Bill

Clinton
James Patterson
Predsjednik
je nestao
S engleskoga prevela
Marina Horkić
naslov izvornika:
Bill Clinton and James Patterson
THE PRESIDENT IS MISSING

Zagreb, 2018.
Osobite zahvale Roberta Barnettu, našem odvjetniku i prijatelju, koji nas je
okupio radi ove knjige, davao nam savjete, poticao nas i povremeno pucketao
bićem.
Također hvala Davidu Ellisu, uvijek strpljivom, uvijek mudrom, koji je bio
uz nas u fazi istraživanja, prvoga i drugoga nacrta knjige i mnogih, mnogih
pilot-verzija. Ovo ne bi bila priča koja jest bez Davidove pomoći i inspiracije.
Hvala Hillary Clinton, koja je živjela s ovom prijetnjom i radila na njezinu
otklanjanju kao i na otklanjanju posljedica ignoriranih upozorenja, na
njezinoj stalnoj podršci i podsjećanju da priča mora zvučati stvarno. Hvala
Sue Solie Patterson, koja je naučila dijeliti kritike i pohvale, nerijetko u istom
dahu.
Hvala Mary Jordan, čija glava ostaje na ramenima dok svi ostali svoju
gube.
Hvala Deneenu Hoivellu i Michaelu O’Connoru, koji su pazili da se svi
držimo ugovora, roka i činjenica.
Hvala Tini Flournoy i Steveu Rinehartu koji su svome suradniku početniku
pomogli odraditi posao.
Također hvala ženama i muškarcima iz Tajne službe Sjedinjenih Država i
svima ostalima, pripadnicima snaga reda i zakona, vojske, obavještajne
službe i diplomacije, koji su svoj život posvetili tome da mi ostali budemo
zaštićeni i sigurni.
ČETVRTAK,
10. SVIBNJA
1.

„ P O S E B N I O D B O R Zastupničkog doma započinje s radom, molim mir…“

Morske psine kruže, nosnice im podrhtavaju na miris krvi. Njih trinaestero,
da budem precizniji, osmero iz oporbene stranke i petero iz moje, morske
psine protiv kojih sam se pripremao uz pomoć odvjetnika i savjetnika. Loše
iskustvo naučilo me da, koliko god se dobro pripremio, malo je koja obrana
učinkovita protiv tih grabežljivaca. U nekom trenutku ne preostaje ti ništa
drugo već skočiti među njih i boriti se rukama i nogama.
Ne upuštajte se u to, preklinjala me sinoć kao već toliko puta moja šefica
kabineta, Carolyn Brock. Ne dajte se navući na saslušanje pred tim odborom,
gospodine. Možete samo izgubiti, nikako dobiti.
Vi nemate odgovor na njihova pitanja, gospodine.
Bit će to kraj vašega predsjedničkog mandata.
Pogledom prelazim preko tih trinaest lica pred sobom, što sjede u
razvučenom redu, moderna inačica španjolske inkvizicije. Srebrnastokosi
čovjek u sredini na čijoj pločici piše Gosp. RHODES, pročisti grlo.
Lester Rhodes, predsjednik Zastupničkog doma Kongresa obično ne
sudjeluje u saslušanjima odbora, ali načinio je iznimku za ovaj Posebni odbor
koji je napunio zastupnicima iz svoga tabora kojima kao da je glavni životni
cilj onemogućiti moj program i uništiti me, politički i osobno. Barbarstvo koje
se želi dokopati moći starije je od Biblije, ali neki od mojih protivnika zaista
mrze i samu pomisao na mene. Nije im dovoljno samo ukloniti me s
predsjedničkog položaja. Neće imati mira dok me ne strpaju u zatvor, ne
rastrgaju i izbrišu iz povijesti svaki spomen na mene. Tako mi svega, da je po
njihovu spalili bi mi kuću u Sjevernoj Karolini i pljunuli na suprugin grob.
Razmotam zapetljanu žicu mikrofona tako da bude ravna, u svojoj punoj
dužini, što bliže meni. Ne želim se naginjati u govoru dok članovi odbora
sjede uspravni u onim kožnatim stolicama s visokim naslonima, poput
kraljeva i kraljica na tronu. Naginjući se djelovao bih slabašno, servilno –
podsvjesna poruka da sam im prepušten na milost i nemilost.
Sjedim sam. Nema asistenata, odvjetnika, nikakvih bilješki. Ne
namjeravam ponuditi američkom narodu prizor sebe kako se došaptavam s
odvjetnikom; rukom prekrivam mikrofon pa je potom mičem da bih izjavio
kako nemam precizno sjećanje na taj događaj, gospodine. Ja se ne skrivam.
Ne bih trebao biti ovdje i vraški mi se ne da biti ovdje, ali tu sam. Sam.
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država nasuprot rulji optužitelja.
U kutu sobe trijumvirat mojih najbližih suradnika sjedi i promatra: šefica
kabineta, Carolyn Brock; Danny Akers, moj najstariji prijatelj i savjetnik u
Bijeloj kući; te Jenny Brickman, zamjenica šefice kabineta i viša politička
savjetnica. Sve troje stoička držanja, bezizražajni, zabrinuti. Nitko od njih nije
bio za to da se izložim ovome. Jednoglasno su zaključili da činim najveću
pogrešku u svojoj predsjedničkoj karijeri.
Ali ovdje sam. Vrijeme je. Vidjet ćemo jesu li imali pravo.
„Gospodine predsjedniče.“
„Gospodine predsjedniče Zastupničkoga doma.“ Tehnički gledano, u ovom
kontekstu vjerojatno bih ga trebao osloviti sa gospodine predsjedavajući, iako
postoji mnogo imena kojima bih ga mogao nazvati, ali neću.
Ovo može započeti na različite načine. Samohvala predsjednika
Zastupničkog doma prerušena u pitanje. Nekoliko lakih uvodnih pitanja kako
bi me naveli na tanak led. Ali nagledao sam se dovoljno videosnimaka
Lestera Rhodesa kako ispituje svjedoke prije nego što je postao predsjednik
Zastupničkog doma, dok je još bio kongresmen srednjeg kalibra u Nadzornom
povjerenstvu Doma, da ne bih znao kako je sklon nastupiti bez uvijanja,
krenuti đonom na svjedoka i izbaciti ga iz takta. On dobro zna – zapravo, od
1988., kada je Michael Dukakis prilikom sučeljavanja kandidata uprskao prvo
pitanje u vezi sa smrtnom kaznom, svi to znaju – ako uprskaš početno pitanje,
poslije se nitko neće sjećati ničega drugog.
Hoće li se držati toga istog plana napada i s aktualnim predsjednikom
države?
Naravno da hoće.
„Predsjedniče Duncan“, započinje. „Otkad se mi to bavimo zaštitom
terorista?“
„Ne bavimo se time“, odgovaram tako brzo da gotovo poklapam njegovo
pitanje, ne želeći mu dati na važnosti. „I nikada se nećemo baviti time. Ne
dok sam ja predsjednik.“
„Jeste li sigurni u to?“
Jesam li ja to dobro čuo? Vrelina mi navre u lice. Prošla je tek minuta a već
mi diže tlak.
 „Gospodine predsjedniče Zastupničkog doma“, kažem. „Ako sam to rekao,
znači da sam tako i mislio. Neka to bude jasno od samoga početka. Ne
bavimo se zaštitom terorista.“
Nakon toga, on nakratko zastane. „Hja, gospodine predsjedniče, možda ne
pridajemo riječima isto značenje. Smatrate li vi Sinove džihada terorističkom
organizacijom?“
„Naravno.“ Moji savjetnici rekli su mi da ne rabim riječ naravno; može
zvučati izvještačeno ili dodvoravajuće ako se ne izgovori pravim tonom.
„A taje skupina dobila potporu Rusije, da ili ne?“
Kimnem. „Rusija povremeno podupire Sinove džihada, da. Mi smo osudili
njihovu potporu; toj, kao i drugim terorističkim organizacijama.“
„Sinovi džihada vršili su terorističke napade na tri različita kontinenta, je li
tako?“
„To je točan sažetak njihova djelovanja, da.“
„Odgovorni su za smrt tisuća ljudi?“
„Da.“
„Uključujući i Amerikance?“
„Da.“
„Za eksploziju u hotelu Bellwood Arms u Bruxellesu u kojoj je poginulo
sedamdeset petero ljudi, uključujući delegaciju zakonodavaca iz Kalifornije?
Za hakerski upad u sustav kontrole zračnog prometa u Gruziji zbog čega su se
srušila tri zrakoplova, u jednom od njih i gruzijski veleposlanik u Sjedinjenim
Državama?“
„Da“, kažem. „Oba ta napada dogodila su se prije moga mandata. Ali da,
Sinovi džihada preuzeli su odgovornost za oba.“
„Dobro, prijeđimo onda na razdoblje vašega mandata. Nije li točno da su
prije nepuna dva mjeseca Sinovi džihada preuzeli odgovornost za hakerski
upad u izraelski vojni sustav te iznijeli u javnost strogo povjerljive podatke o
tajnim izraelskim operacijama i kretanju njihovih vojnih postrojbi?“
„Da“, kažem. „Točno je.“
„Vratimo se domaćem terenu, ovdje u Sjevernoj Americi“, kaže on.
„Upravo prošli tjedan. U petak četvrtoga svibnja. Nisu li Sinovi džihada izveli
novi teroristički čin upavši u računalni kontrolni sustav podzemne željeznice
Toronta te njegovim isključivanjem izazvali iskakanje vlakova iz tračnica
zbog čega je sedamnaest osoba poginulo, velik broj ranjen, a još tisuće ljudi
satima je bespomoćno čekalo pomoć u mraku?“
Ima pravo da su i za to bili odgovorni Sinovi džihada. A točan je i broj
žrtava. Ali za Sinove džihada to nije bio teroristički čin.
To je bila tek proba.
„Četvero poginulih u Torontu bili su Amerikanci, točno?“
„Tako je“, kažem. „Sinovi džihada nisu preuzeli odgovornost za taj čin, ali
vjerujemo da su upravo oni odgovorni.“
Kima, pogledava u svoje bilješke. „Vođa Sinova džihada, gospodine
predsjedniče. To je čovjek koji se zove Suliman Cindoruk, točno?“
Sada krećemo.
„Da, Suliman Cindoruk vođa je Sinova džihada“, odgovaram.
„Najopasniji i najaktivniji kibernetički terorist na svijetu, točno?“
„Rekao bih da jest.“
„Musliman rođen u Turskoj, nije li?“
„Rođen je u Turskoj, ali nije musliman“, kažem. „On je sekularni ekstremni
nacionalist koji se bori protiv utjecaja Zapada u Srednjoj i Jugoistočnoj
Europi. ‘Džihad’ koji on vodi nema nikakve veze s religijom.“
„To vi tvrdite.“
„To tvrdi svaki obavještajni izvještaj koji sam pročitao“, odgovaram. „I vi
ste ih čitali, predsjedniče Zastupničkog doma. Želite li ovo pretvoriti u
islamofobičnu tiradu, samo izvolite, ali to našu zemlju neće učiniti nimalo
sigurnijom.“
Uspijeva istisnuti kiseo osmijeh. „U svakom slučaju, on je najtraženiji
terorist na svijetu, nije li?“
„Želimo ga uhvatiti“, kažem. „Mi želimo uhvatiti svakog terorista koji
pokušava nauditi našoj zemlji.“
On zastane. Premišlja se bi li me ponovno pitao: Jeste li sigurni u to?
Postavi li mi to pitanje, trebat će mi čelična volja da ne prevrnem stol i ne
zgrabim ga za vrat.
„Samo da nešto razjasnimo“, kaže. „Sjedinjene Američke Države žele
uhvatiti Sulimana Cindoruka.“
„To nije potrebno razjašnjavati“, odbrusim mu. „Nikad nije bilo nikakve
dvojbe u vezi s time. Nikada. Sulimana Cindoruka pokušavamo uhvatiti već
cijelo desetljeće. Nećemo stati dok ga ne uhvatimo. Je li vam to dovoljno
jasno?“
„Pa, gospodine predsjedniče, uz dužno poštovanje…“
„Ne“, prekinem ga. „Kada započnete rečenicu riječima ‘uz dužno
poštovanje’, to znači da namjeravate reći nešto lišeno ikakvog poštovanja. Vi
možete misliti što god vam drago, predsjedniče Zastupničkog doma, ali dužni
ste izražavati poštovanje, ako već ne prema meni, onda prema svima onima
koji su svoj život posvetili borbi protiv terorizma i zaštiti naše zemlje. Nismo
savršeni i nikada nećemo biti. Ali nikada se nećemo prestati truditi.“
Na to nemarno mahnem prema njemu. „Nastavite, postavite pitanje.“
Srce mi lupa, hvatam zrak i preletim pogledom trojac svojih savjetnika.
Jenny, moja politička savjetnica, kima glavom; oduvijek me poticala da
budem agresivniji prema našem novom predsjedniku Zastupničkog doma. Iz
Dannyjeva izraza lica ne da se ništa zaključiti. Carolyn, moja staložena šefica
kabineta, nagnula se naprijed podbočivši lakte o koljena i naslonivši bradu na
isprepletene dlanove. Da su kojim slučajem olimpijski suci, Jenny bi mi dala
devetku za ovaj ispad, ali kod Carolyn bih ostao ispod petice.
„Moje domoljublje nije upitno, gospodine predsjedniče“, kaže moj
srebrnastokosi suparnik. „Američki narod ozbiljno je zabrinut zbog onoga što
se prošloga tjedna dogodilo u Alžiru, a do toga još nismo ni stigli. Američki
narod ima puno pravo znati na čijoj ste vi strani.“
„Na čijoj sam ja strani?“ Nagnem se naprijed i zamalo srušim stalak
mikrofona sa stola. „Ja sam na strani američkoga naroda, eto na čijoj sam
strani.“
„Gospodine predsje…“
„Na strani onih koji rade dvadeset četiri sata dnevno da bi zaštitili ovu
zemlju. Onih koji ne razmišljaju o tome hoće li sagledati problem iz ovoga ili
onoga kuta niti u kojemu smjeru pušu politički vjetrovi. Koji ne traže pohvale
za svoje uspjehe i nemaju priliku braniti se kada ih kritiziraju. Eto na čijoj
sam strani.“
„Predsjedniče Duncan, veliki sam zagovornik onih muškaraca i žena koji se
svakodnevno trude očuvati sigurnost nacije“, kaže. „Ovdje nije riječ o njima.
Riječ je o vama, gospodine. Ovo nije igra. Ja ne uživam u tome.“
U nekim drugačijim okolnostima nasmijao bih se. Lester Rhodes iščekivao
je ovo saslušanje pred Posebnim odborom više nego što golobradi student
iščekuje svoj dvadeset prvi rođendan.
Sve je ovo predstava. Predsjednik Zastupničkog doma Rhodes osmislio je
ovaj odbor tako da može imati samo jedan ishod – zaključak kako je
predsjednik prekršio ovlasti tako da se stvar može prepustiti Kongresnom
odboru za pravosuđe i pokrenuti postupak opoziva. Onih osmero članova
Kongresa koji su na njegovoj strani dolaze iz tako vješto prekrojenih
kongresnih okruga da bi vjerojatno mogli skinuti gaće usred ovog saslušanja i
početi cuclati palčeve, ali unatoč tome ne samo da bi za dvije godine bili
ponovno izabrani već ne bi imali nijednog protukandidata.
Moji savjetnici imaju pravo. Posve je nebitno jesu li dokazi protiv mene
jaki, slabi ili nepostojeći. Kocka je već bačena.
„Nastavite s pitanjima“, kažem. „Završimo s ovom farsom.“
U suprotnom kutu, Danny Akers se tržne i prišapne nešto Carolyn, koja na
to kimne, ali zadržavši bezizražajno lice. Dannyju se ne sviđa što sam ovo
nazvao farsom, što sam se okomio na saslušanje. Rekao mi je više no jednom
da moj postupak djeluje „loše, vrlo loše“ i pruža Kongresu valjane razloge za
istragu.
Ne griješi u vezi s time. Samo što on ne zna cijelu priču. On nema pristup
strogo povjerljivim informacijama i ne zna ono što ja znam, što Carolyn zna.
Da zna, drugačije bi gledao na sve. Znao bi kakvoj je prijetnji izložena naša
zemlja, prijetnji goroj nego ijedna dosad.
I ta me prijetnja navela da učinim neke stvari koje nikada nisam ni sanjao
da bih mogao učiniti.
„Gospodine predsjedniče, jeste li u nedjelju 29. travnja ove godine nazvali
Sulimana Cindoruka? Prije nešto više od tjedan dana? Jeste li stupili u
telefonsku vezu s najtraženijim teroristom na svijetu?“
„Gospodine predsjedniče Zastupničkog doma“, kažem. „Kao što sam već
toliko puta rekao, i kao što biste i vi trebali znati, ne može se sve ono što
činimo za sigurnost zemlje objelodaniti pred javnošću. Američki narod
razumije da zaštita zemlje i vanjska politika podrazumijevaju mnogo različitih
radnji, mnoštvo složenih razmjena i da neke stvari koje moja administracija
poduzima moraju ostati tajna. Ne zato što bismo ih mi željeli zadržati tajnima,
već zato što to moramo. U tome i jest smisao privilegija izvršne vlasti.“
Rhodes bi vjerojatno osporio da se privilegij izvršne vlasti odnosi na strogo
povjerljiv materijal. Ali Danny Akers, moj savjetnik u Bijeloj kući, kaže da ću
tu bitku dobiti jer riječ je o mom ustavom zagarantiranom pravu da odlučujem
o poslovima vanjske politike.
Kako god bilo, želudac mi se stisne dok izgovaram te riječi. Ali Danny je
držao da ako se ne pozovem na svoj privilegij izvršne vlasti, mogu zaboraviti
na nj. A budem li ga prisiljen zaboraviti, morat ću odgovoriti na pitanje jesam
li pretprošle nedjelje telefonirao Sulimanu Cindoruku, najtraženijem teroristu
na planetu.
Na to pitanje ne namjeravam odgovoriti.
„Hja, gospodine predsjedniče, nisam siguran da bi američki narod ovo
smatrao zadovoljavajućim odgovorom.“
Hja, gospodine predsjedniče Zastupničkog doma, nisam siguran da bi
američki narod smatrao vas pravom osobom za položaj na kojemu se nalazite,
ali on vas i nije izabrao, zar ne? Dobili ste neuvjerljivih osamdeset tisuća
glasova u trećem kongresnom okrugu u Indiani. Ja sam dobio šezdeset i četiri
milijuna glasova. Ali vaši su vas stranački kompići postavili na to mjesto jer
ste im skupili gomilu novca i obećali im moju glavu na pladnju.
Ovo vjerojatno ne bi izgledalo dobro na televiziji.
„Znači, ne poričete da ste nazvali Sulimana Cindoruka 29. travnja – je li to
točno?“
„Već sam vam odgovorio na to pitanje.“
„Ne, gospodine predsjedniče, niste. Svjesni ste toga da je francuski Le
Monde objavio transkript telefonskoga razgovora koji je procurio zajedno s
izjavom anonimnog izvora koji navodi da ste nazvali Sulimana Cindoruka u
nedjelju 29. travnja ove godine i razgovarali s njim. Jeste li svjesni toga?“
„Pročitao sam taj članak“, kažem.
„Poričete li njegove navode?“
„Dajem isti odgovor koji sam vam već dao. Nemam namjeru raspravljati o
tome. Ne namjeravam se uplesti u pitalicu jesam-li-ili-nisam-telefonirao. Ne
potvrđujem i ne poričem, niti raspravljam o radnjama koje činim da bih
zaštitio našu zemlju. Jer od mene se očekuje da ih zadržim tajnima u interesu
nacionalne sigurnosti.“
„Znate, gospodine predsjedniče, kada to objavljuju jedne od vodećih
europskih novina, teško da se tu više može govoriti o tajnosti.“
„Moj odgovor ostaje isti“, kažem. Bože, zvučim kao pravi šupak. Još gore,
zvučim kao odvjetnik.
„Le Monde piše…“, podiže novine, „‘Američki predsjednik Jonathan
Duncan dogovorio je i sudjelovao u telefonskom razgovoru sa Sulimanom
Cindorukom, vodom Sinova džihada i jednim od najtraženijih terorista na
svijetu, kako bi se pronašlo zajedničko stajalište između te terorističke
organizacije i Zapada.’ Poričete li to, gospodine predsjedniče?“
Ne mogu odgovoriti, i on to zna. Poigrava se sa mnom kao mačić s
klupkom vune.
 „Već sam odgovorio“, kažem. „Ne namjeravam se ponavljati.“
„Bijela kuća nije izdala nikakvo priopćenje u vezi s tim člankom u Le
Monden“
„To je točno.“
„Međutim, Suliman Cindoruk ga je prokomentirao, zar ne? Objavio je
videosnimku na kojoj kaže: ‘Predsjednik može preklinjati za milost koliko mu
drago. Amerikanci se ne mogu nadati mojoj milosti.’ Nije li to rekao?“
„Rekao je to.“
„Kao odgovor, Bijela kuća izdala je priopćenje. U njemu je stajalo:
‘Sjedinjene Države neće reagirati na uvredljive poruke jednog terorista’.“
„Tako je“, kažem. „Nećemo.“
„Jeste li ga preklinjali za milost, gospodine predsjedniče?“
Moja politička savjetnica, Jenny Brickman, samo što si ne počupa kosu. Ni
ona nema pristup strogo povjerljivim informacijama pa ne zna cijelu priču, ali
najviše je brine to što želi da prilikom ovog ispitivanja ostavim dojam borca.
Ako im niste u stanju uzvratiti udarce, onda nemojte ići, rekla mi je. Bit ćete
im samo politička igračka.
I imala je pravo. Upravo u ovom trenutku Lester Rhodes sprema se navući
na oči povez nepristrane pravde i udariti u mene pravedničkim štapom, sve u
nadi da ću preda nj prosuti strogo povjerljive informacije i zabiti si autogol.
„Vrtite glavom, gospodine predsjedniče. Da ne bude dvojbe – poričete kako
ste preklinjali Sulimana Cindoruka za mil…“
„Sjedinjene Američke Države nikada neće moliti nikoga ni za što“, kažem.
„Dobro, znači poričete tvrdnju Sulimana Cindoruka da ste ga preklinjali…“
„Sjedinjene Države“, ponavljam, „nikada neće moliti nikoga ni za što. Je li
to jasno, gospodine predsjedniče Zastupničkog doma? Želite li da ponovim?“
„Onda, ako ga niste preklinjali…“
„Sljedeće pitanje“, kažem.
„Jeste li ga pristojno zamolili da nas ne napadne?“
„Sljedeće pitanje“, ponovim.
On zastane i pogledom preleti bilješke. „Vrijeme mi istječe“, kaže. „Imam
još samo nekoliko pitanja.“
Jednog sam se riješio – skoro – ali preostaje mi još dvanaestero ispitivača,
svi spremni sa svojim novim pitanjima, mudrim zaključcima i onim eh, sad te
imam.
Predsjednik Zastupničkog doma poznat je po svojim završnicama kao i po
uvodnim pitanjima. Već ionako znam što će reći. A on već zna da neću moći
odgovoriti.
„Gospodine predsjedniče“, kaže, „vratimo se na onaj utorak, prvoga
svibnja. U Alžiru.“
Prije nešto više od tjedan dana.
„Toga utorka, prvoga svibnja“, kaže, „skupina proukrajinskih, antiruskih
separatista napala je jedan ranč u sjevernom Alžiru za koji se vjerovalo da je
skrovište Sulimana Cindoruka. A zaista se i skrivao tamo. Otkrili su
Cindorukovo skrovište i napali ranč s namjerom da ga ubiju.“
„Ali planove im je osujetio, gospodine predsjedniče, nitko drugi već tim
specijalaca i operativaca CIA-je iz Sjedinjenih Država. I tako je Suliman
Cindoruk pobjegao.“
Na to nisam ni trepnuo.
„Jeste li vi naredili taj protunapad, gospodine predsjedniče?“ pita. „A ako
jeste, zašto? Zašto bi američki predsjednik poslao američke snage da spase
život jednog terorista?“
2.

„ M O L I M D A P R I S T U P I gospodin Kearns iz Ohija.“

Protrljam hrbat nosa pokušavajući odagnati umor. U prošlih tjedan dana
jedva da sam odspavao po nekoliko sati u komadu, a mentalna gimnastika
koju moram izvoditi braneći se dok mi je jedna ruka vezana, ostavila je traga.
Ali više od ičega, puna mi je kapa svega. Imam važnijeg posla od ovoga.
Nemam vremena za ovo.
Bacim pogled ulijevo – na desnu stranu stola s odbornicima. Mike Kearns
predsjednik je Kongresnog odbora za pravosuđe, štićenik Lestera Rhodesa.
Rado nosi leptir-kravate da se vidi kako je profinjen gospodin. Što se mene
tiče, obična šalica za kavu profinjenija je od njega.
Ali tip zna postaviti pitanje. Godinama je bio javni tužitelj prije nego što je
prešao u politiku. Trofejne glave na njegovim zidovima uključuju dvojicu
izvršnih predsjednika farmaceutske industrije i jednoga guvernera.
„Zaustaviti teroriste prioritet je za nacionalnu sigurnost, gospodine
predsjedniče. Slažete li se?“
„Apsolutno.“
„Slažete li se onda i s time da bi svaki američki građanin koji bi se uplitao
u naše nastojanje da zaustavimo teroriste bio kriv za izdaju?“
„Osudio bih takav čin“, kažem.
„Bi li to bio čin izdaje?“
„Na sudovima je i odvjetnicima da donose odluku o tome.“ Oboje smo
odvjetnici, ali moj stav je jasan. „Ne bi li bio težak prekršaj kada bi
predsjednik osujetio zaustavljanje terorista?“
Gerald Ford jednom je rekao da je težak prekršaj što god većina
Zastupničkog doma proglasi takvim. „O tome ne odlučujem ja.“
On kimne. „Ne, ne odlučujete. Ranije ste odbili odgovoriti jeste li vi
naredili da američke specijalne snage i operativci CIA-je spriječe napad na
Sulimana Cindoruka u Alžiru.“
„Rekao sam, gospodine Kearns, da se o nekim pitanjima nacionalne
sigurnosti ne može javno raspravljati.“
„Prema pisanju New York Timesa postupili ste na temelju strogo povjerljive
informacije da je antiruska militantna skupina otkrila sklonište Sulimana
Cindoruka i da ga namjerava ubiti.“
„I ja sam to pročitao. Ne namjeravam raspravljati o tome.“
Prije ili kasnije svaki se predsjednik nade pred odlukama u kojima je pravi
izbor politički loš, barem kratkoročno. Ako su u pitanju vrlo rizične stvari,
morate postupiti onako kako mislite da je ispravno i nadati se da će politički
vjetrovi promijeniti smjer. Jer obećali ste obavljati svoj posao kako valja.
„Gospodine predsjedniče, jeste li upoznati s glavom 18, odjeljka 798
Kodeksa Sjedinjenih Država?“
„Nisam memorirao dijelove Kodeksa Sjedinjenih Država, gospodine
Kearns, ali vjerujem da mislite na Zakon o špijunaži.“
„Upravo tako, gospodine predsjedniče. On se odnosi na zlouporabu strogo
povjerljivih informacija. Dio o kojemu je riječ kaže da je težak prekršaj na
federalnoj razini namjerno se koristiti strogo povjerljivim informacijama na
način škodljiv po sigurnost ili interese Sjedinjenih Država. Zvuči li vam to
ispravno?“
„Uvjeren sam da je vaše tumačenje točno, gospodine Kearns.“
„Kada bi se predsjednik namjerno koristio strogo povjerljivim
informacijama da zaštiti terorista koji nas namjerava napasti, bi li to
potpadalo pod ovaj zakon?“
Ne, prema mišljenju moga savjetnika iz Bijele kuće koji kaže da se taj
odjeljak ne odnosi na predsjednika, da bi to bila nova interpretacija Zakona o
špijunaži te da predsjednik može svaku informaciju izuzeti iz tajnosti.
Ali to je nebitno. Čak i da se namjeravam upustiti u semantičku pravnu
raspravu o dosezima federalnog zakona – a ne namjeravam – mogu me
optužiti za što god žele. To i ne mora biti neko zlodjelo.
Sve što sam učinio bilo je radi zaštite zemlje. I ponovno bih to učinio.
Problem je u tome što o tome ne mogu javno govoriti.
„Jedino što vam mogu reći jest to da sam uvijek djelovao misleći na
sigurnost ove zemlje. I uvijek ću tako činiti.“
Vidim da Carolyn u kutu čita nešto s mobitela, odgovara. Ne mičem pogled
s nje u slučaju da moram prekinuti s ovime i postupiti prema njezinu znaku.
Nešto od generala Burkea u Centralnom zapovjedništvu Oružanih snaga? Od
zamjenika ministra obrane? Od Tima za upravljanje u kriznim situacijama?
Mnogo je toga u igri u ovom trenutku, nastojimo sve pratiti i biti spremni za
obranu od te opasnosti. Svakoga trena može se dogoditi ono najgore.
Mislimo, nadamo se, da nam je preostao barem još jedan dan. Ali sigurno je
samo to da ništa nije sigurno. Moramo biti spremni svakoga trenutka, ovoga
časa, za slučaj da…
„Smatraju li se telefonski pozivi vodama ISIL-a zaštitom ove zemlje?“
„Što?“ kažem, ponovno svrnuvši pozornost na saslušanje. „O čemu
govorite? Ja nikada nisam nazvao nijednoga vodu ISIL-a. Kakve sve ovo ima
veze s ISIL-om?“
Prije nego što sam završio, shvatim što sam učinio. Najradije bih ispružio
ruku i pohvatao svoje riječi, vratio ih u usta. Ali, prekasno je. Uhvatio me dok
sam gledao u drugom smjeru.
„Oh, dakle“, kaže, „kada vas pitam jeste li razgovarali s vodama ISIL-a,
bez razmišljanja odgovarate s ne. Ali kada vas predsjednik Zastupničkog
doma pita jeste li razgovarali sa Sulimanom Cindorukom, vaš je jedini
odgovor pozivanje na privilegij izvršne vlasti’. Mislim da američki narod
može shvatiti tu razliku.“
Izdahnem i pogledam Carolyn Brock, koja i dalje ima neprobojan izraz lica
premda u njezinim stisnutim očima nazirem nešto kao lijepo sam vam
govorila.
„Kongresmene Kearns, ovdje je riječ o državnoj sigurnosti. Ne igramo se
nadmudrivanja. Ovo su ozbiljne stvari. Kada budete spremni postaviti mi
ozbiljno pitanje, rado ću vam odgovoriti.“
„U onom okršaju u Alžiru poginuo je jedan Amerikanac, gospodine
predsjedniče. Amerikanac, operativac CIA-je, Nathan Cromartie poginuo je
suprotstavljajući se antiruskoj militantnoj skupini koja je namjeravala ubiti
Sulimana Cindoruka. Mislim da američki narod to smatra ozbiljnim.“
„Nathan Cromartie je heroj“, kažem. „Žalimo zbog njegove pogibije. Ja
žalim zbog njegove pogibije.“
„Čuli ste riječi njegove majke“, kaže.
Jesam. Svi smo ih čuli. Nakon događaja u Alžiru, nismo ništa predočili
javnosti. Nismo mogli. Ali zato su militantne skupine na internetu objavile
snimke poginulog Amerikanca i nije trebalo dugo da ga Clara Cromartie
identificira kao svoga sina Nathana. Odala je i to da je bio djelatnik CIA-je.
Na nas se sručila hrpa govana. Svi mediji pohitali su k njoj i kroz nekoliko
sati ona je zahtijevala odgovor zašto je njezin sin morao poginuti da bi zaštitio
terorista odgovornoga za smrt stotina nedužnih ljudi, među njima i mnogih
Amerikanaca. U svojoj tuzi i boli gotovo je ispisala predložak za saslušanje
pred Posebnim odborom.
„Ne mislite li da ste obitelji Cromartie dužni neke odgovore, gospodine
predsjedniče?“
„Nathan Cromartie bio je heroj“, ponavljam. „Bio je domoljub. I bilo mu je
jasno da se o velikom dijelu onoga što činimo u interesu nacionalne sigurnosti
ne može raspravljati u javnosti. Osobno sam razgovarao s gospodom
Cromartie i duboko žalim zbog onoga što se dogodilo njezinu sinu. Neću više
ništa reći o toj temi. Ne mogu i neću.“
„Pa, gledajući iz današnje pozicije, gospodine predsjedniče“, kaže, „mislite
li možda da se vaša politika pregovaranja s teroristima nije pokazala tako
uspješnom?“
„Ja ne pregovaram s teroristima.“
„Kako god vi to željeli nazvati“, kaže. „Zovete ih. Pretresate situaciju s
njima. Podilazite im…“
„Nikome ja ne podilazim.“
Nad nama zatrepere svjetla, dva kratka titraja koja nas prekinu. Nekoliko
prisutnih zastenje, a Carolyn Brock ispravi se kao da se nečega prisjetila.
Kongresmen iskoristi tu stanku da uleti s novim pitanjem.
„Vi ne tajite, gospodine predsjedniče, da vam je dijalog draži od razmetanja
vojnom moći, i da biste s teroristima radije sjeli za pregovarački stol.“
„Ne“, kažem glasnije nego što sam namjeravao, dok mi puls nabija u
sljepoočicama jer upravo je to pretjerano pojednostavljivanje utjelovljenje
svega onoga što ne valja s našom politikom. „Ono što stalno ponavljam jest
da ako postoji način da se neka situacija riješi na miran način, to je bolji put.
Truditi se oko toga ne znači činiti ustupke. Jesmo li ovdje da bismo debatirali
o vanjskoj politici, kongresmene? Zaista mi je žao što ovaj lov na vještice
prekidam suvislim razgovorom.“
Krajičkom oka pogledam prema kutu prostorije, gdje je Carolyn Brock
zatreptala, načas izgubivši svoj neumoljiv izraz lica.
„Truditi se oko neprijatelja jedan je od načina na koji bi se to moglo reći,
gospodine predsjedniče. Podilaziti mu je drugi.“
„Ja ne podilazim našim neprijateljima“, kažem. „Niti se suzdržavam od
uporabe sile protiv njih. Sila nam je uvijek na raspolaganju, ali ne koristim se
njome osim kada to smatram nužnim. To je možda teško shvatljivo nekome
tko je krenuo u život s pozamašnim računom u banci i proveo ga po vrtnim
zabavama, nalijevajući se pivom i polažući zakletve pod opskurnim
lubanjama nekog bratstva s koledža, oslovljavajući ljude njihovim inicijalima,
ali ja sam se s neprijateljem susreo licem u lice na ratištu. Zato zastanem prije
nego što ću poslati naše sinove i kćeri u borbu, jer i ja sam bio jedan od tih
sinova i znam koji su rizici.“
Jenny se nagnula naprijed u želji da čuje još, ona je uvijek za to da se
upustim u pojedinosti u vezi sa svojom vojnom službom. Recite im kako ste
služili domovini. Pričajte im o vremenu koje ste proveli kao ratni zarobljenik.
O svojim ranama, mučenju. Neprekidno smo se natezali oko toga tijekom
moje kampanje jer to je jedna od stvari koje su mi najviše išle u prilog. Da
sam slušao svoje savjetnike, ne bih ni o čemu drugomu pričao. Ali nikad im
nisam popustio. Postoje neke stvari o kojima čovjek naprosto ne govori.
„Jeste li završili, gospodine predsje…“
„Ne, nisam završio. Već sam sve ovo objasnio vodstvu Zastupničkog doma,
predsjedniku Doma i ostalima. Rekao sam vam da neću moći govoriti na
ovom saslušanju. Mogli ste odgovoriti: ‘U redu, gospodine predsjedniče, i mi
smo domoljubi, poštovat ćemo ono što činite, čak i ako nam ne možete reći
što se događa.’ Ali niste tako postupili, jeste li? Niste mogli odoljeti prilici da
me ovdje razvlačite i skupljate poene. Zato mi dopustite da vam javno kažem
ono što sam vam već bio rekao na zatvorenoj sjednici. Ne namjeravam
odgovarati na vaša pitanja o razgovorima koje sam vodio i akcijama koje sam
poduzeo, zato što bi to bilo opasno. To bi bila prijetnja našoj nacionalnoj
sigurnosti. Budem li morao odstupiti da zaštitim našu zemlju, učinit ću to. Ali
nemojte se zavaravati. Nikada nisam poduzeo ništa niti izgovorio ijednu riječ
a da mi ponajprije na umu nije bila sigurnost i zaštita Sjedinjenih Država. Niti
ću ikada postupiti drugačije.“
Mojega ispitivača nisu nimalo omele uvrede kojima sam ga zasuo. Bez
sumnje ga je ohrabrilo to što me svojim pitanjima uspio izbaciti iz ravnoteže.
Ponovno pogledava bilješke, pitanja i potpitanja koja je predvidio, dok se ja
pokušavam smiriti.
„Koja je najteža odluka što ste je ovoga tjedna morali donijeti, gospodine
Kearns? Koju ćete leptir-kravatu staviti za ovo saslušanje? Na kojoj ćete
strani napraviti razdjeljak za tu smiješnu kamuflažu s ono malo preostale kose
kojom nikoga ne možete zavarati?
Zadnjih tjedana gotovo sve vrijeme provodio sam nastojeći zaštititi ovu
zemlju. Za to je potrebno donijeti neke teške odluke. Katkad ih treba donijeti
iako postoji mnogo nepoznanica. Katkad su sve opcije jedno sranje gore od
drugoga, a ja se moram odlučiti za ono sranje koje najmanje smrdi. Naravno
da se pitam jesam li povukao pravi potez i hoće li se to na kraju pokazati
učinkovitim. Stoga jednostavno činim onako kako mislim da je najbolje. I
moram živjeti s tim.
A to znači da moram živjeti i s tim da me kritiziraju, čak i kada to dolazi od
oportunističkih neznalica koje su dospjele tu gdje jesu zahvaljujući novcu koji
su priskrbile svojim stranačkim gazdama i biraju potez na šahovskoj ploči a
da nemaju pojma o igri, pa potom nadugo i naširoko raspravljaju o tom
potezu nesvjesni kako upravo time izlažu zemlju opasnosti.
Gospodine Kearns, rado bih s vama raspravio o svakom svom postupku, ali
kako je riječ o pitanju nacionalne sigurnosti, to je jednostavno nedopustivo. Ja
znam da i vi to znate, dakako. Ali isto tako znam da je teško odoljeti laganom
političkom zgoditku.“
U kutu Danny Akers podiže ruke, dajući znak da traži stanku.
„Da, znaš što? Imaš pravo, Danny. Vrijeme je. Završio sam s ovime.
Gotovo je. Završili smo.“
Naglo se dižem i rušim mikrofon sa stola. Prevrćem stolicu dok se
uspravljam.
„Shvatio sam, Carrie. Nije pametno svjedočiti. Rastrgat će me na
komadiće. Shvatio sam.“
Carolyn Brock ustaje, poravnava kostim. „U redu, zahvaljujem svima.
Molim vas, ispraznite prostoriju.“
„Prostorija“ je Rooseveltova soba, preko puta Ovalnoga ureda. Dobro
mjesto za sastanke – ili u ovom slučaju, za tobožnje saslušanje pred odborom
– jer u njoj su i portret Teddyja Roosevelta na konju u Prvoj dobrovoljačkoj
konjici i Nobelova nagrada za mir koju je dobio za posredovanje u okončanju
Rusko-japanskog rata. Nema prozora, a vrata se zaključavaju na daljinsko
upravljanje.
Svi ustanu. Moj glasnogovornik Bijele kuće skida leptir-kravatu,
simpatičan mali detalj koji je dodao da upotpuni ulogu kongresmena Kearnsa.
Gleda me s izrazom isprike, a ja samo odmahnem rukom. Glumio je svoju
ulogu, ništa drugo, pokušavajući mi predočiti najgori mogući scenarij ne
odustanem li od odluke da sljedeći tjedan svjedočim pred Posebnim odborom.
Jedan od mojih odvjetnika iz Ureda savjetnika Bijele kuće koji je danas
glumio Lestera Rhodesa, stavivši čak i srebrnu periku pod kojom je više sličio
Andersonu Cooperu nego predsjedniku Zastupničkog doma, upućuje mi
pogled ispunjen nelagodom, stoga i njemu umirujuće odmahnem.
Kako se prostorija pomalo prazni a moj adrenalin splašnjava, ostajem
iscrpljen i obeshrabren. Ono što vam ne kažu kada preuzimate ovaj posao jest
koliko je on nalik na prvu vožnju vlakom smrti – uzbudljivi uzleti, niski
padovi.
Ostajem sam, zagledan u portret nad kaminom koji prikazuje predsjednika
kao pripadnika američke konjice, i slušam korake dok Carolyn, Danny i Jenny
oprezno prilaze ranjenoj životinji u kavezu.
„‘Sranje koje najmanje smrdi’, moj apsolutni favorit“, kaže Danny, smrtno
ozbiljan.
Rachel mi je uvijek govorila da previše prostačim. Govorila je da je to
odraz manjka kreativnosti. Nisam baš siguran. Kada zagusti, znam biti
itekako kreativan u svom prostačenju.
Kako god bilo, Carolyn i moji najbliži suradnici znaju da mi je ovo lažno
saslušanje služilo kao terapija. Ako me već ne mogu odgovoriti od toga da
svjedočim, barem se nadaju da ću, kada krene prava stvar, već izbaciti iz sebe
onaj najotrovniji dio svoje frustracije i usredotočiti se na prave predsjedničke
odgovore, bez psovki.
Jenny Brickman, s onom svojom karakterističnom profinjenošću, kaže:
„Samo bi budala pristala svjedočiti sljedeći tjedan.“
Kimnem Jenny i Dannyju. „Treba mi Carrie“, kažem, jer samo ona ima
pristup povjerljivim informacijama i moram s njom razgovarati.
Njih dvoje odlaze.
„Ima li išta nova?“ pitam Carolyn nakon što smo ostali sami.
Ona zavrti glavom. „Ništa.“
„To se i dalje treba dogoditi sutra?“
„Koliko ja znam, gospodine predsjedniče.“ Pokaže glavom u smjeru u
kojemu su otišli Jenny i Danny. „Imaju pravo, znate. S tim saslušanjem u
ponedjeljak možete samo izgubiti.“
„O tome je sve već rečeno, Carrie. Pristao sam sudjelovati u ovom
probnom saslušanju. Dao sam vam sat vremena. I sada je s tim gotovo. U
ovom trenutku ima mnogo hitnijih stvari, zar ne mislite tako?“
„Da, gospodine. Tim je spreman za briefing, gospodine.“
„Želim razgovarati s Timom za upravljanje u kriznim situacijama, zatim s
Burkeom pa sa zamjenikom ministra obrane. Tim redom.“
„U redu, gospodine.“
„Stižem.“
 Carolyn odlazi. Ostavši sam u prostoriji, zurim u portret predsjednika
Roosevelta i razmišljam. Ali ne razmišljam o saslušanju u ponedjeljak.
Razmišljam o tome hoćemo li u ponedjeljak uopće još imati zemlju.
3.

D O K P R O L A Z I K R O Z izlazna vrata na Nacionalnoj zračnoj luci Ronald

Reagan, nakratko zastane, naizgled prateći znakove za smjer ali zapravo
uživajući u otvorenom prostoru nakon leta. Duboko udahne, pocucla bombon
s okusom dumbira u ustima, dok joj u ušima tiho svira hiroviti prvi stavak
Violinskog koncerta br. 1, u izvedbi Wilhelma Friedemanna Herzoga.
Izgledaj sretno, kažu ti. Radost, kažu, najbolje prolazi dok te promatraju,
najmanje pobuđuje sumnju. Ljudi koji se smješkaju, koji su zadovoljni i
sretni, ako se ne smiju i ne šale, ne izgledaju kao prijetnja.
Ona više voli seksi. Lakše je to izvesti kada si sama, a i oduvijek joj je išlo
– jedva primjetan osmijeh u kutu usana, malo šepirenja u hodu dok za sobom
terminalom vuče kovčeg Bottega Veneta. Uloga kao i svaka druga, kaput koji
navlači kada mora i skida ga čim je stvar obavljena, shvaćajući da je
učinkovito: muškarci pokušavaju uhvatiti njezin pogled, zalijepe se za dekolte
koji je ostavila otvorenim točno toliko da joj se nazire poskakivanje cica u
hodu. Žene zavidno odmjeravaju njezinih metar i sedamdeset pet, od kožnatih
čizama boje čokolade što joj prekrivaju koljena do vatreno crvene kose, prije
nego što svrnu pogled na muževe da provjere kako oni reagiraju na taj prizor.
Bit će primijećena, nema sumnje u to, visoka, dugonoga, riđokosa žena
bujnih grudi što se skriva naočigled sviju.
Sada je već vjerojatno izvan opasnosti dok korača terminalom prema taksi
stajalištu. Da su je prepoznali, dosad bi se već znalo. Ne bi je pustili da stigne
dovde. Ali još uvijek nije na sigurnom i oprez ne popušta. Nikada. Čim
izgubiš koncentraciju, činiš grešku, rekao je čovjek koji joj je prvi put stavio
pušku u ruke, prije nekih dvadeset pet godina. Hladna i logična, riječi su koje
ju vode kroz život. Mozak stalno radi, emocije ne pokazuje.
Ovaj hod živa je patnja, ali to se zamjećuje samo po malčice stisnutim
očima zaklonjenim sunčanim naočalama Ferragamo. Na usnama i dalje lebdi
samouvjeren osmijeh.
Stiže do taksi stajališta, s užitkom osjeća vanjski zrak, ali i laganu mučninu
od tolikih isparina. Aerodromski službenici u uniformama viču na taksiste i
usmjeravaju ljude prema vozilima. Roditelji drže na okupu cmizdravu djecu,
vuku prtljagu.
Ona se zaputi u srednji red, pogledom traži automobil s tablicama koje je
pohranila u pamćenju, s naljepnicom ptice trkačice na vratima. Još ga nema.
Zatvori oči na tren i prati gudače u ušima, stavak andante, njoj najdraži, u
početku melankoličan i čeznutljiv, a zatim smirujući, gotovo meditativan.
Otvori oči, taksi s pravim tablicama i naljepnicom ptice trkačice na
suvozačkim vratima ušao je na stajalište. Povuče prtljagu prema njemu i uđe.
Jak miris neke brze, pržene hrane prevrne joj želudac kao da će povratiti.
Suspregne se i smjesti u sjedalo.
Ugasi glazbu dok koncert ulazi u završni, mahniti stavak, allegro assai.
Vadi slušalice iz ušiju, osjećajući se golom bez umirujuće pratnje violina i
violončela.
„Kakav je promet danas?“ pita na engleskome, s naglaskom Srednjeg
zapada.
Vozačeve oči bijesnu prema njoj u retrovizoru. Nema sumnje kako su ga
upozorili da ona ne voli ljude koji pilje u nju.
Nemoj zuriti u Bach.
„Nije tako strašno danas“, odgovara, odmjeravajući svaku riječ,
izgovarajući poruku da je zrak čist, što je i željela čuti. Nije očekivala
komplikacije tako rano ujutro, ali nikad se ne zna.
Sada kada se može malo opustiti, prekriži noge i povuče patent zatvarač na
jednoj čizmi pa na drugoj. Tiho zastenje od užitka što se riješila tih čizama i
umetka od deset centimetara u njima. Promigolji prstima i energično prijeđe
palcem duž svakog stopala, najbolja masaža koju si može priuštiti na
stražnjem sjedalu taksija.
Bude li sreće, do kraja putovanja više se neće morati pretvarati da ima
metar i sedamdeset pet; njezinih metar i šezdeset pet bit će joj sasvim
dovoljno. Otvori kovčeg, gurne u njega čizme Gucci i izvuče tenisice Nike.
Dok se automobil kreće kroz gust promet, gleda kroz desni prozor a potom
kroz lijevi. Spusti glavu među noge. Kada se ponovno uspravi, crvena perika
joj je u krilu a vidi se kao ugljen crna kosa nesmiljeno skupljena u malu
pundu.
„Sada ste nekako više svoji, hm?“ upita vozač.
Ona ne odgovora. Uputi mu hladan pogled, ali on se ne susretne s njim u
zrcalu. To mu i nije bilo baš pametno.
Bach ne voli čavrljanje.
 Davno je bilo vrijeme kada se „osjećala svojom“, kako se to kaže. Najviše
što uspijeva povremeno je opustiti se. Ali što je duže u ovome poslu i što
češće mijenja svoje uloge – jednu krinku s drugom, katkad vrebajući u sjeni a
katkad skrivena naočigled sviju – to se manje sjeća one prave sebe ili barem
onoga što to znači imati vlastiti identitet.
To će se uskoro promijeniti, obećala je samoj sebi.
Oslobodivši se perike i čizama, zatvorivši kovčeg što leži do nje na sjedalu,
posegne prema prostirki pod nogama. Napipa joj rubove i podigne je,
odlijepivši je od čička kojim je bila pričvršćena.
Pod njom, tepihom prekrivene podne obloge sa spojkama. Ona povuče
spojke s obje strane i podigne zaklopac.
Ponovno se uspravi, bacivši pogled na brzinomjer kako bi provjerila nije li
vozač kojim slučajem u svojoj gluposti dao gas ili da kojim slučajem u blizini
nije kakvo policijsko vozilo.
Potom se ponovno prigne i izvuče čvrst spremnik iz pregratka u podu.
Položi prst na zatvarač. U tren oka otisak je prepoznat i spremnik se otvori.
Oni koji su je unajmili, nemaju razloga uprskati stvar s njezinom opremom,
ali nikad se ne zna.
Otvara spremnik radi brze provjere. „Bok, Anna“, prošapće ime koje joj je
nadjenula. Anna Magdalena prava je ljepotica, mat crna poluautomatska
puška koja može ispaliti pet rundi za manje od dvije sekunde, a moguće ju je
rastaviti i složiti u manje od tri minute, i to najobičnijim odvijačem. Postoje i
noviji modeli na tržištu, dakako, ali Anna Magdalena nikad je nije izdala, bez
obzira na udaljenost. Mnogo je onih koji bi mogli posvjedočiti njezinu
preciznost – teoretski – uključujući tužitelja iz Bogote, u Kolumbiji, koji je
još prije sedam mjeseci nosio glavu na ramenima, i lidera pobunjeničke
vojske u Darfuru čiji je mozak prije osamnaest mjeseci iznenada završio u
janjećem gulašu pred njim.
Nema kontinenta na kojemu nije ubijala. Ubijala je generale, aktiviste,
političare i biznismene. Poznata je samo po svome spolu i najdražem
skladatelju klasične glazbe. I po stopostotnoj učinkovitosti.
Ovo će ti biti najveći izazov dosad, Bach, rekao je čovjek koji ju je unajmio
za ovaj posao.
Ne, odgovorila je, ispravljajući ga. Ovo će biti moj najveći uspjeh.
 PETAK,
11. SVIBNJA
4.

P R E N E M S E I Z S N A i piljim u mrak, napipavajući gdje mi je mobitel. Tek

je četiri ujutro. Šaljem poruku Carolyn. Ima li što?
Odmah mi odgovara, ni ona ne spava. Ništa, gospodine.
Znam da bi me odmah nazvala da se nešto dogodilo. Ali navikla se na ove
ranojutarnje razmjene, sve otkako smo otkrili što se sprema.
Izdahnem i protegnem se, ispuštajući nervoznu energiju. Nema izgleda da
ću ponovno zaspati. Danas je taj dan.
Neko vrijeme koračam trakom za trčanje u spavaćoj sobi. Nikada – još
otkako sam igrao bejzbol – nije me napustila potreba da se dobro oznojim,
osobito u ovom poslu. To je poput masaže prije stresnog dana. Kada se
Rachel vratio rak, postavio sam traku u spavaću sobu tako da mogu paziti na
nju čak i dok vježbam.
Danas samo lagano koračam, ne trčim i ne nabijam tempo s obzirom na
svoje fizičko stanje, jer bolest mi se vratila, što mi u ovom času najmanje
treba.
Operem zube i pregledam četkicu. Nema ničega, samo ostaci paste. Sirom
se osmjehnem zrcalu i pregledam desni.
Skinem odjeću i okrenem se, pogledam se odostraga. Modrice su uglavnom
na potkoljenicama, ali i na gornjem dijelu bedara. Pogoršava se.
Nakon tuša valja pročitati „Predsjednikov dnevni sažetak“ i čuti ima li što
nova a ispušteno je. A potom u blagovaonicu, na doručak. Rachel i ja uvijek
smo doručkovali zajedno. „Ostatak svijeta može te imati sljedećih šesnaest
sati“, govorila je. „Ja te imam za doručak.“
A obično smo i večerali zajedno. Pronašli bismo vremena iako, dok je
Rachel bila živa, nismo jeli u blagovaonici već odmah pokraj, za malim
stolom u kuhinji, na intimnijem mjestu. Katkada, kada bismo se za promjenu
poželjeli osjećati kao normalni ljudi, kuhali smo si sami. Neke od svojih
najsretnijih trenutaka onih dana što smo živjeli ovdje proveli smo prevrćući
palačinke ili mijeseći tijesto za pizzu, samo nas dvoje, kao u svome domu u
Sjevernoj Karolini.
 Vilicom raspolovim tvrdo kuhano jaje i odsutno gledam kroz prozor prema
Kući Blair, s druge strane Parka Lafayette, dok mi zujanje televizora pravi
društvo. Televizor je novost otkako nema Rachel.
Ni sam ne znam zašto gledam vijesti. Svi pričaju samo o tome kako
predsjedniku predstoji opoziv, a stanice izvrću svaku priču svodeći sve na to.
Na MSNBC-ju vanjskopolitički izvjestitelj tvrdi da izraelska vlada
prebacuje visokopozicioniranoga palestinskog terorista u drugi zatvor. Je li to
možda dio neke „nagodbe“ koju je predsjednik načinio sa Sulimanom
Cindorukom? Nagodbe koja se tiče Izraela i razmjene zarobljenika?
CBS News tvrdi da namjeravam popuniti upražnjeno mjesto u Ministarstvu
poljoprivrede južnjačkim senatorom iz oporbene stranke. Nada li se
predsjednik dobiti glasove protiv svoga opoziva dijeleći kabinetska
imenovanja?
Pretpostavljam da bi sada, ako bih upalio Food Network, ondje govorili
kako sam prije mjesec dana, kada su me došli snimati u Bijeloj kući, rekao da
mi je kukuruz najdraže povrće samo zato kako bih pridobio naklonost
senatora iz Iowe i Nebraske koji pripadaju političkom taboru koji me želi
smijeniti.
Fox News, dok se ekranom širi podnaslov METEŽ U BIJELOJ KUĆI,
tvrdi da je moj kabinet oštro podijeljen oko toga trebam li svjedočiti; šefica
kabineta Carolyn Brock predvodi one koji podržavaju svjedočenje, a
protivnici su se okupili oko moje zamjenice Katherine Brandt. Već postoje
planovi za slučaj nepredviđenog ishoda, izvještava reporter stojeći pred
Bijelom kućom, da se saslušanje pred Zastupničkim domom proglasi
farsičnim strančarenjem kako bi se predsjedniku omogućila isprika da
promijeni mišljenje i odbije svjedočiti.
U emisiji Today, karta u različitim bojama prikazuje pedeset pet senatora iz
oporbene stranke, kao i one iz moje, koji su pred reizborom i koji bi možda
imali razloga priključiti se dvanaestorici otpadnika, koliko je potrebno da se
pokrene postupak za moj opoziv.
CNN tvrdi da moj tim i ja upravo jutros nazivamo senatore i nastojimo ih
pridobiti da, pokrene li se opoziv, glasuju protiv.
Good Morning America javlja da se iz dobro obaviještenih izvora iz Bijele
kuće saznaje kako sam već odlučio da neću ići na reizbor nego ću se pokušati
nagoditi s predsjednikom Zastupničkog doma da me poštedi opoziva pod
uvjetom da odradim samo jedan mandat.
Odakle li samo vade ta sranja? Moram priznati, senzacionalizam bez
premca. A danas se senzacija prodaje bolje od činjenično provjerene vijesti.
 Bilo kako bilo, sva ta nagađanja o opozivu teško padaju mojem osoblju,
većina njih ne zna što se dogodilo u Alžiru ili tijekom telefonskog poziva
Sulimanu Cindoruku; ništa više od Kongresa ili medija ili općenito
američkoga naroda. Ali zasad su zbili redove dok je Bijela kuća pod
opsadom, smatrajući da je stvar časti ostati na okupu. Nikad neće znati koliko
mi to znači.
Pritisnem tipku telefona. Rachel bi me ubila da sam za vrijeme doručka
telefonirao. „JoAnn, gdje je Jenny?“
„Ovdje, gospodine. Želite li razgovarati s njom?“
„Molim vas. Hvala.“
Ulazi Carolyn Beck, jedina osoba koja se usuđuje ući dok jedem. Doduše,
nikad nisam jasno i glasno rekao da to nitko drugi ne smije. To je jedna od
mnogih stvari koje za vas čini šefica kabineta – organizira stvari tako da teku
glatko, brani pristup vašim vratima i održava strogu disciplinu među osobljem
da to ne bih morao činiti ja.
Suzdržana je kao i uvijek, u elegantnom odijelu, tamne kose začešljane
unatrag, oprez je ne napušta dok je pod okom kamere. Njezin posao, rekla mi
je više no jedanput, nije u tome da se omili osoblju već da ga organizira,
pohvali dobro obavljen zadatak i vodi brigu o sitnicama, tako da se ja mogu
posvetiti teškim, bitnim stvarima.
Ali to je prilično podcjenjivanje njezine uloge. Nema težeg posla od
položaja šefice kabineta u Bijeloj kući. Zadužena je za male stvari, istina – za
osoblje i za raspored. Ali uza me je i kada je riječ o važnim pitanjima. Sve je
to u njezinoj domeni jer njoj se obraćaju članovi Kongresa, kabineta,
dobrovoljne organizacije i tisak. Ne bih mogao imati bolji surogat. Ona
obavlja sve to, pritom zatomljujući vlastiti ego. Pokušajte samo udijeliti joj
kompliment. Otrest će ga kao mrvicu sa svoga besprijekornog odijela.
Svojedobno se nagađalo da će Carolyn Brock jednoga dana postati
predsjednicom Zastupničkog doma. Odradila je tri mandata u Kongresu, bila
pripadnica progresivne frakcije Demokratske stranke, a ipak je uspjela
osvojiti konzervativni okrug u jugoistočnome Ohiju i hitro do samog vodstva
Zastupničkog doma. Bila je inteligentna, privlačna, televizična, politička
inačica svestranog igrača bejzbola. Postala je hit donatorskih zabava, stvorivši
veze koje su joj omogućile da zauzme položaj na koji mnogi pikiraju –
predsjednice produžene političke ruke naše stranke, Demokratski odbor za
kongresnu kampanju. Bila je tek navršila četrdesetu i na putu prema samome
vrhu Zastupničkog doma, ako ne i prema nekom višem položaju.
A onda je stigla 2010. godina. Svi su znali da će za našu stranku izbori na
pola predsjedničkog mandata biti nemilosrdni. Na suprotnoj strani svoje je
pristaše skupljao snažan kandidat, sin bivšega guvernera. Tjedan dana prije
izbora, ishod utrke bio je potpuno neizvjestan.
Pet dana prije samih izbora, opuštajući se u ponoć uz bocu vina, s dvije
najbliže suradnice, Carolyn je promakla uvredljiva primjedba na račun
njezine suparnice koja je bila upravo javno žestoko napala Carolyna supruga,
u to vrijeme istaknutog odvjetnika iz područja kaznenog prava. Njezin je
komentar uhvaćen mikrofonom. Nitko ne zna tko ga je tamo postavio ni kako.
Carolyn je mislila da je sama sa svoje dvije suradnice u restoranu zatvorenom
za javnost.
Za svoju suparnicu rekla je da zna samo „puški kurac“. Jedva je prošlo
nekoliko sati a snimka je obišla sve televizijske postaje i proširila se
internetom.
U tom času imala je dvije mogućnosti. Mogla je reći da to nije bio njezin
glas. Jer navedeno je mogla izreći i bilo koja od njezine dvije suradnice. Ili je
mogla reći ono što je vjerojatno bila istina – da je bila umorna, pomalo pripita
i bijesna zbog pakosnog komentara usmjerena protiv njezina muža.
Ali nije učinila ništa od toga. Rekla je samo: „Žao mi je što se moj privatni
razgovor prisluškivao. Da je to izrekao neki muškarac, nitko ne bi maknuo ni
prstom.“
Meni osobno jako se svidio njezin odgovor. Danas bi on možda i upalio.
Ali u ono vrijeme izgubila je potporu dijela konzervativnih birača pa tako i
utrku. Znala je da će joj prostački komentar ostati zalijepljen za ime i da
vjerojatno neće dobiti drugu priliku. Politika se zna okrutno odnositi prema
ranjenima.
Carolynin gubitak pretvorio se u moj dobitak. Osnovala je tvrtku za
politički konzalting, koristeći se svojim znanjem i pameću da bi druge dovela
do pobjede. Kada sam odlučio kandidirati se za predsjednika i zatrebao
nekoga tko će mi voditi kampanju, na mome popisu mogućih kandidata bilo
je samo jedno ime.
„Trebali biste prestati gledati to smeće, gospodine“, govori mi dok neki
politički komentator za kojega nikad nisam čuo na CNN-u govori kako činim
ozbiljnu taktičku pogrešku odbijajući komentirati onaj telefonski poziv i
dopuštajući predsjedniku Zastupničkog doma da vodi igru.
„Kada smo već kod toga“, kažem, „jeste li znali da upravo vi želite da
svjedočim pred Posebnim odborom? Da ste predvodnica jedne protestne
skupine u građanskom ratu koji se vodi u Bijeloj kući?“
„Nisam to znala, ne.“ Pogledom prelijeće preko tapeta u blagovaonici na
kojima su prizori Američkog rata za nezavisnost. Prvo ih je dala postaviti
Jackie Kennedy jer to je bio prijateljičin poklon. Betty Ford nisu se sviđale pa
ih je dala skinuti. Predsjednik Carter ih je vratio. Otada se skidaju i vraćaju.
Rachel su se sviđale pa smo ih mi opet dali staviti.
„Sjednite i popijte kavu, Carrie. Stvarate mi nervozu.“
„Dobro jutro, gospodine predsjedniče“, kaže Jenny Brickmann, moja
zamjenica šefice kabineta i viša politička savjetnica. Ona je vodila moje
kampanje za guvernera i zajedno s Carolyn radila na mojoj predsjedničkoj
kampanji. Sićušna je, s gustom kosom obojenom u plavo i jezika kao u
kočijaša. Ona je moja nasmiješena oštrica. Spremna je poći u rat za mene,
kada joj to dopustim. Ona ne bi samo sasjekla moje protivnike; da joj
dopustim, rasporila bi ih od brade do pupka. Raskomadala bi ih s manje
suzdržanosti od pitbula i još manje šarma.
Nakon moje pobjede Carolyn se okrenula vođenju mojih poslova. I dalje
jednim okom prati politiku, ali prioritet joj je prolazak moga programa u
Kongresu i promicanje moje vanjske politike.
Jenny je, s druge strane, usredotočena samo na politiku; na to da osvojim i
drugi mandat. I, nažalost, na stalne brige oko toga hoću li uopće prvi mandat
uspjeti odraditi do kraja.
„Naši istomišljenici u Kongresu zasad su zbili svoje redove“, kaže mi
nakon što je održala sastanak s našim pristalicama među vodstvom
Zastupničkog doma. „Kažu da jedva čekaju da čuju vašu stranu alžirske
priče.“
Ne mogu suspregnuti ironičan osmijeh. „Prije će biti da su rekli nešto tipa:
‘Recite mu da izvadi glavu iz šupka i da se brani.’ Je l’ tako?“
„Nešto u tom smislu, gospodine.“
Mojim saveznicima nije lako sa mnom. Žele me braniti, ali moja šutnja čini
to gotovo nemogućim. Zaslužuju više, ali zasad im to ne mogu pružiti.
„Bit će vremena i za to“, kažem. Nemamo iluzija u vezi s glasovanjem u
Zastupničkom domu. Lester drži većinu, a njegove pristaše jedva čekaju
zatražiti moj opoziv. Zatraži li Lester da se glasuje o tome, gotov sam.
Ali jaka obrana u Zastupničkom domu otvorit će veće mogućnosti za naš
opstanak u Senatu, gdje Lesterova stranka ima pedeset pet glasova, ali
potrebna im je nadmoćna većina od šezdeset sedam glasova da me opozovu.
Budu li se naši u Zastupničkom domu držali zajedno, teže će se stvoriti
odmetnici među našim pristalicama u Senatu.
„Ono što se može čuti od naših u Senatu, vrlo je slično“, kaže Jenny. „Vođa
naših, Jacoby, pokušava zadržati poziciju ‘vjerojatne podrške’, kako je to
sama nazvala, držeći da je zahtjev za opozivom krajnja mjera i da je potrebno
imati više informacija prije donošenja tako važne odluke. Ali u ovom času to
je najviše na što su spremni – ostati otvoreni za razne mogućnosti.“
„Nisu se potrgali da me obrane.“
„Ne dajete im povoda za to, gospodine. Puštate da vas Rhodes udara, a vi
ništa. Stalno se može čuti: ‘To s Alžirom nikako ne zvuči dobro. Nadam se da
ima dobro objašnjenje.’“
„U redu, hvala, baš lijepe vijesti, Jenny. Sljedeća tema.“
„Kada bismo se još samo časak mogli zadržati na ovome…“
„Sljedeća tema, Jenny. Dobili ste svojih deset minuta za opoziv, a ja sam
vam sinoć dao puni sat za probno saslušanje. Zasad smo završili s
razgovorima o opozivu. Sada su mi druge stvari na pameti. Ima li još što?“
„Da, gospodine“, umiješa se Carolyn. „Moramo dogovoriti teme kojima se
kanimo pozabaviti za reizbor. Trebali bismo već sada krenuti s time, i to s
onim pitanjima do kojih je američkom narodu stalo i koja podržavaju –
minimalna plaća, zabrana posjedovanja vatrenog oružja, porezne olakšice na
plaćanje školarine. Trebaju nam pozitivne vijesti koje će neutralizirati one
negativne. Tako ćemo dobiti kontrapriču – da ste unatoč svim političkim
smicalicama odlučni voditi zemlju naprijed. Neka oni sude vješticama iz
Salema, a vi ćete se dotle baviti stvarnim problemima stvarnih ljudi.“
„Mislite da sve te priče o opozivu neće zagušiti naš politički program?“
„Senatorica Jacoby misli da neće, gospodine. Naši ljudi vape za pravim
temama oko kojih bi se mogli okupiti.“
„Isto sam čula i u Zastupničkom domu“, nadovezuje se Jenny. „Ako im
ponudite nešto u što će moći zagristi, nešto do čega im je zaista stalo,
podsjetit ćete ih koliko je važno zaštititi predsjednikov mandat.“
„Znači, treba ih podsjetiti“, kažem s uzdahom.
„Iskreno govoreći, gospodine, u ovom trenutku – da, treba.“
Podižem ruke u znak predaje. „Dobro. Razgovarajmo.“
„Možemo krenuti od povećanja minimalne plaće, već sljedeći tjedan“, kaže
Carolyn. „Zatim prijeći na zabranu nošenja vatrenog oružja. A potom porezne
olakšice na plaćanje školarine…“
„Zabrana vatrenog oružja ima jednake izglede proći u Zastupničkom domu
koliko i odluka da se Nacionalna zračna luka Ronald Reagan preimenuje po
meni.“
 Carolyn stisne usnice, kimnuvši. „Imate pravo, gospodine, to neće proći.“
Oboje, međutim, znamo da ona ne gura zabranu nošenja oružja u prvi plan
zato što je to nešto što bi moglo proći, barem ne u ovom sastavu Kongresa.
Nastavlja: „Ali to je nešto u što vi vjerujete i imate dovoljno kredibiliteta da
se borite za to. A onda, kada nas oporba sasiječe, isto kao i prijedlog o
minimalnoj plaći, dvije stvari koje većina Amerikanaca podržava, otkrit će
svoje pravo lice. A usput ćete stisnuti i senatora Gordona.“
Lawrence Gordon, senator iz moje stranke koji je odradio već tri mandata,
baš kao i svaki senator misli da bi trebao biti predsjednik. Ali za razliku od
većine ostalih, on ne bi imao ništa protiv toga da se kandidira protiv
aktualnog predsjednika iz vlastite stranke.
On je među onima koji se protive provođenju tih dviju mjera. Glasovao
jeprotiv uvođenja minimalne plaće, aDrugi amandman američkog Ustava,
barem onako kako ga tumači Nacionalna udruga za oružje, draži mu je od
Prvoga, Četvrtoga i Petoga zajedno. Jenny mu želi izbiti adute iz ruke čak i
prije nego zaigra.
„Gordon se neće kandidirati protiv mene“, kažem. „Nema on muda za to.“
„Nitko ne prati ovu priču s Alžirom pomnije od njega“, odgovara mi Jenny.
Pogledam Carolyn. Jenny ima oštar politički instinkt, ali Carolyn ima i
instinkt i dobar uvid u washingtonsku političku scenu još od svoga vremena u
Kongresu. Osim toga, najpametnija je osoba koju sam ikada upoznao.
„Ne bojim se ja toga što će se Gordon kandidirati protiv vas“, kaže
Carolyn. „Bojim se što on uopće razmišlja o tome. Potiho potiče spekulacije.
Dopušta da mu podilaze. Čita svoje ime u Timesu i sluša ga na CNN-u. Što
ima izgubiti? Sve mu to ide u prilog. Osim toga, to godi njegovu egu. Postoji
li itko popularniji od onoga koji izaziva postojeću vlast? On je poput
rezervnog igrača – svi ga vole dok sjedi na klupi. Sve to godi Gordonovoj
taštini, ništa drugo, ali zato vi iz časa u čas gubite kredibilitet. On sav blista, a
vi djelujte slabo.“
Kimnem. Ima pravo.
„Mislim da trebamo izići s minimalnom plaćom ili zabranom nošenja
oružja“, kaže. „Natjerati Gordona da dode i moli nas da to zaustavimo. Onda
će nam biti dužan uslugu. A zna da ćemo, ako zezne stvar, imati neke
zakončiće koje ćemo mu moći zabiti u dupe.“
„Podsjetite me da vam se nikad ne zamjerim, Carolyn.“
„Potpredsjednica je suglasna“, kaže Jenny.
„Jasno da jest.“ Carolyn napravi grimasu. Ona ima zdravu dozu sumnje
prema Kathy Brandt, koja je bila moja glavna protivnica prilikom nominacije.
Pokazala se kao dobar izbor za potpredsjednicu, ali to ne znači da je ubrajam
među svoje najbliže saveznike. Kako god bilo, Kathy u svemu ovome ima
vlastite interese. Opozovu li me, ona postaje predsjednica i ne bi prošlo
mnogo prije nego što bi krenula u nove izbore. Ne treba joj Larry Gordon ni
itko drugi da se zanosi tom istom ambicijom.
„Iako se slažem s vašom analizom problema“, kažem, „ne slažem se s
vašim prijedlogom rješenja. Želim svom žestinom poduprijeti obje mjere. Ne
namjeravam se povlačiti pred Gordonom. Natjerat ćemo opoziciju da podrži
prijedloge. To su nužne mjere i, dobili ili izgubili, mi ćemo na njima pokazati
svoju snagu, a oni svoju zabludu.“
Oglasi se Jenny: „E, to je čovjek za kojega sam glasovala, gospodine.
Mislim da trebate tako postupiti, ali i dalje mislim da to neće biti dovoljno. U
ovom trenutku doživljavaju vas kao nekoga u pat-poziciji i bojim se da nema
tog poteza na domaćem terenu koji može ispraviti taj dojam. Telefonski poziv
Sulimanu. Ta noćna mora s Alžirom. Trebamo nešto što će vam povratiti
imidž glavnoga zapovjednika. Neko krizno jedinstvo, okupljanje svih snaga
oko vas…“
„Ne, ne“, kažem, čitajući joj misli. „Jenny, ne namjeravam izdati zapovijed
za vojni napad samo zato da ispadnem borben.“
„Postoji mnoštvo nerizičnih meta, gospodine predsjedniče. Nisam vam
mislila predložiti da napadnete Francusku. Možda neki od ciljeva bespilotnih
letjelica na Bliskom istoku, ali da sada umjesto njih pojačamo stvar pravim
zračnim napadom…“
„Ne. Odgovor je ne.“
Ona se podboči i zavrti glavom. „Vaša žena imala je pravo. Stvarno ste loš
političar.“
„Ali ona je to smatrala komplimentom.“
„Gospodine predsjedniče, mogu li biti otvorena?“ kaže.
„A dosad niste bili?“
Ispruži ruke kao da mi želi zorno prikazati situaciju ili me namjerava
preklinjati. „Vrlo je vjerojatno da će biti pokrenut postupak za vaš opoziv“,
kaže. „Ne poduzmete li nešto da preokrenete stvari, nešto dramatično,
senatori iz vaše vlastite stranke napustit će brod. A svjesna sam da vi sami
nećete dati ostavku. To vam je u genetskom kodu. A to znači da će
predsjednik Jonathan Lincoln Duncan u povijesti biti zapamćen po samo
jedinoj stvari. Kao prvi predsjednik kojega su smijenili s položaja.“
5.

