Professional Documents
Culture Documents
Michael Cunningham Sati PDF
Michael Cunningham Sati PDF
PROLOG
Najdraži,
čvrsto sam uvjerena da ću, opet poludjeti: osjećam da ne možemo izdržati još
jedno od tih strašnih razdoblja.
Ovaj se put neću oporaviti. Već čujem glasove, i ne mogu se koncentrirati. Zato
činim ono što mislim da je najbolje.
Pružio si mi najveću moguću sreću. Bio si u svakom pogledu najviše što itko
može biti. Ne vjerujem da dvoje ljudi može biti sretnije sve dok se nije pojavila
ova strašna bolest.
Ne mogu se više boriti, znam da ti otežavam život, da bi bez mene mogao raditi.
I radit ćeš, znam.
Vidiš, ne mogu čak ni to napisati kako treba.
Ne mogu čitati.
Želim samo reći da ti dugujem svu sreću svog života. Bio si beskrajno strpljiv sa
mnom i nevjerojatno dobar.
Želim reći da svi to znaju. Ako me itko mogao spasiti, onda si to bio ti.
Sve me napustilo osim uvjerenja u tvoju dobrotu.
Ne mogu ti više otežavati život. Mislim da dvoje ljudi nije moglo biti sretnije
nego što smo bili mi.
V.
GOSPOĐA DALLOWAY
GOSPOĐA WOOLF
GOSPOĐA BROWN
GOSPOĐA WOOLF
ONA UPRE POGLED U SAT NA STOLU. PROŠLA SU VEĆ GOTOVO DVA SATA.
Iako osjeća da ima još snage, zna da će sutra, kad bude pogledala što je napisala,
ustanoviti da je to isprazno i prebombastično. Pisac uvijek ima u glavi bolju
knjigu od one koju uspije staviti na papir. Otpije gutljaj hladne vode i dopusti
sebi da pročita što je dosad napisala.
Čini se da je prilično dobro; pojedini su dijelovi čak vrlo dobri. Gaji,
dakako, pretjerane nade - želi da ovo bude njezina najbolja knjiga, ona koja
napokon odgovara njezinim očekivanjima. Ali ima li u jednom jedinom danu u
životu jedne obične žene dovoljno materijala za cijeli roman? Virginia se
palcem potapše po usnama. Clarissa Dalloway će umrijeti, u to je sigurna,
premda je zasad još nemoguće reći kako, pa čak ni zašto. Virginia misli da će
sama sebi oduzeti život. Da, tako će učiniti.
Virginia odloži pero. Najradije bi pisala cijeli dan, pa da umjesto tri ispuni
trideset stranica, ali poslije prvih nekoliko sati nešto se u njoj prelomi i strah ju
je da će, bude li produžila preko svojih snaga, upropastiti cijeli pothvat. Da će
odlutati u carstvo nesuvislosti iz kojeg možda neće biti povratka. Istovremeno,
mrsko joj je da i jedan od svojih sati, za kojih je još sposobna pisati, posveti bilo
čemu drugom. Najprije se javljaju glavobolje koje nikako nisu obična bol (riječ
'glavobolja' nikad nije odgovarala pravom izrazu za njih, ali nazvati ih bilo
kojim drugim izrazom bilo bi odviše melodramatski). Prožimaju je. Prije bi se
moglo reći da žive u njoj nego da je samo napadaju, onako kao što virusi žive u
svojim domaćinima. Najavljuju se oštrim bolovima i tako joj uporno bacaju
svjetlosne trijeske u oči da se mora podsjetiti da ih drugi ne smiju vidjeti. Bol je
naseljuje, brzo nadomješta ono što je bila Virginia sve više i više samom sobom,
a napredovanje joj je tako silovito, njezini nazubljeni obrisi tako izraziti, da ne
može a da je ne zamišlja kao biće s vlastitim životom. Mogla bi je možda čak i
vidjeti dok s Leonardom šeta trgom, kao neku iskričavu srebrnobijelu masu što
lebdi nad kamenjem pločnika, tu i tamo načičkana bodljikama, tekuća, ali ipak
kompaktna, kao neka meduza. 'Što je to?', upitao bi Leonard. 'Moja glavobolja',
odgovorila bi ona. 'Ne obaziri se na nju, molim te.'
