EMOCIJE I OSNOVNA ATRIBUCIJSKA POGREŠKA

Osnovna atribucijska pogreška

Tendencija da se prave izvangrupne odstupajuće ( ili unutargrupne favorizirajuće)
atribucije odnosi se na osnovnu atribucijsku pogrešku (Pettigrew 1979). Osnovna
atribucijska pogreška sastoji se od dvije distinktivne pristranosti(sklonosti,
tendencije?):

1. Negativna djela se više pripisuju dispozicijskim faktorima kada ih izvodi član

izvan grupe nego kada ih izvodi član unutar grupe.

2. Pozitivna djela se više pripisuju situacijskim faktorima ako ih izvodi član izvan
grupe nego kada ih izvodi član unutar grupe. (Pozitivna djela će se također
vjerojatnije pripisati „sreći“, „visokom trudu" ili da se radi o „posebnom slučaju“
kada ih izvodi član izvan grupe nego kada ih izvodi član unutar grupe).

Ove dvije distinktivne pristranosti ponekad se kolektivno nazivaju pristranosti

koje služe grupi. To je zato što, u skladu s teorijom društvenog identiteta,
pristranosti služe za jačanje samopoštovanja članova grupe pomažući im da se
osjećaju superiornijim nad članovima izvan grupe (Tajfel i Turner 1979).

U brojnim situacijama zabilježena je osnovna atribucijska pogreška. Naprimjer,

Khan i Liu (2008) pronašli su dokaze za unutargrupne favorizirajuće atribucije
koju su napravili hindusi i muslimani iz Indije i Pakistana za pozitivna i negativna
ponašanja dviju skupina, Duncan (1976) je pronašao dokaze kako za unutargrupno
favoriziranje, tako i za izvangrupne odstupajuće atribucije koje su napravili bijeli
Amerikanci studenti koji gledaju svađu između bijelih i crnih protagonista, i
Rosenberg i Wolfsfeld (1977) pronašli su dokaze za favorizirajuće i odstupajuće
atribucije u grupi koje su napravili arapski i izraelski studenti za moralno i
nemoralno ponašanje koje su na Bliskom Istoku izveli Arapi i Izraelci.

Dok podrška za osnovnu atribucijsku pogrešku uopće nije potpuna (na primjer,
Hewstone i Ward (1985) opažali su izvanskupne favorizirajuće atribucije sudionika
iz Singapura i Malezije u pozitivnim djelima koje su izveli Singapurci i Kinezi),
može se reći da, općenito, postoji stalna tendencija da ljudi daju prednost
atribucijama favoriziranja u grupi, dok je tendencija izrade odstupajućih atribucija
izvan grupe daleko manja (Hewstone 1990).
Emocije i pristranosti atribucije