N A K O N R A Z G O V O R A s Jenny i Carolyn krenem hodnikom u spavaću

sobu, gdje Deborah Lane već otvara torbu sa stvarčicama.
„Dobro jutro, gospodine predsjedniče“, kaže.
Skinem kravatu, otkopčam košulju. „I vama, doktorice.“
Zagleda se u mene, odmjeri me, ne čini se zadovoljna. Očito u zadnje
vrijeme na mnoge djelujem tako.
„Opet ste se zaboravili obrijati“, kaže.
„Kasnije ću.“ Zapravo je prošlo već četiri dana a da se nisam obrijao. Dok
sam bio na fakultetu, na Sveučilištu Sjeverna Karolina, bio mi je to kao neki
praznovjerni ritual – za vrijeme ispitnih rokova nisam se brijao. Obično bih
izazvao čuđenje jer, dok bih svoju kosu mogao opisati kao svijetlosmeđu,
brada je bila sasvim druga priča; tu se nekako potkrao neki crveni pigment pa
je vatreno crvenkaste nijanse. A i brzo raste, do kraja roka već bih zaradio
nadimak Paul Bunyan1.
Nakon fakulteta zaboravio sam na to. Sve dosad.
„Izgledate umorno“, kaže. „Koliko ste sati noćas spavali?“
„Oko dva, tri.“
„To nije dovoljno, gospodine predsjedniče.“
„Trenutačno imam dosta važnih stvari u igri.“
„Ali nećete ih moći završiti lišavate li se sna.“ Položi mi stetoskop na gola
prsa.
Dr. Deborah Lane nije moja službena liječnica nego specijalistica za
hematologiju iz Georgetowna. Odrasla je u Južnoafričkoj Republici u vrijeme
aparthejda, ali je pobjegla studirati u Sjedinjene Države i nikad se nije vratila.
Njezina vrlo kratko ošišana kosa sada je posve sijeda. Pogled joj je ispitujući,
ali blag.
U zadnjih tjedan dana svakodnevno dolazi u Bijelu kuću jer to je mnogo
lakše i svakako izaziva manju pozornost kada žena profesionalna izgleda –
čak i ne s osobito prikrivenom liječničkom torbom – dolazi u Bijelu kuću
umjesto da predsjednik svakodnevno odlazi u Sveučilišnu bolnicu MedStar u
Georgetownu.
Stavlja mi traku za mjerenje tlaka oko ruke. „Kako se danas osjećate?“
„Užasno me boli stražnjica“, kažem. „Možete li provjeriti da mi se to
možda nije zavukao predsjednik Zastupničkog doma?“
Pogleda me, ali ne nasmijavši se. Čak ni malčice.
„U fizičkom smislu“, nastavljam, „dobro sam.“
Približi mi svjetiljku ustima. Pažljivo mi pogleda torzo, trbuh, ruke i noge,
okrene me pa pregleda odostraga.
„Podljevi se pogoršavaju“, kaže.
„Znam.“ U početku je izgledalo kao osip. Sada izgleda kao da me netko
mlati čekićem odostraga po nogama.
Za moga prvog mandata, kao guvernera Sjeverne Karoline, dijagnosticiran
mi je krvni poremećaj koji se zove imunološka trombocitopenija, što
pojednostavljeno znači manjak trombocita. Krv mi se ne zgrušava onako kako
bi trebala. Tada sam to objavio u javnosti, rekavši istinu – bolest uglavnom
nije smrtonosna. Rečeno mi je da izbjegavam aktivnosti koje mogu izazvati
krvarenje, što za čovjeka u četrdesetima i nije neki problem. Odavno sam bio
prestao igrati bejzbol, a borbe s bikovima i žongliranje noževima ionako me
nisu privlačili.
Poremećaj se pogoršao dva puta za vrijeme moga guvernerskog mandata,
ali tijekom predsjedničke kampanje povukao se. Vratio se kada i Rachelin rak
– moja liječnica uvjerena je da ga potiče stres – ali tada ga nije bilo teško
izliječiti. Vratio mi se prije tjedan dana pojavom modrica na potkoljenicama.
Nagle promjene boje kože i širenje podljeva oboma nam poručuju isto – ovo
je najgori napad koji sam dosad imao.
„Glavobolja?“ pita liječnica. „Vrtoglavica? Groznica?“
„Ne, ne i ne.“
„Umor?“
„Da, zato što nedovoljno spavam.“
„Krvari li vam iz nosa?“
„Ne.“
„Krvari li vam iz desni?“
 „Četkica je čista.“
„Imate li krvi u urinu ili stolici?“
„Ne.“ Teško je ostati ponizan kada ti sviraju himnu čim udeš u prostoriju,
kada svjetske burze ovisi o svakoj tvojoj riječi i kada je najveći svjetski vojni
arsenal pod tvojim zapovjedništvom, ali trebaš li se spustiti na zemlju, prigni
se da provjeriš ima li krvi u stolici.
Odmakne se od mene i nešto pjevuši. „Ponovno ću vam izvaditi krv“, kaže.
„Vaš jučerašnji nalaz me zabrinuo. Imali ste ispod 20.000. Ne znam kako ste
me uspjeli odgovoriti od toga da vas smjesta zadržim u bolnici.“
„Odgovorio sam vas od toga“, kažem, „zato što sam predsjednik
Sjedinjenih Država.“
„Stalno to zaboravljam.“
„Mogu ja izdržati i sa 20.000, doktorice.“
Normalan broj krvnih pločica kreće se između 150.000 i 450.000 u jednoj
mikrolitri. Znači da 20.000 i nije neka sreća, ali to je još uvijek iznad kritične
brojke.
„Uzimate steroide?“
„Redovito.“
Gurne ruku u torbu pa mi vatom utrlja alkohol u ruku. Ne veselim se
vađenju krvi jer nije osobito spretna s iglom. Nema prakse. Ona je specijalist
takvog ranga da te stvari obično obavlja netko drugi. Ali moram ograničiti
broj ljudi koji znaju za ovaj problem. Ako je javnosti i poznato da imam
trombocitopeniju, nitko ne mora znati u koliko je lošoj fazi sada, osobito ne
upravo sada. Tako da zasad u to ne može biti uključen nitko drugi osim nje.
„Hajmo napraviti tretman bjelančevinama“, kaže.
„Što,sada?“
„Da, sada.“
„Kada smo ga zadnji put radili, veći dio dana nisam mogao sastaviti suvislu
rečenicu. Neće ići, doktorice. Ne danas.“
Zastane i povuče vatu s alkoholom prema prstima.
„Onda infuziju steroida.“
„Ne. Već mi i tablete stvaraju zbrku u glavi.“
Ona malo nagne glavu razmišljajući što da kaže. Ja ipak nisam običan
pacijent. Većina pacijenata čini ono što im liječnik kaže. Većina pacijenata
nisu vode slobodnoga svijeta.
Vrati se pripremanju moje ruke, namrštena, sve dok igla nije spremna.
„Gospodine predsjedniče“, kaže tonom koji sam zadnji put čuo od svojih
profesora, „ostalima možete naređivati što da čine. Ali ne i svome tijelu.“
„Doktorice, ja…“
„Postoji rizik od unutarnjeg krvarenja“, kaže. „Moždanog krvarenja. Mogli
biste imati udar. Koje god probleme trenutačno rješavali, nisu vrijedni tog
rizika.“
Pogleda me u oči. Ne odgovaram. A to je već samo po sebi odgovor.
„Tako je ozbiljno?“ prošapće. Zavrti glavom, odmahne rukom. „Nemojte.
Znam da mi ne možete reći.“
Da, tako je ozbiljno. Napad se može dogoditi za jedan sat ili kasnije
tijekom dana. Mogao se dogoditi i prije dvadeset sekundi, i već je ovdje
mogla biti Carolyn da mi kaže da se dogodio.
Ne mogu biti izvan službe ni jedan sat, a kamoli nekoliko sati. Rizik je
prevelik.
„Morat ćemo pričekati“, kažem. „Nekoliko dana, vjerojatno.“
Pomalo uznemirena onime što ne zna, ona samo kimne i zabije mi iglu u
ruku.
„Udvostručit ću steroide“, kažem, što znači da ću se osjećati kao da sam
popio četiri umjesto dva piva. Moram napraviti neki kompromis. Ne mogu
napustiti službu, ali moram ostati živ.
Šutke obavlja posao, stavlja izvađenu krv u torbu i sprema se poći. „Vi
imate svoj posao, a ja svoj“, kaže. „Za dva sata imat ću nalaze. Ali oboje smo
svjesni da vaše brojke drastično padaju.“
„Da, jesmo.“
Zastane na vratima i okrene se prema meni. „Nemate još nekoliko dana,
gospodine predsjedniče“, kaže. „Možda nemate čak ni jedan.“
6.

D A N A S , I S A M O danas, slavit će.

To im mora priuštiti. Njegov mali tim radio je danonoćno, usredotočeno i
predano, i to s velikim uspjehom. Svima je potreban odmor.
Povjetarac s rijeke promrsi mu kosu. Povuče dim cigarete, užaren vršak
zasja u izmaglici sutona. Uživa u pogledu s terase luksuzne mansarde
okrenute prema rijeci Spree, s druge strane huči grad – East Side Gallery,
mjesto kulturnih i društvenih događanja. Večeras je koncert u Mercedes-Benz
areni. Naziv sastava ništa mu ne znači, ali prigušeni zvukovi što dopiru na
drugu stranu rijeke govore mu da je riječ o heavy metal gitari i snažan bas.
Ovaj dio Berlina silno se promijenio otkako je zadnji put bio ovdje, prije
nepune četiri godine.
Okrene se i pogleda unutrašnjost luksuzne mansarde, 160 kvadratnih
metara, s četiri spavaće sobe i otvorenom kuhinjom spojenom s dnevnim
boravkom u kojoj se članovi njegova tima upravo smiju i mašu rukama,
natačući si šampanjac i vjerojatno već pripiti. Njih četvorica, svaki genij u
svome području, nitko stariji od dvadeset pet, a neki od njih vjerojatno još
djevci.
Elmurod, kojemu se trbuh prelijeva preko pojasa, neuredne brade i s
ružnom plavom kapom na glavi, na kojoj piše VETERAN III. SVJ. RATA.
Mahmad, koji je već skinuo košulju, upravo pokazuje nimalo impresivne
bicepse u tobože bodybuilderskoj pozi. Sva četvorica okrenu se prema
vratima, a Elmurod krene prema njima. Nakon što otvori vrata, ulazi osam
djevojaka, sve sa sređenim frizurama i u pripijenim haljinama, savršeno
čvrstih tijela, svaka s pozamašnom svotom u džepu, koju su dobile da bi
njegovu timu priuštile nezaboravnu noć.
On oprezno zakorači terasom, ni časa ne zaboravljajući senzore za toplinu i
pritisak – koji su sada, doduše, isključeni – podešene da cijelu terasu dignu u
zrak spusti li se na nju išta teže od ptice. Koštalo ga je to gotovo milijun eura,
ta mjera predostrožnosti.
Ali, što je milijun eura u usporedbi sa sto milijuna koje će zaraditi?
Jedna od prostitutki, Azijka kojoj ne može biti više od dvadeset, s grudima
koje ne mogu biti prave, i iznenadnim interesom za njega koji ne može biti
iskren, prilazi mu dok se on vraća u stan i zatvara vrata za sobom.
„Wie lautet dein Name?“ pita ga. Kako se zoveš?
On se osmjehne. Ona samo flertuje, igra onu igru koja se od nje traži.
Svejedno joj je što će joj odgovoriti.
Ali postoje i oni koji bi dali sve, ili učinili sve, samo da saznaju odgovor na
njezino pitanje. I barem jedanput, on bi rado zaboravio na oprez i iskreno
odgovorio.
Ja sam Suliman Cindoruk, rekao bi. I upravo se spremam resetirati svijet.
7.

Z A T V A R A M F A S C I K L na stolu nakon što sam pregledao razne mjere koje

su moj savjetnik Danny Akers i njegov tim pripremili za mene nakon
konzultacija s glavnim državnim tužiteljem.
Nacrt uredbe kojom ću proglasiti izvanredno stanje u cijeloj zemlji i
memorandum koji obrazlaže ustavnost takvog postupka.
Nacrt zakonske odredbe za Kongres i nacrt uredbe kojom se u cijeloj zemlji
privremeno obustavlja habeas corpus2.
Uredbu kojom se uvodi kontrola cijena i raspoloživosti razne robe široke
potrošnje te donošenje zakonskih akata, gdje je to potrebno.
Molim Boga da do svega toga ne dode.
„Gospodine predsjedniče“, kaže JoAnn, moja tajnica, „predsjednik
Zastupničkog doma.“
Lester Rhodes ljubazno se smješka JoAnn i korača prema Ovalnom uredu
ispružene ruke. Ja sam već zaobišao svoj radni stol i krećem mu ususret.
„Dobro jutro, gospodine predsjedniče“, kaže rukujući se sa mnom i motreći
me, vjerojatno u čudu što mi je brada neobrijana.
„Gospodine predsjedniče Zastupničkog doma“, kažem. Obično tome
dodam Hvala što ste došli ili Drago mi je što vas vidim, ali ne uspijevam
istisnuti takve ljubaznosti za ovog čovjeka. Na kraju krajeva, upravo je
Rhodes osmislio strategiju preuzimanja Zastupničkog doma od strane njegove
stranke izborima u pola mandata, zasnivajući to isključivo na obećanju „vratit
ćemo zemlju na pravi put“ i onom smiješnom „izvještaju“ o mojim
dotadašnjim rezultatima koji je prenapuhao, ocijenivši moju vanjsku politiku,
ekonomiju i neke goruće teme sloganom „Duncan je uprskao“.
On sjeda na kauč, a ja u naslonjač. Povuče rukave sakoa i smjesti se.
Odjeven je za ulogu moćnog zakonodavca: sivkasto plava košulja s bijelim
ovratnikom i manšetama, savršeno vezana jarko crvena kravata, tu su sve boje
naše zastave.
Još ga nije napustila blistava samodopadnost osobe koja se tek dokopala
moći. Na sadašnjem je položaju tek pet mjeseci. Još nije spoznao svoja
ograničenja. A to ga čini još opasnijim.
„Pitao sam se zašto ste me pozvali“, kaže. „Znate da se na vijestima
spekulira o pregovorima između nas dvojice. Vi pristajete odreći se drugoga
mandata, a ja opozivam saslušanje.“
Polako kimnem. I ja sam to čuo.
„Ali rekao sam svojim suradnicima neka ponovno pogledaju snimke naših
ljudi zarobljenih prilikom Pustinjske oluje, među kojima je bio i vodnik
Duncan. Neka obrate pozornost na to kako su prestravljeni. Kako su samo
morali biti prestravljeni kada su pred kamerama optužili vlastitu zemlju. A
onda, nakon što to pogledaju, neka se upitaju što su to Iračani morali učiniti
Jonu Duncanu kada je jedini među američkim zarobljenicima odbio govoriti
pred kamerama. I nakon što se pozabavite time, rekao sam im, upitajte se je li
Jon Duncan tip koji će se povući pred hrpicom kongresmena.“
A sve to znači da još nema pojma zašto sam ga pozvao.
„Lestere“, kažem, „znate li zašto nikad ne govorim o tome? O onome što
mi se dogodilo u Iraku.“
„Ne“, odgovara. „Iz skromnosti, pretpostavljam.“
Zavrtim glavom. „U ovom gradu nema skromnih. Ne, razlog što to ne
spominjem jest taj što su neke stvari važnije od politike. Većina kongresmena
nikada neće morati naučiti tu lekciju. Ali da bi vlada mogla funkcionirati na
dobrobit zemlje, predsjednik Zastupničkog doma to mora naučiti. Što prije, to
bolje.“
Širi ruke, dajući mi do znanja da je spreman čuti što mu zapravo želim reći.
„Lestere, koliko sam puta otkako sam predsjednik odbio razgovarati o
tajnim operacijama s Odborima za obavještajne službe? Ili, ako je bila riječ o
nečemu osobito škakljivom, s Osmeročlanim vijećem?“
Prema zakonu, moram imati indicije prije nego što pokrenem tajnu
operaciju, a saznanje o tim indicijama moram predočiti Odborima za
obavještajne službe Kongresa – koliko god je moguće prije početka planirane
akcije. Ali, ako je riječ o osobito osjetljivoj stvari, imam pravo ograničiti
odavanje podataka na Osmeročlano vijeće, koje čine predsjednik
Zastupničkog doma, predstavnik opozicije u Domu, predstavnici vladajućih i
opozicije u Senatu te predsjednici dvaju obavještajnih odbora.
„Gospodine predsjedniče, ja sam na ovom položaju tek nekoliko mjeseci.
Ali u tom vremenu, prema mojim saznanjima, uvijek ste se odazivali svojoj
obvezi suradnje.“
 „A vaš prethodnik, uvjeren sam da vam je on rekao da sam se uvijek
odazivao i dok je on bio predsjednik Zastupničkog doma.“
„Da, raspolažem takvim saznanjima“, složi se on. „Zato je još više
uznemirujuće što čak i Osmeročlano vijeće ne zna ništa o događajima u
Alžiru.“
„Ono što me brine, Lestere, jest to što vi ne shvaćate da zacijelo imam
valjane razloge zbog kojih ovoga puta ništa ne odajem.“
Vilice mu se stisnu, blijedo lice obliju naznake boje. „Čak i nakon što je to
već svršena stvar, gospodine predsjedniče? Vi imate ovlasti prvo djelovati, a
potom objasniti svoj postupak – ali vi ni sada ništa ne objašnjavate, nakon
debakla u Alžiru. Nakon što ste tom monstrumu dopustili da pobjegne.
Prekršili ste zakon.“
„Upitajte se zašto, Lestere.“ Zavalim se u naslonjaču. „Zašto tako
postupam? Itekako svjestan kako ćete reagirati. Znajući da vam pružam
razloge za opoziv na srebrnom pladnju.“
„Moguć je samo jedan odgovor, gospodine.“
„Je li? A koji to, Lestere?“
„Pa, ako smijem biti otvoren…“
„Ovdje smo samo nas dvojica.“
„Onda dobro“, kaže. „Odgovor je da nemate valjano objašnjenje za ono što
ste učinili. Pokušavate se nagoditi za nekakvo primirje s tim terorističkim
gadom i spriječili ste one militante da ga ubiju kako biste mogli nastaviti
pregovore oko tko zna kakve nagodbe o miru, ljubavi i harmoniji koje ste
umislili da možete postići. To vam je gotovo i prošlo. Nikada ne bismo ni
saznali za Alžir. Vi biste sve to poricali.“
Nagne se naprijed, pogledavši me ravno u oči s takvom žestinom da su
njegove gotovo zasuzile. „Ali onda je ubijen taj američki mladić i oni su to
objavili da cijeli svijet vidi. Uhvatili su vas u nedjelu. Ali vi i dalje šutite. Jer
ne želite da itko zna što činite, sve dok to ne bude potpisano, zapečaćeno i
otposlano.“ Upre prstom u mene. „Znajte da se Kongres neće odreći svoje
nadzorne funkcije u ovom slučaju. Dok sam ja predsjednik Zastupničkog
doma, nema tog predsjednika države koji će trčkarati uokolo i na svoju ruku
dogovarati se s teroristima, koji ionako ništa neće ispoštovati, pa ispadamo
kao mlakonje. Dok sam ja…“
„To će biti dovoljno, Lestere.“
„… predsjednik Zastupničkog doma, ja ću…“
 „Dosta!“ Ustanem. A nakon što je časak ostao zatečen, i Lester ustane.
„Neka vam bude jasno“, kažem. „Ovdje nema kamera. Nemojte se
pretvarati da vjerujete u ono što govorite. Nemojte se pretvarati da vjerujete
kako se ja ujutro budim samo da bih teroristima šaputao slatke riječi. I vi i ja
znamo kako bih smjesta ščepao to smeće kada bih mislio da je to u interesu
naše zemlje. Sve je ovo vješta politička igra, Lestere, to vam priznajem – te
budalaštine koje sipate posvuda o tome kako ja želim ‘voditi ljubav a ne rat’
protiv Sinova džihada. Ali nemojte mi dolaziti u Ovalni ured glumatati da
zaista vjerujete u to.“
On zatrepće, izbačen iz ravnoteže. Nije navikao da više itko viče na njega.
Ali šuti jer zna da imam pravo.
„Ja vam činim itekakvu uslugu, Lestere, sa svime ovime. Idem vam na ruku
svojom šutnjom. Svaka sekunda moje šutnje ulje je na vašu vatru. Šibate me
pred javnošću. A ja sjedim i kažem samo: ‘Hvala vam, gospodine, može li
još?’ Sigurno imate toliko pameti kako biste shvatili da ako postupam protiv
vlastita političkog instinkta i šutim, zacijelo imam vraški dobar razlog za to.
Da je na kocki nešto od životne važnosti.“
Lester uspijeva neko vrijeme zadržati pogled prema meni. A onda ga spusti.
Gurne ruke u džepove i zaljulja se na petama.
„Onda mi recite“, kaže. „Ne Odboru za obavještajne službe, ne
Osmeročlanom vijeću. Već meni. Ako je tako važno kao što tvrdite, recite mi
o čemu je riječ.“
Lester Rhodes svakako je posljednja osoba na svijetu kojoj bih povjerio sve
pojedinosti. Ali ne mogu mu to reći.
„Ne mogu. Lestere, ne mogu. Molim vas da mi vjerujete.“
Postojala su vremena kada bi takva rečenica predsjednika države upućena
predsjedniku Zastupničkoga doma nešto značila. No ti su dani davno prošli.
„Ne mogu pristati na to, gospodine predsjedniče.“
Zanimljiv izbor riječi – ne mogu umjesto ne želim. Lester je pod velikim
pritiskom svojih stranačkih kolega, osobito onih bljuvača vatre koji reagiraju
na svaki isječak razgovora na društvenim mrežama i u intervjuima te
zakuhavaju stvar. Bilo to istinito ili ne, vjerovao on u to ili ne, oni su dosad
već stvorili karikiranu sliku o meni, a predsjednik Zastupničkog doma ne
može si dopustiti da u javnost procuri vijest kako je u ovom važnom trenutku
odlučio povjerovati toj karikaturi.
„Prisjetite se kibernetičkog napada u Torontu“, kažem mu. „Sinovi džihada
nisu preuzeli odgovornost za to. Razmislite malo o tome. Oni uvijek preuzmu
odgovornost. Svaki napad koji su izveli bio je popraćen porukom Zapadu
neka se kloni njihova dijela svijeta, srednje i jugoistočne Europe. Neka
povuče svoj novac i vojne postrojbe odande. Ali ovoga puta, to je izostalo.
Zašto, Lestere?“
„Vi biste meni mogli reći zašto“, odgovara.
Kretnjom mu dajem znak neka sjedne pa se i sam spustim u naslonjač.
„Ovo je samo za vaše uši“, kažem.
„Da, gospodine.“
„Odgovor je da ne znamo zašto. Ali, što ja pretpostavljam? Toronto je bio
probni napad. Dokaz da su sposobni izvesti posao. Vjerojatno da bi iznudili
predujam za pravi posao.“
Zavalim se u naslonjaču i pustim da mu to sjedne. Ima smeten izraz djeteta
koje shvaća da bi nešto trebalo razumjeti ali ne razumije, a ne želi priznati.
„I zašto ga onda ne ubiti?“ pita. „Zašto ga onda spasiti u onom napadu u
Alžiru?“
Piljim u njega.
„Samo za moje uši.“
Ne mogu mu odati sve pojedinosti, ali mogu mu ponuditi nešto čime će se
moći pozabaviti.
„Nije nam bila namjera spasiti Sulimana Cindoruka“, kažem. „Pokušavali
smo ga uhvatiti.“
„Pa onda…“ on raširi ruke. „Zašto ste spriječili one militante?“
„Oni ga nisu htjeli uhvatiti, Lestere. Htjeli su ga ubiti. Namjeravali su
gađati projektilima kuću u kojoj je bio smješten.“
„Pa?“ Lester slegne ramenima. „Zarobljen terorist, mrtav terorist – koja je
razlika?“
„U ovom slučaju golema“, kažem. „Suliman Cindoruk treba mi živ.“
Lester se zagleda u svoje ruke, vrti vjenčani prsten. Sluša, ništa ne otkriva.
„Naši su nam obavještajci javili da su ga militanti pronašli. To je bilo sve
što znamo. Mogli smo se samo prikačiti na njihovu operaciju u Alžiru,
pokušati spriječiti njihov napad i sami uhvatiti Sulimana. Spriječili smo
njihov napad, ali u kaosu koji je nastao, Suliman nam je utekao. I da, jedan
Amerikanac je poginuo. Ono za što smo željeli da ostane tajna operacija u
samo nekoliko sati postalo je viralni hit na društvenim mrežama.“
 Lester premeće po glavi informacije, zaškilji, kima glavom.
„Ne vjerujem da Suliman radi sam“, kažem. „Mislim da radi za nekoga.
Također mislim da je Toronto bio samo zagrijavanje, probna akcija, predjelo.“
„A glavno jelo smo mi“, prošapće Lester. „Tako je.“
„Kibernetički napad“, promumlja. „Veći nego u Torontu.“
„Takav da će u usporedbi s njim Toronto izgledati kao puka ogrebotina.“
„Kriste.“
„Trebam Sulimana živa jer je lako moguće da je on jedina osoba koja je to
sposobna zaustaviti. A može nam i odati tko ga je unajmio te tko još
eventualno radi s njim. Ali ne želim da itko zna ono što ja znam i ono što
pretpostavljam. Pokušavam izvesti nešto što je Sjedinjenim Državama teško
učiniti – provući se ispod radara.“
Na njegovu licu pojavi se iskrica razumijevanja. Nasloni se u kauču
kretnjom čovjeka koji u ruci drži sve karte. „Želite reći da će se naše
saslušanje umiješati u vaša nastojanja.“
„Bez ikakve sumnje.“
„Zašto ste onda uopće pristali svjedočiti?“
„Da dobijem na vremenu“, kažem. „Još početkom ovoga tjedna htjeli ste
izvući cijeli moj tim za nacionalnu sigurnost pred svoj odbor. To nisam
mogao dopustiti. Zato sam ponudio sebe u zamjenu za vrijeme.“
„Ali sada vam treba još više vremena. Više od sljedećeg ponedjeljka.“
„Da.“
„I želite da odem svojim ljudima u Kongresu i kažem da bismo vam ga
trebali dati.“
„Tako je.“
„Ali ne mogu im reći zašto. Ne mogu im reći ništa od ovoga. Mogu im
samo reći to da sam vam odlučio ‘vjerovati’.“
„Vi ste njihov voda, Lestere. Dakle, budite voda. Recite im da ste zaključili
kako je u interesu naše zemlje privremeno prekinuti sva saslušanja.“
On spusti glavu, protrlja ruke, očito se zagrijava za govor koji je vjerojatno
uvježbavao pred zrcalom prije dolaska ovamo.
„Gospodine predsjedniče“, kaže. „Razumijem da ne želite naše saslušanje.
Ali kao što vi imate svoje odgovornosti, i mi imamo odgovornost nadzora,
čija je svrha kontrola izvršne vlasti. Moji članovi izabrali su me kako bismo
služili tom nadzoru. Ne mogu im reći da zanemarimo svoju odgovornost.“
Ionako je bilo svejedno što ću mu danas reći. On ima svoju skriptu i drži se
nje. Tu nije riječ o domoljublju. Da je ovom tipu ikad i sinula neka nesebična
zamisao, kako je znala govoriti moja mama, ugasila bi se od puke
usamljenosti.
Ali ne odustajem.
„Ako sve ovo uspije“, kažem, „i zaustavimo teroristički napad, stat ćete
meni uz bok. Objavit ću svima da je predsjednik Zastupničkog doma
zanemario stranačka razmimoilaženja i učinio pravu stvar za svoju zemlju.
Uzdići ću vas kao primjer kako bi vlada trebala funkcionirati. Doživotno ćete
biti predsjednik Zastupničkog doma.“
On nastavlja kimati, pročisti grlo. Počinje ritmički lupkati nogom po podu.
„Ali ako…“ Ne može se natjerati da završi rečenicu.
„Ako stvari podu po krivu? Onda ću ja preuzeti krivnju. Za sve.
„Ali i mene će optuživati“, kaže. „Zato što sam zaustavio saslušanje ne
ponudivši članovima odbora i javnosti ikakvo objašnjenje. Ne možete mi
obećati da ću ja iz ovoga izaći neokaljana obraza…“
„Lestere, sami ste pristali obavljati ovu dužnost. Bili vi svjesni onoga što
ona uključuje ili ne, sviđalo vam se to ili ne. Imate pravo. Tu nema nikakvih
obećanja. Ništa nije izvjesno. Ja sam vrhovni zapovjednik koji vas gleda
ravno u oči i kaže da je sigurnost ove zemlje ugrožena i da mi je potrebna
vaša pomoć. Hoćete li mi pomoći ili ne?“
Ne treba mu dugo. Napne vilicu, zagleda se u svoje ruke. „Gospodine
predsjedniče, rado bih vam izišao u susret, ali morate me shvatiti, mi imamo
odgovornost…“
„Kvragu, Lestere, stavite svoju zemlju ispred toga!“ Prebrzo se odgurnem
iz stolice, zavrti mi se od bijesa. „Gubim vrijeme.“
Lester se diže s kauča, opet popravi rukave sakoa, poravna kravatu. „Dakle,
vidimo se u ponedjeljak?“ Kao da ga se ništa od onoga što sam izrekao nije ni
dotaklo. Stalo mu je samo do toga da se vrati svojim stranačkim kolegama i
kaže im da mi se suprotstavio.
„Vi mislite da znate što činite“, kažem, „ali nemate blagoga pojma.“
8.

Z U R I M U V R A T A nakon što je Rhodes izišao. Ni sam ne znam što sam

uopće očekivao od njega. Domoljublje staroga kova? Možda neki osjećaj
odgovornosti? Barem malo povjerenja u predsjednika?
Kako da ne. Nitko više nikomu ne vjeruje. U današnjem okruženju nikakva
korist od povjerenja. Sve ih potiče u suprotnom smjeru.
I tako će Rhodes otići svojima i povesti napad na mene koji zapravo ne
može kontrolirati jer njegovi stranački istomišljenici trzaju se na svaki tweet.
Ima dana kad ni moji kolege nisu mnogo bolji. Sudjelovanje u našoj
demokraciji kao da pokreću svjetovi Twitera, Snapchata, Facebooka i 24-
satnih vijesti s instant-odgovorima. Suvremenom tehnologijom koristimo se
kako bismo se vratili primitivnim oblicima međuljudskih odnosa. Mediji
znaju što prolazi – konflikti i podjele. Osim toga, to je brzo i lako. I prečesto,
srdžba se čini učinkovitijom od pravih odgovora, a nesnošljivost od razuma;
dok emocije pobijaju dokaze. Licemjerna, podrugljiva rečenica, koliko god
krivotvorena, doživljava se istinitom dok se smiren, osmišljen odgovor
doživljava kao stereotipan i lažan. Podsjeća me to na jedan stari politički vic:
Zašto su ti ljudi antipatični već na prvu loptu? Zbog uštede vremena.
Gdje je nestalo nepristrano novinarstvo zasnovano na činjenicama? Postalo
ga je teško uopće i definirati jer granica između činjenica i fikcije, između
istine i laži, iz dana u dan postaje sve nejasnijom.
Ne možemo opstati bez slobodnog tiska, odana očuvanju te fine granice i
dovoljno pouzdana da prati činjenice tamo kamo zaista vode. Ali današnje
okruženje stvara ozbiljan pritisak na naše novinare, barem na one političke, da
čine upravo suprotno – da se koriste svojom moći i da, riječima jednog
mudrog kolumnista, sve političare oslikaju kao „nenormalne“, čak i one
poštene, sposobne, nerijetko zbog relativno nevažnih stvari.
Poznavaoci situacije nazivaju to lažnom ravnotežom. Kada novinar kod
neke osobe ili stranke otkrije golemu nepravilnost, kod druge osobe ili stranke
napuhat će kakvu sitnicu kako ga ne bi optužili za pristranost. Prenapuhane se
sitnice isplate: veća gledanost, milijuni tiveetova i više materijala za talk show
emisije. Kada se krupne i sitne izjednačavaju, kampanje i vlade posvećuju
premalo vremena i energije temama koje su našim ljudima najhitnije. Čak i
kada im pokušamo posvetiti vrijeme, zagluši nas neka senzacionalna vijest
dana.
Sve to ima svoju cijenu. Stvara frustraciju, polarizaciju, paralizira društvo,
utječe na donošenje loših odluka i na propuštanje prilika. Ali s obzirom na to
da ne postoji nikakav poticaj da se nešto stvarno promijeni, sve više političara
povodi se za linijom manjeg otpora, potpirujući vatre srdžbe i nesnošljivosti
tamo gdje bi zapravo trebali djelovati kao vatrogasci. Svi znaju da je to krivo,
ali trenutačna korist tako je velika da nastavljamo bauljati na taj način,
pretpostavljajući da će naš Ustav, naše javne institucije i vladavina prava
podnijeti svaki novi udar i neutralizirati trajnu štetu našim slobodama i načinu
života.
Kandidirao sam se za predsjednika upravo zato da bih prekinuo taj začarani
krug. Nadam se da je to još moguće. Ali u ovom trenutku najprije moram
riješiti neke stvari.
Ulazi JoAnn i kaže: „Stigli su Danny i Alex.“
JoAnn je svojedobno radila za guvernera kojega sam bio naslijedio u
Južnoj Karolini. Dok je on odlazio a ja se uhodavao, vodila je primopredaju
tako učinkovito da sam bio zapanjen. Svi su je se bojali. Govorili su mi neka
je ne uzimam zato što je „njihova“ – iz oporbene stranke – ali JoAnn mi je
rekla: „Gospodine guverneru, upravo sam se rastala, imam dvoje djece koja
idu u školu i bez novca sam. Nikada ne kasnim, ne odlazim na bolovanje,
mogu tipkati brže nego što vi možete govoriti, a budete li pravili budalu od
sebe, ja ću vam to prva reći.“ Otad je sa mnom. Njezin najstariji sin upravo se
zaposlio u Ministarstvu financija.“
„Gospodine predsjedniče“, kaže Danny Akers, moj pravni savjetnik u
Bijeloj kući. Danny i ja bili smo susjedi, vrata do vrata, u okrugu Wilkes u
Sjevernoj Karolini, odrastajući u gradiću na području od nepuna dva četvorna
kilometra, ugniježdenu između autoceste i samo jednoga semafora. Plivali
smo, išli u ribolov, vozili se na skejtbordima, igrali bejzbol, išli zajedno u lov.
Jedan drugoga naučili smo vezati kravatu i upaliti automobil bez ključa,
zategnuti najlonsku nit ribičkoga štapa i bacati bejzbolsku loptu na sve
moguće načine. Sve smo prošli zajedno – od osnovne škole pa do koledža.
Čak smo se zajedno prijavili u vojsku, priključivši se Američkim vojnim
rendžerima nakon koledža. Jedino što nismo proživjeli zajedno bila je
Pustinjska oluja – za razliku od mene, Danny nije bio dodijeljen Satniji
Bravo, i nije sudjelovao u borbama u Iraku.
Dok sam se, uzaludno, pokušavao oporaviti od rana zadobivenih u
Pustinjskoj oluji i profesionalno igrati bejzbol u Memphisu, Danny je upisao
pravo na Sveučilištu Sjeverna Karolina. Upravo me on i upoznao s Rachel
Carson, studenticom treće godine u vrijeme kada sam ja tek upisao prvu
godinu prava.
„Gospodine predsjedniče.“ Alex Trimble – s grudima širine bureta i kosom
podšišanom na kratko, tik uz tjeme, već na prvi pogled odašilje poruku „Tajna
služba“. Nije baš najveća šaljivčina koju sam imao priliku susresti, ali je
iskren, čvrst karakter, a moje obavještajne poslove vodi učinkovito kao da
smo u vojsci.
„Sjednite, sjednite.“ Trebao bih se vratiti za radni stol, ali sjedam na kauč.
„Gospodine predsjedniče“, kaže Danny, „evo moga memoranduma na
glavu 18, odjeljak 3056.“ Pruža mi dokument. „Želite li dužu ili kraću
verziju?“ pita, iako već zna odgovor.
„Kraću.“ Zadnje što mi sada treba jest čitanje pravničkim žargonom. Ne
sumnjam u to da je memorandum precizno sročen. Kao tužitelj, uvijek sam
volio bojno polje sudnice, ali Danny je volio teoriju, zabavljalo ga je pratiti
najnovija tumačenja Vrhovnoga suda, raspravljati o pravnim finesama i
udubljivati se u slovo zakona. Napustio je svoju odvjetničku tvrtku da bi radio
kao moj savjetnik kada sam postao guverner Sjeverne Karoline. Tu se odlično
snašao, sve dok ga tadašnji predsjednik nije imenovao u Žalbeni sud SAD-a
za Četvrti okrug. Volio je taj posao i zadovoljno bi ga radio do kraja života da
ja nisam bio izabran za predsjednika i opet ga zamolio da mi se pridruži.
„Samo mi reci što smijem a što ne“, kažem.
Danny mi namigne. „Zakon kaže da ne možete odbiti zaštitu. Ali postoji
presedan prema kojemu je možete privremeno odbiti kao dio svoga prava na
privatnost.“
Alex Trimble već mi upućuje znakovit pogled. Tu sam temu već jednom
bio načeo s njim, dakle nije baš sasvim neočekivana, ali očito se nadao da će
me Danny odgovoriti.
„Gospodine predsjedniče“, kaže Alex, „sa svim dužnim poštovanjem, ne
mislite to valjda ozbiljno.“
„Ozbiljno da ozbiljnije ne može biti.“
„Baš u ovom trenutku, gospodine…“
„To je već odlučeno“, kažem.
„Možemo vas štititi na daljinu“, odgovara. „Ili da se barem poduzmu neke
preliminarne mjere.“
„Ne.“
Alex čvrsto stisne rukohvat naslonjača i jedva primjetno zine. „Treba mi
minuta sa savjetnikom“, kažem mu. „Gospodine predsjedniče, molim vas,
nemojte…“
„Alex“, kažem. „Htio bih nakratko ostati nasamo s Dannyjem.“
Teško uzdahnuvši i vrteći glavom, Alex nas napušta.
Danny pogleda prema vratima da provjeri jesmo li sami. Zatim svrne
pogled prema meni.
„Čovječe, ludi si od kupusa“, kaže s onim starim naglaskom, ponavljajući
čest izraz moje mame. Sve ih pamti, kao i ja. Dannyjevi roditelji bili su dobri,
radišni ljudi, ali rijetko kod kuće. Otac mu je stalno radio prekovremeno kod
nekog prijevoznika, a majka u noćnoj smjeni u tvornici.
Moj otac bio je profesor matematike u srednjoj školi, poginuo je u
automobilskoj nesreći kada su meni bile četiri godine. I tako smo za vrijeme
moga djetinjstva živjeli od male preuranjene profesorske mirovine i onoga što
bi mama zaradila kao konobarica u Curly Rayju, nadomak Millers Creeka. Ali
noću je uvijek bila kod kuće pa je čuvala Dannyja za Akersove. Voljela ga je
kao da joj je drugi sin, kod nas je provodio isto onoliko vremena kao i kod
kuće.
Obično kada potakne ta sjećanja, usta mi se razvuku u osmijeh. Ali sada se
naginjem i trljam ruke.
„Dobro, hoćeš li mi reći što se događa?“ pokuša. „Počinješ me izluđivati.“
Što bih tek ja trebao reći? Osjećam kako me oprez polako napušta dok sam
ovako sam s Dannyjem. U ovom poslu, on i Rachel uvijek su bili moja
sigurna luka pred oluju.
Podignem pogled prema njemu. „Odavno već ne lovimo pastrve u Garden
Creeku“, kažem.
„I bolje. Jer nikad nisi naučio baciti udicu kako treba.“
Ni na to se ne osmjehnem.
„Na pravom si mjestu, gospodine predsjedniče“, kaže. „Ako se sprema
oluja, ti si taj kojega želim na zapovjedničkom mostu.“ Izdahnem, kimnem.
„Hej.“ Danny ustaje iz naslonjača i sjeda do mene na kauč. Lagano me
bubne po koljenu. „Biti na zapovjednom mjestu ne znači biti sam. Tu sam, uz
tebe. Uvijek na istome mjestu, bez obzira na tvoju titulu. I na tom ću mjestu
ostati.“
„Da, znam.“ Pogledam ga. „Znam to.“
„Nije riječ o tom sranju s optužnicom u vezi s opozivom, hm? Jer to će se
već samo riješiti. Lester Rhodes? Taj tip je takva budala, da se popisa u
vlastitu čizmu, ne bi znao izliti pišalinu bez pisanih uputa.“
Trsi se svim silama, izvukao je iz naftalina još jednu foru mame Lil.
Pokušava me vratiti k njoj, njezinoj snazi. Kada je tata poginuo, uzela je sve
uzde u ruke s ništa manje strogosti nego bilo koji narednik kojega sam poslije
upoznao; dobio bih pljusku kada bi čula neću ili ne mogu, govoreći mi da ću
ili učiti ili vidjeti svoga boga. Odlazila je na posao rano i vraćala se popodne s
dvije male stiroporske kutije, večerom za Dannyja i mene. Masirao sam joj
stopala dok nam je pregledavala zadaće i ispitivala nas kako je bilo u školi.
Uvijek je govorila: Vi momci niste dovoljno bogati da si možete priuštiti da ne
pazite.
„Riječ je o onoj drugoj stvari, je l’ tako?“ kaže Danny. „O kojoj mi ne
možeš ništa reći, zbog koje si u zadnja dva tjedna gotovo sve otkazao? Razlog
zbog kojega si iznenada postao tako zainteresiran za izvanredno stanje,
habeas corpus i kontrolu cijena? Stvari zbog koje šutiš o Sulimanu Cindoruku
i Alžiru, dok te Lester Rhodes šiba jezikom?“
„Da“, kažem. „O tome je riječ.“
„Da.“ Danny pročisti grlo, bubnja prstima. „U rasponu od 1 do 10“, kaže.
„Koliko loše?“
„Tisuću.“
„Isuse. I baš se moraš otkinuti s lanca? Bit ću ti iskren, to ti nije neka
pametna ideja.“
Možda je tako. Ali je najbolja koju imam.
„Strah te je“, kaže.
„Da. Strah me je.“
Dugo ostanemo tako, šuteći.
„Znaš li kad sam te zadnji put vidio ovako prestrašena?“
„Kada su stigli glasovi iz Ohija i shvatio sam da ću postati predsjednik?“
„Ne.“
„Kada sam saznao da se naša Satnija Bravo raspoređuje za vojnu akciju?“
„Ne.“
Pogledam ga.
„Kada smo silazili iz onog autobusa u Fort Benningu“, kaže. „A narednik
Melton počeo je vikati: ‘Gdje su ti vodnici? Gdje su ti jebeni mali studenti, te
sitne gnjide?‘Još nismo ni sišli s onoga vražjeg autobusa a narednik je već
oštrio nož za nas, momke s koledža, koji smo odmah kretali s višom plaćom i
višim činom.“
Nasmijem se. „Sjećam se.“
„Da. Takve stvari se ne zaboravljaju, ne misliš? Vidio sam ti izraz lica kada
smo krenuli prolazom između sjedala. I moj je vjerojatno bio isti. Prestrašeni
kao miševi u zmijskom gnijezdu. Sjećaš se što si učinio?“
„Upisao se u gaće?“
Danny se okrene i pogleda me ravno u oči. „Ne sjećaš se, ha, rendžeru?“
„Kunem ti se da ne.“
„Zakoračio si ispred mene“, kaže. „Ma nemoj?“
„Bome jesi. Ja sam sjedio do prolaza, a ti do prozora. I tako, kada smo
krenuli između sjedala, ja sam bio ispred tebe. Ali kada je narednik onako
podviknuo o momcima s koledža, gurnuo si me i stao ispred mene tako da
prvi siđeš iz autobusa i suočiš se s njim umjesto mene. Ma koliko te je bilo
strah, to je bila tvoja instinktivna reakcija, da me zaštitiš.“
„Zaista.“ Uopće se toga ne sjećam.
Danny me potapša po nozi. „Samo ti budi uplašen, predsjedniče Duncan“,
kaže. „I dalje si onaj u kojega se uzdam da će nas zaštititi.“
9.

D O K J O J S U N C E grije lice, a kroz slušalice struji glazba – Wilhelm

Friedemann Herzog izvodi sonate i partite za solo violinu Johanna Sebastiana
– Bach zaključuje da ne bi bilo loše razgledati National Mali.
Spomenik Abrahamu Lincolnu, s grčkim stupovima i impozantnim
mramornim kipom na vrhu stubišta koje kao da se diže u nedogled,
neprikladno je veleban, bolje bi odgovarao kakvom božanstvu nego
predsjedniku kojega poštuju zbog njegove skromnosti. Ali to je protuslovlje u
svojoj suštini američko, tipično za naciju koja je izgrađena na ideji slobode,
samostalnosti i osobnih prava, ali na tuđem teritoriju slobodno gazi upravo te
principe.
Te joj misli samo prolete glavom jer geopolitika nije ono što je pokreće. A
kao i sama zemlja, i ovaj spomenik, unatoč ironiji, nije ništa manje
veličanstven.
Jezero svjetluca pod suncem jutra koje korača prema podnevu. Memorijalni
spomenik veteranima, osobito onima Korejskoga rata, dirnuo ju je na način
koji nije očekivala.
Ali najviše joj se svidjelo ono što je posjetila ranije toga jutra – Kazalište
Ford, mjesto na kojemu je izvršen najdrskiji atentat na jednog predsjednika u
povijesti ove zemlje.
Dan je tako blistav da tjera čovjeka da škilji, zbog čega njezine prevelike
sunčane naočale djeluju prirodno. Stalno diže fotoaparat, bilježi sve –
spomenik Georgeu Washingtonu, Lincoln izbliza, Franklin i Eleanor
Roosevelt, natpise na spomeniku veteranima – kako bi imala pokriće zapita li
se itko kako je Isabella Mercado, a to je ime na njezinoj putovnici, provela
dan.
U ušima bolni vapaji zbora, razigrane violine Muke po Ivanu, dramatično
suočavanje Pilata, Krista i gomile.
Weg, weg mit dem, kreuzige inn!
Vodite, vodite ga, raspnite ga!
Zatvara oči, kao toliko puta dosad, gubeći se u glazbi, zamišlja sebe kako
sjedi u crkvi sv. Nikole u Leipzigu, gdje je „Muka“ prvi put izvedena, 1724.
godine, pitajući se kako se skladatelj osjećao kada je prvi put čuo izvedbu
svoga djela i gledajući kako se njegova ljepota prelijeva preko vjernika.
Rođena je u krivome stoljeću.
Kada otvori oči, ugleda neku ženu gdje sjedi na klupi dojeći dijete. Zadrhti.
Izvadi slušalice i promatra ženu pogleda spuštena na dijete koje siše, blag
osmijeh na majčinu licu. Eto, to je ono na što se misli, pomisli Bach, kada se
govori o „ljubavi“.
Sjeti se ljubavi. Svoje majke, sjećanje na nju više je od same slike, a sliku
održava s pomoću dviju fotografija koje je uspjela ponijeti u bijegu. Brata se
sjeća jasnije, premda je, nažalost, teško sjećati se ičega osim njegova
mrštenja, pogleda ispunjena mržnjom pri posljednjem susretu. On sada ima
ženu i dvije kćeri. Sretan je, misli. Ima ljubav, nada se.
Stavi još jedan bombon s dumbirom u usta i zaustavi taksi.
„Ugao Jugozapadne ulice M i Jugozapadne ulice Capitol“, kaže i po svoj
prilici zazvuči kao turist, što je dobro.
Potisne mučninu izazvanu mirisom nečega masnoga i trzajima taksija.
Ponovno gurne slušalice u uši kako ne bi morala razgovarati s brbljavim
Afrikancem. Plati mu u gotovini i zastane da se nadiše svježeg zraka prije
nego što krene u restoran.
Pub, tako ga nazivaju, a u njemu poslužuju svakojake ubijene životinje na
golemim tanjurima s raznim prženim povrćem. Pročita reklamu KUŠAJTE
NAŠ NACHO – koji se, koliko uspije razabrati, sastoji od pečenih tortilja i
topljena sira, nekoliko komadića povrća i uglavnom mesa ubijenih životinja.
Ona ne jede životinje. Nikad ne bi ubila životinju. Životinje to ničime ne
zaslužuju.
Sjeda na visoku stolicu pred prozorom s pultom, osmišljenim za solo goste,
s pogledom na ulicu, gdje je gomila automobila zapela u redu pred
semaforom i vrte se oglasi za razna piva, brzu hranu i „najam automobila“,
butike i kina. Ulice su pune ljudi. Ali restoran ne, još nije ni jedanaest ujutro,
tako da gužva za ručak još nije počela. Na jelovniku nema gotovo ničega što
bi njezin želudac mogao podnijeti. Naruči gazirano piće, juhu i čeka.
Na nebu se pojavljuju oblaci boje pepela. Novine kažu da je 30 posto
vjerojatnosti za kišu.
A to znači da je 70 posto vjerojatnosti kako će svoj zadatak obaviti još
noćas.
Neki čovjek sjeda s njezine lijeve strane. Ona ga ne gleda. Pogleda uprta u
pult čeka samo da se pojavi križaljka.
Trenutak kasnije, muškarac spušta novine, presavijene na križaljci i upisuje
slova u kućice, gore vodoravno.
Slova poručuju: POTVRĐENO.
Spustivši pogled na svoju kartu National Malla, ona uzima kemijsku i piše
u prazan prostor iznad: Teretno dizalo?
Čovjek, hineći da razmišlja o pravom rješenju, lupne olovkom o riječ koju
je već bio napisao.
Konobar donosi njezino piće. Ona otpije dugačak gutljaj i s olakšanjem
prati njegovo umirujuće djelovanje na želudac. Piše: Podrška?
On ponovno lupne po istoj riječi, opet potvrđujući. Potom pod okomito
upisuje: IMATE ID3. Imam, piše ona. Potom doda: Ako će kišiti, dogovor u 9?
On upisuje: NEĆE.
U njoj zakipi, ali ne kani ništa reći ni učiniti, samo čekati.
DAUDEVET, upisuje on u donji red vodoravno.
Ustaje prije nego što ga konobar uspije pitati što želi, ostavivši križaljku na
pultu do nje. Ona uzme novine i otvori ih kao da je zanima neki članak. Karta
i novine bit će uništeni i bačeni u različite kante za smeće.
Već se raduje noćašnjem odlasku. Ne sumnja da će obaviti zadatak. Jedino
na što ne može utjecati jest vrijeme.
Nikad u životu nije molila, ali kada bi to učinila, molila bi da ne bude kiše.
10.

U S O B I Z A K R I Z N E S I T U A C I J E, prohladnoj, zvučno izoliranoj i bez

prozora, jedan je sat i 30 minuta poslije podne.
„Montejo će sutra u cijelom Hondurasu proglasiti izvanredno stanje“,
govori Brendan Mohan, moj savjetnik za nacionalnu sigurnost. „Već je strpao
u zatvor većinu svojih političkih protivnika, ali strpat će ih još. Zavladala je
nestašica hrane tako da će vjerojatno uvesti kontrolu cijena kako bi umirio
narod još nekoliko dana dok ne bude imao sve pod potpunom kontrolom.
Prema našim procjenama, patriotasi imaju vojsku od dvjesto tisuća ljudi
spremnu u susjednoj Managui, koja samo čeka mig. Ako se on sam ne
povuče…“
„Neće“, kaže potpredsjednica Kathy Brandt.
Mohan, bivši general, nije oduševljen tom upadicom, ali zna što je to
zapovjedna hijerarhija. Slegne krupnim ramenima i okrene se prema njoj.
„Slažem se, gospodo potpredsjednice, neće. Ali možda neće moći zadržati
vojsku pod kontrolom. Ne uspije li mu to, zbacit će ga s vlasti. Uspije li pak,
prema našim procjenama, Honduras će kroz mjesec dana biti u gradanskome
ratu.“
Okrenem se prema Eriki Beatty, ravnateljici CIA-je, ženi tiha glasa što
izgleda kao knjiški moljac, tamnih rakunskih očiju i kratko podšišane sijede
kose. Djeluje prilično zastrašujuće, cijeli život provela je u CIA-ji. Vrbovali
su je još na koledžu i 1980-ih postala je tajna agentica smještena u Zapadnoj
Njemačkoj. Godine 1987. oteo ju je Stasi – istočnonjemačka tajna policija –
tvrdeći kako je uhvaćena s druge strane Berlinskog zida s lažnom putovnicom
i preciznim nacrtima zgrade sjedišta DDR-a.
Zadržali su je na ispitivanju gotovo mjesec dana i tek onda pustili. Iz arhiva
Stasija, objavljenih nakon pada Zida i ujedinjenja Njemačke, vidljivo je da je
okrutno mučena, ali ništa nije odala.
Završivši karijeru tajnoga agenta, uspela se u hijerarhiji i postala jedan od
vodećih stručnjaka za Rusiju te savjetnica Združenog stožera vojske SAD-a i
istodobno načelnica CIA-jina Centralnog euroazijskog odjela, koji je
nadgledao obavještajne operacije u zemljama satelitima bivšega Sovjetskoga
Saveza i zemljama pripadnicama Varšavskoga pakta, nakon čega je
promovirana u samo vodstvo obavještajnih krugova. Bila je moja glavna
savjetnica u vezi s ruskim pitanjima za vrijeme kampanje. Ne govori mnogo,
osim ako joj se obratite, ali kada je, potaknete može vam reći više o
predsjedniku Dmitriju Cernokevu nego što on sam vjerojatno zna o sebi.
„Što vi mislite, Erica?“ pitam.
„Montejo tjera vodu na Černokevljev mlin“, kaže. „Cernokev ionako traži
ulaz u Centralnu Ameriku otkako je preuzeo vlast. Ovo je najbolja prilika
koja mu se dosad pružila. Montejo sve više postaje fašist, što patriotasima
daje kredibilitet jer oni sada ispadaju borci za slobodu a ne ruske marionete.
Igra upravo onu ulogu koju mu je Cernokev namijenio. Montejo je kukavica i
budala.“
„Ali, naša kukavica i budala“, kaže Kathy.
Kathy ima pravo. Ne možemo tu regiju prepustiti proruskim patriotasima,
Cernokevljevim marionetama. Eventualno svrgavanje predsjednika Monteja
mogli bismo proglasiti državnim udarom i uskratiti američku pomoć, ali
pridonosi li to našim interesima? To bi samo još više okrenulo vladu
Hondurasa protiv nas, a Rusija bi jedva dočekala da dobije uporište u
Centralnoj Americi.
„Imam li ovdje ikakvih dobrih opcija?“ pitam. Nikome ne pada na pamet
nijedna.
„Prijeđimo onda na Saudijsku Arabiju“, kažem. „Što se tamo događa,
dovraga?“
To preuzima Erica Beatty. „Saudijci su uhitili mnogo ljudi zbog, kako kažu,
urote s ciljem atentata na kralja Saada ibn Sauda. Navodno su pronašli oružje
i eksplozive. Do konkretnog pokušaja atentata nije došlo, ali Saudijci tvrde da
je bio u posljednjoj fazi’ provedbe kada je Mabahith pokrenuo racije i
masovna uhićenja.“
Saad ibn Saudu tek je trideset pet godina i najmlađi je sin bivšega kralja.
Prije samo godinu dana njegov otac restrukturirao je vladavinu i začudio
mnoge kada je Saada proglasio prvim u redu za prijestolje. To je rezultiralo
znatnim brojem nezadovoljnika u kraljevskoj obitelji. A samo tri mjeseca
nakon tog promaknuća, otac mu umire i Saad ibn Saud postaje najmlađi kralj
Saudijske Arabije.
Dosad je nailazio na dosta unutarnjih problema. Zato se pretjerano oslanja
na tajnu policiju, Mabahith, ne bi li slomio disidente, a jedne noći prije
nekoliko mjeseci dvadesetak ih je dao pogubiti. Nije mi se to svidjelo, ali mi
tu ne možemo ništa. Potreban nam je u toj regiji. Njegova zemlja naš je
najbliži saveznik. A bez stabilne Saudijske Arabije, naš utjecaj bio bi doveden
u pitanje.
„Tko stoji iza toga, Erica? Iran? Jemen? Ili domaći nezadovoljnici?“
„Ne znaju, gospodine. Ne znamo ni mi. Nevladine udruge za zaštitu
ljudskih prava tvrde da uopće nije ni bilo zavjere s ciljem izvršavanja atentata,
da je to samo isprika kako bi se zatvorilo još kraljevih političkih suparnika.
Znamo da su neki bogati, manje utjecajni članovi kraljevske obitelji također
završili u zatvoru. Tamo sada slijedi nekoliko gadnih dana.“
„Pomažemo li im?“
„Ponudili smo pomoć. Zasad je nisu prihvatili. Situacija je… napeta.“
Nemiri u najstabilnijem dijelu Bliskog istoka. Dok se ja bavim velikim
problemom kod kuće. To je stvarno posljednje što mi sada treba.
U dva sata i 30 minuta, ponovno u Ovalnom uredu, govorim u telefon:
„Gospodo Kopecky, vaš sin bio je heroj. Odajemo počast njegovoj službi ovoj
zemlji. Molim za vas i vašu obitelj.“
„On je volio… volio je svoju zemlju, predsjedniče Duncan“, kaže ona,
drhtava glasa. „Vjerovao je u svoju misiju.“
„Uvjeren sam da jest…“
„Ja ne vjerujem“, nastavlja ona. „Nije mi jasno zašto još moramo biti u toj
zemlji. Zar ne mogu naučiti kako sami voditi tu svoju glupavu zemlju?“
Svjetiljka na stropu kao da zatreperi, nekoliko naglih titraja. Što je sa
svjetlima?
„Razumijem vas, gospodo Kopecky“, kažem.
„Možete me zvati Margaret – svi me tako zovu“, kaže ona. „Mogu li vas
zvati Jon?“
„Margaret“, kažem ženi koja je upravo izgubila devetnaestogodišnjeg sina,
„možete me zvati kako hoćete.“
„Znam da pokušavate izići iz Iraka, Jon“, kaže. „Ali nije dovoljno
pokušavati. Jednostavno izađite.“
Deset minuta poslije tri u Ovalnom uredu, s Dannyjem Akersom i Jenny
Brickman, mojom političkom savjetnicom.
Carolyn ulazi i pogleda me, kratko zavrti glavom – i dalje nikakvih vijesti,
nikakve promjene.
Teško je usredotočiti se na bilo što drugo. Ali nemam izbora. Svijet neće
stati zbog ove prijetnje.
Carolyn nam se pridruži, sjedne.
„Ovo je od Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi“, kaže Danny. Nisam
bio raspoložen za prezentaciju Ministra zdravstva baš danas, htio sam utrošiti
što manje vremena na stvari koje nisu bitne, pa sam molio Dannyja da mi to
sažme.
„Riječ je o zdravstvenoj zaštiti“, kaže Danny, „u vezi s Alabamom. Sjećaš
se da je Alabama bila jedna od država koje su odbile primjenu proširenja
zdravstvenog osiguranja prema Zakonu o zaštiti pacijenata i pristupačnoj
zdravstvenoj skrbi?“
„Jasno.“
Carolyn naglo ustaje i požuri prema vratima koja se otvore upravo kada
ona stigne do njih. Moja tajnica, JoAnn, pruža joj papir.
Danny zašuti, vjerojatno primijetivši izraz moga lica.
Carolyn pročita bilješku i pogleda me. „Trebaju vas u Sobi za krizne
situacije, gospodine“, kaže.
Ako je to ono zbog čega strepimo – ako je to sada to – sada to prvi put
čujemo zajedno.
11.

SEDAM M I N U T A nakon toga Carolyn i ja ulazimo u Sobu za krizne

situacije.
Odmah nam je jasno – nije ono čega smo se bojali. Napad nije počeo. Puls
mi se smiruje. Nismo došli ovamo radi zabave, ali nije ni noćna mora. Još ne.
Ulazimo unutra, a ondje su: potpredsjednica Kathy Brandt; moj savjetnik
za nacionalnu sigurnost, Brendan Mohan; načelnik Združenog stožera vojske
SAD-a, admiral Rodrigo Sanchez; ministar obrane, Dominick Dayton; Sam
Haber, ministar domovinske sigurnosti; i ravnateljica CIA-je, Erica Beatty.
„Nalaze se u gradu Al Bayda“, kaže admiral Sanchez. „U središnjem
Jemenu. To inače nije centar vojnih aktivnosti. Koalicija predvođena
Saudijcima nalazi se stotinjak kilometara dalje.“
„Zašto se ta dvojica sastaju?“ pitam.
Odgovara Erica Beatty iz CIA-je. „Ne znamo, gospodine predsjedniče. Ali
Abu-Dheeq je vrhovni zapovjednik Al-Shabaabovih vojnih operacija, a Al-
Fadhli je vojni zapovjednik Al-Kaide na Arapskom poluotoku.“ Nakrivi
obrve.
Visoki zapovjednici somalijskih terorista i Al-Kaide na Arapskom
poluotoku zajedno na sastanku.
„Tko je još tamo?“
„Čini se da je Abu-Dheeq došao s malobrojnom pratnjom“, kaže. „Ali Al-
Fadhli je doveo cijelu obitelj. On uvijek putuje s njima.“
Točno. On uvijek vodi obitelj kako bi bio teža meta. „Koliko ih je?“
„Sedmero djece“, odgovori. „Pet dječaka i dvije djevojčice. Od dvije do
šesnaest godina. I supruga.“
„Recite mi gdje su oni sada. Ne mislim zemljopisno nego u odnosu na
civilno stanovništvo.“
„U jednoj osnovnoj školi“, kaže. A onda brzo doda: „Ali tamo sada nema
djece. Ne zaboravite da su oni osam sati ispred nas. Tamo je sada noć.“
 „Hoćete reći da nema djece“, ponavljam, „osim Al-Fadhlijevih pet dječaka
i dvije djevojčice.“
„Tako je, gospodine.“
Kakav gad, koristi se vlastitom djecom kao štitom, pretpostavlja kako se
nećemo upustiti u to da pobijemo cijelu njegovu obitelj kako bismo likvidirali
njega. Kakva kukavica postupa tako?
„Ima li izgleda da će u nekom trenutku Al-Fadhli biti sam, bez djece?“
„Čini se da je on u drugom dijelu škole, ako to išta znači“, kaže Sanchez.
„Sastanak se odvija u nekom uredu u unutarnjem dijelu zgrade. Djeca spavaju
u velikoj prostoriji koja je vjerojatno gimnastička dvorana ili dvorana za
okupljanje.“
„Ali raketa bi uništila cijelu školu“, kažem.
„Za pretpostaviti je da bi, da, gospodine.“
„Generale Burke“, kažem u mikrofon. „Vaše mišljenje?“
Burke je general s četiri zvjezdice, na čelu Centralnog zapovjedništva
Oružanih snaga SAD-a, trenutačno na telefonu iz Katara. „Gospodin
epredsjedniče, ne moram vam objašnjavati kako su to dvije mete visoke
vrijednosti. To su dva najbolja vojna uma na svom području. Abu-Dheeq je za
Al-Shabaab ono što je za nas Douglas MacArthur. Al-Fadhli ne samo da je
visoki vojni zapovjednik već i glavni strateg Al-Kaide na Arapskom
poluotoku. To bi bila iznimna operacija, gospodine. Možda nam se nikad više
neće pružiti takva prilika.“
Iznimna je vrlo relativan pojam. Oni će naći zamjenu za te ljude. Ovisno o
tome koliko nedužnih pritom ubijemo, vrlo je vjerojatno da bismo mogli
stvoriti više budućih terorista nego što ćemo ih u ovom trenutku pobiti. Ali to
bi njihovim organizacijama zadalo težak udarac, nema sumnje. A i ne
možemo dopustiti da teroristi misle kako su sigurni dok se skrivaju iza svojih
obitelji.
„Gospodine predsjedniče“, kaže Erica Beatty, „ne znamo koliko će trajati
taj sastanak. Možda se već u ovom trenutku završava. Očito postoji nešto
važno što ta dva vojna zapovjednika žele reći jedan drugome, ili podijeliti
jedan s drugim, a ne usude se preko posrednika ili elektronskim putem. Ali,
vrlo je moguće da će se već za pet minuta razići.“
Drugim riječima, sad ili nikad.
„Rod?“ obratim se načelniku Združenog stožera, admiralu Sanchezu.
„Predlažem da napadnemo“, kaže on. „Dom?“ pitam ministra obrane.
„Slažem se.“
„Brendan?“
„Ja sam za.“
„Kathy?“ okrenem se prema potpredsjednici.
Ona časak zastane, izdahne. Zatakne pramen sijede kose za uho. „On je taj,
a ne mi, koji je odlučio upotrijebiti svoju obitelj kao ljudski štit“, kaže.
„Slažem se da napadnemo.“
Pogledam ravnateljicu CIA-je. „Erica, imate li imena djece?“
Dosad me već dovoljno dobro upoznala. Pruža mi komad papira na kojemu
je ispisano sedam imena.
Čitam ih, od šesnaestogodišnjaka, Yasina, do dvogodišnje Salme.
„Salma“, pročitam naglas. „To znači ‘mir’, je l’ tako?“
Ona pročisti grlo. „Mislim da je tako, gospodine.“
Zamislim maleno dijete smješteno u majčinu naručju kako mirno spava i ne
zna ništa o svijetu punom mržnje. Možda će Salma odrasti kako bi postala
žena koja će sve to promijeniti. Možda će nas upravo ona povesti u smjeru
suprotnom od naših podjela, prema razumijevanju. Moramo vjerovati da će se
to jednoga dana dogoditi, zar ne?
„Mogli bismo pričekati dok sastanak završi“, kažem. „Kada se raziđu, mi
slijedimo Abu-Dheequov konvoj i uništimo ga. To je jedan mrtav teroristički
voda. Nisu dvojica, ali to je svejedno bolje od nule.“
„A Al-Fadhli?“ pita admiral Sanchez.
„Pratimo i njegov konvoj i nadamo se da će se u jednom trenutku odvojiti
od obitelji. Onda udarimo.“
„Neće, gospodine. Neće se odvojiti od obitelji, mislim. Vratit će se u neko
gusto naseljeno mjesto i nestati, kao i uvijek. Izgubit ćemo ga.“
„Al-Fadhli se rijetko pojavljuje“, kaže Erica Beatty. „Upravo zato je ovo
tako fantastična prilika.“
„Fantastična.“ Odmahnem rukom. „Da. Ubiti sedmero djece stvarno je…
fantastično.“
Ustanem i udaljim se od naslonjača, krenem prema zidu. Leđima okrenut
timu čujem glas Kathy Brandt.
„Gospodine predsjedniče“, kaže, „Al-Fadhli nije budala. Dignemo li u zrak
Abu-Dheeqa kilometar-dva od mjesta na kojemu se odvio sastanak, znat će da
smo ih obojicu slijedili do osnovne škole. Znat će zašto smo njega poštedjeli.
Odaslat će poruku svojoj braći po oružju. Držite djecu uz sebe i Amerikanci
vas neće napasti.“
„Oni ne razbijaju glavu oko naše djece“, kaže Erica Beatty.
„Znači da smo mi isti kao i oni?“ pitam. „Nismo ništa bolji? Oni ne mare
za našu djecu, znači ni mi nećemo mariti za njihovu?“
Kathy podigne ruku. „Ne, gospodine, nije riječ o tome. Oni namjerno
gađaju civile. Mi to ne činimo namjerno. Mi to činimo kada nemamo izbora.
Mi vršimo precizan vojni napad na vođu terorista, a ne biramo nasumce civile
i djecu kao cilj.“
To i jest tako. Ali teroristi protiv kojih se mi borimo ne vide razliku između
vojnog napada kakav vode Sjedinjene Američke Države i onoga što sami
čine. Oni ne mogu na nas bespilotnim letjelicama bacati projektile. Ne mogu
se mjeriti s našom vojskom i zrakoplovstvom. Ono što oni čine, dizanje u zrak
i napad na civilne mete, njihova je verzija preciznog vojnog napada.
Nismo li mi drugačiji od njih? Zar ne povlačimo crtu kada treba provesti
vojni napad za koji znamo da će pobiti nedužnu djecu? Nehotične posljedice
ipak su posljedice. Ovoga puta znamo rezultat čak i prije nego počnemo.
Rod Sanchez gleda na sat. „Ova rasprava svakog trena može postati izlišna.
Sumnjam da će još dugo ostati zajedno jer…“
„Da, to sam već čuo“, kažem. „Čuo sam kad ste mi prvi put rekli.“
Spustim glavu i zatvaram oči, isključujem se od ostatka sobe. Imam tim
vrhunski sposobnih, sjajno obučenih profesionalaca koji me savjetuju. Ali ovu
odluku moram donijeti sam. Postoji razlog zašto su osnivači naše zemlje za
vrhovnog zapovjednika oružanih snaga postavili civila. Jer tu nije riječ samo
o vojnoj učinkovitosti. Riječ je o razboritoj vladavini, o vrijednostima, o
onome što zastupamo kao narod.
Kako mogu ubiti sedmero djece?
Nećeš ih ubiti. Ubit ćeš dvojicu terorista koji planiraju sljedeći pokolj
nevinih civila. Al-Fadhli je taj koji ubija svoju djecu skrivajući se iza njih.
Istina, ali to je poigravanje riječima. Ovdje je riječ o mome izboru. Živjet
će ili umrijeti, ovisno o tome što ja odaberem. Kako ću se jednoga dana
pojaviti pred svojim Stvoriteljem i opravdati njihovu smrt?
Nije to samo poigravanje riječima. Propustiš li ovo, nagrađuješ ih za
njihovu kukavičku taktiku.
Ali to je nevažno. Važno je sedmero nedužne djece. Je li to ono što
Sjedinjene Države zastupaju?
Ali zašto su se ti teroristički glavešine uopće našli? To se još nikada nije
dogodilo. Zacijelo planiraju nešto veliko. Nešto što će rezultirati smrću više
od sedmero djece. Ako to sada zaustaviš, možda sprječavaš novi napad. I
spašavaš mnoge živote.
Otvaram oči. Duboko udahnem, čekam da se lupanje srca stiša. Ne stišava
se već pojačava.
Znam odgovor. Od prvog časa znao sam odgovor. Nisam ga tražio. Tražio
sam samo opravdanje.
Pričekam još časak i prošapćem molitvu. Molim za tu djecu. Molim da
dode dan kada nijedan predsjednik neće morati donositi takvu odluku.
„Bože, pomozi nam“, kažem. „Imate moju dozvolu za napad.“
12.

