UNIVERZITET U SARAJEVU

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET

Psihologija stresa - seminar

(zimski semestar)

Kontrola stresa i suočavanje sa stresom

Profesor: dr. sc. Sanda Smoljo – Dobrovoljski Student: Mato Puljić

Sarajevo, prosinac 2017.

Sadržaj
Uvod.......................................................................................................................................2

1. Kontrola stresa..........................................................................................................3

1.1. Vrste kontrola........................................................................................................3

1.2. Kontrola, stres i zdravlje.......................................................................................3

2. Suočavanje sa stresom..............................................................................................4

2.1. Definicije i teorijski pristupi.................................................................................4

2.2. Mjerenje suočavanja.............................................................................................5

2.3. Korelati suočavanja...............................................................................................7

2.4. Suočavanje sa stresom i zdravlje..........................................................................8

Zaključak..............................................................................................................................11

Literatura:.............................................................................................................................12

1
Uvod
U zadnjih pedeset do šezdeset godina stres kao pojava u životima ljudi počeo se
intenzivnije proučavati. Postao je predmet razgovora u znanstvenim krugovima, ali i u
krugovima ljudi čija primarna djelatnost u životu nije znanost. Govor o stresu i suočavanje sa
njim postali su u kolokvijalnom govoru na neki način sredstvo kojim se ponekad ljudi
opravdavaju zbog neuspjeha na poslu, u obitelji ili drugim sferama u kojima se mogu
ostvariti. Dokazano je da stres definitivno postoji i da je njegov utjecaj na ponašanje i na
zdravlje čovjeka, bilo psihičko bilo somatsko, velik. Da bi čovjekovo suočavanje sa stresom
bilo učinkovito on treba poznavati neke psihološke modele funkcioniranja i utjecaja stresa. U
ovome radu dvije osnovne karakteristike vezane za stres su u kratko obrađene sa svojim
najbitnijim segmentima. To su, u prvom poglavlju, kontrola stresa i suočavanje sa stresom, u
drugom poglavlju.

2
1. Kontrola stresa
1.1. Vrste kontrola
Kontrola je objektivna ili percipirana sposobnost djelovanja na ishod nekog događaja.
Postoje tri vrste kontrole:

 Ponašajna ili objektivna kontrola

 Subjektivna ili percipirana kontrola
 Kontrola kao karakteristika ličnosti
Ponašajna ili objektivna kontrola se najčešće odnosi na ponašanja u stresnim situacijama
kojima se uklanja ili ublažava njihovo djelovanje. Ona nije isključivo element okoline niti
karakteristika osobe. Kod istraživanja ove vrste kontrole javljaju se dva problema koja su
posljedica različitog shvaćanja same objektivne kontrole. Prvi problem je taj što se u
različitim istraživanjima kontrola provodi u praksi na različitim ponašanjima koja su
kontekstualno vezana uz averzivne podražaje koji se koriste u tim istraživanjima. Drugi
problem je taj što se u istraživanjima koja pokušavaju manipulirati mogućnošću kontrole
često ne razlikuju sama kontrola i predvidljivost događaja. Bitno je naglasiti da se mogućnost
kontrole definira kao odnos između okoline i pojedinca, a predvidljivost kao odnos između
okolinskih događaja.

Jedna od definicija subjektivne ili percipirane kontrole jest da je to percepcija kontrole nad
stresnim događajima. Bitno je naglasiti da postoji razlika između percepcije kontrole nad
događajima i percepcije kontrole nad vlastitim emocijama. Najbolji primjer toga su bolesnici
koji ne mogu utjecati na ishod svoje bolesti, ali mogu kontrolirati svoje emocije i stres te tako
pospješiti liječenje i zdravstvene ishode. Tu je bitna iluzija kontrole koja, da bi bila
produktivna, treba biti unutar realističnih granica jer i prevelika iluzija, ali i točna percepcija
dovode do negativnih rezultata u liječenju. Pozitivni efekti kontrole bitno ovise i o sigurnosti
osobe da se može suočiti, odnosno kontrolirati stresne podražaje.