Postoje brojne dokumentirane pristranosti atribucije. Samosvjesna pristranost se

ogleda u sklonosti da ljudi uzimaju zasluge za osobni uspjeh, ali da negiraju
odgovornost za osobni neuspjeh (Heider 1958).
Osnovna atribucijska pogreška ogleda se u sklonosti da ljudi precjenjuju utjecaj
dispozicijskih faktora i podcjenjuju utjecaj situacijskih faktora prilikom
objašnjavanja ponašanje drugih (Ross 1977). Uz to efekt izvođač-promatrač ogleda
se u tendenciji da ljudi koji izvode ponašanja pripisuju svoje ponašanje situaciji,
dok ljudi koji promatraju ponašanja pripisuju ta ponašanja izvođačevim
dispozicijama.(Jones i Nisbett 1972).
Prethodna istraživanja su pokazala da na svaku od tih pristranosti može utjecati
afekt. Na primjer, Baumgardner i Arkin (1988) otkrili su utjecaj raspoloženja na
SELF-SERVING BIAS(?). Autori su ustanovili da su sudionici pozitivnih
raspoloženja stvarali više unutarnjih atribucija za uspjeh i manje unutarnjih
atribucija za neuspjeh nego sudionici u negativnom raspoloženju. Coleman (2011)
je otkrio utjecaj emocija na SELF-SERVING BIAS. Autor je utvrdio da kod
sudionika kod kojih je izazvan osjećaj krivice ili odbojnosti bilo manje vjerovatno
da će pokazati SELF-SERVING BIAS nego sudionici u neutralnom stanju.
Forgas (1998) je otkrio utjecaj raspoloženja na osnovnu atribucijsku pogrešku.
Autor je utvrdio da sudionici u pozitivnom raspoloženju imaju veću tendenciju
činjenja osnovne atribucijske pogreške od sudionika u negativnom raspoloženju.
Osim toga, Forgas i Locke(2005.) utvrdili su utjecaj emocija na izvođač-promatrač
efekat. Autori su otkrili da su sudionici kod kojih je induciran osjećaj tuge pravili
snažnije unutarnje atribucije za ponašanje drugih nego za same sebe, dok nema
razlike kod sudionika kod kojih je inducirana sreća.
Primjeri gore pokazuju da raspoloženje i emocije mogu imati utjecaj na pristranost
atribucije. Međutim, sve ove prethodne studije usredotočile su se na pristranosti
atribucije u vezi s ponašanjem pojedinaca. Do danas je provedeno vrlo malo
istraživanja uloge afekta upristranosti atribucije povezane s ponašanjem skupina.
To je i svrha ove studije.

Teorije emocionalnog utjecaja

Postoje brojni mehanizmi preko kojih emocije mogu vršiti utjecaj preko atribucija.
Važno je da znamo koja od njih djeluje unutar osnovne atribucijske pogreške. Ovi
se mehanizmi mogu podijeliti na dvije kategorije: procesi temeljeni na valenciji,
poput "priming afekt" (Bower 1981) i "afekt kao informacijski heuristik"
(Finucane et al. 2000) i procesi temeljeni na evaluaciji poput "tendencije procjene"
(Lerner i Keltner 2000).
Teorija afekta drži da emocije mogu prevladati kodiranje, pronalaženje i korištenje
informacija iz pamćenja pri donošenju prosudbi. Odnosno, ljudi koji dožive
pozitivan afekt, pronalaze i koristite pozitivne uspomene pri izradi atribucije koje
uzrokuju da ove atribucije budu optimistične, dok osobe koje doživljavaju
negativne afekte pronalaze i koriste negativne uspomene pri izradi atribucije koje
uzrokuju da te atribucije budu pesimistične. Afekt kao informacijski heuristik drži
da se ljudi oslanjaju na svoje osjećaje kako bi mogli donositi prosudbe, jer je to
puno lakše nego biti uključen u intenzivno kognitivno procesiranje. Dakle, ljudi
koji doživjavaju pozitivan afekt pretpostavljaju da događaji pod razmatranjem
također moraju biti pozitivni zbog čega oni daju optimistične atribucije, dok ljudi
koji doživljavaju negativan afekt pretpostavljaju da događaji pod razmatranjem
također moraju biti negativni zbog čega oni donose pesimistične atribucije.
Za razliku od pristupa utemeljenih na valenciji, koji promatraju utjecaj generalnih
pozitivnih ili negativnih stanja, model tendencije procjenjivanja (Lerner i Keltner
2000) ocrtava mehanizam pomoću kojeg specifične emocije mogu vršiti utjecaj na
presude. Okvir se sastoji od tri elementa. Prvi element okvira opisuje kako
"kognitivna procjena" (Smith i Ellsworth 1985) proizvodi specifične emocije.
Odnosno, to ocrtava kako su stanja određena pojedinčevom percepcijom njegovog
odnosa sa okolnom. Vjeruje se da se ovaj odnos procjenjuje usporedo šest
dimenzija: izvjesnost (o onome što se događa), ugodnost (od situacija), predviđeni
napor (koji zahtijeva situaciju), pažnja (izazvan od strane situacije), kontrolu (bilo
koje osobe ili okolnosti nad situacijom) i odgovornost (bilo osobe ili okolnosti za
pokretanje događaja). Dakle, pojedinac koji osvoji nagradu mogao bi svoj uspjeh
percipirati sa velikom sigurnošću,visokom prijatnošću, niskim anticipiranim
naporom, umjerenom pažnjom, osobnom kontrolom, i osobnom odgovornošću,
stvarajući tako osjećaj ponosa. Drugi element okvira tendencije procjenjivanja
ocrtava funkcije opsluživane odabranim emocijama. Smatra se da emocije pokreću
određene obrasce odgovora koji pomažu pojedincima da se bave problemima ili
mogućnostima koji izazivaju emocije (Levenson 1994; Oatley i Johnson-Laird
1996). Emocijama proizvedeni obrasci reakcija uključuju fiziološke promjene,
promjene ponašanja i, od posebne važnosti za istraživanje procjena, kognitivne
promjene. Treći element okvira tendencije procjene opisuje kako se obrasci
kognitivnog odgovora mogu primijeniti na obje cjelovite prosudbe (prosudbe
donesene o situaciji koja izaziva emociju) i slučajnim prosudbama (presudama
donesenim o potpuno različitim situacijama). Odnosno, obrasci kognitivnih
reakcija izazvana jednom situacijom može biti toliko snažna da prelazi na utjecaj
prosudbe donesene o potpuno nepovezanim stvarima. Na primjer, u studiji 4
Lerner i Keltner (2001), sudionici su bili inducirani da dožive ili emociju ljutnje ili
emociju straha. (Obje ove emocije imaju identične dimenzije procjene, osim što je
ljutnja visoka na dimenziji sigurnosti i percipira osobnu kontrolu, dok je strah
nizak na dimenziji sigurnosti i percipira kontrolu određenu sticajem okolnosti).
Utvrđeno je da su sudionici potaknuti iskustvom ljutnje postali optimistični kad su
donosili slučajne prosudbe o vjerojatnosti događanja budućih događaja (osjećali su
se sigurno i kao da drže te buduće događaje pod kontrolom), dok su sudionici
potaknuti da iskuse strah postali pesimistični pri donošenju slučajnih prosudbe o
vjerojatnosti da će im se određeni događaji dogoditi u budućnosti (osjećali su se
nesigurno i bez kontrole nad tim događajima događaja). Dakle, u ovoj studiji, nije
valencija emocija utjecala na prosudbe sudionika (i ljutnja i strah su negativna
stanja osjećaja) nego temeljne dimenzije procjene. Uloga tendencija
procjenjivanja istraživana je u brojnim područjima, na primjer, ekonomsko
odlučivanje (Lerner i sur. 2004), odlučivanje potrošača (Lerner i sur. 2007), i
moralna presuda (Horberg i sur. 2011).