V R A Ć A M S E U Ovalni ured s Carolyn, dok se sat izluđujući polako

približava broju pet. Sutimo. Velik broj zaposlenih jedva čeka pet sati petkom
jer to je znak da je kraj radnoga tjedna, da počinje toliko potrebno opuštanje i
vrijeme s obitelji.
Ali zadnja četiri dana Carolyn i ja iščekujemo i kujemo planove za taj
određeni sat ne znajući je li to početak ili kraj nečega, ili oboje.
Bilo je to prošlog ponedjeljka, netom nakon podneva, kada sam primio
poziv na svoj osobni mobitel. Carolyn i ja upravo smo u kuhinji trpali u usta
sendviče s puretinom. Istoga trena znali smo da je riječ o neposrednoj
opasnosti. Samo što nismo razumjeli njezin razmjer ni veličinu. Nismo imali
pojma kako je spriječiti. Naša misija u Alžiru već je bila propala na
spektakularan način pred očima cijeloga svijeta. Suliman Cindoruk ostao je na
slobodi. Moj cjelokupni tim za nacionalnu sigurnost dobio je službeni nalog
da već sutradan, u utorak, svjedoči pred Posebnim odborom Zastupničkog
doma.
Ali nakon što sam, tamo u kuhinji, odložio sendvič i javio se na poziv, sve
se promijenilo. Cijela dinamika situacije izokrenula se. Prvi put ukazao mi se
tračak nade. Ali istodobno bio sam preplašeniji no ikad.
„Pet popodne prema istočnom standardnom vremenu, u petak jedanaestoga
svibnja“, rečeno mi je.
I tako, dok se kazaljka na satu približava pet popodne prema istočnom
standardnom vremenu, u petak jedanaestoga svibnja, više ne razmišljam o
ono sedmero nedužne djece u Jemenu koji leže mrtvi pod gomilom krhotina i
prašine nakon odluke koju sam ja bio donio.
Sada se pitam koji će se vrag dogoditi našoj zemlji i kako se mogu najbolje
nositi s time.
„Gdje je ta žena?“ promumljam. „Još nije pet, gospodine. Doći će.“
„Ne znate hoće li doći“, kažem, dok koracima mjerim prostoriju. „Ne
možete to znati. Nazovite one dolje.“
Prije nego što to uspije učiniti, zazuji joj mobitel. Ona se javi. „Da, Alex…
ona, u redu… sama je?… da… to je u redu, postupi kako treba… da, ali budi
brz.“
Spusti mobitel i pogleda me.
„Ovdje je“, kažem.
„Da, gospodine, ovdje je. Pretražuju je.“
Pogledam kroz prozor u izranjavano nebo što prijeti kišom. „Tko zna što će
reći, Carrie?“
„Kamo sreće da znam, gospodine. Nadzirat ću.“
Uputa koju sam dobio bila je sastanak u dvoje, bez ikakvih ustupaka. I tako
ću biti sam, fizički, u Ovalnom uredu sa svojom gošćom. Ali Carolyn će
nadzirati na monitoru iz Rooseveltove sobe.
Ljuljam se na nožnim prstima ne znajući što bih s rukama. Želudac mi se
okreće. „Bože, nisam bio ovako nervozan sve od…“ Ne mogu dovršiti
rečenicu. „Mislim da nikad nisam bio tako nervozan.“
„Ne primjećuje se, gospodine.“
Kimnem. „Ni na vama.“ Carolyn nikad ne pokazuje slabost. To nije njezin
stil. A u ovom času to je dobro jer ona je jedina osoba na koju mogu računati.
Ona je jedina osoba u Vladi SAD-a, osim mene, koja zna za ovaj sastanak.
Carolyn izlazi. Stojim pokraj svoga radnog stola i čekam da JoAnn uvede
moju gošću.
Nakon, kako mi se čini, beskrajnog trenutka u kojemu se sat kreće vrlo
sporo, JoAnn otvara vrata. „Gospodine predsjedniče“, kaže.
Kimnem. To je to.
„Uvedite je“, zamolim.
13.

D J E V O J K A U L A Z I u sobu, na sebi ima gležnjače na vezanje, poderane

traperice i sivu majicu dugih rukava na kojoj piše PRINCETON. Mršava je i
krhka, duga vrata, izraženih jagodica i razmaknutih uskih očiju koje navode
na zaključak da je iz istočne Europe. Kosa joj je u jednom od onih stilova
koje nikad nisam razumio, desna strana glave vojnički izbrijana, a preko nje
vise duži pramenovi, sve do koščatih ramena.
Križanac između modela za rublje Calvin Klein i eurotrash punk rokerice.
Pogledom preleti sobu, ali ne na način na koji to ljudi uglavnom čine kada
uđu u Ovalni ured. Oni koji prvi put dolaze nastoje sve upiti, pogledom željno
proždiru sve portrete i ukrase, ostaju zadivljeni predsjedničkim pečatom,
radnim stolom načinjenim od broda Resolute, poklonom kraljice Victorije.
Ali ona ne. Ono što vidim u njezinim očima, iza neprobojnog zida njezina
lica, puka je odvratnost. Mržnja prema meni, prema ovome uredu, svemu
onome što predstavljamo.
Ali napeta je, na oprezu – pita se hoće li je netko zaskočiti, navuci joj
lisice, prebaciti joj kukuljicu preko glave.
Odgovara fizičkom opisu koji sam dobio. Na vratima je dala ime koje se
očekivalo. To je ona. Ipak, tražim potvrdu.
„Izgovorite riječi“, kažem joj.
Podigne obrve. Ne vjerujem da je začuđena.
„Da čujem.“
Zakoluta očima.
„Srednji vijek“, istisne s mukom, kao da su joj riječi otrov na jeziku.
Naglasak joj je težak, istočnoeuropski. „Otkud vam te riječi?“
Vrti glavom, pucne jezikom. Neću dobiti odgovor na to pitanje.
„Vaša… tajna služba… ne voli me“, kaže. Tojna zluzba ne volit me.
„Detektor metala reagira na vas.“
„Da… uvijek. Onaj… kako se to kaže? Komad bombe…“
 „Šrapnel“, kažem. „Dijelovi bombe. Od eksplozije.“
„Da, to“, kaže, lupnuvši se po glavi. „Rekli su mi… dva centimetra
udesno… i ne bih se probudila.“
Zatakne palac u utor za pojas na trapericama. U očima joj prkos, izaziva.
„Zanima vas… što sam učinila da to zaslužim?“
Pretpostavljam da je bila riječ o nekom vojnom napadu koji je zapovjedio
neki američki predsjednik – možda upravo ja – u nekoj dalekoj zemlji. Ali o
ovoj ženi ne znam zapravo ništa. Ne znam ni njezino pravo ime ni odakle je.
Ne znam koja joj je motivacija ni koji plan. Nakon što je prvi put stupila u
vezu sa mnom – neizravno – prije četiri dana, u ponedjeljak, nestala je s
radara i premda sam se trudio saznati više o njoj, uzalud. Ništa o njoj ne znam
zasigurno.
Ali prilično sam siguran da ova mlada žena u svojim rukama drži sudbinu
slobodnoga svijeta.
„Pratila sam… bratića… na misu, kada je udario projektil“, kaže.
Gurnem ruke u džepove. „Ovdje ste na sigurnome“, kažem.
Njezin pogled odluta i oči se rašire, prelijepa bakrena boja. Sada djeluje još
mlade. Manje kao ona neprobojna slika koju želi prikazati a više kao uplašeno
dijete koje se zacijelo skriva ispod svega ovoga.
Trebala bi biti uplašena. Nadam se da je uplašena. Ja jesam, itekako, ali ne
kanim to pokazati, baš kao ni ona. „Ne“, kaže. „Mislim da nisam.“ Mizlim da
nizam. „Imate moju riječ.“
Zatrepće očima, prezrivo svrne pogled. „Riječ američkoga predsjednika.“
Gurne ruku u stražnji džep hlača i vadi kuvertu, zgužvanu i presavijenu.
Poravna je i stavlja na stol pokraj kauča.
„Moj partner ne zna ono što ja znam“, kaže. „Samo ja to znam. Nisam
zapisala.“ Lupne se po desnoj strani glave. „Sve je samo ovdje.“
Njezina tajna, hoće reći. Nije ju pohranila u računalo u koje bismo mogli
provaliti ni zapisala u e-poruku koji bismo mogli presresti. Sve je pohranila
najednom jedinom mjestu, u koje čak ni naša visoko sofisticirana tehnologija
ne može prodrijeti – u svoj um.
„A ja ne znam ono što moj partner zna“, dodaje.
Tako je. Razdvojila se od partnera. Svatko od njih dvoje, kaže mi, drži dio
zagonetke. Svatko od njih dvoje prijeko je potrebno.
„Potrebni ste mi oboje“, kažem. „Shvaćam. Vaša poruka u ponedjeljak bila
je vrlo jasna u vezi s time.“
„I večeras ćete biti sami“, kaže.
„Da. Vaša poruka bila je jasna i u vezi s time.“
Kimne, kao da smo nešto dogovorili.
„Kako znate za ‘Srednji vijek’?“ ponovim pitanje.
Spusti pogled. Sa stola pokraj kauča uzima fotografiju moje kćeri i mene
kako koračamo od predsjedničkog helikoptera prema Bijeloj kući.
„Sjećam se kada sam prvi put vidjela helikopter“, kaže. „Bila sam još
djevojčica. Vidjela sam ga na televiziji. Otvarao se neki hotel u Dubaiju. Zvao
se Mari-Poseidon. Taj… veličanstveni hotel navodi Perzijskog zaljeva. Imao
je heli… heli… drom?“
„Da, helidrom“, kažem. „Platformu na krovu, za helikoptere.“
„To, da“, kaže. „Helikopter je sletio na krov tog hotela. Sjećam se kako
sam pomislila da bi ljudi, kada bi mogli letjeti, mogli činiti… što god.“
Nisam siguran zašto mi priča o hotelima u Dubaiju i helikopterima.
Vjerojatno samo nervozno blebetanje.
Prilazim joj. Okrene se, spusti fotografiju i ukoči se.
„Ako ne izađem odavde“, kaže, „nikad nećete upoznati mog partnera.
Nećete moći zaustaviti tu stvar.“
Podignem kuvertu sa stola. Jedva da uopće ima težinu, tanka je. Kroz papir
vidim obris boje. Tajna služba zacijelo ju je pregledala, da nema kakvih
sumnjivih naslaga, ili išta slično.
Odmakne se korak, i dalje na oprezu, i dalje u iščekivanju vladinih agenata
koji će upasti u sobu i odvući je u neku dvoranu za ispitivanje u stilu
Guantanama. Da mislim kako bi to imalo ikakve koristi, smjesta bih to učinio.
Ali ona je sve osmislila tako da nema. Ova mlada žena uspjela je izvesti nešto
što bi malo kome pošlo za rukom.
Natjerala me da ovu igru zaigram prema njezinim pravilima.
„Što želite?“ pitam. „Zašto ovo činite?“
Sada se prvi put pojavi pukotina u njezinu stoičkom izrazu, usnice joj se
razvuku, ali ne u izraz radosti. „Samo predsjednik ove zemlje može postaviti
takvo pitanje.“ Zavrti glavom, a potom joj lice ponovno poprimi neprobojan
izraz.
„Saznat ćete zašto“, kaže i kimne u smjeru kuverte u mojoj ruci. „Noćas.“
 „Znači, moram vam vjerovati“, kažem.
Ona me pogleda, izvijene obrve, s bljeskom u očima. „Nisam vas uvjerila?“
„Na dobrom ste putu“, kažem. „Ali ne, još me niste potpuno uvjerili.“
Zagleda se u mene samouvjerenim, izazovnim pogledom, da samo budala
može misliti kako blefira. „Onda morate donijeti odluku“, kaže.
„Stanite“, uzvratim dok kreće prema vratima i pruža ruku prema kvaki.
Nakostriješi se, stane kao skamenjena. I dalje zagledana u vrata a ne u
mene, kaže: „Ako mi ne dopustite da odem, nikad nećete vidjeti mog
partnera. Ako me budete slijedili, nikad nećete vidjeti ni moj dio…“
„Nitko vas neće zaustaviti“, kažem. „Nitko vas neće slijediti.“
I dalje stoji nepomično, s rukom nad kvakom. Razmišlja. Premišlja se. Ne
znam oko čega. Mogao bih ispuniti cijelu sobu onime što ne znam.
„Ako se nešto dogodi mom partneru“, kaže, „vaša zemlja će gorjeti.“
Pritisne kvaku i odlazi. Samo tako, ode.
A ja ostanem sam s kuvertom. Moram je pustiti da ode. Nemam izbora. Ne
mogu uprskati jedinu priliku koju imam.
Pod pretpostavkom da joj vjerujem. Pod pretpostavkom da je sve što govori
točno. Vjerujem joj gotovo sto posto, ali u mome poslu, teško je potpuno
vjerovati.
Otvaram kuvertu u kojoj piše gdje će biti sljedeći sastanak, noćas. U glavi
vrtim ono što se upravo dogodilo. Tako malo toga zapravo. Zapravo mi nije
rekla ništa bitno.
Postigla je dvije stvari, to mi je jasno. Prvo, morala mi je dati kuvertu.
Drugo, željela je znati može li mi vjerovati, hoću li joj dopustiti da ode.
Pridem kauču i sjednem, zagledan u kuvertu, pokušavajući izvući neki
smisao iz onoga što mi je rekla. Pokušavajući domisliti sljedeći potez.
Kucanje na vratima i ulazi Carolyn.
„Prošao sam njezin test“, kažem.
„Upravo o tome je i bila riječ“, složi se ona. „I o ovome“, doda glavom
pokazujući kuvertu u mojoj ruci.
„Ali, je li ona prošla moj test?“ pitam. „Kako mogu znati je li ovo
ozbiljno?“
„Mislim da jest, gospodine.“
 „Zašto?“
Svjetlo iznad nas ponovno zatreperi, efekt stroboskopskih LED svjetiljki.
Carolyn podigne pogled i opsuje ispod glasa. Još jedna od stvari kojom će se
jednoga dana morati pozabaviti.
„Zašto joj vjerujete?“ pitam.
„Jer postoji nešto zbog čega mi je trebalo nekoliko minuta da dođem,
gospodine.“ Pokazuje na svoj mobitel. „Upravo su nam se javili iz Dubaija.
Dogodila se nezgoda.“
Nezgoda u Dubaiju. „S helikopterom?“ Ona kimne. „Helikopter je
eksplodirao slijećući na platformu hotela Mari-Poseidon.“ Rukom pokrijem
lice.
„Provjerila sam vrijeme, gospodine. Dogodilo se nakon što je ona ušla u
Ovalni ured. Nije mogla saznati na ijedan drugi način.“
Svom težinom zavalim se u kauč. Dakle, postigla je i svoj treći cilj.
Pokazala mi je da je sve ovo ozbiljno. „Dobro“, prošapćem. „Uvjerila me.“
14.

G O R E , U S V O J O J privatnoj rezidenciji, otvaram ladicu komode u kojoj je

samo jedna stvar – Rachelina slika. Uokolo ih je mnogo, fotografije na kojima
je ozarena i sretna, na kojima mi pokušava oteti kameru, grli me ili se smije.
Ova je samo za mene. Snimljena je nepunih tjedan dana prije smrti. Lice joj je
podbuhlo od lijekova, na glavi tek pokoji čuperak. Glava gotovo kao u
kostura, većini bi pogled na to bio težak – Rachel Carson Duncan u svome
najgorem izdanju, napokon podlegla razarajućoj bolesti. Ali za mene, ovo je
Rachel u svome najboljem izdanju, najsnažnijem, najljepšem – u očima
osmijeh, smirenost i odluka.
U tom trenutku bitka je bila završena. Sve je bilo još samo pitanje vremena,
tako su nam rekli – možda nekoliko mjeseci, ali vjerojatnije tjedana. Ispalo je
– šest dana. Bilo je to šest dana koje ne bih mijenjao ni za koje u životu.
Jedino što je bilo važno bili smo mi, naša ljubav. Razgovarali smo o svojim
strahovima. O Lilly. O Bogu. Čitali smo iz Biblije i molili se, i smijali se, i
plakali, sve dok nam suze nisu presušile. Nikada nisam upoznao tako
neposrednu, katarzičnu intimnost. Nikada se nisam osjećao tako neraskidivo
povezanim s drugim ljudskim bićem.
„Daj da te slikam“, prošaptao sam.
Isprva nije htjela, ali onda je shvatila: želio sam se sjećati toga vremena jer,
u tom trenutku, volio sam je više nego ikad.
„Gospodine“, čujem Carolyn Brock kako tiho kuca na vratima.
„Da, znam.“
Položim prst na usta, a onda dotaknem Rachelinu fotografiju. Zatvorim
ladicu i podignem pogled.
„Hajmo“, kažem, odjeven kao običan građanin, s torbicom preko ramena.
Alex Trimble spusti glavu, vilice su mu čvrsto stisnute u neodobravanju.
Kada šef predsjednikova osiguranja ima noćnu moru, onda je to upravo ovo.
Uvijek se može tješiti da je postupio prema mojoj zapovijedi, da nije imao
izbora nego pustiti me da odem.
„Samo na daljinu?“ kaže. „Nećete nas vidjeti.“ Uputim mu osmijeh koji
poručuje ne.
Alex je uz mene otkako sam dobio osiguranje za vrijeme nominacijskih
izbora, kada sam još bio guverner a izgledi da budem nominiran slabi. Tek
nakon prve bitnije rasprave počeo sam prikupljati veće brojke u anketama,
koje su me svrstale među najizglednije kandidate, odmah iza vodeće Kathy
Brandt. Nisam znao kako Tajna služba raspoređuje svoje službenike, ali
pretpostavljao sam da mi kao kandidatu koji je tek nedavno dobio veću
podršku nisu dodijeljeni oni najbolji i najbistriji. Ipak, Alex mi je od prvoga
časa govorio: „Guverneru, ako se mene pita, vi ste predsjednik“, a bio je
discipliniran i organiziran. Ljudi iz njegova odjela bojali su ga se isto kao što
se kadeti boje svojih narednika. I, kao što sam mu rekao kada sam ga bio
postavio za šefa osiguranja u Bijeloj kući, nitko me nije ubio, dakle očito je
dobro obavio svoj posao.
S ljudima iz osiguranja ne zbližavate se previše, a ni oni s vama. Obje
strane vrlo dobro razumiju da su tu emocije isključene. Ali od prvoga dana
primjećivao sam Alexovu dobrotu. Oženio se svojom djevojkom s koledža,
Gwen; svaki dan čita Bibliju i svakog mjeseca šalje novac kući, majci.
Spremno će vam kazati da mu učenje nije išlo najbolje, ali bio je izvrstan
obrambeni igrač i tako je kao sportaš dobio stipendiju u Iowi, gdje je studirao
kazneno pravo i sanjario o tome da dospije u Tajnu službu, tako da u životu
može činiti ono što je radio na igralištu – štititi svoga klijenta.
Kada sam mu ponudio da postane šef moga osiguranja u Bijeloj kući,
njegov uobičajeni stoički izraz nije se nimalo promijenio kao ni njegovo
snagatorsko držanje, ali u očima mu je bljesnula radost. „Bila bi mi to najveća
čast u životu, gospodine“, prošaptao je.
„Koristit ćemo se GPS-om“, kaže mi sad. „Tako da u svakom trenutku
znamo gdje ste.“
„Ne može“, kažem.
„Kontrolne točke“, pokušava, kao zadnje utočište. „Samo nam recite kamo
idete…“
„Ne, Alex“, odgovaram.
On ne shvaća zašto. Uvjeren je da me može nadgledati a ipak ostati
neprimijećen. I ja sam uvjeren da može. Zašto mu onda to ne dopustiti?
On ne zna, a ja mu to ne mogu reći.
„Ili da barem stavite zaštitni prsluk“, predlaže.
„Ne“, odgovaram. „Previše uočljivo.“ Čak i oni najnoviji prekrupni su.
Alex bi još pregovarao. Rado bi mi rekao da se ponašam nerazumno, ali
nikad nije na taj način razgovarao sa mnom. U glavi prevrće razne
mogućnosti, koje vjerojatno nisu mnogo drugačije od onih koje je već iznio
pa na koncu opusti ramena i posustane.
„Čuvajte se“, kaže. Rečenica koju ljudi svakodnevno izgovaraju kao
najbezazleniji pozdrav na rastanku, ali u ovom slučaju ona je nabijena
emocijama i strahom.
„Hoću.“
Pogledam Dannyja i Carolyn, preostalo dvoje u sobi. Vrijeme je da krenem,
sam i bez pratnje. Već godinama tako odlazim, ali nikad sam i nikad bez
pratnje. Tajna služba prati me u stopu, a barem jedan savjetnik uvijek je uza
me, čak i na odmoru. Uvijek se točno zna gdje sam i kada.
Znam da je ovo jedina mogućnost koja će poštedjeti zemlju neopisivog jada
i omogućiti mi izvršavanje svoje dužnosti da je očuvam, zaštitim i obranim.
Znam da ostali Amerikanci stalno nekamo odlaze sami i bez pratnje, iako
nadzorne kamere, mobiteli, mlin društvenih mreža i hakeri sužavaju to
područje privatnosti. Ipak, ovo je velika promjena za mene i osjećam se
pomalo dezorijentirano i razoružano.
Danny i Carolyn uz mene su dok prolazim posljednji dio priprema za
odlazak iz ureda. Sutimo. Oboje su dali sve od sebe da me odgovore. Sada su
odlučni u tome da mi pomognu izvesti ono što sam naumio.
Mnogo je teže nego što mislite izići nezamijećen iz Bijele kuće. Od
rezidencije sve do dolje silazimo stubama. Hodamo polako, svaki korak vodi
nas bliže onome što se treba dogoditi. Svakim korakom prepuštam sve više
kontrolu neizvjesnoj noćašnjoj sudbini.
„Sjećate li se kada smo prvi put išli ovuda?“ pitam prisjećajući se kako smo
nakon izbora prolazili istim putem, prije nego što ću prisegnuti za
predsjednika.
„Kao da je bilo jučer“, kaže Carolyn.
„Nikad to neću zaboraviti“, dodaje Danny.
„Bili smo tako ispunjeni… nadom, rekao bih. Tako uvjereni da ćemo
učiniti svijet boljim mjestom.“
„Možda vi i jeste. Ja sam bila nasmrt preplašena.“
I ja. Bio nam je dobro poznat svijet koji smo naslijedili. Nismo imali iluzija
da ćemo ga učiniti savršenim. Svake noći, kada bih napokon legao za onih
euforičnih dana prije inauguracije, moj um je divljački vrludao između snova
o krupnim koracima naprijed na području nacionalne sigurnosti,
vanjskopolitičkih odnosa, sveopćeg blagostanja, reforme zdravstva, kaznenog
pravosuđa i noćnih mora da ću sve upropastiti te povući naciju u krizu.
„Sigurnije, snažnije, pravednije, obzirnije“, kaže Danny, podsjećajući me
na četiri riječi koje sam svakoga jutra ponavljao kada smo počeli definirati
sve aspekte svoje politike i sastavljati tim za nadolazeći četverogodišnji
mandat.
Naposljetku stižemo u podrumske prostorije u kojima je dvorana za
kuglanje, u sklopu operativnog centra što pomalo podsjeća na bunker, ali koji
je vrlo lijepo namješten, gdje je boravio Dick Cheney nakon 11. rujna, te još
nekoliko soba u kojima se mogu održavati sastanci, s jednostavnim stolovima
ili poljskim krevetima za spavanje.
Prolazimo kroz mnoga vrata i krećemo se prema uskom tunelu koji
povezuje našu zgradu s Ministarstvom financija, koja se nalazi nešto istočnije,
prema križanju Petnaeste ulice i Pennsylvanijske avenije. Što se sve točno
nalazi pod Bijelom kućom sadržaj je mnogih mitova i naklapanja još od
vremena Građanskoga rata, kada su se unionisti bojali napada na Bijelu kuću i
razradili planove da u krajnjoj nuždi predsjednik Lincoln bude evakuiran u
jedan od trezora u Državnoj blagajni. Stvarni radovi na tunelu nisu započeli
sve do Rooseveltovih dana i Drugoga svjetskog rata, kada je postojala
otvorena mogućnost zračnog napada na Bijelu kuću. Projektiran je u cik-cak
upravo zato da bi se ublažilo razorno djelovanje bombardiranja.
Na ulazu u tunel je alarm, ali za to se pobrinula Carolyn. Sam tunel širok je
tek oko tri i pol metra i dva metra u visinu – nema mnogo prostora da bi netko
od metar osamdeset i nešto, poput mene, mogao uspravno hodati. Mogla bi
me uhvatiti klaustrofobija, ali to se ne događa. Nekome tko se odviknuo
odlaziti ikamo bez Tajne službe ili savjetnika, prazan, otvoren prostor tunela
djeluje oslobađajuće.
Nas troje prolazimo gotovo cijeli tunel prije nego što se pojavi odvojak što
vodi udesno, prema malenoj podzemnoj garaži rezerviranoj za vodstvo
Ministarstva financija i važne goste. Večeras je tu i automobil kojim ću
pobjeći.
Carolyn mi pruža ključeve automobila, potom mobitel, koji stavljam u
lijevi džep, uz kuvertu koju mi je prije pola sata dala djevojka.
„Brojevi su unaprijed programirani“, kaže misleći na mobitel. „Svi koje
smo bili spominjali. Uključujući i Lilly.“ Lilly. Nešto u meni kao da se
prelomi. „Zapamtili ste šifru?“ pita. „Jesam. Bez brige.“
Vadim svoju kuvertu u kojoj je predsjednički pečat i samo jedan list papira.
Kada to vidi Danny, zamalo ga napusti pribranost.
„Ne“, kaže. „Ja to neću otvoriti.“
 Carolyn ispruži ruku i uzima je od mene.
„Otvorite“, kažem joj, „bude li potrebno.“
Danny prinese dlan čelu i gurne kosu unatrag. „Zaboga, Jon“, prošapće. To
je prvi put otkako sam stupio na dužnost predsjednika da me oslovljava
imenom. „Zar ćeš se zbilja upustiti u to?“
„Danny“, prošapćem, „dogodi li mi se što…“
„Ej… ej, nemojte sad.“ Zagrli me. Zamuckuje, potiskuje emocije. „Ona kao
da je moja. Znaš i sam. Volim tu malu kao vlastito dijete.“
Danny je rastavljen, sin mu je na postdiplomskom studiju. Ali bio je u
čekaonici kada je Lilly rođena, stajao je uz oltar kada je bila krštena, oči su
mu bile pune suza na svim njezinim promocijama; držao je za ruku na
Rachelinu sprovodu. U djetinjstvu je za Lilly bio „striko Danny“. A onda je to
„striko“ u nekom trenutku otpalo. Ako postoji zamjena za roditelja, onda bi to
bio on.
„Imaš svoj rendžerski novčić?“ pita.
„Je l’ ti to mene baš sad provjeravaš?“ lupnem se po džepu. „Ne idem
nikamo bez njega“, kažem. „A ti?“
„Lagao bih kada bih rekao da ga imam. Dugujem ti piće. Dakle, sad…“
Grlo mu se stisnulo. „Sada se moraš vratiti.“
Zadržim pogled na Dannyju, on je moja obitelj, ne po krvi već po svim
bitnim stvarima. „Dogovoreno, brate.“
A onda se okrenem prema Carolyn. Naš odnos ne uključuje grljenje; osim
one dvije noći kada sam bio nominiran i potom izabran za predsjednika, nikad
se nismo zagrlili.
Ali sada to ipak činimo. Prošapće mi u uho: „Ja se kladim na vas,
gospodine. Nemaju oni pojma s kime se hvataju u koštac.“
„Ako je tako“, uzvratim, „to je zato što ste vi uz mene.“
Gledam kako odlaze, potreseni ali odlučni. Sljedeća dvadeset četiri ili
dvadeset osam sati neće biti laki za Carolyn, koja će preuzeti moje kormilo u
Bijeloj kući. Ovakvo što još se nije dogodilo. Zaista kreiramo stvari u hodu.
Nakon što su otišli, ostajem sam u tunelu, saginjem se i položim ruke na
koljena. Nekoliko puta duboko udahnem da otjeram nervozu iz želuca.
„Nadam se da znaš koga vraga radiš“, kažem samomu sebi. A onda se
okrenem i zađem dublje u tunel.
15.

U L A Z I M U P O D Z E M N U garažu Ministarstva financija glave malo pognute

u stranu, s rukama u džepovima traperica, kožnate cipele nježno se kreću
asfaltom. Nisam jedini tu dolje u ovaj sat, tako da moja prisutnost nije
upadljiva premda sam odjeven ležernije od većine zaposlenika Ministarstva u
odijelima, s aktovkama i identifikacijskim karticama. Lako je sakriti se u
svem tom lupkanju potpetica po asfaltu, piskutanju daljinskih ključeva za
automobile, klikanju automatskih brava i turiranju motora, osobito kada su svi
ti ljudi što odlaze više zaokupljeni svojim planovima za vikend nego nekim
tipom u pamučnoj majici i trapericama.
Istina da se skrivam i da ovo nije zabava, ali ne mogu poreći da me pomalo
uzbuđuje što se slobodno krećem u javnosti, neprimijećen. Prošlo je više od
desetljeća otkako sam mogao izići na neko javno mjesto a da svi ne zure u
mene i da nemam osjećaj kako će me svakoga trena netko snimiti, da svuda
oko mene nisu ljudi koji mi žele prići i rukovati se sa mnom ili mi samo
dobaciti pozdrav, snimiti selfie sa mnom, zamoliti me za neku uslugu ili
prokomentirati moju politiku.
Kako su mi i rekli, automobil je četvrti od kraja s lijeve strane, neupadljiva
limuzina, stariji model, srebrn, s virginijskim tablicama. Ispružim daljinski i
predugo pritišćem gumb otključaj pa mi se otvore sva vrata i uslijedi
ponavljajući zvučni signal. Ispao sam iz prakse. Već cijelo desetljeće nisam
samome sebi otvorio automobil.
Za volanom, osjećam se kao netko tko je upravo izišao iz vremenskog
stroja, prebačen u budućnost. Namjestim sjedalo, uključim motor, pritisnem
papučicu gasa, ubacim u rikverc i okrenem glavu da pogledam odostraga,
ruke prebačene preko suvozačkoga sjedala. Dok polako izlazim s parkirnog
mjesta, automobil počinje sve silovitije pištati. Zakočim i ugledam ženu kako
hoda iza moga automobila, na putu prema svome. Kada je prošla, pištanje
prestane.
Neka vrsta radara, uređaja za sprečavanje sudara. Pogledam komandnu
ploču i vidim stražnju kameru. Znači, mogu voziti unatrag a da se ne moram
ni okrenuti, samo gledam u ekran? Toga nije bilo prije deset godina, ako i jest,
moj automobil tu mogućnost sigurno nije imao.
 Vozim se kroz garažu, trake su začuđujuće uske, uglovi oštri. Treba mi
nekoliko minuta da uhvatim ritam, startam prenaglo, kočim presnažno i učini
mi se daje, eto, bilo jučer kada sam imao šesnaest godina i vozio onaj
Chevrolet iz salona rabljenih automobila Ludoga Sama Kelseyja, kupljena za
tisuću dvjesto dolara.
Promatram automobile pred sobom, dok čekaju u redu za izlazak iz garaže.
Kad im se vozilo približi, vrata se automatski dižu. Vozač ne mora ispružiti
ruku i pritisnuti karticu uz čitač, ništa slično. Padne mi na pamet da se nisam
uopće sjetio tražiti parkirnu kartu.
Kada stignem do izlaza, vrata se podižu i odlazim. Polako se uspinjem
rampom, ususret danjoj svjetlosti, pazeći na pješake što prolaze, prije nego što
se nađem na ulici.
Promet je gust pa moj poriv da potjeram automobil, da osjetim slobodu ove
privremene samostalnosti zgasne pred čepom na svakom križanju. Kroz
vjetrobran pogledam u izranjavano nebo, u nadi da neće pasti kiša.
Radio. Pritisnem gumb – ništa. Pritisnem drugi – ništa. Tek kad sam
pritisnuo treći, razlegne se zvuk i zapljusne me prepirka neko dvoje ljudi što
se nadvikuju oko toga je li predsjednik Jonathan Duncan počinio prekršaj koji
zaslužuje pokretanje postupka za opoziv. Pritisnem isti gumb, zvuk zamre,
usredotočim se na vožnju.
Razmišljam o tome kamo idem, o osobi s kojom ću se naći i, kao i uvijek,
moje misli odlutaju u prošlost.
16.

Profesor Waite šetkarao je amfiteatrom predavaonice, ruku skupljenih na

leđima. „I u čemu je bila suština manjinskog mišljenja suca Stevensa?“ Vrati
se katedri i pogleda popis. „Kolega… Duncan?“ Pogleda me.
Sranje. Nagutao sam se Revibola da ne zaspim nakon što sam cijelu noć
pisao radnju. Današnji slučaj pogledao sam samo letimično. Na kraju
krajeva, na seminaru nas je bilo stotinjak i vjerojatnost da će pitati upravo
mene bila je minimalna. Ali imao sam peh. Prozvao me, nespremna.
„Sudac Stevens… nije se složio s većinom jer…“ Žurno sam prelistavao
stranice osjećajući kako mi se lice žari.
„Da, tako je, kolega Duncan, oni koji su manjinskog mišljenja obično se ne
slažu s većinom. Vjerujem da se to upravo zato i zove manjinsko
mišljenje.“Dvoranom zažamori nervozan smijeh.
„Da, gospodine, nije se slagao s većinskom interpretacijom Četvrtog
amandmana…“
„Čini mi se da ste pobrkali neslaganje suca Stevensa s onime suca
Brennana, kolega Duncan. Neslaganje suca Stevensa nije ni dotaklo Četvrti
amandman.“
„Pa, istina je, zbunjen sam… hoću reći, zbunjujuće je…“
„Mislim da je ona prva riječ bolji opis, kolega Duncan. Kolegice Carson,
biste li nas vi, molim vas, izvukli iz konfuzije kolege Duncana?“
„Poanta suca Stevensa bila je da se Vrhovni sud ne bi smio uplitati u
odluke državnih sudova koje, u najgorem slučaju, mogu imati efekt podizanja
praga federalnog ustava…“
To me zloglasni profesor Waite bio ošinuo već u četvrtom tjednu moje prve
godine na studiju prava Sveučilišta Sjeverna Karolina i ja sam pogledao na
drugi kraj dvorane, djevojku u trećem redu koja je odgovorila umjesto mene,
pomislivši: „Ovo ti je zadnji put da na seminar dolaziš nespreman, idiote.“
A onda sam zaustavio pogled na njoj koja je sjedila tamo, u trećem redu,
samouvjereno i gotovo nemarno dajući odgovor. „… Jer riječ je o pragu, ne o
gornjem limitu, i sve dok postoje adekvatni i neovisni temelji za odluku u
sklopu ustava određene države…“ Imao sam osjećaj da mi nestaje zraka.
„Tko je… to?“ prošaptao sam Dannyju, koji je sjedio do mene. Danny je
bio dvije godine ispred, na trećoj, i poznavao je gotovo svakoga.
„Rachel“, odvrati on šaptom. „Rachel Carson, s treće godine. Pobijedila
me na natječaju za urednika pravničkog tjednika.“
„Koja je njezina priča?“
„Misliš, je Tu vezi? Nemam pojma. Ali stvarno si ostavio odličan dojam,
nema što.“
Srce mi je još tuklo kad je predavanje završilo. Skočio sam sa sjedišta i
požurio kroz vrata, nadajući se uhvatiti je u hodniku, među mnoštvom
studenata.
Kratko ošišana kestenjasta kosa, traper jakna…
… Rachel Carson… Rachel Carson…
Tamo. Ugledao sam je. Progurao sam se kroz gužvu i sustigao je upravo u
času kad se odvojila od ostalih i skrenula prema nekim vratima.
„Hej“, rekao sam drhtavim glasom. Glas mi je drhtao?
Okrenula se i pogledala me, svijetlozelenih očiju, podignutih obrva.
Najfinije isklesano lice koje sam ikada vidio. „Zdravo…“ rekla je uvijeno, ne
znajući kamo bi me smjestila.
„Mmm, zdravo.“ Prebacio sam naprtnjaču preko ramena. „Ja… samo sam
ti htio zahvaliti, znaš, što si me onako izvukla.“
„Oh, nema jrke. Prva si godina?“
„Tako je.“
„Svi prođemo kroz to“, rekla je.
Duboko sam udahnuo. „Pa, hm, kamo… mislim… kamo ćeš, kamo si
krenula?Mislim, sad.“
Koji mi je vrag? Prošao sam sve paklenske drilove kojih se narednik
Melton uspio sjetiti. Preživio sam mučenje vodom,premlaćivan sam, ostavljali
su me da visim i podvrgavali tobožnjem smaknuću dok sam bio u
zarobljeništvu Iračke republikanske garde. I sada sam odjednom ostao bez
teksta?
„Sad? Pa, krenula sam…“ Glavom pokaza u stranu. Sad sam prvi put
zaista pogledao vrata prema kojima je bila krenula – zahod.
„Aaa, krenula si..“
 „Aha.“
„Pa onda, hajde.“
„Smijem?“ rekla je, vidno se zabavljajući. „Da, hoću reći, nije dobro
držati, hoću reći, ako moraš, moraš, točno?“
Koji je meni vrag?
„Točno“, rekla je. „Onda, drago mi je što smo se upoznali.“ Čuo sam kako
se smije u zahodu.
Ni tjedan dana nakon što sam je vidio nisam je mogao izbaciti iz misli.
Predbacivao sam samome sebi – prva godina prava vrijeme je da čovjek
zagrije stolicu, da se dokaže. Ali koliko god se pokušavao koncentrirati na
pitanja osobne sudske nadležnosti ili na preduvjete utuživosti nehaja ili na
pravila ponude i prihvata ponude, ta cura iz trećeg reda na izbornom
predmetu iz američkog federalnog prava nije mi izlazila iz glave.
Danny me snabdio podacima: Rachel Carson bila je iz gradića u Zapadnoj
Minnesoti, preddiplomski studij pohađala je na Harvardu i dobila je
stipendiju za nastavak prava na Sveučilištu Sjeverna Karolina. Glavna je
urednica pravnog časopisa, izvrsna studentica i već je čeka posao u
neprofitnoj organizaciji za pravno savjetovanje siromašnih. Simpatična je, ali
tiha. Nije osobito društvena, uglavnom se druži sa starijim studentima koji
ovamo nisu došli ravno iz srednje.
Vidi, vidi, pomislio sam. Ni ja nisam došao ravno iz srednje.
Na koncu sam sakupio hrabrost i pronašao je u knjižnici, kako sjedi za
dugim stolom s nekoliko prijateljica. Rekoh samome sebi da je možda ipak
bolje da se okanim toga. Ali moje noge bile su drugačijeg mišljenja i začas se
nađohpokraj stola.
Kad me ugledala, spustila je kemijsku i zapiljila se u mene.
Htio sam to izvesti u četiri oka, ali bilo me strah da, ako to tada ne učinim,
nikada i neću.
Hajde onda, budalo, prije nego što netko pozove zaštitara.
Izvukao sam papir iz džepa, rasklopio ga i pročistio grlo. Sad je već cijeli
stol piljio u mene. Počeo sam čitati.
Prva dva puta kad čula si me govorit zvučah kao tula
Moj govor imao je smisla ko šeširom okrunjena mula.
Ne bijah siguran da i treći puta bolje ću to sročit,
Pa odlučih svoje misli u pismo pretočit.
 Krišom sam je pogledao, na licu joj je titrao zabavljen osmijeh. „Još se
nije digla i otišla“, rekoh, popraćen smijehom njezinih prijateljica, dobar
početak.
Ime mi je Jon. Odavde sam, iz gradića blizu Bumera.
Znam se ponašat, pomno slušat i ne fali mi humora.
Nemam para, auto, ni pjesničkoga dara,
Ali imam žustar um, premda dojam često vara.
Na taj stih njezine su prijateljice ponovno prasnule u smijeh. „Istina je“,
rekoh Rachel. „Znam čitati i pisati i sve što treba.“
„Ne sumnjam, ne sumnjam.“
„Mogu li nastaviti?“
„Samo daj.“ Mahnu rukom.
Tu studiraš, kako čujem, sjećaš se našeg susreta?
Al’ eto meni kad počnem učit, misao samo leta.
Čitam o zakonima, o pravdi i što je to rasna kvota,
Ali jedino o čemu mislim zelenooka je cura čiji dom je Minnesota.
Nije mogla suspregnuti osmijeh, a lice joj se ispunilo rumenilom. Ostale
djevojke za stolom zapljeskale su mi.
Poklonio sam se. „Zahvaljujem“, rekoh oponašajući Elvisa najbolje što
sam mogao. „Bit ću tu cijeli tjedan.“
Rachel nije gledala u mene.
„Cuj, ako ništa drugo, to što sam uspio naći rimu za Minnesotu…“
„Ne, to je sjajno“, složila se, spuštena pogleda. „Onda dobro. Drage
dame, ako ćete me ispričati, ja ću se praviti da je sve odlično prošlo i povući
se dok još nisam sasvim uprskao.“ Krenuo sam dovoljno sporo da me može
sustići, ako želi.
17.

P R O B U D I M S E I Z svojih sanjarija i uklizim na parkirno mjesto, točno

tamo gdje mi je rečeno, nepunih pet kilometara od Bijele kuće. Parkiram
automobil i ugasim ga. U blizini nema nikoga.
Uzmem torbu i izađem. Stražnji ulaz izgleda kao neka utovarna rampa, sa
stubama što vode do velikih vrata koja nemaju vanjsku kvaku.
Kroz portafon zakriješti glas. „Tko je, molim?“
„Charles Kane“, kažem.
Trenutak kasnije teška vrata otključaju se uz klik. Posegnem rukom prema
njima i odgurnem ih.
Unutra je neko stovarište, bez ljudi, zatrpano dostavnim paketima,
sanducima i kolicima za prijevoz. S desne strane veliko je dizalo čija su vrata
otvorena, zidovi vidljivo izolirani.
Pritisnem gornji gumb i vrata se zatvore. Snažno udahnem jer dizalo se
trese, na trenutak propadne prije nego što povuče gore, uz cvilež i škripu.
Ponovno me uhvati blaga vrtoglavica. Položim dlan na obložene zidove i
čekam da prođe dok mi u glavi odzvanjaju riječi dr. Lane.
Vrata se otvore, oprezno zakoračim na lijepo uređen hodnik svijetložutih
zidova s Monetovim grafikama što vodi do jedinih vrata na zadnjem katu,
očito upentbouse.
Stanem pred vrata, ona se otvore a da nisam ni prstom maknuo.
„Charles Kane, vama na usluzi“, kažem. Amanda Braidwood stoji u
luksuznom potkrovlju, ispruženom rukom drži vrata i odmjerava me. Lagana
vesta nemarno joj visi oko priljubljene košulje. Na sebi ima uske crne hlače,
na nogama ništa. Sad joj je kosa duga zbog filma koji je završila prije mjesec
dana, ali noćas je skupljena u rep, a nekoliko pramenova pobjeglo je i
uokviruje konture njezina lica.
„Dobra večer, gospodine Kane“, kaže. „Oprostite zbog ovih trikova, ali
vratar na prednjem ulazu je prezaposlen.“
Prošle godine neki je časopis proglasio Mandy jednom od dvadeset
najljepših žena na planetu. Drugi ju je proglasio jednom od dvadeset najbolje
plaćenih glumica u Hollywoodu, manje od godinu dana nakon što je dobila
drugi Oscar.
Ona i Rachel bile su cimerice sve četiri godine na Harvardu i godinama su
ostale u vezi – koliko je to uopće moguće jednoj odvjetnici iz Sjeverne
Karoline i međunarodnoj filmskoj zvijezdi. Kodno ime Charles Kane bila je
njezina ideja – prije nekih osam godina, uz bocu vina u stražnjem vrtu
guvernerove vile, Rachel, Mandy i ja složili smo se da je to remek-djelo
Orsona Wellesa najbolji film ikada snimljen.
Vrti glavom dok joj osmijeh polako ozaruje lice.
„Vidi, vidi“, kaže. „Zalisci, zarastao u bradu“, kaže ljubeći me u obraz.
„Kako markantno. Hajde, nemoj samo stajati tu, tako sav sportski sređen,
uđi.“
Njezin parfem, miris žene, lebdi oko mene. Rachel nije voljela parfeme, ali
njezin gel za tuširanje i losion za tijelo – kako li se već zovu sve te kreme i
losioni i sapuni – imali su miris vanilije. Nikada više neću osjetiti taj miris
dok sam živ a da mi se u mislima ne pojavi slika Rachelina golog ramena i
osjećaj mekoće njezina vrata.
Kažu da nema priručnika koji bi vas mogao provesti kroz bol nakon smrti
bračnoga druga. To je još točnije kada je ožalošćeni predsjednik i sve se
prevrne naglavačke jer nema vremena žalovati. Previše je odluka koje mora
donijeti a koje ne mogu čekati, stalne prijetnje nacionalnoj sigurnosti koje,
izgubite li ih samo na trenutak iz vida, mogu imati katastrofalne posljedice.
Kada je Rachel ušla u posljednju fazu bolesti, držali smo na oku Sjevernu
Koreju, Rusiju i Kinu pomnije nego ikad, znajući da vode tih zemalja samo
traže naznaku ranjivosti ili neopreza iz Bijele kuće. Razmatrao sam
mogućnost da se privremeno povučem s dužnosti predsjednika – čak sam i
tražio od Dannyja da pripremi sve papire – ali Rachel nije htjela ni čuti za to.
Bila je odlučna u tome da njezina bolest ne smije omesti moje predsjedničke
dužnosti. To joj je bilo važno, na neki gorljiv način koji mi nikad nije uspjela
sasvim objasniti niti sam ga ja uspio sasvim shvatiti.
Tri dana prije Racheline smrti – tada smo se već bili vratili u Raleigh kako
bi mogla umrijeti kod kuće – Sjeverna Koreja testirala je interkontinentalnu
balističku raketu nedaleko od svoje obale, i ja sam zapovjedio da se u Žuto
more pošalje nosač zrakoplova. Onoga dana kad smo je pokopali, dok sam
stajao pokraj groba držeći kćer za ruku, naše veleposlanstvo u Venezueli
napao je bombaš samoubojica i začas sam već opet bio u našoj kuhinji s
generalima i timom za nacionalnu sigurnost razmatrajući mogućnosti da im
uzvratimo istom mjerom.
 Kratkoročno gledano, možda je lakše nositi se s osobnim gubitkom kada
svijet oko vas neprekidno traži da obratite pažnju na njega. Isprva ste previše
zaposleni da biste bili tužni ili usamljeni. A onda u vaš život uđe stvarnost –
ostali ste bez ljubavi svoga života, vaša kći izgubila je majku, a divnoj ženi
zanijekana je mogućnost da proživi dug, bogat život. Odjednom ste zahvalni
što imate tako zahtjevan posao. Ali, postoje trenuci duboke osamljenosti, čak
i kada ste predsjednik. Nikad prije nisam ih osjećao. U prve dvije godine bilo
je mnogo teških odluka koje sam morao donijeti, često nisam mogao ništa
doli moliti Boga da je donesena odluka prava, kada je bilo posve svejedno
koliko savjetnika imam jer na kraju se sve svodilo na moju odluku, samo
moju. Ali nikada se nisam osjećao usamljeno. Rachel je uvijek bila uza me i
davala mi iskreno mišljenje o mojim odlukama, govoreći mi neka učinim
najbolje što mogu, ovijajući mi ruke oko vrata kada je stvar već bila završena.
I dan-danas Rachel mi stalno nedostaje, na sve načine na koje čovjeku
može nedostajati njegova žena. Večeras mi nedostaje njezin nevjerojatan
osjećaj za to kada me treba prekoriti a kada podržati, uliti mi pouzdanje da će,
bez obzira na to što učinio, naposljetku sve ispasti dobro.
Nikada neće biti druge Rachel. Svjestan sam toga. Ali volio bih da nisam
sve vrijeme sam. Rachel je zahtijevala da razgovaramo o tome što će biti
nakon njezine smrti. Šalila se da ću postati najpoželjniji samac na planetu.
Možda. U ovome času osjećam se kao tip koji se uopće ne snalazi u svijetu i
koji će sve razočarati.
„Piće?“ pita Mandy preko ramena.
„Nemam vremena“, kažem. „Ne mogu dugo ostati.“
„Da budem iskrena, ne razumijem kako ti je to uopće palo na pamet“, kaže.
„Ali spremna sam. Ajmo na posao.“
Uđem za njom u stan.
18.

„ Č U D A N O S J E Ć A J “, kažem.
„Dobro se držiš“, prošapće Mandy. „Radiš to prvi put?“
„Nadam se i posljednji.“
„Bilo bi nam ugodnije“, kaže, „da prestaneš kukati. Za Boga miloga, Jon,
mučili su te u bagdadskom zatvoru a ne možeš podnijeti ovo?“
„Ti to radiš svaki dan?“
„Uglavnom. Smiri se. Ovako će biti lakše.“
Možda njoj. Pokušavam biti što mirniji, sjedeći u ružičastoj stolici u maloj
garderobi unutar Mandyne spavaće sobe dok mi ona olovkom crta obrve.
Meni zdesna, Mandyn toaletni stolić zatrpan je raznim priborom za šminku,
bočicama i četkicama, puderima u kamenu i prahu te kremama svih boja i
veličina. Kao da smo na setu kakvog filma B-produkcije o vampirima i
zombijima.
„Samo nemoj da izgledam kao Groucho Marx“, kažem.
„Ne, ne“, odgovara. „Ali, kad već spominješ…“ Prigne se i izvuče nešto iz
torbe pa mi pokaže – Groucho Marx naočale, čupave obrve i brkovi.
Uzmem to. „Rachelini“, kažem.
Kada se Rachel ozbiljno razboljela, mučilo ju je tude sažaljenje. I zato,
kada bi nam dolazili prijatelji, uvela je nešto da malo podigne atmosferu. Ja
bih upozorio goste da „Rachel danas baš nije sasvim svoja“. A kada bi ušli u
sobu, ugledali bi je u krevetu s Groucho Marxa naočalama na nosu. Katkad bi
to bio klaunski nos. Imala je i masku Richarda Nixona koja je izazivala
mnogo smijeha.
Takva je bila Rachel. Uvijek je mislila na druge više nego na samu sebe.
„Uglavnom“, kaže Mandy, prije nego što nas svladaju sjećanja, „neka te ne
brinu obrve. Samo sam ih malo naglasila. Nevjerojatno koliko one čovjeku
promijene izgled. Oči i obrve.“
Nagne se unatrag u stolici i promotri me. „Stvarno, stari moj, ta brada s
kojom si se pojavio obavila nam je pola posla. Kako je samo rida! Gotovo
nestvarna. Hoćeš da ti obojim kosu da ide uz nju?
„Nema šanse.“
Ona zavrti glavom i dalje mi proučavajući lice kao da je neki laboratorijski
primjerak. „Kosa ti nije dovoljno duga da bi se s njom išta moglo učiniti“,
mrmlja više za sebe. „Prebaciti razdjeljak zdesna nalijevo nije od neke
pomoći. A možda da uklonimo razdjeljak i sve začešljamo naprijed.“ Gurne
mi prste u kosu i raskuštra je, češlja je prstima, mrsi. „Sada barem imaš
frizuru koja pristaje ovom desetljeću.“
„A da nataknem šiltericu?“ pitam.
„Oh.“ Odmakne se. „Može, to bi olakšalo stvar. Imaš je?“
„Aha.“ Gurnem ruku u torbu, izvadim bejzbolsku kapu Nationalsa i
nataknem je na glavu.
„Vraćamo se u dane stare slave, eh? Dobro, ovako s bradom i crvenom
bejzbolskom kapom, te obrve i… hmmm.“ Vrti glavom. „Sve je u očima“,
kaže, pokazujući svoje lice. Uzdahne. „Oči ti više nisu iste, stari moj.“
„Kako to misliš?“
„Otkad je Rachel otišla“, kaže. „Oči ti više nisu iste nakon njezine smrti.“
Zašuti. „Oprosti. Možda da ti stavimo i naočale. Inače ih ne nosiš, je l’ da?“
„Samo za čitanje, kad sam umoran“, kažem.
„Pričekaj trenutak.“ Odlazi do ormara i vraća se s pravokutnom kutijom od
baršuna. Otvara je, otkrivajući pedesetak naočala, svake na malome stalku.
„Zaboga, Mandy.“
„Ovo sam bila posudila od Jamieja“, kaže. „Prošle godine kada smo
snimali nastavak Londona. Ovog Božića stiže u kina.“
„Čuo sam za to. Čestitam.“
„Da, rekla sam Stevenu da nakon ovoga više ne računaju na mene. Rodney
cijelo vrijeme nije mogao skinuti šape s mene. Ali nekako sam izdržala.“
Pruža mi naočale debelih smeđih okvira. Stavljam ih.
„Hm“, kaže. „Ne. Probaj ove.“
Isprobam drugi par.
„Ne, ove.“
„Ne mislim se prijaviti na modno natjecanje“, kažem.
 Blijedo me pogleda. „Nema opasnosti da će te primiti, dragi moj, vjeruj mi.
Probaj ove.“ Uzima drugi par. „Te. Te, da.“
Ponovno mi daje jedan par s debelim okvirima, ali ove su više smećkasto
crvene. Nataknem ih, a ona se ozari.
„Super ti stoje uz bradu“, kaže.
Načinim grimasu.
„Ne, ta brada potpuno prikriva tvoje tonove, Jon. Ti si svijetao. Zagasito
blond i svjetloput. Naočale i brada daju jedan duboko smećkasto crveni ton.“
Ustanem i priđem zrcalu uz njezin toaletni stolić.
„Smršavio si“, kaže. „Nikad nisi bio predebeo, ali sad si bome mršav.“
„Baš mi ne udjeljuješ komplimente.“
Pogledam se u zrcalu. I dalje sam to ja, ali shvaćam što je mislila govoreći
o tonu. Kapa, naočale i brada. Sada prvi put shvaćam koliko samo malo gušće
obrve mogu izmijeniti izgled. Sve to, i bez pratnje Tajne službe. Nitko me
neće prepoznati.
„Znaš, Jon, u redu je ako čovjek krene dalje. Tek ti je pedeseta. I ona je to
željela. Zapravo, tražila je da joj obe…“
Zaustavi se, licem joj se razliju naznake rumenila, oči zasjaje.
„Ti i Rachel razgovarale ste o tome?“
Kimne, položi dlan na grudi, pričeka časak da se osjećaji stišaju. „Rekla mi
je, ovo ti sada citiram: ‘Ne dopusti da Jon do kraja života ostane sam zbog
nekog nepotrebnog osjećaja vjernosti.’“
Duboko udahnem. Te riječi – neki nepotreban osjećaj vjernosti – upravo su
ono što je i meni bila rekla, više nego jedanput. One vrate Rachel ovamo, u
ovu sobu, kao da joj je dah na mome licu, glava malo nagnuta ustranu, kao
uvijek kada je imala nešto važno reći. Oko nje miris vanilije, jamica u desnom
obrazu, sitne bore osmijeha oko očiju…
Čvrsto me držala za ruku, toga posljednjega dana, glasa omamljena od
lijekova protiv boli, slabašna, ali dovoljno snažna da mi posljednji put čvrsto
stisne ruku.
Obećaj mi da ćeš naći neku drugu, Jonathan. Obećaj.
„Jedino što ti želim reći“, kaže Mandy, glasa mukla od navale emocija,
„samo po sebi razumljivo je da dode trenutak kada se moraš vratiti u igru.
Nema potrebe da se prerušavaš samo zato da bi otišao na spoj.“
 Treba mi časak da dođem k sebi i da se prisjetim nečega što nisam smio
smetnuti s uma – da Mandy nema pojma što se događa. Zaista, kada
razmislim o tome, jasno je da ona misli kako imam sastanak s nekom ženom –
večera ili piće ili kino – a ne želim da taj prvi susret prati cijeli međunarodni
tisak.
„Ideš na spoj, je l’ tako?“ Njezine savršeno uobličene obrve skupe se dok
pokušava dokučiti što se zapravo događa. Ako ne idem na spoj, što sam onda
nakanio? Zašto bi inače predsjednik pobjegao od svoga osiguranja i hodao
uokolo inkognito?
Prije nego što dopustim da njezin maštoviti um zađe dublje u tom smjeru,
kažem: „Da, nalazim se s nekim.“
Čeka da joj kažem još nešto i povrijeđena je kada to ne uslijedi. Ali vrlo je
obazriva sa mnom nakon Racheline smrti i ne želi me pritiskati, ako ja to ne
želim.
Pročistim grlo i pogledam na sat. Sve je isplanirano do u minutu. Nisam
navikao na to. Uvijek imam dupkom punu satnicu, ali nema straha da ću
zakasniti. Predsjednik ne može zakasniti. Svi njega čekaju. No ovoga puta
nije tako.
„Moram ići“, kažem joj.
19.

V R A T I M S E D O L J E teretnim dizalom i izidem na ulicu. Automobil mi je i

dalje parkiran ondje gdje sam ga bio ostavio. Odvezem se nadomak Capitol
Hilla i pronađem parkiralište blizu Sedme ulice i Ulice Sjeverne Karoline te
ostavljam ključeve nadzorniku, koji me jedva i pogledao.
Pomiješam se s pješacima i žamorom ljudi koji uživaju u tome što je petak,
proljetno predvečerje, u živahnoj stambenoj četvrti punoj restorana i barova,
prozori su otvoreni, ljudi se smiju i čavrljaju, iz zvučnika trešti pop glazba.
Prilazim čovjeku otrcana izgleda koji sjedi naslonjen na zid kavane. Do
njega leži njemački ovčar koji dašće na vrućini, pred njim prazna zdjelica.
Čovjek, kao što je često s beskućnicima, na sebi ima više slojeva odjeće nego
što je to potrebno. Na licu mu tamne, izgrebane naočale za sunce. Na natpisu
koji inače drži u ruci piše VETERAN BESKUĆNIK, ali sada ga je naslonio
uza zid zgrade. Vjerojatno je uzeo stanku. S njegove druge strane, u maloj
kartonskoj kutiji, nekoliko dolara. Iz tranzistora tiho dopire glazba.
Odvojim se od vala pješaka i nagnem prema njemu. Prepoznajem Van
Morrisonovu stvar „Into the Mystic“. Sjećanje me vraća na laganicu u
Savannahu prilikom moje početne obuke, u vrijeme zatvaranja jednog od
barova u Ulici River, kada su mi misli bile zamućene pićem, a tijelo bolno od
vježbanja i luđačkoga drila.
„Jeste li veteran Zaljevskoga rata, gospodine?“ pitam ga. Po izgledu bih
prije rekao da je veteran Vijetnamskoga rata, ali onda mu oduzmem sve one
posne godine od kojih je vjerojatno ostario brže nego što bi inače.
„Jesam“, kaže, „al’ nisam bio nikakav ‘gospodin’. Itekako sam zaradio
svoju plaću, prijatelju. Vodnik u Velikoj crvenoj diviziji. Bio sam tamo kad
smo probili Saddamovu liniju.“
Primjećujem kako ga ispunjava ponos. Drago mi je što sam mu dao priliku
za to. Rado bih još popričao, kupio mu sendvič, još ga slušao. Ali znam da
vrijeme leti pa pogledam na sat.
„Prva pješačka divizija, hm? Vi ste, momci, predvodili napad na Irak, je l’
tako?“
 „Vrh koplja, čovječe. Sprašili smo one pičkice iz Iračke garde kao dao smo
ih uhvatili na spavanju.“
„Nije loše za hodače“, kažem.
„Hodače?“ ponovi začuđeno. „I vi? Što, zračno-desantni?“
„Vodnik, kao i vi“, kažem. „Tako je, proveo sam nekoliko godina u
Sedamdeset petoj.“
On se malo uspravi, onako sjedeći, i izvije čupave, spojene obrve. „Zračno-
desantni rendžeri, hm? Eh, sigurno ste se nagledali govana, čovječe.
Diverzantski napadi i izviđanje, je l’?“
„Ne onoliko kao vi u većim jedinicama“, kažem, skrenuvši priču opet na
njega. „Kol’ko vam je trebalo da im prodrete do pola zemlje, tjedan dana?“
„I onda smo stali“, reče i stisne usnice. „Uvijek sam mislio da je to bila
greška.“
„Znate što“, kažem. „Prijao bi mi sendvič. A vama?“
„To bi bilo lijepo“, kaže. Dok krećem prema vratima, dodaje: „Inače, ovdje
rade fantastične sendviče s puretinom.“
„Znači, puretina.“
Vrativši se, znam da moram brzo krenuti dalje, ali ne prije nego što saznam
još neke stvari. „Kako vam je ime, vodniče?“ pitam.
„Vodnik prve klase Christopher Knight“, kaže.
„Izvolite, vodniče.“ Pružim mu papirnatu vrećicu s hranom. Psu napunim
zdjelicu vodom i on je začas polapće sve do dna.
„Bila mi je čast, vodniče. Gdje navečer polažete umornu glavu?“
„Nekoliko ulica odavde je prihvatilište. Većinu jutara sam ovdje. Ljudi su
malo prijazniji.“
„Moram ići, ali izvolite, Chrise, uzmite.“
Iz džepa vadim sitniš koji je ostao od hrane i dajem mu ga.
„Bog vas blagoslovio“, kaže stisnuvši mi ruku još uvijek čvrstim ratničkim
stiskom.
Zbog nekog mi se razloga stisne grlo. Obilazio sam klinike i bolnice i
učinio najviše što je bilo u mojoj moći za reformu Ministarstva ratnih
veterana, ali ovo je nešto s čime se ne susrećem, PTSP-ovac beskućnik koji ne
može naći ili zadržati posao.
 Vratim se natrag na pločnik i izvadim mobitel da zapišem njegovo ime i
adresu kavane kako bih se pobrinuo da taj momak primi nekakvu pomoć dok
ne bude prekasno.
Ali takvih je na desetke tisuća. Zapljusne me dobro poznat osjećaj da su
moje mogućnosti da pomognem ljudima istodobno i goleme i ograničene.
Čovjek nauči živjeti s tim paradoksom. U protivnome, opterećuje li se previše
svojim ograničenjima, neće učiniti ni onoliko koliko može. U međuvremenu,
treba tražiti način da se ta ograničenja rastegnu, da se učini što više za što veći
broj ljudi, svakodnevno. Čak i za loših dana, uvijek postoji nešto dobro što
možete učiniti.
Dva bloka dalje od vodnika Knighta, dok hodam među sjenama izduženima
zalaskom sunca, vidim da se mnoštvo preda mnom zaustavilo. Zaobiđem
nekoliko ljudi i zakoračim na ulicu da bolje promotrim.
Dva policajca pokušavaju prisiliti mladog Afroamerikanca u bijeloj majici i
trapericama da legne na zemlju. Opire se, pokušava osloboditi ruke dok mu
jedan hoće staviti lisice. Imaju oružje i omamljivače, ali ih ne rabe, barem
zasad. Dvoje ili troje ljudi na pločniku podiglo je mobitele i snima.
„Na tlo! Na tlo!“ viču policajci.
Momak kojega pokušavaju uhititi posrne udesno, policajci s njim, i tako
zajedno zateturaju na kolnik, gdje se promet zaustavio, blokiran policijskim
autom.
Zakoračim prema njima, instinktivno, a onda se zaustavim. Što sam
nakanio, reći im da sam ja predsjednik i da ću preuzeti stvar? Ne preostaje mi
ništa doli buljiti ili otići.
Nemam pojma kako je došlo do toga. Moguće da je momak učinio nešto
ozbiljno, oteo nekome torbu ili ih je možda samo razbjesnio. Nadam se da su
policajci samo reagirali na poziv i da postupaju u skladu s propisima. Znam
da većina policajaca većinu vremena čini najbolje što može. Znam da ima i
loših policajaca, baš kao što ima loših ljudi u svakoj profesiji. A znam i to da
ima policajaca koji misle da dobro obavljaju svoj posao, ali im se, nesvjesno,
crni momak u majici i trapericama čini opasnijim nego isto tako odjeven
bijelac.
Osvrnem se na gomilu koja to promatra, ljude svih rasa i boja. Deset
različitih ljudi može gledati jednu te istu stvar i na kraju otići s deset različitih
dojmova. Neki će vidjeti dobre policajce kako obavljaju svoj posao. Neki će
vidjeti da se prema Afroamerikancu odnose drugačije zbog boje njegove
kože. Katkad je istinito jedno, a katkad drugo. Katkad ponešto od jednoga i
od drugoga. Bez obzira na to, jedno je svima na pameti: Hoće li se ovaj
nenaoružani čovjek izvući a da ne pucaju na njega?
U ulicu ulazi drugi policijski automobil i policajci gurnu mladića na tlo,
stave mu lisice a zatim ga podignu na noge.
Prijeđem ulicu i krenem prema svojoj sljedećoj destinaciji. Nema
jednostavnog rješenja za ovakve probleme pa nastojim slijediti vlastiti savjet
– biti svjestan vlastitih ograničenja i nastaviti činiti što god mogu da se stvari
poboljšaju. Predsjednička uredba, nacrt zakona koji stigne do moga radnog
stola, govori, riječi s govornice – sve su to stvari koje mogu stvoriti pravo
ozračje, pokrenuti nas u ispravnome smjeru.
Ali, ta je bitka stara koliko i ljudski rod – mi protiv njih. U svim
razdobljima i vremenima, pojedinci, obitelji, klanovi i nacije borili su se s
time kako se odnositi prema onima „drugima“. Kod nas u Americi rasizam je
staro prokletstvo. Ali postoje i druge podjele – oko religije, imigranata,
seksualnog identiteta. Katkad je strategija koja proziva „njih“ samo droga
kojom se opija zvijer u svima nama. Prečesto oni koji galame protiv „njih“
uspijevaju nadglasati iskrena nastojanja da se sjetimo što „mi“ možemo biti i
učiniti zajedno. Naš mozak od pamtivijeka funkcionira na taj način. Možda se
to nikada neće promijeniti. Ali moramo se nastaviti truditi. To je stalna misija
koju su nam ostavili u nasljeđe naši osnivači – kretati se prema „savršenijem
savezu“.
Zaokrenuvši iza ugla, podigne se vjetar. Pogledam nestalno nebo, oblake
boje pepela.
Koračajući prema kraju ulice i baru na sljedećem uglu, strepim da je preda
mnom najteži dio vrlo teške noći.
20.