Glavobolja je uvijek tu, čeka, a razdoblja kad se pojavljuje, ma koliko
duga bila, uvijek su nekako provizorna. Ponekad glavobolja jednostavno
djelomično zaposjedne cijelu večer ili dan-dva, pa se povuče. Ponekad ostaje i
pojačava se sve dok sama ne posustane. Kad dođe do toga, iseli se iz njezine
lubanje i useli u svijet. Sve se žari i pulsira. Sve je okruženo svjetlošću, kuca od
nje, i ona vapi za tamom kao što putnik izgubljen u pustinji vapi za vodom.
Svijet je isto tako lišen tame kao pustinja vode. Nema mraka ni u sobi sa
spuštenim žaluzinama, ni mraka iza njezinih sklopljenih kapaka. Samo je
stupanj isijavanja viši ili niži. A kad prijeđe u carstvo blještavila, javljaju se
glasovi. Katkad je to tiho, bestjelesno mrmljanje koje dopire iz samog zraka,
katkad izbijaju iz pokućstva ili iz zidova. Nerazgovijetni su, ali puni značenja,
nesumnjivo muški, odbojno stari. Ljutiti su, optužuju, otrežnjuju. Ponekad se
čini da potiho razgovaraju međusobno, a ponekad kao da izgovaraju neki tekst.
Katkad, doduše nejasno, može razabrati poneku riječ. 'Baci', jedanput i dvaput
'ispod'. Jedanput je jato vrabaca onkraj njezina prozora pjevalo, nesumnjivo na
grčkom. U tom se stanju osjeća paklenski loše; u tom je stanju sposobna da se
izdere na Leonarda ili na bilo koga tko joj se nađe u blizini (pišteći kao vragovi
zbog svjetla); k tome još, ako to stanje potraje, počinje je, sat za satom, obavijati
i zatvarati kao u neku čahuru. Napokon, kad protekne dovoljno sati, izvuče se iz
nje, okrvavljena, drhtava, ali puna vizija i, poslije odmora, ponovo spremna za
posao. Strahuje od tih poniranja u bol i svjetlost i sumnja da su potrebna. Sad je
već prilično dugo slobodna, godinama. Zna, međutim, kako se lako glavobolja
može vratiti, ali u Leonardovoj prisutnosti to prikriva, ponaša se kao da se
osjeća bolje, zdravije nego što se ponekad zaista osjeća. Vratit će se u London.
Bolje je umrijeti od ludila u Londonu nego ispariti u Richmondu.
Zaključi, premda nerado, da je za danas dosta. Uvijek iste sumnje. Da
pokuša još koji sat? Radi li se o razboritosti ili lijenosti? Razboritosti, odgovara
sama sebi i gotovo vjeruje u to. Napisala je svojih dvije stotine pedeset riječi,
više ili manje. Neka bude dosta. Vjeruj da ćeš i sutra biti ovdje, i da ćeš znati tko
si.
Uzme svoju šalicu, s njezinim hladnim talogom, izađe iz sobe i siđe
stubama u tiskaru, u kojoj Ralph čita korekturne otiske čim ih Leonard pripremi.
"Dobro jutro", poželi Ralph vedro i nervozno Virginiji. Njegovo je široko,
blago, lijepo lice crveno, čelo mu doslovno zažareno, i ona smjesta shvati da za
njega ovo jutro nipošto nije dobro. Mora da mu je Leonard prigovorio zbog
nedjelotvornosti, zbog nedavne berbe ili jučerašnjeg propusta, pa sad Ralph
sjedi, čita korekture i govori 'dobro jutro', zažaren poput izgrđenog djeteta.
