još sjedio zbunjen i raščupan,
prema njemu je već letio ispaljen projektil Zadatak:
»Trebaš naći Ružu Vjetrovaa..!«
108

P
»O, ne!« prestravljeno uzvikne sinak. »O ne! ne ne
i ne« zakuka njegov Alter rego –
Bila je to zadnja faza, faza NIJEKANJA!
Dolazila je Stvarnost, nenajavljena!
SUZE SINA RAZMETNOGA

O predugo sam bio tamo gdje me
ne bî. I na drugom mjestu jedva
Krive riječi izgovaro, u pô glasa.
No kad iz zaglušnog prostranstva
otčepljen u kristalnom me liftu diže
gle! To nakrivljena jeka tek
povazdan me nazad kliže. Oh!
Međ rujnom, lipnjem
Taj jarki period
Prebrodit nam je!
Niz grotlo kotla nagnem li se

vidjet ću zemlju svu ko na dlanu
stisnutom. To ne bih htio. Da l' oko, zub?
Da l' žlijezde? Kud raj da ovaj prostrem?
da zaskočim? da zaspem? Dver
staklenu ko leću da prislonim do uz kraj
mraka kopnenog. Jer što sam dalje to mi je bliže.
Fuj! Sred znoja, gnoja
Taj krmljiv raskorak
Premostit nam je!
Gle ovuda se tajne ko tuste

Guske jate. Još krekeću! I grizu! I čaporcima masnim
čeprkaju po svemu što bistri zračak diše. A ja sam to
Sve snio... O kazno padni na
Me pokrij brdo udri grome ...Munjo! Kasniš! Di si?
109

P
Od oka nema daljeg do svemira
Od srca nema jačeg do nemira
Kroz koprive do sljeza
Kroz suze – na koljena
Taj poznat put
Prokrčit nam je!
I sinko zijevnu. Zijevnu jače. Još jače... najjače!

Možda ne baš čitav svod, ali kuglu, kuglu mu
se svakako činilo da bi mogao smazati u jednom
zalogaju, za zajutrak. Toliko prostora! Golema
šupljikava šupljina. Sterala se u nejakim grudima,
među mekim kržljavim rebrima i tamo ilustrirala
osjećaj – punine–…
A kroz malena usta, gdje se ko za inat skućilo
ono usko nepce što podsjeća na svodove gotske
katedrale i tjera zubiće u dva suvišna reda kao
kod mladog morskog psa – kroz ta tijesna ustašca
jedva da bi se provukla i ping-pong loptica – mjesta
je u tom tjesnacu zapravo realno bilo za pikulu –
eventualno za šljunak– i to pod jezik...
A on da bi kugle mazao! To se zove apetit! Vidici –
tj. perspektive, velike – zdjela unutra prazna širi se,
podtlak, guta – a putić uzak, uzak, da uži ne može
biti.
110

P
JUTRO JE PAMETNIJE OD VEČERI
Jutro ti proricano, ti naviješteno jutro koje
utireš obećanu zemlju i ponovno razmičeš
razmaknuto more i »evo, tu je« – stvarima otvaraš
mjesto što ih spade. Ali one mirno na krivom
mjestu stoje dalje: i to je pomak. Od mjesta gdje stoje
do mjesta gdje bi vrijedile biti.
Pa da je koga i trostrukim vidom obdarila matera

priroda, ni taj
U jutru ne bi ugledo neg' duplu sliku, ko zametak
orijaški
Baš svega što u danu silaznom –
(ma kako sunce uporno se pelo) i
(ostarilo nije),
– sazorit neće sigurno,
već vazda sahne. O da je makar

malo i manje stvarnih usjeva te taklo, jutro,
koje, prekratko si za mir koje, prerano si
za dugo čekanje
i mi te puštamo uvis kao cepelina: jednim smo okom
stalno gore – lebdiš li? O neka tebe gore, neka – tu
smo sigurni –
Dok drugo oko pri nama je

i ujutro smo kiklopi.
Sitnice prizemne
– ne ruke, pogled kiseli – još koliko sinoć
nahranili smo pažnjom, niske, nisko–
111

P
Ružo, oh čisto
VARA SE SVATKO TKO MISLI DA RUŽE NEŠTO ŠAPUĆU, PA

JOŠ DA UPRAVO NJEMU ŠAPUĆU. POGOTOVO NE NIKAKVE
ANTOLOGIJSKE RIJEČI POPUT: »ČEMU? ČEMU?« ILI
»PROĐI, PROĐI« ILI TOME SLIČNO.
Međutim se isto tako vara svatko tko važnost cvijeta

mjeri po vrijednosti ploda – a dokaz tomu su i opet
ruže. Jer šipak... to je stvarno romantična metafora
za nešto usputno i skoro bezvrijedno. I osim toga,
on je od divlje ruže, bez veze, tek par latica tako
slabašnih da otpadaju na dodir a trnja i šikarja ko u
priči. Dočim tkz. plemenite ruže, milford, wilford,
rokford i ostalih tisuće otmjenih pasmina, ne plode
koliko je meni poznato baš ništa jestivo. I stvarno,
ima čak nešto degutantno kad one počnu beskorisno
bubriti, kad oni smeđi – suhi ili gnjili – komadići
starih latica vise iz epicentra. Zato otmjene ruže
imaju vrtlare koji im režu pravodobno prve znakove
starenja – nije to od urednosti, makar šta, nego je
to profinjeno, smišljeno, dojma radi – estetika, čista
estetika!
RIJEČ 'OPLA' ČINI UJEDNO I UKUPNI RJEČNIČKI

REPERTOAR JEDNE RUŽE, KAO I REPERTOAR SVIH RUŽA
ZAJEDNO. TO JE ZATO ŠTO NA POČETKU 'OPLA' STOJI 'O',
A 'O' JE JEDNAKO 'O'– OBLIKU RUŽE ČIJI CVIJET JE NALIK
VIŠESTRUKIM USNICAMA KOJE IZNANAĐENO IZGOVARAJU
VIŠESTRUKO 'OOO?' ONO, TAJ OBLIK, JE VELIKA
ŠTAMPANA ELIPSA, A NE NIKAKO KRUŽNICA! NARAVNO,
KADA APSTRAHIRAMO MNOGOBROJNE NERAVNINE,
ISKRIVLJENJA PA I VALIĆE NA RUBOVIMA. ZATO I 'OPLA'
TREBA BITI ČUJENO KAO OOOOPLA', ISTO TAKO MALO
NERAVNO NO IPAK SOČNO I PRAVILNO ZAOBLJENO.
112

P
Drveni mozak
(ne čitati 'mozaik'! da se mislilo 'mozaik' onda bi

pisalo 'intarzija'.)
Od užasa, odrvenio im mozak.
S kojim pravom bi odrvenjeti smjele samo noge?

Nemaju one nikakva ekskluzivna prava na
'odrvenjavanje' čime bi se dičile, kao 'joj, što smo
danas odrvenjele', i onda gnjave vlasnike da im
iziđu ususret, da ih vuku, nose, masiraju, itd.
Uz to, drvene noge u psihi vlasnika polučuju i

neke druge efekte od onih koje su si zamislile same
noge. Ono, jest da to stvara određeni osjećaj težine,
onemoćalosti, pa i blage oduzetosti, pritiska...
Ali drvo istodobno pobuđuje i suprotne psihičke

asocijacije: lakoća, žilavost, rast, spremnost na
cvjetanje i listanje... Odrvenjele noge, to čak može
biti i veselo!
Na 'slučaj noge' dalo bi se čak mnogo točnije

primijeniti posve druge materijale. Djelomično je to i
iskorišteno, olovne noge, recimo. Olovo, to je u redu.
Tu više ništa ne kola, ništa se ne raspada. Niti atomi.
Svi procesi su okončani, što je bilo bilo je. Noge su
iznutra teške, no izvana su mekane i ne pružaju više
nikakav otpor. I da nije te čudne anatomske težine,
pomislio bi čovjek da sada s njima može prolaziti
kroz čvrstu materiju, najbolje kroz zidove.
113

P
Zašto tome nije tako? Ne znamo; nešto tu stoji što
spriječava da stvari budu jednostavne i logične,
adekvatne našim moždanim vijugama.
Nadalje, s obzirom na sve, kako to da se još nisu

dosjetili gume? Guma, to je doista blizu: evo i auto
ima gume umjesto nogu, kako su to već mnogi
primijenili. A osjećaj u donjem dijelu je približno
isti: teško, uvijek kao pomalo vlažno, gusto, otvrdlo,
hladno... A opet, kad bi se reklo: imaš gumene noge,
to odmah podrazumijeva nekakvo skakutanje,
elastičnost, baš glupo – kako se stvari mogu lako
izvrnuti.
Mozak, međutim, ima mnogo toga zajedničkog

s drvetom.
Npr., pucketa. Kao što drvo dok vatricom gori
pucketa i baca iskre, te od silnih utrošenih kalorija
bude toplo, toplo, tako isto i mozak sagorijeva silne
kalorije dok misli, misli, čisto izgara u tom silnom
naporu da bi smislio. Kud odlazi ta toplina?
U struju. Mozak je veliki drveni transformator.
A odlazi i u analogiju, pa se zato veli: 'usijana glava'.
Ima toga još: mozak se može i rasušiti. To se događa

kada mozak hlapi, hlapi, –fiziološki –, a metafizički
kada tlapi, tlapi. Određena količina vlage nužno je
potrebna dobrome mozgu: ne prevelika, jer onda
baš kao i drvo ne gori nego samo dimi. Utoliko
izraz 'udaren mokrom krpom' predstavlja nužnu
intervenciju u slučaju urgentnog pomanjkanja vlage.
Riječju, bolje je biti udaren nego ishlapio.
114

P
Naposljetku, mozak baš kao i drvo može biti
crvotočan. Kod čovjeka to se zove 'rastočen'. Postoje
misli koje se poput crva vole udomiti u moždanim
strukturama, i onda tamo godinama grickaju rupe,
buše tunele i prokopavaju kanale. Bude i to da
nekad potamane sve, te unutra ostane još samo
šupljina iako izvana izgleda još neko vrijeme gotovo
posve zdravo. Kad se takvi crvi zalegu, veoma ih se
teško riješiti. Najbolje je, izgleda, ne dati im doći do
zraka. No i to je uvijek pomalo riskantno.
'Odrvenjeli mozak' ima dakako i vrlo lijepih strana.

Kao prvo, dade se tesati. Vlasnik tako ima priliku
da kad-tad prestane biti 'neotesan', ako se malo
potrudi. Drugo, može korisno poslužiti pri izradi
manjih drvenih predmeta, dok se za velike drvene
predmete trebaju udružiti više njih zajedno. Treće,
nema šanse da se utopi, ni u kojem oceanu pa čak
niti u 'oceanu bića'. On je nepotopliv, on će uvijek na
koncu nekako isplivati – ili biti izbačen, što mu dođe
na isto.
I ono naljepše kod 'drvenoga mozga': živa

nada da bi mogao ponovno procvjetati. Poput
otrgnute bademove grane, i njezinih nevjerojatnih
blijedoružičastih cvjetova koji izlaze prvi bez straha
od zime. Moguće je to, moguće, da propupa suha
bademovina. No za to već treba nadnaravni utjecaj,
koji se obično naziva 'blagoslovom'.
115

P
Ružo, oh
...ILI NETKO MOŽDA MISLI DA RUŽA ZNAČI »M«, ILI »F«?

DA SE U POSTUPKU GEOMETRIJSKOG RAŠČIŠĆAVANJA
NJU MOŽE PODVESTI POD BILO ŠTO DRUGO A NE SAMO
I JEDINO POD ČISTU KRIVULJU r2π, GDJE 'r' MOŽE
IZRAČUNATI SVATKO, NAJOBIČNIJIM CENTIMETROM, DOK
'PI' JE MEĐUTIM BILA, BIT ĆE I OSTAT ĆE SAMA RUŽA?!
DA NE MISLI TKOGOD MOŽDA DA JE RUŽA ZBOG TAJNE
VEZE SA 'PI'-OM VIŠE »O« – KAO »OKO«, TAKOĐER I
»OKOLO« – NEGO ŠTO JE »U«, = 'UHO', ILI ČAK »L«, =
LAKAT...
ALI EVO POLAKO SE GUBIMO, SVI ODGOVORI SU TOČNI,

TO JE UOSTALOM TA SPECIFIČNOST KRUŽNICE I NJEZIN
PRIVATNI BESKRAJ.
ONA NERVIRA I ČAK BODE ČIM
NALETI NA MALO SUPTILNIJI KARAKTER...
RECIMO, NA
KRALJEVNU NA ZRNU GRAŠKA... (»G« KAO »KRUGLA«).
SVA SREĆA DA KAO TAKVA NE POSTOJI U PRIRODI.