1.2. Kontrola, stres i zdravlje

Istraživanja na području kontrole stresa su pokazala da ona djeluje na zdravstvene ishode
kod ljudi. Ona djeluje na psihičke, ponašajne i zdravstvene ishode. Nedostatak kontrole stresa
se odražava na psihičko zdravlje jer uzrokuje pojavu depresije i anksioznosti. Istraživanja koja
su to potvrdila provođena su nad osobama koje su izložene stresu bilo na radnome mjestu ili u
kućnim poslovima. Niska percepcija kontrole ima negativan utjecaj i na ponašanja. Osobe s
niskom percepcijom kontrole nad stresom češće su sklone alkoholu, pušenju, prejedanju i

3
sličnim stvarima. Tijelo također je podložno utjecaju stresa. Treba reći da organizam na
stresne podražaje odgovara adaptivno, tj. koristi energiju kako bi eliminirao neučinkovite
odgovore na stresne podražaje. Velika izloženost stresu utječe na imunološki sustav kod ljudi
slabeći ga, što otvara put razvoju čestih i velikih oboljenja. Kardiovaskularni sustav u
čovjekovu organizmu također je pod utjecajem stresa. Manjak kontrole stresa povećava rizik
od srčanog infarkta ili od hipertenzije. S druge strane veća razina kontrole stresa ima pozitivni
utjecaj na oporavak bolesnika koji su doživjeli srčani udar. Kontrola nad stresom ima veliki
utjecaj na zdravstvene ishode kod kroničnih bolesti. Utječe na psihičku prilagodbu bolesnika
koji boluju od kronične bolesti jer njezin nedostatak utječe na razvoj depresije kod bolesnika
koji boluju od nekog težih oblika tih vrsta bolesti.

2. Suočavanje sa stresom
2.1. Definicije i teorijski pristupi
Najprihvaćenija definicija suočavanja je ona od Lazarusa i Folkmana koja kaže da je
suočavanje konstantno mijenjanje kognitivnih i ponašajnih napora kako bi se savladali
eksternalni i/ili internalni zahtjevi koji su procijenjeni kao preveliki za sposobnosti osobe.

Postoje dvije vrste pristupa koji se bave definicijom suočavanja, transakcijski i strukturalni
pristup. Oba pokušavaju odgovoriti na dva ključna pitanja:

 Čime je suočavanje determinirano: ličnošću, situacijom ili interakcijom jednog i

drugog?
 Je li suočavanje dinamički proces ili se ono pak može konceptualizirati uglavnom
kao relativno stabilne individualne razlike u stilovima suočavanja?

Transakcijski pristup suočavanje smatra kao odnos osobe i okoline, tj. ono označava
ponašanje i mišljenje neke osobe u specifičnim stresnim situacijama. Provođenje
transakcijskog istraživanja se najčešće provodi kao ispitivanje suočavanja sa stresom kao
svakodnevnog procesa.

Strukturalni pristup pretpostavlja da stabilne dimenzije ličnosti i stilovi suočavanja