"Dobro jutro", uzvraća ona srdačno, ali namjerno nesućutnim glasom. Ti
mladi muškarci i žene, ti pomoćnici, dolaze i odlaze; morali su zaposliti i
Marjorie (s njezinim groznim otezanjem, i gdje je sad ona zapravo?) da obavlja
poslove koje Ralph smatra ispod svoje časti. Neće dugo potrajati, zasigurno,
prije nego što Ralph, a zatin i Marjorie, odu, i Virginia će sići iz svoje radne
sobe i naći neke nove pomoćnike, koji će joj, zažarena lica i svjesni krivnje,
poželjeti dobro jutro. Ona zna da Leonard može biti mrzovoljan, sitničav i
gotovo nemoguće zahtjevan. Zna da su ti mladi ljudi često nepravedno
kritizirani, ali ona neće stati na njihovu stranu protiv njega. Neće biti majka koja
posreduje, ma koliko je molili svojim gorljivim osmijesima i ranjenim očima.
Ralph je, uostalom, Lyttonova briga, i Lytton će ga srdačno dočekati. I on će,
poput svoje buduće braće i sestara otići i dalje raditi što god oni već rade u
velikom svijetu - nitko ne očekuje od njih da naprave karijeru pomažući u
tiskari. Leonard je možda autokrat, možda i nepravedan, ali on je njezin
suputnik i njezin skrbnik, i ona ga neće izdati, u svakom slučaju ne zbog lijepog,
nezrelog Ralpha, niti zbog Marjorie s njezinim papigastim glasom.
"Deset pogrešaka na osam stranica", kaže Leonard. Bore oko njegovih
usta tako su duboke da bi novčić stao u njih.
"Sreća da si ih pronašao", kaže Virginia.
"Čini se da su se zgrnule oko srednjeg dijela. Ne misliš li da loša literatura
nužno dovodi do većeg broja pogrešaka?"
"Voljela bih živjeti u svijetu u kojem je to istina. Idem sad malo u šetnju
da razbistrim glavu, a kad se vratim, uskočit ću."
"Dobro napredujemo", kaže Ralph. "Trebali bismo biti gotovi potkraj
dana."
"Bit ćemo sretni", kaže Leonard, "budemo li gotovi idući tjedan u ovo
doba."
Namršti se; Ralphovo lice poprimi finiju i određeniju crvenu nijansu.
Naravno, misli ona, Ralph je složio tekst, ali učinio je to nemarno. Istina, misli
ona, sjedi mirno i ravnodušno, odjevena u matronsko sivilo, između ta dva
muškarca. Nikad se nije udomaćila kod Ralpha, mladog pješaka, koji cijeni
književnost, ali isto tako, možda čak i s većim žarom, cijeni konjak i kekse koji
ga čekaju poslije posla; koji je dobrodušan i prosječan i od kojeg se teško može
očekivati da će u određenom mu vremenu učiniti besmrtnim običan posao
običnog svijeta. Istina se (na žalost) nije udomaćila ni kod Leonarda, sjajnog i
neumornog Leonarda, koji odbija praviti razliku između kratkog zastoja i
katastrofe; koji iznad svega obožava savršenstvo i postaje nepodnošljiv za
ostale, zato što iskreno vjeruje da može iskorijeniti svaku pojavu ljudske slabosti
i prosječnosti.
"Uvjerena sam", kaže ona, "da zajednički možemo dovesti knjigu do
prihvatljiva stanja i ipak proslaviti Božić."
Ralph se naceri s tako očitim olakšanjem da bi mu najradije prilijepila
jednu. Precjenjuje njezino suosjećanje - nije se umiješala da pomogne njemu,
nego Leonardu, uglavnom onako kako bi njezina rođena majka možda prešla
preko nespretnosti neke sluškinje za vrijeme jela, izjavivši zbog vlastita supruga
i ostalih prisutnih, da ta razlupana zdjela za juhu nije nikakav loš znak; da krug
ljubavi i strpljenja ne može biti prekinut; da je sve u savršenom redu.