D U B O K O U D A H N E M i ulazim u bar.
Unutra zastavice Georgetown Hoyasa, Redskinsa i Nationalsa, u kutovima
neožbukanih ciglenih zidova stoje televizori, bučna glazba nadmeće se sa
živahnim žamorom gostiju u ovaj popularni sat. Mahom su odjeveni sportski,
studenti s koledža i fakulteta, ali neki su i mladi biznismeni što su svratili
ovamo nakon posla, u odijelima, olabavljenih kravata ili u bluzama i hlačama.
Terasa je dupkom puna. Podovi su ljepljivi i sve prožima miris piva što hlapi.
U sjećanje mi ponovno navire Savannah za mojih prvih dana obuke, kada smo
vikendom bančili po Ulici River.
Kimnem dvama agentima Tajne službe u civilu, koji drže sve na oku.
Rečeno im je da ću doći i kako ću biti odjeven. Rečeno im je i da se ne
odnose prema meni službeno, a oni postupaju prema naređenju, jedva
primjetno mi kimaju, malčice ukočeni.
Odostraga u kutu, za stolom sjedi moja kći, okružena društvom – neki su
joj prijatelji, a neki naprosto vole biti u društvu Prve kćeri – pije nešto živih
boja, voćno, dok joj neka žena šapuće u uho mimo trešteće glazbe. Ona
reagira na to, prinoseći ruku usnama, kao da bi se istodobno htjela nasmijati i
progutati piće. Ali kretnja joj djeluje izvještačeno. Samo se trudi biti uljudna.
Pogledom zaokruži prostoriju. Isprva njezin pogled preleti preko mene, ali
začas se vrati. Usne joj se razdvoje, oči stisnu. Naposljetku joj se izraz lica
smekša. Treba joj časak, što znači da sam prilično dobro prerušen.
Hodam dalje, pokraj zahoda, u skladište sa stražnje strane bara, gdje su
vrata prema dogovoru otključana. Unutra miriše kao u kućama u kojima
stanuju studenti pripadnici nekog bratstva, police ispunjene svim mogućim
vrstama alkoholnih pića, uz zidove poredane bačve, na betonskom podu
otvoreni sanduci ubrusa i barskih čaša.
Srce mi poskoči kad ona ulazi, dijete obla lica i golemih očiju ispruži ruku
da mi dodirne lice, djevojčica što se propinje na prste da me poljubi, usana
zamrljanih želeom i maslacem od kikirikija, tinejdžerica koja rukom siječe
zrak dok iznosi argumente za korištenje alternativnih izvora energije u finalu
državnog debatnog natjecanja.
 Prilazi mi i pogleda me u oči, osmijeh joj zamre. „Znači, ovo je stvarno.“
„Da, stvarno je.“
„Je l’ bila u Bijeloj kući?“
„Da. To je sve što ti mogu reći.“
„Kamo ćeš?“ pita me. „Što si naumio? Zašto nemaš pratnju? Zašto si ovako
odjeven…“
„Stani. Stani.“ Uhvatim je za ramena. „Sve je u redu, Lil. Naći ću se s
njima.“
„S Ninom i njezinim partnerom?“
Iskreno sumnjam u to da je djevojka u Princeton majici dala mojoj kćeri
svoje pravo ime. Ali što manje riječi, to bolje. „Da“, kažem.
„Nisam je vidjela sve otkako mi se obratila“, kaže Lilly. „Ni jedan jedini
put. Kao da je nestala s programa.“
„Sumnjam da je ikad i bila upisana na taj program na Sorbonni“, kažem.
„Pretpostavljam da je došla u Pariz samo radi tebe. Da ti prenese poruku.“
„Ali zašto baš meni, od svih ljudi?“
Ne odgovaram. Ne želim otkrivati više nego što je potrebno. Ali Lilly ima
majčin um. Ne treba joj dugo.
„Znala je da ću je ja prenijeti ravno tebi“, kaže. „Bez posrednika. Bez
ikakvih filtera.“
Upravo zato.
„I, što je htjela?“ pita. „Što joj znači to ‘Srednji vijek’?“
„Lil…“ privučem je sebi, ali ne kažem ništa.
„Nećeš mi reći. Ne možeš“, dodaje, opraštajući mi. „Očito je važno. Toliko
važno da si me zamolio da se vratim iz Pariza, a sada… sada se upuštaš u to u
što se već upuštaš.“ Baci pogled preko ramena. „Gdje je Alex? Gdje ti je
osiguranje? Osim ovog Fricka i Fracka, koje si mi poslao kao zaštitu?“
Otkako je završila koledž, Lilly je odlučila odbiti zaštitu, što je njezino
pravo. Ali čim me prošlog ponedjeljka nazvala, poslao sam joj ljude iz
osiguranja. Trebalo je nekoliko dana da se vrati, zbog završnih ispita, a
pobrinuo sam se da i u Parizu paze na nju.
„Moje osiguranje je tu, u blizini“, kažem. Ne mora znati da idem sam. I
ovako ima dovoljno briga. Preboljeti gubitak majke, od čega jedva da je
prošlo godinu dana, već je samo po sebi teško. Ne treba joj još strah da će
izgubiti i drugog roditelja. Nije dijete, zrelija je od svojih godina, ali ipak su
joj tek dvadeset i tri, za Boga miloga, još je dijete u odnosu na sve ono što
život nosi.
Stegne me u grudima pri pomisli što bi sve ovo moglo značiti za Lilly. Ali
nemam drugoga izbora. Prisegao sam da ću braniti ovu zemlju i jedina sam
osoba koja je to u stanju.
„Slušaj“, kažem, hvatajući je za ruku. „Htio bih da sljedećih nekoliko dana
provedeš u Bijeloj kući. Tvoja soba je spremna. Zatrebaš li što iz svoga stana,
donijet će ti agenti.“
„Ne razumijem.“ Okrene se i pogleda me, usnice joj zadrhte. „Jesi li u
opasnosti, tata?“
Jedva susprežem osjećaje. Prestala me zvati tata tamo negdje u pubertetu,
iako je to izgovorila jedanput ili dvaput dok je Rachel umirala. Čuva tu riječ
za trenutke kada je ranjiva, uplašena. Podnio sam sadističke drilove svojih
zapovjednika, okrutne iračke istražitelje, zakonodavce koji ne vide dalje od
onoga što ima kažu u njihovoj stranci i washingtonske novinare, ali ništa me
ne dodiruje tako kao moja kći.
Nagnem se i prislonim čelo uz njezino. „Ja? Kao i uvijek. Samo sam
oprezan. Samo želim znati da si na sigurnom.“
Njoj to nije dovoljno. Zagrli me oko vrata i čvrsto stisne. Privučem je k
sebi. Čujem kako jeca, tijelo joj podrhtava.
„Tako sam ponosan na tebe, Lilly“, prošapćem, boreći se s knedlom u grlu.
„Jesam li ti to ikada rekao?“
„Stalno mi to govoriš“, kaže mi na uho.
Milujem kosu svoje pametne, snažne, samostalne djevojčice. Ona je sada
žena, naslijedila je ljepotu, pamet i duh svoje majke, ali uvijek će biti ona
djevojčica koja bi se ozarila kada me ugleda, vrištala kad bih je zasuo
poljupcima, koja nakon noćne more nije mogla zaspati ako je tata ne drži za
ruku.
„Idi sad s agentima“, prošapćem. „Može?“
Odmakne se od mene, obriše suze, udahne, pogleda me s nadom i kimne.
A onda se opet baci na mene, obgrli me oko struka.
Zatvaram oči, držim njezino tijelo što drhti. Odjednom, moja odrasla kći
opet je petnaestogodišnjakinja, osnovnoškolka koja treba tatu, oca koji bi
trebao biti njezina stijena, koji je nikada neće iznevjeriti.
Kako bih rado da je mogu ovako zadržati u naručju, brisati joj suze, stišati
sve njezine brige. Već odavno naučio sam da ne mogu posvuda pratiti svoju
malu djevojčicu i paziti da svijet bude nježan prema njoj. I sada se moram
odvojiti od nje i nastaviti s onime što me čeka iako bih najradije ostao tu uz
nju i nikad je ne bih pustio.
Dlanovima joj obujmim lice, njezine natečene oči pune povjerenja zaustave
se na mojima.
„Volim te više od ičega na svijetu“, kažem. „I obećavam ti da ću se vratiti.“
21.

N A K O N Š T O L I L L Y ode iz bara s agentima Tajne službe, zamolim

barmena za čašu vode. Gurnem ruku u džep i izvadim tablete, steroide koji će
mi podići razinu trombocita. Mrzim tablete. Lupe me u glavu. Ali, ili ću
podnositi da budem malo grogi ili uopće neću funkcionirati. Ne postoji ništa
između toga. A ovo drugo ne dolazi u obzir.
Vraćam se prema automobilu. Oblaci su modroljubičasti kao i stražnji dio
mojih nogu. Nije pala kiša, ali njezin miris visi u zraku.
U hodu izvlačim mobitel iz džepa i zovem dr. Lane. Znam da ne može
prepoznati ovaj broj, no ipak se javi. „Doktorice Lane, ovdje Jon Duncan.“
„Gospodine predsjedniče? Cijelo popodne vas pokušavam dobiti.“
„Znam. Imam strašno mnogo posla.“
„Brojke vam padaju. Sada ste ispod šesnaest tisuća.“
„U redu. Udvostručio sam steroide, kao što sam obećao.“
„To nije dovoljno. Morate se smjesta podvrgnuti liječenju.“
Zamalo zakoračim među jureće automobile, odsutno stupivši na zebru.
Neki tip u terencu legne na trubu, za slučaj da to nisam primijetio.
„Još nisam pao na deset tisuća“, kažem doktorici Lane.
„To je samo preporuka. Svatko je drugačiji. Nije isključeno da već sada
imate unutrašnje krvarenje.“
„Sumnjam“, kažem. „Jučerašnja magnetska rezonanca bila je negativna.“
„Jučerašnja, da. A danas? Tko zna?“
Stignem do mjesta na kojemu mi je parkiran automobil. Pružim čuvaru
parkirnu kartu i novac, a on mi vrati ključeve.
„Gospodine predsjedniče, okruženi ste darovitim i sposobnim ljudima.
Uvjerena sam da oni mogu voditi poslove tijekom tih nekoliko sati koliko
treba da primite terapiju. Mislila sam da predsjednici delegiraju poslove.“
I čine to. Većinu vremena. Ali ovo ne mogu prenijeti na nekoga drugog. A
ni njoj, kao ni ikome drugome, ne mogu reći zašto.
„Čuo sam sve što ste mi rekli, Deborah. Sad moram ići. Drž‘te mobitel u
blizini.“
Isključim mobitel, pokrenem automobil i krenem kroz gust promet.
Razmišljam o djevojci u majici Princeton – o Nini, kako je zove moja kći.
Razmišljam o „Srednjem vijeku“.
Razmišljam o svom sljedećem sastanku večeras, o prijetnjama koje mogu
izreći, ponudama koje mogu dati.
Čovjek s bijelim natpisom PARKIRALIŠTE maše mi u kojem smjeru
trebam ići. Platim i krenem za drugim čovjekom do parkirnoga mjesta.
Ključeve zadržim kod sebe i prošećem dva bloka zgrada, sve dok ne dođem
do stambene katnice kojoj nad ulazom piše CAMDEN SOUTH CAPITOL. S
druge strane ulice čuje se urlanje gomile.
Prijeđem aveniju, što nije nimalo lako uz toliki promet. Pokraj mene
prolazi čovjek mumljajući: „Netko treba dvije? Netko treba dvije?“
Izvadim kuvertu koju mi je dala Nina i vadim kartu za večerašnju
utakmicu; Nationalsi protiv Metsa.
Kod lijevog ulaza u stadion Nationals Park, čuvari na vratima usmjeravaju
ljude prema detektoru metala, pozivajući sa strane one koji nisu prošli i
provjeravajući im torbe da nema kakvog oružja. Čekam da dođe red na mene,
ali to nije trajalo dugo. I utakmica već počinje.
Moje sjedalo je u sektoru 104, tako visoko da se jedva išta može vidjeti.
Navikao sam na najbolje karte, u VIP loži ili odmah iza domaće baze ili u
blizini prostora s klupom za rezervne igrače u ravnini treće baze. Ali ovo mi
se više sviđa, tu na tribinama uz lijevo polje. Možda pogled nije najbolji, ali
atmosfera je stvarnija.
Ogledam se oko sebe, ali to je sasvim nepotrebno. Dogodit će se kada se
dogodi. Moj posao je sjediti i čekati.
U normalnim okolnostima ponašao bih se kao dijete u slastičarnici. Uzeo
bih Budweiser i hot dog. Možete zaboraviti sva ostala piva – na bejzbol
utakmici nema boljeg pića od ledenog Budweisera. A ni bolje hrane od
hrenovke sa senfom, čak ni mamina rebarca u kiselom umaku nisu mi nikad
bila tako fina.
Opustio bih se i prisjećao svojih bejzbolskih dana na fakultetu, snova o
tome kako ću postati profesionalac kada su me Royalsi izabrali u četvrtoj
rundi, godina provedenih igrajući za Memphis Chicks, znojenja po
autobusima, bolnoga lakta na koji sam noću stavljao led u raznim rupčagama
od motela, igre pred polupraznim gledalištima, prehrane Big Macom i trljanja
desni duhanom Copenhagen.
Ali ništa od piva večeras. Želudac mi se već ionako okreće dok čekam
svoga posjetitelja, partnera cure u Princeton majici.
Telefon mi zavibrira u džepu hlača. Na zaslonu čitam „C. Brock“. Carolyn
šalje samo jedan broj: 3. Ja joj odgovorim „Wellman“ i pošaljem.
To je naša šifra za izvještavanje o stanju stvari: zasad je dobro. Ali nisam
siguran da je baš tako dobro. Zakasnio sam na početak igre. Je li već bio i
otišao? Jesam li se mimoišao s njim?
Nemoguće. Ali ne mogu ništa nego sjediti ovdje, čekati i gledati utakmicu.
Bacač Metsa je žustar, ali kažiprstom, srednjim prstom i palcem odbacuje
loptu previsoko. Prvi udarac Nationalsa, ljevoruk, u prilici je da samo spusti
udarcem lopticu u polje, s protivničkim igračima na prvoj i drugoj bazi, dok
čuvar treće baze stoji malo podalje. Bacač treba baciti loptu visoko i prema
hvataču, ali ne uspijeva. Srećom, protivnički udarac ne uspijeva spustiti loptu
u polje ni nakon više pokušaja. Napokon, u posljednjem pokušaju udarac šalje
dugačku loptu duboko prema lijevom polju, prema meni. Publika se
instinktivno diže na noge, ali lopta je previsoka i lijevi vanjski igrač Metsa
hvata je na samom rubu terena.
Kad smo svi ponovo sjeli, krajičkom oka primijetim da netko i dalje stoji i
da je krenuo između sjedala prema meni. Na glavi ima kapu Nationalsa koja
izgleda potpuno nova, ali izgledom nikako ne pripada ovamo. Smjesta mi je
jasno da će sjesti na prazno mjesto do mene.
Taj čovjek Ninin je partner. Vrijeme je.
22.

U B O J I C A P O Z N A T A kao Bach zatvara vrata, zaključa se u malenom

zahodskom pregratku. S mukom udahne, spusti se na koljena i ispovraća u
školjku.
Potom, dok je oči peku a želudac se grči, ponovno udahne i ostane klečati.
Ovo nije dobro. Nikako.
Smogne snage, ustane, povuče vodu i uzme vlažne maramice pa počisti
školjku, a onda baci i njih. Nikakvih tragova, nikakvog DNA.
Ovo joj je posljednji put da povraća večeras. I točka.
Pogleda se u zaprljanom zrcalu nad slivnikom. Na glavi blond perika, kosa
skupljenu u malu pundu. Plava uniforma. Nije idealno, ali to je ono što nose
čistači u stambenoj zgradi Camden South Capitol.
Nakon što iz zahoda ude u prostoriju za osoblje, tri muškarca i dalje su
tamo, također odjeveni u svijetloplave košulje i tamne hlače. Jedan je tako
mišićav da mu bicepsi i prsa samo što nisu probili košulju. Odmah joj je bio
antipatičan, čim ga je jutros ugledala. Prvo, zato što je tako upadljiv. U ovom
poslu nitko ne smije biti upadljiv. A drugo, zato što se vjerojatno prečesto
oslanja na svoju surovu snagu, a nedovoljno na pamet, vještinu i opasnu
narav.
Druga dvojica su podnošljiva. Čvrsti i žilavi, ali fizički neprimjetni. Obična
lica koja se lako zaborave.
„Je l’ vam bolje?“ pita onaj mišićavi. Druga dvojica se osmjehnu, dok ne
primijete izraz njezina lica.
„Bolje nego što ćete se vi osjećati“, kaže, „ako me to još jedanput upitate.“
Drži se podalje od žene u prvom tromjesečju trudnoće s jutarnjim
mučninama koje očito nisu ograničene samo na jutra. Osobito žene kojoj su
specijalnost visokorizična ubojstva.
Okrene se vodi trojke, ćelavcu staklena oka.
On podigne ruke u znak isprike. „Nitko nije ništa loše mislio, ništa loše“,
kaže. Engleski mu je dobar, premda s groznim naglaskom, vjerojatno Ceh ili
nešto slično.
Ona ispruži ruku. Vođa joj pruži slušalicu. Gurne je u uho, on također.
„Status?“ upita ona.
Kroz slušalicu stiže odgovor. „Stigao je. Naš tim je spreman.“
„Onda ćemo svi zauzeti položaje“, kaže.
Vukući kovčeg s oružjem i putnu torbu, Bach kreće teretnim dizalom. U
dizalu vadi iz torbe crni kaput i navlači ga. Privremeno skida periku i stavlja
crnu skijašku kapu. Sad je sva u crnom.
Na vrhu izlazi i penje se stubama do krovnih vrata. Prema dogovoru,
otključana su. Na krovu puše, ali nije to ništa čemu se ne bi mogla prilagoditi.
Sigurna je da bi svakoga trena moglo početi kišiti. Ali zasad ne pada. Da je
ova glupava utakmica otkazana, njezina bi operacija propala.
Sada mora biti spremna na to da bi kiša mogla prekinuti utakmicu i da će
na tisuće ljudi krenuti van, skriveni u moru kišobrana. Jednom je ubila
turskog veleposlanika metkom koji je prošao kroz kišobran ravno u njegov
mozak, ali bio je sam, u tihoj ulici, u pratnji samo jedne osobe. Današnji
problem u prvom scenariju moglo bi biti fokusiranje na metu – krene li
gomila ljudi istodobno prema izlazima.
Zato i postoje timovi na terenu.
Otvara kovčeg s oružjem služeći se identifikacijom prstom i složi Annu
Magdalenu, svoju poluautomatsku pušku, namješta optički ciljnik, puni
spremnik.
Zauzima položaj, čučnuvši zaklonjena sutonom. Sunce će zaci za manje od
dvadeset minuta i ona će gore na krovu biti još prikrivenija.
Smjesti se i usmjerava ciljnik. Pronalazi ulaz koji joj treba, vrata nadomak
lijevog polja.
Sada joj preostaje samo čekati. To može biti pet minuta. A može potrajati i
tri sata. A kada joj jave, mora smjesta djelovati, ubojitom preciznošću. Ali to
je njezin posao, i još nikad nije promašila.
Oh, kako čezne za tim da natakne slušalice i pusti klavirski koncert! Ali
svaki zadatak je drugačiji, a za ovaj mora biti u kontaktu s timom koji joj daje
naputke u uho. Oni se mogu svakoga trena pojaviti i tako, umjesto da sluša
Andreu Bacchettija kako svira Koncert za klavijaturu br. 4 u Teatro Olimpico
u Vicenzi, ona sluša huku prometa, navijače na prepunom stadionu,
gromoglasne orgulje što raspaljuju gomilu i povremene izvještaje svoga tima
na terenu.
 Udahne, izdahne. Nastoji smiriti ritam otkucaja. Drži prst nadohvat
okidaču. Nestrpljenje ničemu ne koristi. Meta će joj sama doći, kao i obično.
I kao i obično, neće promašiti.
23.

Č O V J E K B E Z R I J E Č I sjeda do mene, prošavši mimo mene pognute glave

i smjestivši se meni slijeva, kao da smo neznanci koji su, eto, slučajno dobili
karte za dva susjedna sjedala.
Pa i jesmo neznanci. Ne znam ništa o njemu. Neočekivano je toliko
uobičajeno u mome poslu da je zapravo očekivano, ali kada nešto iskrsne, tu
je moj savjetnički tim koji mi pomaže sve analizirati, skupiti informacije i
raščlaniti ih, unijeti red u kaos. No sada sam sam i nemam pojma što se
događa.
Možda je on samo glasnik što prenosi informacije koje čak i ne razumije,
beskoristan za istražitelje jer ne može propjevati ni o čemu bitnome. Ako je
tako, onda mi je krivo predstavljen, ali kao da je to uopće bio neki izvor
kojemu sam mogao vjerovati, ta žena koja je sebe nazvala Ninom.
Možda je atentator. Sve bi ovo mogla biti samo zamka da me navuku da se
zateknem sam i nezaštićen. Ako je tako, moja kći ostat će bez ijednog živog
roditelja. A ja ću okaljati predsjednički položaj tako što sam pao na jeftin trik
i dopustio da me dovuku na tajni sastanak.
Ali, morao sam prihvatiti taj rizik, sve zbog dvije riječi – „Srednji vijek“.
On se okrene i prvi put me pogleda izbliza, čovjeka za kojega zna da je
predsjednik Duncan, ali koji s crvenom bradom, naočalama i bejzbol kapom
ne sliči baš mnogo uredno izbrijanom, odijelom zaogrnutom vrhovnome
zapovjedniku, kakvoga zna iz medija. Jedva primjetno kimne u znak
odobravanja, što ne shvaćam kao odobravanje mojoj krinki već samoj
činjenici da sam se prerušio. Time pokazujem da sudjelujem u igri – barem
zasad. Pristao sam na tajni susret. Već samim time dao sam mu na važnosti.
Nikako nisam želio pristati na taj ustupak, ali morao sam. Koliko znam,
ovaj čovjek ovdje mogao bi biti i najopasnija osoba na svijetu u ovom
trenutku.
Osvrnem se. S naše lijeve i desne strane ne sjedi nitko, a nema nikoga ni
iza nas. „Da čujem riječi“, kažem.
Mlad je, kao njegova partnerica Nina, može mu biti najviše dvadeset i koja
godina. Mršav kao i ona. Crte lica upućuju na istočnu Europu, kao i njezine.
Bijelac, ali zagasitije boje puti od njezine. U njegovu bi nasljeđu moglo biti
sredozemnih gena, možda bliskoistočnih ili afričkih. Lice mu velikim dijelom
pokriva duga, raščupana brada i gusta kosa što u pramenovima proviruje
ispod bejzbol kape. Oči su mu duboko usađene zbog čega ostavljaju dojam da
su oko njih modrikasti kolobari. Nos mu je dug i neravan – možda prirodno a
možda je bio slomljen.
Na sebi ima pristojnu crnu majicu, crne vojničke hlače i teniske. Uza se
nema ni torbu ni naprtnjaču.
Nema pištolj. Ne bi mogao proći osiguranje na ulazu. Ali mnogo toga može
se upotrijebiti kao oružje. Čovjeka se može ubiti običnim ključem, komadom
drveta, čak i kemijskom zabijete li je kirurškom preciznošću. Na obuci za
rendžere, prije nego što sam poslan u Irak, pokazali su nam stvari – taktike
samoobrane, improvizirano oružje – koje mi nikad ne bi pale na um. Dovoljan
bi bio jedan hitar ubod nečime oštrim u karotidnu arteriju pa da iskrvarim
prije nego što stigne pomoć.
Zgrabim ga za ruku, dlan mi potpuno obujmi tu koščatu nadlakticu. „Da
čujem riječi. Smjesta.“
Zatečen je mojom kretnjom. Spusti pogled na moju ruku oko svoga bicepsa
pa opet digne pogled prema meni. Zapanjen je, ali, primjećujem, ne i osobito
potresen.
„Sinko“, kažem, podsjećajući samoga sebe da moram kontrolirati izraz lica
i visinu glasa, „ovo nije igra. Nemaš pojma u što si se upustio. Nemaš pojma
da si preko grla u govnima.“
Kamo sreće da je moja pozicija tako snažna kao što se pravim.
Stisne oči prije nego što se odluči progovoriti. „Koje riječi želite da
izgovorim?“ pita. „Armagedon? Nuklearni holokaust?“
Isti izgovor kao i u njegove partnerice. Ali čini mi se da je njegov engleski
bolji.
„Ovo ti je posljednja prilika“, kažem. „Neće ti se nimalo svidjeti ono što
slijedi.“
On svrne pogled s moga. „Govorite kao da ja nešto želim od vas. A zapravo
ste vi taj koji treba nešto od mene.“
Ovo zadnje je neosporno. Već sama moja prisutnost to potvrđuje. Ali i
suprotno je točno. Ne znam što mi on to ima reći. Ako je samo informacija,
ona ima cijenu. Ako je riječ o prijetnji, tražit će otkupninu. Nije došao sve
dovde ni za što. Ali, i ja imam nešto što on želi. Samo ne znam što je to.
 Popustim stisak svoje ruke na njegovoj. „Nećeš izići sa stadiona“, kažem i
ustajem sa sjedala.
„Srednji vijek“, prosikće kao da je to neka kletva.
Dolje na terenu, Rendon odbija nisku loptu koja leti visoko u zrak, a
međubazni igrač mora je uhvatiti i u trku odbaciti čuvaru prve baze.
Vratim se u sjedalo. Udahnem. „Kako ću te zvati?“ pitam. „Možete…
Augie.“
Nestalo je onog prkosa, sarkazma. Mala pobjeda za mene. Vjerojatno
raspolaže boljim kartama od mene, ali još je dijete, a meni je poker životno
zanimanje.
„A kako ću… ja vas zvati?“ kaže, tek nešto glasnije od šapta.
„Zovi me gospodine predsjedniče.“
Prebacim ruku preko naslona njegova sjedala kao da smo stari prijatelji, ili
obitelj.
„Evo kako ćemo“, kažem. „Reći ćeš mi odakle znaš te riječi. I sve ostalo
zbog čega si došao ovamo. A onda ću ja odlučiti što ćemo. Uspijemo li
surađivati – budem li zadovoljan našim razgovorom – ovo može ispasti jako
dobro za tebe, Augie.“
Pričekam da to dopre do njega, svjetlost na kraju tunela. Svim pregovorima
potrebna je takva svjetlost.
„Ali ne budem li zadovoljan“, nastavljam, „učinit ću nešto što će nauditi
tebi, tvojoj djevojci, bilo kome do koga ti je stalo, kako bih zaštitio svoju
zemlju. Ne postoji to što ne bih mogao učiniti. Ne postoji to što neću učiniti.“
Usne mu se iskrive. Nema sumnje da u tom izrazu ima mržnje, mržnje
prema meni i svemu onome što predstavljam. Ali i preplašen je. Dosad je
komunicirao sa mnom na daljinu, preko svoje partnerice koja je u Europi
stupila u vezu s mojom kćeri, koristeći se tehnologijom, ali sada je ovdje,
glavom i bradom, s predsjednikom Sjedinjenih Država. Prešao je točku nakon
koje nema povratka.
Nagne se naprijed podbočivši se laktima o koljena, ne bi li se odmaknuo od
mene. Dobro je to. Pretresao sam ga.
„Zanima vas kako sam saznao za ‘Srednji vijek’“, kaže manje
samopouzdanim glasom, drhtavim. „Također vas zanima zašto svjetlo u
Bijeloj kući stalno… žmirka?“
Na te riječi ne pokazujem nikakvu reakciju. Želi mi reći da je on zaslužan
za žmirkanje svjetala u Bijeloj kući. Blefira. Pokušavam se prisjetiti je li
možda Nina mogla vidjeti da svjetla žmirkaju dok je bila tamo.
„Pretpostavljam da to nervira“, nastavlja. „Kada se čovjek bavi važnim
pitanjima nacionalne sigurnosti, ekonomije i politike… svim mogućim
makinacijama u svom Ovalnom uredu, a svjetla mu svako malo žmirkaju kao
da živi u kakvoj straćari Trećeg svijeta.“
Duboko udahne. „Vaši električari nemaju pojma otkuda to, je li? Jasno da
nemaju.“ U glas mu se vratilo samopouzdanje.
„Imaš dvije minute, mali. Počevši od sad. Ne budeš li razgovarao sa mnom,
razgovarat ćeš s ljudima koji rade za mene, koji neće biti ovako susretljivi.“
On zavrti glavom, premda ne mogu zaključiti pokušava li razuvjeriti mene
ili samoga sebe. „Ne, došli ste sami“, kaže, a u glasu mu je više nade nego
uvjerenja.
„Jesam li?“
Gomila urliče na zvuk udarca palice o loptu, ljudi oko nas ustaju i bodre
igrače, a onda se vika stišava kada duga lopta skrene i završi kao foul. Augie
se nije ni pomaknuo, i dalje sjedi nagnut naprijed, lice mu je neprobojno dok
zuri u naslon sjedalice ispred sebe.
„Minuta i trideset sekundi“, kažem.
Dolje na igralištu, udarac ima treći, dosuđeni udarac, slider koji izlijeće s
terena, a gomila zviždi i urla.
Pogledam na sat. „Jedna minuta“, kažem. „A onda se oprosti sa životom.“
Augie se zavali u naslon i sada me ponovno gleda. Ja gledam u teren, ne
želim mu pokazati ni toliko poštovanja da ga udostojim pogleda.
Ali napokon se okrenem prema njemu, spreman čuti što ima reći. Izraz lica
mu se promijenio, napet je i leden. U krilu drži maleni pištolj, uperen u mene.
„Ja neka se oprostim sa životom?“ kaže.
24.

Z A G L E D A M S E u Augieja, ne u pištolj.
Drži ga nisko u krilu, da ga nitko ne vidi. Sada mi je jasno zašto su oba
sjedala s naše lijeve i desne strane prazna, kao i ona četiri ispred i iza nas. Sve
ih je pokupovao Augie, kako bismo bili odvojeni od ostalih.
Po obliku vidim da je to Glock, pištolj s kojim nemam iskustva, ali znam
da je kalibra 9 mm i da me može pogoditi izbliza.
Svojedobno bih ga možda i uspio razoružati i ostati neozlijeđen. Ali davno
je bilo to vrijeme kada sam pripadao Američkim rendžerima. Pedeseta mi je i
zahrđao sam.
Međutim, nije ovo prvi put da je u mene uperen pištolj. Kada sam bio
zarobljen u Iraku, zatvorski stražar mi je svakoga jutra prislanjao pištolj uz
glavu i povlačio okidač.
Ali ovo je prvi put nakon već dugo vremena i prvi put kao predsjedniku.
Dok mi bilo udara, razmišljam: da me mislio ubiti, već bi povukao okidač.
Nije trebao čekati da se okrenem prema njemu. Želio je da vidim pištolj. Htio
je promijeniti dinamiku.
Nadam se da sam ovo dobro procijenio. Ne čini mi se da ima iskustva s
vatrenim oružjem. Samo jedan nervozan trzaj i eto mi metka među rebrima.
„Došao si ovamo s razlogom“, kažem. „Skloni onda taj pištolj i reci mi o
čemu je riječ.“
Naškubi usne. „Možda se ovako osjećam sigurnije.“
Nagnem se prema njemu, spustim glas. „Zbog ovog pištolja manje si
siguran. Izazivaš moje ljude. Na rubu su da ti prosviraju metak kroz glavu dok
tu sjediš.“
On primjetno trepne, nemirno pogleda oko sebe, nastojeći ostati pribran.
Pomisao da vas netko drži na nišanu moćne puške ima loš učinak na živce.
„Ti ih ne vidiš, Augie. Ali, vjeruj mi, oni vide tebe.“
Ovo što činim riskantno je. Možda i nije baš najmudrija taktika isprepadati
tipa koji drži prst na obaraču pištolja uperena u vas. Ali moram ga nekako
navesti da ga skloni. I zato ću ga nastaviti uvjeravati da nema posla s jednim
čovjekom nego sa zemljom – i to moćnom, zastrašujućom, u posjedu za njega
nepojmljivih resursa.
„Nitko ti ne želi nauditi, Augie“, kažem. „Ali povučeš li taj okidač, mrtav
si u dvije sekunde.“
„Ne“, kaže. „Došli ste…“ Lice mu problijedi.
„Misliš, došao sam sam? Ali ni ti u to ne vjeruješ. Prepametan si da bi
vjerovao u tako što. Zato, skloni taj pištolj i reci mi zašto sam ovdje. U
protivnom, odoh.“
Pištolj u njegovu krilu pomakne se. Ponovno zaškilji. „Odete li“, kaže,
„nećete moći zaustaviti ono što se sprema.“
„A ti od mene nikad nećeš dobiti ono što želiš, što god to bilo.“
Premišlja se. To mu je pametno s obzirom na okolnosti, ali želi skloniti
pištolj zbog vlastite volje a ne zato što sam mu ja to rekao. Naposljetku
kimne, podigne nogavicu hlača i zatakne pištolj.
Odahnem.
„Kako si ga uspio provući kroz detektor metala?“
Spusti nogavicu. Vidljivo mu je laknulo, kao i meni.
„Bazičan stroj“, kaže, „zna samo ono za što je programiran. Nema
nezavisnog zaključivanja. Ako dobije naredbu da ništa ne vidi, onda ništa ne
vidi. Na naredbu da mora žmiriti, on zažmiri. Strojevi ne pitaju zašto.“
U mislima se vratim detektoru metala kroz koji sam bio prošao. Nije bilo
rendgena kao u zračnoj luci. Samo prolaz koji piskuta ili ne piskuta kad
prolazite, dok zaštitar stoji sa strane čekajući zvuk.
Nekako ga je zaglavio. Onesposobio dok je prolazio. Izvršio je hakerski
upad u električni sustav na adresi Pennsylvanijska avenija 1600.4
Srušio je helikopter u Dubaiju. I zna za „Srednji vijek“.
„Tu sam, Augie“, kažem. „Pristao sam na sastanak. Sada mi reci kako znaš
za ‘Srednji vijek“’.
Izvije obrve. Samo što se ne osmjehne. Doći do tog kodnog imena bilo je
poprilično postignuće i on je toga svjestan.
„Jesi li to otkrio hakirajući?“ pitam. „Ili…“
Sada se zaista osmjehne. „Muči vas to ‘ili’. Toliko vas muči da to ne
možete ni izgovoriti.“
Ne proturječim mu. Ima pravo.
„Jer ako nisam saznao na daljinu“, nastavlja, „postoji samo jedan način na
koji sam mogao doći do toga. A vi dobro znate što to znači.“
Ako Augie nije saznao za „Srednji vijek“ hakiranjem – a teško je zamisliti
kako je to uspio – onda je tu lozinku morao dobiti od drugoga ljudskog bića, a
lista ljudskih bića koja imaju pristup „Srednjem vijeku“ vrlo je, vrlo mala.
„Zato ste se pristali naći sa mnom“, kaže. „Jasno vam je… što to znači.“
Kimnem. „To znači da u Bijeloj kući postoji izdajica“, kažem.
25.

I Z G O M I L E O K O nas prolome se slavodobitni poklici. Zasviraju orgulje.

Nationalsi istrčavaju izvan terena. Netko se spušta u našem smjeru, prema
prolazu. Zavidim toj osobi koju u ovom trenutku zaokuplja samo to da se
popisa ili domogne štanda s nachosima.
Moj mobitel zazuji. Posegnem prema džepu, a onda shvatim da bi nagao
pokret mogao izazvati paniku. „Moj mobitel“, objasnim. „Samo mobitel.
Provjera jesam li dobro.“
Augie se namršti. „Što je to?“
„Moja šefica kabineta. Provjerava jesam li dobro. Samo to.“
Augie se malo odmakne, sumnjičav. Ali ne čekam njegovo odobrenje. Ne
javim li se Carolyn, pomislit će na najgore. A to neće proći bez posljedica.
Otvorit će pismo koje sam joj bio ostavio.
I poruka koju zatim dobivam je od „C. Brock“. I opet, samo jedan broj,
ovoga puta: 4.
Odgovaram „Stewart“ i pošaljem.
Spremim mobitel i kažem: „Reci mi onda. Kako znaš za ‘Srednji vijek’?“
Vrti glavom. Ovo neće ići lako. Njegova partnerica nije mi htjela to reći, a
očito neće ni on. Ne još. U tome je njegova prednost. Možda jedina.
„Moram znati“, kažem.
„Ne, ne morate. Želite znati. Ono što morate znati važnije je.“ Teško je
zamisliti išta važnije od toga je li netko iz uskoga kruga mojih suradnika
izdao svoju zemlju. „Onda mi reci to što moram znati.“ Kaže: „Vaša zemlja
neće opstati.“
„Što to znači?“ pitam. „Kako?“
Slegne ramenima. „Zbilja, kada čovjek razmisli, to je jednostavno
neizbježno. Mislite li da možete zauvijek sprečavati nuklearnu eksploziju u
Sjedinjenim Državama? Jeste li čitali Hvalospjev Leibotvitzu?“
Zavrtim glavom, prekapajući po sjećanju. Zvuči mi poznato, nešto iz
srednje škole.
„Ili Četvrti ciklus?“ pita. „Fascinantna rasprava o… cikličkoj prirodi
povijesti. Ljudski rod je predvidiv. Vlade loše postupaju s ljudima – svojima i
tuđima. Uvijek je bilo tako i tako će ostati. I zato ljudi reagiraju. Postoji akcija
i reakcija. Takav je tijek povijesti oduvijek i takav će ostati.“
Podigne prst. „Ali sada, sada tehnologija omogućava samo jednom čovjeku
da izazove potpuno uništenje. To mijenja cijelu strukturu, zar ne? Strah da
bismo jedni druge mogli uništiti više nas ne štiti jedne od drugih. Više nije
potrebno regrutirati tisuće ili milijune ljudi za svoju stvar. Nema potrebe za
vojskom, ni za kakvim pokretom. Potreban je samo jedan čovjek, spreman
sve uništiti, spreman umrijeti bude li neizbježno, kojega se ne može primorati,
s kojim se ne može pregovarati.“
Iznad naših glava, prvi put se oglasi uzburkano nebo. Grmi, ali ne sijeva.
Još ne pada. Svjetla na terenu već su uključena, tako da se ne primjećuje kako
se nebo zatamnjelo.
Nagnem se prema njemu i zagledam mu se u oči. „Je l’ ti to meni držiš
predavanje o povijesti? Ili mi želiš reći da se nešto sprema?“
Zatrepće. Gutne, Adamova jabučica mu poskoči. „Nešto se sprema“, kaže i
glas mu se promijeni. „Sprema, kada?“
„Za nekoliko sati“, kaže. Sledi mi se krv u žilama. „O čemu mi to
konkretno govorimo?“ pitam. „I sami znate.“
Naravno da znam. Ali želim to čuti od njega. Ne odajem ništa besplatno.
„Da čujem“, kažem.
„Virus“, odgovara. „Onaj koji ste nakratko ugledali“, pucne prstima, „prije
nego što je nestao. Zbog čega ste nazvali Sulimana Cindoruka. Virus kojem
niste mogli utvrditi podrijetlo. Virus koji je potpuno zbunio tim vaših
stručnjaka. Virus od kojega vas hvata jeza. Virus koji nikad nećete moći
zaustaviti bez nas.“
Osvrnem se da vidim prati li tko naš razgovor. Nitko.
„Iza ovoga su Sinovi džihada?“ prošapćem. „Suliman Cindoruk?“
„Da. Imali ste pravo oko toga.“
Progutam neku nakupinu što mi se stvorila u grlu. „Što on želi?“
Augie jako zatrepće, izraz mu se promijeni, smeten je. „Što on želi?“
„Da“, kažem. „Suliman Cindoruk. Što želi?“
„Ja to ne znam.“
 „Ti ne znaš…“ Ponovno se spustim u sjedalo. Kakva svrha od traženja
otkupnine ako uopće ne znaš što želiš? Novac, oslobađanje nekog
zatvorenika, pomilovanje, promjenu vanjske politike – bilo što. Došao je
ovamo prijetiti mi, dobiti nešto, ali ne zna što želi?
Možda je njegov zadatak iznijeti prijetnju. Poslije će netko drugi izložiti
zahtjev. Moguće, ali nekako mi se ne čini logičnim.
A onda mi sine. Od samoga početka postojala je ta mogućnost, ali
razmišljajući o potencijalnim scenarijima današnje večeri, nije mi se činila
osobito vjerojatnom.
„Ti nisi ovdje kao izaslanik Sulimana Cindoruka“, kažem.
Podigne ramena. „Moji interesi više se ne poklapaju sa… Sulijevima,
točno.“
„Ali nekoć jesu. Bio si jedan od Sinova džihada?“
Usne mu se opet iskrive u onaj prezriv izraz, lice oblije rumenilo, a pogled
se zažari. „Bio sam“, kaže. „Ali više nisam.“
Njegova srdžba, ovako emotivna reakcija – ogorčenost na Sinove džihada
ili njihova vodu, možda rivalstvo – nešto je što ostavljam za kasnije, što će mi
možda biti od koristi.
Udarac palice o loptu. Gomila ustaje, bodri. Iz zvučnika trešti glazba.
Optrčavanje. U ovom trenutku imam osjećaj da smo svjetlosnim godinama
udaljeni od bejzbolske utakmice.
Raširim ruke. „Dobro, reci mi onda što ti želiš.“
On zavrti glavom. „Ne još“, kaže. Ne hoš.
Prve kapi kiše pogode me u glavu. Lagane, tek tu i tamo pokoja, ništa
ozbiljno, gomila negoduje ali nitko se ne pokreće, nema još trke u zaklon.
„Idemo sada“, kaže Augie.
„Mi?“
„Da, mi.“
Prođe me drhtavica. Ali pretpostavljao sam da će se ovaj susret naposljetku
premjestiti na drugu lokaciju. Nije bezopasno, ali nije to bio ni sam sastanak.
Nema tu ničega bezopasnog.
„U redu“, kažem i odgurnem se iz sjedala.
„Vaš mobitel“, kaže. „Drž‘te ga u ruci.“
Upitno ga pogledam.
On ustane i kimne. „Začas ćete shvatiti zašto“, kaže.
26.

D I Š I . O P U S T I S E . Naciljaj. Pritisni.
Bach leži na krovu, disanje joj je ujednačeno, živci mirni, oko usmjereno
kroz ciljnik puške, dolje na bejzbolski stadion, na vrata uz lijevo polje. U
misli joj dolaze riječi Ranka, njezina prvog učitelja, onako s čačkalicom što
mu viri s ruba usana, vatreno crvene kose nalik na kukuruzište – strašilo za
ptice kojem se zapalila kosa, jednom je opisao sama sebe.
Tijelo nek’ ti prati liniju oružja. Puška nek’ ti bude kao dio tijela. Ciljaj
tijelom, ne oružjem.
Moraš cijelo vrijeme biti stabilna.
Odaberi točku u koju ciljaš, ne metu.
Žustro povuci okidač. Kažiprst ti je odvojen od ostatka tijela. Ne, ne – sad
si trznula oružjem. Neka ti ostatak ruke bude sasvim miran. Ti ne dišeš. Diši
normalno. Diši. Opusti se. Naciljaj. Pritisni.
Prva kapljica kiše pogodi je u vrat. Kiša bi mogla sve silno ubrzati.
Odmiče glavu od ciljnika snajpera i podigne dalekozor da provjeri što rade
timovi na terenu.
Tim 1, sjeverno od izlaza, tri muškarca na okupu čavrljaju i smiju se, na
prvi pogled tek tri prijatelja što su se susrela na ulici i pričaju.
Tim 2, južno od izlaza, isto.
Odmah ispod njezine osmatračnice, preko puta stadiona, gdje joj pogled ne
dopire, trebao bi biti tim 3, isto tako na okupu, spreman zaustaviti eventualni
bijeg u svome smjeru.
Izlazi će biti opkoljeni, timovi su spremni obujmiti ih poput udava.
„Diže se i odlazi.“
Srce joj poskoči, adrenalin pumpa tijelom na te riječi što stižu iz slušalice.
Diši.
Opusti se.
 Sve se usporava na brzinu puzanja. Polako. Mirno.
Neće ići onako savršeno kako je planirano. Nikad ne ide tako. Neki mali
dio nje, natjecateljica u njoj, više voli kad je tako, kad se mora prilagodavati
na licu mjesta.
„Krećeprema izlazu“, čuje kroz slušalice.
„Tim 1 i 2, krenite“, kaže. „Tim 3, budite spremni.“
„Tim 1, krećemo“, stiže odgovor.
„Tim 2, krećemo.“
„Tim 3, spreman.“
Približava oko ciljniku puške.
Diše.
Opušta se.
Nacilja.
Ovije prst oko okidača, samo što ne pritisne.
27.

A U G I E I J A krećemo se u smjeru izlaza i to onoga što vodi s lijevoga polja,

odakle sam i bio ušao, u ruci mi je pametni telefon, kako je tražio. Neki su
već odustali od igre na prve kapi kiše, ali većina od trideset i nešto tisuća
gledalaca zasad ne posustaje, tako da se ne krećemo kroz gomilu. Radije bih
da je tako. Ali odluka nije bila na meni.
Augiejevi smirenost i samopouzdanje nestali su. Što se više približavamo
izlazu, onome što nas čeka, sve je nervozniji, oči mu zvjeraju amo-tamo,
stalno nešto prtlja. Svako malo pogleda na mobitel, možda da vidi koliko je
sati, možda provjerava poruke, ali ne mogu vidjeti jer je ovio prste oko njega.
Prolazimo kroz vrata stadiona. On zastane dok smo još u nadsvodenom
dijelu, s vanjske strane, odakle se pruža pogled na Ulicu Capitol, ali još smo
zaštićeni zidom stadiona. Ne može tek tako otići sa stadiona. Mora se osjećati
zaštićen u mnoštvu.
Pogledam nebo, sada beskrajno crnilo, na obrazu mi kap kiše.
Augie udahne i kimne. „Sad“, kaže.
Polako se probija naprijed, prolazi kroz nadsvodeni dio, van, na pločnik.
Uokolo ima ljudi, ali ne mnogo. Nama zdesna, prema sjeveru, uz rub pločnika
parkiran je kamion gradske službe održavanja. Pokraj njega nekoliko znojnih
radnika očito ima pauzu i puši pod uličnom svjetiljkom.
Prema jugu, nama slijeva, uz rub pločnika parkiran je policijski auto,
prazan.
Iza njega upravo u ovom času staje kombi i parkira se također uz rub
pločnika, desetak metara od nas.
Čini se da Augie pilji u njega pokušavajući vidjeti vozača. I ja bacim
pogled. Teško je vidjeti detalje, ali silueta je prepoznatljiva – obris mršavih
ramena, oštri rubovi lica. Augiejeva partnerica, žena s natpisom Princeton,
Nina.
Kao da nam se javlja, kombi dvaput bljesne svjetlima, a potom ih isključi.
Augie spusti glavu na mobitel koji se rasvijetli dok on po njemu tipka.
Potom prestane, podigne pogled, čeka. Na tren se smiri. Sve se smiri. Ovo je
neki signal, pomislim. Nešto se sprema. Bila mi je to zadnja misao prije nego
što se sve zamračilo.
28.

„ J A , K A T H E R I N E Emerson Brandt… svečano se zaklinjem… da ću

savjesno obavljati dužnost predsjednice Sjedinjenih Američkih Država… i da
ću, što bolje umijem… čuvati, štititi i braniti… Ustav Sjedinjenih Država.“
Kathy Brandt popravi sako i kimne samoj sebi u zrcalu kupaonice u
privatnom potpredsjedničkom krilu.
Nije lako biti potpredsjednica, premda je svjesna da bi se mnogi rado
mijenjali s njom. Ali koliki su među tim ljudima bili nadomak pobjede u
nominacijskom procesu samo da bi vidjeli kako im snove ruši ratni heroj
markantna izgleda s britkim smislom za humor?
Prisegla je samoj sebi, te noći Super utorka5, kada su pred sam kraj iz
Teksasa i Georgije stigli glasovi za Duncana, da neće službeno priznati poraz,
da ga neće podržati, da se – neka joj Bog pomogne – neće pridružiti njegovoj
listi.
A onda je učinila upravo sve to.
I tako je sada parazit koji živi na predsjedničkom tijelu. Načini li on
pogrešku, ona je načinila pogrešku. I kao da već to samo po sebi nije
dovoljno loše, mora braniti tu pogrešku kao da je njezina.
Ne učini li tako, odvoji li se i kritizira predsjednika, onda je nelojalna.
Kritičari je ionako poistovjećuju s Duncanom, a njezine pristalice napustit će
je ne bude li stajala uz bok predsjedniku.
Sve je to ples po žici.
„Ja, Katherine Emerson Brandt… svečano se…“
Zazvoni telefon. Instinktivno pruža ruku prema onome na toaletnom
stoliću, službenom telefonu, iako zna da je to zvuk njezina drugog telefona.
Osobnog mobitela.
Odlazi u spavaću sobu i podiže mobitel pokraj kreveta. Pogleda tko zove.
Nešto u njoj zatreperi. Krenulo je, pomisli prije nego što se javi.
29.

C R N I L O , N I Š T A , samo crnilo.
Trideset tisuća ljudi urla u isti glas na stadionu iza mene kad sve utone u
mrak, ulične svjetiljke, zgrade i semafori, nestanak struje u nekoliko blokova.
Farovi automobila što prolaze Ulicom Capitol stvaraju aureole svjetlosti dok
mrakom šaraju svjetla mobitela i krijesnice.
„Osvijetlite mobitelom“, kaže Augie izbezumljeno, lupnuvši me po ruci.
„Hajmo, brzo!“
Jurimo kroz mrak prema Nininu kombiju, pred nama mobiteli koji nam
koliko-toliko osvjetljavaju put.
U kombiju se uključi svjetlo kada se hidraulična klizna vrata rastvore da
nas propuste. Ovako ocrtane na pozadini potpune tmine, crte Princeton žene
postaju prepoznatljive, fino oblikovano lice nježnog modela, obrva skupljenih
od brige dok hvata volan. Cini se da nešto govori, vjerojatno da požurimo…
… upravo u trenutku kad se staklo na vozačevu bočnom prozoru rasprsne i
lijeva strana njezina lica eksplodira, a krv, tkivo i mozak poprskaju
vjetrobran.
Glava joj klone udesno, tijela zarobljena pojasom, usana još rastvorenih u
pola rečenice, njezine srneće oči prazno zure nadomak krvave rupe u lijevoj
strani lubanje. Prestrašeno, nedužno dijete, naglo, nasilno, iznenada više nije
uplašeno, sada je spokojno…
Zaspe li vas neprijatelj vatrom, padnite ili čučnite uz tlo dok ne prođe.
„Ne… ne… neee!“ zavapi Augie… Augie.
Priberem se, zgrabim ga za ramena i povučem dolje, udarivši pritom u
policijski auto parkiran sjeverno od kombija pa skliznem na pločnik, s njim
pod sobom. Oko nas asfalt bukti sitnim prascima dok zrakom sikću projektili.
Prozori policijskog automobila rasprsnu se i zaspu nas staklom. Zid stadiona
bljuje kamen i prašinu na nas.
Metež vriskova i jauka, cvilež guma, hučanje truba, sve to zaglušeno
bubnjanjem u mojoj glavi, nabijanjem pulsa. Policijski automobil potone pod
nesmiljenom kišom metaka.
 Pritisnem Augieja na pločnik i pipam ne bih li otkrio nogavicu njegovih
hlača ispod koje mu je pištolj pričvršćen za zglob. Kroz navalu adrenalina
osjećam potmulo nabijanje za ušima, uvijek prisutno prilikom bitke. To je
nešto što nikad ne napušta veterana.
Glock je mnogo lakši od Berette na kojoj sam učio, bolje leži u ruci, a čuo
sam i da je precizan, ali oružje je poput automobila – znaš da ima sve te
standardne stvari kao što su svjetla, paljenje i brisači, ali ipak ti treba nekoliko
sekundi da ga prokljuviš ako ti je nepoznato. I tako utrošim nekoliko
dragocjenih trenutaka navikavajući se na nj, prije nego što sam spreman
naciljati i pucati…
Na južnoj strani, svjetlost što curi kroz vrata kombija obasjava pločnik. Iz
sjene izlaze tri čovjeka i trče prema nama. Jedan, krupan i mišićav, predvodi i
trči prema meni u svjetlost kombija, s obje ruke držeći pištolj.
Dvaput opalim, ciljajući onoga u sredini. Zatetura i pada naprijed. Ne
vidim povlače li se druga dvojica u mraku… ni gdje su… koliko metaka mi je
preostalo… ima li još napadača s druge strane… je li ovo spremnik od deset
metaka… gdje su ta druga dvojica s južnog kraja?
Okrenem se ulijevo u trenutku kada u krov automobila prasnu dva metka,
beng beng, i tijelom zakrilim Augieja. Okrenem glavu ulijevo, udesno, opet
ulijevo, istražujući tamu, pločnik oko nas odjekuje eksplozijama. Snajper
iskušava sve moguće uglove ne bi li nas dohvatio, ali ne može. Sve dok se
držimo tla, skutreni iza automobila, snajper, gdje god bio, ne može nas
pogoditi.
Ali dok se skrivamo tu, otvorena smo meta s druge strane.
Augie se pokuša dići. „Moramo bježati, moramo bježati…“
„Ne miči se!“ viknem, pritišćući ga o tlo da ostane ležati. „Potrčimo li,
gotovi smo.“
On se umiri. Ja također, u našoj kukuljici mraka. Sa stadiona dopire buka,
opći kaos zbog zamračenja, cvilež guma, trubljenje – ali metci se više ne
odbijaju o policijski automobil.
Ni o pločnik oko nas.
Ni o zid stadiona preko puta nas.
Snajper je umuknuo. Umuknuo je zato što…
Okrenem se i vidim čovjeka kako nam prilazi s vozačeve strane kombija,
obasjan svjetlošću iznutra, drži oružje u visini ramena. Okinem jedanput,
dvaput, triput dok iz njegova oružja također sijeva i metci odskaču od haube
policijskog automobila u dvosmjernoj paljbi, ali ja sam u prednosti, skutren u
mraku, dok on stoji osvijetljen.
Riskiram još jedan pogled preko haube, puls mi kao plimni val zapljuskuje
tijelo. Nema traga onome tko je pucao, a ni trećem pripadniku južnog tima.
Rezak cvilež kočnica, muški povici, glasovi koje prepoznajem, riječi koje
prepoznajem…
„Tajna služba! Tajna služba!“
Spustim pištolj i stušte se oko mene, okruže me automatskim oružjem
usmjerenim na sve strane dok me netko hvata ispod pazuha i podiže, a ja
pokušavam izgovoriti „snajper“, ali nisam siguran izlazi li to uopće iz mojih
usta, mislim na tu riječ, ali ne mogu je izgovoriti i čuju se povici „Hajde!
Hajde! Hajde!“ dok me nose u vozilo što čeka, sa svih strana pokriven sam
ljudima obučenima da žrtvuju svoj život za moj…
A onda zasljepljujuća svjetlost, glasno zujanje, sve se ponovno rasvijetli,
jarko kao da mi je tko uperio reflektor u lice, svuda oko nas vratila se struja.
Čujem sebe kako govorim „Augie“ i „dovedite ga“, a onda se zalupe vrata i
ležim u autu i „Hajde! Hajde! Hajde!“ i već jurimo, vozimo neravnim
terenom, zelenom površinom posred Ulice Capitol.
„Jeste li pogođeni? Jeste li pogođeni?“ Alex Trimble panično prelazi
dlanom preko moga tijela, tražeći znakove rana.
„Ne“, kažem, ali on mi ne vjeruje, opipava mi prsa i trup, okreće me na bok
da pogleda leđa, vrat, glavu, a potom i noge.
„Nije pogođen“, naposljetku vikne.
„Augie“, kažem. „Malac…“
„Imamo ga, gospodine predsjedniče. U autu iza nas.“
„Djevojka koja je pogođena… pokupite i nju.“ On izdahne, gleda kroz
stražnji prozor, adrenalin pada. „To će policija…“
„Ne, Alex, ne“, kažem. „Djevojka je… mrtva… uzmite je vi… što god…
što god morali reći policiji…“
„U redu, gospodine.“
Alex dovikuje vozaču. Ja pokušavam u glavi posložiti što se upravo
dogodilo. Dijelovi slike su tu, raspoređeni kao zvijezde u galaksiji, ali ne
mogu ih povezati, ne u ovom trenutku.
Zazuji mi mobitel. Vidim ga na podu ispred stražnjeg sjedala. Carolyn. To
može biti samo Carolyn.
 „Trebam… mobitel“, kažem Alexu.
Dohvati ga i tutne u moju još drhtavu ruku. Broj koji mi Carolyn šalje je
„1“. Misli su mi previše rastrojene u ovom trenu da bih se sjetio imena svoje
osnovnoškolske učiteljice. Vidim njezinu sliku. Visoka, velik kukast nos.
Moram se sjetiti. Moram joj poslati odgovor. U protivnom…
Richards. Ne, Richardson. Gospođa Richardson.
Mobitel mi ispadne iz ruke. Tako se tresem da ga ne mogu držati, ne mogu
poslati poruku. Kažem Alexu što da napiše i on to učini.
„Želim se voziti zajedno s… Augiejem“, kažem. „Čovjekom s kojim sam
bio.“
„Naći ćete se u Bijeloj kući, gospodine predsjedniče, pa možemo…“
„Ne“, kažem. „Ne.“
„Što ne, gospodine?“
„Ne idemo natrag u… Bijelu kuću“, kažem.
30.

N E Z A U S T A V L J A M O S E sve dok ne stignemo do autoceste, a onda kažem

Alexu da siđemo s njega. Nebo se napokon otvorilo, teške kapi kiše tuku po
vjetrobranu, brisači lete amo-tamo, mahnit ritam u skladu s otkucajima moga
bila.
Alex Trimble štekće na nekoga preko telefona, ne skidajući pogled s mene,
da ne bih zapao u stanje šoka. Sok je kriva riječ. Adrenalin mi zapljuskuje
tijelo dok u glavi vrtim što se dogodilo, pa se opet povlači pri pomisli da sam
na sigurnom u oklopljenom vozilu i ponovno se vraća još većom žestinom
kao da mi je tijelo zahvatila plima.
Sve dok ne umrem, živ sam. Moj stalni refren dok sam bio zarobljenik, kada
su se dani stapali s noćima u ćeliji bez prozora, kada su mi omatali ručnik oko
lica i natapali ga vodom, kada su na mene huškali pse, kada su mi stavljali
povez oko očiju i pjevajući molitvu pritiskali mi pištolj na sljepoočicu.
Nisam jedva preživio. Naprosto sam živ i točka, čak i više nego ikad jer
euforija mi je naelektrizirala tijelo tako da su sva osjetila pojačana, miris
kožnatih sjedala, okus žuči u ustima, osjet znoja što mi se cijedi licem.
„To je sve što vam mogu reći“, kaže Alex u telefon nekome iz policije,
pozivajući se na svoj nadređeni položaj, ili barem to pokušavajući. Neće biti
lako. Bit će mnogo toga što ćemo morati objasniti. Ulica Capitol zacijelo
izgleda kao ratna zona. Pločnik izbrazdan metcima, jedan zid Nationals Parka
teško oštećen, policijski automobil izrešetan, posvuda polomljena stakla. I
tijela, barem tri – onaj krupni koji je potrčao prema meni, drugi član njegova
tima koji nam se pokušao prišuljati iza kombija i Nina.
Zgrabim Alexa za ruku. Okrene se, kaže u mobitel: „Nazvat ću za nekoliko
minuta“, prekine vezu.
„Koliko mrtvih?“ pitam, strepeći od onoga najgoreg, da je nedužne
pokosila paljba snajpera ili udar tima na terenu.
„Samo djevojka u kombiju, gospodine.“
„A muškarci? Bila su dvojica.“
Vrti glavom. „Nema ih, gospodine. Tko god da je bio s njima, očito ih je
pokupio. Dobro koordiniran napad.“
Nema sumnje. Snajperist i barem jedan tim na terenu. Pa ipak, i dalje sam
živ.
„Upravo smo sklonili djevojku s mjesta događaja, gospodine. Rekli smo im
da Tajna služba vodi istragu o falsificiranju robe.“
Pametno. Ne zvuči baš uvjerljivo – istraga o falsificiranju robe koja je
završila krvoprolićem pred bejzbolskim stadionom – ali Alex nije imao
mnogo izbora.
„Pretpostavljam da je to bolje nego reći da je predsjednik potajno otišao na
bejzbolsku utakmicu, gdje ga je netko pokušao ubiti.“
„I ja sam to pomislio, gospodine“, odgovara Alex, mrtav ozbiljan.
Pogledi nam se susretnu. Predbacuje mi. Kaže mi, iako to ne izgovara, da
do takvih komplikacija dolazi kada se predsjednik odrekne osiguranja.
„Zamračenje vam je išlo na ruku“, kaže, popuštajući. „A i buka na
stadionu. Totalni metež. A sada lije kao iz kabla i tridesetak, četrdesetak ljudi
juri sa stadiona dok policija pokušava odgonetnuti što se dogodilo, a za to
vrijeme kiša ispire dokaze.“
Ima pravo. Kaos je u ovom slučaju dobro poslužio. Mediji će se raspisati,
ali većina toga zbila se u potpunom mraku, a Ministarstvo će sve ostalo
gurnuti pod tepih u obliku službene istrage. Hoće li uspjeti? Bolje da je tako.
„Pratili ste me?“ kažem mu.
Slegne ramenima. „Ne baš, gospodine. Kada je žena došla u Bijelu kuću,
morali smo je pretražiti.“
„Skenirali ste kuvertu.“
„Tako nekako“, kaže.
Točno. I prikazala im se karta za večerašnju utakmicu u Nationals Parku.
Misli su mi tako raštrkane da mi to nije ni palo na um.
Alex me pogleda, dajući mi priliku da ga prekorim. Ali teško je predbaciti
nešto tipu koji vam je upravo spasio život. „Hvala vam, Alex“, kažem. „Ali,
ubuduće nemojte zanemariti moje zapovijedi.“
Sišli smo s autoceste i usporavamo prema velikom parkiralištu, praznome u
ovo doba noći. Jedva vidim drugi automobil kroz zavjesu kiše. Jedva uopće
išta vidim.
„Prebacite Augieja ovamo k meni“, kažem.
 „Opasan je, gospodine.“
„Ne, nije.“ Barem ne na onaj način na koji to Alex misli.
„To ne možete znati, gospodine. Možda je njegov zadatak bio da vas izvuče
sa stadiona…“
„Da sam ja bio meta, Alex, već bih bio mrtav. Augie me mogao ubiti. A
snajperist je prvo ubio Ninu. Pretpostavljam da je druga meta bio Augie, a ne
ja.“
„Gospodine predsjedniče, moj posao je pretpostaviti da ste meta bili vi.“
„Dobro. Stavite mu lisice, ako baš želite“, kažem. „Navucite mu luđačku
košulju ako treba. Ali neka se vozi sa mnom.“
„Već smo mu stavili lisice. Jako je… uzrujan.“ Alex časak razmisli.
„Gospodine, možda bi bilo najbolje da vas ja slijedim u drugom automobilu.
Moram pratiti što se događa na stadionu. Policija će htjeti odgovore.“
A samo on može izvještavati o situaciji. Samo on zna što smije, a što ne
smije reći.
„Jacobson će se voziti s vama, gospodine.“
„Dobro“, kažem. „Samo mi prebacite Augieja.“
Progovori u prijamnik prikačen na odijelo. Trenutak kasnije s mukom
otvara vrata terenca i divlji vjetar nahrupi u automobil, unijevši sa sobom
kišu.
Agenti se zamijene. Jacobson, hijerarhijski odmah ispod Alexa, prebacuje
se u moj automobil. Niži je od Alexa, čvrst i mršav, nepopustljive žestine.
Mokar je, kapi kiše pršte mu s vjetrovke dok sjeda do mene.
„Gospodine predsjedniče“, kaže onim svojim trezvenim glasom, ali s
nekom hitnjom, zagledan kroz vrata, spreman baciti se na koga zatreba.
Trenutak kasnije čini upravo to, nagnuvši se da preuzme zarobljenika od
drugog agenta. Kroz vrata proviri Augiejeva glava, a zatim i ostatak dok ga
Jacobson grubo gura u jedno od sjedala preko puta mene, u stražnjem dijelu.
Augiejeve ruke su naprijed, u lisicama. Vretenasta kosa mokra mu visi preko
lica.
„Sjedaj tu i da se nisi pomaknuo, jasno?“ zareži Jacobson na njega. „Je l’
jasno?“
Augie se batrga želeći se osloboditi pojasa koji je Jacobson vezao preko
njega.
„Jasno mu je“, kažem. Jacobson sjedne do mene i nagne se naprijed na
vršcima stopala.
Augiejeve oči, onoliko koliko ih mogu vidjeti kroz kosu što visi sve do
obraza, napokon susretnu moje. Čini se da je plakao, premda je to teško
zaključiti na licu mokrom od kiše. Razrogači oči od bijesa.
„Ubili ste je!“ ispljune. „Ubili ste je!“
„Augie“, kažem mirno, nastojeći ga umiriti svojim tonom, „to nema
nikakvog smisla. Ovo je bio tvoj plan, ne moj.“
Lice mu se iskrivi u bijesan izraz, suze teku, nešto mrmlja i jeca. Mogao bi
biti glumac u ulozi luđaka u umobolnici, batrga se, mumlja, psuje i viče, samo
što je njegov bol stvaran, a ne produkt pomućena uma.
Posve je besmisleno da mu išta govorim. Prvo mora sve to izbaciti iz sebe.
Automobil ponovno krene, natrag na autocestu, prema našem odredištu.
Čeka nas dug put dok stignemo donde.
Neko vrijeme vozimo se bez riječi dok Augie, onako vezan, mumlja na
mješavini engleskog i svoga materinjeg jezika, štuca i stenje od boli, hvata
dah kroz jecaje.
Ja pak razmišljam o svemu, unosim red u ono što se upravo dogodilo.
Postavljam si pitanja. Zašto sam ja živ? Zašto je djevojka prva ubijena? I tko
je poslao te ljude?
Zadubljen u misli odjednom postanem svjestan tišine u automobilu. Augie
me promatra i čeka kad ću to primijetiti.
„I vi očekujete…“ kaže slomljenim glasom, „očekujete da vam ja
pomognem nakon ovoga?“
31.

B A C H B E Š U M N O prolazi kroz stražnji izlaz zgrade, baloner joj je zakopčan

do brade, torba preko ramena, lice skriveno kišobranom po kojemu bubnjaju
kapi. Izlazi na ulicu dok zavijaju sirene, policijski automobili jure susjednom
ulicom, Ulicom Capitol, prema stadionu.
Ranko, njezin prvi mentor, crvenokoso strašilo za ptice – Srbin koji se
sažalio na nju nakon onoga što su njegovi ljudi učinili njezinu ocu, koji ju je
uzeo pod svoju zaštitu (i pod svoje tijelo) – naučio ju je pucati, ali nije ju
naučio kako se izvući s položaja. Srpskim snajperistima to nije bilo ni
potrebno, nisu se micali s Trebevića, odakle su do mile volje mogli pucati po
civilima i neprijateljskim vojnim ciljevima za rata u kojemu je njihova vojska
okružila Sarajevo poput pitona.
Ne, to je sama naučila, kretati se neprimjetno i unaprijed znati u kojem će
smjeru umaknuti dok je prekapala za hranom u pokrajnjim ulicama i po
košarama za otpatke na tržnicama, pazila da ne nagazi na minu, osvrtala se da
nema snajpera ili da ne naleti na zasjedu, osluškivala stalno prisutnu opasnost
minobacačke vatre ili, noću, pijano baljezganje vojnika za koje nisu postojala
pravila u vezi s mladim Bosankama koje bi pronašli na ulici.
Katkada, u potrazi za kruhom, rižom ili drvom za ogrjev, bila je dovoljno
brza da im umakne. Katkada nije.
„Imamo dvije karte viška“, dopre do nje muški glas kroz slušalice.
Dvije karte – dvojica ranjenih.
„Možete li ih donijeti kući?“ pita.
„Nemamo vremena“, stiže odgovor. Hoće reći da su u kritičnom stanju.
„Kod kuće će im biti dobro“, odgovara. „Vidimo se tamo.“
Trebali bi sami znati da je jedina opcija točka sastanka. Uspaničili su se,
gube fokus. Vjerojatno zbog dolaska Tajna službe. Ili možda zbog
zamračenja, za koje mora priznati da je dojmljiv taktički manevar. Ona je bila
spremna, dakako, na to da prebaci ciljnik na noćno djelovanje, ali timovi na
terenu očito se nisu snašli.
Izvadi slušalice i gurne ih u desni džep balonera.
Posegne u lijevi džep i stavi drugačiju slušalicu.
„Igra nije završena“, kaže. „Krenuli su prema sjeveru.“
32.

„ T O S U B I L I… vaši ljudi“, kaže Augie, a grudi mu se nadimaju, oči su mu

tako podbuhle i crvene od plača da je neprepoznatljiv. Izgleda kao dječak, što
i jest.
„Moji ljudi nisu ubili tvoju prijateljicu, Augie“, kažem, pokušavajući mu
prenijeti suosjećanje, ali i više od toga, umiriti ga i urazumiti. „Onaj tko ju je
ubio, gađao je i nas. Mojim ljudima trebamo zahvaliti što smo tu, na
sigurnome.“
Ali to ne može zaustaviti njegove suze. Ne znam u kakvom je točno odnosu
bio s Ninom, ali njegov jad očito je više od pukoga straha. Što god da mu je
bila, duboko je mario za nju.
Žao mi je zbog njegova gubitka, ali nemam vremena za žaljenje. Moram
misliti na ono što je bitno. Imam tristo milijuna ljudi koje moram zaštititi. I
zato mislim samo na to kako iskoristiti njegove osjećaje.
Jer sve ovo začas se može preokrenuti. Ako je vjerovati onome što sam u
Ovalnom uredu čuo od Nine, ona i Augie imali su različite dijelove
informacija, različite dijelove slagalice. A ona je mrtva. Izgubim li sada i
Augieja – zatvori li se preda mnom – nemam više ništa.
Vozač, agent Davis, šuti usredotočen na cestu po ovome nevremenu. Na
prednjem sjedalu je agent Ontiveros, koji uzima prijamnik i nešto potiho
govori. Jacobson, do mene u stražnjem dijelu, drži prst na slušalici u uhu i
predano prati daljnji tijek događaja o kojemu ga izvještava Alex Trimble iz
drugog automobila.
„Gospodine predsjedniče“, kaže Jacobson. „Zaplijenili smo kombi koji je
vozila. Tako da na mjestu događaja nema ni nje ni kombija. Ostao je samo
izrešetan pločnik, i izbušen policijski automobil. I nekoliko bijesnih
policajaca“, dodaje.
Nagnem se prema Jacobsonu tako da me samo on može čuti. „Držite
njezino tijelo i kombi na oku. Znamo li kako sačuvati leš?“
Žustro kimne. „Saznat ćemo, gospodine.“
„Neka ovo ostane unutar Tajne službe.“
 „Razumijem, gospodine.“
„Sada mi dajte ključ Augiejevih lisica.“
Jacobson se odmakne. „Gospodine?“
Ne ponavljam. Predsjednik to ne mora. Samo ga pogledam.
Jacobson je bio specijalac, kao i ja nekoć davno, ali tu prestaje svaka
sličnost između nas. Njegov intenzitet nije produkt discipline ni odanosti
poslu već prije životni stil. Rekao bih da ne zna drugačije. On je od onih što
ujutro izlete iz kreveta i odrade sto sklekova i trbušnjaka. On je vojnik koji
traži rat, junak koji traži herojsku priliku.
Pruža mi ključ. „Gospodine predsjedniče, dopustite da ja to učinim.“
„Ne.“
Pokažem Augieju ključ kao što bih pružio ruku prema ranjenoj životinji, da
najavim kako joj kanim prići. Nas smo dvojica zajedno prošli traumatično
iskustvo, ali Augie mi je i dalje nepoznanica. Znam samo da je svojedobno
bio u Sinovima džihada, a sada više nije. Ne znam zašto. Ne znam što želi
izvući iz ovoga. Znam samo to da nije ovdje bez razloga. Nitko ništa ne čini
bez razloga.
Primaknem mu se – vonj mokre odjeće, znoja i tijela. Nagnem se i gurnem
ključ u bravicu.
„Augie“, kažem mu na uho. „Znam da ti je bilo stalo do nje.“
„Volio sam je.“
„Dobro. Znam kako je to izgubiti nekoga koga voliš. Kada sam izgubio
svoju ženu, morao sam nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. To moramo i
sada, ti i ja. Bit će mjesta za tugu, ali ne sada. Došao si do mene s razlogom.
Ne znam koji je, ali zacijelo je važan kada si se izložio svemu ovome, toliko
riskirao. Imao si povjerenja u mene. Imaj ga i sada.“
„Imao sam povjerenja, a sada je ona mrtva“, prošapće.
„Ne pomogneš li meni sada, kome zapravo pomažeš? Onima koji su je
ubili“, kažem.
Diše ubrzano i čujno dok se povlačim od njega, vraćam u svoje sjedalo, a
lisice mi vise s prsta.
Jacobson mi izvuče pojas na sjedalu. Prebacim ga preko ramena i
zakopčam. Ovi momci su zaista na potpunoj usluzi.
Augie trlja zapešća i gleda me pogledom u kojemu je nešto drugo a ne
mržnja. Znatiželja. Čuđenje. Zna da to što govorim ima smisla. Zna koliko
smo blizu smrti obojica bili, da sam ga mogao dati zatvoriti, ispitivati, čak i
ubiti – ali umjesto toga, od samoga početka postupam kako mi on kaže.
„Kamo idemo?“ pita, bezizražajna glasa.
„Nekamo gdje ćemo biti sami“, kažem, dok prelazimo most nad rijekom
Potomac i ulazimo u Virginiju. „Gdje ćemo biti na sigurnome.“
„Na sigurnome“, ponovi Augie i svrne pogledom. „Što je ow?“ povikne
Davis, vozač. „Biciklistička staza, zdesna…“
„Koji…“
Prije nego što agent Ontiveros uspije završiti rečenicu, nešto gromoglasno
udari posred vjetrobrana i sve obavije mrak. Automobil krivuda dok s naše
desne strane praska, metci se zabijaju u desnu stranu našeg oklopnog vozila,
dum-dum-dum.
„Bjež‘mo odavde!“ viče Jacobson dok se zabijam u njega, ruka mu
napipava oružje, a naše vozilo bez kontrole okreće se u krugu na mostu
Četrnaeste ulice, skliskom od kiše, pod neprijateljskom paljbom.
33.