NEGO LIJEPO, ŠUP, U PRIRODI JE PRIRODNI NJEN OBLIK
IZOBLIČAN.
PA, HVALA BOGU DA JE TAKO; JER INAČE, TO SPAVANJE
NA OKRUGLICI BILO BI DOISTA NEIZDRŽIVO.
TKO PAK NE VIDI OVU METAMORFOZU, APSTRAKTNE

KRUŽNICE U KONKRETNU ELIPSU I SVE ŠTO IZ TOGA
DALJE PROIZLAZI, TAJ ZAISTA NEMA DARA ZA VIZUALNE
ZNANOSTI. NEKA SE TAKAV NE BAVI ČITANJEM, JER
TKO ZNA ŠTO BI SVE IZ (OBLIKA) SLOVA MOGAO KRIVO
SHVATITI. NO, DOBRO MU JE DA VJEŽBA ČITANJE S
USANA, POLAKO, SVE DOK NE BUDE BIO U STANJU
PREPOZNAVATI POJEDINE GLASOVE.
116

P
JOŠ NOĆAS...
Još noćas čuh te vjetre kako okrećeš
Na buru kako tamaniš mrtve oblake i odmah
Taj pritisak strašni je pao, taj obelisk ko kamen; da,
vjetre, nisi dao da potraje ta muka - nit zapanjen
si stao: već kao jahač sabljom prodre sve do
razi zemlje. I poput kosilice oštre svu noć brijo,

nosio i rezo, uvis dizo i otpuho
sve to smeće, otpatke i korov, lupine krumpira,
piljevinu, slamu, ptičja gnijezda –
sve što zemlje čvrsto
držalo se nije prizemne: svu repu bez korijena.
I latice gnjile plesaše te noći ples svoj posljednji, uz
jezero,
Ko vile, i nestaše s pijavicom ciklonskom što u

zemlju propade. I bje kao smrzlo: vlati trave, klasje,
glave sunco-
kreta... ruže... ukočiše se naglo
aglo u mirnom čekanju
Da prozeble im udove ogrije sunce pravde
sa zdravljem u zrakama.
117

P
Gazdar
Gazdar je ujutro svjež odškrinuo vrata kolibe.

Vani je bilo sunčano, kristalno jutro.
Noćašnja bura dobro je odradila svoj posao.
Na dalekom istoku oštro su se ocrtavali oblici
planinskih lanaca i njihovi snježni vrhovi.
Na zapadu se prostirala jasna visoravan.
Na jugu slapići, na sjeveru šume. Ništa nije
bilo ispremještano, dapače, izgledalo je još
urednije nego sinoć. Ni Himalaje ni Tibet
nisu se uspjeli preseliti ovamo u Liku, iako
je nasrtaj bio žestok.
To je bilo što se tiče okoliša. No što se ticalo

kolibe...
Gazdar uze klupčicu, sjedne ispred praga i
pored sebe odloži bokal vode s namjerom da
se obrije.
Onda uze britvu, i stavi preda se prenosno
ogledalo iz kuhinje.
Možda bi znao i napamet, ali ovako je
oduvijek izgledalo sigurnije.
Pogleda u ogledalo. Kad tamo – unutra nije
bilo ničega.
On nesvjesno posegne rukom prema obrazu
– lice je bilo tu.
Pogleda opet – no zrcalo više uopće nije bilo
zrcalo. U njemu se ništa nije odražavalo, ni
koliba ni vrata u kolibu, ni slamnati krov...
bura je izgleda raspuhala sve slike, pomela
prikazbe.
118

P
Ogledalo je sada bilo četvrtasti komad stakla
koje je držao u ruci.
On ponovo pogleda u njega – gle, kamen
prozirac!
I kroz njega, još jasnije nego prostim okom,

vidjela se koliba, i cvijetnjak, i lješnjaci na
rubu šume tako pojedinačno i čisto kao da su
ovdje, i vidio se on, gazdar! Kako posred te
miline sjedi suncem okupan, bezbrad – nije
bilo čak ni one jutanje strnjike po licu, bura je...
I vidjelo se kroz prozirac da je proplanak.

Baš čudno. Jer inače je ovdje bila pustara.
Koja je razlika??! Pa velika. U pustari je
čovjek izgubljen, malen i napušten. Osjeća se
ugrožen i bezvrijedan. Na proplanku, pak,
on je zaštićen i siguran. Dragocjen i poseban.
Uspravan. I što je najvažnije, ta razlika nije
bila ni najmanje subjektivna. Ona se više nije
odražavala, nego proviđala, a to je već nešto
posve drugo.
I gazdaru bî drago da se rješio svoje slike,

onog nestvarnog odraza koji je sve dosad
uvjetovao njegove pokrete. Bi mu drago da
niti je više dvostruk, a niti je neproziran.
Bi mu drago da je postao vidljivim.
119

P
E, moja ružo!
U posljednje vrijeme uočila sam da se Ruža

pojavljuje sve češće, i to u vrlo heterogenim
izdanjima. Uopće nije nestala, premda na prvi
pogled doista tako izgleda. Prošećeš li ulicama
moga grada, primjetit ćeš da nekih ruža doduše ima,
ali kao da ih i nema. Ne mirišu, ne znoje se, nisu
uspravne, nemaju dostojanstva. Bila bih se već
i zabrinula, pa i napisala disertaciju 'Nestanak vrsta',
da ih nisam počela uočavati i gdje treba i gdje
ne treba.
Na ružu nailazim recimo u kratkim pričama

najnovije generacije post-modernih pisaca. To me
nekako... – iznenađuje. Očekivalo bi se da je s
O. Wildeom pojavku ruže u književnosti došao kraj
– onaj strašan, neizbrisiv prizor ruže – oružja ptičjeg
samoubojice – ona topla krv koja baš toj ruži daje
njezin duboki purpur? joj, joj. Zar ima od toga teže,
i gore? Zar to nije negacija negacije ruže same?
Ali nije nije. Postmoderni pisac odlučio je ružu

dekonstruirati. Ona je, vele, samo riječ, jedna od
mnogih, i treba ju detronizirati. I udri po ruži.
Gaze, pljuju, rugaju se. Čak i veliku nuždu učine,
pa nazovu to – viđ' mašte! – 'Nuždina ruža'. Kao,
sad je ona anti-simbol, to će reći simbol koji ništa ne
simbolizira, čak ni samu sebe. A ako čak ni Ruža,
taj krunski Simbol, ne govori ništa, onda se ostali
simboli mogu poklopiti ušima i zamuknuti zauvijek.
U svijetu simbola nastupa grobna tišina. Ni muha/
nemuha ne čuje se više, ništa što bi smetalo mudracu
da osluhne Mûk Praznine. Utihnula je gruba galama
konteksta, i svi sad napeto moraju slušati kad će
120

P
odnekud početi izlaziti Tekst. I on izlazi, ali na otvor
obrnut od usta... I tako eto Ruža cvate, i napreduje,
i dekonstrukcija joj čak pomalo... godi...
Ali ima i lukavijih pokušaja. Neki Ružu, umjesto

dekonstruirati, žele disperzirati. Ruže više ne
mirišu, vele, dakle od njih je otišao miris i ruže su
zapravo sve prešle u njega – i sada su tamo. Može
bit, može bit, velim ja. Lagodno je to, za sve osim za
one koji žive u blizini tvornice ulja, ili pored vagona
šećerne repice, ili pored autoputa, ili na kanalu
Rajna/Majna, – Sava/Odra, –a osobito Dunav/
Tisa – (joj, tamo ama baš smrdi! geografski, što ću im
ja! ne mogu čak ni zbog novih okolnosti, uvažavanja
i tolerancije, reći da ne zaudara) – dakle, lagodno
je to, izjaviti da posvuda miriše i pritom hodati
začepljena nosa.
Zato je ova teza, da su ruže nestale na način

disperzije i da ih sada svi podjednako udišu, jedna
taaako zavodljiva teza! To otprilike znači, prije
tristo&kusur godina bio je samo jedan Luj XIV, onda
je Revolucija za kralja pomazala neke, a danas smo
svi mi Luj Jednakopravni. Pa ako nekom i ne miriše
na ruže, nego na sijeno, balegu ili naprosto na zrak
– zar nije i onda dosta reći da je miris neulovljiv i da
svatko ima pravo u njemu nanjušiti ono što mu kažu
da misli da hoće njušiti?
Lagodno je to, jedino što treba imati dobar želudac i
jake čvrste živce. I periku, da se utješi ćelava čela.
A ima i kompozitora. Oni sklapaju ružu
mnogobrojnim riječima. Oni su naizgled
najbezazleniji. Ništa im drugo, vele, nije na pameti,
samo da oblikuju Ime Ruže. Pa kuju laticu po
laticu, pa izvode krivine, pa broje prašnike u čaški,
121

P
pa mikroskop, pa anatomija, pa rastežu, rastežu
stapku do u besvijest... Pa tome onda nema kraja,
uvijek neka nova znanost iz toga se razraste, pa
nova znanost, pa opet nova, i Ime Ruže zauzima
polako već desetine impozantnih muzeja, stotine
aleksandrijskih biblioteka, to ime buja, buja i nikako
da stane. Tek ovdje nastupa ono zloćudno, pa
skoro i najzloćudnije. Prava je Ruža jednostavna i
vitka, njezin život ima svoju čistu parabolu rasta i
umiranja. No 'Ime ruže' čini se kao da je vječno,
u stalnome rastu, kao da predstavlja Život sam.
Život = Ruža. A nije. Ime je običan saprofit koji se
hrani dekompozicijom Ruže Obične.
I eto, ovi prozirni pokušaji da Ruža
transsupstancijalizira u nešto drugo od onoga što
jest, da se kao fol »demistificira« u njoj ono 'rùžno',
dodiruju ružu manje od najobičnije motike. Posrijedi
je, ako smijem primijetiti, sveopće pounutrašnjenje
maglovitosti, ili stručno, univerzalna interiorizacija
mistifikacije. Ružama je to otprilike kao da je
netko dobro ošišao šikaru oko njih i dao im disati.
Dapače, još ih pritom i dobro pognojio. Radosno
izviruju odasvud, žive i zdrave. Ne treba im krvi,
samo voda. Mirišu individualno, kako koja, i to u
promjeru nekoliko metara. Moraš im se približiti
da bi ih ugledao i dohvatio. Ruže se drže.
Zato, štioče, kada prolazeći svojom uobičajenom
ulicom čuješ tiho 'opla', znaj, to ruže dozivaju
svakoga tko bi ih htio vidjeti. 'Opla' to u prijevodu
znači 'posve smo vidljive'. I uopće nije ekskluzivno: i
hromi i gluhi i slijepi, i bogati i siromašni i nadareni
i nenadareni, i oni najprosječniji – svi mogu vidjeti
ruže. Zašto ne vide? Zašto im je slika iskrivljena?
Zašto misle da jest ono što nije, i obratno? Zašto,
zašto, zašto.... Za babino brašno.
122

P
Brašno
O, sinko se već neko vrijeme borio sa brašnom.

