HILAFET

(VJERSKO JEDINSTVO MUSLIMANA)

Islam je univerzalna religija. Svi su muslimani povezani duhom bratstva i čine jednu vjersku zajednicu.
Tokom vijekova ova je zajednica prolazila kroz razne faze svoga razvoja — kroz uspone i padove — , ali
svi su njeni dijelovi uspjeli sačuvati ideju bratstva i jedinstva, koju je Muhamed a. s. objavio. Historijski
razvoj muslimanske zajednice može se proučavati samo kroz historijski razvoj hilafeta jer su u njemu od
prvih početaka pa sve do njegova prestanka bili ujedinjeni gotovo svi muslimani. Muslimanska je
zajednica izgrađivana postepeno i prema prilikama kroz koje je prolazila. U prvo vrijeme to je bila čisto
vjerska zajednica, zatim vjersko-politička i najzad opet čisto vjerska zajednica.
U Meki su muslimani u vrijeme početka objave, sačinjavali samo jednu vjersku grupu. U to vrijeme
Muhamed a. s. je objavljivao novu vjeru i nije vršio nikakve vlasti nad svojim sljedbenicima. Tek u
Medini formira se prva muslimanska država.
Bili su dvostruki razlozi koji su natjerali muslimane da svoju vjersku općinu pretvore u državu. Na prvom
je mjestu borba za održanje. Izloženi čestim napadima neprijatelja, muslimani su se morali čvrsto
organizirati da bi se mogli uspješno braniti. Uz ovaj spoljni postojali su i unutrašnji razlozi koji su prisilili
muslimane na stvaranje države. U Medini je broj muslimana bio mnogo veći nego u Meki i neprestano je
rastao pa je i ta okolnost iziskivala potrebu jedne organizirane vlasti, koja će regulirati međusobne odnose
pripadnika ove zajednice. Tako je pod pritiskom stvarnosti stvorena prva muslimanska država. Ali ovo je
bila teokratska država u kojoj je sva državna vlast bila upravljena objavi i širenju vjere.
Poslije smrti Muhamedove a. s. stvara se prava muslimanska država i postavlja se pravilo da muslimani
moraju imati svoju državu koja će se starati o širenju i održanju vjere. Neposredni uzrok stvaranja
muslimanske države je Muhamedova smrt. Njegovom smrću (632. g.) nestalo je vjerskog i političkog
vođe muslimanske zajednice. Da ne bi održanje zajednice došlo u pitanje, sastaju se ashabi odmah poslije
njegove smrti i jednoglasno utvrđuju potrebu da se muslimanska zajednica održi ne samo kao vjerska
zajednica, nego i kao posebna država.
Ovim zaključkom oni su osnovali prvu muslimansku državu. U prvo vrijeme (perioda Hulefai-rašidina)
muslimanska država je bila republika, šef države — halifa je bio biran ili postavljan od svoga
predhodnika, ali uvijek uz odobrenje muslimana.
Svaki od prve četiri halife izabran je na poseban način. Kasnije se u nauci islamskog prava stvorio jedan
izborni red, ali on nije bio primjenjivan. Nakon smrti četvrtog halife republikanska je forma zamijenjena
monarhijskom i tako je ostalo sve do ukidanja hilafeta. U ovoj fazi hilafet je prelazio s jedne dinastije na
drugu dok nije pripao osmanlijskim sultanima i kod njih sve do kraja ostao.
Kroz cijelo vrijeme svoga opstanka pa sve do novijeg vremena gotovo su svi muslimani bili ujedinjeni u
jednoj muslimanskoj državi i halifa je bio vjerski i politički šef skoro svih muslimana.
U doba dinastije Benu Abas halife nisu vršile političku vlast. To je bilo u vrijeme dekadence ove dinastije
kada su se u granicama hilafeta stvorile mnoge samostalne muslimanske države. Vladari ovih država
uzurpirali su svu vlast i upravljali u svojim zemljama. Ali i pokraj ove političke pocijepanosti, jedinstvo
muslimana bilo je donekle očuvano i predstavljeno u ličnosti halife, jer su muslimanski vladari priznavali
halifu kao duhovnog šefa sviju muslimana i od njega tražili potvrdu svoje vlasti . U ovo vrijeme se u
muslimanskom svijetu počinje uvoditi razlikovanje između vjerske i političke vlasti i stvaraju se posebni
nazivi za jednu i drugu.