B A C H N A K R I V I kišobran da se zaštiti od kiše koju nesmiljeni vjetar šiba

ukoso, tjerajući je da se probija sporije nego što joj to u ovome času
odgovara.
Isto ovako padalo je onoga dana kad su se pojavili vojnici.
I dan-danas sjeća se bubnjanja kiše po krovu. Mraka u kući nakon što su
tjednima bili odsječeni od struje. Topline vatre u dnevnoj sobi. Studeni što je
nahrupila kad su se prednja vrata otvorila a ona pomislila da je to od naleta
vjetra. A zatim povika vojnika, pucnjave, lomljave tanjura u kuhinji, srdite
vike njezina oca dok su ga vukli iz kuće. Bio je to posljednji put da je čula
njegov glas.
Napokon stigne do skladišta i ulazi kroz stražnja vrata, ostavlja kišobran
otvoren na betonskom podu. Čuje muške glasove iz prednjega dijela
nepregradenog prostora, gdje se bave ranjenima, vičući jedni na druge,
uzajamno si predbacujući na jeziku koji ne razumije.
Ali prepoznaje paniku na svakom jeziku.
Glasno nabada štiklama da je čuju. Nije najavila svoj dolazak da ne bi
naletjela na kakvu zasjedu – tko se jednom opeče, i na hladno puše – ali isto
tako ne misli da bi bilo mudro iznenaditi skupinu dobro naoružanih, nasilnih
muškaraca.
Na zvuk njezinih štikli što odzvanjaju sve do visokog stropa skladišta
muškarci se okrenu, a dvojica od njih devetero instinktivno pruži ruku prema
oružju prije nego što se opuste.
„Pobjegao nam je“, kaže vođa tima, ćelav čovjek, još u onoj svijetloplavoj
košulji i tamnim hlačama, dok im ona prilazi.
Muškarci se razmaknu, otvarajući joj put prema dvojici oslonjenoj o
sanduke. Jedan je snagator, onaj koji joj je od prvog trenutka bio antipatičan,
oči su mu zatvorene, čini bolne grimase i stenje, skinuli su mu košulju i stavili
improviziran povez na desno rame. Vjerojatno je metak ušao i izašao,
zahvativši mišiće i tkivo, ali ne i kost, pomisli.
I drugi je bez košulje, teško diše, pogled mu je apatičan, lice bezbojno, dok
mu jedan od ljudi pritišće krvavu krpu na lijevu stranu grudiju.
„Ima tu kakav doktor da nam pomogne?“ upita taj.
Ovaj tim nije bio njezin izbor. Uvjeravali su je da su među najboljim
operativcima na svijetu. S obzirom na to da su uzeli nju i s obzirom na to
koliko su joj platili, pretpostavljala je da nisu štedjeli ni na devetorici
najboljih operativaca za ovaj dio misije.
Iz džepa balonera izvadi ručni pištolj na kojemu je prigušivač i ispali metak
u sljepoočicu snagatora, a zatim još jedan u glavu onoga drugog.
Sad joj je preostalo još sedam najboljih operativaca.
Ostali muškarci zakorače unatrag, zanijemjeli od hitre paljbe koja je
okončala život njihovih partnera. Nijedan, primijeti ona, nije posegao za
oružjem.
Ona uputi pogled svakom ponaosob, riješivši tako pitanje je-li-sve-jasno sa
svakim od njih. Nemaju se čemu čuditi. Onaj s ranom na prsima ionako bi
umro. Snagator, pod uvjetom da mu se rana ne inficira, mogao se izvući, ali
on bi im bio samo teret. Igre koje oni igraju poznaju samo nultu toleranciju na
rizik. A igra još nije završena.
Zadnji kojemu se obraća čovjek je s ćelom, vođa tima. „Vi ćete se riješiti
tijela“, kaže mu.
On kimne.
„Znate kamo se prebacujemo?“ On ponovno kimne.
Pride mu. „Imate li još kakvih pitanja za mene?“ On zavrti glavom u znak
naglašenog – ne.
34.

„ P O D P A L J B O M smo, ponavljam, pod paljbom smo …“

Naš terenac mahnito vrluda pod uzastopnom paljbom što dolazi s jednog
kraja mosta, imam mučan i bespomoćan osjećaj da klizimo površinom vode
dok se agent Davis mahnito upinje da obuzda vozilo.
Nas trojica u stražnjem dijelu poskakujemo kao ljudske figure u fliperu,
vezani pojasevima, Jacobson i ja sudaramo se u vozilu što nas baca s jednoga
kraja na drugi.
Odostraga nas udari neki automobil i odbaci kroz promet, a potom slijedi
još jedan sudar s desne strane – prednja svjetla na nekoliko centimetara od
Jacobsonova lica, a ja osjećam udar po zubima i vratu kad me udarac odbaci
ulijevo.
Sve se vrti, vika sa svih strana, metci udaraju po oklopu našeg vozila, lijevo
i desno, sjever i jug, sve nam se to ispremiješalo…
Stražnjim branikom udarimo u betonsku pregradu i odjednom se
zaustavljamo, okrenuti u krivom smjeru na mostu Četrnaeste ulice, okrenuti
prema sjeveru usred prometa što se kreće prema jugu. Stektanje vatre iz
automatskog oružja sada nam dolazi slijeva, ne prestaje, neki metci se
odbijaju a neki ostaju u neprobojnom oklopu i staklu.
„Moramo van!“ viče Jacobson. Prva zapovijed ovog posla – pronaći liniju
uzmaka za predsjednika i izvući ga iz vatre.
„Augie“, prošapćem. Gornji dio tijela visi mu sapet pojasom, pri svijesti je
i neozlijeđen, ali ošamućen, pokušava se pribrati, doći do daha.
Sine mi misao: s ovoga mosta gotovo se vidi Bijela kuća, iz ovoga smjera.
Gomila agenata, specijalaca udaljenih samo šest blokova, a beskorisni kao da
su na drugom planetu.
Agent Davis psuje, upinjući se da promijeni brzinu sada kad se staklo
dovoljno raščistilo da se može vidjeti prema jugu. Paljba ne dolazi samo s
pješačkog prolaza nego i iz našeg drugog vozila jer Alex Trimble i njegov tim
pucaju na napadače.
Kako se izvući odavde? U stupici smo. Moramo istrčati…
 „Hajmo! Hajmo! Hajmo!“ urla Jacobson uvježbanim ritmom, ostajući u
sjedalu sapet pojasom, ali s automatskom puškom spremnom za akciju.
Davis napokon uspijeva prebaciti u rikverc koristeći se radarom na
komandnoj ploči, gume zagrabe klizavim pločnikom i jurnemo unatrag,
ostavljajući za sobom iskrenje paljbe, gubeći ga iz vida, kadli se najednom u
našoj traci pojavi još jedno vozilo, veće od naših Suburbana.
Kamion juri na nas brzinom dvostruko većom od naše.
Jurimo i klizimo unatrag, Davis pokušava povećati brzinu koliko god
može, ali to nije ništa prema kamionu koji nam se sve više približava sprijeda.
Spremam se na udar jer jedino što vidimo kroz vjetrobran jest rešetka
hladnjaka.
Davis naglo mijenja položaj ruku na volanu i okreće automobil za sto
osamdeset stupnjeva. Zaronim prema Jacobsonu kada se stražnji dio
automobila ponovno zanese udesno, a terenac ostane stajati poprijeko, na putu
nadolazećem kamionu, okrenut bočno u traci u trenutku sudara.
Udarno vuuum toga sraza ostavi me bez zraka i iskrice mi zaplešu pred
očima, a tijelom se razlije val šoka. Rešetke hladnjaka udu u prednju
suvozačku stranu odbacujući Ontiverosa prema vozaču, Davisu, kao da je
krpena lutka, stražnji dio terenca iskrivi se pod kutom od šezdeset stupnjeva
dok prednji ostaje ukliješten rešetkama kamiona, uz škrgut i cviljenje metala.
Vreo vlažan zrak nahrupi prema nama dok se terenac očajnički pokušava
održati u jednom komadu.
Jacobsonu nekako pođe za rukom spustiti prozor i svojom
poluautomatskom puškom MP5 zasuti kabinu kamiona dok po nama mlate
vreo vjetar i kiša. Oba vozila, tako sljubljena, stanu.
Jacobson ne prestaje pucati a približava se i naš drugi automobil, odakle,
kroz bočne prozore već pucaju Alex i njegov tim. Izvući Augieja.
„Augie“, kažem i otkopčam svoj pojas.
„Ne mičite se, gospodine predsjedniče!“ vikne Jacobson u času kada se
hauba našeg terenca pretvori u kuglu narančastog plamena.
Augie, blijed kao krpa od straha, otkapča svoj pojas. Otvaram lijeva vrata i
povlačim ga za ruku. „Sagni se!“ viknem, dok trčimo duž stražnje strane
terenca koja nas štiti od pogleda iz kamionske kabine, a onda potrčimo prema
Alexovu vozilu pod kišom što lije i zaklanja nas od strijelaca u kamionu – ako
su uopće uspjeli preživjeti Jacobsonovu nemilosrdnu paljbu.
„Gospodine predsjedniče, ulazite u auto!“ viče Alex sa sredine mosta dok
im se približavamo. On i još dva agenta izašli su iz drugog automobila i
zasipaju kamion paljbom.
Augie i ja jurimo prema njihovu vozilu. Iza njega, zastoj automobila na
mostu, okrenutih u svim smjerovima.
„Upadaj straga!“ doviknem mu, a kiša mi pljušti po licu. Sjednem u
vozačko sjedalo. Ubacim u brzinu i pritisnem gas.
Stražnji dio automobila oštećen je, ali automobil radi, u svakom slučaju
dovoljno dobro da nas izvuče odavde. Nerado ostavljam svoje ljude. To se
protivi svemu što sam naučio u vojsci. Ali bez oružja sam, dakle nisam im od
pomoći. A štitim onoga koji je najvažniji – Augieja.
Neizbježna druga eksplozija oglasi se dok mostom prelazimo u Virginiju, s
još više pitanja nego prije a ni sa jednim odgovorom.
Ali dok nismo mrtvi, živi smo.
35.

D R H T A V I M R U K A M A držim volan, srce mi udara dok se upinjem vidjeti

kroz vjetrobran izbrazdan mecima, uprskan kišom, pod brisačima što mahnito
lete amo-tamo.
Niz lice mi curi znoj, u grudima vatra, rado bih se pozabavio svojom
temperaturom, ali ne usudim se svrnuti pogled s ceste, stati ili makar usporiti,
svako malo pogledavam u retrovizor slijedi li me tko. Stražnji dio ovog
terenca oštećen je, čuje se zapinjanje metala o gumu, blago trzanje pri vožnji.
Neće dugo izdržati.
„Augie“, kažem. „Augie!“ Začuđen sam žestinom, frustracijom u vlastitom
glasu.
Moj tajanstveni pratilac uspravio se u sjedalu, ali ne odgovara. Izgleda
šokirano, duboko potreseno, zuri u daljinu, usta su mu malčice rastvorena u
obliku slova O i trza se na svaku munju ili neravninu na cesti.
„Ljudi ginu, Augie. Što god da znaš, bolje da mi to kažeš, i to što prije!“
Ali ne znam čak ni mogu li mu vjerovati. Od trenutka kad sam se našao s
njim i onog tajnovitog spomena armagedona, tamo na stadionu, jedino što
činimo jest da pokušavamo ostati živi. Ne znam je li mi prijatelj ili neprijatelj,
junak ili tajni agent.
Jedino što znam jest to da je važan. Nekome očito predstavlja prijetnju.
Inače se sve ovo ne bi događalo. Što više nas pokušavaju zaustaviti, postaje
važniji.
„Augie!“ viknem. „Kvragu, dijete, trgni se! Nemoj mi sada biti u šoku.
Nemamo sad vremena za šok…“
Mobitel mi zazuji u džepu. Desnom rukom posegnem za njim, pokušavam
ga izvući prije nego što prijeđe na govornu poštu.
„Gospodine predsjedniče, dobro ste“, kaže Carolyn Brock s primjetnim
olakšanjem u glasu. „Jeste li to bili vi na mostu Četrnaeste ulice?“
Nikakvo čudo što već zna. Ne treba duže od minute da takvo što stigne do
Bijele kuće, ni kilometar i pol odande. Prvo što će svi pomisliti jest terorizam,
udar na glavni grad.
 „Zatvorite Bijelu kuću, Carrie“, kažem, pogledom prateći cestu, pod
svjetlošću što je tek mrlja boje na mokrom vjetrobranu. „Kao da je riječ o…“
„Već je zatvorena, gospodine.“
„I proglasite sigurnosne mjere…“
„Potpredsjednica je već na sigurnome u operativnom centru, gospodine.“
Udahnem. Bože, kako je u ovom trenutku dobro imati sigurnu luku poput
Carolyn, koja predviđa svaki moj potez, čak ga i nadopunjava.
Objasnim joj, sa što manje riječi, nastojeći ne rasplitati priču i ostati
smiren, kako sam se našao u vrtlogu zbivanja na mostu i u Nationals Parku.
„Jeste li u ovom času s Tajnom službom, gospodine?“
„Ne. Samo ja i Augie.“
„Zove se Augie? A djevojka…“
„Ona je mrtva.“
„Mrtva? Što se dogodilo?“
„Na bejzbolskom stadionu. Netko ju je pogodio. Augie i ja smo se izvukli.
Slušajte, moram sići s ceste, Carrie. Idem u Plavu kuću. Žao mi je, ali nemam
drugog izbora.“
„Naravno,gospodine, naravno.“
„I trebam Greenfield na telefon, odmah.“
„Imate je u svome mobitelu, gospodine, osim ako želite da vas ja spojim.“
Točno. Carolyn je stavila broj Liz Greenfield u ovaj mobitel. „U redu.
Čujemo se“, kažem.
„Gospodine predsjedniče! Jeste li tamo?“ S komandne ploče zakriješti
Alexov glas. Spustim mobitel na suvozačko sjedalo i povučem prijamnik s
ploče te desnim palcem pritisnem gumb za govor.
„Alex, dobro sam. Upravo sam na autocesti. Recite mi što imate.“ Maknem
palac.
„Neutralizirani su, gospodine. Četvero mrtvih na pješačkom prijelazu.
Kamion je eksplodirao. Ne znam koliko ih je unutra poginulo, ali definitivno
nema preživjelih.“
„Kamion-bomba?“
„Ne, gospodine. Nisu bili bombaši samoubojice. Da jesu, nitko od nas ne bi
ostao živ. Probili smo spremnik i benzin se zapalio. Nije bilo drugih
eksploziva. Ni civilnih žrtava.“
Sada znamo barem nešto. Nisu to bili fanatični vjernici, radikali. Nije riječ
o ISIL-u, Al-Kaidi, niti nekom od njihovih tumorskih ogranaka. Bili su to
plaćenici.
Udahnem i postavim pitanje od kojega strepim. „A što je s našima, Alex?“
U sebi molim dok čekam odgovor.
„Izgubili smo Davisa i Ontiverosa, gospodine.“
Lupim šakom o volan. Automobil se zanese, ali brzo ga ispravim, smjesta
se prisjetivši kako ne smijem ni na sekundu zaboraviti što mi je dužnost.
Zaboravim li to, moji ljudi su uzalud poginuli.
„Žao mi je, Alex“, kažem u prijamnik. „Stvarno mi je žao.“
„Da, gospodine“, odgovara, službenim tonom. „Gospodine predsjedniče,
ovdje je potpuni kaos. Vatrogasci. Washingtonska policija i ona iz okruga
Arlington. Svi pokušavaju dokučiti što se kvragu dogodilo i tko je uopće
nadređeni.“
Dakako. Razumljivo. Eksplozija na mostu između Washingtona i Virginije,
noćna mora za određivanje kompetencija. Opća konfuzija.
„Jasno im dajte do znanje da ste vi nadređeni“, kažem mu. „Samo recite
‘FBI’, zasad. Pomoć stiže.“
„U redu, gospodine. Gospodine, ostanite na autocesti. Pronaći ćemo vas
na GPS-u i začas ćete dobiti pratnju. Ostanite u vozilu, gospodine. To vam je
najsigurnije mjesto dok vas ne vratimo u Bijelu kuću.“
„Ne vraćam se u Bijelu kuću, Alex. I ne želim konvoj. Samo jedno vozilo.
Jedno.“
„Gospodine, o čemu god da je riječ, okolnosti su se promijenile. Oni imaju
informacije, imaju tehnologiju, ljude i oružje. Znali su gdje će vas naći.“
„To ne znamo“, kažem. „Moguće je da su postavili zasjede na nekoliko
mjesta. Po svoj su prilici bili spremni za naš povratak u Bijelu kuću, a znali su
i da smo krenuli južno od stadiona. Dodavola, vjerojatno su se nadali da ćemo
prijeći most preko rijeke Potomac.“
„Ne možemo znati, gospodine predsjedniče, u tome ijest stvar…“
„Jedno vozilo, Alex. To je izravna zapovijed.“
Prekinem vezu i uzmem mobitel sa susjednog sjedala. Pronađem broj pod
„FBI Liz“ i nazovem.
 „Dobar dan, gospodine predsjedniče“, javi se nova ravnateljica FBI-a,
Elizabeth Greenfield. „Čuli ste za eksploziju na mostu?“
„Liz, koliko ste dugo na ovom položaju?“
„Deset dana, gospodine.“
„E pa onda, gospodo ravnateljice“, kažem, „vrijeme je za pravu akciju.“
36.

„ S L J E D E Ć A K U Ć A D O L J E, gospodine“, zakriješti Jacobsonov glas s

komandne ploče, kao da već nisam prepoznao kuću.
Popnem se Suburbanom na pločnik, odahnuvši što sam uspio stići dovde.
Vozila Tajne službe bojni su brodovi, ali nisam bio siguran koliko dugo ću
moći voziti s oštećenim stražnjim dijelom.
Jacobsonovo vozilo zaustavi se iza mene. Sustigao me na autocesti i doveo
ovamo s pomoću GPS-a. Mnogo puta sam bio u ovoj kući, ali nikad nisam
obraćao pozornost na razne ceste kojima se stiže do nje.
Parkiram se i ugasim auto. U istom času zapljusne me plimni val za koji
sam znao da slijedi – drhtavica, adrenalin, posttraumatska fizička reakcija.
Sve do ovoga trenutka morao sam držati stvari pod kontrolom da sebe i
Augieja izvučem iz opasnosti. Daleko od toga da sam obavio posao – stvari se
tek sada kompliciraju – ali dopuštam si kratak predah, duboko dišem,
pokušavam se odmaknuti od osjećaja da smo bili na samom rubu života i
smrti, izbaciti iz sebe svu nakupljenu paniku i bijes.
„Moraš zadržati konce u rukama“, šapućem samome sebi, drhteći. „Ne
zadržiš li ih ti, nitko drugi neće.“ Odnosim se prema ovome kao prema bilo
kojoj drugoj odluci, kao prema nečemu što mogu potpuno kontrolirati,
snagom volje zaustavim drhtanje.
Jacobson pritrči i otvori mi vrata. Ne treba mi pomoć da izađem, ali on mi
ipak pomaže. Osim pokoje posjekotine i prljavštine na licu, izgleda netaknuto.
Ustavši, na tren mi se zavrti, noge mi klecaju. Doktorica Lane u ovom času
ne bi bila zadovoljna mojim stanjem.
„Dobro ste?“ pitam Jacobsona.
„Jesam li ja dobro? Jesam. Kako ste vi, gospodine?“
„Dobro. Spasili ste mi život“, kažem mu.
„Daviš vam je spasio život, gospodine.“
I to je istina. Manevrirajući cestom, onim okretom od sto osamdeset
stupnjeva kojim je naše vozilo postavio okomito prema nadolazećem
kamionu, Davis je podnio glavninu udara da zaštiti mene, u stražnjemu dijelu.
Izvrsna vožnja odlično obučenoga agenta. A ni Jacobson nije oklijevao,
sasuvši paljbu na kamionsku kabinu mnogo prije nego što su se sudarena
vozila zaustavila. Augie i ja ne bismo mogli umaknuti da nije bilo te zaštite.
Agenti Tajne službe nikad ne dobiju zasluženu pohvalu za ono što
svakodnevno čine kako bih ja bio na sigurnome, za to što izlažu svoj život u
zamjenu za moj, za ono što nitko normalan ne bi svojevoljno učinio – izložio
se paljbi umjesto da se skloni od nje. Svako toliko neki agent napravi kakvu
glupost na račun poreznih obveznika i svi se uhvate toga. Onih devedeset
devet puta od sto kada svoj posao obavljaju besprijekorno, to nitko i ne
spominje.
„Daviš je imao ženu i maloga sina, ako se ne varam?“ pitam. Da sam znao
kako će me Tajna služba večeras pratiti, postupio bih kao i uvijek kada
posjećujem neka od svjetskih žarišta, ona mjesta gdje Tajna služba najviše
brine za moju sigurnost – Pakistan, ili Bangladeš, ili Afganistan, tražio bih da
među pratnjom ne bude nikoga tko ima malu djecu.
„Tako je to u ovom poslu“, kaže Jacobson.
Slaba utjeha za njegovu ženu i sina. „A Ontiveros?“
„Gospodine“, kaže i odrješito zavrti glavom.
Ima pravo. O tome ćemo misliti poslije. Pobrinut ću se da ne zaboravimo
Davisovu obitelj i sve one koje je Ontiveros ostavio za sobom. Prisežem
samome sebi na to. Ali sada se ne mogu baviti time, ne noćas.
Žalite zbog svojih gubitaka poslije, kada je bitka završena, govorio je
narednik Melton. Kada ste u borbi, borite se.
Augie izlazi iz Suburbana, također sav drhtav, i zagazi ravno u lokvu. Kiša
je prestala i ostavila svjež miris vlažne zemlje u ovoj usnuloj, mračnoj ulici
stambenih kuća kao da nam Majka Priroda govori – Prešli ste na drugu
stranu, u novi početak. Nadam se da je zaista tako, ali ne osjećam se tako.
Augie me gleda kao izgubljeno štene, na nepoznatom mjestu bez svoje
partnerice, ništa nije njegovo osim mobitela.
Kuća pred nama kombinacija je cigle i žbuke u viktorijanskom stilu, s
uredno podšišanim travnjakom, pristupni put vodi do garaže za dva
automobila, a svjetiljka što obasjava stazu do prednjeg trijema, po svemu
sudeći, jedina je uključena u ovaj noćni sat, nakon deset. Žbuka je
svijetloplava, odakle i naziv Plava kuća.
Augie i Jacobson koračaju za mnom pristupnim putom. Vrata se otvaraju
prije nego što smo uopće stigli do njih. Muž Carolyn Brock nas je očekivao.
37.

G R E G M O R T O N , muž Carolyn Brock, u svijetloplavoj košulji u

oxfordskom stilu i trapericama, sa sandalama na nogama, domahuje nam s
ulaza.
„Oprosti što dolazim ovamo, Morty“, kažem.
„Uđite, uđite.“
Morty i Carolyn ove su godine proslavili petnaestu godišnjicu braka –
premda se, koliko se sjećam, proslava zbog njezina položaja moje šefice
kabineta svela na dugi vikend u Martha’s Vineyardu. Morty, kojemu je
pedeset druga, povukao se u mirovinu nakon uspješne odvjetničke karijere
koja je završila srčanim udarom u sudnici okruga Cuyahoga, dok je stajao
pred porotom. U to vrijeme njihovo drugo dijete, James, nije imalo ni godinu
dana. Želio je vidjeti kako mu djeca odrastaju, a nije smio potrošiti sav
ušteđeni novac, pa se odlučio za mirovinu. Danas snima dokumentarce i bavi
se s njihovo dvoje djece.
Odmjeri nas pogledom, mene i moje zgužvane pratioce. Već sam zaboravio
na svoju masku – bradu koju nitko dosad nije vidio, nemarnu odjeću, sada
prokislu, i raskuštranu frizuru iz koje se još cijedi. A tu je i Augie, koji je bio
sav nikakav i prije nego što ga je dohvatio pljusak. Barem Jacobson izgleda
onako kako treba izgledati agent Tajne službe.
„Izgleda da ste se upleli u neku zapetljanu priču“, kaže Morty onim svojim
baritonom kojim je nekoć pridobivao mnoge porotnike. „Ali znam da je neću
čuti.“
Ulazimo. Na pola zavojitog stubišta što završava predsobljem stoji dvoje
djece i zuri u nas kroz stupice balustrade – šestogodišnji James u Batman
pidžami, s kosom koja strši uvis, i desetogodišnja Jennifer, okrenuta meni s
licem kao u svoje majke. Dobro me poznaju, ali obično ne izgledam kao krpa
koju je mačka izvukla iz smeća.
„Da imam ikakvog autoriteta“, kaže Morty, „oni bi sada bili u krevetu.“
„Imaš crvenu bradu“, kaže Jennifer i namršti se. „Ne izgledaš kao
predsjednik.“
 „Grant je imao bradu. Coolidge je bio crvenokos.“
„Tko?“ pita James.
„Predsjednici, genije“, dobaci mu sestra odmahnuvši rukom. „Davno,
davno. Kad su mama i tata bili mali.“
„Heeej, kol’ko ti misliš da ja imam godina?“ kaže Morty.
„Ped’set dvije“, odgovara Jennifer. „Ali zbog nas ćeš ranije ostarit.“
„Eh, tu imaš pravo.“ Morty se okrene prema meni. „Carrie je rekla da te
smjestim u podrumski ured, gospodine predsjedniče. Je l’ to u redu?“
„Sjajno.“
„Znaš put. Donijet ću vam ručnike. A djeca u krevet, je l’ tako, klinci?“
„Mmmmm…“
„Isključite zvučne efekte. Krevet!“
Carolyn je dala urediti podrum kao vrhunski opremljen ured sa sigurnim
telekomunikacijskim vezama, tako da noću može raditi od kuće.
Jacobson kreće prvi, spušta se stubama i provjerava prije nego što mi javi
da je zrak čist.
Augie i ja krećemo za njim. Podrum je uredan i lijepo uređen, kao što bi
čovjek očekivao u Carolynoj kući. Tu je velika otvorena prostorija s vrećastim
naslonjačima, radni stol, stolac i kauč, na zidu televizor, dolje niže podrum s
vinom, prostorija za filmske projekcije s platnom i dubokim, udobnim
sjedalima, velika kupaonica, spavaća soba i u dnu, Carolynin ured. U njemu
je radni stol u obliku potkove, s brojnim računalima, na zidu pluteni pano,
nekoliko ormarića za spise i veliki LCD ekran.
„Evo, momci.“ Morty nam pruža svakome po ručnik. „Jeste li spremni za
Carrie, gospodine predsjedniče? Samo stisni ovaj gumb ovdje.“ Pokaže mi
miš pokraj računala.
„Samo tren. Imaš li kakvu sobu za mog prijatelja?“ pitam, misleći na
Augieja. Nisam ga predstavio Martyju niti je Marty pitao tko je to. Zna
pravila igre.
„Može u sobu za rekreaciju“, kaže. „Onu veliku, otvorenu, uz stube.“
„Odlično. Haj’te vi s njim“, kažem Jacobsonu.
Njih dvojica iziđu. Morty mi kimne. „Carrie kaže da ćeš se sigurno htjeti
presvući.“
„To bi bilo sjajno.“ Torba koju sam ponio sa sobom, u koju sam stavio
nešto odjeće, ostala je na parkiralištu bejzbolskog stadiona.
„U redu. Ostavljam te. Molit ću za tebe, gospodine predsjedniče.“
Upitno ga pogledam. To su snažne riječi. Neuobičajeno je, nema sumnje,
što upadam ovako, gotovo inkognito. On je pametan momak, ali isto tako
znam da mu Carolyn ne prenosi povjerljive informacije.
Nagne se prema meni. „Osamnaest godina poznajem Carrie“, kaže. „Bio
sam prisutan kada je izgubila na izborima za Kongres. Vidio sam je kada je
imala spontani, i kada sam zamalo umro od srčanog udara, i kada nam se
Jenny izgubila na dva sata, u trgovačkom centru u Alexandriji. Vidio sam je
prikliještenu uza zid, uznemirenu, zabrinutu. Ali sve do večeras, nikad je
nisam vidio prestravljenu.“
Na to ne kažem ništa. Nemam što. I on to zna.
Pruža mi ruku. „Ma što bilo, kladim se u vas dvoje.“
Prihvatim njegovu ruku. „Svejedno“, kažem, „pomoli se ti za nas.“
38.

Z A T V A R A M V R A T A Carolyna podrumskog ureda i okružen zidovima koji

ne propuštaju zvuk sjedam za radni stol. Uzimam miš. Tamni ekran računala
zatitra i pojavi se dvodijelna slika.
„Dobar dan, gospodine predsjedniče“, kaže Carolyn Brock, obraćajući mi
se iz Bijele kuće.
„Dobar dan, gospodine predsjedniče“, oglasi se Elizabeth Greenfield,
privremena šefica FBI-a, s drugog dijela razdijeljenog ekrana. Liz je postala
ravnateljica kada je, prije deset dana, njezin prethodnik umro od aneurizme.
Predložio sam je za stalni položaj. Prema svim standardima ona je najbolja
osoba za taj posao – bivša operativka, javna tužiteljica, ravnateljica Odjela za
kazneno pravo Ministarstva pravosuđa, općenito poštovana kao osoba koja
glasa po savjesti, a ne prema stranačkoj pripadnosti, bez dlake na jeziku.
Jedina joj je mrlja u političkoj karijeri, koju osobno uopće ne smatram
mrljom, to što je prije više od jednog desetljeća sudjelovala u protestima
protiv invazije na Irak pa joj neki od tvrdolinijaških članova Senata zamjeraju
manjak domoljublja, očito zaboravljajući da je miroljubivi protest jedan od
najvrjednijih oblika domoljublja.
Također su govorili da želim biti prvi predsjednik koji će postaviti
Afroamerikanku na čelo FBI-a.
„Recite mi kakva su saznanja o mostu“, kažem, „i o Nationals Parku.“
„Imamo vrlo, vrlo malo informacija sa stadiona. Još je rano govoriti, ali
nestankom struje izbrisani su svi vidljivi tragovi, a kiša je isprala većinu
ostalih tragova. Ako netko i jest ubijen izvan stadiona, nemamo nikakvih
tragova koji upućuju na to. Ako su i ostavili kakve forenzičke dokaze, mogli bi
proći dani prije nego što ih nađemo. A vjerojatnost je vrlo mala.“
„A snajper?“
„Da, snajper. Tajna služba odvukla je vozilo, ali ostali su metci u pločniku i
zidu stadiona pa se može izračunati više-manje točan kut paljbe. Koliko se
dade zaključiti, čini se da je snajperist pucao s krova stambene zgrade preko
puta stadiona, poznate kao Camden South Capitol. Tamo nismo pronašli
nikoga, dakako, ali problem je u tome što nismo pronašli ama baš ništa.
Snajperist je sve lijepo počistio za sobom. A kiša je pripomogla.“
„locno.
„Gospodine predsjedniče, ako su bili smješteni u toj zgradi, postoje načini
da se zaključi tko su oni. Za takvo što bilo je potrebno planirati unaprijed.
Pristup. Vjerojatno ukradene uniforme. Interne kamere. Prepoznavanje lica.
Postoje načini. Ali čujem da nema vremena.“
„Ne mnogo, ne.“
„Radimo najbrže što možemo, gospodine. Samo vam ne mogu obećati da
ćemo imati odgovore kroz nekoliko sati.“
„Nastojte. A žena?“ pitam, misleći na Augiejevu partnericu.
„Nina, da. Tajna služba upravo nam je predala vozilo i njezino tijelo. Kroz
nekoliko minuta imat ćemo njezin DNK i otiske pa ćemo vidjeti. Ući ćemo u
trag vozilu.“
„Dobro.“
„A most?“pita Carolyn.
„Na mostu još radimo“, odgovara Liz. „Vatra je ugašena. Uklonili smo
četiri mrtva tijela s pješačkog prijelaza i provjeravamo njihove podatke u
bazi. Bit će teže s onima iz kamiona, ali radimo na tome. Ali, gospodine
predsjedniče, čak i ako im uspijemo otkriti identitet, onaj tko ih je unajmio,
sigurno nije ostavio za sobom trag. Bilo je tu posrednika, trećih strana.
Možda i dođemo do izvora, ali ne, sumnjam…“
„Barem ne za nekoliko sati. Shvaćam. Ipak vrijedi pokušati. Nastojte ostati
diskretni.“
„Želite da zaobiđem ministra Habera?“
Liz je još nova u poslu pa ostale članove nacionalnog osiguranja ne
spominje imenom, kao na primjer Sama Habera iz Ministarstva domovinske
sigurnosti.
„Samu se može reći da pokušavate ući u trag tim ljudima. On će to i
očekivati, u svakom slučaju. Ali o onome što otkrijete nemojte izvještavati
nikoga osim mene i Carolyn. Pita li vas on ili tko drugi, recite samo: ‘Još se
ništa pouzdano ne zna.’ U redu?“
„Gospodine predsjedniče, mogu li biti otvorena?“
„Uvijek, Liz. Zabrinulo bi me da niste.“ Malo što tako cijenim kod svojih
podređenih kao spremnost da mi kažu ako griješim, da mi se suprotstave, da
osnaže oštricu mojih odluka. Okružiti se ulizicama i dupeliscima najsigurniji
je put u propast.
„Zašto, gospodine? Zašto ne bismo ovo koordinirali što otvorenije? Bit
ćemo efikasniji ako zajedno surađujemo. Ako nas je 11. rujna ičemu naučio,
onda jest tome.“
Pogledam u Carolyn na dvodijelnom ekranu. Ona slegne ramenima, slažući
se sa mnom da bi privremenoj ravnateljici ipak trebalo reći.
„Riječ je o lozinki ‘Srednji vijek’, Liz. Samo osmero ljudi na svijetu zna tu
riječ, uz mene. Sukladno mojoj zapovijedi, nikad nije zapisana. Sukladno
mojoj zapovijedi, nikad nije ponavljana izvan našeg kruga. Je l’ tako?“
„Da, naravno,gospodine.“
„Čak ni IT-stručnjaci koji su pokušavali locirati i neutralizirati virus, Tim
za upravljanje u kriznim situacijama, čak ni oni nisu znali za ‘Srednji vijek’,
nije li tako?“
„Tako je, gospodine. Samo nas osmero i vi.“
„Netko od te osmorice prišapnuo ju je Sinovima džihada“, kažem.
Nastane muk dok privremena ravnateljica probavlja te riječi. „Što znači“,
nastavim, „da je ta osoba učinila i više nego samo prišapnula riječ.“
„Da, gospodine.“
„Prije četiri dana“, kažem, „u ponedjeljak, neka je žena šapnula tu riječ u
uho moje kćeri, u Parizu, da je prenese meni. Ta žena bila je Nina – jedna od
onih koje je snajper pokosio na stadionu.“
„Bože moj.“
„Prišla je mojoj kćeri i rekla joj neka mi prenese lozinku ‘Srednji vijek’,
neka mi kaže da mi vrijeme ističe i da je spremna naći se sa mnom u petak
navečer.“
Brada privremene ravnateljice jedva se primjetno podigne dok upija te
informacije.
„Gospodine predsjedniče… i ja sam jedna od tih osmero“, kaže. „Kako to
da ste mene isključili?“
Dobro pitanje. „Prije nego što sam vas predložio za privremenu
ravnateljicu, ima tome deset dana, niste pripadali ovom krugu. Tko god
izvana da je u ovoj igri s nama, tko god od nas osmero mu pomagao – za
takvo što treba vremena. Takve se stvari ne razvijaju preko noći.“
„Znači, ja nisam izdajica“, kaže, „jer nisam imala dovoljno vremena.“
 „Isključuje vas tajming, da. Dakle, osim vas, Carolyn i mene, ostaje šestero
ljudi, Liz. Šestero njih koji mogu biti naš Benedict Arnold6.“
„Je li vam palo na pamet da je netko od te šestorke možda rekao svome
bračnom drugu ili prijatelju, koji su potom prenijeli informaciju? U tom
slučaju prekršio je vašu zapovijed o tajnosti, ali ipak…“
„I o tome sam razmišljao, da. Ali onaj tko nas izdaje nije samo prenio
lozinku. Taj sudjeluje u cijeloj akciji. Ničiji bračni drug ili prijatelj nema
takav pristup svemu i takve resurse. To mora biti netko iz uskoga kruga
vlade.“
„Znači, netko od naše šestorke.“
„Netko od naše šestorke“, ponovim u znak potvrde. „Zato ćete me shvatiti,
Liz, da jedino vama možemo u potpunosti vjerovati.“
39.

N A K O N Š T O S A M završio s ravnateljicom Greenfield, Carolyn mi kaže da

je sve spremno za moj sljedeći razgovor.
Trenutak kasnije, nakon što ekran nakratko zatitra i zamuti se, na njemu se
pojavi lik čovjeka snažna vrata i smrtno ozbiljna izraza, njegovane brade i
ćelave glave. Vrećice pod njegovim očima nisu toliko svjedoci godina koliko
težine protekloga tjedna.
„Gospodine… predsjedniče“, kaže. Engleski mu je savršen, strani naglasak
gotovo neprimjetan.
„Davide, drago mi je što vas vidim.“
„I meni je drago što vas vidim, gospodine predsjedniče. S obzirom na
događaje u proteklih nekoliko sati, ovo nije puka uljudnost.“ Istina. „Žena je
mrtva, Davide. Znate li to?“
„To smo pretpostavljali.“
„Ali muškarac je sa mnom“, nastavim. „Kaže da se zove Augie.“
„Rekao vam je da mu je ime Augie?“
„Da. Je l’ to točno? Jeste li mu snimili lice?“
Nakon što sam od Nine dobio kartu za utakmicu Nationalsa, nazvao sam
Davida i rekao da ću sjediti na tribinama uz lijevo polje. Morao se snalaziti,
ali njegov tim uspio je dobiti karte na takvom mjestu da mogu snimiti
Augiejevo lice i izložiti ga programu za prepoznavanje lica.
„Uspjeli smo dobiti dobru sliku unatoč bejzbolskoj kapi na glavi.
Vjerujemo da je osoba koja je sjedila do vas Augustas Koslenko. Rođen je
1996. u Slavjansku, u pokrajini Donjeck u istočnoj Ukrajini.“
„U Donjecku? Zanimljivo.“
„To smo i mi pomislili. Majka mu je Litvanka. Otac je Ukrajinac, radnik u
tvornici strojeva. Nije vezan ni za koju političku grupaciju niti aktivizam,
koliko nam je poznato.“
„A Augie?“
 „On je otišao iz Ukrajine još u srednjoj školi. Bio je matematičko čudo od
djeteta, genij. Dobio je stipendiju i pohađao internat u Turskoj. Vjerujemo,
pretpostavljamo, da je tamo upoznao Sulimana Cindoruka. Prije toga, nije
nam poznato da je učinio ili izjavio išta što bi upućivalo na bilo kakvu vrstu
aktivizma.“
„Ali, kažete da je marka. Pripadao je Sinovima džihada.“
„Da, gospodine predsjedniče. Ali nisam siguran treba li rabiti prošlo
vrijeme.“
Nisam ni ja. Nisam siguran ni u što vezano za Augieja. Ne znam što želi ni
zašto ovo čini. Sada barem znam da mi je dao svoje pravo ime, ali ako je tako
pametan kao što mislimo da jest, po svoj prilici je pretpostavio da ću i tako
otkriti njegov identitet. Ako se sav njegov legitimitet zasniva na povezanosti
sa Sinovima džihada, zacijelo je želio da mu znam ime, da to potvrdim kao
istinito. Tako da u vezi s Augiejem nisam ništa pametniji nego što sam bio.
„Kaže da je došlo do razmimoilaženja između njega i Sinova džihada.“
„On kaže. Jeste li razmotrili mogućnost da je i dalje s njima? Da igra
njihovu igru?“
Slegnem ramenima. „Da, naravno, ali – s kojim ciljem? Mogao me ubiti još
tamo na stadionu.“
„Istina.“
„A netko želi ubiti njega.“
„Tako se čini. Ili možda žele da vi u to povjerujete, gospodine
predsjedniče.“
„Gledajte, Davide, ako su to lažirali, izveli su to vraški dobro. Ne znam
koliko su vaši ljudi vidjeli od onoga što se zbivalo izvan stadiona, a
pretpostavljam da niste vidjeli ništa od onoga što se zbivalo na mostu. To nije
bilo pretvaranje. Oba puta jedva smo izvukli živu glavu.“
„Ne sumnjam u vaše riječi, gospodine predsjedniče. Samo vas podsjećam
da ostanete otvoreni raznim mogućnostima. Po mome iskustvu, ti ljudi su
vrhunski taktičari. Moramo stalno preispitivati vlastitu poziciju i način
razmišljanja.“
Nije loše podsjetiti se na to.
„Recite mi, što se priča vani“, kažem.
David na trenutak zamukne, birajući riječi. „Čujemo da se priča kako će
Amerika pasti na koljena. Proročanstva o sudnjem danu. Smak svijeta. Takve
stvari često se čuju u usputnom naklapanju džihadista, naravno – da će se
Sotona spustiti na zemlju, da se bliži čas – ali…“
„Ali, što?“
„Ali nikad dosad nismo čuli da se za takve stvari veže neki konkretan
datum. A ono što se sada može čuti jest to da će se dogoditi sutra. U subotu,
kažu.“
Uzmem zraka. Subota je za manje od dva sata.
„Tko stoji iza toga, Davide?“ pitam.
„Ne možemo sa sigurnošću znati, gospodine predsjedniče. Suliman
Cindoruk ne surađuje ni sa kojom vladom, kao što i sami znate. Imamo
mnoštvo sumnjivih. Moglo bi se reći, one uobičajene. ISIL. Sjeverna Koreja.
Kina. Moja zemlja. Čak i vaša zemlja – priča se da će taj događaj biti oblik
propagande, umjetno izazvana kriza da bi se opravdala vojna odmazda,
uobičajene budalaštine iz repertoara teorija zavjere.“
„A što vi mislite?“ pitam. Ali više-manje siguran sam da znam odgovor.
Taktičko širenje glasina, prenošenje tajnih informacija upravo zato da bi
doprle do ušiju obavještajnih službi. Najperfidniji oblik kontrašpijunaže,
vrhunska razina špijunskoga zanata. To nosi pečat jedne zemlje koja se ističe
među svima ostalima.
David Guralnick, ravnatelj Instituta za izvještavanje i specijalne zadatke
izraelske države – Mossada – duboko udahne. Kao radi dramskog dojma,
ekran na trenutak zatreperi i zatamni se prije nego što njegovo lice ponovno
postane jasno.
„Po svemu nam se čini da je to Rusija“, kaže.
40.

P R E K I N E M V E Z U sa šefom Mossada i sabirem misli prije razgovora s

Augiejem. Ovo se može odraditi na mnogo načina, ali nemam vremena za
finese.
Subota, rekao je David. Znači još devedeset minuta.
Odgurnem se iz stolice i okrenem prema vratima kad me pogodi takva
vrtoglavica kao da je netko zavrtio moj unutrašnji kompas. Uhvatim se za
radni stol da zadržim ravnotežu, dišem polako. Posegnem u džep za pilulama.
Trebaju mi pilule.
Ali nema ih. Nisu mi u džepu, a bočica je ostala u onoj torbi, u automobilu
na stadionskom parkiralištu.
„Kvragu.“ Nazovem Carolyn. „Carrie, treba mi još steroida. U Bijeloj kući
više ih nemam, a izgubio sam bočicu koju sam imao. Nazovite doktoricu
Lane. Možda ima viš…“
„Organizirat ću, gospodine predsjedniče.“
„Sjajno.“ Prekinem i izađem iz zvučno izoliranog ureda te oprezno krenem
prema prostoru za rekreaciju, pokraj stubišta. Augie sjedi na kauču i na prvi
pogled izgleda kao najobičniji kržljavi tinejdžer što ljenčari pred televizorom.
Ali nije ni tinejdžer ni običan.
Televizor u koji gleda otvoren je na kablovskim vijestima, reportaža o
pokušaju atentata na saudijskoga kralja Saad ibn Sauda i rastućim tenzijama u
Hondurasu.
„Augie“, kažem. „Ustani.“
On učini kako sam mu rekao, licem prema meni. „Tko nas je napao?“
pitam.
Odgurne kosu s lica, slegne ramenima. „Ne znam.“
„Potrudi se više. Hajmo ovako – tko te poslao. Rekao si da se više ne slažeš
sa Sulimanom Cindorukom i Sinovima džihada.“
„Tako je. Ne slažem se.“
 „Tko te dakle poslao?“
„Nitko nas nije poslao. Došli smo vlastitom voljom.“
„Zašto?“
„Nije li to očito?“
Zgrabim ga za košulju. „Augie, noćas je mnogo ljudi poginulo. Uključujući
i nekoga do koga ti je bilo stalo i dva tajna agenta do kojih je meni bilo stalo,
koja su za sobom ostavila malu djecu. Zato počni odgovarati na moja…“
„Došli smo da to zaustavimo“, kaže, izvukavši se iz mog zahvata.
„Zaustavili ‘Srednji vijek’? Ali – zašto?“
Zavrti glavom, posprdno se nasmije. „Mislite, što time dobivam? Koja je
tu… korist za mene?“
„Da, to mislim“, kažem. „Prije mi nisi htio reći. Reci mi sad. Što momak iz
Donjecka želi od Sjedinjenih Država?“
Odmakne se od mene, samo nakratko iznenađen. Zapravo i ne osobito
iznenađen. „Nije vam trebalo dugo.“
„Pripadaš li proruskoj ili proukrajinskoj skupini? U Donjecku ima i jednih i
drugih u izobilju, barem je tako bilo kada sam zadnji put provjeravao.“
„Zbilja? A kad ste zadnji put provjeravali, gospodine predsjedniče?“ Lice
mu promijeni boju, bijesan je. „Onda kada je služilo vašoj svrsi, eto kada. U
tome“, kaže mašući prstom prema meni, „u tome je razlika između mene i
vas. Ne želim ništa od vas, eto što želim. Želim… da se ne uništi narod od
nekoliko stotina milijuna ljudi. Nije li to dovoljno?“
Zar je tako jednostavno? Da su Augie i njegova partnerica naprosto htjeli
učiniti pravu stvar? U današnje vrijeme čovjekov prvi instinkt nije povjerovati
u takvo što.
Nisam siguran vjerujem li i sada. Ni sam ne znam što bih vjerovao.
„Ali, ti si tvorac ‘Srednjeg vijeka’“, kažem.
Zavrti glavom. „Suli, Nina i ja smo tvorci. Ali Nina nam je bila inspiracija,
pokretačka snaga. Bez nje ga nikad ne bismo stvorili. Ja sam pomagao kod
kodiranja i osobito u implementaciji.“
„Nina? To joj je pravo ime?“
„Da.“
„Oni su ga stvorili, a ti si se uvukao u naše sustave.“
 „Više-manje, da.“
„A ti ga možeš i zaustaviti?“
Slegne ramenima. „U to nisam siguran.“
„Što?“ Zgrabim ga za ramena kao da ću, protresem li ga, dobiti drugačiji
odgovor. „Rekao si da možeš, Augie. Tako si prije rekao.“
„Da, jesam.“ Kimne, pogleda me zažarenim pogledom. „Tada je Nina bila
živa.“
Pustim ga, pridem zidu i udarim šakom. Uvijek jedan korak naprijed, dva
natrag.
Duboko udahnem. Ovo što Augie govori ima smisla. Nina je bila
superzvijezda. Zato snajperist i jest prvo gađao nju. S praktičnog stajališta,
bilo bi smislenije prvo pogoditi Augieja, jer bio je u pokretu, a onda gađati
Ninu koja je sjedila u parkiranom automobilu. Nina je očito bila prioritet.
„Dat ću sve od sebe da vam pomognem“, kaže.
„Dobro, a tko nas je napao?“ pitam drugi put. „Možeš li mi barem u tome
pomoći?“
„Gospodine predsjedniče“, kaže, „Sinovi džihada nisu… demokracija. To
su informacije koje Suli ne bi podijelio sa mnom. Mogu vam reći samo dvije
stvari. Prva, sasvim očita, Suli zna da smo Nina i ja odbjegli od njega i očito
nas je nekako slijedio u Sjedinjene Države.“
„Očito“, ponovim.
„A druga stvar“, kaže, „koliko je meni poznato, Sulijeve mogućnosti
ograničene su na računala. Nenadmašan je. Može počiniti znatnu štetu, kao
što i sami znate. Ali nema na raspolaganju dobro obučene plaćene ubojice.“
Oslonim se rukom o zid. „A to znači…“
„To znači da radi s još nekim“, kaže Augie. „S nekom državom, nekom
zemljom koja želi pokoriti Sjedinjene Države.“
„S nekime tko je pridobio osobu iz uskoga kruga mojih suradnika“,
nadovežem se.
41.

„ D O B R O , A U G I E , sljedeće pitanje“, kažem. „Što Suliman želi? Zacijelo

nešto želi. Ili oni – tko već radi s njim. Što žele?“
Augie nakrivi glavu. „Zašto to kažete?“
„Zašto to kažem? Pa zašto bi nam inače unaprijed pokazali virus?“
Ispružim ruku. „Prije dva tjedna virus se iznenada pojavio na našim sustavima
unutar Pentagona. Pojavio i nestao. Znaš da je tako. Sam si mi to rekao na
stadionu. Iznenada se pojavio i isto tako iznenada nestao“, pucnem prstima,
„samo tako.“
„Ku-kuc.“
„Ku-kuc, da, tako su to moji stručnjaci nazvali. Ku-kuc. Bez upozorenja, da
se nije pokrenuo ijedan od naših najsuvremenijih alarmnih sustava, odjednom
je virus bljesnuo na svim računalima u internom Odjelu obrane, a potom isto
tako nenadano nestao, bez traga. Tako je sve ovo i započelo. Nazvali smo ga
‘Srednji vijek’ i sastavili operativni tim. Naši najveći stručnjaci za
kibernetičku sigurnost radili su bez prestanka ne bi li ga pronašli, zaustavili,
ali uzalud.“
Augie kima. „I to vas izbezumljuje.“
„Razumljivo.“
„Zato što se infiltrirao u vaš sustav bez ikakvog upozorenja i isto tako brzo
nestao. Shvaćate da se može ponovno pojaviti ili da možda uopće nije nestao.
A nemate pojma kakve to posljedice može imati po vaš sustav.“
„Tako je“, kažem. „Ali postoji neki razlog za tu pretpremijeru, za taj ku-
kuc. Da je onaj tko ga je podmetnuo naprosto želio srušiti naš sustav, učinio
bi to. Ne bi nas prvo upozorio.
Nekoga ćeš prvo upozoriti jedino ako nešto želiš, ako kaniš tražiti
otkupninu.“
„Ucjenjivački softver“, kaže on. „Da, razumijem vaš način razmišljanja.
Vidjevši upozorenje, očekivali ste da će za njim slijediti nekakav zahtjev.“
„Tako je.“
 „Znači, zato – zato ste nazvali Sulija.“ Kima glavom. „Da ga pitate koji je
njegov zahtjev.“
„Da. Pokušao je pridobiti moju pozornost. Zato sam mu javio da je uspio u
tome. Htio sam čuti njegov zahtjev ne pitajući ga to izravno, ne dajući
nikakve naznake da su Sjedinjene Države spremne popustiti pred ucjenom.“
„Ali on vam nije postavio nikakav zahtjev.“
„Ne, nije“, kažem. „Bio je suzdržan. Činilo se kao… kao da ne zna što bi
mi rekao. Kao da nije očekivao moj poziv. Da, bilo je tu omalovažavajućih
komentara na račun moje zemlje, uobičajenih stvari – ali nikakvog zahtjeva.
Nikakvog priznanja da zna za taj ku-kuc. I tako mi nije preostalo ništa drugo
već da mu priprijetim. Rekao sam da, naudi li njegov virus našoj zemlji, neću
birati sredstva protiv njega.“
„Sigurno je taj razgovor zvučao prilično neobično.“
„I jest“, složim se. „Moji IT-stručnjaci bili su sigurni da je to djelo Sinova
džihada. Rekli su da taj ku-kuc nije nikakva greška u sustavu već da je to
međunarodna stvar. I gdje je onda zahtjev za otkupninom? Zašto bi se uopće
gnjavio s tim ku-kucom ako ne traži ništa?“
Augie kimne. „A onda se pojavila Nina. Mislili ste da će vam ona uručiti
zahtjev za otkupninom.“
„Da. Ti ili Nina. Dakle?“ Raširim ruke, dajući oduška svojoj frustraciji.
„Gdje je kvragu taj zahtjev za otkupninom?“
Augie duboko udahne. „Neće biti nikakvog zahtjeva“, kaže.
„Je li – zašto ne? Zašto su nam onda poslali upozorenje?“
„Gospodine predsjedniče, Sinovi džihada nisu vam poslali taj ku-kuc, kako
ga zovete“, kaže. „A ni onaj tko ih financira, tko god to bio, nije ga poslao.“
Zapiljim se u njega. Treba mi časak. Napokon shvatim. „Ti si ga poslao“,
kažem.
„Nina i ja, da. Da vas upozorimo“, kaže. „Tako da počnete pripremati
proceduru za ublažavanje štete. A i zato, kad vas Nina i ja kontaktiramo, da
nas shvatite ozbiljno. Suliman nije znao ništa o tome. Bilo bi to posljednje što
bi on ikad učinio, unaprijed vas upozorio na virus.“
Pokušavam si sve to posložiti u glavi. Augie i Nina poslali su nam
upozorenje prije dva tjedna. A onda, nešto više od tjedan dana nakon toga,
Nina je pronašla Lilly u Parizu i došapnula joj čarobne riječi.
Došli su me upozoriti. Pomoći mi.
 To su dobre vijesti.
A loše? To znači da Suliman Cindoruk i neka nepoznata strana sila koja
stoji iza njega uopće nisu željeli da Sjedinjene Države unaprijed znaju za
virus.
Neće isporučiti nikakav zahtjev. Ne traže promjenu naše vanjske politike.
Ne traže oslobađanje zarobljenika. Ne žele novac.
Ne namjeravaju tražiti otkupninu.
Jednostavno će aktivirati virus.
Žele nas uništiti.
42.

„KOLIKO N A M J E vremena ostalo?“ pitam Augieja. „Kada će se virus

aktivirati?“
„U subotu u Americi“, kaže. „To je sve što znam.“
Isto je rekao i šef Mossada.
„Onda moramo odmah krenuti“, kažem, jurnuvši mimo Augieja i zgrabivši
ga za ruku u prolazu. „Krenuti kamo?“
„Reći ću ti u…“
Prenaglo sam se okrenuo, imam osjećaj da se cijela soba zavrtjela, gubim
ravnotežu, probode me u rebrima, drvo me propara – rub kauča – strop mi
bljeska pred očima i okreće se…
Zakoračim naprijed, ali ne ide, noga mi popušta, tlo nije tamo gdje bih ga
očekivao – sve se nakrivilo…
„Gospodine predsjedniče!“ Jacobson me hvata ispod ruke, zaustavljajući
me samo nekoliko centimetara prije nego što licem udarim u tepih.
„Doktorica Lane“, prošapćem i gurnem ruku u džep.
Soba pleše oko mene.
„Nazovite… Carolyn“, protisnem. Držim mobitel, mašem njime i Jacobson
ga uzima iz moje ruke. „Ona će znati što…“
„Gospodo Brock!“ viče Jacobson u mobitel. Čuju se upute, nalog je
primljen, sve samo prigušen odjek, ovo nije Jacobsonov uobičajeni glas, više
bi odgovarao borbenoj zapovijedi.
Ne sada. Ne može biti sada.
„Bit će mu dobro, ne?“
„Koliko još?“
U subotu u Americi. Subota u Americi bit će uskoro.
Oblak u obliku gljive. Crvena vrelina što pržeći suklja krajolikom. Gdje je
naš voda? Gdje je predsjednik? „Ne… sad…“
„Recite joj da požuri!“
Nemamo mogućnost reagirati, gospodine predsjedniče.
Onesposobili su nam sustav, gospodine predsjedniče.
Što da radimo, gospodine predsjedniče?
Što ćete vi poduzeti, gospodine predsjedniče?
„Ne dižite se, gospodine. Stiže pomoć.“
Nisam spreman. Još ne.
Ne, Rachel, nisam spreman da ti se pridružim, još ne.
Subota u Americi.
Tišina, neopipljiv obruč mrtvoga, beskonačnoga, bezobličnoga prostora.
„Gdje je kvragu ta doktorica?“ I jarka svjetlost.
 SUBOTA
U AMERICI
43.

P O T P R E D S J E D N I C A Katherine Brandt otvara oči, prenuta iz omaglice sna.

Ponovno čuje taj zvuk, snažno kucanje na vrata svoje spavaće sobe.
Vrata se jedva primjetno otvore, a kucanje se pojača. Lice Petera Eviana,
njezina šefa osoblja, viri kroz procjep. „Oprostite što vas budim, gospodo
potpredsjednice“, kaže.
U prvi mah ne prepoznaje ništa oko sebe, treba joj trenutak da se snađe. U
podrumskoj je prostoriji, spava sama, premda je sama relativna riječ, s
obzirom na brojne agente pred vratima ove male spavaonice.
Uzme mobitel sa stolića i provjeri vrijeme: 1:30 ujutro.
„Da, Peter, uđite.“ Govori smireno. Budi uvijek spremna. Svakodnevno to
ponavlja samoj sebi. Jer može se dogoditi u bilo koje vrijeme, danju ili noću,
bez upozorenja. Metak. Aneurizma. Srčani udar. Takav je život
potpredsjednice.
Sjedne u krevetu. Peter, u košulji i kravati kao i obično, ulazi i pruža joj
svoj mobitel, otvoren na web-stranici na kojoj je novinski članak.
Naslov: PREDSJEDNIK JE NESTAO.
Izvori bliski Bijeloj kući, piše u članku, potvrđuju da predsjednik nije u
Bijeloj kući. Štoviše, ne zna se gdje je.
Nagađanja su u punom jeku, u rasponu od vjerojatnih i nevjerojatnih do
potpuno smiješnih: vratila mu se ona bolest krvi, teško je bolestan. Otišao je
iz grada da bi se pripremio za saslušanje pred Posebnim odborom. Povukao se
s najbližim suradnicima i priprema govor kojim će dati ostavku. Pobjegao je s
novcem dobivenim od Sulimana Cindoruka, napustio zemlju kako bi izbjegao
kazneni progon.
Predsjednik i potpredsjednica su na sigurnome, bila je sinoćnja službena
objava, nakon eksplozije na mostu i pucnjave u Nationals Parku. I to je to.
Možda je to ispravan način. Reći svima da su vode na sigurnome, ne
precizirajući gdje točno. Nitko ne može očekivati ni zahtijevati više od toga.
Ali članak tvrdi da njegov najuži krug ne zna gdje je.
Ne zna ni ona.
„Trebam Carolyn Brock“, kaže.
44.

C A R O L Y N B R O C K, primjećuje potpredsjednica, na sebi ima isti kostim

kao i jučer. Kao da već samo to nije dovoljno, natečene oči svjedoče da nije
dovoljno spavala.
Čini se da neumorna šefica kabineta sinoć uopće nije otišla kući.
Sjede u konferencijskoj sobi u operativnom centru ispod Bijele kuće, svaka
na drugome kraju dugačkoga stola. Potpredsjednica bi radije da se ovaj
sastanak održava u njezinu uredu u Zapadnom krilu, ali sinoć su je poslali
ovamo u podzemne prostorije, u sklopu mjera za zaštitu vlade, i misli kako
sad nije trenutak za raspravu o tome.
„Gdje je Alex Trimble?“ pita.
„Nije dostupan, gospodo potpredsjednice.“
Stisne oči. To njezino škiljenje, znali su joj reći i njezini savjetnici, svima
ulijeva strah, taj neprobojan, bezglasan način izražavanja nezadovoljstva
odgovorom.
„To je sve? ‘Nedostupan je’?“
„Da, gospodo.“
Krv joj uzavre. Tehnički gledano, Katherine Brandt druga je najmoćnija
osoba u ovoj zemlji. Svi se prema njoj tako odnose, barem službeno. Mora
priznati da, ma koliko bila kivna na Jona Duncana što ju je pretekao i oteo joj
nominaciju koja joj je s punim pravom pripadala, i ma kako joj teško palo
stisnuti zube i prihvatiti mjesto druge violine, predsjednik joj je dao ulogu
koju joj je bio obećao; uvijek traži njezino mišljenje, čuva joj mjesto za
stolom za kojim se donose važne odluke. Duncan je održao svoj dio pogodbe.
Pa ipak, obje znaju da je Carolyn ta koja drži u rukama stvarnu moć u ovoj
sobi.
„Gdje je predsjednik, Carolyn?“
Carolyn raširi dlanove, diplomatična kao i uvijek. Katherine ne može a da
ne osjeti poštovanje prema šefici kabineta, koja je začepila usta mnogima u
Kongresu, brine se da sve teče kao podmazano i održava disciplinu među
ljudima iz Zapadnog krila, sve u svrhu predsjednikova programa. Kada je i
sama Carolyn bila u Kongresu, prije nesretne omaške pred otvorenim
mikrofonom, mnogi su je vidjeli kao buduću predsjednicu Doma, možda čak i
kao kandidatkinju za predsjednicu. Elokventna, uvijek pripremljena,
snalažljiva, spretna u vođenju kampanja, privlačna ali ne napadno lijepa – što
je vječita crvena linija kojom žene u politici moraju hodati – Carolyn je mogla
biti jedna od najboljih.
„Pitala sam vas gdje je predsjednik, Carolyn.“
„Ne mogu vam odgovoriti na to pitanje, gospođo potpredsjednice.“
„Ne možete ili ne želite?“ Potpredsjednica iznervirano odmahne rukom.
„Znate li vi gdje je? Možete li mi barem to reći?“
„Znam gdje je, gospođo.“
„Je li…“ Zavrti glavom. „Je li dobro? Je li na sigurnome?“ Carolyn nagne
glavu ustranu. „S Tajnom službom je, ako je to ono što…“
„Oh, Isuse Kriste, Carolyn, zar mi ne možete dati konkretan odgovor?“
Na trenutak im se pogledi sretnu. Carolyn Brock tvrd je orah. A njezina
lojalnost predsjedniku nadilazi sve ostalo. Da mora primiti koji metak umjesto
njega, učinila bi to.
„Nisam ovlaštena reći vam gdje je“, kaže.
„To je rekao predsjednik. On je rekao da mi ne možete reći.“
„Nalog se nije odnosio specifično na vas, naravno, gospođo.“
„Ali uključuje i mene.“
„Ne mogu vam dati informaciju koju želite, gospođo potpredsjednice.“
Potpredsjednica lupi dlanom o stol, odgurne se iz stolice. „Otkad je to“,
kaže nakon časka oklijevanja, „da se predsjednik skriva od nas?“
Carolyn također stoji i ponovno zure jedna u drugu. Ona ne očekuje da će
Carolyn odgovoriti, a Carolyn ne iznevjeri to očekivanje. Mnogi bi popustili
pred tim pogledom, pred nelagodom tišine, ali Brandt je prilično uvjerena da
će Carolyn ostati tako, pogleda uperena u nju i cijelu noć zatreba li.
„Trebate li još što, gospodo potpredsjednice?“ Uvijek ta hladnokrvna
efikasnost u njezinu glasu, što još više isprovocira potpredsjednicu.
„Zašto smo u stanju pripravnosti?“ pita.
„Zbog sinoćnjeg nasilja“, kaže Carolyn. „Ovo su samo mjere pređo…“
„Ne“, kaže ona. „Sinoćnje nasilje bilo je vezanu za istragu FBI-a i Tajne
službe, zar ne? Istragu oko krivotvorenja robe? Barem je tako službeno
objavljeno.“
Šefica kabineta ne odgovora, niti se pomakne. Katherine je ta priča od
prvoga trena zvučala sumnjivo.
„U slučaju nasilja može se pokazati potreba za kratkotrajnim stanjem
pripravnosti“, nastavlja. „Nekoliko minuta, jedan sat, dok se stvari ne raščiste.
Ali ja sam ovdje cijelu noć. Očekuje li se od mene da tu i ostanem?“
„Zasada da, gospođo.“
Ona krene prema Carolyn i zastane na nekoliko koraka od nje. „Onda mi
nemojte govoriti kako je to zbog sinoćnje provale nasilja u glavnom gradu.
Recite mi stvarni razlog zbog kojega smo u stanju pripravnosti. Recite mi
zašto su na snazi mjere za zaštitu vlade. Recite mi zašto predsjednik strepi za
svoj život.“
Carolyn nekoliko puta primjetno trepne, ali inače se drži stoički. „Gospođo,
predsjednik mi je osobno dao nalog za stanje pripravnosti, u sklopu mjera za
zaštitu vlade. Nije na meni da dovodim u pitanje njegove zapovijedi. Nije na
meni da pitam zašto. I nije…“ Svrne pogledom i zagrize usnu.
„A nije ni na meni… jeste li to htjeli reći, Carolyn?“
Carolyn se okrene i pogleda je ravno u oči. „Da, gospodo. To sam htjela
reći.“
Potpredsjednica polako kimne, a od srdžbe je zapeče u želucu.
„Ima li to kakve veze s opozivom?“ pita, premda ni sama ne vidi kakve bi
to veze moglo imati.
„Ne, gospodo.“
„Je li riječ o nacionalnoj sigurnosti?“ Carolyn ne odgovara, svjesno ostaje
posve nepomična. „Ima li to kakve veze sa ‘Srednjim vijekom’?“ Carolyn
trepne, ali ne želi odgovoriti na to pitanje. „U redu, gospodo Brock“, kaže, „ja
možda nisam predsjednica…“
Još.
„… ali sam potpredsjednica. Ne možete mi vi izdavati zapovijedi. A nisam
dobila zapovijed o stanju pripravnosti izravno od predsjednika. Zna kako me
može dobiti. Ima moj broj. Može me nazvati kada god hoće i reći mi koji se
vrag događa.“
Okrene se i krene prema vratima.
„Kamo ćete?“ pita Carolyn, drugačijim tonom, odrješitijim, manje
ispunjenim poštovanjem.
„A što mislite, kamo ću? Dan mi je prekrcan obvezama. Uključujući i
gostovanje u emisiji Meet the Press, gdje će mi prvo postavljeno pitanje biti,
uvjerena sam, ‘Gdje je predsjednik?’“
I još važnije, prije toga – sastanak koji je bila dogovorila sinoć, nakon što
je primila telefonski poziv u svojoj privatnoj rezidenciji. Mogao bi to biti
jedan od najzanimljivijih sastanaka u njezinu životu.
„Ne možete napustiti operativni centar.“
Potpredsjednica se zaustavi na vratima. Okrene se šefici kabineta Bijele
kuće, koja joj se upravo obratila na način na koji joj se nije obratio nitko još
od izbora – zapravo, i još mnogo, mnogo prije. „Molim?“
„Ćuli ste što sam rekla.“ Šefica kabineta je odustala, očito, čak i od privida
popustljivosti. „Predsjednik želi da ostanete u operativnom centru.“
„A sada vi čujte mene, vi koji ste običan nikad izabrani priljepak. Ja
primam naređenja samo od predsjednika. A dok mi se on ne javi, bit ću u
svome uredu u Zapadnom krilu.“
Izlazi iz sobe u hodnik, gdje šef osoblja, Peter Evian, podiže pogled s
mobitela.
„Što se događa?“ pita, hvatajući korak s njom.
„Reći ću vam što se ne događa“, odgovara ona. „Ja ne mislim potonuti s
ovim brodom.“
45.