Pojma nije imao da se brašno ne konzumira sirovo,
nego termički obrađeno. U želji da proba baš sve što
vidi, napunio je ustašca, i onda, kako brašno nikako
nije htjelo sâmo sići dolje, zalio vodom.
E, sada je tek nastalo belaja!
Mulj-mulj, drži lijevo, drži desno, muljao je jezikom

to brašno po ustima, a što će drugo brašno s vodom,
nego da se napravi u ljepilo? Tako mu se fino sve
bilo zalijepilo, zubi uz desni, zubi jedni s drugima,
jezik uz zubno meso, nepce zatrpano ljepilom
također, došlo najzad sve do čeljusti, pa se i ona još
jedva pokretala.
U zao čas!
Jer upravo se bližilo vrijeme da nauči čitati, tj. da
iz mnogobrojnih črčkica, kukica i zavrtnica koje
su se hvala Bogu nalazile posvuda, pokuša prvo
prepoznati a onda još i sam artikulirati nešto što bi
sličilo na Riječ, Govor, Smisao, na nešto povezano.
Bio je to problem i za nekoga posve slobodnog
jezika, a kamoli ne kad su ti usta sva takorekuć
ulijepljena.
Iz prve je tako odmah prepoznao 'U'. Usta su tu

ionako već bila skupljena, jezik prikeljen, a 'u' je
svatko mogao prepoznati po tuljenju vjetra, ili
zavijanju vukova, ili po čuđenju u svijetu. Onda 'T',
'T', ono kad je htio ispljuniti nekako ljepilo sa zuba.
123

P
I 'R' je bilo tu blizu, ipak se morao par puta okrenuti
oko sebe da ga pronađe.
'V' se bilo zavuklo duboko ispod kreveta, a kad
se podvukao da ga nađe ogrebao se na čavao od
kreveta pa je ujedno našao i 'AA'.
'Ž' je zadavalo ozbiljnih problema, čučalo je u obliku
'š' i bilo neprepoznatljivo sve dok se nije oglasilo u
vidu pile kojom je tamo negdje netko (u Francuskoj?
ž'ž'ž'ž'ž'ž) sjekao šumu.
A najneugodnije je bilo 'j', zapravo stalno ovdje,
jedinstveni sastojak ljepila, već u ustima otkuda se
jedva dalo istjerati.
»E« – reče sinko kad se situacija s izbacivanjem 'j'-a
najzad malo raščistila – »e, sad da vidimo s čime
raspolažemo.«
U - T - R - V - A - Ž - J - E
Je li to nešto značilo? Pa baš i nije. Što sad? Sinko

se zbunjeno ogledao oko sebe. Okreći amo, okreći
tamo, vrtuježa, žrtvuje – a, mogao je anagrame
okretati stoput no uvijek ili je nešto falilo ili je nečeg
bilo previše. A kada ne znaš kako točno ide, onda
ni ne znaš zapravo imaš li ili nemaš sve elemente?
I što ako se neki ponavljaju, i koliko puta?
I kako, zapravo, kako bi trebali biti poredani?
Sricao je sricao, i nikako da sroči. Ruža Vjetrova bila
je tu negdje nadomak, mirisalo je na nju, i samo da
je još bilo složiti kockice u mozaiku, samo da je bilo
barem kratko sagledati cjelinu...
124

P
Kopanje
(jedna slijepa ulica)
Hopla! Evo ih jošte! To ruže vjetrova niču kao gljive

poslije kiše, a opet, poput princeza, nijedna od njih
nije prava... To je trebalo proslaviti –
»Proslavit ćemo radno« – ustanovi sinko, dohvati

pijuk i nogom dvaput okine zemlju ispod sebe.
Onda je osluškivao odjek – slabo – no, svejedno, bilo
to unutra šuplje, ili ne bilo, valjalo je kopati! Zašto?
Povremeno, u ovaj zabit kraj stizale su neočekivane,

izvanredne, razoružavajuće vijesti da je ovdje ili
ondje na zemaljskoj kugli iskopano nešto... od
neobične važnosti... za nešto: dio nekog sedla...pa
lelek kakvog srebra...– pa komadić vizira kacige; pa
sasušena (okamenjena?) čeljust konja ili kakve druge
nemani – sve to uzbuđujuće je i krajnje poticajno
djelovalo na sinka, toliko da je unedogled fantazirao
o danu kada će i on iskopati nešto barem jednako
tako važno, ako ne i važnije.
No, dakle danas, kad se napokon odlučio taj golem

posao započeti, nije više bilo ničega i nikoga tko bi
ga od te nakane mogao odvratiti. »Kopat ću upravo
ovdje« – rekao je tvrdoglavo, kao da sluti da bi
izvidničke grupice eksperata na ovo 'ovdje' zacijelo
u nedoumici, ili čak niječno, odmahnule glavama.
125

P
»Ovdje, velite, nikad nije bilo ničega?« – durio se
sinko u razgovoru sa zamišljenim sugovornicima.
»Velite, ni traga ni glasa...? od neke k u l t u r e ?!
Tu, baš tu gdje stojim, tu, velite, nije bilo ničega, a?
Od svih mjesta na zemljinoj površini, baš ovdje da je
ispod jalovina? Ma nemojte! E, a ja ću sad baš ovdje
kopati, pa ćemo vidjeti...!«
I vidjelo se, stvarno se bio razjedio.
»A po kojem ćeš kriteriju kopati?«, bockali ga
uporno zamišljeni eksperti.
»Po kriteriju sigurnog pronalaska« – odgovarao je
sinko uvjereno. »A otkud vi znate da ovuda nekad,
jednom, nije netko recimo prolazio, i nešto recimo
iznimno vrijedno ovdje zakopao, ili samo izgubio, ili
čak bacio jer nije znao kakvu će to veliku vrijednost
imati danas? I možda je baš i izgubio, ili zakopao, u
nadi da će netko – poput, recimo, mene – kad-tad,
u njemu dalekoj budućnosti – i eto, baš na ovome
mjestu« – tu je opet dvaput lupio nogom o tlo –
»baš na ovome mjestu otpočeti iskapanja?
I tko će mi zabraniti? Možda vi? Moja ledina, moja
pustopoljina! Prikaze, odstupite! – «
– i mašio se užurbano lopate, kao da bi Zakopana

Vrijednost, bude li otezao, mogla nekamo otpirjašiti
– što dakako nije dolazilo u obzir, jer zakopana
vrijednost upravo i služi tome da čeka da bude
otkopana, još točnije – ničemu drugom i ne služi
osim u svrhu Pronalaženja. Već po toj užurbanosti
vidjelo se da se sinku malo ispremiješalo, ali dobro –
»Tu dakle«, reče, zabije aršov, i prevrne.

Onda se sagne i pažljivo poče zagledati u izbačeni
grumen. Iz grumena virile su žilice budućih korova;
tiho se pomakla jedna mlada glista, dvije, onda tri
126

P
gliste – zapravo nije se ni moglo znati koliko ih je,
kad ne raspoznaješ je li to glava i rep samo jedne,
ili glava jedne a rep druge, ili treće, itd.
»To nije« – ustvrdi sinko i uze kopati dalje. Sad,

po čemu je zaključio da 'to nije', zbilja, po kojem
kriteriju – neka ostane nejasno (ne kanimo ni
najmanje ekspertima dati za pravo).
No, batina ima dva kraja, i sinko pokuša opet.

Zemlja je bila sasvim pristojno tvrda, štihača je
škripala i cvilila, i onda najednom zagrebe u nešto
kao kamen – sinko potegne – već na prvi pogled
uočavalo se da unutra nema dragog kamenja – samo
kvarcomiti, lapidomaniti, fotoliti –
»Puh« – otpuhne sinko – »izgleda da nije ni to!«

Na palcu mu iskočio mjehur, lice se osulo crvenim
flekama – ma ne da je napor samo mišićni, nego,
u smokve, mora se čovjek još i skoncentrirati –!
Sinko sjede, otpusti remen, no bio usredotočen ili
opušten, ovoga puta dobro pogledao nije. I ipak mu
je promaklo.
U samom središtu Drugoga Grumena nalazio se

jedan zub.
Mali zubić, mliječni. Ugurala ga je ondje jednom
baka, a nekoliko dana poslije zgazilo konjsko kopito
i potisnulo dublje – ali, eh! nisu to ona vremena,
pa da nešto niče... ne umnažaju se zubi samo tako,
kao da si gurnuo zrno graha koje istruli… pa tek
onda donese velik rod…
A s druge strane, i dobro je da ga sinko nije
primijetio. Jer zubić bi možda dospio i u muzej, pa
u vitrinu, pa pod staklo – možda bi ga upotrijebilo
127

P
i kao dokaz! – a od njega se toliko očekivalo! – i još
uvijek se očekuje – Zato neka ga samo, neka stoji u
grudi. Zar se i ne kaže 'cvati gdje si posijan'? Tako, da.
Njivu je polako obuzimao žalobiti 'suton u podne'.

Možda se zaista ne nalazi na ovome mjestu –
procijeni sinko snuždeno. U pozadini su eksperti,
pretvoreni u sjenovite jasike (naravno da je obratno:
sinko je cijelo vrijeme od jasika mislio da su eksperti)
– njihali krošnjama/glavama u znak odobravanja.
»Moram bolje odmjeriti« glasno pomisli sinko i

odbroji nekoliko koraka. Unazad? Unaprijed? Teško
je reći. Jedino izvjesno bilo je da je sada ispred njega
iskakao jedan krtičnjak, ali je zauzvrat slijeva ležala
odvaljena grana, a opet, kad bi se obrnuo u drugom
pravcu onda bi grana bila odostrag, a zdesna bi
došao kanalić – i u tom slučaju grumen bi zapao
slijeva... A u tom slučaju i odnaprijeda bi sigurno
nešto iskrsnulo, ako ništa ono neka magnituda...
– Srećom, novopronađeno mjesto bijaše sasvim

slobodno i nezaposjednuto, čak se činilo da se neće
odviše niti opirati, tim njegovim iskapanjima.
Ali onakvo kakvo je bilo, očito je zahtijevalo
grebanje, a ne kopanje. Sinko časak-dva promisli,
a onda skoči i odjuri kući po grablje.
Tako je, grabljanjem i gratanjem po površini,

završila neslavna epizoda sinkova iskapanja
vrijednosti. Zadovoljni smo da je ovom prilikom
ona fantastična izlika za sve, katica naša zvana
'slučaj', ispao na našoj strani. To je zapravo prava
rijetkost, pa ujedno i glavna vrijednost tog kopanja!
Jer katica–slučaj obično stoji na suprotnoj strani,
128

P
onoj gdje se slučajno događa puzanje riba po
kopnu pa im onda tim slučajem narastu noge, ili se
slučajno katkad događa nastanak kakvog svemira,
a o slučajnosti nekih znanstvenih otkrića da i ne
govorimo... recimo Livingstone, taj je stvarno
natrapao na centralnu Afriku...da ju nije pronašao,
ne znam kako bismo mi danas... tj. kako bi oni
danas... bili tako humani...
Povijest čovječanstva izbjegla je ovdje da sinko

slučajno ne iskopa nekog kapitalca, pa još da se
to slučajno negdje i pročuje... pa onda članci, pa
časopisi, pa prijemi, pa nagrade... Recimo 'Pismo
prvog čovjeka'. I to potpisano tim riječima. Koji bi to
urnebes nastao! Prvi, pa odmah pismen. I uz pismo
po mogućnosti složene kosti onog prethodnog,
još-ne-čovjeka, koji nije ostavio pismo nego je
ostavio samo svoje kosti..., itd., to ja zovem dokaz!
Ma reži me, reži, ako se eksperti ne bi odmah složili!
I evo, slučaj je htio da sinko NE pronađe to pismo,
nit pisma nit razglednice, baš ništa spektakularno,
štoviše, baš ništa uopće! A je li ništa dokaz? Nije.
A po kojim kriterijima nije? Eto nije nije i nije,
krešte jasike, i dosadne su toliko da se jato vrabaca
napokon sa njih diglo i otprhutalo u podne.
Blago onima koji su u dobroj vjeri kopali i kopaju

prostodušno, s uvjerenjem, u znoju lica svoga, i
potom gledaju kako na njihovoj njivi sretno rastu
glavice salate, grah, krastavci i mrkva. Blago
onome koji kopa bez prijeko potrebnih sumnji! Bez
abnormalnih očekivanja! Bez želje da iskopa!
129

P
Slobodan odnos prema povrću
Odnos prema povrću u cijelosti treba biti

slobodan. A prema zeljastom povrću po
mogućnosti i strog.
Zeleno lisnato povrće ne treba ni pod koju
cijenu prepuštati slučaju.
Recimo, ne treba prati salatu u glavici,
nadajući se nasumce da će mlaz vode
doprijeti skroz do unutra, do onih najmlađih
listića tkz. srčike. Da će voda nekako sama
tekući isprati blato i gnoj zavučene u lisne
nabore, da će se pužići i glistice sami otkeljiti
od svoje predivne hranidbene podloge...
da će natruli rubići u pranju otići sami, i
nadasve, da je stanje u središtu glavice isto
ako ne i bolje od onoga vidljivoga vani, tj. da
u srčiki nema neugodnih iznenađenja...
E, nije tako.
Neće se blato isprati samo
neće životinjice otići tek tako
trulež će se širiti, neće sama otpasti
a srčiku uvijek treba provjeriti.
Nije komplicirano, samo, velim, treba oštro.

List po list treba pažljivo odvajati, prati
zasebno, crne djelove otkloniti, očišćeno
potopiti, i onda još jednom dobro pregledati.
Triput isprati.
130

P
Sasvim je slično i s ostalim čupercima, s nogicama,
vratićima i ručicama, s kuštravim glavicama sveg
drugog povrća. Kelj, poriluk, špinat, cvjetača,
brokula, sve to treba temeljito raščepušiti, odvojiti,
razložiti, skoro analizirati. Nema veze što se ovo
pretežno baca u vrelu vodu (ali i ne mora!).
Zar je lijepo pri kuhanju gledati blatnjavu pjenicu,
i loviti kutljačom s vrha skuhane nametnike? Nije.
Zar je ugodno kusati varivo neodređene smećkaste
boje, gdje ne znaš je li to od nagnjilog lišća ili od
pregorenog ajnprena? Nije. E, pa onda...
Premda valja spomenuti da i ovdje postoje iznimke.

