KLINIČKA PROCJENA

Klinička procjena nije samo procjena psihopatologije nego i procjena jače strane čovjeka, njegovih
mogućnosti i superiornosti. Ona pored psihodijagnostike uključuje I predviđanje funkcionisanja I
budućnosti. Svrha kliničke procjene je da odgovori na niz specifičnih pitanja vezanih uz probleme
osoba i da pomogne u donošenju značajnih odlika koje se tiču konkretnog pojedinca. Klinička procjena
uključuje posjedovanje bogatog teorijskog znanja iz različitih područja psihologije, poznavanje tehnika
i procedura procjene, načina prikljupljanja i interpretacije rezultata, poznavanje osnova psihometrije i
načina konstruisanja psiholoških instrumenata. Ona zahtijeva poštovanje visokih etičkih standarda,
klinička procjena treba da bude u funkciji dobrobiti ispitanika, mora se poštovati privanost, pravo da
klijent bude upućen u svrhu procjene i procedure, da se poštuje pravo odbijanja nekih od planiranih
procedura, te pravo da zna konačne zaključke kliničara. Svaka zloupotreba podataka o ispitaniku je
etički nedopustiva i zakonoski kažnjiva.

PSIHOMETRIJSKI I KLINIČKI PRISTUP PROCJENI

Klinička procjena se ne može poistovijetiti sa primjenom testova. U okviru tradicionalnog

psihometrijskog pristupa naglasak je na dobijanju podataka primjenom testova i ističe se tehnička
strana testiranja. Ovaj pristup je primarno orijentisan na podatke i krajnji produkt je dobijanje opisa crta
ili sposobnosti. Ovi opisi nisu od pomoći u razumijevanju specifičnog problema pojedinca i traženju
konkretnog rješenja.

Kliničkim pristupom pokušava se procijeniti pojedinac u problemskoj situaciji, pa informacije koje se

dobiju procjenom mogu pomoći u rješavanju konkretnog problema. Testovi su jedna od metoda
prikupljanja podataka i rezultati na testovima nisu krajnji produkt nego jedno od sredstava za
uspostavljanje hipoteza. Klinička procjena stavlja skupljene podatke u širu perspektivu sa fokusiranjem
na rješavanje problema i donošenje odluke.

Objektivni psihometrijski pristup se pokazuje najprimjenjiviji u procjeni sposobnosti i mehaničkih

vještina. Njihova korisnost se smanjuje kada se procjenjuju neke osobine ličnosti – zavisnost,
autoritarnost, anksioznost, jer su varijable ličnosti mnogo kompleksnije i moraju biti validirane u
kontekstu historije, opservacije ponašanja i interpersonalnih odnosa.

Klinička procjena je korisnija u razumijevanju i evaluiranju ličnosti, posebno kod konkretnih životnih
problema pojedinca. Ona podrazumijeva da se poznaje specifičan kontekst u kome se pojedinac
procjenjuje.

ZADACI KLINIČKE PROCJENE

Tri su zadatka kliničke procjene: dijagnostička klasifikacija, opis ličnosti i predikcija.

Dijagnostička klasifikacija: Postavljanje dijagnoze ili "psihodijagnostika" je nezaobilazan zadatak

kliničke procjene. Koristeći vlastite metode procjene, klinički psiholozi procjenjuju da li i kojoj
dijagnostičkoj kategoriji pripada konkretni ispitanik. Klinička procjena se bavi problemom dijagnoze i
diferencijalne dijagnoze. Dijagnostička klasifikacija se vrši na osnovu kirterijuma postavljenih u
važećim klasifikacijama DSM – IV i ICD – 10.
Dinamska dijagnoza prati klasifikacionu dijagnozu i podrazumijeva proširivanje klasifikacione
objašnjenjem određenih pozadinskih faktora u ličnosti, najčešće u skladu sa psihodinamskim teorijama:
impulsi, intrapsihički konflikti, anksioznost, mehanizmi odbrane, unutrašnji objektivni odnosi i sl.
Dinamska dijagnoza podrazumijeva dodatno objašnjenje vidljivih fenomena u skladu sa određenom
teorijom. U okviru studije slučaja detaljno se istražuje razvojna historija ispitanika koji se stavlja u
funkciju razumijevanja etiologije i geneze psihičkog poremećaja. U okviru bihevioralne analize
istražuju se antecedntni događaji što pomaže rasvjetljivanju momenata koji bi mogli percipirati
određeni poremećaj.

Opis ličnosti preferira dimenzionalni nad ketegorijalnim pristupom ličnosti i daje cjelovit i
konzistentan i koherentan opis pojedinca, sažimajući u sebe različite kliničke aspekte i crte ličnosti
ispitanika. Ključna odrednica ovog pristupa procjeni je da se ličnost može opisati kroz interakciju
određenih dimenzija ličnosti sa socijalnom sredinom i ukupnim životnim kontekstom. Time se
oslobađa prostor za razumijevanje specifičnih ponašanja i doživljaja pojedinca koji je jedinstven i
drugačiji i kada je u istom "dijagnostičkom" košu sa drugim. Ovaj pristup je primjereniji kliničkoj
procjeni zdravstvene psihologije, psihologije u socijalnoj zaštiti, psihologiji u zajednici...

PREDIKCIJA: Mogućnost predviđanja ponšanja na osnovu kliničke procjene je najstroži kriterijum

validnosti kliničke procjene. Po pravilu, efikasnije se predviđaju globalniji nego specifični oblici
ponašanja, lakše je predvidjeti neadaptivno ponašanje nego da li će ispitanik izvršiti suicid za pet
godina. Lakše je predvidjeti ponašanje koje slijedi u kratkom vremenskom periodu nakon procjene,
nego dugoročno jer kroz duži vremenski period djeluju mnogi predvidljivi i nepredvidljivi događaji u
društvu i životu pojedinca koji određuju konkretno ponašanje. Ponašanje nije determinisano samo
osobinama ličnosti i patologije pojedinca nego interakcijom varijabla ličnosti sa ljudima i događajima
koji čine kontekst življenja.
Postdikcija je procjena ponašanja koje je prethodilo vremenu u kojem se obavlja klinička procjena i
česta je u situacijama forenzičke procjene.

U praksi kliničke procjene ovi zadaci se preklapaju. Dijagnostička klasifikacija uključuje predikciju i
opis ličnosti.

PODRUČJA KLINIČKE PROCJENE

Najčešće uz psihijatrijsku kontekst klinička procjena obavlja u neurološkim ustanovama gdje se obavlja
neuropsihološka procjena. Posebno područje kliničke procjene je u oblasti forenzičke psihologije.

Psihijatrijski konktekst procjene

Klinička procjena je preuzela iz akademske psihologije metode, a iz psihijatrije sadržaj. Klinička

procjena u psihijatriji uglavnom se vrši zbog dijagnoze i diferencijalne dijagnoze u skladu sa
psihijatrijskim klasifikacijama. Ona se vrši sa ciljem evaluacije efekta određenog oblika psihoterapije
ili farmakoterapije. Može se obavljati radi rasvjetljavanja specifičnih aspekata ponašanja, npr. ako ako
imamo pacijenta koji boluje od shizofrenije postavljanje dijagnoze nije glavni cilj procjene nego je to
procjena specifičnih oblika rizičnog ponašanja koje može uslijediti.

Forenzički kontekst kliničke procjene

Psiholog samostalno ili kao član tima za sudsko vještačenje u ovom kontekstu se najčešće bavi
procjenom ličnosti i sposobnosti pojedinca u vezi sa njegovim kriminalnim djelom i procjenjuje se
sposobnost da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima, odnosno procjenjuje se uračunljivost
pojedinca pri počinjenju krivičnog djela. Ona obuhvata i procjenu sposobnosti optuženog da se brani i
da shvati svrhu optužbe. Klinička procjena obuhvata i procjenu psiholoških posljedica po žrtvu i stepen
pretrpljenog psihičkog bola.
Psihološka autopsija je procjena osobina ličnosti i psihičkog stanja u vrijeme nastupanja smrti, a
obavlja se nakon smrti osobe pa se zahtijeva posebno u slučaju nejasnih okolnosti pod kojima je
pojedinac usmrćen i nije jasno da li se radi o suicidu ili nasilnoj smrti.

KLINIČKA PROCJENA U KONTEKSTU SOCIJALNE ZAŠTITE

Najčešće se procjena usmjerava na to koliko su zadovoljene razvojne potrebe – fizičke, emocionalne,

socijalne, obrazovne... Procjenjuje se podobnost roditelja / staratelja za zadovoljenje ovih potreba.
Nekada se procjenjuje kao sistem posebno ako dijete ili adolescent ispoljava devijantne oblike ponšanja
i tada se vrši funkcionalna analiza ponašanja da bi se procijenilo koji događaji prethode ili održavaju
devijantno ponašanje.

PROCES KLINIČKE PROCJENE

Svaka pojedinačna procjena je proces koji uključuje četiri koraka: procedura planiranja skupljanja
podataka ; skupljanje podataka ; obrada podataka ; formiranje hipoteze i saopštavanje podataka.

Procedura planiranja skupljanja podataka: Podrazumijeva upoznavanje sa problemom i pitanjima na

koja se traži odgovor. U ovom procesu treba uzeti u obzir uzrast, obrazovanje i kulturalni kontekst
ispitanika. Ove varijable pomažu u razumijevanju ispitanika i u odabiru metoda i instrumenata koji će
se koristiti za prikupljanje podataka.
Sakupljanje podataka je najduži i najobuhvatniji dio kliničke procjene. Podaci se dobijaju
naturalističkim putem (intervju, promatranje) i psihotehničkim (primjena testova). Najčešće se koristi
baterija testova da bi se obuhvatili različiti aspekti ličnosti i sposobnosti. Treba preferirati testove koji
imaju širi dijapazon i multidimenzionalne testove.
Tokom intervjua se dobiju obimni, ali nedovoljno precizni podaci. Primjena testova daje sužen obim,
ali preciznije informacije. Tako je sa intervjuom najbolje početi sakupljanje podataka, a potom se
fokusiramo na dobijanje specifičnih informacija. Metode i instrumente za prikupljanje podataka
određuje kliničar koji vrši procjenu.
Obrada podataka je najsloženiji dio u procesu kliničke procjene. Podrazumijeva pojedinačnu obradu
rezultata dobijenih određenim metodama i instrumentima i integraciju u konačne zaključke o problemu.
Zakljuci nastali u neposrednom kontaktu sa sirovim podacima su tačniji ali su na nažem nivou
apstrakcije. Oni ne povezuju podatke sa teorijom i njima se činjenice konstratuju, ali ne objašnjavaju
viši nivo apstrakcije u zaključivanju kada se integrišu podaci dobiveni različitim metodama, a često su
kontradiktorni i zbunjujući. Pto su zaključci udaljenijji od sirovih podataka oni su na višem nivou
apstrakcije. Zaključci koji se izvode na osnovu psihometrijskim kriterija su ateorijski. Bihevioralno
orijentirani kliničari zaključuju na nivou povezivanja antecedentnih događaja sa aktualnim
ponašanjame i onim na nižem nivou apstrakcije. Kod psihoanalitički orijenitiranih klinirača zaključci
su na višem nivou apstrakcije.

Procesi interpretacije i izvođenje zaključaka

Osnovna vodilja interpretacije rezultata je određena samim ciljem procjene. To je najčešće opis
aktualnog nivoa funkcionisanja, razmatranje etiologije, predviđanje budućeg ponašanja i davanje
preporuka za tretman. Proces razvoja hipoteza, dobijanja potvrde za te hipoteze i integrisanje
zaključaka je zavisan od znanja, iskustva i osobina ličnosti kliničara. To je proces koji se kreće od
formiranja inicijalnog utiska, preko identifikovanja relevantnih činjenica, izvođenja zaključka i
potvrđivanja ovih zaključaka pomoću relevantnih i konzistentnih podataka. Cijeli proces procjene
obuhvaata testiranje hipoteza koje se u konačnom zaključku ili potvrđuju ili opovrgavaju.