Z A T I Š J E pred buru.
Zatišje, zapravo ne za njega već za njih, za njegove ljude, za njegov mali
tim računalnih genija, koji su zadnjih dvanaest sati proveli uživajući u životu.
Milujući žene koje ih u normalnim okolnostima ne bi ni pogledale, a koje su
ih izjebale na mnoštvo različitih načina, pokazale im sladostrasti koje nikada
nisu doživjeli u svojim mladim životima. Ispijajući šampanjac iz boca
rezerviranih samo za svjetsku elitu. Gosteći se za švedskim stolom punim
kavijara, pašteta, jastoga i filet mignona.
Sada spavaju, svi do jednoga, zadnji je legao prije nepuna sata. Nijedan
neće ustati prije podneva. Nijedan danas neće biti ni od kakve koristi.
To je u redu. Oni su svoje obavili.
Suliman Cindoruk sjeda na terasu mansarde, među prstima mu dogorijeva
cigareta, na stoliću do njega pametni telefoni, laptopi i kava, lomi croissant
podižući lice prema jutarnjoj svjetlosti.
Uživaj u ovome mirnom jutru, podsjeća samoga sebe. Jer kada se sutra
sunce digne nad rijeku Spree, više neće biti mira.
Odgurne doručak u stranu. Ne može u sebi naći mir. Nema apetita, kiselina
mu zapljuskuje želudac.
Povuče laptop prema sebi, osvježi ekran, pregleda najvažnije vijesti dana.
Glavna vijest: osujećena zavjera kojoj je cilj ubojstvo saudijskoga kralja
Saad ibn Sauda, nakon čega je uslijedilo mnoštvo uhićenja i pritvaranja
osumnjičenih. Mogući motivi, prema izvjestiteljima i „informiranim“
poznavateljima situacije koji se pojavljuju na kablovskim kanalima:
prodemokratske reforme novoga kralja. Njegova liberalizacija ženskih prava.
Njegova tvrdolinijaška politika spram Irana. Umiješanost Saudijske Arabije u
Jemenski rat.
Vijest broj dva: sinoćnja događanja u Washingtonu, pucnjava i eksplozija
na mostu, pucnjava na stadionu, privremeno zatvaranje Bijele kuće. Nije riječ
o terorizmu, izjavljuju federalne vlasti. Ne, sve je to dio istrage o
krivotvorenju robe koju zajednički vode FBI i Ministarstvo financija. Zasad
se čini da su mediji spremno progutali tu priču.
A nestanak struje na stadionu neposredno prije pucnjave, je li to slučajnost?
Da, tvrde federalne vlasti. Puka slučajnost što su stadion krcat ljudima i sve u
radijusu od pola kilometra bili izloženi potpunom zamračenju samo nekoliko
trenutaka prije nego što su federalni agenti i krivotvoritelji robe pucnjavom
rasvijetlili Ulicu Capitol kao da evociraju slavni obračun kod O. K. Corrala.
Predsjednik Duncan je, nema sumnje, svjestan kako se ta apsurdna priča ne
može dugo održati. Ali vjerojatno mu je svejedno. Predsjednik samo nastoji
dobiti na vremenu.
Ali ne zna koliko vremena ima.
Jedan od Sulijevih telefona zazuji. Jednokratni mobitel. Poruka je obišla
cijelu zemaljsku kuglu prije nego što je stigla do njega, preko anonimnih
posredničkih poslužitelja, krećući se od servera do servera u nekoliko
različitih zemalja. Kada bi joj tko pokušao ući u trag, mogao bi pošiljatelja
naći bilo gdje, od Sydneyja u Australiji do Nairobija u Keniji ili Montevidea u
Urugvaju.
Potvrdite da sve teče po planu, piše.
Smijulji se. Kao da uopće znaju kakav je plan.
Odgovara: Potvrdite da je Alpha mrtva.
„Alpha“ znači Nina.
Ni u jednom internetskom članku o sinoćnjem nasilju pokraj bejzbolskoga
stadiona, o pucnjavi i eksploziji na mostu između glavnoga grada i Virginije,
nema spomena o poginuloj ženi.
Pošalje poruku i pričeka dok ona prođe svoju kružnu putanju.
Drhtaj mu prođe tijelom. Žalac izdaje, Ninine izdaje. I gubitka. Možda ni
sam nije bio svjestan svojih osjećaja prema njoj. Prema njezinu
revolucionarnom umu. Čvrstom, gipkom tijelu. Njezinu nezasitnom apetitu za
istraživanjem, u svijetu kibernetičkog ratovanja i u krevetu. Svi oni sati, dani i
tjedni koje su proveli surađujući, izazivajući jedno drugo, nadopunjavajući se
u idejama, postavljajući i rušeći hipoteze, pokušaje i pogreške, zgureni pred
laptopom, teoretizirajući uz čašu vina ili goli u krevetu.
Prije nego što je izgubila romantični interes za njega. To bi još i podnio.
Ionako nije namjeravao ostati s jednom ženom. Ali nije mogao shvatiti kako
je mogla izabrati Augieja, od svih ljudi, tog bezveznog trola.
Stani. Dodirne oči. Nema nikakvog smisla.
Stiže odgovor:
 Potvrđeno nam je da je Alpha mrtva.
To baš i nije isto što i potvrda. Ali uvjeravali su ga u profesionalnost i
sposobnost tima koji su bili poslali u Ameriku, a njemu ne preostaje drugo
već im vjerovati.
Suli odgovara: Ako je Alpha mrtva, sve ide po planu.
Odgovor stiže tako brzo da Suli pretpostavlja kako se mimoišao s
njegovom porukom.
Potvrđeno da je Beta živ i pod paskom.
„Beta“ znači Augie. Znači, uspio je. S Amerikancima je.
Suliju se omakne osmijeh.
Druga poruka, odmah nakon one zadnje. Nervozni su.
Potvrdite da sve ide po planu u smislu daljnjeg razvoja stvari.
Brzo odgovara: Potvrđeno. Po planu.
Misle da znaju kada će se aktivirati virus. Ne znaju.
A ne zna ni Suli. To je sada potpuno u Augiejevim rukama.
Bio on toga svjestan ili ne.
46.

„ … M O R A M O G A P R O B U D I T I.“
„Probudit će se kad se probudi.“
„Moja žena kaže da ga probudimo.“
Visoko iznad mene, površina vode. Sunce bliješti nad namreškanim
valovima.
Plivam prema njemu, mlataram rukama, lupam nogama.
U pluća mi nahrupi zrak, a svjetlost je tako jarka da mi bode oči…
Nekoliko puta trepnem i zažmirim prema svjetlosti što mi sija u lice,
pogled mi se polako usredotočuje.
Usredotočuje se se na Augieja koji sjedi na kauču, s okovima oko zapešća i
nožnih zglobova, pogled mu je taman, težak.
Plutam, vrijeme mi ništa ne znači dok promatram kako mu se oči stišću u
koncentraciji, a usne jedva primjetno miču.
Tko si ti, Augustas Koslenko? Mogu li ti vjerovati?
Nemam izbora. Ti ili ništa.
Jedva primjetno okreće ručni zglob. Ne gleda u svoj željezni okov. Gleda u
sat. Svoj sat.
„U koje vrijeme… koji dan…“ Krenem i zaustavi me bol u vratu i leđima,
iz ruke mi viri intravenozna injekcija, iza mene cijevi.
„Probudio se, probudio se!“ To je glas Carolyna muža, Mortyja.
„Gospodine predsjedniče, to sam ja, doktorica Lane.“ Ruka joj je na mome
ramenu. Njezino lice ispriječi se između mene i svjetlosti. „Dali smo vam
transfuziju trombocita. Dobro ste to prihvatili. Sada je 3:45 ujutro. Subota.
Niste bili pri svijesti malo više od četiri sata.“
„Moramo…“ Ustajem, naginjem se naprijed, osjećam nešto pod sobom,
nešto kao jastuk.
Doktorica Lane blago mi pritisne rame. „Samo lagano. Znate li gdje ste?“
 Pokušam odagnati nejasnoću. Malo sam se izgubio, ali pouzdano znam
gdje sam i što je preda mnom.
„Moram ići, doktorice. Nema vremena. Izvadite mi tu intravenoznu.“
„Čekajte, čekajte.“
„Izvadite je ili ću to učiniti sam. Morty“, kažem, vidjevši da drži mobitel na
uhu. „Je li to Carrie?“
„Stanite!“ kaže mi doktorica Lane, a osmijeh je iščezao s njezina lica.
„Zaboravite na Mortyja na trenutak. Dajte mi šezdeset sekundi i saslušajte me
barem jedanput.“
Udahnem. „Šezdeset sekundi“, kažem. „Izvolite.“
„Vaša šefica kabineta objasnila mi je da ne možete ostati ovdje, da morate
otići nekamo. Ne mogu vas zaustaviti. Ali mogu ići s vama.“
„Ne“, kažem. „To ne dolazi u obzir.“
Ona stisne usne. „Isto je rekla i vaša šefica kabineta. Ova intravenozna“,
kaže. „Ponesite je sa sobom u automobil. Nek’ se isprazni vrećica. Vaš agent,
agent…“
„Jacobson“, javi se on.
„Da. On kaže da se pomalo razumije u tretiranje rana još iz vremena dok je
služio kao Navy SEALs. On će vam ukloniti intravenoznu kada bude gotovo.“
„Odlično“, kažem, nagnuvši se naprijed, imajući osjećaj da me netko šest,
sedam puta bubnuo nogom u glavu.
Ona me odgurne natrag. „Mojih šezdeset sekundi još nije prošlo.“ Nagne se
bliže meni. „Morate ležati na leđima sljedeća dvadeset i četiri sata. Znam da
to nećete učiniti. Ali morate što više ograničiti fizičko naprezanje. Sjednite,
nemojte stajati. Hodajte, nemojte trčati.“
„Shvaćam.“ Ispružim ruku, promigoljim prstima. „Morty, daj mi Carolyn.“
„Da, gospodine.“
Morty mi stavi mobitel u ruke. Prislonim ga na uho. „Carrie, to će se
dogoditi danas. Javi cijelom našem timu. Ovo je moja službena objava da
prelazimo na fazu dva.“
To je sve što moram reći kako bih nas pripremio za ono s čime ćemo se
morati suočiti. Kada je riječ o „normalnom“ scenariju u slučaju katastrofa,
barem onih kakvi su se zbivali nakon 1959., proglasio bih stanje obrambene
pripravnosti, za sve vojne sustave diljem svijeta ili za odabrana vojna
zapovjedništva. Ali ovo je nešto drugo – stojimo pred krizom o kakvoj se u
pedesetima nije moglo ni sanjati i valja pokrenuti radnje na sasvim drugačije
načine nego u slučaju konvencionalnog nuklearnog napada. Carrie točno zna
što podrazumijeva faza dva, djelomično zato što smo već dva tjedna u fazi
jedan.
S druge strane linije dopire samo zvuk Carrieina disanja.
„Gospodine predsjedniče“, kaže, „možda je već počelo.“
Slušam, tijekom dvije najbrže – i najduže – minute u životu.
„Alex“, zovnem. „Zaboravite vožnju. Prebacite nas na Marine One.“
47.

J A C O B S O N V O Z I . Alex sjedi do mene na stražnjem sjedalu terenca,

između nas intravenozna oprema. Augie sjedi preko puta mene.
U krilu mi je laptop, na zaslonu video. To je satelitska snimka bloka zgrada
u industrijskom dijelu Los Angelesa. Dominira golema građevina s visokim
dimnjacima, očito neka velika tvornica.
Sve je u mraku. U kutu ekrana piše 02:07 – tek prošlo dva ujutro, prije dva
sata.
Odjednom kroz krov i pokrajnje prozore eksplodira kugla narančastoga
plamena od čega se zgrada zaljulja i bočna strana industrijskoga postrojenja
uruši. Cijeli jedan gradski blok nestane u oblaku crno-narančastoga dima.
Zaustavim video i kliknem na ikonicu u kutu ekrana.
Slika se proširi na cijeli ekran, ali podijeljena u tri dijela. U srednjem je
Carolyn, iz Bijele kuće. Njoj slijeva privremena je ravnateljica FBI-a
Elizabeth Greenfield. Carolyn zdesna, Sam Haber, ministar domovinske
sigurnosti.
Na glavi mi slušalice uključene u laptop, tako da ću samo ja moći čuti ono
što mi govore. Želim čuti cijeli izvještaj a da to ne dopre do Augieja.
„U redu, vidio sam“, kažem. „Počnite od početka.“ Glas mi je promukao
dok se trudim odagnati mamurluk od liječenja i fokusirati se.
„Gospodine predsjedniče“, kaže Sam Haber. „Eksplozija se dogodila prije
otprilike dva sata. Buknuo je strahovit požar, kao što možete pretpostaviti. Još
ga pokušavaju obuzdati.“
„Recite mi nešto o toj kompaniji“, kažem.
„Oni su izvođač radova za Ministarstvo obrane. Jedan od njihovih
najvećih izvođača. Locirani su na različitim mjestima oko Los Angelesa.“
„Po čemu je ova lokacija posebna?“
„Gospodine, u ovom pogonu proizvodili su se izviđački zrakoplovi.“
Ne vidim nikakvu vezu. Izvođač radova za Ministarstvo obrane? Izviđački
zrakoplovi? „Ima li žrtava?“ pitam.
„Vjerujemo da ima nekoliko desetaka, ali ne stotinu. Dogodilo se usred
noći, tako da je uglavnom riječo zaštitarima. Još je prerano da bismo mogli
sa sigurnošću govoriti.“
„Uzrok?“ pitam, nastojeći ne govoriti previše.
„Gospodine, jedino što možemo sa sigurnošću tvrditi jest to da je riječ o
eksploziji plina. Što ne znači da je stvar podmetnuta. Eksplozije plina se
događaju.“
Podignem pogled prema Augieju, koji me promatra. Trepne i svrne
pogledom.
„Niste me bez razloga obavijestili o ovom slučaju“, kažem.
„Tako je, gospodine. Kompanija se obratila Ministarstvu. Njihovi tehničari
tvrde da je nešto, na neki način, promijenilo brzinu pumpi i postavke ventila.
Drugim riječima, sabotaža koja je izazvala pritisak pod kojim su popustili
spojevi i šavovi. Ali to nije učinjeno Jizički, na licu mjesta. Ta postrojenja
čuvana su bolje od vladinih ureda.“
„Na daljinu“, kažem.
„Tako je, gospodine. Misle da je to učinjeno daljinskim upravljanjem. Ali
zasad ne možemo sa sigurnošću tvrditi.“
Ali ja se kladim da znam tko bi mogao. Pogledam prema Augieju, koji i
opet pogledava na sat, nesvjestan da ga gledam.
„Ima li sumnjivih?“ pitam.
„Zasad ništa očito“, kaže Sam. „Zadužili smo ICS-CERT da to istraži.“
Misli na tim Ministarstva domovinske sigurnosti za hitne kibernetičke
intervencije u industrijskim kontrolnim sustavima.
„Alijednu stvar pouzdano znamo, gospodine. Kinezi su 2011. i 2012.
pokušali hakirati naš sustav plinovoda“, kaže. „Možda ovo potvrđuje da su
uspjeli. Ako su izvukli identifikacijske podatke nekog od korisnika sustava,
mogu činiti što hoće unutar njega.“
Kinezi. Možda.
„Pretpostavljam da je pitanje broj jedan mislimo li…“
Bacim pogled prema Augieju, koji gleda kroz prozor.
Carolyn kaže: „…je li to možda ‘Srednji vijek’?“ Razumije moju
nespremnost da previše govorim pred Augiejem. I opet je na istoj valnoj
dužini, čita mi misli, završava moju rečenicu tako da je Augie ne čuje.
Postavljam to pitanje jer želim znati.
Ali pitam i zato što želim čuti odgovor ministra domovinske sigurnosti.
Sam je jedan od osmero koji znaju za „Srednji vijek“. To nije procurilo od
Carolyn. Nije ni od Liz Greenfield. Prekrižio sam dvoje od šestero.
Sam Haber jedan je od šestero kojega nisam prekrižio.
Sam otpuhne i zavrti glavom, kao netko tko nije uvjeren da bi tomu bilo
tako. „Pa, gospodine predsjedniče, gospoda Brock me upravo obavijestila da
imamo razloga vjerovati kako je upravo danas taj dan“
„Točno“, kažem.
„Nije mi rekla iz kojeg izvora potječe ta informacija.“
„Točno“, ponovim. Drugim riječima: Nećemo vam ni reći iz kojega izvora,
Same.
On nakratko zastane, a onda shvati da ništa ne slijedi. Nakrivi glavu, ali
prijeđe preko toga. „U redu, dakle, gospodine, ako je tako, onda moram reći
da tajming navodi na sumnju. Ali ipak, moram reći i to da mi se ovo čini
drugačijim. ‘Srednji vijek’je zloćudni softver, virus koji smo otkrili.“
Ne bi se baš moglo reći da smo ga mi otkrili. Oni su ti – Augie i Nina – koji
su nam ga pokazali. Ali Sam to ne zna. On uopće ne zna da Augie postoji.
Ili možda zna?
„Ali ovo… ovo mi se čini konvencionalnijom metodom, poput ‘spear
phishinga’“, nastavlja. „Takve stvari obično su usmjerene na nekoga tko ima
viši položaj u kompaniji, namami ga se da otvori privitak u e-poruci ili da
klikne na određenu poveznicu koja instalira zloćudni kod preko kojega haker
dobiva pristup osobnim podacima i raznim osjetljivim informacijama. Kada
se jedanput izvuku osobni podaci i osigura pristup, moguće je činiti svašta –
poput ovoga ovdje.“
„Ali, kako znamo da je to različito od ‘Srednjeg vijeka’?“ inzistira Carolyn.
„Ne možemo znati je li i ‘Srednji vijek’ došao preko ‘spear phishinga’. Ne
znamo kako se virus infiltrirao u naš sustav.“
„Imate pravo. Zasad je to nemoguće isključiti. Prošlo je tek nekoliko sati.
Radimo na tome. Imat ćemo odgovor ASAP7.“
Ta je kratica danas dobila novo značenje.
„Gospodine predsjedniče“, kaže Sam, „povezali smo se sa svim plinskim
kompanijama oko osiguranja plinovoda. ICS-CERT radi s njima na
pokretanju postupaka za ublažavanje neželjenih posljedica. Vjerujemo da
možemo spriječiti da se to ponovno dogodi.“
„Gospodine predsjedniče.“ Alex me gurne. Naš terenac stigao je do
helidroma u istočnoj Virginiji – čeka nas veličanstveni zeleno-bijeli
mornarički helikopter osvijetljen samo svjetlima s ruba helidroma.
„Sam, zasad ću vas ostaviti vašoj istrazi“, kažem. „Izvještavajte Carolyn i
Liz o svemu. I to samo njih. Je li to jasno?“
„Jest, gospodine. Prekidam vezu.“
Nestaje Samova trećina ekrana. Ekran se prilagodi i sada se Carolyn i Liz
pojave u većim okvirima.
Okrenem se Alexu. „Ukrcajte Augieja na Marine One. Odmah stižem.“
Čekam da Alex i Augie napuste terenac. Onda se okrenem Carolyn i Liz.
Kažem: „Zašto bi itko želio dići u zrak tvornicu zrakoplova koja ima
ugovor s Ministarstvom obrane?“
48.

„ N E M A M P O J M A “ , odgovara Augie kada mu postavim isto pitanje.

Sjedimo u Marine One, jedan preko puta drugoga, u otmjenim kožnatim
sjedalima bež boje dok se helikopter bešumno diže.
„Ne znam za ijednu takvu akciju“, kaže. „Ja u tome nisam sudjelovao.“
„Hakerski upad u sustav plinovoda. Ili u sustav tvornice, izvođača radova
za Ministarstvo obrane. Nikad niste izveli ništa slično?“
„Gospodine predsjedniče, govorimo li općenito, onda da, izvodili smo
takve stvari. Spominjali ste spear phishing, ako se ne varam?“
„Da.“
„Onda da, činili smo takve stvari. Kinezi su usavršili tu vještinu. Pokušali
su hakirati vaš sustav plinovoda, nije li tako?“ Isto je rekao i Sam Haber.
„To je općepoznata stvar, taj kineski pokušaj upada“, kaže Augie. „Ali mi
se nismo bavili time ovdje. Ili, bolje rečeno, ja se nisam bavio.“
„Je li Suliman Cindoruk sposoban hakirati naše plinovode bez tebe?“
„Jasno da jest. Ima tim ljudi koji se time bave. Rekao bih da sam ja bio
možda najnapredniji, ali to nije nešto osobito teško. Svatko može ubaciti virus
u e-poruku i onda se nadati da će žrtva kliknuti na njega.“
Divlji, divlji zapad, taj kibernetički terorizam. Otvorila se nova,
zastrašujuća granica. Bilo tko, sjedeći u gaćama na kauču, u stanju je
potkopati sigurnost nacije.
„Nikad nisi čuo ništa u vezi s Los Angelesom?“
„Ne.“
Naslonim se u sjedalu. „Znači, ne znaš ništa o ovome.“
„Ne“, kaže. „I ne razumijem kakva je korist od toga da se digne u zrak
kompanija koja za vas gradi zrakoplove.“
Moram se složiti. Koju bi svrhu imalo uništiti tvornicu? U tome mora
postojati nešto više.
 „U redu. U redu, Augie“, protrljam oči boreći se s iscrpljenošću nakon
transfuzije trombocita, boreći se s ogorčenjem zbog neprestane dvojbe u vezi
s onime što slijedi. „Dakle, reci mi. Reci mi kako ste se infiltrirali u naš
sustav i kakvu štetu će to prouzročiti.“
Napokon imamo priliku. Otkako smo se sreli na stadionu, uza sve ono
izbjegavanje metaka i automobilskih zasjeda, a potom i moje gubljenje
svijesti u ponoć, nismo imali priliku raščistiti neke stvari.
„Vjerujte, mi se nismo bavili trivijalnostima poput ubacivanja virusa u e-
poruke u nadi da će ih netko otvoriti“, kaže. „Također, možete biti sigurni da
ste vrlo prikladno odabrali lozinku ‘Srednji vijek’.“
49.

P R I S I L I M S E popiti kavu u Marine One, sve u nadi da ću rastjerati

mamurluk izazvan lijekovima. Moram biti u igri, sto posto. Sljedeći korak
mogao bi biti najkritičniji.
Sviće, oblaci su obojeni veličanstvenim vatrenim rumenilom. U normalnim
okolnostima taj bi me prizor duboko dirnuo i podsjetio na svemoć prirode ili
na to kako smo maleni u ovomu svijetu koji smo naslijedili. Ali sada me
oblaci podsjete na vatrenu kuglu u Los Angelesu što sam je maloprije gledao
preko satelita, a izlazak sunca na to da sat odbija kao teški, odjekujući gong.
„Spremni su za nas“, kaže mi Alex Trimble, dižući pogled prema meni
između razgovora što ih vodi kroz slušalice i prijamnik. „Soba za
komunikacije je sigurna. Ratna soba je sigurna. Teren je pregledan i siguran.
Postavljene su zapreke i kamere.“
S lakoćom slijećemo na mjesto predviđeno za helikoptere, kvadrat
otvorenog tla usred nepreglednih šuma jugozapadne Virginije. Nalazimo se
usred imanja u vlasništvu jednoga moga prijatelja koji se bavi ulaganjem u
rizični kapital i, kako sam kaže, ne zna ama baš ništa o onome što naziva
„kompjutorsko-tehnološkim stvarima“, ali zna nanjušiti novac te je uložio
milijune u jednu start-up softversku tvrtku i pretvorio ih u milijarde. Ovo je
njegova oaza, gdje odlazi u ribolov na jezeru ili u lov na jelene kada nije na
Manhattanu ili u Silicijskoj dolini. Više od tisuću jutara borova i divljeg
cvijeća, terena za lov i splavarenje, za dugačke šetnje i logorske vatre. Lilly i
ja bili smo ovdje nekoliko uzastopnih vikenda nakon Racheline smrti, plovili
brodićem, odlazili u dugačke šetnje, pokušavali otkriti tajnu kako preboljeti
gubitak.
„Stižemo prvi, je l’ tako?“ pitam Alexa. „Da, gospodine.“
Dobro. Treba mi barem nekoliko minuta da posložim djeliće i malo se
sredim. Sada nema mjesta pogreškama.
U sljedećih nekoliko sati možda ćemo promijeniti svjetsku povijest za
generacije koje dolaze.
Južno od mjesta na koje smo sletjeli vode puteljci prema pristaništu za
brodić, ali inače posvuda samo gusta šuma. Sjeverno od nas je brvnara
sagrađena prije više od jednoga desetljeća od balvana bijeloga bora čija se
boja za tih godina prometnula od žutosmede u tamnonarančastu koja gotovo
pristaje uz ranojutarnje nebo.
Jedna od najbolji stvari u vezi s ovim mjestom, osobito iz Alexove
perspektive, jest njegova gotovo potpuna nedostupnost. Na imanje je
nemoguće ući s juga ili zapada jer je zaštićeno devet metara visokom
električnom ogradom pojačanom senzorima i kamerama. S istočne strane
imanje se naslanja na golemo jezero, nadzirano od agenata Tajne službe
smještenih na pristaništu. A da biste dovde došli vozilom, morate pronaći
neoznačenu šljunčanu cestu što skreće s pokrajinske autoceste pa potom
prijeći na zemljanu, koja je blokirana vozilima Tajne službe.
Inzistirao sam na umjerenom osiguranju jer ovo mjesto mora ostati tajno.
Ono što slijedi mora ostati strogo povjerljivo. A Tajnu službu lako je uočiti
kada je u punom sastavu – to joj je i namjera. Uspjeli smo postići ravnotežu
između sigurnosti i neupadljivosti.
Hodam nesigurnim korakom blagim usponom, noseći intravenozni stalak
jer kotači se ne kotrljaju gustom travom. Ovdje je zrak drugačiji, tako svjež i
čist i sladak od mirisa divljeg cvijeća da na trenutak gotovo zaboravim kako
je svijet na rubu katastrofe.
Na jednoj strani otvorenog travnjaka postavljen je šator, potpuno crn. Da
nije te boje i činjenice da je zatvoren sa svih strana, izgledao bi kao svaki
drugi šator za vrtnu zabavu. Ali ovaj je šator postavljen da se mogu voditi
privatni razgovori, licem u lice ili na daljinu, u potpunoj osami,
onemogućujući sve ostale signale ili pokušaje prisluškivanja.
Danas će se ovdje voditi mnogo opasnih i povjerljivih razgovora.
Agenti su otvorili brvnaru. Unutra je uglavnom zadržan rustični ugođaj –
nekoliko trofeja na zidovima, slike u okvirima od borovine, drveni kanu kao
polica za knjige.
Jedan muškarac i žena stoje kraj vrata dok ulazim, primjećuju intravenoznu
u mojoj ruci, ali ne komentiraju. Muškarac je Devin Wittmer, četrdeset tri
godine, izgleda kao profesor na koledžu, u sportskom sakou i hlačama,
jednobojna sportska košulja raskopčana mu je oko vrata, duga kosa začešljana
unatrag, brada što mu pokriva mršavo lice prošarana sjedinama – inače
mladolika izgleda osim što podočnjaci odaju stres kojemu je bio izložen
zadnja dva tjedna.
Žena je Casey Alvarez, trideset sedam godina, nešto viša od Devina i malo
više slična korporativnoj Americi – izrazito crna kosa povučena unatrag,
naočale crvenih okvira, bluza i crne hlače.
 Devin i Casey voditelji su Tima za upravljanje u kriznim situacijama, dijela
radne skupine koju sam okupio nakon što se virus koji smo nazvali „Srednji
vijek“ prije dva tjedna nakratko pojavio na pentagonskim serverima. Rekao
sam svojim ljudima da želim samo najbolje, koliko ih god bilo teško dobiti,
odakle god bili i koliko god koštali.
Okupili smo trideset ljudi, najbolje umove za kibernetičku sigurnost koje
imamo. Nekolicinu smo na temelju strogo definiranih ugovora o tajnosti
„posudili“ iz privatnoga sektora – od softverskih kompanija,
telekomunikacijskih divova, tvrtki za kibernetičku sigurnost, vojnih
kooperanata. Dvojica su i sami bivši hakeri, jedan od njih trenutačno na
odsluženju trinaestogodišnje kazne. Većina je iz raznih vladinih agencija –
Domovinska sigurnost, CIA, FBI, NSA8.
Polovica našega tima bavi se ublažavanjem posljedica opasnih radnji –
kako ograničiti štetu u sustavu i infrastrukturi nakon napada virusa.
Ali u ovom trenutku zanima me ona druga polovica, interventni tim koji
vode Devin i Casey. Oni rade na zaustavljanju virusa, što im u zadnja dva
tjedna ne polazi za rukom.
„Dobro jutro, gospodine predsjedniče“, kaže Devin Wittmer. On je iz NSA-
e. Nakon što je diplomirao na Berkeleyju, počeo je osmišljavati softver za
kibernetičku obranu za klijente poput Applea, prije nego što ga je angažirala
NSA. Razvio je alate za procjenu kibernetičke sigurnosti na federalnoj razini,
koji vladinim i privrednim organizacijama pomažu odrediti stupanj
zaštićenosti od kibernetičkog napada. Kada je prije tri godine u francuski
zdravstveni sustav upao ransomivare, odnosno ucjenjivački softver, posudili
smo im Devina, koji ga je uspio locirati i onesposobiti. Rečeno mi je da u
Americi nema boljega za pronalaženje rupa u sustavima kibernetičke obrane i
u popravku tih rupa.
„Gospodine predsjedniče“, kaže Casey Alvarez. Casey je kći meksičkih
imigranata koji su se naselili u Arizoni da bi zasnovali obitelji i usput
pokrenuli lanac voćarni na jugozapadu zemlje. Nju nije zanimao obiteljski
biznis nego računala, a privlačio ju je rad u policiji. Za vrijeme
postdiplomskoga na Sveučilištu Pennsylvania odbijena joj je molba za pristup
Ministarstvu pravosuđa. I tako se Casey prihvatila svoga računala i uspjela
izvesti nešto što je državnim i federalnim vlastima godinama izmicalo –
hakirala je tajnu web-stranicu s dječjom pornografijom i otkrila identitete svih
mušterija; predala je dokaze ravno u ruke federalnim tužiteljima, zatvorivši na
taj način pogon za koji se vjerovalo da je najveći isporučitelj dječje
pornografije u državi. Ministarstvo pravosuđa smjesta joj je ponudilo posao i
tamo je ostala sve dok nije prešla u CIA-ju. Nedavno je prebačena na Bliski
istok, gdje radi za Centralno zapovjedništvo Oružanih snaga SAD-a, na
zadacima presretanja, dekodiranja i ometanja kibernetičke komunikacije
među terorističkim skupinama.
Rečeno mi je da su njih dvoje daleko najbolji stručnjaci koje imamo. A
uskoro će upoznati osobu koja je, barem zasad, bolja od njih.
Dok ih upoznajem s Augiejem, njihovim licima preleti izraz poštovanja.
Sinovi džihada zvijezde su kibernetičkog terorizma, mitski likovi toga svijeta.
Ali osjetim i natjecateljski žar, što će biti dobro.
„Devin i Casey odvest će te u svoju ratnu sobu“, kažem. „U kontaktu su s
ostatkom tima za krizne situacije u Pentagonu.“
„Pođite za mnom“, kaže Casey Augieju.
Osjetim tračak olakšanja. Barem sam ih spojio. Nakon svega što smo
prošli, već je to mala pobjeda.
Sada se mogu usredotočiti na ono što slijedi.
„Jacobsone“, kažem nakon što oni odu. „Skinite mi ovu intravenoznu.“
„Prije nego što je ispražnjena, gospodine?“ Zapiljim se u njega. „Znate što
se sprema, je l’ tako?“
„Da, naravno, gospodine.“
„Tako je. Ne mislim imati jebenu cijev u ruci. Izvucite je.“
„U redu, gospodine, u redu.“ Prima se posla, iz torbe izvuče gumene
rukavice i ostale potrepštine. Razgovara sam sa sobom, poput djeteta koje se
pokušava sjetiti uputa – zatvori štipaljku, stabiliziraj kateter, postavi gazu i
flaster u blizinu mjesta uboda, potom…
Joooj!“
„Oprostite, gospodine… nema nikakvih znakova infekcije… ovdje.“
Stavlja mi kompresu od gaze na ruku. „Pridržite to.“
Zalijepi flaster i sada sam slobodan. Odlazim ravno u svoju spavaću sobu,
u malu kupaonicu do nje. Izvučem električni aparat za brijanje i obrijem
većinu crvene brade, a potom britvom i pjenom završim posao. Nakon toga se
tuširam i na trenutak uživam u toptanju tople vode po licu, koliko god mi to
nespretno bilo s lijevom rukom izvan tuš kabine koju čuvam zbog poveza.
Svejedno, morao sam se istuširati. Osjećam se bolje, a izgled je još uvijek
važan, barem još jedan dan.
Navlačim čistu odjeću koju mi je dao Carolynin muž. Zadržavam svoje
traperice i cipele, a on mi je dao košulju koja mi sasvim dobro pristaje, čiste
bokserice i čarape. Tek sam se počešljao, a stiže poruka od „Liz FBI“, želi sa
mnom razgovarati.
„Alex!“ dozovem. On virne u sobu. „Gdje su oni, kvragu?“
„Koliko znam, blizu su, gospodine.“
„Je li sve u redu? Mislim, nakon onoga što smo sinoć prošli…“
„Koliko sam ja obaviješten, gospodine, pod osiguranjem su i dolaze.“
„Provjerite vi to još jednom, Alex.“ Nazivam ravnateljicu FBI-a. „Da, Liz?
O čemu je riječ?“
„Gospodine predsjedniče, vijesti vezane za Los Angeles“, kaže. „Njihova
meta nije bio izvođač radova za Ministarstvo obrane.“
50.

K R E N E M U podrum, u prostoriju u istočnom krilu, gdje je vlasnik ove

brvnare bio toliko ljubazan da je uz pomoć CIA-je dao instalirati zvučno
izolirana vrata i postaviti sigurne komunikacijske linije kako bi se njima
mogao koristiti za svoga boravka. Ova soba za komunikacije nekoliko je vrata
udaljena od ratne sobe, u desnom krilu podruma, gdje su Augie, Devin i
Casey.
Zatvorim vrata i uključim sigurnu liniju u laptop pa sazovem svoj
trijumvirat, koji se sastoji od Carolyn Brock, Liz Greenfield i Sama Habera iz
Domovinske sigurnosti, na trodijelni ekran.
„Da čujem“, kažem. „Samo brzo.“
„Gospodine, u istom bloku zgrada s tvorničkim postrojenjem nalazio se
privatni zdravstveni laboratorij, koji je u partnerstvu s Državom Kalifornijom
i našim CDC-om.“
„Centrom za nadziranje bolesti“, kažem.
„Tako je, gospodine. Unutar CDC-a imamo Mrežu za hitnu laboratorijsku
intervenciju. Zapravo imamo oko dvjesto laboratorija diljem zemlje
namijenjenih za hitnu reakciju u slučaju biološkog ili kemijskog terorizma.“
Oblije me ledeni znoj.
„Najveći laboratorij u toj mreži na širem području Los Angelesa nalazio se
vrata do onoga tvorničkog postrojenja. Potpuno je uništen u požaru,
gospodine.“
Sklopim oči. „Želite li mi reći da je glavni laboratorij za hitnu intervenciju
u slučaju biološkog napada na Los Angeles upravo izgorio do temelja?“
„Da, gospodine.“
„Bože sveti.“ Protrljam sljepoočice.
„Da, gospodine. To je više-manje to.“
„A čime se konkretno taj laboratorij bavi? Odnosno bavio?“
„On je trebao prvi dijagnosticirati“, kaže. „I prvi tretirati problem. Pritom
je dijagnosticiranje onaj najkritičniji dio. Dakle, prioritet je shvaćanje onoga
čemu su konkretno naši građani izloženi. Ne možete pomoći pacijentu ako ne
znate što mu je.“
Nakratko zavlada muk.
„Je li izgledan biološki napad na Los Angeles?“ pitam.
„Hja, gospodine, to upravo pokušavamo zaključiti. U kontaktu smo s
mjesnim vlastima.“
„U redu, Same, imamo li predviđene postupke kojima se preusmjerava
djelovanje ostalih CDC-ovih laboratorija u zemlji?“
„Upravo radimo na tome, gospodine. Mobilizirali smo resurse iz drugih
gradova na Zapadnoj obali.“
Predvidiv odgovor. Onaj koji bi teroristi i očekivali. Je li ovo blef? Jesu li
fingirali ono s Los Angelesom kako bismo sve što imamo na Zapadnoj obali
prebacili na to područje, a potom će napasti Seattle ili San Francisco dok naša
pažnja nije usmjerena u tom smjeru?
Podignem ruke u zrak. „Zašto imam osjećaj da u ovom slučaju sami sebe
pokušavamo uhvatiti za rep, ljudi moji?“
„Uvijek se tako čini, gospodine“, kaže Sam. „To i jest naš posao.
Organiziramo obranu protiv nevidljivog neprijatelja. Pokušavamo ga istjerati
s pomoću dima. Pokušavamo predvidjeti njegov sljedeći potez. Nadamo se da
se taj potez nikad neće odigrati, ali nastojimo biti štopripravniji ako se
dogodi.“
„Je li me ovo trebalo obodriti? Jer nije.“
„Gospodine, radimo na tome. Poduzet ćemo sve što je u našoj moći.“
Prođem prstima kroz kosu. „Ne puštajte tu stvar, Same. Javljajte mi kako
napreduje.“
„U redu, gospodine.“
Ekran se prilagodi tako da se sada vide samo Carolyn i Liz, nakon što se
Sam povuče.
„Ima li još kakvih dobrih vijesti?“ pitam. „Orkan na Istočnoj obali?
Izlijevanje nafte? Je li možda negdje eruptirao kakav prokleti vulkan?“
„Još nešto, gospodine“, kaže Liz. „U vezi s eksplozijom plina.“
„Nešto novo?“
Ona nakrivi glavu. „Prije će biti nešto staro“, kaže. Ispriča mi o čemu je
riječ. Sumnjam da bih se mogao osjećati gore.
Deset minuta kasnije otvorim teška vrata i napustim sobu za komunikacije,
a Alex krene prema meni. Kimne glavom.
„Upravo su stigli u zonu našeg osiguranja na cesti“, kaže Alex. „Stigla je
izraelska premijerka.“
51.

D E L E G A C I J A izraelske premijerke Noye Baram stiže kako je bilo

planirano: automobil prethodnica stigao je već prije, a sada dolaze i dva
oklopljena terenca, u jednome su momci iz njezina osiguranja koji će otići
kada se ona smjesti na sigurno, a u drugome je sama premijerka.
Noya izlazi iz vozila sa sunčanim naočalama na licu, u sakou i sportskim
hlačama. Na trenutak podigne pogled prema nebu kao da želi potvrditi da je
još uvijek tamo. Ovo je jedan od onih dana.
Ima šezdeset i četiri godine, sijedu bujnu kosu do ramena i tamne oči koje
umiju istodobno biti i prodorne i privlačne. Jedna je od najneustrašivijih
osoba koje sam upoznao.
Nazvala me one noći kada sam bio izabran za predsjednika. Pitala me može
li me zvati Jonny, kako me nitko nikada nije zvao. Iznenađen, zatečen,
zanesen pobjedom, rekao sam: „Naravno da možete!“ I otada me tako zove.
„Jonny“, kaže mi sad, skidajući naočale i ljubeći me u oba obraza.
Obuhvativši mi ruku dlanovima, razvukavši usne u kiseo osmijeh, kaže:
„Izgledaš mi kao netko kome bi jako dobro došla prijateljska ruka.“
„Zaista bi.“
„Znaš da vas Izrael nikada neće napustiti.“
„Znam to“, kažem. „I ne mogu ti reći koliko sam zahvalan, Noya.“
„Je l’ ti David bio od pomoći?“
„Itekako.“
Obratio sam se Noyi kada sam otkrio da iz moga tima za nacionalnu
sigurnost cure informacije. Nisam znao kome mogu vjerovati pa sam dio
poslova za prikupljanje obavještajnih podataka prepustio Mossadu, gdje sam
surađivao izravno s Davidom Guralnickom, njegovim ravnateljem.
Noya i ja imali smo neke nesuglasice oko „dvodržavnog rješenja“ i naselja
na Zapadnoj obali, ali oko onoga zbog čega smo se danas sastali, stavovi nam
se podudaraju. Sigurne i stabilne Sjedinjene Države znače siguran i stabilan
Izrael. Svi razlozi idu u prilog njihovoj pomoći.
 A imaju i najbolje stručnjake za kibernetičku sigurnost na svijetu. Kada je
riječ o obrani, u tome su bolji od bilo koga. Dvojica od tih stručnjaka stigla su
s Noyom i uskoro će se priključiti Augieju i mojim ljudima.
„Jesam li prva?“
„Jesi, Noya, jesi. Rado bih porazgovarao s tobom prije nego što stignu
ostali. Kada bih te imao vremena provesti…“
„Provesti?“ Odmahne rukom. „Brvnara. Nije prva koju vidim.“
Prodemo pokraj brvnare u dvorište. Ona primijeti crni šator.
Krenemo prema šumi, stabla su i do devet metara visoka, cvijeće žuto i
ljubičasto, kameni puteljak vodi prema jezeru. Alex Trimble nas prati,
govoreći u svoj prijamnik.
Prenosim joj sve ono što još ne zna, a to nije mnogo.
„Ono što smo dosad čuli“, kaže, „nije zvučalo kao plan za biološki napad
na neki veliki grad.“
„Slažem se. Ali možda je ideja bila onemogućiti našu sposobnost da
uzvratimo i onda ubaciti neki biološki patogen. To bi uključivalo fizičko
uništenje naših objekata i tehnološke infrastrukture.“
„Istina, istina“, kaže.
„Eksplozija plinovoda mogla bi biti pokazatelj“, kažem. „Kako to?“
„Neki računalni virus, neki zloćudni program prouzročio je poremećaj“,
kažem. „To je upravo potvrđeno prije nekoliko minuta. Virus je izazvao
povećanje pritiska, što je pak izazvalo eksploziju.“
„Da? I?“
Izdahnem i zastanem, okrenem se prema njoj. „Noya, mi smo to 1982.
godine učinili Sovjetima.“
„Ah. Sabotirali ste im jedan od plinovoda?“
„To mi je upravo javila moja ravnateljica FBI-a. Reagan je saznao da
Sovjeti pokušavaju ukrasti neki industrijski softver“, kažem. „I odlučio im to
dopustiti. Ali prvo smo ga malo preradili. Ugradili u njega zamku. I tako,
nakon što su ga Sovjeti ukrali i upotrijebili, došlo je do užasne eksplozije na
sibirskom plinovodu. Naši ljudi tvrde da satelitske snimke pokazuju jednu od
najvećih eksplozija ikad viđenih.“
Ona se nasmije, bez obzira na okolnosti. „Reagan“, kaže, vrteći glavom.
„Nisam čula tu priču. Ali baš je nalik na njega.“ Nakrivi glavu, podigne
pogled prema meni. „Međutim, to je daleka prošlost.“
 „I jest i nije“, kažem. „Saznali smo da su mnogi snosili posljedice zbog te
greške. Bila je to golema sramota za Kremlj. Mnogi su stradali. Neki i
doživotno završili u zatvoru. Nikada nismo saznali sve pojedinosti. Ali jedan
od agenata KGB-a, za kojega se nakon toga nikad više nije čulo, zvao se
Viktor Cernokev.“
Osmijeh joj zamre. „Otac ruskog predsjednika.“
„Da, otac ruskog predsjednika.“
Ona znalački kimne. „Znala sam da je njegov otac bio pripadnik KGB-a.
Nisam znala kako je umro. Ni zašto.“
Zagrize usnicu, kao i obično kad se koncentrira.
„I… što ćeš s tom informacijom, Jonny?“
„Gospodine predsjedniče…. Ispričavam se, gospodo premijerko.“
Okrenem se Alexu. „O čemu je riječ, Alex?“
„Gospodine“, kaže, „stiže njemački kancelar.“
52.

J Ü R G E N R I C H T E R , njemački kancelar, izlazi iz svoga terenca poput

kakvog člana britanske kraljevske obitelji, u trodijelnom odijelu s prslukom,
na tanke pruge. Ima trbuščić, ali i visinu – metar devedeset i tri – te savršeno
držanje kojim to zna nositi.
Njegovo dugačko, kraljevsko lice ozari se kad ugleda Noyu Baram.
Nakloni se u struku, pretjeranom kretnjom, što ona otkloni smijehom. A
potom se zagrle. Ona je dobrih tridesetak centimetara niža od njega tako da se
propne, a on se sagne da se mogu poljubiti.
Ja mu pružim ruku i on je prihvati, drugom rukom stisnuvši moje rame,
krupnom šakom bivšega košarkaša koji je igrao za Njemačku na Olimpijadi
1992. godine. „Gospodine predsjedniče“, kaže. „Uvijek se nalazimo samo
kada je neka teška situacija.“
Zadnji put smo se vidjeli na Rachelinu sprovodu. .
„Kako je vaša žena, gospodine kancelaru?“ pitam. Njegova žena također je
oboljela od raka i liječi se u SAD-u.
„Ah, ona je snažna žena, gospodine predsjedniče, hvala na brizi. Još nikad
nije izgubila bitku. Barem ne protiv mene.“ Baci pogled prema Noyi
očekujući da će se nasmijati, što ona i učini. Jürgen je jedan od onih ljudi koji
su veći od života, uvijek u svemu nalazi dozu humora. Potreba da zabljesne
više no jedanput uvalila ga je u neprilike prilikom intervjua i na
konferencijama za novinare, gdje voli ubaciti kakvu neumjesnu primjedbu, ali
njegovi glasači očito cijene takav ležeran stil.
„Hvala vam što ste došli“, kažem.
„Kada jedan prijatelj ima problem, drugi je tu da mu pomogne“, kaže.
Istina. Ali glavni razlog zbog kojega sam ga pozvao jest da ga uvjerim
kako ovo nije problem samo moje zemlje već i njegove, i cijeloga NATO-a.
Kratko ga provedem imanjem, ali začas mi se ponovno oglasi mobitel.
Ispričam se i javim. Tri minute kasnije, ponovno sam u podrumu i
razgovaram preko sigurne linije na svome laptopu.
I opet je tu moj trojac. Carolyn i Liz, kojima vjerujem, i Sam Haber,
nezaobilazan u vezi s pitanjima domovinske sigurnosti, kome bih isto tako
vrlo rado htio vjerovati.
Sam Haber bio je operativac CIA-je prije trideset godina, a kada se vratio u
Minnesotu, izabran je u Kongres. Kandidirao se za guvernera, izgubio, ali
uspio je dobiti mjesto jednog od zamjenika ravnatelja u CIA-ji. Moj
prethodnik postavio ga je za ministra Domovinske sigurnosti, u čemu se
ponajviše istaknuo. Lobirao je da ga postavim za ravnatelja CIA-je, ali ja sam
za taj položaj odabrao Ericu Betty i zamolio ga da ostane u Domovinskoj
sigurnosti. Bio sam ugodno iznenađen kada je pristao. Većina nas je mislila
kako će tamo ostati samo privremeno, između dvije administracije, dok ne
nađe nešto drugo. Ali prošle su već više od dvije godine i ako je
nezadovoljan, to ničime ne pokazuje.
Sam gotovo neprekidno škilji, a njegovo čelo, pod kratkom frizurom oštrih
linija, naborano je zbog mrštenja. Sve na njemu je intenzivno. To nije loša
karakteristika za ministra domovinske sigurnosti.
„Gdje se to točno dogodilo?“ pitam.
„Ugradiću na rubnom pojasu Los Angelesa“, kaže Sam. „To je najveće
postrojenje za pročišćavanje vode u Kaliforniji. Pumpa više od pola milijarde
galona vode dnevno, uglavnom za okrug LA-a i Orange Countyja.“
„I, što se dogodilo?“
„Gospodine, nakon eksplozije u privatnom biokemijskom laboratoriju
ostali smo u kontaktu s državnim i lokalnim vlastima, fokusirajući se na
kritičnu javnu infrastrukturu – plin, struju, javni transport – ali ponajprije na
vodoopskrbu.“
Logično. Od svih komunalnih usluga najprimamljivija meta u slučaju
biološkog napada. Ubaciš li biološki patogen u vodu, proširit će se brže nego
šumski požar.
„Južnokalifornijska uprava za vode i Ministarstvo domovinske sigurnosti
zajedno s Agencijom za zaštitu okoliša proveli su hitnu inspekciju i otkrili
provalu u sustav.“
„Objasnite mi tu provalu“, kažem. „Običnim jezikom.“
„Hakirali su računalni softver, gospodine. Uspjeli su promijeniti postavke
kemijskih aplikatora. Ali i onemogućiti funkciju uzbunjivanja koja bi u
normalnim okolnostima otkrila anomalije u procesu pročišćavanja.“
„Znači, nečista voda koja je trebala proći kemijske procese nije im bila
podvrgnuta, a funkcije uzbunjivanja u sustavu, čija je svrha otkriti upravo
takvu anomaliju…“
 „Nisu radile. Tako je, gospodine. Dobra vijestje da smo to brzo otkrili.
Unutar jednoga sata od kibernetičkog upada. Neobrađena voda još je bila u
rezervoarima.“
„Znači zagađena voda nije napustila postrojenje?“
„Tako je, gospodine. Zasad ništa nije ušlo u vodovod.“
„Je li u vodi bilo kakvih patogena? Ičega sličnog?“
„Gospodine, to u ovom trenutku ne znamo. Naš tim za hitno djelovanje na
tom području…“
„Laboratorij zadužen za to izgorio je prije četiri sata.“
„Tako je, gospodine.“
„Same, sada me pozorno slušajte.“ Nagnem se prema ekranu. „Vi mi sa
stopostotnom sigurnošću tvrdite da ni kap zagađene vode nije poslana
građanima Los Angelesa ili Orange Countyja.“
„Upravo tako, gospodine. To jejedino postrojenje u koje su upali. A znamo
i kada se točno dogodio kibernetički upad, kada su narušeni softver kemijske
obrade i sustavi za otkrivanje. Nije bilo načina da u međuvremenu
neobrađena voda iziđe iz postrojenja.“
Odahnem. „U redu. To je barem nešto, Same. Dobro obavljeno, Same.“
„Da, gospodine, dobar timski rad. Ali vijesti nisu baš sasvim dobre,
gospodine.“
„Naravno da nisu. Zašto bismo kvragu uopće očekivali samo dobre
vijesti?“ Oduprem se provali bijesa. „Da čujem loše vijesti, Same.“
„Loša vijest je to da nitko od naših stručnjaka nikad nije doživio takav
kibernetički napad. Zasad nisu uspjeli ponovno pokrenuti kemijske
aplikatore.“
„Ne mogu popraviti sustav?“
„Tako je, gospodine. Zbog praktičnih razloga, postrojenje za pročišćavanje
primarnog resursa voda za okrug Los Angelesa i Orange Countyja sada je
zatvoreno.“
„Dobro, u redu, ali zacijelo postoje i druga postrojenja.“
„Da, gospodine, svakako, ali ne postoji praktični način na koji bi se taj
gubitak još dugo vremena mogao nadoknaditi. A osim toga, gospodine, bojim
se da ovo nije posljednji hakerski napad. Što ako napadnu neko drugo
postrojenje na području Los Angelesa? Sada sve držimo pod nadzorom,
dakako. Zatvorit ćemo svaki eventualno napadnuti sustav i spriječiti
istjecanje nepročišćene vode u vodovod.“
„Ali to znači da ćete morati zatvoriti i postrojenje“, kažem.
„Da, gospodine. Moglo bi se dogoditi da istodobno zatvorimo više pogona
za obradu vode.“
„Što mi to želite reći, Same? Da bi moglo doći do masovne nestašice vode
u Los Angelesu?“
„Upravo to, gospodine.“
„O kojem broju stanovnika je riječ? Za Los Angeles i Orange County?“
„O četrnaest milijuna ljudi.“
„Oh, Isuse.“ Dlanom prekrijem usta.
„Pritom ne govorimo samo o tuširanju i zalijevanju travnjaka“, nastavlja.
„Riječje o pitkoj vodi. O bolnicama i ambulantama, o ustanovama primarne
zaštite.“
„Što to znači, da će se ponoviti slučaj Flinta u Michiganu9?“
„Da, bit će kao u Flintu“, odgovara Sam, „Samo 140 puta gore.“
53.

„ A L I N E O D M A H“, nadoveže se Carolyn. „Ne danas.“

„Ne danas, ali uskoro. Okrug Los Angeles po broju stanovnika veći je od
mnogih drugih država, a to je njegov najveći dobavljač pitke vode. Imat ćemo
krizu koja je počela danas. Ne kao u Flintu u Michiganu, još ne, ali pravu
pravcatu krizu.“
„Mobilizirajte FEMA-u10“, kažem.
„Već jesmo, gospodine.“
„Mogli bismo proglasiti katastrofu na federalnoj razini.“
„Već sam dao sročiti tekst za vas, gospodine.“
„Ali vi imate nešto drugo na umu.“
„Da, gospodine. Kako riješiti problem.“ Očekivao sam da će to reći.
„Gospodine, znate isto tako dobro kao i ja da imamo mnogo izvrsnih,
vrhunski sposobnih stručnjaka za kibernetičku obranu. Ali čini se da to u
ovom slučaju nije dovoljno. Naši ljudi s terena javljaju nam da nikad nisu
vidjeli takav virus. Ne znaju što činiti.“
„Potrebni su vam najbolji.“
„Da, gospodine. Potreban nam je interventni tim koji ste vi okupili.“
„Same, sa mnom su Devin Wittmer i Casey Alvarez.“
Sam ne odgovori odmah. Informacije koje od mene dobiva samo su
djelomične. To obojica znamo. Moj izvor tvrdi da je danas dan napada, ali on
ne zna tko je to, što je neuobičajeno. Povrh toga, sada mu govorim ono što je
vjerojatno već i sam dosad shvatio – da su naša dva najbolja stručnjaka za
kibernetičku sigurnost sa mnom, na nepoznatoj lokaciji. Ne može dokučiti
zašto. On je ministar Domovinske sigurnosti – od svih ljudi na svijetu, zašto
to njemu ne bih rekao?
„Gospodine, ako ne možemo dobiti Wittmera i Alvarez, pošaljite barem dio
tima.“
Protrljam lice, razmišljam.
 „Ovo je ‘Srednji vijek’, gospodine. Nema šanse da je sve ovo slučajnost.
Ovo je samo početak. Gdje će završiti, ne znam. S ostalim postrojenjima za
pročišćavanje vode? S električnom mrežom? Hoće li otvoriti ustave na
branama? Potrebni su nam u Los Angelesu. Danas nasje poslužila sreća. Ne
želim ponovno računati na sreću.“
Ustanem iz stolice, osjećam se klaustrofobično ovdje dolje. Koračanje mi
pomaže. Prokolat će mi krv. Potrebno mi je da kola u smjeru najbolje odluke.
Eksplozija plina… uništen biokemijski laboratorij… poigravanje s
postrojenjem za opskrbu vodom.
Čekaj čas. Čekaj samo…
„Je li to zaista bila sreća?“ pitam.
„To što smo otkrili grešku u sustavu postrojenja za pročišćavanje vode? Ne
znam kako bih to drukčije nazvao. Vrlo lako moglo se dogoditi da prođe i
nekoliko dana prije nego što sve bude otkriveno. Riječje o vrlo sofisticiranom
hakiranju.“
„A samo zato što je uništen laboratorij za hitnu intervenciju u slučaju
biološkog napada nekome je palo na pamet da fizički provjeri kontrolne
funkcije u vodnom postrojenju?“
„Tako je, gospodine. Logična prva mjera.“
„Znam“, kažem. „U tome i jest stvar.“
„Bojim se da vas ne slijedim, gospodine.“
„Same, da ste vi terorist, kojim biste slijedom napadali? Biste li prvo
zagadili zalihe vode ili digli u zrak laboratorij?“
„Ja… pa, da sam ja…“
„Reći ću vam što bih ja učinio da sam terorist“, nastavljam. „Prvo bih
zagadio zalihe vode. To se ne bi odmah primijetilo. Možda tek za nekoliko
sati ili dana. A onda bih digao laboratorij u zrak. Jer, ako prvo dignete u zrak
laboratorij… ako je to laboratorij za hitnu intervenciju u slučaju
bioterorizma…“
„Otkrili biste svoje karte“, umiješa se Carolyn. „/ tada biste mogli biti
sigurni da je prva stvar koju ćefederalna vlada poduzeti provjeravanje zaliha
vode.“
„A to smo mi i učinili“, kažem.
„Otkrili su karte“, mumlja Sam, mozgajući o tome.
„Svjesno su nam otkrili karte“, kažem. „Dali su nam mig. Htjeli su da
provjerimo sva postrojenja za obradu vode. Željeli su da otkrijemo
kibernetički upad.“
Sam kaže: „Ne vidim od kakve nam je to pomoći…“
„Možda ne žele zatrovati vodu u Los Angelesu. Možda samo žele da mi
pomislimo kako im je to namjera. Žele da pošaljemo svoje najbolje ljude, svoj
tim elitnih stručnjaka u Los Angeles, na drugi kraj zemlje, tako da budemo
nespremni kada virus zaista napadne.“
Dlanovima pritisnem tjeme, vrtim kombinacije u glavi.
„Upuštamo se u strahovit rizik s takvom pretpostavkom, gospodine. “
Ponovno koracima mjerim prostoriju. „Liz, imate li vi što dodati?“
Izgleda začuđeno što je to pitam. „Zanima vas što bih ja poduzela?“
„Da, Liz. Vi ste pohađali Ivy League, nije li tako? Što biste vi poduzeli?“
„Ja… Los Angeles je jedno od najnaseljenijih gradskih područja. Ne bih se
upuštala u takav rizik. Ja bih poslala interventni tim u LA da poprave sustav.“
Kimnem. „Carolyn?“
„Gospodine, slijedim vašu logiku, ali moram se složiti sa Samom i Liz.
Zamislite da se ikad sazna kako smo odlučili ne poslati…“
„Ne!“ viknem, uprijevši prstom u ekran. „Danas izostavite politiku.
Zaboravite što bi se poslije moglo saznati. Sve ovo je opasna predstava, ljudi
moji. Svaka odluka koju danas donesem riskantna je. Hodamo po žici, a dolje
nema mreže. Donesem li krivu odluku u ovom ili u onom smislu, svi smo
najebali. Ovdje nema sigurnih poteza. Postoje samo pravi i krivi potezi.“
„Onda pošaljite dio tima“, kaže Carolyn. „Ne Devina i Casey, ali nekoga
iz tima za hitne računalne intervencije u Pentagonu.“
„Taj tim sastavljen je tako da funkcionira kao cjelina“, kažem. „Ne možete
razrezati bicikl na pola i očekivati da vozi. Ne… svi ili nijedan. Hoćemo li ih
poslati u Los Angeles ili nećemo?“
Zavlada muk.
Sam kaže: „Pošaljite ih.“
„Pošaljite“, kaže Carolyn.
„Ja se slažem“, dodaje Liz.
Troje vrhunski inteligentnih ljudi, svi glasuju isto. Koliki se dio njihove
odluke zasniva na razumu a koliki na strahu? Imaju pravo. Pametan čovjek
odlučit će poslati ih. Meni instinkt govori drugačije.
I, što ćete učiniti, gospodine predsjedniče?
„Tim zasad ostaje ovdje“, kažem. „Los Angeles je samo mamac.“
54.

S U B O T A U J U T R O , 6:52. Limuzina je parkirana uz rub pločnika na

Sjeverozapadnoj Trinaestoj ulici.
Potpredsjednica Katherine Brandt sjedi na stražnjem sjedalu, osjeća nemir
u želucu, ali ne od gladi.
Ima čvrst alibi: svake subote ujutro u 7 sati ona i njezin muž imaju stalnu
rezervaciju za omlet, odmah tu iza ugla, u Sjeverozapadnoj ulici G, u kafiću
Blake’s. Tamo je čeka spreman stol i već se zna što će jesti – bjelanjak s
fetom i rajčicama te iznimno hruskav ribani krumpir pečen na tavi.
Dakle, ona zaista ima razloga biti ovdje u ovom času. Da je itko ikad pita,
svi bi to potvrdili.
Njezin muž, hvala Bogu, nije u gradu, opet jedno od njegovih golferskih
putovanja. Ili je možda otišao u ribolov. Tko bi to pratio. Bilo je lakše kad su
živjeli u Massachusettsu, a nje tijekom tjedna nije bilo jer je radila u Senatu.
Zajednički život u Washingtonu teško im pada. Voli ga i još uvijek znaju imati
dobre zajedničke trenutke, ali njega ne zanima politika, mrzi Washington i ne
zna što bi sa sobom otkako je prodao tvrtku. Njihov odnos zbog toga pati, a
njoj je teže odraditi svoj standardni dvanaestosatni radni dan. U ovom slučaju,
dobro tempirane odsutnosti podgrijavaju vezu.
Kako će mu se svidjeti biti Prvi suprug?
Možda to otkrijemo prije ili kasnije. Ali da vidimo prvo kako će se odvijati
sljedećih pola sata.
Do nje, popunjavajući mjesto supruga kao partnera za doručak, sjedi njezin
šef kabineta Peter Evian. Podiže mobitel i pokazuje joj vrijeme: 6:56.
Ona mu kratko kimne.
„Gospodo potpredsjednice“, kaže on, dovoljno glasno da ga mogu čuti
agenti na prednjim sjedalima, „s obzirom na to da nam je preostalo još
nekoliko minuta, smijem li obaviti jedan privatni razgovor?“
„Naravno, Pete. Samo izvolite.“
„Izići ću nakratko.“
 „Ne žurite.“
I ona zna da će, samo da bi bilo primijećeno, Peter to učiniti – nazvat će
svoju majku i povesti ugodan, poduži snimani razgovor s njom.
Peter napušta automobil i korača Trinaestom ulicom s mobitelom na uhu
upravo u trenutku kada se iza ugla Sjeverozapadne ulice G pojave tri džogera
i mimoiđu s njim, nastavljajući u smjeru potpredsjedničine limuzine.
Približivši se, uspore. Muškarac koji trči ispred, dosta stariji i u lošijoj
formi od druge dvojice, pogleda limuzinu i čini se da nešto govori svojim
partnerima. Uspore korak i obrate se agentima Tajne službe koji stoje pokraj
vozila.
„Gospodo potpredsjednice“, kaže njezin vozač, lupkajući se po slušalici u
uhu, „vani je predsjednik Zastupničkog doma. Jedan od ovih džogera.“
„Lester Rhodes? Šalite se“, kaže ona, trudeći se ne pretjerati s izrazima
čuđenja.
„Htio bi vam se načas javiti.“
„Radije bih se samozapalila“, kaže ona.
Agent se ne nasmije. Okrene glavu, čekajući. „Da mu kažem…“
„Zapravo, ne mogu odbiti, zar ne? Recite mu neka ude.“
„U redu, gospodo.“ On progovori u prijamnik.
„Ostavite nas nakratko nasamo, Jay. Ne bih htjela da vi i Eric stradate od
opeklina.“
Ovoga puta agent se očekivano nasmije. „U redu, gospodo.“
Nikad nije naodmet biti oprezan. Agenti Tajne službe imaju dužnost
pojaviti se kao svjedoci, baš kao i svatko drugi. Isto tako i policajci koji prate
predsjednika Doma. Sad bi svi pod zakletvom ispričali istu priču, da ikad
dođe do toga. Sve je to bila puka slučajnost. Predsjednik Doma slučajno je
džogirao onuda dok je potpredsjednica čekala da se otvori kafić.
Dva agenta s prednjeg sjedala napuste limuzinu. U unutrašnjost nahrupi
miris znoja i tjelesnih izlučevina kada Lester Rhodes sjedne na stražnje
sjedalo do Katherine. „Gospodo potpredsjednice, samo sam vam se htio
javiti!“
Vrata se zatvore. Sada su u autu samo njih dvoje.
Lester nije baš neki prizor, ovako opremljen za trčanje. Trebao bi izgubiti
desetak centimetara oko struka, a netko bi mu trebao reći da nabavi duže
hlačice. Sva sreća da ima kapu – sivo-plavu s crvenim slovima US CAPITOL
POLICE – tako da ne mora gledati onaj njegov glupavi, savršeno pravilan
razdjeljak koji začešljava u srebrnoj kosi.
Podigne kapu i obriše čelo trakom na zapešću. Taj idiot nosi traku.
Ispravak. Nije on idiot. On je nemilosrdni strateg koji je organizirao
preuzimanje Zastupničkog doma, koji svoje zastupnike poznaje bolje nego
oni sami sebe, koji igra nepoštenu političku igru, nikad ne oprašta nikome tko
mu se zamjeri, bez obzira na bezazlenost uvrede ili iskazanog nepoštovanja,
koji pomiče figure na šahovskoj ploči tek nakon što je dobro razmislio.
Okrene se prema njoj, ubojito plavim očima što su se svele na dva proreza.
„Kathy.“
„Lestere. Budi kratak.“
„Imam glasove u Domu“, kaže. „Zastupnički dom je zapečaćen i spreman
za slanje. Je l’ ti to dovoljno kratko?“
Jedna od stvari koju je naučila tijekom godina jest ne hitati s odgovorom.
Time čovjek dobiva na vremenu i djeluje razboritije.
„Ne ponašaj se tako nezainteresirano, Kathy. Da ti nisi bila zainteresirana,
ne bismo sada bili ovdje.“
Mora priznati da ima pravo. „A Senat?“ pita.
On podigne ramena. „Ti predsjedavaš Senatom, ne ja.“
Ona se usiljeno nasmije. „Ali tvoja stranka drži ga pod kontrolom.“
„Budeš li imala dvanaestoricu na svojoj strani, ja ti jamčim da će mojih
pedeset pet glasovati za opoziv.“
Potpredsjednica se okrene da ga pogleda ravno u oči. „A zašto mi to
govorite, gospodine predsjedniče Zastupničkog doma?“
„Zato što nisam ja taj koji mora povući obarač.“ On se nasloni u sjedalu,
namjesti. „Ne moram tražiti njegov opoziv. Dovoljno mi je da ga pustim da se
povija na vjetru, ranjen i neučinkovit. Gotovo je s njim, Kathy. Neće biti
ponovno izabran. Sljedeće dvije godine on je moj. Zašto bih, dakle, tražio
njegov opoziv i gledao kako ga Senat smjenjuje s dužnosti i onda postavio
pred glasače novo lice poput tebe?“
Ta mogućnost bila joj je pala na um – da je predsjednik od veće koristi
Lesteru Rhodesu ovako ranjen nego udaljen s dužnosti. „Zato što bi u svojoj
stranci stekao besmrtnost smijeniš li predsjednika, eto zašto“, kaže ona.
„Možda.“ Čini se da mu godi ta pomisao. „Ali postoje i važnije stvari.“
„Postoji nešto što ti je važnije od toga da ostaneš doživotni predsjednik
Doma?“
Lester posegne za bocom vode u pregradi na vratima, otvori je, otpije veliki
gutljaj, pa sa zadovoljstvom cmokne usnama. „Jedna stvar mi je važnija, da“,
kaže.
Ona rastvori ruke. „Da čujem.“
Njegovim licem razlije se širok osmijeh, a onda iščezne.
„To je nešto što predsjednik Duncan nikada ne bi učinio“, kaže. „Ali
predsjednica Brandt, u svojoj neizmjernoj mudrosti, možda i bi.“
55.

„ O T V O R I T Ć E S E jedno mjesto na Sudu“, kaže Lester.

„Oh?“ Nije čula za to. S tim sucima nikad se ne zna, većina ih ostane na
svome položaju sve dok ne zadu duboko u osamdesete. „Tko?“
On se okrene i pogleda je, oči mu se ponovno suze, ništa ne odaje.
Premišlja se, pomisli ona. Premišlja se bi li mi rekao ili ne.
„Whitman je prije tjedan dana dobio jako loše prognoze od svoga
liječnika“, kaže.
„Sudac Whitman je…“
„Prognoze su loše“, ponavlja. „Htio on to ili ne, neće izdržati do kraja
predsjedničkoga mandata. Savjetuju mu da se odmah povuče.“
„Žao mi je što to čujem“, kaže ona.
„Zbilja?“ Otme mu se zajedljiv osmijeh. „Osim toga, znaš li što se već
dugo nije dogodilo? U Vrhovnom sudu nije bilo nikoga sa Srednjeg zapada
još od Johna Paula Stevensa. Nikoga s Federalnog suda… kao na primjer iz
Sedmog distrikta. Iz srca zemlje.“
Žalbeni sud SAD-a za Sedmi okrug. Ako je sjećanje na vara, taj sud
pokriva federalne slučajeve za Illinois, Wisconsin…
… i Indianu, odakle je Lester rodom.
Naravno.
„Tko, Lestere?“
„Bivša javna tužiteljica Indiane“, kaže. „Žena. Umjerena. Vrlo cijenjena.
Prije četiri godine dobila je gotovo jednoglasnu podršku Senata za Žalbeni
sud, uključujući i tvoj glas. Dobra i mlada – četrdeset tri godine – dobar zalog
za budućnost. Može sjediti na sudu sljedećih trideset godina. Iz moje stranke
je, ali glasovat će onako kako vama odgovara za stvari do kojih je vama očito
stalo.“
Potpredsjednica zine. Nagne se prema njemu. „Isuse, Lestere“, kaže.
„Hoćeš da ti uguram kćer na Vrhovni sud?“
 Pokušava prizvati u sjećanje što zna o Lesterovoj kćeri. Udana i ima
nekoliko djece. Studirala pravo na Harvardu. Radila u Washingtonu, vratila se
kući u Indianu i natjecala za javnu tužiteljicu kao umjerena protuteža svome
ocu i njegovoj politici žarenja i paljenja. Svi su pretpostavljali da joj je
sljedeći korak guvernersko mjesto, ali onda je krenula u drugom smjeru i
prihvatila imenovanje za Federalni žalbeni sud.
I, da, senatorica Katherine Brandt glasovala je za to njezino imenovanje. Iz
izvještaja o njoj dalo se zaključiti da nije nalik na oca – ako ništa drugo, otišla
je u drugom smjeru, bez obzira na stranku kojoj pripada. Pametna i razumna.
Lester rukama načini kretnju kao da je riječ o novinskom naslovu.
„Dvostranački dogovor, dvostranački dogovor, dvostranački dogovor“, kaže.
„Sviće novo vrijeme nakon zastoja izazvana Duncanovom administracijom.
Lako će dobiti podršku. Ja mogu garantirati za senatore iz svoje stranke, a
tvoja strana bit će presretna. Zalaže se za pravo na abortus, Kathy, a koliko se
meni čini, to je jedino do čega je vašima stalo.“
Možda ideja i nije tako luda.
„Tako će tvoj predsjednički mandat započeti na sveopće zadovoljstvo.
Odigraš li kako treba, Kathy, mogla bi ostati skoro deset godina na dužnosti.“
Potpredsjednica se zagleda kroz prozor. Prisjeti se onog uzbuđenja kada je
proglašena kandidatkinjom za predsjedničku utrku, kada je bila favoritkinja,
kada je pred sobom već mogla vidjeti pobjedu, osjetiti je, okusiti je.
„U protivnome“, nastavlja Lester, „nećeš dugo potrajati. Ostavit ću
Duncana na položaju, propast će na izborima za drugi mandat, a ti ćeš se naći
na kraju puta.“
Vjerojatno ima pravo u vezi sa sljedećim izborima. Neće biti na kraju puta,
kako on kaže, ali morat će se itekako potruditi da se četiri godine nakon toga
kandidira kao bivša potpredsjednica koja je izgubila položaj prilikom
reizbora.
„A tebi bi to bilo u redu“, kaže, „da ja ostanem predsjednica tijekom dva i
pol mandata?“
Predsjednik Zastupničkog doma pomakne se prema vratima, pruži ruku
prema ručici na vratima. „Što se mene koga vraga tiče tko je predsjednik?“
Ona zavrti glavom, zatečena ali ne osobito iznenađena.
„Ali moraš pribaviti onih dvanaest glasova u Senatu“, doda, priprijetivši joj
prstom.
„Pretpostavljam da već imaš ideju kako bih to mogla učiniti.“
 Predsjednik Doma Rhodes povuče ruku od kvake. „Kad smo već kod toga,
gospodo potpredsjednice, imam.“
56.