posreduju odnose između doživljenog stresa i adaptacijskih ishoda. U istraživanjima kod
ovoga pristupa koriste se opće kategorije stresnih podražaja. Postoje četiri pretpostavke unutar
ovoga pristupa koje se bave utjecajem stabilnih individualnih razlika u suočavanju na
adaptacijske ishode. Psihodinamski pristup suočavanju, koji je podvrsta strukturalnog
pristupa, zanima se za pojedinca te naglašava važnost obrambenih mehanizama, koji su
nesvjesni, a definiraju se kao trajni stilovi, tj. kao stabilne karakteristike osobe. Ti mehanizmi
4
su najčešće usmjereni na emocije. Vaillantova istraživanja su pokazala da se karakteristični
obrambeni mehanizmi razvijaju tijekom života, tj. mijenjaju se od nezrelih prema zrelim.
Kako kod ove vrste pristupa suočavanju tako i kod drugih, bitnu ulogu u razvoju igraju
stresne situacije jer one zapravo poboljšavaju repertoar suočavanja i stjecanja osjećaja
kontrole nad okolinom. Suočavanje kao usputni produkt ličnosti pretpostavlja da dispozicije
ličnosti određuju načine suočavanja. Smatra se, prema ovom pristupu, da je suočavanje
usputni produkt koji nema stvarnih posljedica na stres. To znači da suočavanje nije od velike
koristi u psihološkim intervencijama. Suočavanje kao preferirani stil je pristup koji
suočavanja shvaća kao stilove, dispozicije ili preferencije kojima se osoba najčešće koristi i
koje ostaju relativno stabilne kroz vrijeme i okolnosti. Bitnu ulogu igra odnos stilova
suočavanja i crta ličnosti između kojih, prema istraživanjima, postoji povezanost jer ta
njihova povezanost, iako djelomično, utječe na strategije suočavanja. Suočavanje kao
perceptivni stil shvaća samo suočavanje kao uobičajeni način obrade informacija. Kognitivni
informacijski stilovi suočavanja podijeljeni su na dimenzije promatranja i odvraćanja
pozornosti. Promatranje se odnosi na usmjeravanje pozornosti na informacije vezane uz
stresni podražaj, a odvraćanje se odnosi na izbjegavanje informacija o stresnim situacijama.

2.2. Mjerenje suočavanja

Postoje dva načina suočavanja sa stresom: suočavanje usmjereno na problem, koje ima
funkciju promjene stresnog podražaja ili događaja, i suočavanje usmjereno na emocije, koje
ima funkciju smanjiti emocionalni napetost. Najčešće se koriste obje vrste suočavanja
istovremeno, no ipak sami ispitanici u istraživanjima su rekli da koriste suočavanje usmjereno
na problem u situacijama gdje imaju viši stupanja kontrole dok suočavanje usmjereno na
emocije koriste u situacijama s nižim stupnjem kontrole. Neki istraživači pored ove dvije
vrste suočavanja dodaju još dvije, a to su: suočavanje izbjegavanjem i suočavanje usmjereno
na značenje koje se odnosi na promjenu procjene značenja situacije. Postoje još neke podjele
samih načina suočavanja kao što su podjela na asimilacijsko i na akomodacijsko suočavanje,
zatim podjela na kognitivne i na ponašajne stilove suočavanja, te podjela na strategiju
približavanja i na strategiju izbjegavanja.

Vremenski aspekt suočavanja također je jedna od bitnih stavki suočavanja koja se ne smije
zanemariti jer se osoba može suočiti sa stresnom situacijom prije nego se ona zaista dogodi,
tijekom njezina događanja i nakon što se dogodila. Postoji pet vrsta suočavanja koje su
povezane s vremenskim aspektom: preventivno suočavanje, anticipacijsko, dinamičko,
reaktivno i rezidualno suočavanje. Proaktivno suočavanje kao podvrsta anticipacijskom

5
suočavanju je možda najbolja vrsta suočavanju u odnosu na vremenski aspekt jer pomoću nje
osoba se unaprijed priprema za stresnu situaciju postavljajući planove i ciljeve kako se
ponašati u samoj stresnoj situaciji.

U istraživanjima načina suočavanja postoje intraindividualni i interindividualni pristup.

Intraindividualnim pristupom se ispituje suočavanje jedne osobe sa stresnom situacijom, dok
se interindividualnim pristupom mjere individualne razlike u suočavanju i pokušavaju se
identificirati opći načini suočavanja. Također postoje i mikroanalitički pristup, koji ispituje
veći broj specifičnih strategija suočavanja, i makroanalitički pristup, koji ispituje suočavanja
usmjerena na problem i na emocije.

Instrumenti koji se koriste za mjerenje suočavanja su upitnici koji se sastoje od većeg broja
tvrdnji koje opisuju misli i ponašanja ljudi pod stresom. Upitnici se razlikuju po tome ispituju
li stilove ili strategije suočavanja. Također postoje i upitnici koji su usmjereni na suočavanja
sa specifičnim tipovima stresnih događaja ili na suočavanja kod specifičnih populacija.