One postoje u svakoj gramatici, pa što ne bi postojale
i kod slobodnog tretmana povrća. Ovdje je iznimka
kupus. Taj se zaglavatio tako čvrsto i glatko da nema
šanse njega provjeravati. Osobito ako ga stavljaš
kiseliti u glavicama. Tu jednostavno trebaš imati
nepokolebljivu vjeru, doduše cum grano salis, i ne
samo 'cum grano' nego ide unutra soli na šake, a
ponekad i na vreće. Kupusu po pitanju prljavosti
ovdje ne možeš ništa, osim izvaditi kocijen prije
kiseljenja. I još nešto: upravo s razloga tog slijepog
povjerenja, treba paziti otkuda kupus dolazi.
Varaždinski zna prevariti. Zagorski je žufki. Futoški
ni pod koju cijenu – njega nakon kiseljenja možeš
baciti. Iskustvo je pokazalo da je za kiseljenje najbolji
lički, navodno ogulinski.
131

P
Malo drugačije stoje stvari s korijenastim povrćem.
I prema njemu se valja ponašati slobodno, tj. praviti
se kao da mi njemu činimo uslugu što smo ga
oslobodili ružnog podzemnog boravišta. Treba se
dakle držati osloboditeljski, što između ostalog znači
i ne dozvoliti da se pojavi riječ 'iščupati', 'iščupano',
i tome slično.
Kako to povrće ne bi postalo nepotrebno podozrivo,

nipošto mu se ne smije tepati. Nego mu treba glasno
klicati, usklicima niskih frekvencija. Naime, zbog
dugotrajnog tj. cjeloživotnog boravka u podzemlju,
korijenasto povrće prirodno je malo nagluho.
I prema svom položaju i prema svojim
sposobnostima ono je uvijek malo infra. Ono to
dakako ne treba znati, a pogotovu ne treba znati
da smo mi koji ga oslobađamo spram njega ultra.
Tepanje bi tu razliku učinilo očitom, te bi se time
umanjio trijumfalan osjećaj davanja slobode povrću.
Kroz klicanje i obazrivo postupanje korijenasto

povrće treba steći osjećaj svoje važnosti i korisnosti,
sada, kada je izvučeno na svjetlo dana, te ono sâmo
treba uvidjeti napredak (progres) od onoga svoga
beskorisnog čamljenja pod zemljom kada se samo
debljalo i bez veze raslo.
Ono se treba veseliti što će biti konzumirano, i treba

se dobrovoljno tome podvrgnuti. Ovo je vrlo važan
naputak, jer nedobrovoljno iskorišteno povrće gubi
na svome okusu proporcionalno nevoljkosti s kojom
je bilo pripremljeno.
132

P
Obazrivo pak postupanje uključuje:
a) nježno ali energično odstranjivanje ostataka rodne
grude s vanjskog plašta korijenastog povrća
b) obvezan individualni tretman. U ruku primiti
jednu po jednu mrkvu, jednu po jednu repu, jednu
po jednu ciklu, jedan po jedan krumpir. Temeljito
proučiti individualne kvrge i grbe svakog, primjetiti
kako su svi isti a različiti, sve u svrhu što potpunijeg
izvršenja točke a), kao i radi izvođenja završne
operacije.
Završna operacija: se sastoji u radikalnom guljenju.

To je bolno, ali uglavnom neophodno. Možda
iznimno mladi primjerci mogu djelomice izbjeći ovu
neugodnu završnicu, no stariji primjerci posve su
neprobavljivi ako im se ne odstrani pokožica.
Oprez: guljenje izvesti oštrim predmetima.

Korijenasto povrće ima naviku opirati se.
Paziti da oštar predmet ne ozlijedi operatera.
Guliti fleksibilno, u skladu s konfiguracijom
pojedinog obličja. Guliti tanko, radi zadržavanja
potkožnih vitamina. Odstraniti okca i klice.
Sveudilj nastaviti klicati.
Važna napomena: za razliku od lisnatog povrća

koje se obvezno baca u ključalu vodu, korijenasto
povrće lagano se spušta u hladnu vodu, ako ga se
odluči kuhati. Uz postupni rast temperature, ono na
taj način neće primjetiti da se kuha sve dok ne bude
bilo već skuhano. Tako se iz njega može izvući ono
najbolje, a da u okusu nema nimalo opiranja.
133

P
Slobodarsko postupanje i djelovanje zahtijeva i treća
vrsta povrća, nazovimo ga bubričasto-vodenaste
skritosjemenjače. Pustimo sada botaniku, i recimo
da su to rajčice, krastavci, bundeve i tsl., sve čemu
moraš sjemenke iščačkati prije uživanja. U ljetno
doba skritosjemenjače nabubre u tili čas, i još se nisi
snašao a već ih je puna njiva, i moraš biti efikasan i
brz da ti ne požute ili ne istrule.
Ova vrsta jedna je od najopasnijih za slobodna

nastojanja. To povrće smiješi se tako ljupko, i toliko
izgleda jedro, da čovjek nikad ne bi rekao koliko
je zapravo vodenasto, i kratkotrajno. Neki bi ga
najradije stavili na policu i dugo ga dugo zaljubljeno
promatrali. Ni slučajno ga ne bi boli, rezali, ili
sjeckali. Doista, ima nešto pogubno u onome kad se
dohvati nož da se zakolje rajčicu, i onaj prvi rez kada
iz nje crveno štrca...
Ali de, samo je pusti par dana na stalaži, i vidjet ćeš

kuda te dovelo to bolesno sažaljenje, koje uzgred
budi rečeno nema nikakve veze s milosrđem. Jer to,
braco, kako može zaudarati trula rajčica ili paprika,
to braco teško da ima igdje osim možda smrada
ljudskog raspadanja. To ti se uvuče, ma šta u nos, u
očne duplje ti se uvuče, taj smrad, a kada hoćeš uzeti
i baciti, to prsti propadaju do ničega, to ljigavo, to
sluzavo, to bježi a pritom se lijepi...– ne da više nije
za pojesti, nego ti se od pogleda na to povraća.
A vidi, svega par dana!
Zato slobodari moraju dobro paziti da ne popuste

ugodnoj vanjštini, i da ne padnu u zamku
odlaganja (opasnost u odlaganjima). Oni se prvo
trebaju osloboditi svog poriva da zauvijek zadrže
134

P
ljupku sliku pred očima. I još, trebaju se
osloboditi kompleksa da ih netko gleda u
postupku tamanjenja bubričastog povrća,
i da bi nekome sa strane mogli izgledati
netolerantno. Odmah i neodložno po berbi
oni trebaju slobodno pristupiti velikom
masakru povrća, rasjeći ga, povaditi
sjemenke, termički obraditi pa i zgnječiti
naposljetku. I neka ih nitko zato ne naziva
ugnjetavačima!
Ima još mnogo drugih i raznih vrsta povrća,

poput mahunarki, šparoga, rabarbare pa
čak i maslina, ukoliko masline ne pribrojimo
u voće. Sve te vrste zahtijevaju ipak samo
jedno: slobodan odnos prema povrću.
Nikakva voda, ni gnojivo, ni pesticidi,
čak niti najbolje namjere, ništa, ništa ne
može zamijeniti slobodan, nesputan, pun
promišljanja i dubine, iskreni odnos prema
povrću – ono jedino što dovodi do vrhunske
delicije. A nije li upravo ta delicija, šire
gledano, povod i svrha onomu što ljudi
vole zvati 'mudrošću'? I nije li onda, dakle,
vrhunska mudrost gajiti slobodan odnos
prema povrću?
135

P
Četiri vjetra

P
Rokeri
U ponedjeljak su došli rokeri.
Zašto baš u ponedjeljak, i otkud baš rokeri,
nepametno je pitanje koje dosad još nitko nije
postavio, pa se neće postavljati ni ovdje.
Ali u odvagivanju raznih dana, u njihovom

raznostraničnom razopipavanju, u zaduhu njihova
kasnojutarnjeg pojavljivanja – ponedjeljak, baš kao i
ostali dani, ima svoju osobitu ulogu i mjesto.
Jer, nota bene, dani se pojavljuju daleko kasnije
od onih finih, bistrih, i mnogohvaljenih zora i
praskozorja! – dakle, kada je sunce već dobrano
odskočilo iznad horizonta, kada su se ptice naužile
dovoljno jutarnje svježine, kada je pomalo rosa već
posustala – tek tada javljaju se polako UTO, SRI,
ČET, PET, SUB, itd.
Oni svoja teška (ili možda laka?) tjelesa izvlače

polako iz nesanice, kao kakav tromi medo kad ide
na bal. Onda počinje ekspanzija: oni se rastežu,
rastežu da je to nemoguće, rastežu se sve do krajnjih
granica. A u njihovom slučaju ta krajnja granica je
datumska granica neznanog nultog meridijana.
Pa kako je to sigurno ko amen, da kada ustane
četvrtak i protegne se, to protezanje vrijedi posvuda
– ono nema razloga posumnjati da pojedini dan
ne ekspandira jednako sveprisutno i tu kod nas,
udolinicom i planinicom. Osim ako – osim ako nije
riječ o onom neulovljivom prijelazu gdje još uvijek
malo traje srijeda, iako je ponoć već odavno prošla i
premda se razvlačenjem srijede u područje četvrtka
krše općeprihvaćeni dogovori...
137

P
Neka ne zbunjuje ako je dana kao dana u prošlosti
možda negdje naizgled bilo i više, a negdje drugdje
možda i manje. Znalo je biti da se misli da ih imade
deset, a znalo je biti i da ih se imenuje samo pet. Ovi
prvi vremenom su se negdje izgubili, a drugi pak
vremenom su se popunili. Slično kao kod prirodnih
elemenata, situacija je opće uzevši bila tako dugo
nestabilna dokle god se nije – bilo otpuštanjem bilo
pridodavanjem – njihov broj zaokružio u brojku
sedam. A opet, sve se to prije čini kao neke ljudske
stranputice, kao lutanja ili priraslice, – jer dana je
od samoga početka temeljito bilo sedam, glavom i
bradom, imenom i prezimenom, riječju i djelom.
I svaki je od njih, odmah po postanku, donio sa

sobom svoje određene karakteristike, debljinu
i visinu, navike, temperament, sposobnosti i
mogućnosti, mane i vrline. Tko ne prepoznaje kako
je petak, npr. mršav, iscijeđen i pomalo histeričan, a
kako je srijeda balansirana i protočna poput ljubazne
službenice sa zlatnim cvikerom koja svoje privatne
probleme ostavlja kod kuće? Tko ne pozna utorak s
njegovom vedrom probojnošću, kako je ambiciozan,
spreman i poletan? Tko se ne sjeća druželjubive
subote, dobroćudne i utješne poput penzionera
koji ima vremena saslušati i ohrabriti, poduprijeti i
pomoći?
Pa je tako i ponedjeljak imao nešto svoje. Sam po

sebi bio je on dan bezvezan, nekakvo uhodavanje,
hvatanje konaca, manje-više bauljanje, ali je ipak
imao u sebi jednu značajnu crtu. On je bio točka s
koje se stvari mogu razviti u mnogim smjerovima,
točka potencijalna, nešto u smislu 'i najveće stvari
započinju s prvim, malim korakom'. Sadržavao je
138