O K U P L J E N I dostojanstvenici jedu lagani doručak, pecivo, voće i kavu, u

kuhinji koja ujedno služi i kao blagovaonica, s pogledom na stražnje dvorište
i šumu, a ja ih za to vrijeme izvještavam o stanju stvari. Upravo sam primio
najnovije vijesti iz Los Angelesa, gdje Ministarstvo domovinske sigurnosti i
FEMA surađuju s gradskim vlastima i Državom Kalifornijom na isporuci
čiste vode. Uvijek postoje planovi za nepredviđen slučaj prestanka rada ili
greške u postrojenjima za pročišćavanje, tako da, iako je nužno neko vrijeme
za popravak i ponovno pokretanje postrojenja, uz malo sreće sve to neće
prerasti u sveobuhvatnu krizu. Neću poslati svoj Tim za upravljanje u kriznim
situacijama, ali poslali smo sve ostale koje imamo.
Možda griješim u vezi s Los Angelesom. Možda to nije mamac. Možda je
to polazna točka za sve ostalo što slijedi. Ako je tako, načinio sam golemu
pogrešku. Ali zasad ne puštam svoj tim. Trenutačno su u podrumu s Augiejem
i stručnjacima za kibernetičku sigurnost iz Izraela i Njemačke, surađujući s
ostatkom našeg tima stacioniranog u Pentagonu.
Kancelar Jürgen Richter sjedi s jednim svojim savjetnikom, plavokosim
čovjekom koji se zove Dieter Kohl, šefom njemačkoga BND-a, njihove
međunarodne obavještajne službe. Premijerka Noya Baram dovela je svoga
šefa kabineta, krupnog, vrlo službenog, postarijeg čovjeka koji je svojedobno
služio kao general u izraelskog vojsci.
Namjera nam je bila održati ovaj sastanak tajnim, što znači kako smo
nastojali da nas bude što manje. Samo po jedan vođa i jedan savjetnik, plus
njihovi tehnološki gurui. Ovo nije 1942., kada su se Franklin D. Roosevelt i
Churchill sastali u tajnosti na mjestu nedaleko od Intercoastal Waterwaya, u
južnoj Floridi, radi niza ratnih konferencija. Tada su se hranili u sjajnom
restoranu Cap’s Place i poslije vlasniku poslali pismo zahvale, koje se i danas
čuva u restorančiću poznatom uglavnom po plodovima mora, floridskom
desertu key lime pie i atmosferi iz 1940-ih.
Danas, s drskim i pohlepnim tiskom, internetom i društvenim mrežama,
očima cijelog svijeta danonoćno uprtima u svjetske lidere, gotovo je
neizvedivo da se itko od nas kreće inkognito. Jedino što nam preostaje jest
osiguranje – s obzirom na današnje terorističke prijetnje, samo ono nam
omogućava da pojedinosti svojih putnih planova držimo u tajnosti.
Noya Baram navodno je došla zbog konferencije na Manhattanu, a izjavila
je da će subotu iskoristiti za posjet obitelji koja je u SAD-u. S obzirom na to
da joj je kći u Bostonu, brat izvan Chicaga, a unuk brucoš na Columbiji,
njezin alibi zvuči sasvim uvjerljivo. Hoće li ga novinari prihvatiti, to je druga
priča.
Kancelar Richter poslužio se rakom svoje žene kao izgovorom,
pomaknuvši planirano putovanje u Sloan Kettering na dan ranije, petak.
Njihov plan za javnost glasi da će kancelar provesti vikend u New Yorku s
prijateljima.
„Ispričavam se“, kažem društvu okupljenom u dnevnoj sobi brvnare, nakon
što mi zazuji telefon. „Moram se javiti. Ovo je jedan od onih dana.“
Bilo bi dobro da je i moja savjetnica sa mnom, ali Carolyn mora biti u
Bijeloj kući jer ni u koga drugoga nemam povjerenja.
Izađem na drvenu terasu s pogledom na šumu. Najviše je agenata naše
Tajne službe, ali tu je i maleni kontingent njemačkih i izraelskih agenata u
dvorištu i raštrkanih po imanju.
„Gospodine predsjedniče“, kaže Liz Greenfield. „Djevojka, Nina. Dobili
smo izvještaj o njezinim otiscima prstiju. Ime joj je Nina Shinkuba. Nemamo
neki osobit dosje o njoj, ali mislimo da je rođena prije otprilike dvadeset šest
godina u Abhaziji u Gruziji.“
„Separatistički teritorij“, kažem. „Područje oko kojega se vodi spor.“ Rusi
su podržali odcjepljenje Abhazije od Gruzije.
Zbog toga se 2008. vodio rat između Rusije i Gruzije, barem naizgled zbog
toga.
„Da, gospodine. Gruzijska vlada sumnjičila je Ninu Shinkubu za bombaški
napad2008., izveden na željezničkoj stanici sgruzijske strane sporne granice.
Izvedenoje nekoliko napada s obje strane granice prije nego što je izbio rat
između Abhazije i Gruzije.“
Koji je potom eskalirao u rat između Rusije i Gruzije.
„Bila je separatistica?“
„Očito. Gruzijska vlada smatra je teroristkinjom.“
„To bi je dakle svrstalo u protuzapadnjačku kategoriju“, kažem. „Znači li to
daje možemo smatrati proruskom?“
„Rusi su bili uz njih. Rusi i Abhazi u tom ratu borili su se na istoj strani. To
bi bio logičan zaključak.“
 Ali ne i automatski.
„Hoćemo li stupiti u vezu s Gruzijom da vidimo što još možemo saznati o
njoj?“
„Pričekajte malo“, kažem. „Prvo se želim posavjetovati s nekim drugim.“
57.

„ Z N A O S A M S A M O da se zove Nina“, kaže Augie, ispijen od rada u

podrumu, trlja oči dok stojimo u dnevnoj sobi brvnare.
„A prezime joj nisi znao. Ne čini li ti se to čudnim? Zaljubio si se u ženu ne
znajući čak ni kako se preziva?“
On uzdahne. „Znao sam da bježi od prošlosti. Nisam znao detalje. Bilo mi
je svejedno.“
Promatram ga, ali on ne kaže ništa više od toga, ne trudi se dalje
opravdavati.
„Bila je abhaski separatist“, kažem. „Surađivali su s Rusima.“
„To ste mi već rekli. Ako je… gajila kakve simpatije prema Rusima, meni
to nije rekla. Gospodine predsjedniče, Sinovi džihada oduvijek napadaju
zapadnjačke institucije. Protivimo se utjecaju zapada u jugoistočnoj Europi.
Naravno, to se podudara s ruskim interesima. Ali to ne znači da radimo za
Ruse. Koliko ja znam, da, Suliman je u prošlosti primao novac od Rusa, ali
njihov novac više mu nije potreban.“
„Sada prodaje usluge najboljem ponuđaču“, kažem.
„Čini što god želi. Ne uvijek za novac. Ne odgovara nikome osim samome
sebi.“
Tako su shvatili i naši obavještajci.
„Tako je Nina i ranjena“, kažem. „Šrapnel u glavi. Rekla je da je raketa
udarila nadomak crkve. Bili su to Gruzijci. Tko drugi.“
Augiejev pogled otplovi nekamo u daljinu, oči mu se pune suzama. „Zar je
to uopće važno?“ prošapće.
„Važno je ako je surađivala s Rusima, Augie. Uspijem li otkriti tko stoji iza
ovoga, imat ću na raspolaganju više mogućnosti.“
Augie kima, i dalje zagledan u daljinu. „Prijetnje. Zastrašivanje. Gospodine
predsjedniče“, kaže, „ne uspijemo li zaustaviti ovaj virus, uzalud su vam
prijetnje. Vaši pokušaji zastrašivanja neće značiti ništa.“
 Ali virus još nije napao. I dalje smo najmoćnija država na svijetu.
Možda je vrijeme da na to podsjetim i Rusiju. Augie se vrati u podrum. Ja
izvučem mobitel i zovem Carolyn. „Carrie“, kažem, „je li Združeni stožer još
u Sobi za krizne situacije?“
„Jest, gospodine.“
„Bit ću za računalom za dvije minute“, kažem.
58.

„ G O S P O D I N E predsjedniče“, kaže kancelar Richter s onom svojom

uobičajenom kraljevskom formalnošću, ispruživši ruke tako da mu se vide
manšete. „Mene ne treba uvjeravati da su Rusi umiješani u ovaj napad. Kao
što znate, Njemačka je bila izložena nekolicini takvih incidenata u nedavnoj
prošlosti. Onaj u Bundestagu, zatim sjedište CDU-a. Do danas osjećamo
posljedice.“
Ono o čemu govori hakerski je upad u servere njemačkoga Bundestaga,
predstavničkog doma parlamenta, 2015. godine. Hakeri su pokupili e-poruka i
gomilu osjetljivih informacija, prije nego što su to Nijemci otkrili i zakrpali
rupu. Informacije iz tog upada još i danas cure internetom, strateški
raspoređene kap po kap.
Sjedište njemačke Kršćansko-demokratske unije – stranke kancelara
Richtera – također je pretrpjelo hakerski upad, pri čemu su pokradeni mnogi
dokumenti s osjetljivim informacijama i katkad neuvijenim razmjenama
mišljenja oko političke strategije, koordinacije kampanja i mnogih drugih
važna pitanja.
Oba ta upada pripisana su grupi kibernetičkih terorista poznatih kao
APT28, ili Fancy Bear, pridruženih GRU-u, ruskoj vojnoj obavještajnoj
službi.
„Svjesni smo da je bilo još oko sedamdeset pet pokušaja kibernetičkih
upada nakon Bundestaga i CDU-a“, kaže Richterov pomoćnik, Dieter Kohl,
jedan od vodećih njemačkih obavještajaca. „Govorim o phishing
ekspedicijama na servere federalnih i lokalnih vlada te raznih političkih
stranaka, nesklonih Kremlju. O incidentima usmjerenima na vladine
institucije, industriju, sindikate, trustove mozgova. Svi oni“, kaže, „pripisani
su Fancy Bearu.“
„Velik dio informacija koje su…“ kancelar Richter okrene se prema svome
kolegi u potrazi za pravom riječju. „Izvukli, da. Velik dio informacija koje su
izvukli još nije procurio u javnost. Očekujemo da će se pojaviti kada dode
vrijeme izbora. Zato vam, gospodine predsjedniče, mogu reći da Njemačku ne
treba uvjeravati u rusku umiješanost.“
 „Ali, ovo je drugačije“, kaže premijerka Noya Baram. „Ako sam dobro
shvatila, taj virus koji ste otkrili na pentagonskom serveru, tamo nije bilo…
nikakvih mrvica, što bi se reklo.“
„Točno“, kažem. „Ovoga puta hakeri nisu za sobom ostavili nikakav trag.
Nikakve otiske prstiju. Nikakve mrvice. Virus je samo iskočio niotkuda i
nestao bez traga.“
„A to i nije jedina razlika“, nastavlja ona. „Ono što tebe brine, Jonny, nije
krađa informacija. Brine te stabilnost vlastite infrastrukture.“
„I jedno i drugo“, kažem, „ali, da, imaš pravo, Noya. Brine me što napadaju
naše sustave. Mjesto na kojemu se virus pojavio, na kojemu nam je namignuo
prije nego što je nestao – ono je dio naše operativne infrastrukture. Ne
presreću nam e-poruke. Razaraju naše sustave.“
„A čujem da“, nastavi kancelar Richter, „ako je itko u stanju izvesti takvo
što, onda su to Sinovi džihada. Naši ljudi“, on dobaci pogled svome šefu
obavještajne službe, koji potvrdno kimne, „kažu nam da su Sinovi džihada
najbolji na svijetu. Čovjek bi pomislio da smo i mi u stanju pronaći tako
sposobne ljude. Ali ispada da nije tako, zapravo ima vrlo malo vrhunskih
kibernetičkih terorista i isto tako malo, ako ne i manje, vrhunskih stručnjaka
za kibernetičku zaštitu. Mi smo u svojoj zemlji oformili novo kibernetičko
zapovjedništvo, ali imamo teškoća pronaći ljude. Imamo ih dvanaestak, više
ili manje, za koje se može reći da su dovoljno dobri za obranu protiv
najsposobnijih kibernetičkih terorista.“
„Tako je sa svime“, kažem. „U sportu, umjetnosti, u akademskoj zajednici.
Postoji nekoliko ljudi na samome vrhu piramide koji su naprosto sposobniji
od ostalih. Izrael ima mnogo takvih u obrani. Izrael ima najbolji sustav
kibernetičke obrane na svijetu.“ Kimnem Noyi, koja bez pogovora prihvati
kompliment; Izraelci se ponose time.
„A ako je Izrael najbolji u obrani“, nadoveže se Richter, „Rusija je najbolja
u napadu.“
„Ali mi sad imamo Augieja.“
Richter kimne i zaškilji. Noya preleti pogledom s njega na mene. „A ti si
siguran da možeš vjerovati tom čovjeku, tom Augustasu Koslenku?“
„Noya“, raširim ruke. „Siguran sam da nemam drugog izbora doli vjerovati
mu. Naši ljudi to nisu u stanju riješiti. Ne mogu čak ni pronaći gdje je
problem.“ Vratim se u stolicu. „On nam je dao mig. Da nema njega, ne bismo
ni znali za to.“
„To on kaže.“
 „To on kaže“, priznajem. „Istina. Gledajte, tko god da u konačnici stoji iza
ovoga, Sinovi džihada ili Rusija, ili tko drugi – da, možda su mi upravo oni
poslali Augieja. Moguće je da ima neki skriveni motiv. Čekam da ga čujem.
Čekam neki zahtjev, traženje otkupnine. Nema ga. I ne zaboravite, pokušali su
ga ubiti. Dvaput. Zato, ako se mene pita, za njih je on prijetnja. A to znači da
je za nas dobitak. Moji najbolji ljudi i tvoji najbolji ljudi i Jürgenovi najbolji
ljudi prate svaki njegov pokret dolje, slušaju, uče, ispipavaju. U toj prostoriji
imamo čak i kameru, samo zato da ga drži pod nadzorom.“ Dignem ruke u
zrak. „Ima li tko bolju ideju, ja sam otvoren. U protivnome, ovo je najbolje
što mogu poduzeti kako bih pokušao izbjeći…“ Riječi mi zamru. Ne mogu se
natjerati da ih izgovorim.
„Izbjeći… što?“ pita Richter. „Imamo li uopće pojam o tome što bi se
moglo dogoditi? Možemo samo nagađati. Možemo smišljati jezive scenarije.
A što mali kaže?“
Dobro pitanje, jedan od glavnih razloga zašto sam pozvao njemačkoga
kancelara da danas bude ovdje.
Okrenem se Alexu koji stoji u udaljenom kutu dnevne sobe. „Alex,
dovedite Augieja gore“, kažem. „Ovo svi morate čuti vlastitim ušima.“
59.

A U G I E S T O J I P R E D svjetskim liderima prisutnima u ovoj sobi, ispijen i

iscrpljen, u odjeći što smo je pronašli za njega nakon što se istuširao a koja
visi na njemu, zgromljen događajima od zadnjih dvanaest sati. Pa ipak, čini se
da ovaj mladi čovjek nije nimalo zbunjen okupljenim društvom. To su
muškarci i žene koji su strahovito mnogo postigli i u rukama drže
nevjerojatnu moć, ali ovdje, on je učitelj a mi učenici.
„Jedna od velikih ironija suvremenog doba“, počinje, „jest to da nas
napredak čovječanstva može učiniti moćnijima ali istodobno i ranjivijima. Što
je moć veća, to je veća i ranjivost. Vi mislite, s punim pravom, da ste na
samom vrhuncu moći, da možete učiniti više nego ikad prije. Ali ja vas vidim
na vrhuncu vaše ranjivosti.“
„Razlog je ovisnost. Naše društvo postalo je potpuno ovisno o tehnologiji.
Internet stvari – upoznati ste s tim konceptom?“
„Više-manje“, kažem. „Povezanost uređaja putem interneta.“
„Da, u biti. I to ne samo laptopa i pametnih telefona. Svega što je spojeno
na struju. Perilica rublja, strojeva za kavu, digitalnih videorekordera,
digitalnih kamera, termostata, komponenti strojeva, mlaznih strojeva – popis
stvari, malih ili velikih, gotovo je beskonačan. Prije dvije godine petnaest
milijardi uređaja bilo je spojeno na internet. A za dvije godine? Čitao sam
neke procjene o tome kako će se taj broj popeti na pedeset milijardi. Čak i na
sto. Običan čovjek jedva da više uopće može uključiti televizor a da ne vidi
reklamu za najnoviji pametni uređaj koji može činiti nešto što bi se prije
dvadesetak godina smatralo nemogućim. Naručit će cvijeće za vas. Omogućit
će vam da vidite stoji li tko pred vratima vašeg doma dok ste na poslu. Reći
će vam odvijaju li se radovi na putu i koja je kraća ruta do vašeg odredišta.“
„A sva ta povezanost čini nas podložnijima zloćudnom softveru kao i onom
špijunskom“, dodam ja. „Svjesni smo toga. Ali u ovom času nisam toliko
zaokupljen time hoće li mi aplikacija Siri reći kakvo je vrijeme u Buenos
Airesu i špijunira li me neka strana država preko tostera.“
Augie korača prostorijom kao da drži predavanje na pozornici, pred
auditorijem od tisuću ljudi. „Ne, ne, ali udaljio sam se od teme. Važnije je to
što se gotovo svaki sofisticirani oblik automatizacije, gotovo svaka
transakcija u modernom svijetu oslanja na internet. Recimo to ovako: ovisni
smo o električnoj mreži zbog struje, zar ne?“
„Naravno.“
„A bez struje? Nastao bi kaos. Zašto?“ Preleti pogledom od jednoga do
drugoga, čekajući naš odgovor.
„Zato što ne postoji zamjena za struju“, kažem ja. „Ne prava.“
Uperi prst u mene. „Točno. Zato što smo ovisni o nečemu što nema
zamjenu.“
„A sada se isto dogodilo s internetom“, kaže Noya, samoj sebi koliko i
ostalima.
Augie se lagano nakloni. „Točno tako, gospodo premijerko. Cijeli niz
funkcija koje su se nekoć izvodile bez interneta danas se mogu izvoditi samo
s internetom. Nema povratka. Više ne. I u pravu ste – svijet neće propasti ne
budemo li mogli pitati svoj pametni telefon koji je glavni grad Indonezije.
Svijet neće propasti prestane li nam raditi mikrovalna ili digitalni
videorekorder.“
Augie napravi nekoliko koraka, pogleda usmjerena u pod, s rukama u
džepovima, pravi profesor usred predavanja.
„Ali, što kad bi sve prestalo raditi?“ pita.
U sobi zavlada muk. Kancelar Richter koji je upravo prinosio šalicu
usnama, zaledi se na pola puta. Noya izgleda kao da suspreže dah.
Srednji vijek, pomislim.
„Ali, internet nije tako ranjiv kao što vi to kažete“, primetnu Dieter Kohl,
koji se u tim stvarima možda ne može mjeriti s Augiejem ali zna mnogo više
od ikoga u ovoj prostoriji. „Server se može oštetiti, što ga može usporiti ili
čak zablokirati promet, ali tada se koristi drugi. Promet mrežnim putevima je
dinamičan.“
„A što ako su svi putevi kompromitirani?“ pita Augie.
Kohl se zamisli, otvori usta kao da će nešto reći i ostane u tom položaju.
Zatvori oči, zavrti glavom. „Kako bi… to bilo moguće?“
„Bilo bi moguće ako se ima dovoljno vremena, strpljenja i vještine“, kaže
Augie. „Ako virus nije otkriven kada se infiltrirao u server. I ako nakon
infiltracije ostane u latentnom stanju.“
„Kako ste infiltrirali servere? Phishing napadima?“
 Augie napravi grimasu kao da ga je to uvrijedilo. „Katkad. Ali uglavnom
ne. Ponajprije smo se koristili odvraćanjem pažnje. DDoS napadima,
izmjenom BGP protokola.“
„Augie“, upozorim ga.
„Ah, da, ispričavam se. Govori običnim jezikom, rekli ste. U redu. DDos
napad je zatrpavanje poslužitelja prevelikim brojem zahtjeva s raznih
računala. Zapravo je to kao poplava mreže poslužitelja koji pretvaraju URL
adrese, što ih mi utipkamo u svoje preglednike, u IP brojeve kojima se koriste
internetski usmjerivači.“
„Augie“, ponovim.
On se osmjehne s ispričavanjem. „Evo na primjer: vi utipkate
www.cnn.com, ali mreža to pretvori u brojku kojom se usmjerava promet.
Napad u obliku poplave šalje mreži izmišljeni promet i tako je zatrpava zbog
čega se ona uspori i padne. U listopadu 2016. godine DDoS napad ugasio je
mnoge servere, pa tako i mnoge poznate web-stanice u Americi, na gotovo
cijeli jedan dan. Twitter, PlayStation, CNN, Spotify, Verizon, Comcast, a da i
ne spominjem na tisuće web-trgovina, svi su oni bili pogođeni.
A zatim izmjena BGP-a, usmjerivačkog protokola. Davatelji internetskih
usluga, kao na primjer AT&T – obično se oglašavaju tako da u svojim BGP
tablicama usmjeravanja objave tko su im klijenti. Ako se tvrtka ABC koristi
AT&T-om kao davateljem usluga, onda će AT&T objaviti: ‘Želite li pristup
stranicama tvrtke ABC, idite preko nas.’ Recimo da se nalazite u Kini i
koristite se VelaTel-om te želite pristupiti web-stranici tvrtke ABC. Morat
ćete skočiti s VelaTela na NTT u Japanu, a zatim skočiti na AT&T u Americi.
BGP tablice pokazuju vam put. Mi, naravno, samo utipkamo ime stranice ili
kliknemo na link, a ono što se gotovo isti trenutak dogodi niz je skokova od
jednog davatelja usluge do drugoga, pri čemu BGP tablice služe kao putokaz.
Problem je u tome što su BGP tablice postavljene u najboljoj namjeri.
Možda ćete se sjetiti da je prije nekoliko godina VelaTel, koji se u to vrijeme
zvao ChinaTel, jednoga dana proglasio kako je on zadnja stanica za promet
prema Pentagonu i tako je neko vrijeme velik dio internetskog prometa za
Pentagon usmjeravan preko Kine.“
Sada znam za to, ali tada nisam imao pojma. Tada sam bio samo guverner
Sjeverne Karoline. Bili su to jednostavniji dani. Ali nije ni to vrijeme bilo baš
tako jednostavno.
„Spretan haker“, kaže Augie, „može provaliti BGP tablice dvadesetak
najkorištenijih davatelja internetskih usluga na svijetu, isprevrtati ih i tako
preusmjeriti promet. Rezultat je isti kao u slučaju DDoS napada. To bi
privremeno onemogućilo pristup internetu svakome tko se koristi tim
davateljem usluga.“
„Ali u kakvoj je to vezi s ubacivanjem virusa?“ pita Noya. „Smisao DDoS
napada, koliko sam shvatila, onemogućiti je određenom davatelju usluga
pristup internetu.“
„Da.“
„A zvuči mi kao da to – to prevrtanje BGP tablica – ima isti učinak.“
„Da. A kao što možete i pretpostaviti, to je vrlo ozbiljno. Davatelj usluga
ne može si dopustiti da svome klijentu ne pruži uslugu. Zato i postoji. Mora
odmah djelovati da bi riješio problem ili će ostati bez mušterija i bez posla.“
„Naravno“, kaže Noya.
„Kao što rekoh, odvraćanje pažnje“, Augie odmahne rukom. „Mi smo se
koristili mijenjanjem BGP protokola i DDoS napadima kao platformama za
upad u servere.“
Noya podigne bradu, sine joj. Meni je Augie sve to morao objašnjavati više
no jedanput. „Znači, dok su se oni bavili tim hitnim problemom, vi ste uletjeli
i ubacili virus.“
„Prilično točan sažetak, da“, Augie si ne može pomoći a da ne zablista od
ponosa. „A kako je virus bio u latentnom stanju – jer bio je skriven i nije činio
ništa zloćudno – nitko to nije primijetio.“
„U latentnom stanju, koliko dugo?“ pita Dieter Kohl.
„Godinama. Ako se ne varam, počeli smo…“ Podigne pogled, zaškilji.
„Prije neke tri godine?“
„Virus je tri godine ostao u latentnom stanju?“
„U nekim slučajevima, da.“
„A zarazili ste koliki broj servera?“
Augie udahne, dijete koje se sprema roditeljima priopćiti loše vijesti.
„Virus je programiran tako da napadne svaki čvor – svaki uređaj koji prima
internetsku uslugu od svoga davatelja usluge.“
Kohl zastane, kao da se boji čačkati dalje, otvoriti vrata mračnog ormara da
bi otkrio što je skriveno u njemu. „Onako od oka, koliko davatelja usluga ste
zarazili?“
„Od oka?“ Augie sliježe ramenima. „Sve“, odgovara.
Od te vijesti svi ostanu kao gromom pogođeni. Richter, koji više ne može
sjediti na miru, ustaje iz stolice i nasloni se uza zid, prekriživši ruke. Noya
nešto došapne svome savjetniku. Moćni ljudi koji se osjećaju nemoćnima.
„Ako ste zarazili svakog davatelja internetskih usluga u zemlji, a ti
davatelji su onda prenijeli virus svakom svom klijentu, svakom čvoru,
svakom uređaju, to znači…“ Dieter Kohl klone u stolcu.
„Zarazili smo zapravo svaki uređaj u Sjedinjenim Državama koji se koristi
internetom.“
Premijerka i kancelar zagledaju se u mene, oboje blijedi kao krpa. Napad o
kojemu raspravljamo usmjeren je na Ameriku, ali vrlo dobro znaju da njihove
zemlje mogu biti sljedeće.
A to je djelomičan razlog zbog kojega sam želio da im to Augie osobno
objasni.
„Samo Sjedinjene Države?“ pita kancelar Richter. „Internet povezuje cijeli
svijet.“
„Točno“, kaže Augie. „Ciljali smo samo davatelje usluga u Sjedinjenim
Državama. Nema sumnje da će doći do transfera u druge zemlje prilikom
slanja podataka s američkih uređaja u inozemstvo. Ne možemo sa sigurnošću
znati, ali ne očekujemo neku značajniju zarazu. Fokusirali smo se na
Sjedinjene Države. Cilj je onesposobiti njih.“
Ovo seže mnogo dalje od naših najgorih strahova. Kad nam se virus
nakratko pokazao, bilo je to na pentagonskom serveru. Svi smo pomislili da je
usmjeren na vojsku. Ili možda na vladu. Ali Augie nam sada kaže da to ima
mnogo veće razmjere, i seže mnogo dalje od vlade. Pogodit će svu
proizvodnju, nebrojene aspekte svakodnevnice, svako domaćinstvo, sve
vidove našeg života.
„Ono što nam zapravo govorite“, kaže kancelar Richter nesigurnim glasom,
„jest da namjeravate Americi ukrasti internet.“ Augie pogleda Richtera pa
mene.
„Da, ali to je tek početak“, kažem. „Augie, reci im što će virus učiniti.“
60.

„ T A J V I R U S J E zapravo ono što se naziva wiper, odnosno brisač“,

nastavlja Augie. „Kao što se može zaključiti iz imena, njegov napad briše –
uništava – sav softver s uređaja. Svoje ćete laptope moći upotrijebiti samo da
vam pridrže vrata, a mrežne usmjerivače kao pritiskač za papir. Serveri će biti
izbrisani. Nećete imati internet, to je sigurno, ali ni uređaji vam neće raditi.“
Srednji vijek.
Augie uzima jabuku iz zdjele s voćem i baca je u zrak. „Većina virusa i
napadačkih kodova dizajnirani su tako da se infiltriraju potajno i kradu
podatke“, objašnjava. „Usporedite to s provalnikom koji se uvuče kroz prozor
i tiho, na prstima, šulja se kroz kuću. Želi ući i izići neprimijećen. Kada se
otkrije krađa, već je prekasno.“
„Napadi virusa brisača, s druge strane, bučni su. Oni vam žele dati do
znanja što čine. Nema razloga za skrivanje. Zato što žele nešto od vas. Oni u
biti – to jest, ne u biti – oni zapravo drže sadržaj vašeg uređaja kao taoca.
Platite otkupninu ili se pozdravite sa svim svojim datotekama. Naravno, oni
nemaju osobitu želju izbrisati vam podatke. Jedino što žele jest vaš novac.“
Rastvori ruke. „E pa naš virus je nečujni brisač. Ušli smo tiho i infiltrirali
se koliko je to moguće. Ali mi ne želimo otkupninu. Mi želimo izbrisati sve
vaše datoteke.“
„A rezervne datoteke ne pomažu“, ubaci Dieter Kohl, vrteći glavom. „Jer i
njih ste zarazili.“
„Naravno. Virus je pohranjen u rezervnu datoteku već samim sustavom
rutinskog spremanja podataka radi zaštite.“
„To su tempirane bombe“, kažem. „Skrivaju se u uređajima, čekajući
trenutak kad će biti pozvani u akciju.“
„Da.“
„A taj dan je danas.“
Naši pogledi prelete prostorijom, zagledamo se. Ja sam imao nekoliko sati
da sve to probavim jer mi je Augie cijelu stvar objasnio dok smo bili u Marine
One. Vjerojatno mi je tada, u helikopteru, na licu bio isti ovaj koje-sranje
izraz, što je sada na njihovim licima.
„Dakle, svjesni ste posljedica“, kaže Augie. „Prije pedeset godina imali ste
pisaće strojeve i indigo. Sad imate samo računala. Prije pedeset godina – u
većini slučajeva, prije deset, petnaest godina – niste se toliko oslanjali na
internetsku vezu za pokretanje tolikog broja operacija. Ali sada se oslanjate.
To je jedini način na koji funkcionirate. Oduzme li vam se to, ne postoji
alternativa.“
U sobi muk. Augie spušta pogled na svoje cipele, možda iz poštovanja
prema ožalošćenima a možda u znak ispričavanja. Ovo što opisuje velikim je
dijelom sam stvorio.
„Dajte nam nekoliko primjera…“ Noya Baram protrlja sljepoočice.
„Pa evo.“ On stane šetati prostorijom. „Primjera je bezbroj. Evo malih:
liftovi prestanu raditi. Čitači barkodova u trgovinama. Karte za vlakove i
autobuse. Televizija. Telefoni. Radio. Semafori. Skeneri kreditnih kartica.
Kućni alarmni sustavi. Laptopi će izgubiti sav softver, sve datoteke, sve će
biti izbrisano. Vaše računalo neće biti ništa doli tastatura i prazan ekran.
To će ozbiljno utjecati i na snabdijevanje električnom strujom. Što znači –
frižideri. U nekim slučajevima grijanje. Voda, već smo vidjeli posljedice na
postrojenjima za pročišćavanje. U Americi će čista voda brzo postati rijetkost.
A to pak znači, zdravstveni problemi masovnih razmjera. Tko će se brinuti
za bolesne? Bolnice? Hoće li biti dovoljno resursa za vaše liječenje? Danas su
kirurške operacije uvelike ovisne o računalima. Neće postojati ni online
pristup ijednom od vaših prijašnjih medicinskih zapisa.
Kad smo već kod toga, hoće li vas bolnice uopće htjeti liječiti? Imate li
zdravstveno? Tko kaže da imate? Kartica u vašem džepu? To će biti
nemoguće provjeriti. A kako će uopće moći tražiti da im vaš osiguravatelj
nadoknadi troškove usluge? Čak i da uspiju stupiti u vezu s osiguravajućom
tvrtkom, tamo neće moći znati jeste li vi njihov klijent. Imaju li rukom
ispisane liste svojih osiguranika? Nemaju. Sve je na računalima. A računala
su izbrisana. Zar će bolnice raditi besplatno?
Neće biti ni web-stranica, naravno. Trgovanja preko interneta. Pokretnih
traka. Sofisticiranih strojeva u tvornicama. Platnih lista.
Zrakoplovi neće moći poletjeti. Čak ni vlakovi možda neće moći voziti u
većem dijelu zemlje. Utjecat će to i na automobile, barem na one proizvedene
nakon 2010. godine.
Pravni spisi. Dokumenti socijalne pomoći. Policijske baze podataka.
Sposobnost lokalne policije da identificira kriminalce, da preko baza podataka
koordinira svoj rad s drugim državama i Saveznom vladom – ništa od toga.
Bankovne transakcije. Mislite da imate deset tisuća dolara na štednom
računu? Pedeset tisuća dolara u mirovinskom fondu? Mislite da imate
mirovinu koja vam omogućava da svakog mjeseca dobijete točno određen
iznos?“ Zavrti glavom. „Ništa od toga, ako su računalne datoteke i njihova
podrška izbrisane. Imaju li banke velik svežanj kesa povezana gumicom, na
kojemu piše vaše ime, tamo negdje u nekom trezoru? Jasno da nemaju. Sve su
to samo podaci.“
„Majko Božja“, proštenje kancelar Richter, brišući lice maramicom.
„Doista“, nastavlja Augie, „banke su među prvima shvatile svoju ranjivost i
odvojile su neke od dokumenata u zasebne sustave. Ali njih smo već zarazili.
Bila je to prva industrija koju smo napali. Tako da su njihovi zasebni sustavi
također kompromitirani.
Financijska tržišta. Na burzama se više ne trguje na otvorenim dražbama uz
fizičku prisutnost brokera. Sve se odvija elektronski. Sva trgovina preko
američke burze bit će prekinuta.
Vladine funkcije također. Vlada ovisi o ubiranju državnih prihoda. O
poreznim listama radi poreza na dohodak. O ubiranju poreza od prodaje i
drugih djelatnosti. Ništa od svega toga. Odakle će vlada namaknuti novac za
svoje funkcioniranje u onoj mjeri da može funkcionirati?
Protok novca odjednom će biti sveden na transakcije iz ruke u ruku, u
gotovini. A odakle gotovina? Nećete moći otići u svoju lokalnu banku ili na
automat jer banka nema nikakav zapis o vama.
Ekonomija ove zemlje zaustavit će se. Cijeli industrijski sektori koji
isključivo ovise o internetu neće moći preživjeti. Drugi će biti ozbiljno
oštećeni. Udar će neizbježno dovesti do masovne nezaposlenosti, golemoga
smanjenja raspoloživog kreditiranja, recesije u odnosu na koju će kriza iz
1930-ih izgledati kao kratkotrajna dječja bolest.
Panika. Opća panika. Juriš na banke. Pljačka trgovina s hranom. Neredi.
Kriminal na sve strane. Izbijanje svih mogućih boleština. Svaki privid
građanskog reda nestao.
A još nisam ni spomenuo vojsku i snage nacionalne sigurnosti. Vašu
mogućnost da uđete u trag teroristima. Vašu sposobnost nadgledanja. Vaše
vrhunski sofisticirane zračne snage ostat će vezane za tlo. Vaša sposobnost
lansiranja projektila? Gotovo. Radari i sonari? Napredna komunikacijska
tehnologija kojom se koristi vaša vojska? Ništa od toga.
Sjedinjene Države postat će ranjive na napad kao nikad dosad. Vaša vojna
obrana past će na razinu devetnaestog stoljeća u odnosu na neprijatelja koji je
opremljen za dvadeset prvo stoljeće.“
Poput Rusije. I Kine. I Sjeverne Koreje. Dieter Kohl digne ruku. „Kada bi
internet trajno pao, bila bi to katastrofa epskih razmjera. Ali ovi problemi su
rješivi.
Ne može se govoriti o tome da bi Amerika zauvijek izgubila internet.“
Augie kimne, izvede lagani naklon. „U pravu ste, gospodine, internet bi se
na koncu osposobio. Po svoj bi prilici trajalo mjesecima da se ponovno
pokrene cijela mreža, od davatelja internetskih usluga pa sve do uređaja
krajnjih korisnika, koji bi redom, duž cijeloga lanca, bili posve uništeni. Za to
vrijeme Sjedinjene Države bit će podložne vojnim ili terorističkim napadima
kao nikad dosad. Za to vrijeme cijeli gospodarski sektori koji su velikim
dijelom, ako ne i potpuno, ovisni o internetu, propast će. Za to vrijeme teško
bolesni ljudi neće dobiti lijekove i medicinsku pomoć. Svaka kompanija,
svaka banka, svaka bolnica, svaki vladin ured, svaki pojedinac, morat će
kupiti novi uređaj jer stari će biti neupotrebljiv.
Koliko dugo može cijela zemlja izdržati bez čiste pitke vode? Bez struje?
Bez hlađenja? Bez uvjeta za izvođenje životno važnih postupaka liječenja i
operacija? Nema sumnje da bi se Sjedinjene Države prvo usredotočile na ova
kritična područja i usluge, ali kojom brzinom bi uspjele povratiti makar te
osnovne stvari u zemlji s tristo milijuna stanovnika? Sigurno ne unutar tjedan
dana, barem ne za cijelu zemlju. Dva tjedna? Prije će biti nekoliko mjeseci.
Broj mrtvih, bojim se, bio bi zastrašujući.
A čak i kad se internet na kraju ponovno pokrene, razmislite o šteti koja bi
bila nepopravljiva. Svi u Americi izgubit će svu svoju ušteđevinu, sve što su
investirali, svi ti dokumenti bit će trajno izbrisani. Bit će bez prebijena
novčića, osim ono gotovine što su je imali uza se kad je virus napao. Isto će
se dogoditi s njihovim mirovinama, zdravstvenim osiguranjem, socijalnom
pomoći, socijalnim naknadama, zdravstvenim kartonima. Ti podaci nikad
neće biti vraćeni. Ili, čak i da ih se na neki način vrate, bez elektroničkih
podataka bio bi to nepotpun proces čiju bi vjerodostojnost bilo nemoguće
potvrditi, a trajao bi godinama. Godinama. Koliko dugo može čovjek izdržati
bez novca?
A ako ljudi nemaju novca, kako ijedan gospodarski sektor može opstati?
Nijedan dućan u bilo kojoj ulici u ovoj zemlji; od vaše Pete avenije i
Magnificent Milea i vašeg Rodeo Drivea pa do onih najmanjih trgovina u
najmanjim gradovima – kako ijedan od njih može opstati bez kupaca? A da i
ne spominjem one industrijske sektore koji se zasnivaju na internetu. Neće
preostati ništa, apsolutno ništa od američke ekonomije.“
 „Dobri Bože“, promumlja kancelar Richter. „Gore je nego što sam mislio.“
„Gore je nego što je itko mogao zamisliti“, kaže Augie. „Sjedinjene
Američke Države postat će najveća zemlja Trećega svijeta.“
61.

O D A U G I E J E V A P R I K A Z A situacije dvoje mojih gostiju, premijerka

Noya Baram i kancelar Jürgen Richter, ostaju zatečeni, bez riječi. Richter
skida sako, otkrivajući prsluk, i ponovno briše čelo maramicom. Noya si
natoči veliku čašu vode.
„Zašto…“ Richter prinese ruku bradi i protrlja je. „Zašto bi Rusija to
učinila?“
Ako je riječ o Rusiji, pomislim.
„Nije li to očito?“ pita Noya Baram, nakon što se napila vode pa otire usne
ubrusom.
„Meni nije. Postoji li tu vojna komponenta? Naruši li se američka vojna
sposobnost, raspadne li se američka infrastruktura – znači li to da su
Sjedinjene Države ranjive za vojni napad? Ne može biti. Ili može? Rusija bi
napala Sjedinjene Države? Nema sumnje…“ Odmahne rukom. „Nema sumnje
da bi Sjedinjene Države… vjerojatno bile privremeno ranjive, to da, ali
Amerika bi svakako povratila svoju moć. A naravno, tu je i članak 5.“
Prema članku 5. Sjevernoatlantskog ugovora, napad na članicu NATO-a
smatra se napadom na sve članice. Napad na Sjedinjene Države potaknuo bi
svjetski rat.
Barem teoretski. To nikad nije bilo izvrgnuto konačnom testu. Ako bi
Rusija onesposobila našu vojnu infrastrukturu i potom nas napala nuklearnim
oružjem, bi li ostale članice NATO-a, recimo, Njemačka ili Britanija ili
Francuska – uzvratile napadom na Rusiju? To bi naš savez stavilo na kušnju,
kao nikada dosad. Svaka od tih zemalja, uzvrati li, bez sumnje bi bila izložena
nuklearnom napadu.
Zato je toliko bitno da Richter shvati kako bi Njemačka mogla biti sljedeća,
da ne može dopustiti Rusiji – ili bilo kome odgovornome za ovo – da ta stvar
olako prođe.
„Ali, što je najveća zapreka Rusiji?“ pita Noya. „Koga se Rusija najviše
boji?“
„NATO-a“, odgovara Richter.
 Noyina ramena automatski se podignu. „Pa da, da, Jürgen. Da, širenje
NATO-a do ruskih granica njihova je najveća preokupacija. Ali gledano iz
ruske perspektive – naravno, Jürgen, nemojte to shvatiti kao manjak
poštovanja – ali iz ruske perspektive, NATO jest Amerika. Ponajprije
Amerika, a tek onda njezini saveznici.“
„I što Rusija time dobiva?“ ustajem iz stolice, ne mogu više mirno sjediti.
„Mogu razumjeti da bi nas Rusija željela onesposobiti. Unazaditi. Učiniti
ranjivima. Ali – uništiti nas?“
„Jonny“, kaže Noya, spuštajući čašu s vodom. „Za vrijeme Hladnoga rata,
Sjedinjene Države – bili ste uvjereni u to da vas Sovjeti žele uništiti. A oni su
to isto pretpostavljali za vas. Mnogo toga se promijenilo u zadnjih dvadeset
pet, trideset godina. Sovjetski imperij je propao. Ruska vojna sila oslabjela.
NATO se proširio do ruskih granica. Ali, je li se išta stvarno promijenilo?
Rusija vas i dalje vidi kao prijetnju. U konačnici, kad bi im se pružila prilika,
ne misliš li da je to i dalje u igri? Jesi li spreman riskirati krivu procjenu?“
Nagnuvši glavu ustranu i duboko uzdahnuvši, kaže: „Nemaš drugog izbora
nego se pripremiti za mogućnost izravnog udara na Ameriku.“
To je gotovo nezamislivo. Gotovo. Ali moj je posao pripremati se za
najgore, čak i dok poduzimam sve da bude najbolje. A svatko tko misli da u
potpunosti razumije predsjednika Cernokeva, griješi. Taj čovjek igra na duge
pruge. Ali to ne znači da neće poći prečicom ukaže li mu se prilika.
Kancelar Richter pogleda na sat. „Još nam nedostaje jedna delegacija“,
kaže. „Čovjek bi očekivao da će dosad već stići.“
„Muče ih neke brige“, kažem.
U sobu ulazi Alex Trimble. Okrenem se prema njemu. „Stigli su, gospodine
predsjedniče“, kaže. „Rusi su ovdje.“
62.

K O N V O J C R N I H terenaca zaustavlja se na prilaznom putu. Iz prvoga izlaze

pripadnici ruskog osiguranja, nešto se dogovaraju s Jacobsonom i ostalima iz
naše Tajne službe.
Stojim spreman primiti ih, a jedna misao ne izlazi mi iz glave:
Ovako započinju ratovi.
Zamolio sam predsjednika Cernokeva da dođe na naš summit, nekako
istodobno kad sam se obratio Izraelu i Njemačkoj. U to vrijeme nisam znao
da je Rusija uključena – ne znam to ni sada, ne zasigurno – ali ta zemlja ima
najbolje kibernetičke teroriste na svijetu i ako ne stoje iza ovoga, mogu nam
pomoći jer imaju razloga za strah koliko i mi. Ako su Sjedinjene Države
ranjive, onda su to svi. Uključujući i Rusiju.
Ako Rusija i jest iza ovoga, i dalje ima smisla što je tu. Kad je Sun Tzu
rekao: „Neka su vam prijatelji uvijek blizu a neprijatelji još bliže“, bio je u
pravu.
Ali to je ujedno i test. Ako Rusija stoji iza „Srednjeg vijeka“, nekako sam
sumnjao u to da bi predsjednik Cernokev bio spreman doći i sjediti ovdje sa
mnom dok se taj virus aktivira i za sobom ostavlja sveopću pustoš. Poslao bi
nekoga dugog, barem zbog formalnosti.
Ruski agenti otvaraju stražnja vrata drugog terenca.
Iz njega izlazi dužnosnik: premijer Ivan Volkov.
Cernokevljev osobni odabir, drugi po zapovjednoj liniji, bivši pukovnik
Crvene armije. Prema nekima – Krimski krvnik.
Vojni zapovjednik koji je stajao iza navodnih ratnih zločina u Cečeniji, na
Krimu i kasnije, u Ukrajini, od silovanja i ubojstava nedužnih civila do
nesmiljenog mučenja ratnih zarobljenika i navodne uporabe kemijskog oružja.
Kao da je od cigle sazdan, nizak i nabijen, kosa mu je podšišana tik uz
lubanju tako da se vidi samo tanka pruga tamnih vlasi na tjemenu, gotovo
poput irokeze. Na pragu je šezdesete ali u odličnoj formi, bivši boksač koji
svakodnevno odlazi u teretanu, barem koliko je nama poznato, s dubokim
borama na istaknutom čelu i spljoštenim nosom više nego jedanput
razbijenim u ringu.
„Gospodine premijeru“, kažem, stojeći sam na prilaznom putu, ispružene
ruke.
„Gospodine predsjedniče.“ Izraz lica mu je neprobojan, tamne oči zure u
mene, stisak ruke čeličan. Na sebi ima tamno odijelo i kravatu, u gornjoj
polovici plavu, crvenu pri dnu, dvije trećine ruske zastave.
„Žao mi je što predsjednik Cernokev nije mogao osobno doći.“
Bila je to zapravo preblaga riječ.
„Njemu također, gospodine predsjedniče. Već je nekoliko dana bolestan.
Ništa ozbiljno, ali nije mogao putovati. Uvjeravam vas da u potpunosti
govorim u njegovo ime. Zamolio me da vam prenesem kako žali što nije
mogao doći. Dapače, i više od toga. Zabrinut je. Duboko je zabrinut zbog
nedavnih provokativnih djelovanja od strane vaše zemlje.“
Pokažem prema dvorištu. On kimne i krenemo u tom smjeru. „Šator, da“,
kaže. „Prikladno za ovaj razgovor.“
Crni šator nema vrata, nema patentnog zatvarača, samo dva teška
preklopca. Razmičem ih dok ulazim, a premijer Volkov ulazi za mnom.
Unutra ne dopire vanjska svjetlost, jedino osvjetljenje dolazi od
petrolejskih svjetiljki u kutovima. Postavljen je maleni drveni stol i stolice,
kao da se planira piknik, ali nisam krenuo prema njima. Za vrijeme ovoga
razgovora između samo nas dvojice – mene i čovjeka koji je navodno
odgovoran za okrutna klanja nedužnih civila, predstavnika zemlje koja bi lako
mogla stajati iza ovoga strašnog napada na moju zemlju – radije ću stajati.
„Predsjednik Cernokev duboko je uznemiren vašim provokativnim vojnim
akcijama u zadnjih trideset i šest sati“, kaže. S tim teškim naglaskom, riječi
kao da mu se jedva odvajaju od jezika, osobito provokativnim.
„To su samo vježbe“, kažem.
Usnama mu preleti kiseo osmijeh. „Vježbe“, ponovi s gorčinom u glasu.
„Kao i 2014.?“
Godine 2014., nakon što je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, Sjedinjene
Države poslale su dva nevidljiva bombardera B-2 u Europu radi „vojnih
vježbi“. Poruka je bila dovoljno jasna.
„Kao i tada, da“, kažem.
„Ali u mnogo većoj mjeri“, odgovara. „Premještanje nosača zrakoplova i
nuklearnih podmornica u Sjeverno more. Tajne vojne vježbe zrakoplova nad
Njemačkom. I dakako, zajedničke vojne vježbe u Latviji i Poljskoj.“
 Dvije članice NATO-a. Jedna od njih, Latvija, dijeli granicu s Rusijom, a
druga, Poljska, također nije daleko, uz bjeloruski jugozapadni bok.
„Uključujući i simulaciju nuklearnog napada“, dodaje.
„Rusija je nedavno izvela to isto“, primijetim.
„Ali ne unutar osamdeset kilometara od vaše granice.“ Stisne mu se vilica,
a lice poprimi neprobojan izraz. Iz njegovih riječi izbija prijetnja, ali i strah.
Strah je stvaran. Nijedan od nas ne želi rat. Nijedan od nas neće pobijediti.
Pitanje je uvijek isto – do koje mjere ćemo dopustiti da nas se pritisne? Zato
moramo biti tako oprezni dok crtamo granice u pijesku. Prekorače li se te
granice a mi ništa ne poduzmemo, gubimo vjerodostojnost. Prekorače li se a
mi reagiramo – reakcija je rat koji nijedan od nas ne želi.
„Gospodine premijeru“, kažem, „znate li zbog čega sam vas pozvao? Zbog
virusa.“
On trepne, njegove guste obrve izviju se kao da je iznenađen onime što
čuje. Ali to je blef. Dobro zna da je to dvoje povezano.
„Taj virus otkrili smo prije oko dva tjedna“, kažem. „I prvo što nam je palo
na um bilo je da smo sada ranjivi za vojni napad. Onesposobi li nas virus u
vojnom smislu, bili bismo otvoreni za napad. I zato smo, gospodine
premijeru, smjesta poduzeli dvije stvari.
Prvo smo iznova postavili svoje kontinentalne sustave, ovdje kod kuće.
Moglo bi se reći da smo počeli iz početka. Nazovite to ponovnim otkrivanjem
kotača, reverznim inženjeringom, kako god želite. Obnovili smo operativne
sustave, odvojili ih od svih uređaja koji bi potencijalno mogli biti zaraženi.
Novi serveri, nova računala – sve novo.
„Počeli smo od onog najvažnijeg – svojih strateško-obrambenih sustava,
svoje nuklearne flote – pazeći da ti novi sustavi budu čisti od virusa. Odatle
smo krenuli. Sretan sam što vam mogu reći, gospodine premijeru, da smo
uspješno zaključili tu operaciju. Za to nam je bila potrebna svaka sekunda u
ova protekla dva tjedna, ali uspjeli smo. Ponovno smo postavili cjelokupnu
operativnu vojnu infrastrukturu u kontinentalnom dijelu Sjedinjenih Država.
Na kraju krajeva, mi smo stvorili i one prve sustave pa ih stoga i nije bilo tako
teško postaviti ponovno kako se očekivalo.“
Volkov se drži stoički, sluša. Ne vjeruje mi nimalo više nego što ja
vjerujem njemu. Tu operaciju nismo objelodanili. Ponovno postavljanje naše
vojne infrastrukture obavljeno je, iz razumljivih razloga, u potpunoj tajnosti.
Gledano iz njegove perspektive, možda blefiram. Nema načina potvrditi išta
što sam mu upravo rekao.
 Stoga ćemo sada razgovarati o nečemu što može potvrditi.
„Druga stvar koju smo istodobno poduzeli“, kažem, „razdvojili smo svoju
prekooceansku vojnu infrastrukturu od svega onoga što se nalazi ovdje, u
zemlji. Isti taj reverzni inženjering. Ukratko, svi kompjutorizirani sustavi u
našem europskom arsenalu koji ovise o našoj tuzemnoj infrastrukturi – e pa,
svi oni zamijenjeni su novim sustavima. Sada su neovisni. Htjeli smo biti
sigurni da padnu li svi sustavi u Sjedinjenim Državama, odu li sva naša
računala kvragu…“
Volkovljevim očima kao da preleti neka sjena. On zatrepće i odvrati
pogled, ali onda ga hitro vrati mojemu.
„Željeli smo biti sigurni, gospodine premijeru“, kažem, „da čak i kad bi
netko u potpunosti uništio naše tuzemne vojne operativne sustave, naoružani
smo i spremni s našim europskim sredstvima – i dalje smo u stanju vojno
djelovati protiv nacije odgovorne za taj virus. Ili bilo koje nacije koja bi došla
na suludu ideju da može iskoristiti slabost Sjedinjenih Država u tom kriznom
razdoblju i, recimo, napasti nas.
Stoga ćete razumjeti da su vojne vježbe u Europi bile nužne“, kažem. „A
dobra je vijest da su sve bile uspješne. Vjerojatno to već znate.“
Boja njegova lica promijeni se. On to već ionako zna. Rusi su, očito,
pomno pratili naše vojne vježbe. Ali ne misli mi pružiti zadovoljstvo da to
kaže.
Istina? Nije se mnogo toga moglo učiniti u ta dva tjedna. Samo naši
generali znaju kako su nepotpuni i provizorni ti novi sustavi, kako nerazvijeni
u odnosu na postojeće. Ali uvjeravaju me da su učinkoviti i pouzdani.
Zapovijedi će se prenositi. Projektili ispaljivati. Ciljevi biti pogođeni.
„Sada smo u potpunosti sigurni“, nastavljam, „da, čak i ako je virus uspio
zaraziti našu tuzemnu operativnu mrežu, možemo se s punim kapacitetom
uključiti u ratovanje bilo koje vrste – nuklearno, u zraku, konvencionalno,
kako god hoćete – iz svojih europskih NATO baza. Tko god bio odgovoran za
ovaj virus, gospodine premijeru, ili koja god nacija pokušala iskoristiti ovo
krizno razdoblje za napad na Sjedinjene Države ili njihove saveznike – ne
samo da si ostavljamo za pravo nego smo u potpunoj pripravnosti odgovoriti
svom silom.
Dakle, to nema nikakve izravne veze s Rusijom. Samo, eto, okolnosti su
takve da su mnogi od naših NATO saveznika sada takoreći u vašem dvorištu.
Da“, naglasim to, „u vašem dvorištu.“
Na to Volkov jedva primjetno strigne obrvama. Širenje NATO-a prema
ruskim granicama, kao što je Noya rekla, oduvijek je izazivalo veliku
zabrinutost Kremlja.
„Ali, ako Rusija nema ništa s tim virusom, kako nas predsjednik Cernokev
uvjerava, i sve dok Rusija ne pokušava iskoristiti taj trenutak protiv nas, nema
se čega bojati.“ Odmahnem rukom. „Apsolutno ničega.“
On polako kimne, iz njegova izraza djelomično je nestalo onoga nečeg
kiselog.
„Ponovit ću to svakome“, kažem, „tko god bio odgovoran za ovaj virus.
Otkrit ćemo čiji su prsti u tome. A ako se virus aktivira, smatrat ćemo to
objavom rata.“
Volkov i dalje kima, Adamova jabučica poskakuje mu dok to nastoji
probaviti.
„Nećemo prvi napasti, gospodine premijeru. Dajem vam svečano obećanje.
Ali budemo li napadnuti, uzvratit ćemo.“
Položim mu ruku na rame. „Stoga, molim vas, prenesite to predsjedniku
Cernokevu. Također mu, molim vas, prenesite kako se iskreno nadam da mu
se stanje popravlja.“
Nagnem se bliže njemu. „A sada da vidimo možete li nam pomoći
zaustaviti taj virus“, kažem.
63.

N O Y A B A R A M i ja stojimo na molu zagledani u jezero, podnevno sunce

visoko na nebu, zrake se odbijaju od blistave površine, smirenost i ljepota
prizora u grotesknoj su opreci s osjećajem neumitnog udesa što mi se nastanio
u želucu. Još otkako je Kennedy uspio slomiti Hruščova u vrijeme kubanske
raketne krize, naša zemlja nije bila toliko blizu svjetskome ratu.
Izveo sam to. Povukao sam granicu u pijesku. Sada znaju da su naše
oružane snage u stanju pripravnosti, unatoč virusu. A znaju i to da ako su oni
ubacili taj virus i ako se on aktivira, Sjedinjene Države smatrat će to
izazovom i uzvratiti pravom mjerom.
Jedan od mojih agenata Tajne službe stoji nadomak mola s po jednim
pripadnikom osiguranja iz Njemačke i Izraela. Pedesetak metara od obale
trojica sjede u sivom sedmometarskom motornom čamcu, dvojica lijeno
držeći štapove za pecanje, premda nisu ovdje zbog grgeča i somova. Sva
trojica pripadaju Tajnoj službi – muškarci koji nemaju malu djecu, na moje
inzistiranje. Čamac u kojemu sjede je „Charlie“, klase Defender, kakav rabe u
Domovinskoj sigurnosti i Obalnoj straži, ovaj primjerak je nedavno otpisani
inventar iz Guantanama i smjesta ga je ugrabila Tajna služba. Na prvi pogled
izgleda kao najobičniji čamac, ali to je zato što se ne primjećuje da mu je trup
osuvremenjen i oklopljen, otporan na metke. Agenti su prebacili ceradu preko
automatskih pušaka postavljenih s lijeve i desne strane kabine, kao i preko 50-
kalibarske poluautomatske puške na pramcu.
Nalaze se u zaljevu koji se nastavlja na veće, umjetno akumulacijsko
jezero, nadomak rukavca koji štiti ovaj privatni zaljev od ostatka jezera.
Bacim pogled na stazu prema brvnari i crnom šatoru na travnjaku. „Volkov
je već toliko puta ušao u šator i izišao iz njega da bi čovjek pomislio kako se
igra skrivača.“
U zadnja tri sata Volkova neprestano zovu iz Moskve pa zato stalno iznova
ulazi u šator.
„Znači da ti je povjerovao“, kaže Noya.
„Oh, itekako vjeruju da smo sposobni za protuudar“, kažem. „Vojne vježbe
nisu ostavile nikakvu sumnju. Vjeruju li da ću ići do kraja? To je već drugo
pitanje.“
Dlanom instinktivno dotaknem novčanik u džepu, u kojem su nuklearne
šifre.
Noya se okrene prema meni i pogleda me. „Vjeruješ li ti da ćeš to učiniti?“
To je pitanje za milijun dolara. „Što bi ti učinila, Noya?“
Ona nešto promumlja. „Zamisli da se virus aktivira“, kaže. „Gospodarski
kolaps, panika, masovna histerija. Usred svega toga, šalje li čovjek trupe na
Rusiju? Lansira li nuklearne rakete na Moskvu?“
„Oni bi uzvratili istom mjerom“, kažem.
„Da. Na taj način ne samo da si suočen s dosad neviđenim problemima u
zemlji nego su i milijuni Amerikanaca izloženi nuklearnoj radijaciji. Bi li
tvoja zemlja mogla preživjeti sve to odjednom?“
Podbočim se dlanovima o koljena. Stara navika u trenutku nervoze, još iz
bejzbolskih dana.
„Ali druga strana medalje“, kaže ona, „kako ne uzvratiti? Što će ostati od
Sjedinjenih Država ne bude li odmazde? Na neki način morate odgovoriti,
ne?“
U travi pronađem kamen, podignem ga i bacim u jezero. Padne mi na um
da nisam povrijedio rame ispavši iz helikoptera Black Hawk u Iraku, ne bih
sada bio ovdje.
„Sjedinjene Države će odgovoriti“, kažem. „Nema scenarija prema kojemu
ne uzvraćamo.“
Odgovara mi: „Tvoj Združeni stožer skloniji je konvencionalnom
ratovanju, pretpostavljam.“
Naravno. U nuklearnom ratu nema pobjednika. Nuklearnu raketu lansiraš
samo ako nemaš drugog izbora, zato što je druga strana lansirala prva. Zato
još nitko nije povukao taj potez. Postoji razlog zbog kojega je prijetnja
uzajamnog uništenja tako djelotvorna.
„Ali kopnena invazija na Rusiju?“ kaže. „Cak i uz pomoć tvojih NATO
saveznika bila bi duga i krvava.“
„Pobijedili bismo“, kažem. „U konačnici. Ali, što bi Cernokev učinio?
Upotrijebio bi nuklearno oružje, eto što. Nade li se leđima pritisnut uza zid?
Bude li pritisnut? Ne bi imao što izgubiti. Njemu je više stalo do vlastitog
dupeta nego do svoga naroda.“
„Znači, to nas ponovno vraća na nuklearni holokaust.“
 „Točno. Mi izgubimo na tisuće muškaraca i žena na ruskome bojištu, a on
naposljetku ipak lansira nuklearne rakete.“
Noya zašuti. A što da kaže?
„Dobro, u redu.“ Dignem ruke u zrak. „Ništa od toga ne dolazi u obzir.
Jedina je opcija zaustaviti taj virus i neće biti potrebno donositi takvu
odluku.“
„Učinio si što si mogao, Jonny. Pružio si Rusiji dovoljno razloga da ti
pomogne.“
Objema rukama protrljam lice kao da se stres može obrisati. „Pa to je i bila
svrha moje prijetnje.“ Pokažem prema puteljku, u smjeru brvnare. „Volkov je
i dalje u crnom šatoru, razgovara sa svojima. Nadam se da su ozbiljno shvatili
moju poruku.“
„Pod uvjetom da je riječ o Rusiji“, podsjeti me ona. „To ne možemo sa
sigurnošću znati. Kako je Kina reagirala na vojne vježbe u Japanu?“
U Japanu smo izveli više-manje isto što i u Europi, zrakoplovne vježbe i
nuklearnu simulaciju.
„Peking nije bio osobito sretan“, kažem. „Moj ministar obrane ponovio im
je istu priču. Da testiramo novu tehnologiju koja će biti neovisna o našim
kontinentalnim sustavima. Nije spomenuo virus, ali ako Kina stoji iza njega,
shvatili su.“
„Njih vjerojatno brine što o tome misli Pjongjang.“
Da, može se očekivati kako će nas i sjevernokorejski diktator zasuti
vatrenom retorikom.
Noya me uhvati za ruku. „Ako ti je to ikakva utjeha, ni ja ne bih postupila
drugačije. Učvrstio si svoju obrambenu moć, cijelom svijetu dao si to do
znanja, dao ultimatum Volkovu i okupio najbolje umove da zajedno zaustave
virus.“
„Nemaš pojma koliko mi je to utješno“, kažem dok krećemo puteljkom
prema brvnari.
„Onda imaj povjerenja u taj plan“, kaže.
Stižemo do crnoga šatora u stražnjem dvorištu, gdje pripadnici ruskog
osiguranja i dalje stoje u stavu „pozor“. A onda zakorače unatrag, nakon što iz
šatora iziđe premijer Volkov, popravlja kravatu i glavom daje znak svojim
ljudima.
„Ode li sada“, prošapćem Noyi, „dobit ćemo odgovor na svoje pitanje.“
 „Izmislit će nešto. Reći će da odlazi u znak protesta zbog vaših vojnih
vježbi nadomak njihove granice.“
Istina. Ali ionako je svejedno što će reći. Odu li Rusi sada, nakon što sam
iznio prijetnju, nema sumnje da oni stoje iza svega.
Volkov se okrene i vidi da hoda prema njemu.
„Gospodine predsjedniče, gospođo premijerko.“ Sada prvi put vidi Noyu i
rukuje se s njom, ukočen i služben.
A onda pogleda u mene. Ne govorim ništa. On je na potezu.
„Predsjednik Cernokev uvjerava vas, gospodine predsjedniče, da je Rusija
spremna pomoći vam spriječiti aktivaciju ovoga strašnog virusa.“ Načini
kretnju u smjeru brvnare. „Hoćemo li unutra?“ kaže.
64.

P L A N B .
To je to. Njezin posljednji zadatak. Posljednje ubojstvo. I onda je završila s
tim, bit će bogata i slobodna da može podizati svoju nerođenu kćer negdje
daleko od svega ovoga. Njezina kći znat će što je to ljubav. Što je sreća. Rat i
nasilje bit će nešto o čemu će čitati samo u knjigama ili čuti na vijestima.
Pogleda na sat. Još malo i vrijeme je.
Škilji prema gore, u popodnevno sunce. Jutarnja mučnina prisutna je kao i
uvijek, otežana ljuljuškanjem čamca na jezeru, ali adrenalin je uspijeva
nadvladati. U ovom trenutku nema vremena za mučninu.
Pogleda preko ramena ostale članove tima na brodu, smiješne sa šeširima
na glavi i štapovima za pecanje. Drže se na distanci nakon što je ubila dvojicu
njihovih kompića. Baš je briga. Vjerojatno je da oni više i nemaju nikakvu
ulogu u ovoj misiji osim da je prevezu.
Možda će morati promijeniti stav o muškarcima. Studije govore da su djeca
koja imaju oba roditelja sretnija, zdravija, bolje prilagođena. Zato će se
možda udati. Teško je to zamisliti. Naprosto nikad nije osjećala potrebu za
muškarcem.
Seks? Za nju je seks cijena koju se mora platiti. Cijena koju je njezina
majka plaćala srpskim vojnicima da bi njoj i njezino dvoje djece dopustili da
ostanu u svom domu nakon što su im ubili oca, službeno zato što je kršćanka
a ne muslimanka kao njezin muž, ali u praksi zbog njezine ljepote i
spremnosti da, djece radi, iz noći u noć zadovoljava potrebe vojnika. Seks je
bio cijena koju je Bach plaćala za kruh i rižu koje je krala na tržnici, onih
večeri kada ne bi uspjela izbjeći zasjedu vojnika. Seks je bio cijena koju je
morala platiti da se približi Ranku, srpskom vojniku koji je pristao naučiti je
kako pucati na daljinu.
A bio je i cijena koju je morala platiti da bi imala vlastito dijete. Muškarac
s kojim je ostala u drugom stanju, Geoffrey, bio je dobar čovjek, svjesno ga je
izabrala za tu svrhu nakon pomnog proučavanja. Mozak: radiolog koji je
završio ovdje u Sjedinjenim Državama, na Yaleu. Glazbena nadarenost: svirao
je čelo. Sportske sklonosti: na fakultetu je igrao ragbi. Zgodan, dobro građen.
U njegovoj užoj obitelji nije bilo raka ni mentalnih bolesti. Roditelji su mu još
bili živi, u osamdesetima. Spavala je s njim najviše triput tjedno da bi mu
potencija bila što jača. Ostala je sve dok nije dobila pozitivne rezultate testa, a
onda otišla iz Melbournea, bez riječi. Nikad mu nije rekla svoje pravo ime.
„Vrijeme je“, kaže jedan od muškaraca, lupnuvši se po satu.
Bach naprti bocu s kisikom na leda. Na to doda drugu torbu. Na rame
prebaci Annu Magdalenu, svoj snajper, zaštićen u spremniku.
Stavlja masku, namjesti je i kimne ostatku tima pogledavši ih posljednji
put, svakog ponaosob. Kada ovo završi, zapita se hoće li je oni prebaciti do
točke za uzmak. Ili će je pokušati ubiti nakon što obavi misiju, kada im više
ne bude potrebna?
Vjerojatno ovo drugo. Time će se pozabaviti kada dode vrijeme.
Poleduške se spusti u jezero.
65.

U S O B I Z A K O M U N I K A C I J E razgovaram sa svojom ravnateljicom CIA-

je, Ericom Beatty. Danny za nju stalno govori da je sablasna, ne kao šalu na
račun toga što je cijeli život provela u Agenciji već zbog držanja koje
apsolutno ništa ne otkriva i tamnih krugova pod duboko usađenim očima.
Znam da je mnogo toga vidjela i prošla, rekao je jednom, i tko zna što su joj
Istočni Nijemci stvarno učinili u zatvoru, ali vrag neka me nosi, naprosto ne
mogu odagnati sliku nje kako u kotlu u svojoj licitarskoj kućici pripravlja
čarobne napitke.
Sablasna, da. Ali ona je moja sablast. A i zna više o Rusiji od ikoga
drugoga.
Također je jedna od šestero koji su možda provalili „Srednji vijek“.
„I što će on sada poduzeti, Erica?“
Kima glavom probavljajući sve što sam joj rekao. „Gospodine
predsjedniče, ovo nije Černokevljev stil“, kaže. „On jest nemilosrdan, da, ali
nije lakouman. Nema sumnje da bi rado nanio veliku štetu našoj zemlji, ali to
je prevelik rizik. Ako je Rusija upletena u ovo, on je svjestan toga da ćemo mi
uzvratiti svom silinom. Ne mislim da bi se upustio u takav rizik.“
„Ali, odgovorite mi na pitanje“, kažem. „Ako je on iza tog virusa i sada
vidi da smo obnovili svoju obrambenu sposobnost, što će učiniti?“
„Napustit će svoj plan“, kaže. „Sada je rizik za njega mnogo veći jer
koliko god bili paralizirani kod kuće, i dalje ga možemo napasti. Ali,
gospodine predsjedniče, ja na ovome ne vidim ruske otiske.“
Mobitel mi zazuji: C. Brock.
„Moram ići, Erica.“
„Jeste li blizu računala?“ upita Carolyn, nakon što sam se javio.
Trenutak kasnije, računalo mi je podijeljeno između Carolyn Brock u
Bijeloj kući i videa, u tom trenutku zamrznutoga na slici Tonyja Wintersa,
voditelja emisije Meet the Press, stručno počešljane kose, savršeno vezane
kravate, podignutih ruku i usta otvorenih u pola rečenice.
 „Završili su prije pola sata“, kaže Carolyn. „Sad će početi puštati isječke.
Repriza cijelog intervjua ide sutra ujutro.“
Kimnem. Video počne.
Winters, uhvaćen u pola rečenice: „… sinoćnjih izvještaja da je predsjednik
nestao a da ni njegovi savjetnici ne znaju gdje je. Gospodo potpredsjednice,
je li točno da je predsjednik nestao?“
Kathy kima kao da je očekivala to pitanje, ozbiljna izraza lica. Očekivao
bih malo podsmijeha, u smislu Kakvo je to smiješno pitanje. Ona podigne
ruku i spusti je kao sjekiru. „Tony, predsjednik danonoćno radi za građane
ove zemlje, da bi vratio radna mjesta, da zaštiti Ameriku, da bi srednja klasa
mogla steći porezne olakšice.“
„Ali, je li nestao?“
„lony…
„Znate li vi gdje je?“
Ona se uljudno nasmije. Napokon. „Tony, ja ne držim na oku predsjednika
Sjedinjenih Država. Mogu samo pretpostaviti da je cijelo vrijeme okružen
svojim savjetnicima i Tajnom službom.“
„Informacije govore da čak ni njegovi savjetnici ne znaju gdjeje.“
Ona rastvori ruke. „Nemam namjeru komentirati nagađanja.“
„Navodno je predsjednik otišao iz Washingtona kako bi pripremio
svjedočenje pred Posebnim odborom Zastupničkog doma. Neki pak tvrde kako
mu se opet pogoršalo krvno stanje i da je na liječenju.“
Potpredsjednica zavrti glavom.
„Evo sada“, kaže Carolyn. „Ovdje.“
„Tony“, kaže Kathy, „uvjerena sam da bi njegovi kritičari rado stvorili
dojam kako je predsjednik imao slom živaca, kako se sakrio ili u panici
pobjegao iz glavnoga grada. Ali nije tako. Bez obzira na to je li mi poznata
točna lokacija na kojoj se on sada nalazi, znam da u cijelosti drži konce vlade
u svojim rukama. I to je sve što mislim reći na tu temu.“
Video završi. Ja se zavalim u naslonjaču.
Carolyn bijesni. „Njegovi ‘kritičari’ rado bi stvorili dojam kako je imao
slom živaca i skriva se? Pobjegao u panici? Ta upravo je ona stvorila taj
dojam! Slom živaca? Je Tona to ozbiljno?“
„Zato ste me nazvali?“ pitam.
 „Taj isječak vrtjet će se cijeli dan. Svi će ga citirati. Nedjeljne novine stavit
će ga na sve naslovnice.“
„Baš me briga.“
„Nijedan od sinoćnjih izvještaja ne spominje nikakav slom živaca ni
bijeg…“
„Carrie.“
„Gospodine predsjedniče, ovo je smišljeno. Ona nije nova u poslu. Znala je
da ćejoj postaviti to pitanje. Imala je taj odgovor…“
„Carrie! Shvatio sam, dobro? Učinila je to namjerno. Zabila mi je nož u
leđa. Ogradila se od mene. Nije me briga! Čujete li me? Nije. Me. Briga!“
„Moramo se očitovati. To je problem.“
„U ovom trenutku postoji sam jedan problem, Carrie. Jeste li čuli? A taj
može svakog trena baciti našu zemlju na koljena. Imamo“, pogledam na sat,
tek je prošlo dva popodne, „desetak sati prije nego što završi ‘subota u
Americi’, a u bilo kojem času između sada i tada naša zemlja mogla bi se
pretvoriti u plamen. Stoga, koliko god cijenio vašu odanost, imajte na umu
ono što je bitno. Dobro?“
Carolyn ponikne glavom, shvaćajući. „Da, gospodine, ispričavam se. I žao
mi je što sam joj dopustila da ode iz operativnog centra. Nije me htjela
poslušati. Ipak nisam mogla tražiti od Tajne službe da je zadrži.“
Izdahnem, pokušavajući se primiriti. „To je njezina stvar, ne vaša.“
Ostavimo li politiku po strani, je li Kathyna nelojalnost bitna? Kathy je, na
kraju krajeva, jedna od šestero koje nisam prekrižio kao moguće sumnjivce.
Da sam sinoć poginuo, ona bi sada bila predsjednica.
„Carrie, pronađite je“, kažem. „Recite joj da želim da se vrati u operativni
centar u podrumu. Recite da ću je nazvati kada stigne onamo.“
66.