Postojeće mjere suočavanja imaju različite psihometrijske nedostatke: za neke mjere ne

postoji empirijska potvrda valjanosti, konstruktne valjanosti rijetko ispitivane ili prikazane,
nema podataka o koeficijentima unutarnje skladnosti, pri ispitivanjima se često ne ispituju
spolne i dobne razlike u načinima suočavanja itd. I same konstrukcije testova često su
manjkave zbog nedostatka dovoljnog broja ili jasnog formuliranja čestica unutar testova.
Javlja se i problem tumačenja pojedinih načina suočavanja koji mogu biti višeznačni, ovisno o
kontekstu i problemu koji se promatra. Korištenje hipotetičkih stresnih situacija je nekada
problem jer nisu potpuno sigurne zbog toga što nije moguće ustvrditi koliko sami ispitanici
mogu zamisliti svoje reakcije u pojedinim stresnim situacijama. Heterogenost u broju sadržaja
i faktora je jedan od problema jer istraživači koriste različite konceptualizacije suočavanja kao
polazište zbog čega dolazi do različitih čestica koje koriste iste konstrukte ili različiti
konstrukti imaju sličan sadržaj. Postoje dva najčešća pristupa koji se koriste pri konstrukciji
testova, empirijski ili induktivni i teorijski ili deduktivni. Induktivni pristup kreće od iskustva
iz kojeg crpi veliki broj tvrdnji koje reprezentiraju što je moguće širi raspon suočavajućih
misli i ponašanja. Velika većina upitnika je konstruirana na temelju ovog pristupa. Deduktivni
pristup polazi od teorijskih modela suočavanja koji se temelje na teorijskim pretpostavka.
Poslije se provjerava slaganje empirijski dobivenih podataka s teorijski izvedenim
konstruktima. Pojavio se i problem velikog broja dimenzija suočavanja koji otežava
uspoređivanje nalaza vezanih za suočavanja. Istraživači su naveli dvanaest temeljnih
dimenzija suočavanja koje su podijeljene u tri skupine. Prvoj skupini pripadaju najčešće
6
dimenzije suočavanja, a to su: suočavanje usmjereno na problem, traženje podrške,
izbjegavanje, distrakcija i kognitivno restrukturiranje. Drugoj skupini pripadaju dimenzije
koje se rjeđe pojavljuju: ruminiranje, bespomoćnost, socijalno povlačenje i emocionalno
reguliranje. Najrjeđe dimenzije suočavanja su: traženje informacija, pregovaranje i
suprotstavljanje. Postoji i potreba za jedinstvenom hijerarhijskom klasifikacijom suočavanja
koja je vrlo zahtjevna i treba riješiti određene probleme. Jedan od problema je nedovoljna
preciznost kategorija u pojedinim vrstama suočavanja. Također je problem i neprecizno
definiranje pojedinih suočavanja.

2.3. Korelati suočavanja

Osobine ličnosti značajno su povezane s načinima suočavanja sa stresom. Novija
istraživanja pokazuju da interakcija osobina ličnosti i zahtjeva situacije igra bitnu ulogu u
doživljavanju stresa. Osobine ličnosti koje se u istraživanjima najčešće ispituju su
neuroticizam, ekstraverzija, psihoticizam, optimizam, čvrstoća ličnosti, lokus kontrole; dok se
osobine ličnosti poput otvorenosti, savjesnosti i ugodnosti rjeđe ispituju. Najčešće se od svih
ispituje neuroticizam jer su neurotične osobe jako reaktivne na stresne podražaje. Povezan je s
nezrelijim načinima suočavanja kao što su povlačenje, pasivnost, maštanje o bijegu, uzimanje
sredstava za smirenje i sl. Neurotične osobe često su sklone same pogoršati utjecaj stresnih
situacija na svoje mentalno i tjelesno zdravlje. Ekstraverzija je dimenzija ličnosti koja je u
suprotnosti s neuroticizmom i koja je povezana sa aktivnim, socijalnim i optimističnim
načinima suočavanja sa stresom. Psihoticizam je dimenzija ličnosti koja povezana sa
stilovima suočavanja kao što su suočavanje usmjereno na emocije i suočavanje
izbjegavanjem. Osobe koje su sklone ovoj dimenziji ličnosti najčešće se koriste alkoholom i
usmjeravanjem na nove situacije kao načinima suočavanja.