P
u sebi faktor iznenađenja, neočekivanih radnji i
susreta. Ponedjeljak je, da tako velimo, obećavao, a
što – da li nešto glupo ili pak nešto izgledno – to se
tek trebalo vidjeti.
Sasvim u tom istom stilu banuli su, dakle, u

ponedjeljak rokeri. Bauljali su bili od Baltika prema
Jadranu, u potrazi za divljim doživljajima, i kud će
nego kroz Liku. Oni pojma nisu imali da je to 'lika',
ali odmah su se oduševili. 'Hu, koja pustopoljina',
rekoše te na prvom skretanju siđoše s asfaltirane
ceste i udariše makadamom preko polja i livada.
Motori im zadovoljno rzali, oni dodavali gas
nemilice, dizali buku, dizali prašinu, baš će biti
zanimljivo promatrati idu li ti njihovi motori i na
travu, pasu li štogod, jer odavde do vječnosti nema
više nijedna pumpa...
A jurili su bome kao da imaju čak i neki cilj, i uskoro

se bome i pokazalo da im je cilj: iznenaditi baku.
Posve pristojan cilj, gotovo neostvariv: jer baku
je bilo iznimno teško iznenaditi. Baka je već bila
pregrmila i dva rata, i tri države, i emigraciju, i
imigraciju, i bogatstvo i siromaštvo, i imati i biti, i
postala je strašno jednostavna. Mogla je pod stare
dane kao iz topa odgovoriti na ona nemoguća
pitanja 'tko sam, što sam, gdje sam, čemu težim',
itd., u posve jednostavnim odgovorima: ja sam baka,
ponedjeljak je, deset ujutro, pomuzla sam krave,
okopala povrće, pristavila ručak, kod kuće sam.
Samo što nju to nitko nije pitao, pa je zato sjedila i
šutila.
Nije ih uopće primijetila izdaleka, nego tek kada

su pali pred kuću – dokotrljali se zapravo– kao
139

P
one okrugle munje iz vedra neba: u crnim kožnim
odjelcima, s mamuzama, s niklovanim motorima –
rulali su se po stazici kao po pisti – i dabome da se
malo iznenadila. »Ma otkud ste me našli, kožni ne
bili!? Nije vam ovo Amsterodam, da se rojite gdje
vam se svidi!« Ali usprkos ovim grubim riječima
glas joj je zvučao poput dobrodošlice. Jedino,
namjerno nije htjela na engleski.
Šta bili? šta našli? rokeri su uredno privezali konje

za tarabu i izvadili svoje ponjavice. Da su se čuli sa
svojima istima takvima u Americi – oh, yes, give me
a call, stay in touch – i ovi da su im rekli za baku.
»Morate posjetiti baku«– tako su im rekli – »baka je
stvarno cool«. Živi negdje iza sedam gora i sedam
jezera, otprilike na četiri petine puta od Baltika do
mora.
Čuli su da baka ima krave, a čuli su i da krave daju
mlijeko, i još su čuli da se od mlijeka pravi sir – a
Ameri da su im rekli, oh yes, da je baka stručnjak
(ekspert) za pite od sira....
A kako to Ameri znaju? preko satelita? Ne, nego

tako što je baka dok još nije bila baka u Indiani pekla
pite rudarima – i eto – čitava Amerika bruji od fame
o tim pitama. Znaju svi za baku, i pitaju, kako je
smjela otići prije nego što je postala slavna. Plaču
za pitom. Jedu surogate. Sjećaju se s nostalgijom,
a smislili i pjesmicu 'Bye, bye, miss american pie'.
Lom.
»Aa, pita!« reče baka i otare ruke o kecelju. »Hote,

hote mladići (nije znala da se to zove 'rokeri') sad će
baka vama umijesiti. Začas ćemo mi to.« (Samo ne
znam koji to 'mi', jer se sinko naglo izgubio, gazdar
140

P
je negdje daleko već od rana prevrtao sijeno, a rokeri
polijegali po dvorištu bez želje da im se ponudi
posao). Sad je bilo na njoj da iznenadi njih, i da
ljudi jednom u životu vide što znači raditi vlastitim
rukama.
Ona uze vrč vode

zdjelu brašna, šaku soli, i uroni ruke do lakta
u tu blaženu smjesu: Pa kad poče da ga
vrti, da ga okreće i melje, da ga stišće, da ga
steže, kad stane da ga propušta kroz šake,
da ga spaja, da ga veže – to prštalo je sve uokrug
poput bijelog vatrometa, poput bljeska.
No to još ne bje ništa prema ovom:
kad poput propelera te vel'ke grude tijesta
nad glavu svoju diže
i stade vući, tući, navlačit i razvlačit
i okretat ga brže od specijalne mašine: sve usred
zraka, i tako dugo, dok kao papir tanka traka
pod prstima joj osta, od one bezoblične gule. –
Tad položi ga nježno na dasku međ dva stolca
i odahne duboko: sad neka se suši. Nek postane kora.
– Ajmo sad nazdravit jednom rakijom! – reče

rokerima koji su od čuda zaboravili i piti i pušiti. –
I jednu sigaret molim za mene, čisto radi društva.
Tijesto neka odstoji, a mi ćemo dotle popiti čašicu,
okrijepiti se i zapjevati.
Ali nećemo te vaše, habu-habu, bez ritma i reda,
nego ćemo onu našu staru, onu što žeže i peče i dira,
do dna!
I zapjeva baka pjesmu novu, četiri note u tri reda,

pjesmu iz korala »Kolala Korana«.
141

P
PITA NAPITNICA
Iz bijeloga onoga svijeta i odonud polja širokoga
Sa četiri stranice njine i sva četir čoška što ukrug se
vide dokle pogled seže
a vjetrova četir odonud sa zadrškom začudnom
puše, zadrškom začudnom:
Odonud po pustari ovoj su mnoge vojske već legle
i šatori razni se vili
A opet na kraju to kamena pustinja osta u koju ste
i vi sinci pali, poput mnogih
Iz bijeloga svijeta.
I mnogi zaglaviše ovdje, tkokoji od ruke dušmanske

a drugi opet od vuka, medvjeda il zmije, no tekar
su rijetki bili što našli su po što su stigli, u pustinju
ovu: po pustinju svoju, koji su je ovdje došli tražit,
izgubili su stazu i zalutali na koncu u labirintu
svoga srca kamenoga. Zato sinci
osluhnite dobro koji ćete slijedit glas, u pustinji, da
ne zaglavite ovdje
Poput mnogih
Tek jedna mi dobra je vijest za vas sinci preostala,

razmetni sinci
da ludosti vašoj i napasti i bolesti crnoj kožnoj pod
suncem lijeka ima
baš tu gdje polijegaste bolesni po zemljici crnoj,
skoro na samrti
gladni i žedni, goli i bosi, slijepi i hromi od vašeg
ništavnog, čoravog puta
baš tu je danas vrijeme kad past će ambra s neba,
kruh slatki, od kog moja pita nabujat će i narast
obilno za sve koji žele jesti, ozdraviti žele
Da, dobre li vijesti!
142

P
Stog jedite i pijte! Otvorite pogled svoj za ono što
dosad još vidjeli niste,
ni doživjeli nikad! gore srca! digni čaše! Nek slavno
odjekne ova pjesma nek vaše žalopojke postanu
hvalospjevi!
nek vino poteče u potocima na slavlju na koje
pozvani svi ste! svucite vaše prljave tralje, odjenite
halje srebrene i čvrste, i budite novi! nad-svoji! pa
dignuta čela i Desnicom junačkom iskupite dugove
vaše, ne bježite od njih, eda bi slobodni hodili
daljepo bijelomu svijetu
Stog jedite i pijte!
Da je sada bilo vidjeti rokere, kako su se

zabezeknuli! iako mnogi to nisu htjeli pokazati,
nego su se žbokali i hihotali i kreveljili da prikriju
zbunjenost. – 'Ej, veli da joj smeta na nama prljava
roba' – rekoše jedni i stadoše se svlačiti do pojasa.
Jedva su i dočekali, jer je sunce zbilja bilo upeklo,
i ispod tih crnih jaketa stvarno su već pomalo
kuhali... Drugi su se poveselili vinu, veli, rekoše, da
će biti vina u potocima. I spominjanje 'slobode' im
se sviđalo, to poglavito, jedino nisu mogli dokučiti
otkuda baka zna za dugove koje su doma ostavili,
i eto, nije baš da su pobjegli, nego je to bila ta viša
filozofija koja računa da su oni od kojih su lovu
uzeli na neki način dužni oprostiti im dugove kako
bi ispunili humanističku svrhu uglednog građanina.
Znam da je malo teško, ali kako je to teško shvatiti
nama tako isto je bilo i njima, pa su se na spomen
dugova ipak malo lecnuli i zaključili da baka mora
biti vidovita. Međutim, što dalje, kako im je sadržaj
napitnice polako dopirao do mozga a kreveljenje
kopnilo, stala su se među njima zapažati i pojedina
zabrinuta lica. Jedan mali, žuti, gol do pasa, brižno
143

P
je opipavao svoje prsne mišiće i duboko otpuhivao
oštar lički zrak. Udahnuo bi, zadržao neko vrijeme,
zakolutao očima, i onda polako ispuštao. Vidjelo se
da ga osobito brinu pluća i da su u zasjenak pale sve
dosad izvedene joga-vježbe koje garantiraju direktno
kozmičko udisanje. 'Čini se da sam ozbiljno bolestan'
pisalo mu je na čelu, 'a vidiš, nisam pojma imao dok
mi nije rekla... iako sam oduvijek to naslućivao...'
I još nekolicina njih zabrinuto su se prepipavali i
zagledali u svoja znojna ponešto zapuštena tjelesa
ne bi li ugledali bolest o kojoj je pjevala baka.
A kako na tjelesima osim rečenog blata i znoja nije
bilo baš ničega, zabrinuli su se još više. Jednome je
čak proradio gastritis, protumačen momentalno kao
zadnji stadij raspadanja, i taj je sav očajan sjedio po
strani gluh za sva razuvjeravanja da ne ide to tako
brzo... Ukratko, nakon početne zafrkancije nastupilo
je među njima neko nervozno komešanje, i uskoro
su svi zvjerali okolo neće li se pojaviti kakav vuk,
medvjed ili zmija pa da i oni ovdje zaglave.
Sunce je veselo sjalo kroz mladu grabovinu, rječica

je žuborila, mirisalo sjeno, no njima su jadnicima
to sve bili signali da im se bliži neka strašna
opasnost. Pita je bila gotova, reš-pečena, ali oni
su izgubili svaki apetit. Nek se sjetiše da bi trebali
biti vegetarijanci (bez mlijeko/jaja), neki nabrzinu
izmisliše askezu, a neki prezrivo dobaciše da se
oni 'neće dati ucjenjivati'. To posljednje bî dapače
pogoršano bakinom sljedećom izjavom da nema jesti
pite tko ne opere ruke. To ih je pak zgrozilo tako
da su se na koncu uvrijedili, i takvi uvrijeđeni stali
su se spremati na polazak. Bila je to doista, kako
veli prva kitica 'Pite napitnice', kvadratura kruga:
ili gladan otići od pune tepsije spremljene ni za
144

P
koga nego za njih, – što je normalnom umu moralo
izgledati kao glupost, osobito jer su zarad te pite
ovamo i došli – ili pak priznati glad, pojesti pitu i
reći 'najljepša hvala'. No, ako bi učinili ovo drugo,
činilo im se da bi time prestali biti strašni rokeri,
strah i trepet podneblja, tj. da bi time zaobilazno
prihvatili i onu drugu stranu pjesmice, onu koju su
se pravili da ne čuju. Jer ove stvari uvijek, uvijek,
ali uvijek dolaze u bloku: 'takvi ste i takvi, ružni
prljavi zli, ali evo, jedite i pijte, i prestanite s tim.'
Jest, jest, to se opet bila pojavila asimetrija, zakleti
neprijatelj harmonije, zaoštrena u vrlo izravnom
pitanju: jesti ili otići? Ako su doista bili bolesni,
pita je bila ta zdrava hrana koja ozdravlja – tako je
stajalo u pjesmi. No ako nisu bili bolesni, čemu su se
onda previjali okolo i držali za glave i držali dijetu,
i bili tako zeleni od straha? Jesu li to oni namjerno
slušali samo jednu stranu pjesmice, samo jedan
zvuk, samo jedan ton, koji je tom zakržljalom sluhu
morao dakle zvučati izvanredno prijeteće? I zar to
već nije bilo u suprotnosti sa zdravim razumom,
da bi nejačka vremešna starica mogla ikako prijetiti
njima, mrgama i hrgama iz bijeloga svijeta? Ali ne,
tu argumentacija više ne pali, baka se ispriječila
između njih i pite kao nepreskočiva prepreka, i
plašim se, plašim se, kako bi to moglo u njihovim
naopakim glavama završiti... Najbolje bi bilo da
zajašu na motore i odu, ali evo, oni ne odlaze, nego
stoje i čekaju ili da baka popusti, ili da im pita sama
uskoči u usta te da i pita i baka budu zahvalni što
oni uopće hoće nešto konzumirati. No to se ne
događa, i oni lagano već smišljaju kako da pretuku
baku, pojedu pitu da nitko ne vidi i tako izvuku
i ovce i novce, i jare i pare, i stisnu i prdnu, i još
ostanu u sedlu propovijedajući pacifizam sve dok
opet ne nalete na pitu... i novu baku.
145