GOSPOĐA BROWN
GOSPOĐA WOOLF
GOSPOĐA DALLOWAY
GOSPOĐA BROWN
GOSPOĐA WOOLF
GOSPOĐA DALLOWAY
GOSPOĐA BROWN
Moguće je umrijeti. Laura misli, odjednom, kako ona - kako svi - mogu
donijeti takvu odluku. Bezobzirna je to, vrtoglava misao, pomalo bestjelesna -
oglašava joj se u glavi, slabašno ali jasno,: kao glas koji krešti iz neke daleke
radiopostaje. To je apstraktna, treperava misao, ne posebno morbidna. Hotelske
su sobe pravo mjesto gdje ljudi čine takve stvari, zar ne? Moguće je - možda čak
i vjerojatno - da je i u ovoj sobi netko, muškarac ili žena, prekinuo svoj život.
Netko je rekao: Dosta, gotovo je; netko je posljednji put pogledao te bijele
zidove, taj glatki bijeli strop. Odlaskom u hotel, ona sad shvaća, opraštaš se od
pojedinosti vlastita života i ulaziš u neutralnu zonu, čistu, bijelu sobu u kojoj se
umiranje ne čini tako neobičnim.
Moglo bi, misli ona, biti silno utješno, osjećati se tako slobodno:
jednostavno otići. Svima im reći, nisam više mogla, niste imali pojma; nisam
htjela više pokušavati. Možda je u tome, misli ona, neka strašna ljepota, poput
ledenog polja ili pustinje u rano jutro. Mogla bi, tako reči, otići u taj drugi
krajolik; mogla bi ih sve - svoje dijete, supruga, Kitty, roditelje, sve njih -
ostaviti za sobom na ovom ofucanom svijetu (nikad više neće biti čitav, nikad
više posve čist), gdje govore jedni drugima i svima koji pitaju, Mislili smo da je
sve u redu s njom, mislili smo da su njezini jadi obični jadi. Nismo imali pojma.
Pogladi se po trbuhu. Nikada to ne bih mogla. Izgovara te riječi naglas u
toj čistoj, nijemoj sobi:
"Nikada to ne bih mogla."
Voli život, usrdno ga voli, barem u stanovitim trenucima; a ubivši sebe,
ubila bi i svog sina. Ubila bi svog sina i to drugo dijete koje se razvija u njoj.
Kako bi se itko od njih ikad oporavio od tako nečeg? Ništa što bi mogla učiniti
kao živa supruga i majka, nikakav propust, ispad gnjeva ili depresije, ništa se ne
bi moglo usporediti s tim. Bilo bi jednostavno preokrutno. Probilo bi rupu u
atmosferi, kroz koju bi sve što je stvorila - sređeni dani, osvijetljeni prozori, stol
prostrt za večeru - sve bi to bilo usisano u nepovrat.
Ipak, drago joj je što zna (jer odjednom to nekako zna) da je moguće
prekinuti život. Utješno je imati u vidu sve moguće opcije; uzeti u obzir sve
mogućnosti, bez straha i bez izmotavanja. Zamišlja Virginiju Woolf,
djevičansku, nestaloženu, poraženu nemogućim zahtjevima života i umjetnosti;
zamišlja je kako ulazi u rijeku s kamenom u džepu. Laura se i dalje gladi po
trbuhu. Bilo bi jednostavno, pomisli, kao i prijaviti se u hotelu. Bilo bi baš tako
jednostavno.
GOSPOĐA WOOLF
"SIROTI Louis."
Julia uzdahne sa začudno vremešnom mješavinom sućuti i zlovolje i
nakratko ostavi dojam utjelovljenja drevne majčinske tužaljke; pripadnice
stoljećima dugog niza žena koje su gubile strpljenje i jadale se zbog čudnih
prohtjeva muškaraca.
Clarissa na trenutak zamisli svoju kćer kao pedesetogodišnjaki-nju: bit će
ono što ljudi zovu komad od žene, snažna tijela i duha, beskrajno sposobna,
odlučna i smirena, ranoranilica. Clarissa u tom trenutku poželi da bude Louis; ne
da bude s njim (to bi moglo biti pretrnovito, preteško), nego da bude on,
nesretan čovjek, neobičan čovjek, prevrtljiv, bezobziran, pohotnik na ulici.
