TRANSFUZIJA KRVI

Transfuzija (lat. Transfundere – preliti, pretočiti) je medicinski postupak kojim se bolesniku daje
krv ili njeni sastojci. Odnosno, to je transplantaija krvi kao tečnog tkiva u cirkulirajući sistem
primaoca u kome će uobličeni krvni elementi davalaca nastaviti svoj život i funkciju u
organizmu primaoca.

Ideja da se izgubljena krv nadoknađuje krvlju životinje ili drugog čovjeka i na taj način riješi
problem iskrvarenja, stara je više od 2000 godina. Prva transfuzija čovječije krvi izvedena je
1657 godine u Londonu. Tek početkom 19 vijeka ponavlja ih engleski opstetičar Blundell kod
rodilja koje su iskrvarile. Međutim, primjećeno je da često dolazi do teških, pa i do smrtonosnih
komplikacija, pa se transfuziji kao metodi liječenja prilazilo s nepovjerenjem i rijetko. Neuspjeh
većine transfuzija objašnjen je 1900.godine Landsteinerovnim ortkićem krvnih grupa, a i
1940.godine otkrićem Rh-faktora.Poslije tih otkrića počinje razvoj transfuziologije.

Mogućnost konzerviranja i čuvanja krvi pridonjela je masovnoj primjeni transfuzije (I Svjetski

rat i španjolski građanski rat). Poslije II Svjetskog rata osnivaju se u cijelom svijetu brojni centri
za transfuziju krvi, u kojima se krv prikuplja od dobrovoljnih davaoca, a transfuziologiji se
pridaje posebna važnost. Krv se iz jednog organizma prenosi u drugi radi liječenja, i to direktno
o indirektno. Indirektna transfuzija je postupak primjene konzervirane krvi.

Uzimanje, konzerviranje i čuvanje krvi

Osnovni faktor u liječenju bolesnika transfuzijom krvi je dobrovoljni davalac krvi. Prema
načelima Crvenog križa/krsta i Crvenog polumjeseca dobrovoljni davalac je osoba koja daje krv
iz humanitarnih razloga na načelima dobrovoljnosti, besplatnosti, solidarnosti i anonimnosti.

Kod nas se krv prikuplja putem planskih akcija dobrovoljnog davanja krvi, koji Zavod ili stanica
za transfuziju krvi i Crveni križ/krst organizuje u radnim organizacijama, školama i mjesnim
zajednicama.
Dobrovoljni davalac može biti osoba u dobi od 18 do 65 godina, koja ispunjava određene
zdravstvene uslove. Prije svakog uzimanja krvi ljekar pregleda davaoca, upisuje u karton
anamnezu, i rezultate pregleda, a serološkim pretragama isključuje hepatitis, lues i AIDS, te
utvrđuje krvnu grupu i Rh faktor.Prije venepunkcije ponovo treba provjeriti identitet davaoca i
uporediti ga s podacima na naljepnicama vrećice ili bočice i epruvetama za uzorke.

Doze uzimanja krvi od davaoca određuje ljekar, a to su od 350 – 450 ml.

Krv se direktno odvodi iz vene davaoca pomoću zatvorenog sistema u plastične vrećice (staklene
bočice danas se rijetko upotrebljavaju), gdje se miješa s antikoagulansom, sredstvom koje
sprečava zgrušavanje i konzervira krv u tečnom stanju.

U tu svrhu se upotrebljava :

- ACD rastvor ( rok upotrebe krvi je 21 dan)

- CPD rastvor (rok upotrebe krvi je 28 dana)
- CPD-A1 rastvor (rok upotrebe krvi je 45 dana)
- CPD-SAGM rastvor (rok upotrebe krvi je 45 dana)

Konzervirana krv čuva se u plastičnim vrećicama ili staklenkama u hladnjaku, na temperaturi od

+2 do +8 stepeni celzijusa.

Sl.1. Plastične vrećice s konzerviranom plazmom i krvi

 Na vrećici ili bočici se nalaze naljepnica sa slijedećim podacima: naziv ustanove
koja krv vadi i obrađuje, količina uzete krvi, konzervans, rok upotrebe, reg.br.vrećice, krvna
grupa, Rh faktor, rezultati testova (hepatitis B i C neg; sifilis neg; HIV neg ). Uz svaku vrećicu
ili staklenku pričvršćena je epruveta koja sadrži uzorak krvi davaoca, i služi za određivanje
interreakcije s krvi primaoca.