P
Polupani lončić
Sinko je dotle već sedmi put optrčavao oko kolibe,

kao Izraelci oko Jerihona, s time dakako da nije imao
namjeru bilo što srušiti nego dapače – konstruirati,
podići, izgraditi. Ta mu je ideja pala na pamet od
trčanja: on se često znao zajuriti niz blagu padinu i
uživati u nježnom lahoru koji mu je ususret hladio
čelo, hladio obraziće i pirkao oko ušesa. A čuo je i
gdje se kaže 'leti kao vjetar'. Pa je odjednom zamislio
da bi trčanjem uokrug mogao on sam nekako složiti
tu famoznu ružu vjetrova, jednostavno tako da
proizvede pirkanje ili, ako bi trčao brže i jače, onda
čak sasvim pristojan vjetrić koji bi osjećao ne samo
on sam, nego i bilo koja osoba koja bi se baš tada
zatekla blizu njegove putanje.
Bio je to mudar plan, samo što se nažalost nije

ostvarivao. Optrčao je sedam puta – ništa; optrčao
osam, i devet, i deset, i jedanaest, no tek kod
dvanaest se nešto stalo događati. Ali ne ono što je
očekivao, premda je s druge strane bilo apsolutno
nemoguće pojmiti što se to točno očekivalo.
Je li se očekivalo neki veliki kao kompas, koji bi
kao pokazivao strane svijeta? Je li se očekivalo
da vjetrovi pokažu redom svoja lica, sjever/
sjeverozapad, jug/ jugoistok, i tako redom? Je
li se očekivao neki elektromagnetski potencijal,
neko treptanje i treperenje? Nešto svjetlosno?
nešto energično? nešto opipljivo? nešto nevidljivo?
nešto nevidljivo što postaje vidljivo? neka objava?
Otkrivenje?
146

P
Ništa se to nije znalo, ništa ništa, ali se zato znalo
ono što se doista i događalo: sinku se jezik ispružio
do poda, usta suha, u mišićima slabost – nakon
dvaneaest krugova jednostavno više nije mogao
trčati. I tako se polako vukao prema prednjem
dvorištu, posve neupoznat s dramom koja se tamo
netom odvijala. Krenuo je prema guštirni da se
napije vode, makinalno segnuo da dohvati odozdo
emajlirani lončić, zagrabio, kad gle: lončić polupan.
Curi. I tako je popio samo malo, koliko se već bilo
zadržalo vode na dnu.
Tek sad mu je palo napamet da pogleda malo

oko sebe – jer polupani lončić, to ovdje nije bilo
uobičajeno. Tko bi polupao lončić, i zašto? Vidio je
rokere gdje upravo odlaze, gurajući potuljeno svoje
niklovane mašine, i baku koja je stajala na kapiji i
uporno vikala za njima ' jedite! uzmite' – ali oni se
nisu okretali. Možda nije ni primijetila da su joj bili
radili o glavi. A možda i jest. U svakom slučaju,
nešto je rokere u zadnji tren spriječilo da svoje
probleme rješe šakama: jesu li to bili elementarni
ostaci kućnog odgoja, ili je to bio sam dragi Bog na
nebu, ili načisto lijenost jača i od najjačih tenzija –
tko zna? Na nečem su se ipak morali iskaliti, i tako
su našli taj jadni jedini lončić i njega par puta bacili
o tle, išutali nogama, a mali žuti bolesnik čak je htio
po njemu skakati – ne znam što mu je lončić skrivio,
valjda je u njemu vidio neki daleki uzrok svoje
umišljene bolesti.
Polupani lončić? Sinko je zamišljeno vrtio stvar po

rukicama. U jednom djelu mozga, tamo oko srca,
bilo mu je žao, prvo sebe jer sad neće imati iz čega
piti, a onda malo i bake jer je presiromašna da kupi
147

P
novi. No u drugom dijelu mozga rojile su se druge
misli, tj. kako sad taj konkretni lončić prenijeti u
prenosilo, tj. u metaforu. Bilo je nešto, bilo je nešto
takvo... i sjetio se! polupani lončić, to je bio usklik za
prekid igre!!
– po-luu-pani lončić, po-luu-pani lončić! – a to se

smjelo vikati samo u slučaju kad netko prekrši
pravila igre. Znači: ako se pojavio polupani lončić,
onda je netko kršio pravila, i na sinku je bilo samo
da odgonetne tko je subjekt /podmetač toga kršenja.
Baka nije, rokeri nisu, s njima je sve bilo O.K.: dakle,
ostajao je on, sinko.
Koje pravilo on krši? Pravilo br. 1, koje glasi:

Ruža vjetrova ne može se iskonstruirati. Ona nije
ničija prćija. Ona dapače uopće nije konstrukt.
Koliko god pametan bio, ne možeš ti smisliti – a
kamoli proizvesti! – ružu vjetrova: nju su već
predvidjeli oni koji razmjeravaju osam glavnih
kutova. Ti si tu zato da učiš, da čitaš, i da
paziš dobro da te pojedina slova ne odvedu u
nepredviđenim smjerovima.
Jer, da ponovimo aksiom 1.: ne pušu vjetrovi zato

što se zemlja okreće nego se zemlja okreće zato što
vjetrovi pušu. Tako jednostavno, a koliko je oko toga
dosad već izbilo nesporazuma!
Elem, tako je polupani lončić za baku značio običnu

materijalnu štetu, a za sinka – stop za njegove
stranputice. Kao i u igri, polupani lončić je gubitak
za one koji igru dobijaju, a dobitak za one koji u
igri gube, i ujedno njihova šansa da u novom krugu
budu dobitnici.
148

P
Razmatranja o prostoru
Ništa nije jednostavnije od razmatranja o prostoru.

Prostor se razmatra ovako:
– izbace se sve stvari iz ladica i ormara, s polica i iz
škrinja, sve na otoman, ili ako je otoman premalen
onda na pod sobe.
– sa zebnjom i tjeskobom gleda se nekoliko minuta
u tu nepreglednu gomilu stvari:
– postavlja se samopitanje: kome treba u životu
toliko stvari? pola bi ih se odmah moglo baciti, a
da se nikakav manjak ne osjeti;
– iz druge polovine može se izvući onih pet-šest
koje su u upotrebi; ostatak spakirati.
E, sad, tu dolazimo do pravog razmatranja o

prostoru. Pakiranje čini samu bit prostora. Veliki
predmeti postaju začuđujuće maleni kada se dobro
spakiraju. Kapute, jakne i debele veste se izvrne
naopačke, ruke uz rebra, preklop okomito, preklop
vodoravno više puta uzastopno, i na koncu se dobro
istisne zrak. U novije vrijeme postoje i nekakve
vreće, na vakuum, i kaput se slegne kao frisbi – no
ovdje to nećemo spominjati jer govorimo o zabiti,
ovdje je i običan kartonski kofer senzacija – ipak,
dobro je znati to za vakuum.
Male pak stvari, poput čarapa, gaća, sapuna,

četke, marama, pa i grudnjaka, služe da se popune
praznine među velikima. No i njih treba što bolje
stisnuti, koliko se može, jer nije svejedno spakirao
ti četiri ili četrdeset pari nečega. Zašto? pa, što god
ne spakiraš, ostat će ti vani i praviti nered (nećemo
sad gnjaviti s riječi 'kaos')– stvari koje se motaju
149

P
'izvan' uvijek unose zbunjenost i pometnju. Dobro
upotrijebljene male stvari idealne su za istiskivanje
zračnih jastuka iz ograničenog prostora kofera.
One u biti manje popunjavaju, a više zapravo štede
prostor.
Cilj je, dakle, spakirati maksimum stvari u minimum

prostora. Razlika je, naime, vući za sobom – kad
putuješ ili se seliš ili samo pospremaš – razlika je
vući ogromni kofer nepotpuno spakiran, ili malu
putnu torbicu dobro zbijenu. Ili seliti deset kutija
umjesto sedam. Ili platiti dva kamiona, umjesto
jedan. Itd. Riječju, stvari nikad ne može biti previše
(iznimka je smeće), a prostor nikada ne može biti
dovoljno malen.
Ono što bi odavde trebalo zaključiti nešto je sasvim

neočekivano: u uvjetima zrakopraznog prostora
moguće je mnoštvo stvari, jednu nezamislivo veliku
količinu predmeta, sabiti u sasvim minijaturni
prostor. Tek s postojanjem zraka stvari ekspandiraju,
nameću se i tvore nered koji neprestano valja
suzbijati. I sad, molim, nek' mi netko kaže, kakav je
'prostor' u svemiru? Zračni ili zrakoprazan?
A zrak, atmosfera, je li viđeno ikada igdje osim
ovdje na zemlji? I nije li onda ovdje to stalno leglo
kaosa? I nije li onda taj svemir, u kojemu je sabijeno
toliko golemo– ali ne i beskonačno! – mnoštvo
stvari, nije li on zapravo na entu puta manji od onih
silnih nula s kojima se razbacujemo? Mali, sažeti
svemir.
Ono sve – što znamo – o njemu – to je stvarno tako
malo – u dv'je riječi sve bi stalo –....
Stvoreni prostor/vrijeme.
150

P
MEĐUVRIJEME
To dan ko drljaču za
sobom koprenu staklastu vuče
i bića bezmjestna
za oblacima prašine se sliježu.
To noć ko odaliska iz
škatulje sve tanje duplje suče
a obelisci modri u snop se

gipki vežu.
No međuvrijeme, gdje je?

Zar zbilja
onostrano sutonu, s ovu stranu zore?
Zar zbilja
ponoći odostrag, tik do pred podne?
Zar zbilja? Zar zbilja?
Zar zbilja
Iz prazne tame htjeti silom

izvabit svjetlost veliku?
Zar tama zbilja svjetlost guta?
A da se to možda samo ne čini?
Il' ipak svjetlost razbija tminu?
I svjetli vječno, unatoč pomrčini.
Da l' ipak?
151

P
Razmatranja o satovima
O, koliko li je samo već bilo tek sati! koliko li samo li

vremena je tutnjikalo mimoli i poredli, hop!
Sat drugi! hop! sat treći li!? hop-hop!
Kako li su samo te zubiće, zubiće, precizno
isturpijali; kako li je to samo točno zahvaćalo,
zahvaćalo, jedno drugo guralo! odmicalo! pomicalo!
Pa kazaljka! Vršak samo, se tiče.
I onda, ni vidjeli, ni ticali se više ne tiče nikog, sjetili
se – čip/kvark– i sada još samo brojka, pravilo,
uputa – Ali glavno je da još uvijek drži, veže,
zupčanik, – da, da!, – glavno je da oko kadgod
sjevne, nepogrešivo pecne taj quantite negligeable, da
se busne! AHA! Sad je čas je.
Oj ti veliko prezrivo vrijeme kako li su te smotali!

kako li upregnuli!
a u što? a u što? u curilo obično, u dva lijevka s
uskim grlom po sredini...
a za što? a za što? običnog kuhanog jajeta radi; i
kako god pješčano vrijeme curi, ti nisi nego mjera
od tri, ili pak famoznih pet minuta, koliko treba da
jaje od sirovog postane meko, ali bez greške kuhano
meko.
Ti si jajeta kuhanog savršena mjera, TO vrijeme!
A kako onda? Da uzmemo vrijeme prirodno?

Da velimo da ne curi, nego da se kreće? a kako
onda? a je li u krug? a nije baš ni u krug, nego više
u znaku kućice puževe. Da. Ili pužnice uha.
Da. Ili ovnujskog roga. Ili spiralne opruge
zupčanika, odbace li se sve simplifikacije.
152

P
A ako tako, zar se onda i sunce mora izračunati?
Zašto se to kazalo, taj 'štapić' baš ovdje, a ne ondje
zapiknuti treba? –
– jadikovao je sinko dok je grabio četvrtastom
smeđom livadom,
a u velikom džepu zveckao mu i škljocao limeni
bakin sat, b.r. budilica.
Sat je taj, pak, oduvijek stajao – ne samo da je stajao

na kredencu, nego je i iznutra, mehaničkim žićem
svojim stajao, znači niti je išao pa čak nije ni kucao.
Ako je ikada kucao, to je bit će bilo u dućanu, ako je
ikada i bio u dućanu, uopće.
– šta? šta se tu ima toliko iščuđavati? naravno da
satovi ponekad stoje u dućanu, iako ih se očekuje
pretežno kod urara.
Ali oni kod urara, ti se tamo ne kupuju – oni tamo
samo budu, i vječito nešto pokazuju, u pravilu
različito – he, he, he, – vrijeme....
Što ću sad, mislio je sinko, gdje dakle da ga

posadim?
Na njivu – možda bi tamo bacao sjenu – no ali, i
sjenu je kao i sunce valjalo izračunati: s početka
kraće, a onda odjednom sve duže, kako se nižu
zapadajući sati... A budilica više okruglasta. Pa baca
i takvu sjenu. Makar je i ukopao, ne želi i ne želi
pokazati pravo vrijeme. Gadno.
Drugo, – nezgoda – lim je. Zarđat će, to je jasno

kao jedanput jedan. To dragocjeno – nemjerljivo
– mjerilo vremena pretvorit će se vremenom u
konzervu. I ne daj Bože da netko na to nagazi – eto
ti tetanusa.
153

P
A u tome ima istine barem utoliko što vrijeme (sat)
uistinu katkad čovjeka pokoči i grči. Grč izazvan
vremenom (satom) smjelo bi se gledati kao pri-
mjere-vremeno, pri-mjerevreme-no, prije-vrijeme-
mjereno, itd. No s druge strane, takvo vrijeme (sat)
zakopano i korodirano, moglo bi biti i eksplozivno
– a to ipak nipošto nije bila prvotna namjera, ničija,
pa ni sinkova.
Zato je odlučio da budilicu ipak ne zakopa, kako
kasnije ne bi morao snositi konzekvence.
A da ga navijemo? sinko pogleda oko sebe.