Sedam je faza evaluacije podataka:

– razmatranje problema i prikupljanje relevantnih podataka ,
– fokusiranje na šire vrste zaključaka koji imaju za cilj dalje vođenje istraživanja kako bi se
dobile dodatne informacije ,
– prihvatanje ili odbacivanje zaključaka ,
– kretanje od specifičnih ka opštijim zaključcima o klijentu ,
– dalja elaboracija većeg broja osobina ličnosti klijenta ,
– povezivanje sveobuhvatne deskripcije sa situacionim kontekstom klijenta ,
– specifična predviđanja u pogledu budućeg ponašanja.

Zamke u interpretaciji podataka

Uplitanje nehotičnih i neosviještenih pristrasnosti, mentalno fiksiranje za prvih nekoliko informacija,

oslanjanje kliničara na ranija iskustva sa drugim klijentima , zamke vezane za kontekst u kojem se vrši
procjena, pol ispitanika.

Intuicija i empatija

Intuicija je neposredna svijest o nekoj pojavi bez posredovanja čula ili razmišljanja. Ona označava
metodu ili proces stvaranja neočekivanih i novih hipoteza. Informacijska baza je jasna ali je nejasan put
kojim je subjekt došao do shvatanja. Intuitivno se povezuje sa kreativnim aktom.
Empatija pomaže kliničaru u razumijevanju klijenta. Zasniva se na parcijalnoj identifikaciji –
preklapanje dijela ličnosti sa odgovarajućim dijelom ličnosti klijenta.

Interakcioni kontekst u kliničkoj procjeni

Klinička procjena podrazumijeva neposrednu interakciju kliničar – klijent i reakcije koje mogu
pokrenuti u uzajamnom su odnosu iz spektra onih reakcija koje se pokreću u susretu dvoje ljudi.
Interakcija je kružni proces i njoj doprinose oba učesnika u dijadi.

VALIDNOST KLINIČKE PROCJENE

Okončanje procesa kliničke procjene rezultira pismenim nalazom i mišljenjem koje se prosljeđuje
poručiocu. Tri su vrste validnosti ili metode validacije: konsenzualna, kongruentna i prediktivna
validnost.

Konsenzualna validnost: Kriterijum sa kojim se upoređuje mišljenje dijagnostičara je mišljenje

autoriteta. Autoritet može biti grupa eksperata ili ekspert koji je na vrhu hijerarhijske piramide u
stručnom timu. Poslije rasprave više stručnjaka koji iznose svoju argumentaciju donosi se zaključak u
pogledu dijagnostičke kategorije. Ako je procjena psihologa u skladu sa konsenzualnom odlukom
validnost kliničke procjene je potvrđena. Nedostatak ovog kriterijuma je problematična arbitrarnost, te
mogućnost cirkularne validacije.
Kongruenta validnost: Za kriterijum se uzima druga metoda procjene koja direktno ili indirektno
procjenjuje istu osobinu / poremećaj koja se procjenjuje psihološkim metodama. Nedostatak je pojava
cirkularnosti jer nije uvijek sigurno koliko je sam kriterijum validan.

Prediktivna validnost je najsigurniji način provjere zaključka o klijentu. Kriterijum je pojava koja
proizilazi iz zaključka procjene, a koja je vidljiva i dostupna javnoj provjeri. Ona uvijek traži potvrdu u
nekom budućem ponašanju / doživljavanju. Nemoguće je predvidjeti specifične reakcije jer su one
vezane za situacioni kontekst koji ne možemo unaprijed znati. Procjena globlanih osobina ili ponašanja
će prije ostvariti prediktivnu validnost. Okolnosti i društveni kontekst u kome se vrši procjena mogu
uticati na validnost procjene.

Vrste nevalidnih procjena

Pogrešne zaključke o klijentu možemo donijeti u dva smjera: lažno pozitivne i lažno negativne (falš
pozitiv i falš negativ). Pozitivan nalaz za pacijenta znači da postoji neki patološki izmijenjen način
funklcionisanja nekog organa, a negativan nalaz znači da ne postoji patologija.

STUDIJA SLUČAJA U KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI

Sveobuhvatna analiza podrazumijeva korištenje podataka iz različitih izvora, kvalitetnu integraciju

podataka i predlaganje rješenja problema. U kliničkoj psihologiji najčešće se primjenjuje kao metoda
istraživanja i kao profesionalni pristup u kliničkoj procjeni. Klinička procjena je istraživanje pojedinca
sa postavljanjem, opovrgavanjem iloi potvrđivanjem određenih hipoteza vezanih za ispitanika.

Studija slučaja u kliničkoj psihologiji je kombinaciji longitudinalnog i transferzalnog presjeka ličnosti.

To je intenzivno i ekstenzivno eksplorisanje pojedinca obuhvata ispitivanje razvojne historije
pojedinca, osobina ličnosti kao relativno stabilnih konstrukata i aktualnog životnog konteksta
(situacionih varijabli) a sve u funkciji rasvjetljavanja problema koji treba riješiti. Za sveobuhvatno
eksplorisanje pojedinca u okviru studije slučaja koriste se razlitičiti izvori podataka.

Anamneza služi za prikupljanje podataka od samog ispitanika i ove podatke dobijamo putem intervjua
sa ispitanikom. Podaci iz anamneze odnose se na rani razvoj, eventualna traumatska iskustva i razvojna
ometanja, školska postignuća, radnu historiju, heterosekusualno i socijalno funkcionisanje, ranije
psihičke smetnje i početak i tok sadašnjih smetnji.
Metroanamneza je dobijanje podataka od drugih osoba koji su u nekoj vezi sa ispitanikom studije
slučaja. Prolongirano posmatranje ispitanika u prirodnim situacijama je najidealniji oblik prikupljanja
informacija. Posmatranje se odvija u vrijeme intervjua sa ispitanikom ili za vrijeme rada sa testovima.
Prilikom posmatranja mogu se koristiti određene skale procjene ili se na manje fomralizovan način
zapisuju određena zapažanja. Senzibilan kliničar može na osnovu posmatranja značajno dopuniti
podatke za studiju slučaja i koristiti ih za postavljanje ili potvrdu određenih hipoteza.
Testovi obezbjeđuju uzorak ponašanja, a stimulus na koji ispitanik treba odgovoriti i reagovati je više
standardizovani nego što je to slučaj sa naturalističkim metodama. Standardizovana forma pomaže
izbjegavanje subjektivnosti pri zahtijevanju. Kod većine testova odgovori se prevode na skorove koji
omogućavaju kvantifikaciju podataka i poređenje skorova sa prethodno utvrđenim normama.
Lična medicinska i druga dokumentacija može značajno doprinijeti analizi slučaja. Kao izvor podataka
mogu poslužiti kreacije ispitanika: crteži, skulptura, literaturu, radovi itd. Svaka dijagnostička procjena
ne podrazumijeva studiju slučaja.

ETIČKI PROBLEMI U KLINIČKOJ PROCJENI

Klinička procjena je djelatnost u okviru kliničke psihologije etički, jako osjetljiva. Etička pitanja
vezana su za početak procjene, njen tok i završetak. Na početku, kliničar je dužan objasniti klijentu ko
je poručilac, u koje svrhe se procjena vrši i kome će biti dostupni rezultati procjene. Klijentu se ukazuje
na njegovo pravo da ne prihvati proceduru procjene, sva objašenjenja u vezi sa procjenom trebaju biti
ponuđena jednostavnim i razumljivim jezikom. Ispitanik treba biti upoznat sa mogućnostima i sa
ograničenjima procjene. Značajno je u etičkom smislu zadržati profesionalni stav i objektivnost.
Kliničar je u obavezi da bude vrijednosno neutralan i da procjenu zasniva na kombinaciji dobijenih
podataka i izbjegne zamku da dopadljivost klijenta bude vodilja integraciji podataka. Rezultati kliničke
procjene saopštavaju se pismeno u vidu psihološkog nalaza koji se šalje poručiocu. Klijent ima pravo
da bude upoznat sa rezultatima.

INTERVJU

Intervju je najstarijji metod prikupljanja podataka. Kliničar je u najneposrednijem kontaktu sa

klijentom i tada se prikupljaju podaci, ali pokreću i interaktivni procesi čiji karakter može biti značajan
u kompletiranju zaključaka. On daje mogućnost da se dobiju informacije koje inače ostaju
neprijemijenje - opservacija ponašanja, visokoindividualne karakteristike, podaci o reakcijama na
trenutnu životnu situaciju.
Klinički intervju ima jasne sekvence i organizovan je oko specifičnih, relevantnih tema u cilju
dobijanja podataka relevantnih za procjenu. Ciljevi intervjua: prikupljanje informacija koje se ne mogu
dobiti drugim metodama, uspostavljanje odnosa koji stvara povoljnu klimu za dobijanje informacija,
sticanje uvida u dominantan problem, stvaranje orijentacije u pogledu vrste potrebne pomoći. Bazična
dimenzija intervjua je stepen strukture pa se po tom kriterijumu dijele na struktuirane i nestruktuirane.

Nestruktuirani intervju dopušta slobodnije kretanje od jednog do drugog područja. Fleksibilniji je i

pruža mogućnost da se procjenjuje kako klijent organizira odgovore, te omogućuju dobijanje detalja o
klijentovoj prošlosti i sadašnjosti. Problem nestruktuiranog intervjua je pouzdanost i validnost.
Prednosti struktuiranog intervjua: psihometrijska utemeljenost i mogućnost korištenja podataka u
istraživačke svrhe, objektivnost zaključka.
Obje vrste intervjua omogućavaju postavljanje hipoteza o klijentu koje će se tesitrati primjenom
testovnih tehnika. Biografske informacije mogu se koristiti u predikciji budućeg ponašanja.
Nestruktuirani intervju je jedina situacija tokom procjene u kojoj kliničar opservira klijenta u otvorenoj
višeznačjnoj situaciji. Fleskibilnost se ističe kao najveća prednost u odnosu na standardizovane testove.
Intervju omogućava kliničaru da uspostavi kontakt i ohrabri pacijenta da istražuje svoj doživljajni
svijet. Da bi klijent surađivao u radu sa testovima on mora steći povjerenje, otvorenost i osjećaj da je
shvaćen što se postiže intervjuom.
Nedostaci intervjua: halo – efekt, davanje značaja ne tako značajnim informacijama, subjektivnost.

Faktori koji određuju vođenje intervjua

Individualizacija postupka – formulaciju pitanja treba prilagoditi pojedincu. Relacija kliničara i klijenta
treba da bude kvalitetna i taj kvalitet određuje da li je intervju uspješan.

Tehnički detalji vezani za vođenje intervjua

Pravila intervjua prema Groth – Marrat:

– adekvatna prostorija koja je uredna i adekvatno osvijetljena
– kliničar se treba predstaviti i pitati klijenta kako želi da ga oslovljava
– kliničar treba objasniti svrhu intervjua, pitati klijenta šta očekuje od intervjua i razjasniti svrhu
– objasniti način na koji će se koristiti informacije dobijene intervjuom
– objasniti povjerljivost informacija
– objasniti klijentu njegovu odluku i aktivnosti u kojima će se angažovati, instrumenti koji će se
koristiti u procjeni i dužina trajanja procjene
– ako klijent snosi troškove procjene treba ga upoznati sa cijenom usluge i dobiti suglasnost za
 plaćanje.

Područja istraživanja intervjuom: Historija problema, porodična biografija, lična historija, rano i
srednje djetinjstvo, adolescencija, rana i srednja odrasla dob, kasna odrasla dob, ostalo.

Tok intervjua

intervju treba početi sa otvorenim pitanjima i nakon opservacije klijentovih reakcija koristiti direktnija
pitanja kako bi se popunile pukotine u razumijevanju. Prednost otvorenih pitanja je što ona zahtijevaju
od klijenta da shvati, organizuje, izrazi sebe bez većeg utjecaja vanjske strukture. Ovo omogućava
registrovanje verbalne fluentnosti, nivoa samopouzdanja, nivo vitalne energije, ton glasa, oklijevanje,
pokretanje anksioznosti u vezi sa nekim temama.