Djelovanje transfuzije krvi i krvnih komponenata

Transfuzija pune krvi svojevrsna trasnsplantacija krvi s brojnim pozitivnim, ali i nekim
negativnim djelovanjima, pa se indikacije za njenu primjenu sve više sužavaju na nadoknadu
akutnog gubitka i na potpunu zamijenu (u hemolitičkoj bolesti novorođenčeta). Uostalim
slučajevima nadoknađuju se samo njeni dijelovi (plazma, eritrociti, trombociti, leukociti), koji
nedostaju ili su patološki promijenjeni.

Djelovanje transfuzije krvi na organizam je višestruka:

- Nadoknađuje volumen krvi

- Povećava površinu na koju se veže kisik (eritrociti)
- Postiče reaktivnu sposobnost i odbrambene snage organizma
- Djeluje hemostatički i detoksicirajuće

Primjenom određenih krvnih komponenata bolesnik dobiva specifični dio krvi uz smanjenu
opasnost od transfuzijskih komplikacija. Većini bolesnika potrebna je u liječenju jedna , ili
najviše dvije krvne komponente. Primjenjuju se koncentrati: eritrocita (opranih, smrznutih,
deplazmatiziranih), leukocita i trombocita, te plazma (svježe smrznuta plazma ili liofilizirana) i
krioprecipitat.

Svježa smrznuta plazma priređuje se odvajanjem od eritrocita i zamrazavanjem na temperaturi

od -30 stepeni C, najkasnije šest sati nakon uzimanja krvi. Može se čuvati godinu dana na
temperaturi od -30 stepeni C.

Liofilizirana, svježa smrznuta plazma čuva se na +4 stepena C i tada se upotrebljava tri godine, a
čuvana na -20 stepeni C do pet godina.
Svježa, nezamrznuta plazma dobiva se odvajanjem od krvnih stanica (najkasnije do petog dana
nakon uzimanja od davaoca).

Krvna plazma se primjenjuje za nadoknadu volumena , bjelančevina i nekih faktora zgrušavanja.

Djeluje :

- Hemostatski
- Smanjuje hemokoncentraciju (kod plazmoreje)
- Odstranjuje toksine
- Nadoknađuje tekućinu u cirkulaciji
- Nadoknađuje manjak proteina u organizmu
- Krv i krvne komponente koje se primjenjuju za transfuziju, moraju biti podudarane u
krvnim grupama ABO i Rh davaoca i primaoca.

Zadaci seste pri davanju transfuzije krvi i krvnih komponenata

Kada ljekar odredi primjenu krvi, ili krvnih sastojaka ili njihovu količinu, zadaci sestre su:

Priprema bolesnika:

- Pripremiti bolesnika (psihički i fizički za vađenje krvi i davanje transfuzije)

Vađenje uzorka krvi za određivanje krvne grupe i interreakciju

- Ispisati naljepnicu za epruvetu s uzorkom bolesnikove krvi, uputnicu za određivanje

krvne grupe i interreakcije i zahtjevnicu za određenu količinu krvi
- Pripremiti pribor za vađenje krvi
- U obilježenu epruvetu izvaditi bolesniku uzorak krvi
- Uzorak krvi, uputnicu za određivanje krvne grupe i interreakcije, te zahtjevnicu za krv
dostaviti u Zavod (ili odjel) za transfuziologiju.
Priprema krvi i pribora za davanje transfuzije:

- Provjeriti doneseni krvni primjerak (podatke na naljepnici usporediti s podacima o

bolesniku)
- Pregledati vrećicu ili staklenku s krvi i isključiti oštećenja
- Utvrditi oštrinu granice taloga krvi i plazme (u nepotresenoj krvi ne smije biti šira od 1
cm)
- Ostaviti krv na sobnoj temperaturi pola sata
- Pripremiti pribor za transfuziju krvi (isto kao za intravensku infuziju)
- Laganim pokretima izmiješati krv (talog i plazmu)
- Staviti sistem za trnsfuziju i ispuniti ga krvlju