"Da", kaže. "Siroti Louis."
Neće li Louis pokvariti primanje u Richardovu čast? Zašto je pozvala
Waltera Hardyja?
"Kakav čudan čovjek", kaže Julia.
"Misliš da ćeš moći podnijeti ako te zagrlim?"
Julia se smije, i opet joj je devetnaest godina. Nevjerojatno je lijepa.
Odlazi u kino za koje Clarissa nije ni čula, ima napadaje zlovolje i ushita. Na
lijevoj ruci ima šest prstenova, od kojih ni jedan nije onaj koji joj je Clarissa
poklonila za osamnaesti rođendan. U nosu ima srebrni kolut.
"Naravno", kaže ona.
Clarissa zagrli Juliju i brzo je oslobodi.
"Kako si?" pita opet i smjesta požali. Boji se da je i to jedan od njezinih
tikova; jedna od onih nedužnih sitnih navika koje kod potomka mogu izazvati
pomisao na ubojstvo. Njezina se rođena majka uvijek prisilno nakašljavala.
Njezina bi majka unaprijed stavljala primjedbu na svako oprečno mišljenje,
rekavši: 'Mrzim biti osoba koja kvari raspoloženje, ali...' Te su se stvari usjekle
Clarissi u sjećanje i mogle su u njoj izazvati bijes čak i onda kad se još jedva
sjećala njezine ljubaznosti i njezine filantropije. Clarissa prečesto pita Juliju
'Kako si?'. Radi to djelomice iz nervoze (kako da se prema Juliji ponaša drukčije
nego formalno kad je pomalo zabrinuta za nju nakon svega što se dogodilo?), a
djelomice i zato što jednostavno želi znati.
Njezino primanje, misli ona, neće uspjeti. Richardu će biti dosadno i bit
će uvrijeđen, i to s pravom. Praznovjerna je; previše se zabrinjuje zbog takvih
stvari. Njezina joj se kći zacijelo ruga zbog toga pred svojim prijateljicama.
Ali imati takve prijateljice kao što je Mary Krull!
"Dobro sam", kaže Julia.
"Izgledaš izvrsno", kaže Clarissa, podjednako radosno kao i zdvojno. Bar
je bila velikodušna. Uvijek je bila majka koja hvali svoje dijete, ukazuje mu
povjerenje, ne opterećuje ga vlastitim brigama.
"Hvala", kaže Julia. "Jesam li jučer ostavila ovdje svoju naprtnjaču?"
"Jesi. Visi ti na kuki kraj vrata."
"Dobro. Mary i ja idemo u kupnju."
"Gdje se sastajete?"
"Ona je zapravo ovdje. Vani."
"Oh!"
"Puši."
"Pa dobro, možda će kad popuši tu cigaretu htjeti uči i pozdraviti se."
Juliji se lice smrkne od skrušenosti i od još nečeg - vraća li se to njezina
stara jarost? Ili se radi samo o osjećaju krivnje? Trenutak šute. Kao da
prevladava moć navike, sklonost konvencionalnosti, snažnoj poput sile teže.
Makar cijeli život bila uporna, makar odgojila kćer časno i ispravno, koliko si
znala i mogla u kući samih žena (otac tek broj na nekoj epruveti, oprosti, Julia,
ali nikad i nikako ga nećeš moći pronaći) - usprkos svemu tome, nađeš se
jednoga dana na perzijskom sagu, puna majčinskog negodovanja i
neodobravanja, povrijeđenih osjećaja, licem u lice s djevojkom koja te prezire
(još uvijek mora, zar ne?) zato što si je lišila oca. Možda će kad popuši tu
cigaretu htjeti ući i pozdraviti se.
Ali zašto se od Mary ne bi smjelo tražiti da se pridržava bar nekoliko
osnovnih pravila ljudske pristojnosti? Ne čeka se pred vratima nečijeg stana, ma
koliko tko bio genijalan ili bijesan. Uđe se i pozdravi. Pretrpi se to.
"Pozvat ću je", kaže Julia.
"Nije važno."