Reakcije kliničara koje imaju karakter posredne direktivnost: facilitacija, klarifikacija, emaptija i
konfrontacija.
Facilitacija služi ohrabrivanju i nastavljanju konverzacije. Može biti verbalna i neverbalna.
Klarifikacija se koristi kada klijent kroz suptilne znakove nagovještava da nešto nije potpuno izrazio.
Konfrontacija se koristi da se dobiju dublje informacije o klijentu. Treba računati na mogućnost
pokretanja intenzivnije anksioznosti kod klijenta pa je treba koristiti samo ako postoji dobar kontakt sa
klijentom, jer će upotrebom izazvati pojačan obrambeni stav i narušavanje odnosa.

Pitanja tipa "zašto" treba izbjegavati jer zvuče kritički i optužujuće, te podstiču intelekutalizirajuće
formulacije i udaljavanje od emocionalnih značenja sadržaja.

Opservacija i procjena mentalnog statusa

Opservacija je metoda za prikupljanje podataka. Neposredna opservacija je najintenzivnija tokom

intervjua i pomaže u procjeni aktualnog intelektualnog statusa. Kratka procjena mentalnog statusa
može pomoći u orijentaciji u pogledu toga koje metode i testove primijeniti.
Komponente za procjenu mentalnog statusa: izgled i ponašanje, emocionalna sfera, percepcija,
inteligencija i mišljenje.

Izlged i ponašanje: Način odijevanja, tjelesno držanje, geste, govor, lična higijena, neobični aspekti
fizičkog izgleda. Procjenjuje se koliko je ponašanje tokom intervjua u skladu sa socijalnim normama i
eventualne specifičnosti vezane za kulturu. Procjenjuje se facijalna ekspresija, kontakt očima, nivo
aktivnosti, nivo saradnje, fizička privlačnost. Treba obratiti pažnju na govor. Može biti značajna pojava
naglih blokada i zastoja u govoru.
Emocionalna sfera: O emocionalnoj sferi zaključujemo na osnovu forme i sadržaja mišljenja i govora,
facijalne ekspresije i tjelesnih pokreta. Afekat se procjenjuje u pogledu dubine, intenziteta, trajanja i
usklađenosti sa sadržajem mišljenja. Klijent može biti emocionalno topao ili hladan, blizak ili
distanciran, emocionalan i labilan. Može se ispoljiti euforično raspoloženje, depresivnost, hostilnost,
aksioznost i druge afektivne karakteristike.
Percepcija: Ljudi mogu imati iskrivljen način opažanja i svijeta oko sebe posebno kod težih psihičkih
poremećaja. Potrebno je obratiti pažnju na eventualno prisustvo iluzija ili halucinacija kod klijenata.
Procjena intelektualnog funkcionisanja: Ovu procjenu treba dovesti u kontekst klijentovog nivoa,
socioekonomskog statusa, pripadnosti subkulturi.
Orijentacija uključuje tri aspekta: orijentacija prema ličnosti, orijentacija u prostoru i vremenu.
Memorija pažnja i koncentracija su uzajamno povezane funkcije. Dugoročna memorija se najčešće
procjenjuje na osnovu fonda opštih informacija sa kojima klijent raspolaže. Kratkoročna memorija se
procjenjuje zahtijevom da se klijent prisjeti najsvježijih događaja ili ponavljanjem brojeva.
Kritički uvid i procjena: Klijenti se razlikuju u pogledu sposobnosti da interpretiraju značenje i uticaj
svoj ponašanja na druge ljude. Razlikuju se za buduće akcije. To je mogućnost stvaranja i testiranja
hipoteza u vezi sa svojim ponašanjem i ponašanjem drugih ljudi.
Forma i sadržaj mišljenja: Govor je najužoj vezi sa mišljenjem i može biti koherentan, spontan,
razumljiv ili upadljiv.

TESTOVI U KLINIČKOJ PROCJENI

Testovi su sistematska procedura posmatranja i opisivanja ponašanja ličnosti u standardiziranoj

situaciji. U kliničkoj procjeni se najčešće koriste testovi sposobnosti i testovi ličnosti. Pri konstrukciji
ovih testova se može koristiti analitički, empirijski i kombinovani pristup.

Analitički pristup je deduktivan. Oslanja se na kreiranje validnosti po sadržaju.

Empirijski pristup podrazumijeva da se određeni broj itema daje jednoj grupi sa identificiranim
karakteristikama i drugoj koja nema te karakteristike.
Sekvencijalni pristup je kombinacija analitičkog i empirijskog.
Da bi test bio prihvaćen kao instrument za mjerenje određenih karakteristika on mora biti empirijski
provjeren u pogledu metrijskih karakteristika – validnosti i pouzdanosti.

Pouzdanost i validnost testova

Pouzdanost i validnost su psihometrijske karakteristike od suštinskog značaja za upotrebljivost testa.

Pouzdanost podrazumijeva stabilnost, konzistentnost, predvidljivost i tačnost. Pouzdanost zavisi od
same osobine osobine koja se mjeri. Veća pouzdanost se dobija kod testova koji mjere stabilnije
konstrukte (inteligencija, trajnije osobine ličnosti), a niži stepen pouzdanosti je kod osobina koje su pod
većim utjecajem situacionih varijabli (stres). Dužina intervala između dva mjerenja utječe na stepen
pouzdanosti se smanjuje. Način određivanja pouzdanosti:

1. Test – retest pouzdanost se odnosi na stabilnost testovnih skorova kroz vrijeme

2. Primjena alternativnih formi testa
3. Interna konzistentnost gdje se stepen konzistentnosti provjerava unutar skale
4. Interrater je pouzdanost zasnovana na korelaciji rezultata različitih procjenjivača.

Validnost je obim u kojem test mjeri neku osobinu. Način za određivanje validnosti:

1. Konstrukt validnost se odnosi na obim u kojem mjera odražava konstrukt

2. Validnost po sadržaju je dokaz da sadržaj itema odražava konstrukt. Ta je relacija između itema
sa konceptom koji je u osnovi mjerenja
3. Konkurentna validnost koja se određuje korelacijom rezultata na testu sa rezultatima dobijenim
nekom drugom vrstom mjerenja
4. Prediktivna validnost se određuje korelacijom rezultata mkjerenja u jednoj vremenskoj tačci sa
rezultatima mjerenim u budućnosti
5. Kriterijumska validnost se određuje korelacijom rezultata na testu sa nekim drugim kriterijem
6. Očigledna validnost se procjenjuje obimom u kojem izgleda da test mjeri dati konstrukt
7. Konvergentna validnost se određuje obimom u kojem dva testa ili dvije mjere procjenjuju slične
ili povezane konstrukte
8. Diskriminativna validnost se određuje korelacijom između mjera za koje se očekuje da ne
 koreliraju međusobno.
Važno je da test ima i dodatnu (inkrementalnu) validnost, te se treba voditi računa u kojem stepenu se
povećava validnost baterije sa dodavanjem novog instrumenta. Test može biti pouzdan, a da ne bude
validan što obrnuto nije slučaj.

KLINIČKA PROCJENA INTELIGENCIJE

Testovi mjere aktualni nivo funkcionisanja pa se mogu koristiti samo za kratkoročnu predikciju.
Dugoročna predikcija se ne preporučuju jer se upliću mnoge varijable ličnosti koje mogu utjecati na
postignuće. Tetovi inteligencije na zadovoljavajući način omogućavaju kratkoročnu predikciju
školskog uspjeha, procjenjuju jače i slabije strane pojedinca, predviđaju profesionalni uspjeh, otkrivaju
relevantne varijable ličnosti i kliničari omogućavaju da napravi strategiju pozitivnih promjena kod
pojedinca.

Ograničenja testova su izražena u predviđanju izvijesnih aspekata profesionalnog uspjeha i

neakademskih vještina, kreativnosti, nivoa motivacije i socijalnih vještina i uspjeha u saradnji sa
ljudima. Rezultati na testovima nisu mjera urođenih, fiksiranih sposobnosti.

Vekslerove skale inteligencije

Veksler je u istraživanjima došao do zaključka da se inteligencija razvija i poslije 16. godine, svoj
maksimum dostiže u 24., a zatim počinje blago da opada. Nedostatak Bineovog načina procjene
Veksler otklanja uspostavljanjem empirijskih normi za različite uzrasta ispitanika. Veksler je smatrao
da "čista" inteligencija nije dostupna mjerenju, a inteligencije se posredno mjeri preko efekta koji su
dostupni mjerenju.
Inteligencija je sposobnost da se racionalno misli, svrsishodno djela i uspješno odnosi prema okolini.
Na našim prostorima se koristi domaća verzija ovog testa – VITI.

Opis verzije VITI

Ova skala se sastoji od 11 subtestova, 6 verbalnih i 5 neverbalnih.

Verbalni dio: subtest Informacije, Rječnik, Shvatanje, Ponavljanje brojeva, Aritmetika, Sličnost.
Neverbalni dio: Dopunjavanje slika, Kocka mozaik test, Sastavljanje predmeta, Strip i Šifra.

Vrste analize i interpretacija rezultata

Smatra da je ukupni skor na Vekslerovoj skali inteligencije jedan od najpouzdanijih i najvalidnijih

skorova. Rezultati na ukupnoj sklai određuju mjesto pojedinca u odnosu na prosjek u populaciji kojoj
ispitanik uzrasno pripada. Pri obradi rezultata dobijaju se tri brojčane vrijednosti: verbalni IQ,
neverbalni IQ i ukupni IQ.

Kategorije inteligencije po Veksleru:

– vrlo visoka inteligencija 130 i više
– visoka inteligencija 120 do 129
– visoki prosjek 110 do 119
– prosječna inteligencija 90 do 109
– nizak prosjek 80 do 89
– ganična inteligencija 70 do 79
– neverbalna zaostalost 69 i manje
Odnos između verbalne i neverbalne skale

Verbalni IQ je indikator sposobnosti shvatanja verbalnog materijala. Neverbalni IQ omogućava

procjenu sposobnosti perceptivne organizacije. Jedan od glavnih principa u interpretiranju postignuća
na verbalnom i neverbalnom dijelu skale je procjena razlike između ova dva dijela. Ako postoji
izražena razlika u skorovima onda tu razliku treba pokušati objasniti. Pri interpretaciji ove razlike treba
uvijek imati na umu cjelokupni kontekst onoga što se zna o klijentu: uzrast, obrazovni nivo, poteškoće
zbog kojih klijent dolazi na eksploraciju.

Interpretacija intertestne varijabilnosti

Ovo je interpretacija procjene u kojem stepenu pojedini subtestovi odstupaju od ukupnog skora na
VITI. Omogućava opis klijentovih relativnih kognitivnih snaga i slabosti. Ova analiza se vrši samo ako
se registruju značajnije intertestovne fluktacije.

Intrasubtestna varijabilnost

Ovo je varijabilnost unutar subtestova. Nnormalno se očekuje da klijent u početku lakše rješava
zadatke da bi postepeno izlažući se težim zahtjevima došao do itema koje ne može riješiti. Varijacije u
rješavanju pojedinit itema na određenim subtestovima mogu ukazivati na difuzno kortikalno ili
subkortikalno moždano oštećenje. Intrasubtestne varijacije mogu biti izražene kod pojave blokade
mišljenja kod shizofrenih ili anksioznih ispitanika.

Kvalitativna analiza

Ona omugućava procjenu aspekata ličnosti koji utječu na stil kognitivnih funkcija. Za kvalitativnu
analizu su značajni subtestovi Informacije, Shvatanje, Rječnik i Sličnosti.

Sposobnosti koje dominantno mjeri verbalna skala

Verbalna skala mjeri kompetencije u sljedećim područjima: sposobnost da se operiše sa apstraktnim

simbolima, nivo općeg obrazovanja, sposobnost verbalnog pamćenja, verbalnu fluentnost. Učinak na
verbalnoj skaloi je pod utjecajem kulture. Psihijatrijska populacija postiže bolje rezultate na verbalnoj
sakli, osobe sa Alzhajmerovom bolesti i osobe sa problemima na planu motorne koordinacije, osobe sa
unilateralnim lezijama desne hemisfere i depresivni klijenti.