Izvođenje zahvata (obavezno uz prisustvo ljekara)

- Dovesti pribor i krvni primjerak na pokretnom stoliću u bolesničku sobu

- Identificirati podatke o bolesniku i davaocu
- Pripremiti bolesnika
- Uvesti transfuziju
- Ostati uz bolesnika i posmatrati ga tokom prvih 10 minuta davanja transfuzije
- Po završetku transfuzije provesti postupak kao pri istjecanju infuzije
- Naljepnicu vrećice ili staklenke s krvi nalijepiti na temperaturnu listu ili uložiti u historiju
bolesti bolesnika
- Upotrebljeni pribor i vrećicu ili staklenku u kojoj se nalazila krv izvesti iz bolesnikove
sobe
- Vrećicu ili staklenku u kojoj se nalazila krv vratiti u Zavod za transfuziologiju

Prvi zadatak sestre je pripremiti bolesnika za transfuziju krvi (psihički i fizički), te bolesniku
izvaditi uzorak krvi za određivanje krvne grupe, Rh faktora ( ako nije već prijeutvrđena ili
nemamo nalaz), te interreakciju (podudarnost) s krvlju davaoca.
Interreakacija je laboratorijska pretraga. Ako su krvi primaoca i davaoca kompatibilne
(podudarne) neće doci do aglutinacije (interreakcija je negativna) i transfuzija se može
primjeniti. Ako je interreakcija pozitivna (nastupila je aglutinacija eritrocita iz krvi davaoca u
kontaktu sa serumom primaoca), krvi su inkompatibilne i transuzija se ne smije primjeniti.

Za utvrđivanje krvne grupe i za interreakciju sestra vadi 5-10 ml krvi u hemijsku čistu i suhu
staklenu epruvetu, bez antikoagulansa. Na epruvetu stavlja naljepnicu s čitko ispisanim odjelom,
imenom i prezimenom bolesnika. U uputnicu za transfuziološki laboratorij upisuje tražene
podatke i zahtjev za vrstu pretrage, a potpisuje je ljekar i sestra koja je vadila krv. Na isti način
se ispunjava zahtjevnica za krv ili njene sastojke, a potpisuje je ljekar koji je indicirao transfuziju
krvi.

Krv s odjela za transfuziju krvi prenosi se u posebnoj kutiji u koju se stavlja krv samo za jednog
bolesnika. Za vrijeme prenošenja ne smije se kutija s krvi pretresati n iti prevrtati. Uz vrećice ili
staklenke s krvi nalazi se i nalaz krvne grupe i interreakcije.

Prije pripreme transfuzije sestra je dužna provjeriti naljepnicu svakoga krvnog primjerka na kojoj
se nalaze podaci: naziv i adresa ustanove koja je proizvela primjerak, naziv primjerka, matični
broj davaoca, rok upotrebe, krvnu grupu i Rh faktor, rezultat ispitivanja na sifilis, anti-HIV
antitijela i HbsAG, temperaturu čuvanja i upute za primjenu. Sestra treba pregledati i utvrditi da
li je plastična vrećica ili staklenka oštećena i izgled sadržaja promjenjen.

Krv se u boci taloži u 3 sloja:

- Donji sloj je tamnocrvene boje, sastoji se od eritrocita

- Srednji sloj je svjetlocrvene boje, čine ga leukociti i trombociti
- Gornji sloj je svjetložute boje, plazma.

Između pojedinih slojeva granice moraju biti jasno vidljive. Bijeli ugrušci u plazmi, nejasna
granica i ružičasti prsten, te ljubičasta boja eritrocita posljedica su hemolize i/ili infekcije. Takva
se krv ne smije upotrijebiti.
Da bi sesadržaj ugrijao, bočica ili vrećica s krvi ostavlja se prije transfuzije oko 30 minuta na
sobnoj temperaturi. Zabranjeno je zagrijavanje vrećice ili boce u posudi s toplom vodom ili na
radijatoru. Takvim zagrijavanjem temperatura se može podići iznad 37 stepeni i dovesti do
hemolize. Smrznuti preparati otapaju se u kupci s vodom ugrijanom na 37 stepeni C.