Predviđanja

U skladu s teorijom društvenog identiteta, predviđa se da će ljudi počiniti osnovnu

atribucijsku pogrešku prilikom izrade atribucija o ponašanju unutar i izvangrupnih
političara. Odnosno, oni će napraviti favorizirajuće u grupi i odstupajuće
( omalovažavanje) izvan grupe (predrasude) atribucije u svim uvjetima.

Hipoteza 1 Sudionici će napraviti više osobnih atribucija za dobra u grupi i loša

van-grupna ponašanja i više situacijskih atribucija za loše ponašanje u grupi i
dobro van-grupno ponašanje.
Ova je studija osmišljena kako bi istražila utjecaj određenih emocija na osnovnu
atribucijsku pogrešku, postavljajući dvije prevladavajuće teorije jedna protiv druge
kako bi istražili koja od njih najbolje objašnjava bilo kakav učinak emocija. Kako
bi se to uradilo izabrane su emocije straha i ljutnje jer imaju identične dimenzije
procjene, osim što je ljutnja visoka na dimenziji sigurnosti i ona percipira osobnu
kontrolu, dok je strah nizak na dimenziji sigurnosti i percipira okolnu(?)(sticajem
okolnosti) kontrolu. Kada se razmatra utjecaj straha i ljutnje na osnovnu
atribucijsku pogrešku, modeli valencije i tendencije procjenjivanja čine
kontradiktorna predviđanja. Model valencije predviđa da će (kao što su oba
negativna stanja) emocije straha i ljutnje navest ljude da postanu pesimističniji u
svojoj procjeni grupnog ponašanja.