"Ne, ozbiljno. Tu je vani i puši. Znaš kakva je. Najpreče su cigarete, a tek
onda sve drugo."
"Ne dovlači je ovamo. Ozbiljno ti kažem. Idi, oslobađam te."
"Neću. Želim da se vas dvije bolje upoznate."
"Poznajemo se mi savršeno dobro."
"Ne boj se, majko. Mary je vrlo draga. Mary je posve, posve bezopasna."
"Ne bojim se ja nje. Za Boga miloga!"
Julia namjesti razdražljivo znalački osmijeh, zakima glavom i ode.
Clarissa se nagne nad stolić i pomakne vazu dva centimetra ulijevo. Najradije bi
sakrila ruže. Da je barem netko drugi, a ne Mary Krull. Bilo tko drugi.
Julia se vrati, Mary joj za petama.
Evo, dakle, opet jednom ovdje te Mary - krute i neumoljive, Mary
pravednice, obrijane glave, na kojoj se tek počinje nazirati tamna strnjika, u
hlačama mišje boje i otrcanoj bijeloj majici bez rukava ispod koje joj se njišu
ovješene dojke (mora da je prešla četrdesetu). Evo njezina teška koraka, njezinih
pametnih, sumnjičavih očiju. Ugledavši Juliju i Mary zajedno, Clarissa se
prisjeti male djevojčice kako dovlači kući psa lutalicu, sve sama rebra i
iznakaženi zubi; patetično i krajnje opasno stvorenje, koje na izgled treba dobar
dom, ali čija je glad zapravo tako razorna da je ne može utažiti nikakav izraz
ljubavi ili darežljivosti. Pas će jednostavno nastaviti jesti i jesti. Nikad neće biti
zadovoljen, nikad se neće pripitomiti.
"Haj, Mary", kaže Clarissa.
"Haj, Clarissa." Dugim koracima prijeđe preko sobe i prodrma Clarissi
ruku. Maryna je ruka mala, čvrsta, neočekivano meka.
"Kako ste?" pita Mary.
"Izvrsno, hvala. A vi?"
Ona slegne ramenima. Kako da budem, kako da itko bude, u jednom
ovakvom svijetu? Clarissa je prelako nasjela na jedno takvo izazovno pitanje.
Misli na svoje ruže. Tjeraju li djecu da ih otkidaju? Dolaze li cijele obitelji još
prije zore na polja i po cijeli su dan svi sagnuti nad ružinim žbunjem, bolnih
leđa, a prsti im krvare od trnja?
"Idete u kupnju", kaže a da se i ne potrudi prikriti prezir u glasu.
Julia kaže:
"Nove čizme. Maryne stare samo što joj ne spadaju s nogu."
"Mrzim kupovati", kaže Mary, poklonivši gotovo smiješak isprike. "To je
takav gubitak vremena."
"Danas ih kupujemo", kaže Julia. "I točka."
Clarissina kći, ta krasna, inteligentna djevojka, mogla bi biti dobro
raspoložena supruga koja svog muža prati pri obavljanju svakodnevnih poslova.
Mogla bi biti značajna osoba iz pedesetih godina, uz nekoliko relativno sitnih
izmjena.
Mary kaže Clarissi:
"Ne bih to mogla obaviti bez pomoći. Mogu stati pred policajca sa
suzavcem u ruci, ali ne primiči mi se ako si prodavač."
Clarissa sa zaprepaštenjem shvati da se Mary trudi. Nastoji, na svoj način,
da se dopadne.
"Oh, pa nisu valjda tako strašni", kaže.
"Ti dućani, sve to, sav taj drek posvuda, oprostite, ta roba, sve te stvari, a
reklame dreče na vas sa svih strana kupi, kupi, kupi, kupi, pa kad onda netko
dođe do mene s tom svojom gomilom kose na glavi i s hračkama od šminke na
licu i kaže: 'Mogu li vam pomoći?', mogu se jedino svladati da ne vrisnem:
'Kozo jedna, ne možeš pomoći ni samoj sebi.'"
"Hm", kaže Clarissa. "Zvuči ozbiljno."