Neposredno prije transfuzije sadržaj treba izmiješati tako da postane homogen, i to laganim
kružnim pokretima vrećice ili staklenke (bez mučenja i potresanja). Sestra zatim dezinficira čep
boce i kroz naznačena mjesta na čepu ubode iglu za zrak i iglu sistema za transfuziju, u koji su
ugrađeni kapaljka i filter. Na sistemu za vrećice igle su plastične, a zračnica nije potrebna. Sestra
otvori regulator na sistemu za transfuziju krvi, čitav sistem polagano ispuni krvlju ispuštajući pri
tome sve mjehuriće zraka, zatvori sistem (spriječi isticanje krvi).

Tako priređenu krv s ostalim priborom (kao kod infuzije) sestra odvozi na pokretnom stoliću u
bolesničku sobu.

Sestra ponovo uz krevet provjerava identitet bolesnika, istovrsnost nalaza njegove krvne grupe i
krvne grupe na primjerku za transfuziju, rezultat interreakcije krvi primaoca i davaoca, te propis
ispisan na temperaturnoj listi. Isto je dužan učiniti i ljekar.

Transfuzija 500 ml krvi daje se 1 do 2 sata, brzinom od 80-100 kapi u minuti, ako nije drugačije
određeno.

Prvih deset minuta transfuzije uz bolesnika stalno je prisutan doktor ili iskusna medicinska sestra
(kasnije ga često obilaze), zbog mogućih neželjenih reakcija. Ako se pojave znakovi ili simptomi
hemolitičkih, alergijskih ili pirogenih reakcija, transfuziju treba prekinuti. Igla mora ostati u veni
bolesnika jer će se liječenje nastaviti v enskim putem, a preostalu krv i sistem za davanje valja
sačuvati i dostaviti u Zavod za transfuziologiju. Tokom transfuzije ne smiju se davati nikakvi
lijekovi u sistem, kojim se daje krv ili krvne komponente.

Poslije završetka transfuzije sterilni smotuljak gaze pritisnemo na kožu iznad igle, iglu izvučemo
i na mjesto venepunkcije stavimo zavoj ili mrežicu. Na temperaturnoj listi ili u istoriju bolesti
zalijepimo naljepnicu koja prati krvni primjerak. Plastičnu vrećicu ili staklenku s ostatkom
krvnog primjerka pošaljemo u Zavod ili odjel za transfuziologiju, gdje se čuva u hladnjaku 48
sati. Ako bolesnik za to vrijeme nije imao postransfuzijsku komplikaciju, vrećice se odlažu u
kutije za otpad koje se uništavaju postupkom za zarazni materijal.

Posttransfuzijske kmplikacije

Transfuzije krvi ili krvnih komponenata nisu bez opasnosti za bolesnika. Najčešći uzroci
posttransfuzijskih komplikacija nastaju zbog ljudske pogrške:

- U identifikaciji bolesnika
- U zamjeni uzoraka krvi
- U pogrešnom propisivanju podataka
- U zamjeni krvi
- U neadekvatnoj pripremi krvi i krvnih komponenata
- U pregrijavanju krvi
- U davanju pothlađenje krvi
- U davanju lijekova transfuzijom
- U prebrzom davanju transfuzije
- U nepravilnom rukovanju priborom za transfuziju krvi (kontaminacija pribora, zrak u
sistemu ).

S obzirom na vrijeme pojave postransfuzijske komplikacije mogu biti rane i kasne.

Rane komplikacije se javljaju tokom transfuzije krvi ili neposredno poslije.

Rane komplikacije su:

- Hemolitička reakcija
- Pseudohemolitičke reakcije
- Alergijsko-anafilaktičke reakcije
- Febrilne reakcije
- Pirogene reakcije
- Preopterećenje kardiovaskularnog sistema
- Zračna embolija
Kasne komplikacije (prenos bolesti transfuzijom) posljedica su neadekvatne provjere davatelja
krvi, a manifestuju se poslije nekoliko dana, mjeseci ili godina (AIDS).