Hipoteza 2a Sudionici kod kojih je induciran osjećaj straha ili ljutnje donosit će
više osobne atribucije i lošeg ponašanja u grupi i lošeg van-grupnog ponašanja i
donositi više okolne(?) atribucije ((ovo moramo naci u literaturi kako ide tacan
naziv, pa cu sve prepraviti jer se ponavlja na vise mjesta)) i za dobro unutargrupno
i za dobro izvangrupno ponašanje nego sudionici kod kojih je inducirana neutralna
emocija.
Suprotno tome, model tendencije procjene(PROVJERITI U LITERATURI)
predviđa da će pojedinci koji se suočavaju sa strahom opaziti posrednu(?
CIRCUMSTANTIAL) kontrolu nad događajima (dakle oni će izrađivati neizravne
atribucije(OVO JE ONO STO TREBAMO PROVJERITI?), dok će osobe koje
doživljavaju ljutnju percipirati osobnu kontrolu nad događajima (stoga će ih oni
osobno pripisivati, odnosno donositi osobne atribucije).

Hipoteza 2b Sudionici koji doživljavaju strah napravit će eksplicitnije(?CIR.))

atribucije od sudionika koji osjećaju ljutnju ili neutralnu emociju, a sudionici koji
doživljavaju ljutnju donosit će više osobne atribucije od sudionika koji osjećaju
strah ili neutralnu emociju.

Metoda

Sudionici

Studenti preddiplomskog studija (N = 671) regrutovani su za sudjelovanje u studiji

za dodatne bodove na kolegiju. Od toga je 420 zadovoljilo kriterije za uključivanje
u učestvovanje. Većina sudionika bili su brucoši koji su proučavali socijalne
znanosti, a koji nose porijeklo pretežno iz predjela sjeverne Evrope. Od toga je bilo
156 muškaraca i 264 žene u dobi između 18 i 52 godine(M = 19,26, SD = 2,84).
Svi sudionici tretirani su u skladu s Etičkim načelima psihologa i kodeksom
ponašanja (Američka Psihološka udruga 1992).

Materijali

Studija je koristila kompjuterski program koji je baziran na internetu(ili internetski

kompjuterski program). Program se sastojao od zasebnih ekrana na kojima se
prikazivalo tekstualno usmjeravane sudionika kroz studiju.Za sve sudionike
program se sastojao od sedam faza:
1. Suglasnost.
2. Upute i prikupljanje demografskih podataka.
3. Navođenje političke pripadnosti.

Ova faza programa poslužila je za podjelu sudionika u dvije političke skupine:

Demokrati (N = 185) i Republikanci (N = 235). Ljudi koji se identificiraju kao

Nezavisni ili koji nisu završili studiju (N = 251) bili su isključeni iz svih analiza.

4. Slučajna dodjela uvjeta (based on the current minutes passed the hour- stvarno
ne znam prevesti)

5. indukcija emocija (adaptirano od Keltner i sur., 1993.). Tekst na ovom zaslonu

glasi:
"Molim odgovorite na sljedeća pitanja što je tačnije moguće pružajući što više
detalja:
A. Ukratko opišite tri stvari zbog kojih se plašite / zbog kojih se osjećate ljutito /
koje možete naći u uredu.

B. Opišite što detaljnije jednu situaciju koja vas čini ili vas je učinila najviše
uplašenim / koja vas je najviše naljutila / jednu stvar koja se najviše koristi u
uredu. Napišite svoj opis tako da onaj ko ga bude čitao može čak osjetiti
uplašenost/ljutnju/ili lahko vizualizirati tu stvar. Molim vas, napišite barem 150
riječi. "

Ekran indukcije emocija prikazao je grafičku sliku koja sadrži riječ "Strah",
"Ljutnja" ili "Ured", ovisno o uvjetu. Prikladna grafička slika je tada prikazana na
svakom sljedećem zaslonu za svaki uvjet. Grafičke slike služile su za održavanje
inducirane emocije u kroz cijelu proceduru.