U komušinama odostrag nešto šušnu, opet vjetrić
sada nepotrebno, jer se za navijanje tražio ključić
ili barem ukosnica, ili ma kakav metalni predmet
kojeg ovdje nije bilo ni za lijek. I to s pravom.
Kroz rupu na potplatu upadne mu, međutim, u
cipelu kamenčić, i to ga bocne, i podsjeti na... Ah,
da! reče sinko. Glasovi, glasovi. Ne glasovir. Pusti
sada muziku. Sada je: če-/ tr-/-naeeest / saaati/
/ četrdeseTdvije mi-/nuuute// dvae-sT se-kun' –
di//. Dobro. Hvala što ste mi rekli. Molim na pažnji.
Baš je bio rastresen! pa kako bi i mogao naviti sat,
prije negoli je odikud čuo koje je točno vrijeme? Ali
naopako, ako čuje točno vrijeme, što će mu onda sat?
Sva sreća, međutim, da sat nikud nije krenuo, jer

već nakon pet-šest koraka situacija se iz korijena
izmijenila. Onaj isti vjetrić iz komušine malko se
propeo, otjerao oblačić, krpica neba zaplavila, na
puteljku proskakutala prepelica, trave uz put se
zalelujale...– bilo je savim drugo vrijeme, ne-točno,
ako je ono maloprije bilo točno, – možda: se//
damnaeeest saati//peet//mi'nuuta//pedese//T
// se-kun'//di ? – ili kakvo mu drago – i što bi sada
154

P
bilo da je on namjestio na Ono vrijeme? Morao bi
ponovno sve micati... unatrag? unaprijed? dok opet
ne dođe na Točno.
– No, dobro, dobro, – gunđao je – ajde... narihtat

ćemo. Izvadi sat – ma otkud samo ovdje toliki džep?
nije ga se uopće sjećao – osluhne – bilo je mirno –
popipa sa stražnje strane koju dosad također nije
primijetio – i napipa šarafić.
Gle, gle! Moglo ga se i okretati! I kazaljke su se

pomicale, premda je velika bila malo iskrivljena i
uvijek zapinjala za manju ako je ova bila na pola pet.
No to nije bilo tako bitno, jer ionako nije bilo pola
pet, nego je bilo točno: de-//seT// s-aati//še//-
snajsT//mi-nuuTa//tride//set/ se-//kun'//dii.
'Nema veze' uzdahne sinko. – Preskočit ću doručak,
pa ćemo ručati kasnije (–ranije? – unaprijed? –
unatrag?) – poslije? – poslije čega?
– Poslije –poslije–dunje! – odreže sinko, namjerno
apsurdno. Već ga je nerviralo to inzistiranje na
prije/kasnije, pred i poslije. Bude li se to dalje tako
brkalo, tko zna kada će naići pravo vrijeme ručku–?
Što ako uvijek (ručak, doručak, večera, buđenje,...)
bude prije ili poslije?
I da apsurd bude veći, u taj čas nešto – ne u

budilici, ne u stanju stvari,– nego baš u njegovoj
glavi napravi 'KLIK'. To je taj prvi klik, najbolje od
najgoreg – dakle naj- najgore— što apsurd može
učiniti čovjeku. Sinko pogleda u sat i pomisli da je
shvatio. Pih – pomisli – pa sat uopće nije važan...
Glupan stoji, okreću se samo kazaljke, i to još kada
ih Ja pomičem... Ako može biti vrijeme koje hoće,
onda i ja mogu jesti kada hoću. Kako li se samo
155

P
nametnula, ta limena kantica, da se sve mora ravnati
po njoj, a ona se ravna naizgled ni po čemu....
No, ovo je definitivno bio najopasniji trenutak

priče. Prijetila je opasnost da sinko uzme budilicu,
otpljune, te da je zavitla i baci preko polja i njiva
daleko, daleko, kao da nikad nije ni postojala. Kao
da nije stajala na kredencu i brojala njegove mlade
dane i minute, kao da nikad u njegovom životu nije
predstavljala ništa. Ni buđenja, ni dolaske iz škole,
ni nedjelje, ni svetke ni petke. Prijetila je opasnost
od svekolikog prezira vremena. Prijetila je opasnost
da nikada ne dozna pravu svrhu i zadatak sata/
vremena/budilice – kudilice!
Hoće li? Neće li? Što će uraditi? vrtio je neodlučno

taj limeni, gotovo beskoristan, pomalo besmislen, a
zanatski prilično šlampavo sastavljen predmet po
rukama. Nije to bila nikakva antikna, niti švicarska,
niti s osobitom pomnjom izrađena budilica,
naprotiv, obična socijalistička, – kineska, sovjetska
ili čak domaće proizvodnje. Nekvalitetna boja
već se uglavnom izgrebala i ogulila, jedna nogica
odvajkada je otpala pa budilica čak nije mogla niti
stajati samostalno, nego se često izvrtala i padala
zbog čega je i lim na više mjesta bio ulubljen. Bila je
nezgrapna, pa čak i ružna.
Ružna??! Ružna!!? KLIK- KLIK – opet je, ovaj put

duplo, klikalo u sinkovoj glavi. Jedan je klik bio za
natrag, a drugi je bio da mu se upali lampica. Kako
je samo mogao tako brzo zaboraviti? Je li mu vrana
pamet popila? Pa radilo se i dalje – o Ruži,
Ruži vjetrova....!
156

P
Vidio je! – mutno i nejasno, doduše, ali je Vidio! – da
između Vremena (budilice) i Ruže stoji neka veza
koja nije ona glupasta veza po analogiji. Uostalom su
mu te analogije oduzele dosad već i odviše vremena,
veze tipa: kako se spiralno odmotava Vrijeme, tako
se spiralno odmata i Ruža. Ne. Trebalo je to jednom
zaustaviti, zauvijek. Njihova veza bila je izravna,
posve taktilna, okusiva i omirišljiva, ne samo
slikovna i prenosiva kao da leži isključivo u glavi.
Vrijeme je mirisalo na ruže. Ruža je prianjala uz
vrijeme. Ljepila se za njega kao za sila-težu. Vrijeme
bez Ruže bilo bi prazno, a Ruža bez vremena bila bi
lažna. Tako je to nekako bilo.
O, kakva sreća da nije bacio budilicu! Jer u nekom

smislu, budilica je služila kao mamac za ružu.
Štoviše, budiličina mana okrenula se u prednost:
budući da budilica nije išla Točno, točnije nije išla
nikako osim kada bi ju se malo poguralo, njezino
stalno kretanje ovisilo je o njezinom nositelju.
A nositelj je u ovom slučaju bio sinko. On se kretao,
dapače, non-stop se nekuda kretao i budilica s njime
u džepu. Time je on sam postajao na izvjestan način
mamac za ružu, zahvaljujući budilici i njezinoj
nepokretnosti. Na njega se lijepila ruža, dohvaćala
ga je, dirala.
Ruža nije bio on sam; Ruža nije bila nigdje u njemu;
Ružu nije on stvarao svojim trčkaranjem i micanjem –
Ruža je njega obavijala blagim mirisom, mirisom
ugodnim, privučena – Bog bi znao točno čime,
i zašto to zapravo – blažila je i tješila, hrabrila i
dizala, pokazivala smjer vremena,
Ruža, ruža vjetrova.
157

P
Minuta šutnje
Napokon, napokon! Sinko je napokon odlučio

ušutjeti!
Dosad je neprekidno dizao larmu i buku, budio se,
zijevao, jeo, trčao okolo kao muha bez glave, kukao,
nadmudrivao se, bulaznio... Čak i dok je spavao iz
njega je frcalo na sve strane. Ona pomalo isposnička
slamarica na kojoj je ležao bila je mačji kašalj prema
onome kako je sinko sam naokolo grebao, ponekad
bockao, zabadao i zapikavao se bez veze u svašta.
I da nije bilo polupanog lončića, možda bi i dalje
okolo vilenio. Na sreću je u zadnji čas splasnuo,
ispuhao se i napokon, napokon ušutio.
Ipak nije tako jednostavno. Ima, kao što znamo,

šutnji i šutnji.
Ima šutnji koje su bučnije i od najgorih bujica riječi,
šutnji u kojima je sadržana čitava poplava.
Te šutnje nisu samo beskorisne, nego i štetne, i
čovjeka brzo zaboli glava kada se nađe u društvu
takvoga šutljivka.
Ima šutnji dosadnih, koje su poput cjevovoda
upletene u razgovor koji sudionike ni najmanje
ne zanima.
Ima šutnji napornih, kada bi čovjek htio nešto reći
ali mu u govoru dolazi slijepa pjega, i ne može
nikako izreći što je naumio. Ima šutnji bolesnih i
tužnih, kada se duša stisla i ne daje glasa od sebe.
A ima i šutnji drskih i opakih, s kojima se želi
iskamčiti ili oteti nešto što šutećem inače ne pripada.
O, ima svakakvih šutnji! i treba vidjeti kakva je ona
koju je na sebe navukao sinko.
158

P
A ako će poslušati savjet, najbolja bi mu bila ova:
šutnja u kojoj se napregnuto sluša. Ali ne nipošto
osluškivati samoga sebe! Ne se nipošto usredotočiti
na ono beskrajno mljenje unutarnjih monologa koji
izvana sliče na šutnju a iznutra su mlinski kamen
koji drobi kamenje i pored kojega se ništa drugo
ne čuje. To ne znači šutjeti radi slušanja. Već šutjeti
radi slušanja znači: naučiti raspoznavati zvukove
koji dolaze izvana. Da, da, izvana. Jer, znam da je
nevjerojatno, ali tamo izvana također postoje ljudi.
I ostala stvorenja. Tamo izvana postoji i neki uvjet,
tkz. ljudski uvjet. E, taj uvjet... to kada se uspije
čuti!... E, moj sinko! onda stječeš diplomu: pomno
razvijenog slušanja.
Šutnja je zlato, ali ima situacija kada bi čovjek i sve

zlato ovoga svijeta mijenjao za štogod upotrebljivije,
ponekad i za običnu kokoš, zdjelu juhe, utješnu
riječ ili prijateljski zagrljaj. Uostalom, u modernoj
ekonomiji zlato se već neko vrijeme topi i nestaje
kao podloga vrijednosti. Tiho i polako to zlato – koje
samo po sebi ionako nije ništa posebno – biva
zamijenjeno nekim puno fluidnijim i neopipljivijim
mjerilima vrijednosti. Svatko ima pravo misliti
što hoće, ali svatko ima i pravo sumnjati da su ta
mjerila baš ona koja se za takva prodaju. Recimo,
znanje. Zamijenimo li u jednadžbi 'zlato' za 'znanje',
dobijamo 'šutnja je znanje'. A to nije drugo nego
stara manevarska poslovica svih mudrijaša koji
otkad je svijeta i vijeka znaju da šutenjem ispadaju
pametniji. Ili: tko šuti, znači da se slaže; dakle, šutnja
je slaganje/odobravanje, dakle, osnova vrijednosti je
slaganje/odobravanje...
159

P
Ovo je već znatno bliže realnom stanju stvari.
Globalna harmonija tu poput fatamorgane titra pred
zaslijepljenim očima: vrijeme buduće, kada će se svi
slagati i odobravati. A onda... a onda će najdublja
šutnja zaviti svijet. Bit će to muk kakvog dosad nije
bilo nikad.... i čemu okolišati: šutnja sama, bez 'je'
postat će konačno mjerilo ljudskih vrijednosti.
Ne zlato, ne pamet, nego šutnja.
Bezuvjetna šutnja, uvod u apsolutno »ne«.
Ali dokle god to još nije tako, a nije nego se tek

priprema, treba se služiti dijalektikom: osim zločeste
i pogubne, globalne, postoji i prava, dobra, umjesna
šutnja, tkz. 'minuta šutnje'.
Na sinku je bilo da je nauči prepoznati i upotrijebiti.
I još, kad nauči, da onda to i uvježba.
A imao je i sreće, jer nije trebao ići nikamo daleko u
potrazi za šutnjom. Ovo velimo s trunkom pakosti,
jer u potrazi za recimo izgubljenim govorom, ili
još gore za izgubljenim vremenom, našetao bi se i
nahodao od nemila do nedraga i još je upitno što
bi na kraju našao. Ali šutnja – ona je bila vazda u
blizini, nimalo nedokučiva još manje neostvariva.
Dapače: trebalo je samo za početak začepiti.
O, da, postoji prava šutnja. To je ono kada slušaš,

slušaš, i onda – !e, u ovome je čitav kumst! – kažeš
ono što treba, na mjestu gdje treba, i točno onoliko
koliko treba. Kad si se sav pretvorio u uho, a ne u
usta. Ne: što na srcu to na jeziku, nego: kada ti je na
srcu što će ti biti na jeziku. Otuda dolazi šutnja.
Ona je poseban, izniman, izvrstan izraz vlastitosti.
Ona je najbolji znak da si pri sebi – šutjeti dokle god
ne čuješ ono što bi trebao reći.
160

P
I tako se sinko počeo vježbati u gimnastici šutnje.
Uzor je imao neprestano pred sobom, dakako, baku.
Ona je u tome već imala golemo iskustvo, no ipak je
i u nje bilo stvari koje je još valjalo naučiti.
Zato je i sama rado pristajala ući u proces učenja
skupa sa sinkom.
A njega je doista bilo smiješno gledati u prvim
koracima:
Prvo je dakako šutio bijesno. Veliki prazni prostor
ispred njega činilo mu se da vapi biti ispunjen
njegovim buncanjima!...
Ipak se je naposljetku suspregnuo.
Onda je šutio značajno. Tu se pak odmah odnekud

stvorio veliki tmasti oblak koji je tlačio cjelu
visoravan i sva na njoj stvorenja, uključivši i sinka.
Pa je i od toga, pametno, odustao.
Onda je šutio isprazno. U prvi tren bilo je dobro, no

onda je u hipu nastao užasan rasap i napravio mu
u glavi takvu zbrku da više nije znao je li on sinko,
lončić, čavlić, travka, krava ili baka.
Iz toga se jedva izvukao.
Onda je šutio brzo, brzo brzo. Pa je šutio polaaaako.