Spolne razlike igraju bitnu ulogu u objašnjenju razlika među muškarcima i ženama u
različitim mentalnim i tjelesnim posljedicama stresa. Muškarci se obično susreću sa stresnim
situacijama koje su vezane uz posao i novac, a žene u situacijama vezanim uz obitelj i
zdravlje. To i pokazuju istraživanja čiji rezultati govore kako se žene više koriste
suočavanjem usmjerenim na emocije, dok se muškarci više koriste suočavanjem usmjerenim
na problem. Žene također više od muškaraca koriste suočavanje izbjegavanjem. Kod žena je
izravno suočavanje sa stresom karakteristično kad se drugi nalazi u stresnoj situaciji te mu
one žele pomoći, što odražava na neki način empatičniju sklonost kod žena.

Što se tiče dobnih razlika repertoar načina suočavanja sa stresom se razvija paralelno s
razvojem čovjeka. Razvojem čovjeka od djetinjstva do zrele dobi razvijaju se i strategije
7
suočavanja na način da kreću od suočavanja usmjerenog na emocije ka zrelijim strategijama
suočavanja kao što je suočavanje usmjereno na problem. Što se tiče ljudi u starijoj životnoj
dobi, njihovi modeli suočavanja često puta su popraćeni velikim iskustvom u stresnim
situacijama i prilagodbom na njih. Zanimljivo je da muškarci starenjem postaju pasivniji i
blaži u suočavajućim ponašanjima, a žene aktivnije i agresivnije. Životno iskustvo starijim
osobama pomaže da se lakše prilagode stresnim situacijama nad kojima nemaju kontrolu i da
se lakše usmjere na neke druge stvari i aktivnosti koje mogu obavljati u skladu sa svojom dobi
i svojim zdravljem. Treba dodati da su starije osobe učinkovitije u načinima suočavanja
povezanih sa zdravljem od mlađih osoba jer su aktivnije i realističnije.

2.4. Suočavanje sa stresom i zdravlje

Mnoga istraživanja su pokazala da su socijalno, psihičko i tjelesno funkcioniranje jednim
dijelom determinirani suočavanjem sa stresom.

Empirijska istraživanja pokazuju da suočavanje usmjereno na problem ima pozitivniji

učinak na psihičku dobrobit čovjeka, dok suočavanje usmjereno na emocije ima negativniji
učinak. Kako djelotvornost pojedinog načina suočavanja ovisi o različitim faktorima, onda se
ova tvrdnja ne može uzeti apsolutno. Svakako da suočavanje sa stresom, u bilo kojem svome
načinu, uvelike utječe na psihičko zdravlje čovjeka.

Istraživanja su pokazala da postoji veliki utjecaj načina suočavanja sa stresom na

subjektivne zdravstvene ishode. Aktivni, odnosno pozitivni načini suočavanja koji su
povezani i sa suočavanjem usmjerenim na problem i sa suočavanjem usmjerenim na emocije
su općenito pozitivnijeg utjecaja na subjektivne zdravstvene ishode. S druge strane, pasivni,
odnosno negativni načini suočavanja, koji su povezani sa suočavanjem usmjerenim na
problem kao i sa suočavanjem usmjerenim na emocije, su negativnijeg utjecaja na subjektivne
zdravstvene ishode.