Kasne komplikacije su :

- Hepatitis B
- Hepatitis C
- Sifilis
- AIDS

Posttransfuzijske hemolitičke komplikacije

Hemolitičke reakcije su najrjeđe, ali i najopasnije komplikacije transfuzije krvi. Obilježene su
raspadom eritrocita davatelja i/ili primatelja u krvotoku primatelja, za vrijeme i poslije
transfuzije, djelovanjem protueritrocitnih antitijela, najčešće uslijed davanja inkopatibilne krvi.

Posttransfuzijske hemolitičke reakcije mogu biti različite jačine, ovisno o količini transfundirane
inkopatibilne krvi, značajkom antigena, brzini transfuzije, titru i karakteristikama antitijela,
brzini i mjestu hemolize i općem stanju bolesnika.

Karakteristični znaci i simptomi transfuzijske hemolitičke reakcije jesu:

 jak nemir bolesnika

 bolovi u leđima i drugim kostima

 mučnina i povraćanje

 crvenilo lica

 glavobolja

 ubrzan i slabo punjen puls

 pad krvnog pritiska

 znojenje

 šok

 prestanak mokrenja

 pojava žutice i anemija (kasnije).

Zadatak sestre (čim uoči prvi znak ili simptom) kod bolesnika sa hemolitičkom reakcijom je:

 prekinuti transfuziju (zatvoriti sistem, igla ostaje u veni)

 obavijestiti doktora (koji će odrediti dalje postupke)

 uzeti od bolesnika uzorak krvi za imunohematološka ispitivanja i poslati na odjel za

transfuziju

 primjeniti ordiniranu terapiju i postupke

 mjeriti bolesniku diurezu, puls i tlak

Pseudohemolitičke reakcije

U pseudohemolitičkoj reakciji razaranje eritrocita nije uzrokovano imunološkim faktorima,

nego nastaje zbog preniske ili previsoke temperature krvne otopine ili uslijed oštećenja eritrocita
davatelja neadekvatnim postupcima. Karakteristični znakovi i simptomi pseudohemolitičkih
rekacija slični su kao i kod posthemolitičke reakcije, ali su blaže. Čim se primjete prvi znakovi i
simptomi pseudohemolitičke reakcije, postupci medicinske sestre su isti kao kod bolesnika sa
hemolitičkom reakcijom.

Anafilaktičko-alergijske rekacije

Za vrijeme i poslije transfuzije bolesnici imaju katkad alergijske reakcije, najčešće

urtikariju. Sistemska anafilaksija, istovremena pojava alergijske reakcije tipa I (najčešće
posredovana imunoglobulinima E) rijetka je komplikacija transfuzije krvi. Javlja se u vrijeme
transfuzije, unosom antigena s krvi davatelja senzibiliranih osoba, a obilježena je
kardivaskularnim, respiratornim, kožnim i gastrointestinalnim simpromima (hipotenzija,
aritmija, laringospazam, bronhospazam, eritem, urtikarija, abdominalne kolike, mučnina,
povraćanje i proljev). U najtežim slučajevima javlja se slika šoka.

Zadaci sestre kod bolesnika sa anfilaktičkom reakcijom su:

 prekinuti transfuziju

 obavijestiti liječnika

 provesti određene postupke

Febrilne reakcije

Febrilne reakcije javljaju se u 1-2% svih transfuzija, a najčešće u osoba, koje su već primale više
transfuzija ili su imale više trudnoća. Smatra se da su uzrokovane antitijelima protiv leukocita
davatelja.

Simptomi febrilnih reakcija su:

 visoka temperatura

 mučnina

 povraćanje

 hipotenzija

U pravilu se javljaju pola sata od početka transfuzije pa sve do dva sata nakon završetka
transfuzije, a mogu trajati 24 sata.

Zadaci sestre kod bolesnika sa febrilnom reakcijom je:

 prekinuti transfuziju (ostaviti iglu u veni)

 obavijestiti doktora

 uzeti uzorak krvi i poslati ga na odjel za transfuziju

 davati bolesniku ordiniranu terapiju

 mjeriti vitalne funkcije

 promatrati bolesnika

 provoditi ostale postupke u njezi bolesnika sa visokom temperaturom

Pirogene reakcije

Pirogeni su tvari koje se endogeno oslobađaju iz leukocita, ili su egzogene, unesene u organizam
(transfuzijom, infuzijom, i.v. injekcijom) strane čestice koje uzrokuju porast temperature.
Upotrebom plastičnih vrećica i sistema za jednokratnu upotrebu pirogene transfuzijske
komplikacije vrlo se rijetko javljaju. Glavni simptomi su groznica i visoka temperatura. Postupci
su isti kao i kod bolesnika sa imunološkim febrilnim reakcijama tokom transfuzije.
Preopterećenje kardivaskularnog sistema