Sposobnosti koje dominantno mjeri neverbalna skala

Ona mjeri stepen i kvalitet neverbalnog kontakta sa okolinom, sposobnost integracije perceptivnih
stimulusa sa relevantnim motornim reakcijama, sposobnost traženja rješenja za konkretne situacije,
mentalnu brzinu, mogućnost evaluacije vizuo – spacijalne informacije. Većina subtestova na
neverbalnoj skali ukazuje na povišene sposobnosti perceptivne organizacije, sposobnost da se radi pod
pojačanim psihološkim pritiskom, nisko akademsko postignuće, delikventne sklonosti, osobe niskog
socio – ekonomskog statusa te deficitom jezičkih sposobnosti. Može ukazivati na oštećenje lijeve
moždane hemisfere, osobe sa autizmom, mentalnu retardaciju i poremećaje ponašanja i ličnosti.

NEUROPSIHOLOŠKA PROCJENA
Neuropsihologija je naučna oblast koja proučava odnos između procesa u mozgu i ljudskog ponašanja i
psihološkog funkcionisanja. Klinički neuropsiholozi odgovaraju na pitanja: "Da li klijent pokazuje
deficit koji sugeriše organsko crebralno oštećenje?", "Ako postoji oštećenje koliko je teško i kakav je
vjerovatni tok?", "Može li oštećenje lokalizovati na određeno područje u mozgu?", "Šta je vjerovatni
uzrok oštećenja?" , "Posljedice oštećenja po lično, profesionalno i interpersonalno funkcionisanje?" ,
"Šta se preporučuje za reahbilitaciju oštećenja?".

Neuropsihološka procjena obuhvata tri aspekta: lezija, lokalizacija i lateralizacija.

Lezija pordrazumijeva postojanje cerebralnog oštećenja, lokalizacija se odnosi na pojedinačne lobuse

koji su povezani određenim funkcijama, lateralizacija se odnosi na funkcije hemisfera.

Lokalizacija funkcija

Lokalizacija funkcija se odnosi na činjenicu da je mozak sastavljen od određenih dijelova i da su

različiti dijelovi odgovorni za različite osjete ili vještine. Lurija je zagovarao integrativni pristup
izučavanja funkcionisanja mozga. Smatra da je mozak organiziran u tri funkcionalna sistema:

– moždano stablo odgovorno za regulaciju budnosti

– sistem lokalizoan u posteriornom korteksu odgovoran za primanje, obradu i skladištenje
informacija dobijenih iz vanjskog svijeta
– sistem za planiranje regulisanja i verifikovanje mentalnih operacija koji je lokalizovan u
ateriornom korteksu.

Funkcije vezane za određene uloge

Lobusi cerebralnog korteksa su povezani sa posebnim funkcijama. Asocijaciona područja kombiniraju i

integrišu senzornu informaciju. Parijentalni lobusi su uključeni u stvaranje prostrone mape naše okoline
i predmeta u njoj. Oni imaju jedinstvenu ulogu u pažnji i prostornoj orijentaciji. U kliničkoj
neuropsihologiji za procjenu oštećenja parijentalnih lobusa se koriste Bentonov test prepoznavanja lica,
testovi prepoznavanja predmeta, testovi vizuo – prostornih vještina. Najdramatičnija posljedica
oštećenja temporalnih lobusa je prekid memorije.
Temporalni lobusi su značajni za pripisivanje adekvatnog emocionalnog ili motivacionog značenja
posebnim stimulusima. Problemi vezani za oštećenje teporalnih lobusa procjenjuju se različitim
testovima pamćenja, testovima koji omogućavaju procjene pamćenja verbalnog materijala.
Frontalni lobusi su odgovorni za planiranje organizaciju i usmjeravanje kompleksnih ponašanja.
Oštećenje fronatalnih lobusa dovodi do niza posljedica u funkcionisanju koji ne moraju biti uočljivi na
testovima. Za procjenu oštećenja frontalnih lobusa primjenjuju se testovi za ispitivanje sekvenci
motornog ponašanja i sposobnosti pravljenja strategija ponašanja.

Lateralizacija funkcija

Svaka hemisfera cerrebralnog korteksa povezana je sa različitim funkcijama. Funkcije lijeve hemisfere
kod dešnjaka je specijalizovana za upravljanje jezikom i drugim aspektima lingvističke obrade.
Funkcije u lijevoj hemisferi su više lokalizovane. Oštećenje lijevog temporalnog lobusa dovodi do
oštećenja verbalne memorije dok oštećenje lijevog frontalnog lobusa dovodi do prekida govora.
Funkcija desne hemisfere je odgovorna za analiziranje velikog broja neverbalnih prostornih funkcija.
Ima važnu ulogu u neverbalnoj komunikaciji. Pacijenti sa oštećenjima desne hemisfere imaju teškoće u
procjeni situacije i relacije sa drugim ljudima i često nisu svjesni svog deficita – anozognozija.
Intervju u neuropsihološkoj procjeni

Načini otkrivanja moždanog oštećenja: biografski podaci, prenatalna historia, podaci o ranom razvoju,
podaci o zaposlenju, efikasnosti na poslu i odnosima sa kolegama, uvid u medicinsku historiju,
psihosocijalni faktori, stres, depresija, sukobi u porodici. Sadržaj pitanja u intervju obuhvata teme kao
što su razlozi za neuropsihološku eksploraciju, historija školovanja, medicinska i opšta historija,
sadašnji status u odnosu na status prije povrede ili početka bolesti.

Neuropsihološka procjena pomoću Vekslerovih skala inteligencije

DQ = Suma otpornih – suma neotpornih

------------------------------------------ x 100
suma otpornih

Neotporni subtestovi: Ponavljanje brojeva, Aritmetika, Kocka mozak i Šifra.

Otporni subtestovi: Informacije, Rječnik, Shvatanje, Dopuna, Sklapanje figura.

Nedostaci: Ne postoji jedinstven obrazac moždanog oštećenja i javlja se visoka varijabilnost odgovora
na testovima, podjena na otporne i neotporne subtestove ne uzima u obzir druge značajne faktore,
znatan broj sposobnosti koje su povezane sa moždanim oštećenjima ne mogu se registrovati mjerenjem
na Vekslerovoj skali.
Oštećenje lijeve hemisfere dovodi do suženja na verbalnoj skali, a oštećenja desne hemisfere dovode
do sniženja na neverbalnoj skali.

Procjena vizuokonstruktivnih sposobnosti

Vizuokonstruktivni podrazumijeva procjenu više međusobno povezanih sposobnosti potrebnih da se

izvrši određeni zadatak na testu. Za izvršenje tih zadataka potrebno je da ispitanik ima očiuvane
vizualne, spacijalne i motorne sposobnosti kao i njihovu adekvatnu interakciju pri rješavanju zadataka.
Svaka od ovih sposobnosti može omtetati vizualnu konstrukciju i teškoće koje se mogu ispoljiti na
testovima svrstane su u tri grupe: Vizuoperceptivni poremećaji, vizualnospacijalni poremećaji i
vizuomotorni poremećaji.

Ovi poremećaji se mogu javiti zajedno ili pojedinačno. Svaki od ovih poremećaja ima u pozaditi
različitu vrstu kortikalnog oštećenja. Pacijenti sa lezijama u desnoj hemisferi pristupaju
vizuokonstruktivnim testovima na fragmentiran, parcijalizovan način i često gube iz vida ukupan
geštalt. Pacijenti sa oštećenjem lijeve hemisfere često sa tačnošću kopiraju ukupan geštalt, ali
zanemaruju detalje. Najčešće korišten test je Bender geštalt test.

Bender vizuomotorni geštalt test

Sastoji se od devet karti koje se sukcesivno prezentuju ispitaniku i od njega se zahtijeva da na listu
papira precrta dizajn sa pokazane karte. 12 indikatora organiciteta: rotacija, teškoće sa preklapanjem
figura, simplifikacija, fragmentacija, regresija, perseveracija, kolizija, impotencija, teškoće kod
zatvaranja, motorna inkoordinacija, teškoće sa uglovima, dužina rješavanja zadataka preko 15 minuta.
Ovi problemi se dešavaju i kod osoba sa emocionalnim poremećajima

Bentov vizuoretencioni test

Sa njim se neposredno ispituje figuralni opažaj i pamćenje, grafomotorna reprodukcija. Greške u ovim
operacijama su povezane sa kortikalnim disfunkcijama. Test se sastoji od dvije serija po deset slika
geometrijskih figura koje klijent nakon pregledavanja treba nacrtati na papiru.

Analiza obuhvata registrovanje pojave i frekvencije grešaka, izostavljanje figura, nepravilnu

lokalizaciju periferne figure, krivo ili manjkavo repordukovanje figure, perseveracija, rotacija,
poremećaj ose crteža, docrtavanje, greška u veličini figure, zamjena mjesta figure i greške
grafomotorne prirode.

NEUROPSIHOLOŠKE BATERIJE

Najpoznatije baterije su: Halstead – Reitan i Lurija – Nebraska neuropsihološka baterija.

Halstead – Reitan se najčešće koristi. Primjenjuje se kod osoba starijih od 15 godina, a postoje verzije i
za djecu od 9- 14 i 5 – 8 godina. Verzija koja se koristi za odrasle ima 10 različitih testova: Test
kategorija, postignuća dodirom, test ritma, test opažanja govornih zvukova, test oscilacija prstiju, test
spajanja, test snage stiska, senzo – perceptivni test, test taktilne percepcije, test ispitivanja afazije.

Test kategorija – Na ekranu se prikazuju slike različitih predmeta ili simboli a ispitanik treba odrediti
vezu među stimulusima. Ovaj test mjeri sposobnost motorne brzine, taktilnu i kinestetičku percepcij i
kratkoročnu memoriju.
Test postignuća dodirom – Oči se vežu maramom, a ispitanik treba dodirom prepoznati koji oblik figure
može biti sklopljen u dati oblik. Test mjeri sposobnosti motorne brzine, taktilnu i kinestetičku
percepciju i kratkoročnu memoriju.
Seashore – test ritma – Ispitaniku se prezentiju 30 ritmičkih parova a on treba odrediti da li su ritmovi
isti ili različiti. Ovaj test mjeri auditivnu percepiju, pažnju i koncentraciju.
Test opažanja govornih zvukova – Ovaj test mjeri jezičko procesiranje verbalnu i auditivnu percepciju
pažnju i koncentraciju.
Test oscilacija prstiju je mjera brzine tapkanja kažiprstom.
Test spajanja – Set krugova označenih brojevima i slovima treba povezi u uzastopne nizove.
Test snage stiska – poredi fizičku snagu desne i lijeve strane.
Senzorno – perceptivni test procjenjuje da li pacijent može opažati taktilnu auditivnu i vizualni
stimulaciju kada se ona prezentuje na jednoj i na obje strane tijela.
Testovi taktilne percepcije procjenjuju sposobnost identifikacije objekata u desnoj i lijevoj ruci.
Testovi ispitivanja afazije mjeri aspekte upotrebe i prepoznavanja jezika i sposobnosti reprodukovanja
geometrijskih formi i pantomime jednostavnih akcija.

Luria – Nebraska je kvalitativno – klinički pristup pa je Golden sa suradnicima napravio bateriju od

279 zadataka čiji se rezultati obrađuju kvanitativno. Obuhvata 12 skala koje mjere sljedeće funkcije:
motorne, ritmičke, taktilne, vizuelne funkcije, receptivni govor, ekspresivni govor, funkcije pisanja,
čitanja, računanja, funkcije pamćenja i neposrednog pamćenja i intelektualne funkcije.

