„Zauzimajući različite perspektive Mulabdić propituje ukupnost identitarnih koncepata

najznačajnijih reprezentacijskih modela koji u romanu zastupaju suprotne ideologije. Pitanje

izvantekstualne referencije u ovom romanu je od izuzetne važnosti jer gradeći tekst na
historijskim činjenicama, autor otvara mogućnost referencijalne verifikacije.
Roman na ovaj način ima dvostruku optiku: s jedne strane omogućava estetsku i političko-
simboličku identifikciju subjekta s imaginarnom zajednicom, dok s druge strane jezički i
ideološki sudjeluje u konstruiranju te imaginarne i prostorne zajednice. Individualizacijom
općih pitanja sa kojima se susreću likovi u romanu, književni diskurs se približava životnom
iskustvu i pamćenju pojedinaca, te se stoga i roman Zeleno busenje može nazvati medijem i
repozitorijumom kulturnog pamćenja takvim koji simulira osetno-spoznajnu kompleksnost
konkretnog egzistencijalnog iskustva sveta“1
Odavno smo naučili da treba povući debelu crtu između pisca i djela, da riječi koje piše nužno
ne znače njegove misli(mada nije isključeno), jasno je da Mulabdić nije pisao historiju, vec
umjetničku viziju Bosne.
Notorna je činjenica da je riječ o književnom( a ne političkom, znanstvenom ili kojem
drugom) tekstu.Pripovijest je kao  panorama i slika i umjetnički dokument. Osim istine
realnosti prenosi poruke o zlehudoj sudbini Bošnjaka, o tragičnoj sudbini ljudi, o zemlji u
kojoj se svaka nova generacija nalazi pred istim iskušenjima. Pišući o načinu na koji se tada
živjelo i upozoravajući da je traumu moguće prevazići jedino prihvatajući nauku,
austrougarska kao tema poslužila mu je za djelo u kojem daje odgovor na izvanknjiževnu
stvarnost a to radi u najkonkretnijem i doslovnom obliku- prikazujući sam čin okupacije
Bosne od strane Austro-Ugarske.

1
Pečenković, Vildana Identitarni lom i trauma nepripadanja u romanu Zeleno busenje, Zbornik radova-
Sarajevski filološki susreti, knjiga 2, 2016, Sarajevo