SPORAZUM TITO-ŠUBAŠIĆ

Jugoslavenski narodi su tokom II svjetskog rata kroz NOB i socijalističku revoluciju nepokolebljivom odlučnošću u
borbi za slobodu od nacističkog i faštističkog okupatora i njegovih slugu (domaćih izdajnika) uspjeli ne samo da
pobijede vojno-tehnički mnogo bolje opremljenog i jačeg protivnika, već da domaćim reakcionarnim snagama zadaju
težak udarac i prikažu ih onakvim kakvi jesu – sluge tuđinu, koji rade na štetu sopstvenog naroda, a u korist isključivo
ličnih interesa. Pa, ipak, koliko god ta borba bila pravedna pokazalo se neophodnim za nju ostvariti međunarodni
legitimitet i obezbijediti priznanje na internacionalnom nivou.

Posmatrajući sve teškoće kroz koje su naši narodi u tom vremenskom periodu prošli, ogromne ljudske žrtve date za
uzvišene i plemenite ciljeve oslobođenja zemlje, izgleda pomalo apsurdno govoriti o težnji za međunarodnim
priznanjem, jer se to nameće kao samo po sebi razumljivo. Međutim, neophodno je istaći da borbu za oslobođenje zemlje
  
nije vodila legitimna vlast tadašnje Kraljevine Jugoslavije, već samostalno organizovani ustanici vođeni odlično
organizvanom KPJ. Kralj Petar II Karađorđević i njegova vlada su pobjegli iz zemlje nakon okupacije i kapitulacije, a
narod ostavili na milost i nemilost okupatorima i domaćim izdajnicima.

Što se rat bližio kraju i što su se domaće rakcionarne snage u samoj praksi svakodnevno uvjeravale da vlastitim snagama
na mogu spriječiti konačnu pobjedu revolucije, to su svi protivnici nove Jugoslavije sve više gajili nadu u akciju
izbjegličke jugoslavenske vlade i u mogućnost imperijalističke intervencije. Te nade podgrijavali su napori sila
antihitlerovske koalicije da međusobnim kompromisom nađu rješenje tzv. jugoslavenskog problema, što je naročito
došlo do izražaja u posljednjoj godini rata. Zbog toga je borba rukovodstva NOP-a za međunarodno priznanje nove
Jugoslavije u suštini bila borba za očuvanje tekovina narodnooslobodilačkog rata i revolucije.

     
Do toga je i došlo nakon Teheranske konferencije, a podršku ovoj ideji dao je i SSSR. Vinston Čerčil je neprestano tražio
mogućnost da organizuje susret maršala Tita i kralja Petra.

Tito je znao da u tom pravcu mora učiniti neke ustupke, ali mu je istovremeno bilo jasno da do susreta s kraljem ne smije
doći, jer bi to imalo veoma negativne posljedice na teškom mukom postignute rezultate. Čerčilu je poslana poruka da bi
moglo doći do saradnje sa kraljem ako saveznici priznaju Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije kao jedinu
jugoslavensku vladu i ako se kralj potčini odlukama AVNOJ-a, s tim da pitanje monarhije u Jugoslaviji riješi sam narod
poslije oslobođenja zemlje, na što engleska vlada nije pristala.

Nakon što je postalo jasno da saveznici ne žure sa priznavanjem Nacionalnog komiteta donesena je odluka da se
pregovara sa predstavnicima legitimne kraljevske vlade znajući da ona nema gotovo nikakvog uticaja u narodu, ali da u
međunarodnim odnosima igra važnu ulogu. Uslov, koji je Nacionalni komitet postavio da bi došlo do susreta bio je da
izbjeglička vlada pokaže spremnost da pomaže narodnooslobodilački pokret i da osudi sve domaće izdajnike – saradnike
okupatora – uključujući tu i četnike. Nakon toga došlo je do kompromisa i, napokon, do susreta maršala Tita, kao
predstavnika Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i dr Ivana Šubašića, kao predstavnika kraljevske
jugoslavenske vlade na Visu početkom juna 1944. godine. Kao rezultat razgovora dvije delegacije donesen je čuveni
„Sporazum Tito – Šubašić“.
Ovaj sporazum je značio priznavanje NKOJ-a i AVNOJ-a od strane legitimne vlade Kraljevine Jugoslavije, što je
predstavljalo početak stvaranja jedinstvene vlade nove Jugoslavije i imalo dalekosežne posljedice za međunarodno
priznavanje nove države. Nakon početnih sumnji u ispravnost ovog Titovog poteza, jer se vjerovalo da će poslije II
zasjedanja AVNOJ-a doći do skorog međunarodnog priznanja nove privremene jugoslavenske vlade, zasnovane na
temeljima NOB, dolazi do sveopšteg prihvatanja, a partizanski pokret se postepeno navikavao na sporazum, koji mu je
donosio značajne koristi, dok praktično nije pružao nikakve ustupke.

Saveznici, u prvom redu Engleska, nisu lako, a ni brzo odustali od svojih namjera za većim uticajem u posljeratnoj
Jugoslaviji, te su i dalje, ali sada tajno i mnogo manje nego ranije, pomagali reakcionarne snage u Jugoslaviji – naročito
četnike Draže Mihajlovića. Sa svoje strane kralja Petar II Karađorđević je, iako saglasan sa nekim odlukama
sporazuma koje je provodio Šubašić, nije pristajao na sve. Uz podršku saveznika kralj je, u januaru 1945. godine, izdao
proglasšto
Nakon da se
ne vijest
priznaje AVNOJ
proširila, kao zakonodavno
u svim oslobođenim tijelo, da seJugoslavije
krajevima protivi njegovim odlukama,
narod je izašao nada ne pristaje
ulice na formiranje
i masovnim
demonstracijama pokazao da se protivi kralju i njemu bliskim izbjegličkim krugovima. To je bila više nego jasna
poruka, te je kralj nakon što je shvatio da će vlada biti formirana sa ili bez njegovog pristanka, krajem januara 1945.
godine, potpisao ukaz o prenošenju svoje vlasti na namjesništvo.

Pošto je početkom marta 1945. godine kralja imanovao svoje namjesništvo, a Šubašićeva vlada i Nacionalni komitet
oslobođenja Jugoslavije podnijeli ostavke, obrazovana je Privremena vlada Demokratske Federativne Jugoslavije u
koju su, kao predstavnici emigrantskih krugova, ušli Ivan Šubašić, Milan Grol i Juraj Šutej. Odmah zatim savezničke
sile priznale su Privremenu vladu, a ubrzo su to učinile i ostale savezničke i neutralne države. Tako je, na kraju, bila
završena borba za međunarodno priznanje nove Jugoslavije.

Ovaj sporazum je vrlo značajan jer je označilo preuzimanje vlast od monarhije da bi Jugoslavija postala
privremeno demokratska zemlja.