6. Prikupljanje podataka. Tekst na ovom zaslonu glasi:

„Pročitali ste članak o osobnim rashodima političara Demokrata / Republikanaca
koji su trenutno na vlasti. Prema ovom članku, prosječni Predstavnik demokratske /
republikanske kuće( DEMOCRAT HOUSE REPRESENTATIVE- moramo naći
tačan naziv politički za taj status, ja nisam uspjela) troši 1000 dolara mjesečno na
dobrotvorne donacije / “zabavljanje” utjecajnih građana. To smatrate dobrim
ponašanjem; kao da takvi doprinosi doprinose zajednici u cjelini / loše ponašanje;
kao da politički mito šteti zajednici u cjelini.
Kao što znate, ljudsko ponašanje ponekad kontroliraju njihove ličnosti. (Neki ljudi
su samo više fini u odnosu na druge). Ponekad ponašanja ljudi su pod kontrolom
okolnosti. (Različite situacije mogu natjerati ljude da djeluju na različite načine). A
ponekad se ponašanje ljudi kontrolira kombinacijom i crta ličnosti i okolnostima.

U datom primjeru, zašto mislite da se ti političari demokrate / republikanci bave

onim što se čini dobrim / lošim ponašanjem? Je li zbog toga što oni dobri / loši
ljudi ili je to zbog okolnosti u kojima se nalaze (ili kombinacija oboje)?Molim vas
da date svoj odgovor na skali ispod:

(0 = ponašanje u potpunosti kontrolira osoba 10 = ponašanje u potpunosti

kontroliraju okolnosti). "

7. Debrifing

Dizajn i postupak

Korišten je dizajn 2 x 2 × 3 × 2 između subjekata. Prva nezavisna varijabla bila je

politička odanost(pripadnost). Politička odanost(pripadnost) bila je podijeljena na
dvije razine: demokratsku ili Republikansku. Druga nezavisna varijabla je
procijenjeno ponašanje. Procijenjeno ponašanje podijeljeno je na dvije razine: loše
ili dobro. Treća nezavisna varijabla bila je inducirana emocija. Inducirana emocija
podijeljena je u tri razine: strah, ljutnja ili neutralno. Četvrta nezavisna varijabla
bila je procijenjena skupinom. Skupina koja je procijenjena bila je podijeljena na
dvije razine: u grupi ili izvan grupe ili skupine. Svi su uvjeti imali je jednak broj
sudionika u grupi od 35 sudionika. Atribucija ponašanja mjerena je na skali od 11
bodova u rasponu od nule (ponašanje u potpunosti kontrolira osoba) do deset
(ponašanje u potpunosti kontroliraju okolnosti).

Rezultati

Eksperimentalni prosjeci i standardna devijacija prikazani su u tablici 1. Podaci su