KLINIČKA PROCJENA LIČNOSTI – OSNOVNI PROBLEMI

Pojam "ličnost" obuhvata relativno trajne osobine nastale kombinacijom faktora nasljeđa i sredine
tokom razvoja. Te osobine određuju relativno predvidive obrasce osjećanja, razmišljanja i ponašanja
ličnosti. U svom sklopu ima manje ili više uspješne načine savladavanja neprijatnih životnih događaja,
odnosno ovladavanja stresnim i traumatskim situacijama. Ličnost može biti zahvaćena nekim
patološkim promjenama koje mogu biti blaže i prolazne ili ozbiljne i trajne. Mogućnost savladavanja
određenih patoloških pojava u ličnosti opet zavisi od "ličnosti", odnosno njene mogućnosti da koristi
jaće strane kako bi savladala slabije.
Ličnost može biti u cjelini zahvaćena patološkim procesima koji će dominantno određivati njeno
doživljavanje i ponašanje. Procjena ličnosti uključuje procjenu pojedinca sa njegovim relativno
stabilnim osobinama u kontekstu njegove životne pozicije. Pri tome se procjenjuje kako su te osobine
nastale tokom razvoja pojedinca i kakav je odnos tih osobina sa situacionim varijablama. Klinička
procjena se uvijek vrši u vezi sa određenim problemom ili problemima pojedinca. Procjena u
psihijatrijskom kontekstu se bavi prisustvom patoloških fenomena, klasifikacijom, objašnjenjem
nastanka, povezanošću sa strukturom ličnosti i situacionim varijablama te procjenom podobnosti za
određenu vrstu tretmana. Nakon što se definiše šta treba da se procjenjuje, definiše se i način procjene.

TESTOVI LIČNOSTI

Objektivni testovi

Ideal kojem se teži u kliničkoj procjeni je da procjena bude objektivna. Procjena se vrši integracijom
različitih mjerenja, pa objektivnost procjene ovisi o objektivnosti mjerenja. Testovi ličnosti se dijele na
objektivne i projektivne. Objektivni testovi podrazumijevaju forme testova kod kojih postoji jasan
način skorovanja i mogućnost poređenja rezultata sa ranije ustanovljenim normama. Testovi su
formulisani u vidu pitanja ili tvrdnji sa ponuđenim odgovorima. Kroz odgovore ispitanik opisuje sebe u
pogledu mjerene osobine.

Inventar je upitnik kojim se ispituje i mjeri niz različitih psiholoških i psihopatoloških dimenzija. On se
sastoji od više skala ili subtestova kojim se procjenjuju pojedine osobine ličnosti, pa se na osnovu
rezultata na pojedinim skalama može napraviti spisak relativne razvijenosti nekih osobina ličnosti.
Kombinacija pojedinih skala daje profil koji omogućava procjenu jedinstvene kombinacije psiholoških
i psihopatoloških osobina za svakog pojedinca.

Prema načinu konstruisanja upitnici se dijele na tri grupe: teorijske, empirijske i faktorsko – analitičke.

Teorijski upitnici se konstruišu u skladu sa definicijom nekog konstrukta derviranog iz teorije ličnosti, a
koji hipotetično stoji iza određenog doživljaja i ponašanja.
Empirijski upitnici su ateorijski i konstruisani na empirijskoj osnovi. Nedostatak je povezanost sa
teorijom.
Faktorsko – analitički upitnici su konstruisani faktorskom analizom kojom se utvrđuje interakcija među
različitim osobinama. Faktorskom analizom se utvrđuje koliko se interpretabilnih faktora nalazi u masi
itema. Nedostatak je taj što su namijenjeni mjerenju stabilnih crta ličnosti, a malo koriste u procjeni
trenutnog stanja.

Prema broju dimenzija upitnici se dijele na monodimenzionalne i multidimenzionalne.

Monodimenzionalni upitnici mjere jedan aspekt ili jednu osobinu ličnosti i uglavnom su kratki.
Rezultati izraženi u bodovima se sabiraju i porede sa normama. Rezultati iznad norme ukazuju na
zastupljenost i intenzitet zastupljenosti neke osobine. Ovdje se ubrajaju Beckov upitnik depresivnosti,
Spielbergov upitnik anksioznosti. Ovi upitnici mjere jedan aspekt ličnosti izolovano od ostatka ličnosti
i malo doprinose objašenjenju ukupnih karakteristika ličnosti ili poremećaja. Niska im je dodatna
validnost u okviru baterije.
Multidimenzionalni upitnici su namijenjeni mjerenju više dimenzija ličnosti. Takav je Eysenckov
upitnik za mjerenje ekstraverzije, neuroticizma, psihoticizma, te MMA. Mjere više dimenzija ili
aspekata ličnosti i međusobni odnos između dimenzija.

MINESOTA MULTIFAZNI INVENTAR LIČNOSTI (MMPI)

MMPI je jedan od najčešćih instrumenata u sklopu baterije za procjenu ličnosti. On je empirijski

instrument i za osnovu ne uzima bilo koju teoriju. Sadrži 4 kontrolne skale: skala neodlučnosti, skala
laži, skala rijetkih odgovora, skala korekcije.

Skala neodlučnosti / ? se odnosi na broj itema na koje ispitanik nije odgovorio. Ako postoji veliki broj
itema na koje ispitanik nije odgovorio smanjuje se validnost ukupnog profila.
Visoki skorovi na skali laži / L upućuju na naivan i nesofisticiran pokušaj ispitanika da predstavi sebe u
što povoljnijem svjetlu.
Skala rijetkih odgovora / F na koje tačan / netačan odgovor daje manje od 10% normalnih ispitanika.
Visok skor na ovoj skali govori za veliki broj netačnih i devijantnih odgovora.
Skala korekcije / K odražava odbrambeni stav ispitanika.
Danas uz ove postoje i mnoge druge skale što je proširilo upotrebu MMPI.

Struktura skala na MMPI

U najnovijoj verziji MMPI 2 struktura upitnika obuhvata 3 grupe skala:

Skala validnosti – neodlučnost / ?, nekonzistentnost u odgovorima / VRIN, nekonzistentnost u pogledu

odgovora tačno / TRIN , skala laži / L, skala rijetkih odgovora / F, skala korekcije K i F back skala /
F/b.

Kliničke skale – hipohondrija / Hs / 1, depresija / D/2, histerija / Hy/3, psihopatska devijacija / Pd/4,
maskulinost – femininost / Mf/5, paranoja / Pa/6, psihohisterija / Pt/7, shizofrenija / Sc/8, hipomanija /
Ma/9, socijalna introverzija / Si/10.

Skale sadržaja – anksioznost / ANX, strahovi / FRS, opsesivnost / OBS, depresija / DPS, briga za
zdravlja / HEA, bizarne ideje / BIZ, gnjev / ANG, cinizam / CYN, antisocijalne radnje / FAM, TIP A /
TPA, nisko samopoštovanje / LSE, porodični problemi, / FAM, smetnje u radu / WRK, indikatori
negativnog tretmana / TRT.

Principi primjene i interpretacije

MMPI se primjenjuje kod odraslih osoba iznad 16 godina i pod uslovom da su intelektualno dosegli
okvir prosjeka. Ispitivač treba objasniti klijentu razloge ispitivanja i način upotrebe rezultata. Treba
ukazati na važnost iskrenosti. Nakon što je klijent završio sa radom kliničar unosti podatke u tabelar i
predstavlja ih u vidu dijagrama i tako se dobije pregledan profil rezultata.

Analiza skala validnosti

Skala ? Odražava broj itema na koje klijent nije odgovorio. Ako je 30 ili više neodgovorenih pitanja
profil nije validan.
VRIN obuhvata parove izdvojenih pitanja za koje se očekuje da klijent odogovri konzistentno, ako
klijent testiranju pristupa na validan način. Visok broj nekonzistentnih odgovora ukazuje na
nediskriminativno odgovaranje pa je profil kliničkih skala nevalidan.
TRIN obuhvata parove itema sa suprotnim sadržajem.
F back skala služi otkrivanju nasumičnog odgovaranja na posljednjih 197 itema.

Analiza rezultata na pojedinačnim rezultatima

Skala hipohondrije: Osobe sa visokim skorovima iskazuju okupiranost somatskim smetnjama,

egocentričnost, nezrelost, pesimizam, ozlojeđenost i pasivno – agresivne tendencije.
Skala depresije: Itemi na ovoj skali se odnose na subjektivno osjećanje depresije, motornu usporenost,
mentalnu apatiju i otežano obavljanje fizičkih radnji. Umjereno povišenje može upućivati na reaktivnu
depresiju.
Skala histerije: Sadrži iteme koji se odnose na specifične somatske žalbe i odbrambenu negaciju
emocionalnih i interpersonalnih teškoća.
Skala psihopatske devijacije: Cilj je procjena općeg nivoa socijalne prilagođenosti. Povišena skala
ukazuje da se radi o osobi koja ima probleme sa autoritetom, probleme u bračnom odnosu, u odnosu sa
kolegama na poslu i nisku toleranciju na frustraciju. Ekstremno visoki rezultati govore u prilog
agresivnosti i nasilničkim sklonostima.
Skala maskulinosti – femininosti: Visoki rezultati kod muškaraca ukazuju da se radi o osobama koje
su stidljive, emotivne, nezahtjevne, kreativne dok ekstremno visoki rezultati upućuju na konfuziju
seksualnog identiteta, pasivnost, nedovoljno samopotvrđivanje. Muškarci sa niskim rezultatima su
dominirajući i bezlični. Kod žena visoki rezultati ukazuju na naglašena muška interesovanja i
aktivnosti, opisuju se kao samouvjerene, spontane, hrabre. Niski rezultati ukazuju da se radi o osobama
koje su emocionalno tople i imaju estetska interesovanja.
Skala paranoje: Ona pokazuje prisustvo interpersonalne senzitivnosti i sumnjičavosti. Itemi se odnose
na prisustvo ideja odnosa, sumanutih uvjerenja, opće sumnjičavosti, osjećanja progonjenja, ideja
veličine i rigidnosti u interpersonalnim rekacijama. Umjerenjo povišenje sugeriše na emotivne,
bolećive i interpesonalno osjetljive osobe. Sa povećanjem povećava se i vjerovatnoća da se radi o osobi
koja je sumnjičava, podozriva i povećava se vjerovatnoća da se radi o psihozi. Ekstremno visoki
rezultati viđaju se kod veoma sumnjičavih, osvetoljubivih, povredljivih i gnjevnih osoba.
Skala psihahistenije: Dominantni simptomi koje mjeri ova skala su kompulsije, opsesija, neshvatljivi
strahovi, pretjerane sumnje. Visoke rezultate na ovoj skali postižu napete, neodlučne i opsesivno
zabrinute osobe.
Skala shizofrenije: Itemi na ovoj skali opisuju socijalno otuđenje, apatije, loše porodične odnose,
neobične sadržaje mišljenja i neobične percepcije. Visoki rezultati sugerišu da se radi o osobi koja ima
neobična uvjerenja, nekovnevcionalna je, može imati poteškoće sa pažnjom i koncentracijom.
Skala hipomanije: Hipomanični simptomi obuhvataju ciklične periode euforije, povećanu
razdražljivost, pretjerane i neproduktivne aktivnosti. Itemi uključuju nivo energije, razdražljivost,
egoizam, ekspanzivnost. Visoki rezultati ukazuju na umjerenu maničnu epizodu.
Skala socijalne introverzije: Povezana je sa dimenzijom introverzija – ekstraverzija. Visoki rezultati
ukazuju na stidljive, povučene osobe, osjećaju se neugodno u socijalnim interakcijama i povlače se iz
većine interpersonalnih situacija.

Analiza na osnovu konfiguracije ukupnog profila MMPI

Sistem kodova sa dva šiljka se vrši tako što se izdvajaju dvije skale na kojima je povišenje najizraženije
i njihovom interakcijom se interpretira psihopatologija, koja stoji u pozadini. Koristi se u analizi
rezultata u okvriu psihopatološke populacije. U ovom sistemu analize u fokus se stavlja način na koji
su dvije skale ili više skala u interakciji.