Vladari novih muslimanskih država nisu se zvali halifom, nego raznim drugim nazivima (npr. melik,
emir, sultar šah, han itd.), a naziv halifa je ostavljen bivšem zajedničkom vladaru i označivao je vrhovnog
vjerskog šefa. Ovako stanje trajalo je sve dok hilafet nije pripao osmanlijskim sultanima 1517. g., koji su
učinili kraj ovoj podvojenosti. Prisvojivši sebi hilafet time su osmanlijski sultani postali vjerske poglavice
muslimana i od sada se hilafet više ne rastavlja od sultanata.
---Sultan je označavao političkog, a halifa vjerskog predstavnika muslimana. Halifet je postao atribut
sultanstva. Za vrijeme osmanlijskog hilafeta jedinstvo muslimanskog svijeta bilo očuvano, jer su sultani u
svoju državu uključili oblasti koje su bile u sastavu hilafeta.
.Sve do početka slabljenja osmanlijske imperije, početak 18. stoljeća situacija ostaje nepromijenjena,
muslimani su skupljeni u jednoj muslimanskoj državi i imaju jednog vjerskog i političkog šefa. Ali
slabljenjem ove imperije pojedine muslimanske zemlje i grupe muslimana počinju podpadati pod vlast
kršćanskih vladara.
U prošlosti se hilafet cijepao na više država', ali su sve to bile muslimanske države. Od ovog vremena
muslimanske zemlje podpadaju pod vlast nemuslimanskih država i tada se počinje isticati da je halifa šef
svih muslimana i da kao takav ima pravo nadzora nad vjerskim životom muslimana u nemuslimanskim
državama. Pod uticajem kršćanskog razlikovanja duhovnog i političkog suvereniteta evropske sile
priznaju specijalnim ugovorima duhovni suverenitet halifi i tako se u ovoj epohi naročito ističe hilafet kao
vjerska zajednica muslimana. Ovim ugovorima normira se pravi odnos odvojenih muslimanskih zajednica
prema hilafetu i način održavanja veza između njih. Na ovaj način stvaraju se pojedine autonomne
muslimanske vjerske zajednice koje s ostalim muslimanima imaju vezu preko halife kao vjerskog šefa
muslimana. Time što su politički odvojene od muslimanske države, ove vjerske zajednice nisu prestale
činiti dio opće muslimanske zajednice i kroz tu vezu bilo je u ovo vrijeme očuvano jedinstvo svih
muslimana.
Ovako stanje je trajalo sve do svršetka svjetskog rata. U 19. i početkom 20. stoljeća ugled halifa je
izgubio mnogo. Način života posljednih sultana i njihova despotska vladavina izazvala je protiv njih
negodovanje većine muslimana. Zatim poraz Turske oslabili su mnogo veze ostalih muslimana sa
halifom.
Najzad pasivno držanje posljednjeg sultana u toku oslobodilačkih borbi protiv Grka i njihovih saveznika
izazvalo je protiv njega negodovanje cijelog muslimanskog svijeta, a naročito Turaka. Kao posljedica
ovakvog držanja došlo je u Turskoj do revolucije i ukidanja monarhije. Poslije uspješno završenog rata
Velika narodna skupština u Ankari svrgava s prijestola posljednjega sultana i 1. novembra 1922. donosi
zakon kojim uvodi republikansku formu vladavine.
Ovaj zakon nije se odnosio na hilafet. Tako je hilafet odvojen od sultanata i halifi je ostavljena samo
vjerska vlast. Tako je po drugi put u hirostiji hilafeta odvojena vjerska od političke vlasti. Ova promjena
unijela je veliku pometnju u islamski svijet, jer mnogi muslimani nisu htjeli priznati valjanost ovakvog
hilafeta. Posljedice ove pometnje osjetile su se i u Turskoj gdje je pravni položaj novog halife bio sasvim
nejasan.
Zato se ovakvo stanje nije moglo dugo održati, jer su se turski republikanci bojali prisustva halife, šefa
svih muslimana i člana bivše dinastije, te su 3. mart 1924. g. donijeli zakon kojim se ukida sjedište halife
u Turskoj i prognali posljednjeg halifu.