Odnos različitih načina suočavanja i objektivnih zdravstvenih ishoda se manifestira na

kardiovaskularno i imunosno funkcioniranje te na kronične bolesti. Istraživanja su pokazala
da osobe s izraženijim, češćim ili dugotrajnim kardiovaskularnim odgovorima na stresne
podražaje imaju povećan rizik od esencijalne hipertenzije, arterioskleroze i koronarnih bolesti
srca. Kardiovaskularne aktivnosti kao odgovori na stresne podražaje djelomično su
determinirani genskim, a djelomično različitim psihičkim faktorima. Osobe koje imaju viši
stupanj kontrole često imaju niže fiziološko uzbuđenje, dok osobe koje imaju niži stupanj
kontrole često imaju više fiziološko uzbuđenje i višu kardiovaskularnu reakciju. Treba dodati

8
da osobe koje pod stresnim uvjetima pokazuju najviše razine kardiovaskularne reaktivnosti
također pokazuju i najveće poremećaje imunosne funkcije. Imunosne funkcije nisu zasebno
puno istraživane kao reakcije na stresne podražaje jer se one vrlo brzo manifestiraju i lako ih
je uočiti. Primjerice često puta osobe koje su se koristile potiskivanjem u suočavanju sa
stresom imale su alergijske reakcije kao reakcije imunosnog sustava. Rezultati istraživanja
pokazuju da odnos između određenih načina suočavanja i imunosne funkcije ovisi o razini
percipiranog stresa. Što se tiče odnosa suočavanja sa stresom i kroničnih bolesti, teško ih je
uspoređivati jer skoro svaka kronična bolest zahtijeva posebni način suočavanja. Tako
dijabetes zahtijeva suočavanje s promjenom režima prehrane, a AIDS i karcinom suočavanje s
društvenom izoliranošću. Postoje dva pristupa u istraživanjima suočavanja s kroničnom
bolešću, pristup specifičnim suočavanjima za pojedine bolesti i pristup koji potječe iz općeg
modela stresa i suočavanja. Pozitivna procjena tijeka bolesti, prihvaćanje bolesti i korištenje
socijalne podrške neki su od pozitivnih modela suočavanja koji imaju pozitivan utjecaj na
samo zdravlje bolesnika, tj. na zdravstvene ishode. S druge strane, pasivno suočavanje,
negativna procjena tijeka bolesti i slična suočavanja imaju negativan utjecaj na zdravstvene
ishode. Naravno da ovakvi rezultati istraživanja nisu apsolutni, jer neka istraživanja pokazuju
da u situacijama gdje osoba ne može direktno utjecati na svoju situaciju suočavanje usmjereno
na emocije ima pozitivne zdravstvene ishode.

Neki autori u literaturi naglašavaju tzv. hipotezu sukladnosti. Ona predviđa da bi se

suočavanje usmjereno na problem trebalo više koristiti u situacijama visokog stupnja
kontrole, dok bi se suočavanje usmjereno na emocije trebalo više koristiti u situacijama u
kojima je stupanj kontrole nizak. Općenito su rezultati istraživanja pokazali točnim ovu
hipotezu, ali treba reći da unutar samih istraživanja postoje neka ograničenja koja su
metodološkog karaktera.

Postoje tri različita teorijska i statistička modela u čijem se okviru mogu ispitati odnosi
između varijabli koje sudjeluju u procesu stresa, a to su: model izravnih efekata na
zdravstvene ishode, medijacijski model i moderatorski model kojim se podrazumijeva da neke
varijable mogu moderirati efekte drugih varijabli na zdravstvene ishode. Najveći broj
istraživanja stresa i adaptacijskih ishoda implicitno pretpostavlja izravne i/ili kauzalne efekte
ispitivanih nezavisnih varijabli na tjelesno i psihičko zdravlje. Pod nezavisne varijable između
ostalog spadaju različite osobine ličnosti, socijalna podrška, načini suočavanja i zdravstveno
ponašanje. Medijacijski efekti stresa nemaju direktan utjecaj na zdravstvene ishode nego su
posredovani nekim drugim varijablama, kao što su suočavanje, kognitivne procjene,

9
zdravstvena ponašanja i sl. Ti efekti predstavljaju takozvanu medijacijsku varijablu koja
predstavlja mehanizam putem kojega neka nezavisna varijabla djeluje na zavisnu odnosno
kriterijsku varijablu. Moderatori određuju pod kojim će uvjetima doći do efekta nezavisne na
zavisnu varijablu. Oni mogu smanjivati ili povećavati povezanosti između nezavisne i zavisne
varijable, a mogu promijeniti i smjer njihove povezanosti. Moderatorske varijable mogu biti
kvalitativne (spol, rasa, socioekonomska klasa) ili kvantitativne (stupanj primljene socijalne
podrške). Moderatorski efekt se obično izražava interakcijom između nezavisne i
moderatorske varijable.