Skale sadržaja: U okviru MMPI 2 je 15 skala koje služe za razvrstavanje itema u različite kategorije
prema sadržaju. Glavna funkcija je da pomognu rafiniranje analize kliničkih skala. One pomažu da se
sagleda funkcionisanje ličnosti u različitim područjima.
ANX – anksioznost obuhvata generalizovanu anksioznost i njee somatske ekvivalente (lupanje srca,
ubrzano disanje, znojenje), insomniju, tenziju, zabrinutost, strah od ludila i sl.
FRS – obuhvata specifične, fobične strahove – od stvari, životinja, mjesta, krvi i sl.
OBS – opsesivnost obuhvata ruminativnu ideaciju, neodlučnost i različite opsesivne i kompulsivne
fenomene.
DEP – obuhvata različite vrste depresivnih ideja, gubitak intersovanja za okolinu, osjećanje
bespomoćnosti i sl.
HEA – briga za zdravlje obuhvata brojne somatske žalbe, napetost i nizak nivo energije.
BIZ – bizarni sadržaji obuhvataju psihotične sadržaje mišljenja, različite vrste sumanutih ideja i
halucinatornih doživljavanja.
ANG – obuhvata teškoće u kontroli ljutnje, razdražljivost, tvrdoglavost, sklonost nasilničkom
ponašanju.
CYN – obuhvata nepovjerenje u socijalnim relacijama, uvjerenje da su ljudi koristoljubivi.
ASP – obuhvata probleme ponašanja koji se sukobljavaju sa moralnim i zakonskim normama,
nedostatak empatije, egocentrično ponašanje.
TIP A – obuhvata sklonost takmičenju, marljivost, hostilnost, razdražljivost, sklonost sitničarenju.
LSE – nisko samopoštovanje obuhvata nisko samopouzdanje, osjećanje bezznačajnosti, negativna
uvjerenja o sebi i sl.
SOD – socijalna nelagodnost obuhvata stidljivost, povučenost, introvertnost, nelagodna osjećanja u
prisustvu drugih.
FAM – porodični problemi obuhvata porodične svađe, nesretno djetinjstvo, probleme u braku,
zlostavljanje u djetinjstvu i sl.
WRK – smetnje u vezi sa poslom obuhvata lične teškoće koje prave smetnje na poslu.
TRT – negativni indikatori tretmana obuhvata nedostatak želje ili povjerenja u pomoć profesionalca,
neladgodu u raspravljanju o svojim teškoćama, otpor prema promjenama.

MILLONOV KLINIČKI MLTITASKIJALNI INVENTAR MCMI

Millon je razvio posebnu teoriju ličnosti fokusirajući se na stilove funkcionisanja koje ličnost gradi
tokom razvoja i koji mogu biti funkcionalni i disfunkcionalni.
Disfunkcionalni stilovi su karakteristični za dijagnostičku kategoriju poremćaja ličnosti. MCMI prati
DSM klasifikaciju. Njegov inventar se oslanja sa jedne strane na teorijsku a sa druge strane na
empirijsku validaciju.

DSM – IV klasifikacija uključuje 5 osovina:

1. obuhvata sve mentalne poremećaje osim mentalne retardacije i poremećaja ličnosti,

2. obuhvata mentalnu retardaciju i poremećaje ličnosti
3. obuhvata podatke o somatskim oboljenjima koja mogu biti značajna za manifestacije i tretman
mentalnih poremećaja
4. obuhvata podatke o psihosocijalnim faktorima i faktorima sredine koji utiču na ličnost
5. obuhvata procjenu općeg nivoa funkcionisanja i procjenjuje se na skali od 0 – 100.

Teorijska osnova
Millon u osnovu svoje teorije ličnosti naglašava fundamentalne evolucione zadatke svake ličnosti
vezane za preživljavanje koji se stvaraju preko tri bipolarne dimenzije: zadovoljstvo – bol, aktivan –
pasivan, self – drugi.
Različiti nivoi ispoljavanja dimenzije određuju normalnost ili patologiju. Previsok nivo jedne ili više
datih dimenzija rezultira nefunkcionalnom ličnosti. Kombinacije različitih zastupljenosti pojedinih
polariteta određuju stilove funkcionnisanja ličnosti. Ovi stilovi nisu uzajamno isključivi nego se
preklapaju. Povišenje neke skale treba povezi sa životnim kontekstom ličnosti. Visoki skorovi sami po
sebi ne dijagnostikuju poremećaj ličnosti. Stil funkcionisanja ličnosti je disfunkcionalan kada je
kontekst u kome se ispoljava za pojedinca remetilački.

Opis inventara i skala koje obuhvata

MCMI je namijenjen za procjenu poremećaja ličnosti, oblika psihopatologije i procjenu njihovog

uzajamnog odnosa. Sastoji se od 175 itema. Upotrebljava se kod odraslih pismenih osoba, koje nisu
mentalno retardirane. Odgovara se sa tačno / netačno. Norme za određene skale su nastale na
empirijskoj osnovi. Što je povišenje na nekoj skali izrazitije dijagnoza je ubjedljivija. U sistemu
interpretacije koriste se 28 skala u okviru 5 kategorija:

1. kategorija obuhvata četiri skale, tzv. indekse modifikovanja. Ovim skalama se procjenjuje:
sklonost nasumičnom odgovaranju, potcjenjivanje patologije, precjenjivanje patologije,
sklonost izboru socijalno poželjnih odgovora
2. kategorija – klinički tipovi ličnosti, obuhvata 11 skala: shizoidni, izbjegavajući depresivni,
zavisni, histrionični, narcistički, antisocijalni, agresivni, kompulsivni, pasivno – agresivni, samo
– poražavajući
3. kategorija – ozbiljna patologija ličnosti, obuhvata tri skale: shizotipalni, granični, paranoidni
4. kategorija – klinički sindromi, obuhvata sedam skala: anksiozni somatoformni, bipolarni,
distimija, zavnost o alkoholu, zavisnost o drogama, PTSP
5. kategorija – ozbiljni sindrom, obuhvata tri skale: poremećaji mišljenja, velika depresija,
poremećaji sumanutosti.

Pravila interpretacije

Prednost se daje povišenju neke skale u kategoriji Ozbiljnih poremećaja ličnosti. Ako je izraženo
povišenje na nekoj od ovih skala po pravilu će biti povišena jedna ili više skala iz kategorije Kliničkih
tipova ličnosti i one daju nijanse. U procesu uspostavljanja dijagnoze kliničar se primarno oslanja na
skale iz kategorije Ozbiljni poremećaji ličnosti.
Interpretacije za poremćaje ličnosti podijeljene su na interpretativne opise, najčešće kod tipove i
implikacije za tretman. Opće pravilo interpretacije je: što je povišenje izraženije veća je vjerovatnoća
da su interpretativni opisi tačni.
Problem kod interpretacije je značenje povišenja na više skala. Interpretativni opisi za sklae u kategoriji
Klinički personalni obrasci uključuju procjenu snaga ili pozitivne deskripcije.

NEO PI – R

Neo PI – R je invenar baziran na petofaktorskom modelu ličnosti. Otvoren je za različite kategorijske

interpretacije, a nastao je faktorskom analizom. Ličnost se može opisati kombinacijom 5 velikih
dimenzija od kojih svaka obuhvata posebne aspekte ličnosti. Namijenjen je prvenstveno za ispitivanje
normalne populacije. Petofaktorski model obuhvata: ekstraverziju, saradljivost, savjesnost,
neuroticizam, otvorenost.
Ekstraverzija se odnosi na druželjubivost i preferenciju većih skupova. Obuhvata šest aspekata: toplina,
druželjubivost, asertivnost, aktivitet, potraga za uzbuđenjem i pozitivne emocije.
Saradljivost se odnosi na funkcionisanje u interpersonalnim situacijama. Šest aspekata koje obuhvata:
povjerenje, iskrenost, altruizam, popustljivost, skromnost i blagost.
Savjesnost se odnosi na sposobnost kontrole, disciplinu s ciljem ostvarivanja ciljeva, pridržavanje
principa. Šest aspekata koje obuhvata: kompetencija, red, dužnost, postignuće, samodisciplina,
promišljenost.
Neuroticizam se odnosi na opću tendenciju doživljavanja negativnih afekata (tuga, strah, gnjev). Šest
aspekata koje obuhvata: anksioznost, hostilnost, despresivnost, socijalna nelagodnost, impulsivnost,
vulnerabilnost.
Otvorenost se odnosi na estetski senzibilitet, intelektualnu radoznalost, introceptivnos, preferenciju
različitosti, potrebu za promjenom, nezavisnost mišljenja. Uži aspekti: fantazija, esstetika, osjećanja,
akcija, ideje i vrijednosti

Opis NEO PI – R, primjena i interpretacija

Sastoji se od 240 itema u vidu tvrdnji na koje ispitanik odgovara na Likertovoj skali. Ako ispitaniik ne
odgovori na 10 ili više tvrdnji protokol se smatra nevalidnim. Namijenjen je ljudima iznad 17 godina
koji su pismeni, nisu intelektualno oštećeni i nisu aktuno psihotični. Postoje dvije forme: S forma
(samoopisna) i R forma (npr. porodica ispitanika). Rezultati se grafički predstavljaju.
Konstruisan je prvenstveno za normalnu populaciju. Korišten je za svrhu procjene indikacija za neke
oblike psihoterapije u području socijalne zaštite i sl.

PROJEKTIVNI TESTOVI

Koncept proekcije prvi pominje Jung u vezi sa njegovim testom asocijacija. Izraz "projektivna metoda"
se pripisuje Franku koji smatra da ličnost može procjenjivati tako što je stimulišemo da ona otkriva
način organizovanja iskustva izlažući je neodređenom stimulusu. Tako kod ispitanika izazivamo
projekciju pravtnog svijeta njegove ličnosti. Projektivni testovi osjetljivi su za nesvjesne i latentne
vidike ličnosti što je i osnovna namjena ovih testova. Razlika između projektivnih i objektivnih testova
je što kod njih broj odgovora nije ograničen. U instrukciji se naglašava da se slobodno odgovara i da
nema ispravnih i pogrešnih odgovora. Bogatstvo i kompleksnost podataka omogućavaju procjenu
složenih crta ličnosti i različite uzajamne dinamske odnose pojedinih dijelova ličnosti, omogućavaju
holističku procjenu ličnosti.
Projektivni testovi se prema prirodi odgovora dijele u 4 grupe:
– konstitutivne gdje ispitanik dodaje oblik i strukturu relativno nestruktuiranom stimulusu
– interpretativne kod kojih ispitanik treba reći što mu projektivni stimulus znači
– katarktičke gdje je naglasan na izražavanju osjećaja i afekata
– konstruktivne gdje ispitanik u materijal unosi red i organizuje ga na određeni način.

Pet prjektivnih metoda prema Lindzey:

1. asocijativne kod kojih ispitanik odgovora na stimulus prvom mišlju
2. metode sastavljanja gdje ispitanik na osnovu stimulusa treba nešto sastaviti
3. metode dopunjavanja gdje se stimulusi dopunjavaju
4. metode razvrstavanja gdje se razvrstava serija stimulusa
5. ekspresivne metode gdje se manipuliše predmetima i materijalom
Devet općih karakteristika projektivnih testova: pokazuju osjetljivost za nesvjesne dimenzije ličnosti,
dopuštaju klijentu da daje šriok obim reakcija, mjere više različitih aspekata ličnosti , klijent nije
svjestan zančenja svojih odgovora, generišu veliku količnu kompleksnih podataka za procjenu, koriste
se dvosmisleni stimulusi, omogućavaju interpretaciju ličnosti kao cjeline, mame fantazijski materijal
kod klijenta, nema ipsravnih i pogrešnih odgovora.

RORŠAH TEST

To je multidimenzionalni i sa širokim dijapazonom. Svrstava se u projektivne testove. Sastoji se od 10

neodređenih slika označenih rimskim brojevima i izlažu se označenim redoslijedom. Svaka slika je bez
jasne strukture i značenja, a zadatak je da se stimulus snabdije značenjem. Ispitanici daju oko 22
odgovora, a protokoli sa manje od 14 odgovora smatraju se nevalidnim. Nakon završetka vrši se
procjena traženjem dodatnih objašenjenja. Exner smatra da proces odgovaranja ima tri faze i šest
podfaza:

1. faza: vizuelni input i enkodiranje stimulusa, klasifikacija stimulusa i rangiranje odgovora

2. faza: odbacivanje niskorangiranih odgovora, odbacivanje potencijalnih odgovora preko cenzure
3. faza: selekcija odgovora, selekcija odgovora zbog uticaja određenog stanja.