Pa je šutio naprijed-nazad. Pa je šutio okomito.
Pa je šutio vodoravno.
Baka se pokidala od smijeha gledajući te njegove
'anti-retoričke' figure, a opet nije smjela ništa reći, jer
kako ćeš govoriti na tečaju šutenja?
Srećom je i sinku polako sijevalo. On se skrasi, sjede

na drvenu hoklicu kraj okola, baci kratak pogled na
jasno popodnevno nebo povrh nedalekih grabova te
reče: »Gladan sam. Molim te daj mi nešto za jesti«.
161

P
»Imam pite«, reče baka. »Hoćeš li?«
»Da.«, reče sinko napokon jednostavno.
»Jesi žedan?«, upita baka.
»Ne.«, reče sinko začudo opet jednostavno,
bez dodatnih petljanja.
Baka uđe u kolibu, odreže pite i stavi na limeni
tanjurić te iznese pred unuka.
Tako su njih dvoje sjedili na dvorištu, šutke jeli,
zahvalno gledali kako nestašni vjetrić povija travke,
mrsi žbunje, njiše krošnje i odnosi oblake, a ipak
odatle – iz te gradacije – nisu transcendirali na
zaključak da onda mora da se i kugla okreće. Naučili
su zajedno zlatnunu mjeru
mj šutnje – 'Da, da' i 'Ne, ne'.
Mogli
ogli su tek sada
ada u miru
mir blagovati.
162

P
Snaga života
SNAGO! kako zapanjujuće! SNAGO!!
Od nje su i vjetrovi isti tren zamuknuli i stali.

A zemlja se ipak još malo okretala.
A mogla je isto tako i zemlja stati. No vrijeme bi
sveudilj kretalo dalje.
A moglo je isto tako i vrijeme stati. A Snaga bi
sveudilj svedržala i dalje. Snago!
Sinko se obazre oko sebe. Plašio se da će sada sve

postati nekako ukočeno i smrznuto, sada kada je
puhanje stalo i kada se zaustavilo ono nemirno
kretanje kojem pripisuju svaku toplinu. Očekivao je
inje i mraz na kraju vrućeg ljetnog dana, očekivao je
ledeni plamen ili pak goruću santu da se bešumno
primiče. Drugo od toga on elementarno nije mogao
misliti. To je bio plafon – onoga što oko vidi i što
uho čuje, i što ganglioni mogu pokopčati...
A ipak!.... Ništa od toga nije bilo tako. Na granama

bagremova, grabova i topola svjetlucalo je nešto kao
inje, nešto kao sitni brušeni dijamanti, mirijade toga,
a bilo je iskričavo poput iskre i toplo poput poljupca
– nipošto ne tako da opeče ili da sprži.... I bakino lice
prekoputa svjetlucalo je tim istim sjajnim šljokicama,
i koliba, i soba, čak i krave bijahu životnije no ikad,
i mlijeko blještavo bijelo je teklo potocima... Bilo je
savršeno mirno, a istodobno savršeno živo!– oh! –
iznad svih očekivanja i iznad svake nade...
163

P
A ta snaga... bila je blaga.... i ujedno posve
nezadrživa. Bila je silna – a nimalo silovita. Bila je
moćna i golema, a opet sitna poput sjemena.
Ni najtanju grančicu nije slomila, ni najslabiju
travčicu nije zgazila, ništa nije potrla, ni uništila,
ni potrgala. Nego kako je nadolazila tako je
oduševljavala – da, da, oduševljavala. Tiho i lako.
Kao da je ulazila unutra, u samo srce, u jezgru
stvari, i odriješavala neke negve, driješila slikovito
rečeno spone i lance, i oslobađala prostor
topline i svjetla.
I sinko u udovima odjednom osjeti da je lagan.

I u srcu osjeti da je slobodan.
Prepoznao je ružu vjetrova, i pokazivao je
njezin
j smjer.
j
I bio je napokon sto posto siguran da je živ.
Nošen, pažen, snagom života.
164

P
Bilješka o autorici
Marina Kralik rođena je 1960. godine u Zagrebu.
Studirala je fonetiku i sociologiju na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu.
Po završetku studija posvetila se odgoju svoje troje
djece i literarnim snovima.
Objavljivati je počela 1989. godine, u periodici i na
radiju.
Život je, međutim, kao i obično, imao i neke druge

planove.
Brojna putovanja i selidbe vodila su ovu radoznalu
poetesu na neplanirana mjesta pa je tako ispite pri-
premala u Vinkovcima, prvi put javno nastupala u
Osijeku, otvarala likovne izložbe u Den Haagu, Bernu
i na otoku Krku, surađivala na prijevodu jedne važne
knjige u Tübingenu, privremeno boravila u Pragu, i
provodila produžena likovna ljeta u Trogiru.
Ipak, sola fidelitas, ostala je uvijek i zauvijek samo

Zagrepčanka, čije četiri »kozmopolitske« strane svi-
jeta stoje upisane u njenim duševnim predispozici-
jama kao religija, teologija, mistika i metafizika. Bilo
je potrebno mnogo godina, produbljenih biblijskih
i teoloških studiranja, osobnih mističkih iskustava i
dragocjene koliko i rijetke filozofske pouke pojedinih
prijatelja i pisaca, pa da se autorica opet vrati litera-
turi, na slovo i na logos, k čudesnom otajstvu Pisma.
I, kako na svom neobičnom jeziku kaže jedna od svetih

Knjiga, eben ezer – »dovde joj je Bog pomogao«!
165

P
Bibliografija
POEZIJA I PROZA
1989. časopis »Republika« 11-12
1991. časopis »Quorum« 35, sv. 28
1992. časopis »Republika« 9-10
1989.-1991. III. Program HR, »Poezija naglas«,
»Dnevnici i pisma«
1995-1996. III. Program HR, eseji na temu
»New Age«
2004. »Zarez«, br. od 26.02., kratka priča
2008. »Svjetlost«, br. ožujak i travanj, članci o
Schwaller de Lubitzu, Hram u čovjeku
PREDGOVORI KATALOZIMA ZA IZLOŽBE:

1988. izložba S. Zadrović »Unutarnji pejzaži«,
Zagreb, Studio galerije Forum
1989. izložba A. Kontrec »Portali«, Kalsruhe,
»Galerie am Basler Tor«
1994. izložba Ž. Uremovića »U što anđeli žele
zaroniti«, Đakovo, Dijecezanski muzej
1994. izložba Ž. Uremovića »Semantika spasenja«,
Zagreb, Galerija INA
1995. izložba V. Bašića, Karlovac/ Duga Resa
166

P
1996. izložba Ž. Uremovića, mala retrospektiva,
Gradski muzej Vinkovci
1998. izložba grupe »SOL«, »Biblija zajedničko blago
Židova i kršćana«, Društvo hrv.- židovskog
prijateljstva, Zagreb
2001. izložba Ž. Uremovića, »Vrijeme milosti«,
Ministarstvo financija, Zagreb
PRIJEVODI I UREDNIŠTVA:
2004. »Eneagram – devet lica duše«,
R. Rohr i A. Ebert
2007. »Protiv oligarhije«, Webster G. Tarpley
2008. »Saturn i melankolija«,
Klibansky – Panofsky – Saxl
2009. »Spiritualna i demonska magija«, D. P. Walker
KNJIGA:
2010. »Višak riječi«, kratke priče 1989.-1996.,
Zadruga Eneagram, Zagreb
167

P
P

Vitlo Tisak Kor PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Vitlo Tisak Kor PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Marina Kralik

o tisak kor.indd 1 6/18/2011 2:47:10 PM

Izdavač: Zadruga Eneagram

Prijelom i naslovnica: Kristina Džepina-Bajić

Tisak: Digitis Studio d.o.o. Zagreb

Knjiga je objavljena uz potporu

o tisak kor.indd 2 6/18/2011 2:47:33 PM

o tisak kor.indd 3 6/18/2011 2:47:33 PM

o tisak kor.indd 5 6/18/2011 2:47:33 PM

II. Julijanine mjene

III. Na oblaku Luja

Luja se češlja i priprema sebe i unuka

Ružo oh čisto protuslovlje 95

o tisak kor.indd 6 6/18/2011 2:47:33 PM

Snaga života 163

Bilješka o autorici 165

o tisak kor.indd 7 6/18/2011 2:47:33 PM

o tisak kor.indd 9 6/18/2011 2:47:33 PM

o tisak kor.indd 10 6/18/2011 2:47:33 PM

o tisak kor.indd 11 6/18/2011 2:47:33 PM

o tisak kor.indd 13 6/18/2011 2:47:33 PM

o tisak kor.indd 15 6/18/2011 2:47:33 PM

o tisak kor.indd 17 6/18/2011 2:47:33 PM

Gdje god krenem u Aherontu naći ću Arijadnin

Ni dubina ni visina nisu kao ravna ploha pod

U jednom smo pretjerali? U drugom

o tisak kor.indd 19 6/18/2011 2:47:33 PM

Danas je čas da se ustane

Vani su proljetne kiše, tko bi nas opsjedao?

Ispijamo bijelo vino nalakćeni na prozore.

Prolijeću vlažne ptice, vrijeme je lova.

Ako se provale vrata, razruše zidi, pobiju ljudi i

o tisak kor.indd 20 6/18/2011 2:47:33 PM

Hoću li stići na vježbanje kantate, na splav,

o tisak kor.indd 21 6/18/2011 2:47:34 PM

A smijali ste se kad smo vam spominjali

Pod vama istječu Južna mora

o tisak kor.indd 22 6/18/2011 2:47:34 PM

Ka jugu su, neometane oblacima kumulunimbusima,

Tad umuknu suprotstavljajući se.

Kad bi se barem poistovjetilo – jauknu on i

o tisak kor.indd 23 6/18/2011 2:47:34 PM

Čekali smo uplašeno jutro, straže su

Gdje si bio? upita ratnik lovca predsusrevši.

Đavo je ridajući od srdobolje čučao na sjeniku.

Zašto su kretanja tako nepromišljeno nahrlila? I s

o tisak kor.indd 24 6/18/2011 2:47:35 PM

Sumrak je više ili manje zaposjedao,

Izabrani se dosjeti ne bi li skupio vojsku

o tisak kor.indd 25 6/18/2011 2:47:35 PM

Čitavo vrijeme; radosna kao/ djevojčica.

Ja sam kao hladne mačke iz Sappora.

Prut. Ispruženih vratova rode su i ždralovi

Treba li kakva riječ o rijetkoj šumi pred nama,

o tisak kor.indd 26 6/18/2011 2:47:35 PM

Da pogineš uspravno u sedlu,

o tisak kor.indd 27 6/18/2011 2:47:35 PM

Hoće li jedno drugo vrijeme razmotriti odvažnost

S ruba Evrope uvučeni u stepu mi objahasmo vitke

Predivlji za ključeve od znanja, prepušteni izmjeni

o tisak kor.indd 28 6/18/2011 2:47:36 PM

Kad prođe ovo doba razdrobljenih odluka,

Ne, nikada sami nećemo naći procjep