analizirani u ANOVA-i koristeći -faktorijalni nacrt 2 × 2 × 3 × 2 . Rezultati
ovog testa otkrili su značajnu interakciju između ponašanja i grupe F (1, 396) =
9,90, p = 0,002, djelomični η2= 0,02 i značajnu interakcija između ponašanja i
emocija F (2, 396) = 3,60, p = 0,028, djelomični η20,02. Nije bilo drugih efekata.
Interakcija između ponašanja i skupine ispitana je dalje provođenjem dva odvojena
t-testa. Rezultati su otkrili da su sudionici koristili više osobne atribucije za dobro
ponašanje unutar grupe od dobrog ponašanja izvan grupe (208) = - 2,51, p = 0,006
i više eksplicitnih atribucija(circumstantial) za loše unutargrupno ponašanje nego
loše izvangrupno ponašanje t (208) = 1,96, p = 0,026. Ovi rezultati potvrđuju
hipotezu 1. Oni pokazuju jasne dokaze osnovne atribucijske pogreške u donošenju
atribucija o političkom ponašanju u grupi / izvan grupe. Ovi su nalazi u skladu s
općim podacima iz literature o osnovnoj atribucijskoj pogrešci što ukazuje da
pojedinci favoriziraju članove unutar grupe u odnosu na članove izvan grupe
(Hewstone 1990).
Interakcija između ponašanja i emocija ispitana je dalje provođenjem dvije
odvojene planirane usporedbe (Helmert). Za dobro ponašanje, atribucije u
neutralnom stanju bile su marginalno značajno niže (osobnije) nego atribucije u
uvjetima straha i ljutnje (p = 0,089), i nije bilo razlike između uvjeta straha i ljutnje
(p = 0.700). Za loše ponašanje, atribucije u neutralnom stanju bile su značajno veće
(više slučajne) nego tribucije u uvjetima straha i ljutnje (p = 0,01) i nije bilo razlike
između uvjeta straha i ljutnje (p = 0,625). Ovi rezultati potvrđuju hipotezu 2a. Oni
pružaju dokaz da sudionici koji doživljavaju negativne emocije postaju
pesimističniji u odnosu na sudionike koji doživljavaju neutralnu emociju. Ti su
rezultati u skladu sa prikazima emocionalnog utjecaja temeljenog na valenciji.
Hipotezama 2b nije potvrđena. Ovi rezultati nisu u skladu s izvještajima koji se
temelje na tendencijama procjene emocionalni utjecaja.
Napomena: u pilot-studiji utvrđena je djelotvornost indukcije emocija tako što su
snimani sudionici dok su izvještavali o strahu i ljutnji na skali od 5 bodova, od 0
(bez straha / ljutnje) do 4 (ekstremni strah / ljutnje). Jednosmjerna ANOVA otkrila
je značajan glavni efekat manipulacije strahom F (2, 147) = 5,95, p = 0,003 sa
skupinom u kojoj je induciran strah (M = 0,62, SD = 0,81) koja prijavljuje više
straha nego bilo koja neutralna skupina (M = 0,32, SD = 0,68) ili skupina indukcije
ljutnje (M = 0,16, SD = 0,51).Još jedna jednosmjerna ANOVA otkrila je značajan
glavni efekat manipulacije ljutnje F (2, 147) = 15,08, p <0,001 s grupom indukcije
ljutnje (M = 1,04, SD = 1,12) koji prijavljuju više ljutnje nego bilo koja neutralna
skupina (M = 0,18, SD = 0,48) ili grupa indukcije straha (M = 0,40, SD = 0,70).