Skorovanje odgovora

Skorovanje se vrši kroz 4 dimenzije: lokalizacija, determinante, sadržaj i popularnost odgovora.

Lokalizacija se odnosi na područje mrlje za koje je ispitanik vezao odgovor.
Determinanta se odnosi na krakteristiku mrlje koja utiče na odogovor.
Sadržaj se odnosi na živo biće ili stvar koju ispitanik imenuje u svom odgovoru.
Popularnost se određuje na osnovu toga koliko se odogovori podudaraju sa onim čestim.

Specijalni skorovi

Specijalni skorovi se odnose na neobične karakteristike odgovora, 15 specijalnih skorova:

1. devijantna verbalizacija – verbalizacija asocirana čudnim odgovorima i sugerišu neku formu
kognitivne distorzije
2. devijantan odgovor – odgovor koji uključuje više segmenata reakcija nego verbalizacija
3. ikongruentna kombinacija – slike neprikladno stopljene u jedan objekt
4. fabularna kombinacija – nevjerovatne relacije između dva ili više dijelova mrlje
5. kontaminacija – dva ili više utisaka koji su neprikladno fuzionisani
6. neprikladna logika – spontano pobuđeno opravdanje odgovora uz korištenje nategnute logike
7. perseveracija – davanje identičnih odgovora dva ili više puta u nizu
8. apstraktni sadržaj - davanje simboličke reprezentacije u sadržaju
9. agresivni pokret – svaki pokret odgovor koji je agresivan
10. kooperativni pokret – svaki pokret odgovor koji je jasno kooperativan
11. morbidni sadržaj – sadržaj koji karakteriše smrću i povredom
12. dobra ljudska reprezentacija – pozitivna reprezentacija ljudske figure
13. loša ljudska reprezentacija – loša reprezentacija ljudske figure
14. personalni - povezivanje ličnih saznanja ili doživljaja da se opravdava odgovor
15. kolor projekcija – identifikacija ahromatskog dijela mrlje kada je u boji.

INTERPRETACIJA
Vrši se na više nivoa: interpretacija prema navedenim dimenzijama (lokalizacija, determinantama,
sadržaj, popularnost, specijalni skorovi), ali i odnosno među nekim skorovima. Rezultate na Roršahu
uvijek treba povezati sa rezultatima dobijenim drugim metodama, životnom historijom, uzrastom,
aktualnim kontekstom ispitanika.

Ukupan broj odgovora (R)

Nizak R: za odrasle manje od 17, za djecu manje od 15 sugeriše defanzivnost, sputanost, organicitet,
depresiju ili simulaciju. Protokol sa manje od 14 R je nevalidan.
Visok R: Više od 33 R se javlja zbog naglašene introverzije, visoke inteligencije, visokih akademskih
postignuća i visoke kreativnosti.

Interpretacija pojedinačnih dimenzija

Lokalizacija se odnosi na površinu mrlje za koji se vezuje odgovor. Global odgovor odražava kapacitet
za efikasnu aktivnu interakciju sa okolinom. Ovi odgovori su češći kod djece. Visoki skorovi ukazuje
na dobre sintetičke i apstraktne sposbnosti, ambiciju i dobre spone sa realnošću , te visoke sposobnosti
rješavanja problema. Niski skorovi ukazuju na depresiju, anksioznost, a ako su niski kvaliteti i nivo
kompeksnosti to može ukazivati na probleme poput intelektualne deterioracije ili mentalne retardacije.
Uobičajeni detalji odražavaju stepen u kome osoba opaža i reaguje na očigledne aspekte situacije.
Visok skor se sreće kod osoba koje prenaglašavaju konkretne i očigledne aspekte situacije. Ukazuje da
osoba ne koristi u potpunosti svoj intelektualni potencijal. Nizak skor upućuje na osobe koje su pod
stresom ili na oštećenu percepciju.
Neobični detalji se smatraju pokazateljima povlačenja od okoline. Ako je skor uravnotežen u odnosu na
global odgovore i uobičajene detalje to odražava zdravo prilagođavanje. Visok skor odražva potrebu
osobe da povuče u susretu sa dvosmislenom situacijom.
Lokalizacija na bijelom prostoru: Visok skor odgovora asociran je negativizmom teškoćama u
upravljanju agresijom.

Determinante

Analiza determinanti pokazuje ukupnu psihološku aktivnost koju osoba angažuje u kreiranju odgovora.
One pokazuju jedinstveni stil percepcije i mišljenje ispitanika i interakciju između njih.

Forma predstavlja indikator obima u kome ispitanik može kontrolisati afekat. Ovi odgovori povezani
sa pažnjom i koncentracijom predstavljaju indeks afektivne kontrole i odlaganja impulsa. Visok skor
pokazuje pojačanju defanzivnost ili dobre mogućnosti zadržavanja i kontrole afekta. Nizak skor
pokazuje da je nivo emocionalne uznemirenosti previsok.
Ljudski pokret se objašnjava kao odraz unutrašnje fantazije povezane sa vanjskim svijetom. On je
inhibitor vanjskog ponašanja te se povezuje sa misaonom priordom unutrašnjeg doživljaja. U
pozitivnom smislu može ukazivati na dobro ego funkcionisanje, mogućnost planiranja i odlaganja
impulsa. Visok skor sugerira proleme sa interpersonalnim odnosima. Nizak skor ukazuje da osoba
teško koristi unutrašnje resurse, depresivnost, impulsivnost, slabu kontrolu, manjak inteligencije i
nedostatak empatije.
Životinjski pokret ukazuje na slabu kontrolu impulsa, oskudnu ravnotežu između unutrašnjeg doživljaja
i vanjskog ponašanja. On se povećava u frustrirajućim situacijama. Karakterisika je nemgogućnost
odlaganja impulsa. Visok skor ukazuje da je osoba dominantna vođena svojim potrebama i impulsivna.
Dominantno se koriste obranama tipa intelektualizacije, regresije i supstitucije u regulisanju
anksioznosti. Nizak skor javlja se kod inhibiranih osoba, koje negiraju svoje emocije, bazične potrebe i
povezan je sa ukupno niskim nivoom životne energije.
Neživi pokret – Broj neživih pokreta služi kao indeks nemogućnosti kontrole nad impuslima i životnim
događajima. Visok skor ukazuje na prisustvo konflikta i tenzije.
Hromatska boja – Način na koji su uključeni i raspoređeni odgovori vezan za hromatsku boju odražava
stil upravljanja emocijama.
Ahromatska boja – Odražavaju usiljene i bolne ožiljke.
Sjenčenje – struktura reprezentuje bolna emocionalna doživljavanja kombinovana sa potrebom za
podršku i interpersonalnim relacijama.

Sadržaj

Kategorije sadržaja nude važne informacije u vezi sa karakteristikama ličnosti. Veća raznovrsnost
sadržaja povezana je sa intelektualnom fleksibilnošću.
Ljudske figure i detalji: Visok skor se javlja kod osoba zainteresiranih za druge ljude i imaju zdravo
samopoštovanje i veći intelektualni nivo. Nizak skor odražava nisku empatiju i sklonost povlačenju iz
interpersonalnih relacija.
Životinje: Ukazuje na korištenje rutinskih i predvidivih načina reagovanja. Nizak skor se javlja kod
osoba koje su spontane, nepredvidive, nepodložne konformizmu.
Anatomija i rendgen snimak su povezane sa zabrinutošću u vezi sa tijelom.
Hrana sugeriše na zavisnost.

Popularni odgovori: Visok skor pokazuj estrah od pogreške. Nizak skor je najpopularniji kod
hospitaliziranih shizofrenih pacijenata.

Specijalni skorovi

Kognitivni poremećaji se najčešće manifestuje u vidu nelogičnog, disociranog, fluidnog, bizarnog ili
patološki konkretizovanog mišljenja. Takve distorzije se manifestuju kroz devijantnu verbalizaciju,
devijantne reakcije, inkonvergentnu kombinaciju, fabularu kombinaciju, kontaminaciju i nepodesnu
logiku. Ukazuju na psihopatologiju.
Perseveracija odražava rigidnost mišljenja i asocijativno siromaštvo. Morbidni sadržaj se javlja pod
utjecajem situacionih varijabli, kod PTSP – a, sugeriše pesimizam, negtivne slike o sebi i depresivnost.
Lični odgovori ukazuju na odbrambeni autoritativni stav. Kolor projekcija se interpretira kao indikator
negacije loših emocija umjesto kojih se kreiraju lažne zamjenske emocije.

TEST TEMATSKE APERCEPCIJE – TAT

Sadrži slike odabrane u različitim magazinima i odražvaaju sekvence iz interpersonalne situacije.

Koristi se 20 slika namijenjene za četiri grupe: odrasle muškarce i žene, dječake i djevojčice. Svaka
slika prikazuje: osobe, parove ili grupe, izvjesne okolnosti i situacije, izvjesne akcije ili odnose, izrase
izvjesnih osjećanja. Da bi test bio upotrebljiv za analizu i interpretaciju svaka priča treba da ima
strukturu: sadašnja situacija, misli i osjećanja likova i priča, prethodni događaji, ishod priče. Registruje
se cijela priča, vrijeme, reakcije, neverbalne reakcije.
Teorijska osnova testa

TAT je baziran na Murrayevoj teoriji ličnosti u kojoj se stavlja naglasak na inteligenciju pojedinca sa
okolinom. Murray smatra da potrebe mogu biti pokrenute unutrašnjim procesima ili su rezultati
pritisaka iz okoloine. On je napravo listu od 28 potreba koje dominiraju u životu pojedinca i ispoljavaju
se kroz priče na TAT – u: potreba za postignućem, za sticanjem dobiti, agresija, potreba za
autonomijom, za stvaranjem za dominacijom, za odbranom, za destrukcijom, za pomoć, za druženjem,
za strašću. Pritisci su sile na koje na pojedinca djeluju iz njegovog okruženja. Oni su komplementarni
potrebama pojedinca. 24 su vrste pritisaka koje se identifikuju analizom TAT – a: agresija, dominacija,
oskudica, okruženje, gubitak, fizička povreda, zaštita itd.
Tema je rezultat interakcije između potreba i pritisaka. To je mala jedinica ponašanja koja se može
kombinovati sa drugim temama i tako formira seriju tema. Tematska jedinica svakog pojedinca je
obrazac koji povezuje potrebe, pritiske koje daju značenje najvećem dijeliu njegovog ponašanja.
Tematska jedinica je nastala pod utjecajem ranih infantilnih iskustava i ponavlja se u različitim
oblicima u kasnijem životu.

Načini skorovanja i interpretacija

Pravila po kojima se podaci u svakoj priči raspoređuju u sljedećim kategorijama: vođeći lik ili heroj,
potrebe i stremljenja, pritisci koji djeluju na heroja, tema priče i tematski kompleksi, ishod.

Heroj priče je protagonista u priči i obično je detaljnije prikazan nego ostali likovi. Obično je istog pola
i generacijski i u pogledu klasne pripadnosti sličan ispitaniku. Heroj je figura priče za koju je ispitanik
pokazao najviše zanimanjana koja je prikazana sa najviše razumijevanja i osjećanja.
Potrebe i stremljenja: Svaka akcija heroja, stremljenja, stavovi, osjećanja su materijal koji u sebi nosi
bitne poruke.
Pritisci na heroja su snage koje se suprotstavljaju potrebama.
Tema priče pokazuje dominantne konflikte i konfrontacije.
Ishod priče odražava stav prema mogućnosti razrješenja konflikta.