Komplikacije u vezi sa preopterećenjem kardiovaskularnog sistema javljaju se:

 nakon transfuzija velikih količina krvi ili plazme

 nakon brzog davanja krvi

 kod srčanih bolesnika

Simptomi i znakovi mogu nastati naglo, ali i do 24 sata nakon transfuzije. Očituju se:

 ubrznaim pulsom i/ili aritmijom

 ortopnejom

 padom pritiska

 nabreklim venama na vratu

 cijanozom

 iskašljavanjem pjenušavog iskašljaja.

Moguće komplikacije transfuzije krvi zbog preopterećenja kardiovaskularnog sistema (kod

srčanih bolesnika i starijih osoba) treba prevenirati (transfuzije krvi zamijeniti koncentriranim
eritrocitima, davati male količine krvi-određuje doktor). Za vrijeme davanja krvi sestra treba
bolesnika smjestiti u polusjedeći položaj. Ako, ipak, dođe do komplikacija, čim se uoče znakovi
popuštanja miokarda, transfuziju treba prekinuti, obavijestiti liječnika i provesti određene
postupke.
Zračna embolija

Zračna embolija nastaje ulaskom zraka u krvnu žilu i krvotokom do plućne arterije gdje uzrokuje
njeno začepljenje. Rijetka je komplikacija pri davanju transfuzije krvi. Javlja se:

 ako zrak nije ispušten iz sistema za transfuziju

 ako je zrak ušao na mjestima spoja između dijelova sistema

 prilikom zamjene sistema

 kada se pod pritiskom utiskuje zrak kroz cjevčicu staklenke da bi se ubrzao protok
krvi kroz sistem u krvnu žilu bolesnika

Simptomi su kašalj, hemoptiza, bol u prsima, dispneja, tahikardija i pad pritiska.

Zadaci sestre kod bolesnika sa zračnom embolijom su:

 prekinuti transfuziju (iglu ostaviti u veni)

 obavijestiti doktora

 davati ordiniranu terapiju

 kontrolirati disanje, puls i pritisak.

Kasne komplikacije transfuzije krvi

Pod kasnim komplikacijama transfuzije krvi podrazumjevamo bolesti koje se mogu prenijeti
krvlju davatelja (hepatitis, sifilis, AIDS, malarija). Uvođenjem stroge kontrole davatelja danas se
javljaju vrlo rijetko.

Posttransfuzijski hepatitis je najčešća komplikacija davanja krvi. Javlja se kod 7% bolesnika

liječenih transfuzijama krvi. Kod trećine bolesnika hepatitis se očituje žuticom, a u dvije trećine
prolazi bez manifestnih simptom. Inokulacijski hepatitis je teška bolest (kod 40% oboljelih
prelazi u hronični oblik, a u oko 10% u hronični akutni hepatitis ili cirozu) koja može završiti i
smrću bolesnika.. Danas je obavezno testiranje svih davatelja na prisutnost HbsAg i HC.
Sifilis, kao komplikacija davanja transfuzije krvi, praktički je isključen. Danas postoje
jednostavne serološke metode pretraga na lues, koje se obavljaju kod svakog davatelja krvi i na
taj način isključena je mogućnost zaraze.

AIDS je najteža kasnija komplikacija transfuzije krvi. Obavezno je testiranje svih davatelja, a
krvne komponente proizvode se samo od krvi HIV negativnih davatelja. Međutim, unatoč
provedenim pretragama, opasnost od infekcije HIV-om nije potpuno uklonjena, jer između
infekcije i serokonverzije vrijeme latencije traje od 4 do 12 sedmica. Tada je davatelj zarazan, a
anti-HIV antitijela ne mogu se dokazati. Mogući su i lažno negativni nalazi pretraga, zbog male
osjetljivosti reagenasa, ili male koncentracije anti-HIV antitijela.