Uz već navedene probleme mjerenja i uspostavljanja jedinstvene taksonomije suočavanja,

javljaju se i vrlo važni problemi vezani uz nacrte istraživanja, odabir adaptacijskih ishoda,
neprimjenjivost istraživanja suočavanja i adaptacijskih procesa za kliničku praksu i
zanemarivanje nesvjesnih reakcija na stres. Nesklad između postavki transakcije, procesne
teorije stresa i prilagodbe i najčešće korištene metodologije istraživanja suočavanja je jedan
od najčešće navođenih nedostataka istraživanja suočavanja sa stresom. Transakcijska teorija
stresa i prilagodbe zahtijeva korištenje na proces usmjerena istraživanja i ipsativno-
normativne nacrte. No, najveći broj istraživanja suočavanja se koristi transverzalnim načinima
koji se temelje na interindividualnom varijabilitetu i kojim se ne može ispitati dinamička
priroda suočavanja. Još jedan problem vezan je uz konceptualizaciju djelotvornog suočavanja.
Za neke stresne događaje to može biti vrlo jednostavno, dok za druge, koji zahtijevaju složen
niz adaptacijskih odgovora kao npr. kronične stresne situacije, nije lako odrediti djelotvornost
suočavanja. Neprimjenjivost istraživanja suočavanja i adaptacijskih proces u kliničkoj praksi
još je jedan problem. Razlog tomu je što istraživanja u području stresa i suočavanja ne daju
odgovore relevantne za kliničku psihologiju, a to su neprikladne mjere, upitnici suočavanja
koji se oslanjaju na samoiskaz i ne uzimaju u obzir klinički relevantne varijable. Najveći broj
suvremenih autora smatra da je suočavanje svjestan proces i da ga kao takvog treba ispitivati.
Neki autori se ne slažu s time navodeći da tijekom vremena neki načini suočavanja, pogotovo
djelotvorni, mogu postati automatizirani, odnosno nesvjesni. Ti autori to iznose na temelju
socijalno-kognitivnih konstrukata koje koriste u istraživanjima, a koji se odnose na to kako
događaji na koje ne obraćamo pozornost i kojih zbog toga nismo svjesni ipak utječu na naša
ponašanja, kognicije i afekte.1

1
Jasna HUDEK-KNEŽEVIĆ – Igor KARDUM, Psihosocijalne odrednice tjelesnog zdravlja. Stres i tjelesno
zdravlje, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2006., str. 99-189.

10
Zaključak
Kroz obrađena poglavlja može ukratko su predstavljena dva glavna čimbenika u borbi
protiv negativnog utjecaja stresa na čovjeka. U prvom poglavlju je obrađena tema kontrole
stresa, kao i vrste same kontrole stresa te njezin utjecaj na zdravlje čovjeka. Drugo poglavlje
se posvetilo temi suočavanja sa stresom, koja je šire obrađena od prve. U tom poglavlju
obrađene su teme koje definiraju suočavanje sa stresom, bave se teorijskim pristupima
suočavanju, zatim ispitivanjem suočavanja, korelatima suočavanja te utjecajem suočavanja sa
stresom na zdravlje čovjeka. Svakako da je ova tema bitna, kako za znanstvenike, tako i za
obične ljude jer sve je više očito da su ljudi u današnjem načinu živote puno više izloženi
stresu i njegovu utjecaju, te da učenje obrambenih mehanizama ima veliku ulogu i može
pomoći u borbi sa negativnim utjecajem stresa na čovjekovo zdravlje, na njegovo ponašanje i
na njegov odnos s drugima.

11
Literatura:
1. HUDEK-KNEŽEVIĆ, Jasna - KARDUM, Igor. Psihosocijalne odrednice tjelesnog
zdravlja. Stres i tjelesno zdravlje. Jastrebarsko: Naklada Slap, 2006.

12