Diskusija

U ovom su radu pronađeni dokazi koji pokazuju kako pojedinci čine osnovnu
atribucijsku pogrešku pri donošenju prosudbi o ponašanju političkih skupina
( unutar i izvan). U ovom su radu pronađeni i dokazi koji pokazuju da emocije
imaju utjecaj na obrazac atribucija izrađenih unutar osnovne atribucijske pogreške.
Utjecaj emocija na osnovnu atribucijsku pogrešku najbolje se objašnjava teorijom
zasnovanom na valenciji nego teorijom tendencije procjene ( NAĆI STRUČNE
TERMINE).
Ovi nalazi proširuju naše znanje o osnovnoj atribucijskoj podršci. (Oni pokazuju
da se osnovna atribucijska pogreška može počiniti pri donošenju političkih
prosudbi). Ovi nalazi proširuju i naše znanje o utjecaju emocija na pogreške u
atribuciji. Već se znalo da afekt utječe na atribuciju pristranosti povezane s
ponašanjem pojedinaca (na primjer, self-serving pristranost, osnovna atribucijska
pogreška i efekt izvođač-promatrač). Ovo istraživanje sada pokazuje da afekt ima
utjecaj na atribuciju pristranosti u vezi s ponašanjem skupina. Ovo istraživanje
također pokazuje da se u takvim okolnostima taj utjecaj može najbolje objasniti
teorijiom zasnovanoj na valenciji.
Emocija nije činila sudionike ni manje ni više vjerojatnim da će počiniti osnovnu
atribucijsku pogrešku, no promijenila je obrazac atribucija izrađenih unutar
pogreške. Sudionici s negativnim emocijama pravili su više dispozicijske atribucije
za loše ponašanje i više neizravne atribucije( circum.) za dobro ponašanje od
sudionika sa neutralnom emocijom. Ovo otkriće ima jasne praktične implikacije.
Postoje brojne situacije u kojima bi bilo vrlo korisno prebaciti obrazac grupnih
atribucija. Na primjer, na političkoj areni debate bi mogle biti konstruktivnije (i
situacijama poput krize izbjegavanja gornje granice duga) ako stavovi puni
perdsrasuda mogu biti smanjeni. Slično tome, u industrijskoj areni pregovori o
upravljanju radnom snagom mogli bi biti manje protivnički ako bi se atribucije za
loše izvangrupno ponašanje (poput rukovodnih „zaključavanja“ ili radničkih
„štrajkova“) moglo pomjeriti u CIRCUMSTANTIAL smjeru. U marketinškoj areni
previše odnosa s kupcima moglo bi se poboljšati ako bi se potrošači mogli ohrabriti
da uzimaju u obzir situacijske čimbenike pri objašnjenu pri razmatranju loše
usluge. Čini se da je indukcija emocija jedna put kojim bi se to moglo postići.
Bez obzira na ove važne eksperimentalne nalaze, postoje određena ograničenja ove
studije. Jedno ograničenje jesu dobivene male veličine efekata. U budućim
studijama opseg emocionalnog utjecaja može se povećati poboljšanjem
učinkovitosti tehnike indukcije emocija (na primjer, zahtijevanje od sudionika da
gledaju zastrašujuće ili ljutite filmske isječke, pored toga što se sjećaju stvari koje
su ih preplašili ili razljutili u prošlosti). S druge strane, mogu se regrutovati
sudionici koji su bili visoki u dispozicijskom strahu ili lujtnji umjesto da se
umjetno induciraju te emocije. Naravno, u stvarnim okruženjima (koja bi, čini se,
vjerovatno inducirala intenzivnije emocije i grupnu pripadnost) očekivale bi se
mnogo veće veličine efekta.
Drugo potencijalno ograničenje bilo je skup uzoraka. Umjesto korištenjem samo-
identificiranih Demokrata i Republikanaca (čija je snaga političkih uvjerenja
nepoznata) moć studije bi se mogla poboljšati regrutovanjem sudionika koji su više
predani svojim političkim skupinama.
Prateći ovaj rad, predlažu se brojni načini budućeg istraživanja. Na primjer, ova
studija nije našla podršku za model tendencije pocjenjivanja (NAĆI STRUČNI)
emocionalnog utjecaja. Međutim, model je jasno pokazan u ostalim situacijama
poput one kada pojedinci donose procjenu rizika (Lerner i Keltner2000; Lerner i
Keltner 2001).
Mogla bi se izraditi okvirna hipoteza da je to vrsta prosudbe s kojom su suočeni
donositelji odluka koja određuje je li to valencija ili dimenzija procjene emocija
koje vrše utjecaj. Ovo je slična ideja onoj koja je svojstvena modelu
infuzije(ulijevanja?) afekta (Forgas 1995). To jest, da je strategija koju donositelji
odluka primjenjuju (a samim utjecaj koji emocije vrše) pod utjecajem svojstava
cilja prosudbe. Daljnje studije bi mogle biti osmišljene da otkriju koji aspekti cilja
prosudbe određuju da li valencija ili dimenzije procjene neke emocije postaju
vidljive onima koji donose odluke.
Pored toga, sada imamo ograničen materijal (tijelo) istraživanja koje proučava
utjecaj nekih emocija kroz neke atribucije pristranosti. Ovo bi se tijelo moglo
proširiti gledajući širi raspon atribucija pristranosti poput efekta lažnog konsenzusa
(Rossi sur. 1977) i širi i širi spektar specifičnih emocija. Zaključno, pokazano je
da specifične emocije imaju utjecaj unutar osnovne atribucijske pogreškem, i
upravo je valencija tih emocija objašnjenje ovog efekta.