Velika narodna skupština je obrazložila svoju odluku time, što je u današnje vrijeme nemoguće
obrazovati pravi hilafet onakav kakav je bio za vrijeme prvih halifa iz hulefai rašidina i da je nepotrebno
podržavati ovaj fiktivni koji ne odgovara principima islamskog prava. Od tada pa sve do danas pitanje
hilafeta je ostalo otvoreno. U prvo vrijeme poslije ukidanja hilafeta pitanje njegove obnove interesiralo je
sve muslimane. Muslimani su smatrali svojom vjerskom dužnošću da uspostave hilafet i izaberu halifu pa
su u tu svrhu više puta preduzimali potrebne mjere, ali sve do sada se u tome nije uspjelo. U Egiptu i
Indiji bila su osnovana naročita udruženja za obnovu hilafeta i u tu svrhu održana su dva kongresa
predstavnika muslimana na kojima se raspravljalo o uspostavi hilafeta, ali bez efektivnih rezultata.
Današnje prilike su takve, da ne dopuštaju riješenje ovog pitanja po propisima islamskog prava pa se s
tim za neko vrijeme odložilo. Posebni interesi velikih sila i vladara pojedinih muslimanskih država
onemogućuju uspostavu hilafeta iako to želi cijeli muslimanski svijet.
Vladavina prvih četvorice halifa služi nam kao osnova za proučavanje principa organizacije muslimanske
države. U svome nastupnom govoru EbuBekri Sidik, prvi halifa, je obilježio položaj halife. Po njemu,
halifa je zamjenik Muhamedov u vjerskim i političkim stvarima, ali nije u poslaničkim. Nadalje nije
neograničeni vladar nego je u svome radu vezan propisima Kur'ana i Sunneta.
Prve četiri halife su se dosljedno držale demokratskih principa, ali kasnije hilafet je počivao na principima
protivnim islamskom pravu: hilafetska vlast je uzurpirana,na mjesto demokratske vladavine zaveden je
despotizam i tako je ostalo sve do ukidanja hilafeta. Dosljedno postavljenom pravilu hilafet je državno-
vjerska zajednica i ne može funkcionirati samo kao vjerska zajednica, jer islamsko pravo ne poznaje
rastave vjere od države.Prema tome položaj halife ne odgovara položaju pape. Papa je suveren katoličke
crkve i kao takav je najviši tumač božije volje na zemlji, a halifa je poglavar muslimanske države.
Vjerska uprava u Turskoj pred kraj hilafeta je bila jasno odvojena od političke i ako su obadvije bile
sjedinjene u rukama sultana-halife. Kada je Turska narodna skupština ukinula monarhiju, onda je halifa
ostao samo šef vjerske uprave. Odmah se postavilo pitanje valjanosti ovakvog hilafeta. Jedni su tvrdili da
je ovakav hilafet nepravilan, jer se po islamskim propisima ne može rastaviti vjera od države i da je kao
takav neodrživ (ovo je gledište zstupala i turska narodna skupština prilikom ukidanja hilafeta).
Po ukinuću hilafeta neki su zastupali mišljenje da se hilafet može obnoviti na taj način što bi se hilafetsko
dostojanstvo podijelilo jednom islamskom vladaru koga bi ostali muslimani priznali kao vjerskog šefa.
Ovo pitanje se dugo raspravljalo, ali se nije došlo do konačnog riješenja. U posljednje vrijeme oslabilo je
interesiranje za ovo pitanje. Pošto je u sadašnje vrijeme nemoguće obnoviti hilafet u onom smislu kako je
idžmaom konstruiran, t. j. uspostavljanje jedne države u kojoj bi svi muslimani bili uključeni, postavlja se
pitanje je li moguće obnoviti hilafet kao jednu opću vjersku zajednicu svih muslimana?
Još za života Muhamedova (a. s.), živio je izvjestan broj muslimana pod vlašću nemuslimanskih vladara;
za vrijeme arapskih halifa, hilafet se cijepao na mnogobrojne samostalne države, a za posljednjih
osmanlijskih halifa mnoge su muslimanske zemlje i grupe muslimana podpale pod vlast nemuslimanskih
vladara. Tako je dugo vremena hilafet funkcionirao kao čisto vjerska zajednica i vrijeme je učinilo, da su
muslimani prihvatili i odobrili ovako shvatanje hilafeta. Dakle, pošto je hilafet već funkcionirao kao
vjerska zajednica i pošto je pravilo povezanosti vjere i države postavljeno consensusom smatra se da bi
bilo moguće uspostaviti samo vjerski hilafet.
Današnje vrijeme i potrebe muslimana imperativno nalažu uspostavu jedne opće muslimanske ustanove
koja će bditi nad sudbinom muslimanskog svijeta. Ta ustanova bila bi novi hilafet shvaćen kao čisto
vjerska zajednica svih muslimana.