Sistem interpretacije Bellaka i Abramsa

Njihova teorijska orijentacija je psihoanalitička. Analizira se 10 različitih aspekata ličnosti. Nesvjesne

strukture i nagoni se procjenjuju skorovanjem sljedećih aspekata: glavne teme, glavni junak, glavne
potrebe i nagoni heroja, koncepcije o svijetu, odnosi sa drugima, dominantni konflikti, priroda
anksioznosti, dominantne odbrane, struktura superega, integritet i snaga ega.
Glavne teme, glavni junak i glavne potrebe su nesvjesne strukture i nagoni.
Koncepcija o svijetu – analizra se broj i težina riječima koji se opisuju osobe u priči.
Odnosi sa drugima – jedan od temeljnih aspekata interpretacije je razumijevanje klijenta koji prikazuje
druge osobe kroz produkciju priče.
Dominantni konflikt – ključni konflikt heroja u priči koji održava tekuća klijentova osjećanja.
Priroda anksioznosti – anksioznost je usko povezana sa konfliktom, a kliničar na osnovu atributa i
sadržaja vezanih za heroja procjenjuje prirodu anksioznosti.
Adekvatnost superheroja koja se manifestuje "kaznom" zbog "zločina" – procjenjuje se stepen
podobnosti, snage, konzistentnosti i obima isticanja posljedica za potencijalno kažnjivo ponašanje.
Integritet i snaga ega – stepen integriteta ega procjenjuje se analiziranjem nivoa zrelosti sa kojom heroj
priče posreduje između različitih konflikata.

Analiza pojedinačnih ego funkcija

Testiranje realnosti: Ova funkcija se definiše kao sposobnost razlikovanja između unutrašnjeg,
subjektivnog svijeta i vnnjskog realnog svijeta.
Rasuđivanje: Odnosi se na klijenov koncept za razumijevanje situacije, posebno razumijevanje
interpersonalnih odnosa i inkorporiranje tog razumijevanja u koherentan odgovor. Obuhvata
razumijevanje socijalnih i fizičkih posljedica nekog ponašanja kao i anticipacije određenih posljedica.
Osjećaj realnosti svijeta i selfa: Kliničar za ovu svrhu procjenjuje poremećaj u klijentovom doživljaju
selfa – disocijativni doživljaj, depersonalizacija, tjelesna otuđenost i sl.
Regulacija i kontrola nagona, impulsa i afekata: Procjenjuje se u kom stepenu klijent direktno ili
indirektno izražava svoje impulse, kakva je njegova tolerancija na frustracije, koliko uspješno
kontroliše i odlaže afektivne reakcije, da li ima manjak kontrole ili rigidnu kontrolu.
Objektivne relacije: Ovdje se nastoji dobiti odgovor na pitanja: Na koji način je klijent povezan i
koliko adekvatno investira odnose sa drugima? Koliko su trajne i kakvog kvaliteta su njegove relacije?
Koliko su njegovi interpersonalni obrasci funkcioniranja adaptivni? Koliko je njgovo ponašanje pod
utjecajem drugih ljudi?
Procesi mišljenja: Procjenjivanje adekvatnosti i koherentnosti misaonih procesa klijenta. Obuhvata
pažnju, koncentraciju, pamćenje, verbalne sposobnosti, apstraktno rezonovanje, jasnoću i integraciju
misaonih procesa.
Regresija u službi ega: Ova funkcija se procjenjuje na osnovu toga koliko se klijent uspješno "šaltuje"
sa nesvjesnik, koliko je u stanju da bez straha oslobodi ekspresiju iz primarnog proces mišljenja kako
bi sebe i druge mogao sagledati iz različitih uglova.
Odbrambeno funkcionisanje: Kliničar procjenjuje obim u kome odbrane štite klijenta od unutrašnjih
impulsa i konflikata koji pokreću anksioznost.
Stimulus baterija se odnosi na reaktivnost klijenta na različite stimuluse – visok / nizak prag
reaktivnosti. Povezana je sa frustracionom tolerancijom, manifestuje se kao preosjetljivost na
beznajčajne kritike ili manji stres. Procjenjuje se na osnovu toga kako klijent reaguje na
nezadovoljavajuće situacije.
Autonomno funkcionisanje: Procjenjuje se u kojem stepenu je klijentovo funkcionisanje narušeno zbog
nekih ideja, osjećanja, konflikata ili impulsa.
Sintetsko – integtrativne funkcije: Kliničar procjenjuje klijentove sposobnosti pomirenja različitih
potrebe i konflikata.
Upravljanje kompetencijom: Procjena ukupnog osjećanja za kompetentnost.

CRTEŽ LJUDSKE FIGURE

Način na koji se prezentuje ljudska figura može poslužiti procjeni njenog odnosa prema sebi i svijetu
oko sebe, pri čemu se očekuje da će pojedinac u crtež projektirati konfliktne aspekte ličnosti. Crtač se
identifikuje sa figurom koju će nacrtati pri čemu se identifikacije nesvjesne ili svjesne.

Način primjene testa

Crtež ljudske figure je jednostavan za primjenu, instrukcija se lako shvata, ekonomičan je. Kliničar ne
daje nikakva usmjerenja. Nakon što nacrta prvu figuru od ispitanika se zahtijeva da nacrta još jednu
figuru suprotnog spola od prve. Potom se traži da asocira nacrtane figure, te da procijeni koji dio je
najbolje a koji najlošije nacrtao.
Analiza i interpretacija

Crtač se identifikuje sa prvonacrtanom figurom, a druga predstavlja značajnu drugu osobu.

Prvonacrtana figura suprotnog pola može značiti nezadovoljstvo položajem, latentnu ili manifestnu
homoseksualnost ili odražavati situacione probleme vezane za pol.
Pristupi: grafološki, kriterijum greške crtanja, psihoanalitička simbolika, osjetljivost i iskustvo
kliničkog tipa.
Grafološki aspekt je sličan analizi ostalih grafo – motornih testova koji grafološkim aspektima ukazuju
na određene osobine ličnosti. Lista grafoloških aspekata: veličinu, udaljenost od ivica, odnos prema
vertikalnoj osi, proporcionalnost elemenata, stabilnost, snaga pritiska na hartiju, simetričnost, kvalitet
rada.
Aspekt greške obuhvata: izostavljanje, unakazivanje, brisanje i popravljanje , sjenčenje i mrljanje,
prozirnost.
Simbolika na crtežu: Interpretacija se oslanja na psihoanalitičku simboliku, odnosno shvatanje da svaki
dio ljudskog tijela ima određenu funkciju i simboličko značenje. Glava i crte lica su područje
intelektualnih aspiracija, stavova, racionalne kontrole i koncepta Ja. Oči simbolizuju odnos ličnosti
prema okolini. Uši su zona konflikta kao i šake. Okvir i determinante interpretacije:

– interpretacija integralne situacije ličnosti u datom momentu njenog života,

– interpretacija s obzirom na ispitanikovo "Ja", identitet i doživljaj svog tijela,
– interpretacija s obzirom na aktualnu situaciju ispitanika, s obzirom na cilj ispitivanja,
– interpretacija s obzirom na razvojne specifičnosti,
– interpretacija s obzirom na psihoanalitičku teoriju.

Okvir prema Todoroviću obuhvata 3 načina:

1. Impresionistički pristup obuhvata integralnu procjenu na osnovu utiska

2. Deskriptivni je najbliži izvornom načinu interpretacije
3. Sintetički podrazumijeva povezivanje interpretacije crteža sa podacima iz intervjua.

Test "kuća – drvo – čovjek" je namijenjen procjeni self percepcije i stavova.

TEST NEDOVRŠENIH REČENICA

Ovaj test zahtijeva pisani verbalni izvještaj koji sadrži projekcije nekih osobina vlastite ličnosti. Prvi
test ove vrste je baziran na psihodinamskoj teoriji i primarna mu je namjena pomoći psiholozima da
steknu uvid u emocionalne probleme pacijenta. To je "test emocionalnog uviđanja" i ima 20 itema od
kojih svaki počinje sa "Ja". Primjenjiv je na svim uzrastima ako ispitanik razumije instrukciju i pismen
je. Procedura skorovanja bazira se na projektivnoj hipotezi i kliničkoj procjeni. Rečenice provociraju
emocionalne reakcije (tuga, strah)

Opis testa i primjena

Neki se fokusiraju na brzinu, a drugi na iskrenost odgovora. Rečenice se završavaju po vlastitoj volji.
Vrijeme nije ograničeno. Registruju se eventualne neverbalne manifestacije ili verbalni komentari.

Forme TNR – a

Rotterov test je konstruisan za identifikaciju neprilagođenosti među studentima. Ima 40 kratkih itema.
Forerov test ispituje šire varijante stavova i vrijednosnog sistema. Baziran je na Murrayeovoj teoriji
potreba, pritisaka i unutrašnjih stanja. Ima 100 itema i 4 subskale: Interpersonalne figure, Želje, Uzroci
personalnih emocija i Reakcije na emocije.
Sacksova forma ispituje specifične klastere stavova ili značajnih životnih područja. Ima 60 itema i 4
skale: Porodica, Seks, Interpersonalni odnosi i Self – koncept.
Rohdeov test namijenjen je otkrivanju dubljih potreba kojih pojedinac nije svjestan. Ima 65 itema.
Loevinger je test od 36 itema i koristi se za mjerenje nivoa ego razvoja u skladu sa teorijom ličnosti
koju je formulisala Loevingerova. Razvoj ega se odvija u 9 faza: presocijalna, impulsivna, faza
samozaštite, konformistička, faza samosvijesti, faza individualnosti, autonomije, integracije. Test se
primjenjuje za osobe od 12 i više godina. Svaki odgovor se klasifikuje kao impulsivan, samozaštitni,
konformističan, samosvjesan, savjesan, individualistički ili integrativan.
Uslovi pod kojim TNR ispunjava svoju svrhu:
1. TNR treba prilagoditi tako da obezbijedi potrebne i tačne informacije o ličnosti
2. TNR treba biti baziran na teorijskoj orijentaciji ispitivača
3. Treba da odražava potrebe i očekivanja klijentove kulture i religiozne pozadine
4. Treba biti primjeren klijentovom akademskom i mentalnom nivou.

PSIHOLOŠKI NALAZ

Shematski okvir za pisanje nalaza u vidu teza koje u nalazu treba razraditi:
1. Osnovni podaci o ispitaniku i zadaci ispitivanja
2. Aktualni status ispitanika (biosomatske karakteristike, aktualna simptomatologija, manifestne
karakteristike ličnosti, interpesonalno ponašanje)
3. Intelektualno funkcionisanje (IQ i nivo pojedinačnih intelektualnih funkcija, način mišljenja i
rješavanja problema, intelektualna efikasnost)
4. Struktura i dinamika ličnosti (crte i tendencije, afektivni status, svjesna i nesvjesna motivacija,
ego funkcija, dominantni konflikti, moralni principi i vrijednosni sistem).
5. Dijagnostička klasifikacija i preporuke (Interpretacija ličnosti u cjelini, dijagnostička
klasifikacija, odgovori na specifična pitanja, preporuke za tretman).

Četiri pristupa u pisanju nalaza: literarni, klinički, naučni i profesionalni stil.

Literarni pristup koristi svakodnevni jezik i kreativan je. Sadrži živopisne deskripcije. Ovaj stil je
neprecizan i postoji sklonost literarnom pretjerivanju.
Klinički pristup se fokusira na patološke dimenzije ličnosti. Nalaz opisuje abnormalne osobine,
odbranu i dinamiku. Ovaj nalaz nudi relevantne informacije, jednostran je, patološki orijentisan i
zanemaruje snažnije strane ličnosti.
Naučni nalaz ističe poređenje rezultata sa normama. Navode se podaci sa testova, odstupanje od normi
i mnogo kvantifikovanih podataka. Nedostatak je što se često prikazuju odvojeni aspekti ličnosti i
kognicije kojima nedostaje povezanost u okviru ličnosti.
Profesionalni stil se odlikuje upotrebom riječi koje imaju precizno, specifično značenje. Koriste se
kratke rečenične konstrukcije, pasusi su kratki i fokusani na jedan koncept.
Česta greška kod pisanja nalaza je korištenje nejasnih, pretjerano generalizovanih opisa. Nalaz treba da
bude razumljiv čitaocu. Terminologija treba biti prilagođena.