Julia kaže:
"Idemo, Mary."
Clarissa kaže Juliji:
"Dobro pripazi na nju."
Budala, misli Mary Kroll. Sita, samozadovoljna vještica.
Ispravi se. Clarissa Vaughan nije neprijateljica. Clarissa Vaughan samo je
zavedena, ni više ni manje od toga. Vjeruje da, pokoravajući se pravilima, može
imati ono što imaju muškarci. Upustila se u to. Nije njezina krivnja. Ipak, Mary
bi najradije zgrabila Clarissu za prsa od košulje i povikala iz sveg glasa: Ti
stvarno vjeruješ da, ako dođu da pritegnu nastrane, neće stati i pred tvoja
vrata? Zaista si glupa.
"Bok, majko", kaže Julia.
"Ne zaboravi naprtnjaču."
"Ah, da." Julia se nasmije i skine naprtnjaču s kuke. Od svije-
tloružičastog je platna, ni u kom pogledu od one vrste koju biste očekivali u
njezinu posjedu.
Što je, zapravo, loše u tom kolutu?
Trenutak, dok im je Julia okrenuta leđima, Clarissa i Mary gledaju se
licem u lice. Glupača, misli Mary, premda se trsi da ostane ljubazna ili barem
ozbiljna. No, fućkaj ljubaznost'. Sve je bolje od lezbijki stare škole vještih
prikrivanju, malograđanke do srži, žive zajedno kao muž i žena. Bolje biti iskren
i otvoren kao guzica, bolje biti John jebeni Wayne, nego nacifrana lezbača s
uglednim poslom.
Prevarantica, misli Clarissa. Smotala si mi kćer, ali mene nećeš. Ja
prepoznam konkvistadora čim ga vidim. Znam sve o privlačenju pozornosti.
Ako dovoljno glasno i dovoljno dugo vrištiš, skupit će se svjetina da vidi čemu
tolika buka. To je zakon gomile. Ne ostaju dugo prisutni, ukoliko im ne daš
dobar razlog. Jednako si zla kao i većina muškaraca, jednako agresivna i
jednako samodopadna, i tvoj će sat doći i proći.
"Pa, lijepo", kaže Julia. "Hajd'mo sad."
Clarissa kaže:
"Ne zaboravi primanje. U pet."
"Neću", odgovara Julia. Prebaci svoju svijetloružičastu naprtnjaču preko
ramena, izazvavši na trenutak kod Clarisse i Mary istovjetan osjećaj. Svaka od
njih na svoj način obožava Julijinu odlučnu i ljubaznu samouvjerenost,
beskrajne dane koji leže pred njom.
"Vidimo se", kaže Clarissa.
Trivijalna je. Previše drži do tih primanja. Kad bi joj bar Julia jednog dana
oprostila...
"Zbogom", kaže Mary i zakroči za Julijom prema vratima.
Ali zašto baš Mary Kroll od svih ljudi? Zašto jedna tako sređena djevojka
kao što je Julia pravi od sebe ministranta? Je li još uvijek toliko opsjednuta
ocem?
Mary zaostaje trenutak za Julijom, priuštivši sebi pogled na Julijina
široka, skladna leđa, na mjesece blizance njezine stražnjice. Mary je gotovo
svladana žudnjom, i još nečim, suptilnijim i bolnijim živcem koji se grana kroz
njezinu žudnju. Julia budi u njoj neki erotski patriotizam, kao da je ona, Julia,
sama neka erotska zemlja u kojoj je Mary rođena i iz koje je protjerana.
"Dođi", zovne je Julia veselo preko ramena, preko sintetskog narančastog
blistavila svoje naprtnjače.
Mary stoji trenutak i promatra. Misli da nikad nije vidjela ništa ljepše.
Kad bi me bar mogla voljeti, misli, učinila bih sve. Shvaćaš? Sve.
"Dođi", zovne je Julia opet, i Mary požuri za njom, beznadno, u agoniji
(Julia je ne voli, ne na taj način, i nikad neće), da pođe kupiti nove čizme.
GOSPOĐA WOOLF
GOSPOĐA BROWN
GOSPOĐA DALLOWAY
GOSPOĐA BROWN
GOSPOĐA BROWN
GOSPOĐA DALLOWAY
Pri revidiranju ove knjige od velike su mi pomoći bili Jill Ciment, Judy
Clain, Joel Conarroe, Stacey D'Erasmo, Bonnie Friedman, Marie Howe i Adam
Moss. Dragocjene savjete prilikom istraživanja, u stručnim izrazima i drugim
oblicima pomoći, pružili su mi Dennis Dermody, Paul Elie, Carmen
Gomezplata, Bill Hamilton, Ladd Spiegel, John Waters i Wendy Welker. Moj
agent Gail Hochman i moj izdavač Jonathan Galassi živi su sveci. Tracy
O'Dwyer i Patrick Giles pružili su mi u pogledu općeg nadahnuća više nego što
su možda i sami svjesni, pročitavši rukopis vrlo pažljivo, savjesno i kritički.
Moji roditelji i moja sestra također su veliki čitatelji, ali ono što su oni
pridonijeli od mnogo je većeg značenja. Donna Lee i Cristina Thorson ostaju u
mnogom pogledu bitnije nego što ovdje mogu navesti.
Three Lives and Company, knjižara koju posjeduju i vode Jill Dunbar i
Jenny Feder, također je svetište i za mene središte civiliziranog svemira. Neko je
vrijeme bila najpouzdanije mjesto na koje sam odlazio kad mi je bilo potrebno
da se podsjetim kako su romani još uvijek vrijedni truda koji je potreban da se
napišu.
Od Zaklade Engelhard dobio sam poziv, a od Zaklade gospođe Giles
Whiting stipendiju, što mi je uvelike pomoglo.
Svima sam duboko zahvalan.
BILJEŠKA O IZVORIMA
Dok se Virginia Woolf, Leonard Woolf, Vanessa Bell, Nelly Boxall i još
neki, koji su stvarno živjeli, u ovoj knjizi pojavljuju kao izmišljeni likovi,
događaje iz njihovih života kakvi su možda bili jednoga dana 1923. godine, koje
sam slobodno izabrao, nastojao sam prikazati što vjernije. Pritom sam se služio
brojnim izvorima, prije svega dvjema odlično uravnoteženim i pronicavim
biografijama: Virginia Woolf: A Biography Quentina Bella i Virginia Woolf
Hermione Lee. Važna su bila i djela Virginia Woolf: The Impact of Childhood
Sexual Abuse on Her Life and Work Louise de Salvo, Virginia Woolf Jamesa
Kinga, Selected Letters of Vanessa Bell, koje je uredila Regina Marler, Woman
of Letters: A Life of Virginia Woolf Phyllis Rose, A Marriage of True Minds: An
Intimate Portrait of Leonard and Virginia Woolf Ge-orgea Spatera i lana
Parsonsa, i Beginning Again: An Autobiography of the Years 1911 to 1918 i
Downhill All the Way: An Autobiography of the Years 1919 to 1939 Leonarda
Woolf a. Vrlo korisno bilo mi je i jedno poglavlje o Mrs. Dalloway u knjizi
Josepha Boonea Libidinal Currents: Sexuality and the Shaping of Modernism,
kao i članak Janet Malcolm 'A House of One's Own', koji se 1995. godine
pojavio u New Yorkeru. Mnogo sam doznao iz predgovora raznih izdanja Mrs.
Dalloway: predgovora Maureen Howard u Harcourt Brace & Co. izdanju, Elaine
Showalter u Penguinu i Claire Tomalin u Oxfordu. Mnogo dugujem Anne
Olivier Bell, koja je prikupila i uredila Woolfove dnevnike, Andrewu
McNellieu, koji joj je pomagao, i Nigelu Nicolsonu i Joanne Trautman, koji su
skupili Woolfova pisma. Kad sam posjetio Monk's House u Rodmellu, mnogo
sam podataka dobio od ljubazne Joan Jones. Svima njima mnogo zahvaljujem.