B A C H S E U S P I N J E na jetski, čvrsto drži ručke baš kao što bi se dijete

držalo za dasku za plivanje čineći prve plivačke zamahe. Samo što daske za
plivanje nisu opremljene mlaznim pogonom.
Pritisne zeleni gumb na lijevom držaču i usmjeri plovilo prema dolje,
zaronivši pod površinu jezera sve dok se ne nade na desetak metara ispod
površine. Pritisne gumb da poveća brzinu i sada se kreće deset kilometara na
sat kroz neprozirnu vodu. Mora prijeći popriličnu udaljenost. Nalazi se na
istočnoj strani goleme vodne mase.
„Čamac sa sjeverne strane“, iz slušalice u uhu javi se glas. „Skreni južno.
Ulijevo, skreni ulijevo.“
Vidi čamac na površini vode, ali ne prije svoga tima koji ima GPS i radare.
Skrene lijevo, probijajući se kroz mutnu zelenu vodu, između algi i riba.
GPS na komandnoj ploči pokazuje joj odredište kao pulsirajuću zelenu točku,
a broj ispod vrti se, pokazujući razdaljinu.
1800 m…
1500 m…
„Skijaš na vodi zdesna. Stani. Stani.“
Vidi da je iznad nje čamac, s desne strane propeler reže vodu, a iza njega
siječe je skijaš.
Ne staje. Dovoljno je duboko ispod njih. Pojača brzinu i projuri mimo,
ispod.
Morat će si nabaviti jednu od ovih igračaka.
1100 m…
Uspori vozilo. Na svom najdubljem mjestu jezero je pedesetak metara, ali
kako se približava obali, tlo se naglo diže a zadnje što joj treba jest da se
zaleti u tlo.
„Stani. Stani. Ostani dolje. Ostani dolje. Straža. Straža.“
Naglo zastane, devetstotinjak metara od obale i ne miče se u vodi, zamalo
izgubi ravnotežu dopustivši si da potone dublje u jezero. Netko iz osiguranja
– Tajna služba SAD-a ili Njemačke ili Izraela – sigurno je u šumi uz obalu, i
patrolira.
Ne može ih biti mnogo u tim šumama. Potrebno je na stotine ljudi da se
osigura više od tisuću jutara guste šume, a oni nemaju jako osiguranje.
Sinoć – razumljivo, agenti su prošli cijelo imanje, pročešljali ga prije nego
što je stigao predsjednik.
Ali sada si ne mogu dopustiti patroliranje šumom. Većina ljudi iz
osiguranja bit će oko brvnare ili u njoj, pokoji na molu i još neki u stražnjem
dvorištu, uz rub šume.
„Sve čisto“, napokon javi glas.
Pričeka minutu za svaki slučaj pa nastavi. Na tristo metara od obale ugasi
motor. Pusti tu zabavnu malu igračku da se sama digne i sada je na površini,
kao na dasci za surfanje, plovi prema obali. Pritajena je – onoliko pritajena
koliko može biti s bocom za kisik, snajperom i torbom vezanom na leđima –
pa pristaje na malenome pješčanom sprudu.
Skida ronilačku masku i udahne svjež zrak. Pogleda okolo i ne vidi nikoga.
Ovdje jezero zavija, tako da do njega ne dopire pogled s mola. Tajna služba
ne može je vidjeti.
Uspentra se na obalu i pronađe mjesto na kojemu će sakriti jet-ski i
ronilačku opremu. Čini to hitro, skida ronilačku opremu i navlači suhu
maskirnu odjeću iz torbe. Ručnikom briše kosu i pazi da na licu i vratu nema
kapi prije nego što počne nanositi maskirnu boju.
Izvadi snajper iz spremnika i prebaci ga preko ramena. Provjeri svoje drugo
oružje.
Sada je spremna za akciju. Sama, kako najviše voli, kao i uvijek.
67.

Š U M A P R U Ž A Bach odličan zaklon. Visoka, bujna stabla gustih krošnji

priječe pristup svjetlu, zbog čega je vidljivost mala, i to iz dva razloga – zbog
same tame, a i zbog pruga svjetlosti što se tek povremeno probiju kroz
krošnje izvodeći trikove s očima. Jedva da se išta uopće vidi.
U mislima se vrati na obronke Trebevića, kada je bila u bijegu, kada se
skrivala, nakon što je završilo, nakon što je okrenula ploču sa snajperistom
Rankom, crvenokosim srpskim vojnikom koji ju je iz sažaljenja ili zbog seksa
ili zbog oboje, naučio pucati.
„Evo, opet se previše koristiš rukama!“ govorio je Ranko dok su sjedili u
bombama razrušenom noćnom klubu koji je služio kao snajpersko gnijezdo u
planini. „Ne shvaćam te, curo. Jednog dana si u stanju pogoditi flašu piva na
panju sa stotinjak metara, a danas kao da si opet početnik? Ajde da ti još
jednom pokažem.“ Uzeo joj je pušku, postavio se u položaj. „Drž’ mirno,
ovako“, rekao je, a bile su mu to posljednje riječi prije nego što mu je zabila
kuhinjski nož u grlo.
Uzela je njegov snajper, s kojim je sada znala itekako dobro rukovati, i
prišla otvorenom prozoru noćnog kluba što je gledao dolje, na Sarajevo, pa
naciljala Rankove drugare, srpske vojnike na straži koji su joj prebili oca na
smrt i u grudi mu urezali križ, sve zbog zločina što je musliman. Pop-pop-
pop-pop-pop, štektala je puška i pokupila ih jednoga za drugim, jednoga za
drugim, a zadnji joj je sam došao na nišan jer je bacio oružje i potrčao prema
drveću.
Nakon toga se više od tjedan dana skrivala u planini, gladna, žedna i
promrzla, stalno u pokretu, bojeći se ostati na istom mjestu jer bila je
organizirana potjera za djevojkom koja je ubila šest srpskih vojnika, jednog
izbliza, a ostale sa stotinjak metara udaljenosti.
Sa zamotuljkom i snajperom na leđima oprezno se kreće naprijed; pri
svakom koraku prvo napipa kamo će stati, a onda prebaci težinu na stopalo.
Njoj zdesna nešto skoči i srce joj poskoči dok se laća priručnog oružja. Neka
životinjica, zec ili vjeverica, nestala je prije nego što je uspjela razabrati što
je. Pričeka da se adrenalin spusti.
 „Dva kilometra prema sjeveru“, kažu joj u uho.
Nastavlja oprezno, tiho prema naprijed. Instinkt joj govori neka pohita
prema svome cilju, ali sada je bitno zadržati disciplinu. Ne poznaje ovu šumu.
Nije imala prilike istražiti je, što bi inače učinila. Tlo je tamno i neravno,
slabo se vidi jer je zaraslo, a i nema svjetlosti, posvuda korijenje, granje i pitaj
boga što.
Stopalo naprijed, prebaci težinu, stani, oslušni. Stopalo naprijed, prebaci
težinu, stani, oslušni. Stopalo naprijed, prebaci težinu…
Neko kretanje.
Naprijed, iza drveta.
Životinja nije veća od velikog psa, gusta pepelnosiva krzna, duge uši joj
naćuljene, izdužena gubica i staklaste crne oči usmjerene prema njoj.
Ovdje navodno nema vukova. Kojot? Po svojoj prilici.
Kojot koji stoji između nje i njezina cilja.
Eno još jednog, podigao glavu, dolje niže, približno iste veličine.
I treći, nešto manji i tamniji, odvojio se od ostalih, prilazi Bach s lijeva, ne
skida pogled s nje, iz usta mu visi nešto mesnato.
Četvrti, njoj zdesna. Njih četvero u polukrugu, pretpostavlja da je to neka
formacija.
Formacija za obranu. Ili formacija za napad.
Ovo drugo, zaključi.
Osam staklastih očiju uperenih u nju.
Ona zakorači naprijed i začuje potmulo rezanje, vidi kako duga njuška prve
životinje podrhtava keseći zube – vjerojatno nazubljene očnjake – ali nije
dovoljno blizu da bi razabrala. Ostali, potaknuti vodom, čine isto, reže i
mumljaju.
Jesu li to kojoti? Oni se navodno boje ljudi.
Hrana, pomisli. Očito su blizu nekoj hrani ili se već goste, vjerojatno nešto
veliko i ukusno, trup kakvog jelena. Vjerojatno je smatraju prijetnjom za svoj
ručak.
Osim ako nju ne smatraju ručkom.
Nema vremena za ovo. Previše je riskantno i oduzet će joj previše vremena
ako sada promijeni smjer. Netko će se morati povući, ali to neće biti ona.
 Ne pomičući tijelo, poseže za svojim drugim oružjem, SIG Sauerom s
dugačkim prigušivačem.
Vođa čopora spušta glavu, rezanje postane glasnije, škljoca zubima prema
njoj.
Nacilja u uski prostor među njegovim očima. Zatim podesi cilj prema uhu,
okine jedanput, samo jedan prigušen pucanj.
Životinja zacvili i okrene se, u tren oka dade se u bijeg, ništa gore od rane
na vrhu uha. I ostali nestanu za njom.
Mogao je ispasti problem da su svi napali istodobno, iz različitih smjerova.
Sve bi ih poskidala, ali potrošila bi više municije, a vjerojatno bi bilo i više
buke.
Uvijek je najlakše gađati samo vođu.
Ako se iz povijesti išta može naučiti, onda je to da za ljude, od onih
najprimitivnijih do najciviliziranijih, vrijedi isto što i za životinje: većina ih
želi biti vođena.
Ukloni vođu i ostatak čopora hvata panika.
68.

„ B I L O B I B O L J E da ta ideja potekne od vas“, kažem kancelaru Richteru

dok vijećamo u prostoriji koju bih mogao nazvati dnevnom sobom brvnare.
„Ostali lideri Europske unije jako vas poštuju, gospodine kancelaru. To je
općepoznata stvar.“
„Da, shvaćam.“ Richter spušta šalicu kave na tanjurić, gleda kamo bije
odložio, želi dobiti na vremenu da razmisli. Nikad nije naodmet pomilovati
golemi ego kancelara s najdužim liderskim stažem u EU, ali, bez obzira na
moje laskanje, i najutjecajnijeg.
Na stranu to što ću, aktivira li se virus i bude li trebalo donijeti odluku o
ratu, iste takve telefonske pozive s više-manje istim molbama morati uputiti
vodama Francuske, Velike Britanije, Španjolske, Italije i ostalih zemalja
članica NATO-a.
Budemo li se morali pozvati na članak 5. Sjevernoatlantskoga ugovora i
krenuti u rat s Rusijom ili bilo kojom drugom zemljom koja stoji iza ovoga,
radije bih da inicijativa za to potekne od neke druge zemlje članice, a ne od
Sjedinjenih Država. Najbolje bi bilo da se dogodi kao u slučaju 11. rujna,
kada su tu inicijativu pokrenule sve članice NATO-a. Bilo bi bolje da to
izgleda kao samoinicijativno donesena odluka, a ne kao molba ranjene
supersile.
Ne odgovara mi odmah. Nisam to ni očekivao. Ipak, ovo je prvi put da
vidim kako Jürgen Richter ne zna što bi rekao.
U pozadini, u kutu, televizor bez prestanka emitira loše vijesti: problemi s
vodoopskrbom u Los Angelesu, moguća posljedica terorističkog upada;
Sjeverna Koreja prijeti novim balističkim raketnim testom nakon naših vojnih
vježbi u Japanu; građanski neredi u Hondurasu, gdje je pola predsjedničkog
kabineta podnijelo ostavku; daljnji razvoj događaja vezan za pokušaj atentata
na saudijskoga kralja. Ali glavna vijest, dakako, skorašnje je svjedočenje
predsjednika Sjedinjenih Država pred Posebnim odborom Doma te,
zahvaljujući mojoj potpredsjednici, pitanje je li predsjednik doživio „slom
živaca“ ili je „u panici pobjegao iz glavnoga grada“.
Mobitel mi zazuji – „FBI Liz“ – spašavajući kancelara neugodne šutnje.
„Ispričavam se“, kažem.
Lupkam po slušalici u svome uhu dok stojim u kuhinji s pogledom na
stražnje dvorište, na crni šator i zid nepreglednih stabala u pozadini. „Recite,
Liz“, kažem.
„Članovi skupine koje je Tajna služba usmrtila na mostu“, kaže
privremena predsjednica FBI-a, Elizabeth Greenfield. „Identificirali smo ih.”
„I?“
„Pripadaju grupi koja sebe naziva ‘Ratnici’. Plaćeni ubojice. Ima ih iz
cijeloga svijeta i borili su se po cijelomu svijetu. U Kolumbiji su služili
narkodilerima. Borili su se na strani pobunjenika u Sudanu, sve dok ih nije
unajmila vlada da promijene stranu. Borili su se i za tunisku vladu protiv
pobunjenika organiziranih od strane ISIL-a.“
„To smo i mislili. Ne pripadaju nikome. Nemoguće im je ući u trag.“
„Ali Ratnici ne rade besplatno. Oni su vojnici, ne ideolozi. Netko ih je
platio. A za nešto ovakvo, možete samo zamisliti, gospodine predsjedniče,
koliko su novca tražili.“
„U redu“, kažem. „Dobro. Slijedite put tog novca.“
„Upravo to pokušavamo, gospodine. To namje najbolji putokaz.“
„Nastavite tim smjerom, što brže možete“, kažem, dok se vrata što vode u
podrum otvaraju iza mene.
Ulaze Amerikanci iz našeg IT-tima, Devin Wittmer i Casey Alvarez, a za
njima miris cigareta. Koliko znam, oni ne puše, pa pretpostavljam da su to
Europljani.
Devin na sebi više nema sako. Košulja mu se mjestimice izvukla iz hlača,
rukavi zavrnuti. Lice mu jasno odaje znakove umora.
Ali na tom licu je osmijeh.
Iz Caseyna repa ponegdje visi poneki pramen. Skida naočale trlja oči, ali
uzlazna linija njezinih usnica obećava.
Osjetim kako mi u grudima nešto zaleprša.
„Locirali smo ga, gospodine predsjedniče“, kaže Devin. „Pro našli smo
virus.“
69.

Stopalo naprijed, prebaci težinu, stani i osluhni.

Stopalo naprijed, prebaci težinu, stani i osluhni.
Bilo je učinkovito dok je prekapala po sarajevskim tržnicama u potrazi za
hranom. Bilo je učinkovito dok se u planini skrivala od srpske vojske dok su
tragali za mladom Bosankom, napola muslimankom, koja je ubila šestoricu
njihovih.
Funkcioniralo je i tjedan dana nakon toga, kada je napokon smogla
hrabrosti da siđe s planine i odšulja se do svoje kuće.
Kuće spaljene do temelja. Bila je to dvokatnica, a sada su od nje ostali
samo prah i pepeo.
Pokraj kuće, majčino golo tijelo vezano za drvo, prerezana vrata.
Dva kilometra. Bach bi tu razdaljinu pretrčala za dvanaestak minuta čak i s
naprtnjačom na leđima. Prohodala bi je za dvadesetak. Ali na ovaj oprezan,
klipšući način treba joj gotovo četrdeset minuta.
Cijelim putem pred njom iskaču i bježe životinjice, čak i nekoliko jelenova
koji se ukoče kad im se približi, a onda nestanu u dva-tri skoka. Ali više nema
kojota, ili što li su već bili. Možda se proširila vijest da je bolje ne šaliti se s
djevojkom s puškom.
Nije se mnogo udaljila od istočne strane terena, dok se kreće prema sjeveru
držeći se obale jezera. Malo je vjerojatno da će patrola naići odande, prije će
doći iz smjera sjevera, juga ili zapada.
Stiže do drveta, najdebljega što ga je vidjela u ovoj šumi. Rekli su joj da je
osamnaest metara visoko i široko šezdeset centimetara. Visoko i tanko.
Ovdje će se dogoditi. Odavde će ga ubiti.
Iznad nje, drvo je olistalo, razgranalo se snažnim granama, lako je popeti
se. Ali na tlu nema ničega u što bi se uprla. Puna penjačka oprema –
dinamičko uže, bodljikave prijanjalke za stopala – sve bi to bilo prekrupno,
preteško za nošenje.
Iz torbe vadi konopac s petljom najednom kraju. Baci ga preko najniže
grane, dobra četiri metra iznad zemlje. Tek iz trećeg pokušaja uspijeva
prebaciti petlju preko grane. Nakon što se petlja spustila do nje, podigne
drugu stranu konopca.
Uhvativši je, provuče ravni kraj konopca kroz petlju. Polako povuče ravni
kraj, pazeći da ne zapne o grančice, i petlja se opet polako diže. Na grani se
dvije strane spoje u čvor.
Ponovno uprti torbu i snajper i primi se za konopac. Ovo mora izvesti brzo.
To je veliko opterećenje za granu, stoga što brže to bolje.
Udahne. Mučnina se povukla, ali umorna je do kostiju, iscrpljena, slaba.
Sanja o tome da se naspava, ispruži noge i zatvori oči.
Njezin tim je možda imao pravo kada su bili protiv toga da ide sama. Oni
su htjeli rasporediti desetak, dvanaestak ljudi u šumi. Ona ne bi imala ništa
protiv kada to ne bi povećalo rizik. Nije mogla znati koliko je izvidnica ovdje.
I njoj samoj bilo se teško probiti do odredišta bez nepredviđenih događaja.
Pomnoži to s dvanaest i dobivaš dvanaest različitih mogućnosti da te otkriju.
Dovoljna je samo jedna pogreška, samo jedna preglasna ili nespretna osoba i
cijela operacija propada.
Još jedanput se ogleda oko sebe, ne vidi ništa, ne čuje ništa.
Uspinje se po konopcu, napreduje polako, sav napor je u rukama, jedna
iznad druge, nogama je prikliještila uže.
Upravo se domogla grane kad je začuje.
Buku u daljini. To nije zvuk životinjica u bijegu. Niti potmulo rezanje ili
prodoran lavež grabežljivca.
To su ljudski glasovi što se približavaju.
Prvo čuje smijeh, a onda živahno čavrljanje prigušeno razdaljinom.
Treba li se spustiti i ukloniti rezervno oružje? Konopac bi i dalje bio vidljiv,
dok visi s grane.
Glasovi se približavaju. Još smijeha.
Pomiče stopala s konopca i upre se o drvo da uhvati ravnotežu, osjeća kako
grana podrhtava. Ostane li sasvim mirna, možda je ne primijete. Pokret
privlači pogled više od ičega, više od boje i zvuka.
Ipak, pukne li grana, taj zvuk neće proći nezamijećen.
Sasvim se primirila, što nije nimalo lako ovako viseći u zraku, ruke su joj
napete, znoj joj se slijeva u oči.
Sada ih vidi, dvojicu, približavaju se između stabala sa zapadne strane, u
rukama im poluautomatske puške, glasovi su im sve čujniji.
Desnom rukom pusti konopac i posegne za pištoljem. Ne može zauvijek
visjeti ovako. Grana neće izdržati. A kad-tad i ova jedna ruka kojom se drži,
popustit će. Uspijeva izvući pištolj.
Približavaju se, ne idu ravno prema njoj – više u smjeru jugoistoka – ali sve
su bliže. Ako ona vidi njih, mogu i oni vidjeti nju.
Nastojeći prikriti pomicanje pištolja, drži ga tik uza se. Mora ih skinuti
obojicu prije nego što uspiju ispaliti metak, posegnuti za primopredajnicima.
A potom će razmišljati što dalje.
70.

P O G L E D A M N A S A T – gotovo tri popodne. Virus bi se mogao aktivirati

svakog trena, a najkasnije devet sati od sada. A moji ljudi su ga pronašli.
„Dakle, majstorski, je l’ tako?“ Kažem Devinu i Casey. „Pronašli ste ga!“
„Da, gospodine, majstorski je prava riječ.“ Casey popravi naočale na hrbatu
nosa. „Zahvaljujući Augieju. Sami ga nikad ne bismo locirali. Dva tjedna smo
pokušavali. Isprobali sve. Čak smo ručno pretraživali, pokretali
prilagođene…“
„Ali sad ste ga pronašli.“
„Da.“ Ona kimne. „Dakle to je prvi korak.“
„A koji je drugi korak?“
„Neutralizirati ga. Nije da baš možemo samo pritisnuti delete pa će nestati.
A učinimo li nešto krivo, eh – to je kao bomba. Ako je ne deaktivirate kako
treba, eksplodira.“
„Dobro, u redu“, kažem. „Dakle…“
Devin nastavi: „Zato pokušavamo napraviti repliku tog virusa na drugim
računalima.“
„Augie to zna?“
„Augie je bio haker, gospodine, nemojte to zaboraviti. Nina je ta koja je
pisala kodove. Zapravo, najviše su nam pomogli Rusi.“
Osvrnem se i spustim glas. „Pomažu li nam oni stvarno ili se samo prave?
Možda vas navode na krivi put.“
„Pazimo na to“, kaže Casey. „Ali ne čini se kao da nas vode u krivom
smjeru. Rekli su nam stvari koje poduzimaju a o kojima mi nismo imali
pojma. Izgleda kako su dobili upute da učine sve što je u njihovoj moći da
nam pomognu.“
Kimnem. U svakom slučaju, na to sam ciljao. Ne mogu znati je li to
istinski.
„Ali oni nisu napisali taj kod“, dodaje. „Taj virus stvorila je Nina – prije tri
godine, tako kaže Augie. Napredniji je od ičega što smo dosad vidjeli.
Zapravo je zapanjujući.“
„Možemo joj dati posthumnu nagradu za najbolju kibernetičku teroristicu,
kada se ovo okonča, vrijedi? Recite mi što slijedi. Stvorit ćete repliku virusa,
a onda zaključiti kako ga neutralizirati? Kao simulacija ratne igrice?“
„Da, gospodine.“
„Imate sve što vam treba?“
„Mislim da ovdje imamo dovoljno laptopa, gospodine. A u Pentagonu ih je
na tisuće, za ostatak tima.“
Dao sam da se ovamo dopremi stotinu računala, upravo u tu svrhu. Još ih je
pet stotina pod nadzorom Straže Mornaričkog pješaštva u zračnoj luci, ni pet
kilometara odavde.
„A vode, kave, hrane… svega ostalog?“ Zadnje što mi treba je da ovi
stručnjaci fizički klonu. Već su ionako pod prevelikim mentalnim pritiskom.
„Cigareta?“ kažem, neodređeno mahnuvši u smjeru zadaha u zraku.
„Da, imamo svega. Rusi i Nijemci puše ko lokomotive.“
„Dolje uopće nema zraka.“ Devin napravi grimasu. „Barem smo ih uspjeli
natjerati da puše u praonici rublja. Tamo se može otvoriti prozor.“
„Tamo… tamo se otvara prozor?“
„Da, u praonici…“
„Tajna služba zaključala je sve prozore“, kažem i sine mi da to ne znači
kako ih netko nije mogao otključati iznutra.
Krenem u podrum, Devin i Casey za mnom.
„Gospodine predsjedniče?“ Alex viče za mnom, prateći me.
Stignem do dna stuba i skrenem u njihovu ratnu sobu, koračam brzo, u
ušima mi zvoni, a u misli dolaze riječi upozorenja moje liječnice.
Ratna soba krcata je radnim stolovima i laptopima, ima ih posvuda, a tu je i
velika bijela ploča. Da nema sigurnosne kamere u kutu, izgledala bi kao svaka
obična učionica. Ovdje se nalazi šestero ljudi – po dva Rusa, Nijemca i
Izraelca, čavrljaju dok otvaraju laptope ili tipkaju po tastaturama. Augie nije
među njima.
„Pogledaj u praonicu, Alex“, kažem. Čujem ga kako se kreće iza mene.
Čujem i njegove riječi, dvije prostorije dalje. „Zašto je ovaj prozor otvoren?“
Alexu treba samo minuta da preleti cijeli podrum, uključujući i sobu koju
sam namijenio za komunikacije. Znam odgovor i prije nego što mi ga kaže.
„Nema ga, gospodine predsjedniče. Augie je nestao.“
71.

D V O J I C A P R I P A D N I K A osiguranja, tamnoputi i snažni, kose podšišane do

tjemena, četvrtastih vilica i krupnih tijela. Očito je smiješno ono što jedan
drugom govore na njemačkome, približavajući se sve bliže. Prestat će se
smijati ako ijedan od njih dvojice što koračaju prema jugoistoku okrene glavu
ulijevo.
Njezina glava tek je nekoliko centimetara od grane nad njom, visi jednom
rukom držeći se za uže i osjeća da je snaga izdaje. Trepne da otjera znoj iz
očiju a ruka joj počne divlje drhtati. A čuje i kako grana za čiji se izolirani dio
objesila svom svojom težinom, počinje popuštati, uporno cvileći.
Naprtnjaču i odjeću je kamuflirala, lice i vrat prebojila zelenom bojom
kako bi se uklopila u borovinu oko sebe, ali počne li ta grana popuštati, igra je
završena.
Odluči li pucati, mora hitro obaviti stvar, dva brza hica. I, što onda? Mogla
bi im uzeti primopredajnike, ali ostatku ekipe ne bi trebalo dugo da shvate
kako su im dvojica stražara nestala. Ne bi imala drugog izbora već opozvati
misiju.
Opozvati. Nikad nije odustala od posla ili pretrpjela neuspjeh. Mogla bi to
učiniti sada, da, i vjerojatno očekivati odmazdu onih koji su je unajmili. Ali
nije u tome problem – ne boji se ona odmazde. Dvaput u prošlosti, nakon što
je uspješno obavila posao, oni koji su je unajmili pokušali su je ubiti kako bi
uništili sve dokaze, a evo je, još je živa; oni koji su bili poslani da je
likvidiraju – nisu.
Problem je sada Dalila, kako će joj se zvati kći – prema njezinoj majci.
Dalila neće odrasti s tim teretom. Neće znati čime joj se bavila mati. Neće
živjeti u strahu. Neće iskusiti stravu tako golemu i dugotrajnu da ti se uvuče
pod kožu, nikada te ne napušta, mijenja boju svemu što dode nakon toga.
Muškarci nakratko prolaze mimo linije njezina pogleda, nestaju iza drveta s
kojega visi. Kada iziđu s druge strane, bit će posve izložena, jedva desetak
metara iznad njih. Pogleda li tada ijedan ulijevo, u smjeru istoka, nema šanse
da je ne primijeti.
Sada ih ponovno vidi, ali s druge strane.
 I zaustavljaju se. Onaj bliže njoj ima madež na obrazu i unakaženo uho
koje kao da je tijekom godina primilo popriličan broj udaraca. Otpije iz boce s
vodom, Adamova jabučica poskakuje mu na neizbrijanu vratu. Drugi, niži,
stoji u sjeni šume, džepnu svjetiljku uperio je prema gore, pretražuje stabla,
pretražuje tlo.
Samo ne gledaj ulijevo.
Ali pogledat će, naravno. A više nema ni vremena. Ne može još dugo
izdržati ovako.
Grana proštenje žešćim cviležom.
Onaj prvi spusti bocu s vodom, digne pogled, zatim se okrene ulijevo,
prema njoj…
Bach je već uperila pištolj u njega, ravno među oči…
Iz oba se prijamnika istodobno oglasi zvučno kreštanje, nešto na
njemačkome, očito im javljaju da je nešto pošlo po krivu.
Oba posegnu za primopredajnikom za svojim pašom. Izmijene nekoliko
riječi i okreću se, trče prema sjeveru, jure natrag u smjeru brvnare.
Što li se dogodilo? Ne zna, nije ju briga.
Sada više nema ni vremena ni snage, i Bach prinese pištolj ustima, zubima
obuhvati dugački prigušivač. Desna joj je ruka sada slobodna pa zamahne i
uhvati se za najdeblji dio grane, najbliži deblu. Zatim pomakne lijevu s
konopca pa se i njome uhvati za granu, točno toliko brzo da ne padne.
Zastenjavši previše glasno, sada joj je posve svejedno i ne mari za posljedice,
prikupi posljednje ostatke snage i povuče se gore, zaderavši se licem o granu.
Nogama se upre o deblo i penje se kao da hoda, sve dok lijevu nogu ne uspije
prebaciti preko grane.
To svakako nije najskladnija kretnja koju je ikad izvela, ali napokon je u
uspravnom položaju, zajahala je granu, zamalo ostavši bez naprtnjače i
snajpera. Izdahne, obriše čelo klisko od znoja, kvragu i s tom kamuflažom.
Dopusti si minutu predaha. Glasno broji do šezdeset, uspijeva vratiti pištolj u
futrolu, ne obazire se na bol u ruci, stišava disanje.
Odveže čvor i povuče slobodan kraj konopca prema gore. Ovije ga oko
vrata jer u ovom trenutku ne može dosegnuti naprtnjaču.
Ne namjerava na ovoj grani više provesti ni minutu, iako sad sjedi na
njezinu najdebljem dijelu.
Uspravi se, nogama uprta o deblo, posegne za drugom granom i počne se
penjati. Kada stigne do vrha, pronaći će sigurnu promatračnicu i biti u
savršenom položaju da obavi posao nezamijećena.
73.

„ K A U B O J J E N E S T A O. Ponavljam, kauboj je nestao. Treba pretražiti

šumu. Alfa timovi ostaju u bazi.“
Alex Trimble ugasi primopredajnik i pogleda prema meni. „Gospodine
predsjedniče, oprostite. Ovo je bila moja greška.“
Ja sam zapravo bio taj koji je htio lako osiguranje kako bi ovaj sastanak
ostao u tajnosti. Nije nam bilo druge. A ono osiguranja što ga imamo
usredotočilo se na nadgledanje onih što ulaze u brvnaru. Nismo ni pomišljali
da bi itko htio izići.
„Samo ga pronađite, Alex.“
Na putu prema stubama, prolazim pokraj Devina i Casey, blijedih kao da su
oni nešto skrivili. Oboje širom otvorenih usta, pokušavaju pronaći riječi.
„Riješite problem“, kažem, pokazujući natrag, prema ratnoj sobi. „Otkrijte
kako uništiti taj virus. Samo je to važno. Hajde.“
Alex i ja krenemo stubama i zastanemo u kuhinji, zagledavši se kroz prozor
okrenut prema jugu, u prostrano stražnje dvorište i šumu iza njega, kojoj kao
da nema kraja. Alex daje uputstva preko primopredajnika, ali ostat će uz
mene. Agenti su se uskomešali, većina ih kreće u šumu, u potragu za
Augiejem, samo nekolicina njih – Alfa tim – ostaje osiguravati vanjski rub
naše baze.
Nije mi jasno kako se dokopao šume a da to nitko nije primijetio. Ali znam
da, ako jest tamo, našem malom timu agenata neće biti lako pronaći ga.
I još važnije: zašto je uopće pobjegao?
„Alex“, kažem, htijući mu prenijeti svoje misli, „trebali bismo…“ Ali
prekine me buka iz smjera šume koju je lako prepoznati čak i odavde, iz
brvnare.
Stektanje automatskog oružja.
73.

„ G O S P O D I N E P R E D S J E D N I Č E !“
Ne obazirući se na Alexa, jurnem niz stube pa u šumu, neravnim terenom,
skrenem između stabala.
„Gospodine predsjedniče, molim vas!“
Probijam se mračnim terenom zaklonjenim visokim krošnjama, čujem
povike ljudi pred sobom.
„Dopustite barem da idem ispred vas“, viče Alex i propustim ga. Drži
automat u pripravnosti, dok glavom zvjera lijevo-desno.
Stigavši do čistine, vidimo Augieja gdje sjedi na zemlji, naslonjen o stablo,
s rukom na grudima. Iznad njega deblo raskoljeno mecima, jedva da je išta
ostalo od njega. Dvojica ruskih agenata stoje s automatskim puškama uz bok
dok im Jacobson drži prodiku, ispruženim prstom parajući zrak.
Ugledavši nas, prestane i okrene se, dlanom nam pokazujući da stanemo.
„Dobro smo. Svi su dobro.“ Još jedanput osine pogledom Ruse, a onda krene
prema nama.
„Naši drugovi iz Ruske Federacije prvi su ga ugledali“, objašnjava.
„Otvorili su vatru. Kažu da su ga samo htjeli upozoriti.“
„Upozoriti? Kome je trebala paljba upozorenja?“
Krenem prema Rusima pokazujući natrag prema brvnari. „Idite u brvnaru!
Izlazite iz moje šume!“
Jacobson im nešto kaže, riječ-dvije, na ruskome. Nepopustljiva izraza lica,
oni kimnu, okrenu se, odlaze.
„Hvala Bogu što sam se našao u blizini“, kaže Jacobson. „Ja sam im rekao
da prekinu vatru.“
„Hvala Bogu što ste se našli u blizini… hoćete reći da su ga Rusi htjeli
ubiti?“ pitam.
Jacobson razmišlja, otpuhuje kroz nos. Digne ruke u zrak. „Ruska
nacionalna garda, oni su navodno najbolje što Rusija ima. Da su ga htjeli
ubiti, bio bi mrtav.“
Predsjednik Cernokev nedavno je ustrojio nove snage unutarnje sigurnosti,
odgovorne izravno njemu. Priča se da je njegova Nacionalna garda najbolja
od najboljih.
„Jeste li sigurni?“ pitam.
„Nisam uopće siguran, gospodine.“
Prođem između agenata Tajne službe i priđem Augieju. Cučnem do njega.
„Koji ti je vrag došao, Augie?“
Usnice mu drhte, grudi se još nadimaju od dahtanja, oči su mu razrogačene,
neusmjerene.
„Oni…“ U grlu mu zapne jecaj. Proguta slinu. „Htjeli su me ubiti.“
Pogledam stablo iznad njega. Dovoljan je letimičan pogled da se vidi kako
su metci što su se zabili u deblo na visini od oko metar i pol iznad zemlje.
Meni to ne izgleda kao „paljba upozorenja“. Ali pretpostavljam da to ovisi o
tome gdje je stajao.
„Zašto si pobjegao, Augie?“
Nemoćno zavrti glavom i pogled mu odluta. „Ja… ja to ne mogu zaustaviti.
Ne mogu biti tamo kad… kad…“
„Bojiš se? Je l’ to?“
Augie, gotovo poslušno, dok mu tijelo još drhti, kimne.
Je li riječ samo o tome? Strah, grižnja savjesti, previše emocija?
Ili mi je nešto u vezi s Augiejem promaklo?
„Ustani.“ Uhvatim ga za ruku i prisilim ga da ustane. „Sada nije trenutak da
budeš uplašen, Augie. Hajmo nas dvoje u brvnaru, porazgovarati.“
74.

B A C H S E N A P O K O N domogne dobrog položaja kakav je tražila, visoko

gore u bijelim borovima, ruke i leda bole je od penjanja s naprtnjačom i
snajperom na leđima. Iz slušalica u ušima dopire izvedba Wilhelma
Friedemanna Herzoga, ona njegova razigrana interpretacija Violinskog
koncerta u E molu, prije tri godine u Budimpešti.
Kroz borove se pruža jasan pogled na brvnaru u daljini i teren prema jugu.
Grane uz samo deblo dovoljno su čvrste da mogu izdržati njezinu težinu.
Zajaši jednu i stavi spremnik preda se. Otvori ga otiskom prsta i vadi Annu
Magdalenu, sklopi je za manje od dvije minute, usput pogledavajući kroz
granje.
Vidi straže što patroliraju terenom, naoružane ljude.
Crni šator.
Četiri muškarca stubama se penju na trijem, kreću se hitro…
Grozničavo namješta ciljnik. Nema vremena načiniti postolje, postaviti
snajper na njega i zauzeti položaj, umjesto toga digne ga na rame i promatra
kroz ciljnik. Nije idealno, a imat će priliku za samo jedan pucanj prije nego
što otkrije svoj položaj i ovaj pakleni plan, zato ne smije pogriješiti…
Prelazi ciljnikom s jednoga na drugoga dok se približavaju vratima brvnare.
Krupan, tamnokos čovjek, u uhu slušalica.
Niži, mršaviji, u uhu slušalica.
Predsjednik, između te dvojice, nestaje u brvnari.
Za njim ide neki omanji čovjek, krhak, zamršene tamne kose…
Je li to on?
Je li ovo on?
Da.
Jedna sekunda za odluku.
Da puca?
75.

U H V A T I M A U G I E J A za ruku i povučem ga u brvnaru. Alex i Jacobson idu

za nama, ulaze i zatvore vrata.
Povučem ga u dnevnu sobu i posjednem na kauč. „Donesite mu vode“,
kažem Alexu.
Augie sjedi na kauču, i dalje izgleda ošamućeno i izvan sebe. „Ovo nije…
ono što je ona htjela“, prošapće. „Ona ne bi… htjela ovo.“
Alex se vrati s čašom vode. Ispružim ruku. „Dajte mi“, kažem.
Pridem Augieju i pljusnem mu vodu u lice, smočivši mu kosu i košulju. On
ostane zaprepašten, protrese glavom, uspravi se.
Nagnem se nad njim. „Jesi li otvoren sa mnom, mali? Imaš jako mnogo
putra na glavi.“
„Ja… ja…“ Podigne pogled prema meni, drugačije nego prije, uplašen je,
ne samo zbog onoga što se zbiva nego i od mene.
„Alex“, kažem. „Pokažite snimke iz ratne sobe.“
„U redu, gospodine.“ Alex iz džepa vadi mobitel i uključi ga prije nego što
mi ga pruži. To su snimke uživo što ih šalje nadzorna kamera unutar ratne
sobe, gdje je Casey na telefonu, Devin za računalom, ostali računalni geniji
rade za svojim laptopima i crtaju na ploči.
„Pogledaj ovo, Augie. Je li itko od ovih ljudi odustao? Ne. Prestravljeni su,
svi do jednoga, ali ne odustaju. Dovraga, tko je locirao virus nego ti. Upravo
si ti izveo nešto što mojim najboljim ljudima nije uspjelo puna dva tjedna.“
Zatvara oči i kima. „Žao mi je!“
Trknem ga u cipele da ga malo podbodem. „Pogledaj me, Augie. Pogledaj
me!“ Pogleda me.
„Pričaj mi o Nini. Rekao si da ovo nije ono što je ona željela. Što si htio
reći? Nije željela uništiti Ameriku?“
Augie vrti glavom, oborena pogleda. „Nina je bila umorna od bježanja.
Rekla je da već predugo bježi.“
 „Od gruzijske vlade?“
„Da. Gruzijska obavještajna služba bila joj je za petama. Jednom su je
zamalo ubili u Uzbekistanu.“
„Dobro, u redu – bila je umorna od bježanja. Što je željela? Živjeti u
Americi?“
U džepu mi zazuji mobitel. Izvučem ga. To je Liz Greenfield. Odbijem
poziv i tutnem mobitel natrag u džep.
„Željela se vratiti kući“, kaže Augie.
„U Republiku Gruziju? Gdje je tražena zbog ratnih zločina?“
„Nadala se da… biste joj vi mogli pomoći u tom smislu.“
„Željela je da ja interveniram? Da od Gruzije zatražim amnestiju za nju?
Kao uslugu Sjedinjenim Državama?“
Augie kima. „Zar ne mislite da bi Gruzija to i učinila u ovakvim
okolnostima? Da je Amerika u opasnosti, a ona je njezin saveznik – i to onaj
kojemu bi američko prijateljstvo moglo dobro doći s obzirom na to da ima
Ruse na granici – zar ne mislite da bi vam Gruzija ispunila tu molbu?“
Vjerojatno i bi. Da sam ih čvrsto pritisnuo, da sam jasno objasnio situaciju
– da, smislili bismo nešto.
„Želim samo nešto raščistiti“, kažem. „Nina je pomogla Sulimanu
Cindoruku dizajnirati ovaj virus?“
„Da.“
„Ali nije joj bila namjera njime uništiti Ameriku?“
On zastane. „Morate shvatiti Sulija“, kaže. „Način na koji on radi. Nina je
stvorila fantastičan virus. Razorni prikriveni brisač. Ja sam radio, kako biste
vi rekli, u drugom segmentu poslovanja.“
„Ti si bio haker.“
„Da. Moj posao bio je infiltrirati se u američki sustav i raširiti virus što
dalje i što šire moguće. Ali naši poslovi bili su… odijeljeni, kako biste vi
rekli.“
Mislim da sada shvaćam. „Ona je dizajnirala izvanredan virus, ali nije
mnogo razmišljala o tome čemu bi on mogao poslužiti. A ti si proširio taj
virus američkim serverima ne znajući točno u koju svrhu.“
„Upravo tako, da.“ Kimne. Čini se da se smiruje. „Ne želim nas prikazati
kao nevinašca. Nina je bila svjesna destruktivne prirode virusa, očito. Ali nije
znala u kojoj će mjeri biti proširen. Nije znala da će se proširiti svuda po
Sjedinjenim Državama kako bi uništio živote stotina milijuna ljudi. A ja…“
On skrene pogledom. „Suli mi je rekao da je to što šijem napredni oblik
špijunskoga softvera. Da će ga prodati najboljem ponuđaču kako bi financirao
naše ostale poslove.“ Slegne ramenima. „Kada smo shvatili što smo učinili,
nismo mogli tek tako sjediti i čekati.“
„I zato je Nina došla ovamo zaustaviti virus“, kažem. „U zamjenu za to da
joj ja pomognem ishoditi amnestiju.“
On ponovno kimne. „Nadali smo se da ćete pristati. Ali nismo mogli
unaprijed znati kako ćete reagirati. Sinovi džihada u prošlosti su već
prouzročili smrt mnogih Amerikanaca. A Sjedinjene Države sigurno nisu bile
zemlja koju bismo mogli smatrati saveznikom. I zato je ona inzistirala na
tome da se prvo nade s vama nasamo.“
„Da vidi kako ću reagirati.“
„Da vidi hoćete li joj dopustiti da napusti Bijelu kuću. Umjesto da je
uhitite, mučite ili što biste već mogli učiniti.“
Ovo zvuči istinito. Odmah mi se bilo učinilo kao neka proba.
„Ja sam bio protiv toga da ona ide sama u Bijelu kuću“, kaže. „Ali nije se
dala odgovoriti. Kad smo se našli u Sjedinjenim Državama, ona je već bila
razradila plan.“
„Čekaj.“ Dodirnem mu ruku. „Kad ste se našli u Sjedinjenim Državama?
Što to znači? Niste sve vrijeme bili zajedno?“
„Oh, ne.“ Kaže. „Ne, ne. Onoga dana kad smo poslali onaj ku-kuc na vaš
server u Pentagonu?“
Bila je to subota, 28. travnja. Nikad neću zaboraviti trenutak kada sam prvi
put čuo za to. Nalazio sam se u Bruxellesu, na prvom dijelu svoje europske
turneje. Nazvali su me u predsjednički apartman. Nikad nisam čuo svoga
ministra obrane tako uznemirena.
„Toga dana Nina i ja ostavili smo Sulimana u Alžiru. Međutim, razdvojili
smo se. Mislili smo da je tako sigurnije. Ona je stigla u Sjedinjene Države
preko Kanade. Ja sam došao preko Meksika. Planirali smo naći se u srijedu u
Baltimoreu, u Marylandu.“
„U srijedu – ovu sada srijedu? Prije tri dana?“
„Da. U srijedu u podne, pokraj spomenika Edgaru Allanu Poeu na
Sveučilištu Baltimore. Dovoljno blizu Washingtonu a opet ne preblizu,
logično mjesto u koje se ljudi naše dobi mogu uklopiti, i čvrsta točka koju
smo oboje mogli lako pronaći.“
 „I tamo ti je Nina izložila plan.“
„Da. Ali tada je već bila sigurna da je plan izvediv. Namjeravala je posjetiti
Bijelu kuću u petak navečer, sama, da vidi kako ćete reagirati. Zatim ste se
trebali naći sa mnom na bejzbolskom stadionu – što je također bio test, da vidi
hoćete li uopće doći. A dođete li, tada je bilo na meni da prosudim možemo li
vam vjerovati. Kada ste se pojavili na stadionu, znao sam da ste prošli Ninin
test.“
„A onda sam prošao i tvoj.“
„Da“, kaže. „Ako ni zbog čega drugoga, onda zato što sam povukao pištolj
na predsjednika Sjedinjenih Država a nitko se nije smjesta pojavio da me
upuca ili uhiti – tada sam znao da nam vjerujete i da ćete surađivati s nama.“
Vrtim glavom. „I tada si kontaktirao Ninu?“
„Poslao sam joj poruku. Čekala je moj signal da s kombijem dođe pred
stadion.“
Kako smo blizu bili, tamo u tom trenutku.
Augieju se ote nešto poput smijeha. „To je trebao biti presudan trenutak“,
kaže, potišteno gledajući u daljinu. „Svi troje. Ja bih locirao virus, vi biste
kontaktirali gruzijsku vladu, a ona bi zaustavila virus.“
Umjesto toga, netko je zaustavio Ninu.
„Vratit ću se natrag na posao, gospodine predsjedniče.“ Rukama se odgurne
od kauča. „Žao mi je zbog moje trenutačne…“
Gurnem ga natrag. „Nismo završili, Augie“, kažem. „Zanima me tko je bio
Ninin izvor. Zanima me tko je izdajica u Bijeloj kući.“
76.

O S T A N E M N A G N U T nad Augiejem, samo što mu ne guram jako svjetlo u

lice. „Rekao si da je do trenutka kada si se našao s njom u Baltimoreu, prije
tri dana, ona već imala jasan plan.“ Kimne.
„Zašto? Što se dogodilo između vašeg rastanka u Alžiru i trenutka kada ste
se ponovno našli u Baltimoreu? Što je poduzela? Gdje je bila?“
„To ja ne znam.“
„Ovo ti ne drži vodu, Augie.“
„Molim? Vodu?“
Još više mu se unesem u lice, nosovi nam se skoro dotiču. „Meni to ne
zvuči istinito. Vas dvoje ste se voljeli. Vjerovali ste jedno drugome. Bili ste
potrebni jedno drugome.“
„Bilo nam je potrebno da svatko drži svoje informacije za sebe“, ponovi.
„Radi naše vlastite zaštite. Ona ne bi znala pronaći virus, a ja ga ne bih znao
deaktivirati. Na taj smo način oboje bili vama potrebni.“
„Što ti je rekla o svom izvoru?“
„Na to sam pitanje odgovorio više no jednom…“
„Odgovori ponovno.“ Zgrabim ga za rame. „I ne zaboravi da su životi
stotina milijuna ljudi…“
„Nije mi rekla!“ zaurla iz svega glasa, nabijen emocijama. „Rekla mi je da
moram samo znati kodnu riječ ‘Srednji vijek’, a ja sam je pitao odakle to zna,
na što mi je odgovorila da nije važno odakle, da je bolje da ne znam, da smo
na taj način oboje sigurniji.“
Zurim u njega, ništa ne govorim, promatram mu lice.
„Jesam li sumnjao u to da je u vezi s nekom njuškom iz Washington? Jasno
da jesam. Nisam imbecil. Ali to me umirivalo, a ne uznemirivalo. To je
značilo da imamo veće šanse za uspjeh. Imao sam povjerenja u nju. Bila je
najpametnija osoba koju sam ikad…“
Zagrcne se, ne uspijeva završiti rečenicu. Mobitel mi zazuji. Ponovno „FBI
Liz“. Ne mogu je opet odbiti.
Položim mu ruku na rame. „Želiš li odati poštovanje sjećanju na nju,
Augie? Onda učini sve što je u tvojoj moći da zaustaviš taj virus. Hajde.
Smjesta.“
On duboko udahne i odgurne se o kauč. „Hoću“, kaže.
Nakon što je Augie otišao, prislonim mobitel na uho. „Da, Liz.“
„Gospodinepredsjedniče“, kaže. „Mobiteli uNininu kombiju.“
„Da. Dva, niste li tako rekli?“
„Da, jedan je bio uz nju, a drugi smo našli u dnu prtljažnika.“
„Dobro…“
„Gospodine, onaj što smo ga pronašli skrivena straga u kombiju… još
nismo uspjeli ući u njega. Ali mobitel koji joj je bio u džepu – napokon smo
provalili šifru. Ima jedna poruka, poslana s druge strane oceana, koja je
osobito zanimljiva. Trebalo nam je dugo da joj pronađemo izvor, jer poslana
je tako da joj se zametne trag preko tri kontinenta…“
„Liz, Liz“, kažem. „Prijeđite na ono bitno.“
„Mislimo da smo ga pronašli, gospodine“, kaže. „Mislimo da smo pronašli
Sulimana Cindoruka.“
Zastane mi dah.
Druga prilika, nakon Alžira.
„Gospodine predsjedniče?“
„Želim ga živa“, kažem.
77.

P O T P R E D S J E D N I C A Katherine Brandt sjedi mirno, spuštena pogleda,

sluša. Čak i preko računalnoga ekrana koji se povremeno zamućuje a slika na
trenutke skače, izgleda spremna za nastup, upadljivo našminkana još od
gostovanja u emisiji Meet the Press, odjevena u elegantan crveni kostim i
bijelu bluzu.
„To zvuči gotovo…’‘Podigne pogled prema meni.
„Neshvatljivo“, kažem. „Da. Mnogo je gore nego što smo mislili. Uspjeli
smo zaštititi vojsku, ali ostali segmenti federalne vlade i privatni sektor…
šteta će biti neprocjenjiva.“
„A Los Angeles… je mamac.“
Zavrtim glavom. „To je moja pretpostavka. Pametan plan. Žele da naši
najbolji računalni stručnjaci budu na drugom kraju zemlje pokušavajući
riješiti problem u postrojenju za pročišćavanje vode. A onda, kad se virus
aktivira, bit ćemo u svakom smislu odsječeni od njih – bez interneta, bez
telefona, bez zrakoplova i vlakova. Naši najbolji ljudi zapeli na Zapadnoj
obali, tisućama kilometara daleko.“
„A ja tek sada saznajem što se događa u zemlji i što poduzimate u vezi
toga, iako sam potpredsjednica Sjedinjenih Država. Zato što mi ne vjerujete.
Jedna sam od onih šestero kojima ne vjerujete.“
Slika nije dovoljno jasna da bih mogao procijeniti kako je reagirala na sve
ovo. Nije osobito dobro saznati da vaš šef, vrhovni zapovjednik, misli da ste
možda izdajica.
„Gospodine predsjedniče, zar zaista mislite da bih ja učinila takvo što?“
„Kathy, u milijun godina ne bi mi palo na pamet da itko od vas bi. Ni za
vas ni za Sama, ni za Brendana ili Roda, Dominicka ili Ericu. Ali jedno od
vas to je učinilo.“
I to je to. Sam Haber iz Domovinske sigurnosti. Brendan Mohan, savjetnik
za nacionalnu sigurnost. Rodrigo Sanchez, načelnik Združenog stožera.
Ministar obrane Dominick Dayton. I ravnateljica CIA-je Erica Beatty. Plus
potpredsjednica. Moj krug šestorke, svi pod sumnjom.
 Katherine Brandt šuti, držanje joj je i dalje službeno, ali izgubila se u
mislima.
Ulazi Alex i pruži mi poruku od Devina. Nije dobro.
Kada se ponovno okrenem prema Kathy, čini se kao da mi nešto želi reći.
Više-manje znam što će to biti.
„Gospodine predsjedniče“, kaže, „ako nemam vaše povjerenje, jedino što
mogu učiniti jest ponuditi vam svoju ostavku.“
78.

U R A Č U N A L N O J R A T N O J sobi, Devin podigne pogled i ugleda me.

Lupne Casey po ramenu, potom ostavljajući ostale – svi sa slušalicama na
ušima ili tipkaju po tipkovnicama – da bi razgovarali sa mnom. Odbačeni
laptopi naslagani su uza zid. Na bijeloj ploči nažvrljane razne riječi, imena,
šifre: PETYA i NYETNA, SHAMOON i SCHNEIER ALG., DOD.
Prostorija vonja na kavu, duhan i znoj. Da sam raspoložen za šalu, ponudio
bih se da otvorim prozor.
Casey pokaže rukom prema kutu, gdje je zid obrubljen laptopima, kutije
jedna na drugoj tako visoko da gotovo dosežu sigurnosnu kameru što virka na
nas sa stropa.
„Svi uništeni“, kaže. „Nema što nismo pokušali. Ništa ne može ubiti taj
virus.“
„Dosad sedamdeset računala?“
„Više-manje“, kaže. „A za svaki koji mi isprobamo ovdje, ostatak tima u
Pentagonu isproba tri ili četiri. Još malo i uništili smo gotovo tristo računala.“
„S računala je sve… izbrisano?“
„Sve“, kaže Devin. „Čim ga pokušamo razoružati, virus brisač se aktivira.
Ti laptopi sada vrijede koliko i hrpa cigle.“ Uzdahne. „Možete li nam nabaviti
još petsto?“
Okrenem se prema Alexu i ponovim taj zahtjev. Marinci će nam ih dobaviti
na vrijeme. „Je li pet stotina dovoljno?“ pitam.
Casey se jetko nasmije. „Nemamo pet stotina načina da zaustavimo tu
stvar. Već smo isprobali sve što znamo.“
„Od Augieja nikakve pomoći?“
„Oh, on je izvrstan“, kaže Devin. „Kako li ga je samo zakopao u računalo?
Nikad nisam vidio išta slično. Ali kada ga treba onesposobiti? To nije njegova
specijalnost.“
Pogledam na sat. „Četiri su sata, ljudi. Postanite kreativni.“
„Da, gospodine.“
„Trebate li išta drugo od mene?“
Casey kaže: „Ima li izgleda da uhvatite Sulimana i dovučete ga ovamo?“
Potapšam je po ruci, ali ništa ne odgovaram.
Radimo na tome, to ne kažem.
79.

V R A T I M S E U svoju sobu za komunikacije, gdje nalazim potpredsjednicu

Katherine Brandt, spuštena pogleda, zgurenu. Prije nego što sam prekinuo
razgovor, izgovorila je nešto što smatram važnim.
Vidjevši da sam ušao u sobu, uspravi se, držanje joj se ukruti.
„Nema sreće s tim virusom, zasad“, kažem, sjedajući. „Onaj tko ga je
stvorio vrhunski je šahist, a mi znamo igrati samo damu.“
„Gospodine predsjedniče“, kaže Kathy, „upravo sam vam ponudila svoju
ostavku.“
„Da, sjećam se“, kažem. „Sada nije trenutak za to, Kathy. Dvaput su
pokušali ubiti Augieja i mene. A ja nisam dobro, kao što sam vam upravo
objasnio.“
„Žao mi je što to čujem. Nisam znala da vam se bolest ponovno
aktivirala.“
„Nisam to nikome rekao. Ovo nije dobro vrijeme da naši prijatelji kao i
naši neprijatelji misle da je predsjednik načeta zdravlja.“
Ona kimne.
„Slušajte, Carolyn je sve vrijeme nekoliko katova iznad vas u Bijeloj kući.
Ona zna sve. Osim toga, sve smo stavili na papir. Da mi se nešto dogodilo,
Carolyn bi vam sve rekla u roku od nekoliko minuta. Uključujući i moje
različite planove o tome što treba poduzeti, ovisno o tome koliko je
neprobojan taj virus. Uključujući i vojne napade na Rusiju, Kinu, Sjevernu
Koreju – tko god stajao iza tog virusa. Plan u slučaju da će biti potrebno
proglasiti opsadno stanje, obustaviti habeas corpus, uvesti kontrolu cijena,
racioniranje kritične robe – i sve ostalo.“
„Ali, ako sam ja izdajnica, gospodine predsjedniče“, kaže, jedva u stanju
izreći tu riječ, „zašto biste imali povjerenja u mene da ću zaustaviti te ljude?
Ako sam s njima u dosluhu.“
„Kathy, imam li izbora? Ne mogu vas tek tako zamijeniti nekim novim. Što
sam trebao učiniti prije četiri dana kad sam čuo da je ta informacija procurila
od Nine mojoj kćeri? Zahtijevati da date ostavku? I što onda? Zamislite samo
koliko bi dugo trajalo da vas se zamijeni. Proces provjere, proces nominacije,
odobrenje obaju domova. Nisam imao toliko vremena. A u slučaju da vi odete
i taj položaj ostane upražnjen, razmislite tko je po službenoj proceduri prvi na
redu da ga zauzme.“
Ne odgovara i izbjegava moj pogled. Aluzija na predsjednika Doma,
Lestera Rhodesa, očito joj nije ugodna.
„I što je još važnije, Kathy – nisam mogao biti siguran da je riječ o vama.
Nisam mogao biti siguran ni za koga od vas. Istina, mogao sam otpustiti svih
šestero, tek toliko da budem siguran da sam se riješio krtice. Samo zato da
budem siguran. Ali u tom slučaju praktički bih izgubio cijeli svoj tim za
nacionalnu sigurnost u trenutku kada mi je on najpotrebniji.“
„Mogli ste nas podvrgnuti poligrafu“, kaže.
„Mogao sam. To je Carolyn predlagala. Da vas sve stavim na detektor
laži.“
„Ali niste.“
„Ne, nisam.“
„Zašto ne, gospodine?“
„Zbog elementa iznenađenja“, kažem. „Jedino što mi je išlo u prilog bilo je
to da sam ja znao kako postoji krtica, ali krtica nije znala da ja to znam. Da
vas sve poredam i pitam jeste li vi provalili informaciju o ‘Srednjem vijeku’,
otvorio bih karte. Tko god stajao iza ovoga, znao bi da znam. Bilo je
pametnije praviti se glup, da tako kažem.“
„I tako sam krenuo rješavati problem“, nastavljam. „Pozvao sam zamjenicu
ministra obrane i tražio da provjeri odvija li se obnova našeg vojnog sustava
prema svim pravilima. Za slučaj da je ministar Dayton izdajica. Tražio sam da
general Burke u Centralnom zapovjedništvu to isto provjeri u inozemstvu, za
slučaj da je admiral Sanchez izdajica.“
„Isaznali da se sve odvija kako treba.“
„Uglavnom. U dva tjedna nismo mogli sve u cijelosti obnoviti, ali u stanju
smo lansirati rakete, razmjestiti zračne i kopnene snage. Naše vojne vježbe
bile su uspješne.“
„Znači li to da ste Daytona i Sanchezaprekrižili na svojoj listi? Da ih je
sada samo četvero?“
„Kako to mislite, Kathy? Treba li ih prekrižiti?“
Časak razmišlja o tome. „Akoje koji od njih izdajica, ne bi išli tako daleko
da sabotiraju nešto štoje njihova izravna odgovornost. Mogu anonimno odati
kodnu riječ. Dati neprijatelju neke informacije. Ali ti specifični zadaci koji su
im povjereni – tu su izravno izloženi. To ne mogu zabrljati. Otkrili bi se. Onaj
tko se upustio u sve ovo nije uletio bez razmišljanja.“
„To i ja mislim“, kažem. „Zato ih nisam prekrižio s liste.“
Kathy nije lako sve ovo prihvatiti a i svjesna je da dok govorim o izdajici
nije isključeno kako mislim i na nju. Nikome ne bi bilo lako prihvatiti to. A s
druge strane, ni ona nije baš pozitivka u cijeloj priči.
Naposljetku kaže: „Gospodine predsjedniče, ako se izvučemo iz svega
ovoga…“
„Kada“, kažem. „Kada se izvučemo iz svega ovoga. Nema ‘ako’. ‘Ako’
uopće nije opcija.“
„Kada se izvučemo iz svega ovoga“, kaže, „upravom trenutku dat ću vam
pismenu ostavku pa vi učinite kako mislite da je najbolje. Ako nemate
povjerenja u mene, gospodine, ne znam kako vam mogu biti od koristi.“
„I tko je onda sljedeći u proceduri dolaska na taj položaj?“ kažem,
vraćajući se na ovu temu.
Ona zatrepće, ali na to nije teško dati odgovor. „Sasvim sigurno ne bih
otišla dok ne nađete zamjenu…“
„Ne želite čak ni izgovoriti njegovo ime, je l’ tako, Kathy? Ime svoga
prijatelja Lestera Rhodesa.“
„Ne znam bih liga baš nazvala prijateljem, gospodine.“
„Ne?“
„Sigurno ne. Ja… dodušejesam jutros naletjela na njega…“
„Nemojte“, kažem. „Možete lagati samoj sebi koliko god hoćete, Kathy.
Ali nemojte meni.“
Usta su joj još časak otvorena u potrazi za pravom riječju, ali onda ih
zatvori i potom ostanu tako, nepomična.
„Prvo što sam učinio prije četiri dana, kada sam saznao da je informacija
procurila“, kažem. „Prvo što sam učinio. Znate li što je to bilo?“
Vrti glavom, ali ne može se natjerati da nešto kaže.
„Stavio sam svakog od vas pod prismotru“, kaže.
Ona položi ruku na vrat. „Vi ste mene…“
„Svih šestero“, kažem. „Nalog Suda za sigurnosno-obavještajno
nadgledanje stranih službi. Ja sam osobno potpisao iskaz pod zakletvom za
svakog od vas. Ti suci nikad nisu vidjeli ništa slično. Liz Greenfield iz FBI-a
pustila je stvar u proceduru. Presretanje poruka, prisluškivanje, što već usto
ide.“
„Vi ste…“
„Poštedite me zgražanja. Vi biste učinili isto. I nemojte sjediti tamo praveći
se kako ste jutros na putu za doručak slučajno ‘naletjeli’ na Lestera Rhodesa.“
Nema što reći. Nema nikakvih argumenata u vezi s onime što je učinila.
Izgleda kao da bi se najradije zavukla u mišju rupu.
„Usredotočite se na problem“, kažem. „Zaboravite politiku. Zaboravite na
saslušanje sljedeći tjedan. Zaboravite na pitanje o tome tko će biti predsjednik
za mjesec dana. Naša zemlja suočena je s velikim problemom i jedino što je
važno jest riješiti ga.“
Kima, i dalje bez riječi.
„Dogodi li se meni što, vi preuzimate dužnost“, kažem. „Dakle, saberite se
i budite spremni.“
Ponovno kima, prvo polagano, a onda odlučnije. Ispravi se kao da je sve
ostalo odložila po strani i uhvatila novi smjer djelovanja.
„Carolyn će vam pokazati planove za slučaj nepredviđenih okolnosti. To je
samo za vaše oči. Ostat ćete u operativnom centru. Nećete moći komunicirati
ni sa kim osim s Carolyn i sa mnom. Jasno?“
„Da“, kaže. „Mogu li nešto reći?“
Uzdahnem. „Da.“
„Pošaljite me na poligraf“, kaže.
Lecnem se.
„Nema više elementa iznenađenja“, kaže. „Sve ste mi rekli. Podvrgnite me
detektoru laži i pitajte jesam lija provalila ‘Srednji vijek’. Pitajte me i za
Lestera Rhodesa, ako želite. Bilo što. Ali svakako me pitajte i to jesam li ikad
na ikoji način izdala svoju zemlju.“
Moram priznati da to nisam očekivao. „Pitajte me“, ponovi, „I reći ću
istinu.“
80.

U P R AV O J E 23:03 u Berlinu, u Njemačkoj. Četiri stvari zbivaju se

istodobno.
Prva: žena u dugačkom bijelom kaputu ulazi kroz prednja vrata stambene
višekatnice, u rukama joj je mnoštvo vrećica za šoping, poput glomaznih
privjesaka. Hoda ravno prema službeniku na recepciji. Ogleda se oko sebe i u
kutu otmjenoga, prostranog predvorja vidi kameru. Odloži vrećice i osmjehne
se službeniku. On traži identifikaciju, a ona rastvori novčanik i pokaže
značku.
„Ich bin Polizistin“, kaže, a osmijeh iščezne. „Ich brauche Ihre Hilfe
jetzt.“
Identificirajući se kao policajka. Govoreći mu da smjesta treba njegovu
pomoć.
Druga: veliki narančasti kamion za odvoz otpada na kojemu je ime
kompanije Berliner Stadtreinigungsbetriebe, staje uz istu zgradu, u smjeru
istoka, a vjetar s rijeke Spree kovitla se oko njega. Kada se vozilo zaustavi,
otvore se stražnja vrata. Dvanaest muškaraca, pripadnika KSK-a, Kommando
Spezialkrafte, njemačke elitne jedinice specijalaca, izlazi iz kamiona u
taktičkoj opremi – prsluci, kacige, teške čizme – naoružani kratkim
strojnicama MP5 ili, kako ih zovu, interventnim puškama. Zahvaljujući
službeniku na recepciji vrata obližnje stambene zgrade automatski se otvore, i
oni ulaze u zgradu.
Treća: helikopter obojen u bijelo s natpisom lokalne TV postaje, iako je to
zapravo tajni helikopter KSK-a sa smanjenom razinom buke, tiho lebdi nad
krovom iste zgrade. Četiri komandosa KSK-a, također u interventnoj odjeći,
iskaču iz helikoptera i spuštaju se desetak metara do krova, meko prizemljuju
i skidaju elastičnu užad s pojaseva.
Četvrta: Suliman Cindoruk smije se dok promatra svoj tim u apartmanu u
potkrovlju. Njegova četiri čovjeka – preostala četiri člana Sinova džihada, uz
njega. Još se oporavljaju od sinoćnjeg bančenja, posrću uokolo samo napola
odjeveni i nesigurni na nogama, mamurni. Otkako su se probudili, negdje oko
podneva, njihov radni učinak mogao bi se izraziti velikom nulom.
 Elmurod, kojemu se jarko ljubičasta majica napela od trbuha, sruši se na
kauč i daljinskim pali televizor. Mahmad, u zamrljanoj potkošulji i
boksericama, s kosom što strši na sve strane u sebe istače bocu vode. Hagan,
koji se zadnji probudio, nekako u pola popodneva, bez košulje, samo u
hlačama trenirke, žvače grožđe sa švedskog stola na kojemu je ostalo hrane
od sinoć. Levi, krakat i nezgrapan, samo u donjem rublju, koji je sinoć bez
sumnje izgubio nevinost, stavlja glavu na jastuk na kauču, na usnicama mu
lebdi lak osmijeh.
Suli zatvara oči i osjeća povjetarac na licu. Neki se žale na vjetrove što
pušu sa Spreea, osobito navečer, ali to je jedna od stvari u kojima on najviše
uživa. Jedna od stvari koje će mu najviše nedostajati.
Iz navike provjeri vatreno oružje pokraj sebe. Čini to gotovo svakoga sata u
danu. Pogleda je li spremnik napunjen. Napunjen, što znači da je u njemu
samo jedan metak.
81.

P E N J U S E S T U B A M A u taktički pravilnoj formaciji, svaki dio stubišta

osigurava jedan vojnik – izviđač – prije nego što ostatak tima krene dalje.
Posvuda ima slijepih kutaka. Prilika za zasjedu na svakom nivou. Njihov
kontakt na recepciji rekao im je da je stubište čisto, ali on zna samo ono što
kamere pokazuju.
Vođa tima 1, muškarac koji se zove Christoph, već je jedanaest godina s
KSK-om. Kada tim od dvanaest ljudi stigne na odmorište pred stanom u
luksuznom potkrovlju, on se primopredajnikom javlja zapovjedniku. „Tim 1 u
crvenom položaju“, kaže na njemačkom.
„Zadržite crveni položaj, tim 1“, javlja se zapovjednik sa svoga položaja u
vozilu, niže dolje uz ulicu.
Zapovjednik ove misije brigadni je general osobno, vođa KSK-a. Ovo je
prvi put, koliko Christoph zna, da najviše pozicionirani časnik KSK-a osobno
zapovijeda misijom. Ali ovo je i prvi put da je brigadni general dobio
telefonski poziv od samoga kancelara.
Cilj je Suliman Cindoruk, rekao je kancelar Richter brigadnom generalu.
Morate ga uhvatiti živa. Mora biti uhićen u takvom stanju da se može smjesta
podvrći ispitivanju.
Zato Christoph u rukama drži ARWEN, oružje za smirivanje nereda u
kojemu su neubojiti plastični meci, a u stanju je ispaliti cijeli spremnik od pet
patrona u četiri sekunde. Šestorica od dvanaestorice imaju ARWEN-e za
onesposobljavanje svojih meta. Ostala šestorica imaju standardne MP5 kratke
strojnice, pokaže li se nužnim pribjeći ubojitim mecima.
„Tim 2, status?“pita zapovjednik.
Tim 2, četiri muškarca na krovu: „Tim 2 u crvenom položaju.“ Dva vojnika
KSK-a spremna su spustiti se alpinističkim konopcima s krova na balkon.
Druga dvojica osiguravaju krov za slučaj pokušaja bijega.
Ali neće biti bijega, Christoph to zna. Ovaj tip je moj.
To će biti njegov bin Laden.
Kroz slušalicu čuje zapovjednika: „Tim 3, potvrdite broj i lokaciju ciljeva.“
 Tim 3 nalazi se u bešumnom helikopteru iznad njih koji s pomoću napredne
tehnologije detekcije topline otkriva broj ljudi na razini mansarde.
„Pet ciljeva, gospodine zapovjednice“, čuje se odgovor. „Četvorica u
stanu, svi u prednjoj sobi, plus jedan na terasi.“
„Pet ciljeva potvrđeno. Tim 1, pokret u žuti položaj.“
„Tim 1, pokret u žuti položaj.“ Christoph se okrene svojim ljudima i kimne.
Oni podignu oružje.
Christoph polako okrene bravu na vratima prema stubištu, a potom ih
povuče oprezno, ali žustro u navali adrenalina.
Predsoblje je prazno, tiho.
Kreću se polako, sva dvanaestorica čučeći, podignutih pušaka,
odmjeravajući svaki korak ne bi li udar stopala o tepih bio što nečujniji,
šuljaju se prema jedinim vratima s desne strane. Izoštrenih osjetila, Christoph
osjeća toplinu i energiju ljudi iza sebe, osjeća limunast miris tepiha, čuje teško
disanje iza svojih leda i nejasan zvuk smijeha u dnu hodnika.
Još osam metara. Šest metara. Adrenalin pred nastup šiklja mu žilama. Srce
žestoko tuče. Ali on sam smiren je, siguran…
Klik-klik-klik.
Tržne glavom ulijevo. Zvuk je jedva primjetan, ali jasan. Mala četvrtasta
kutija na zidu, termostat… Ne, nije termostat. „Sranje“, prosikće.
82.

S U L I M A N P R I P A L I cigaretu i baci pogled na mobitel. Na međunarodnom

planu ništa nova. Čini se da su zabrinuti zbog problema s opskrbom vode u
Los Angelesu. Jesu li Amerikanci nasjeli na taj mamac? pita se.
U stanu, Hagan dohvati srebrnu zdjelu sa stola i ispovraća se u nju.
Vjerojatno od onoga skupog šampanjca, zaključi Suli. Hagan je izvrstan pisac
kodova, ali alkohol mu nije jača strana…
Iz mobitela dopre piskutav zvuk koji može značiti samo jedno.
Upad. Senzor u hodniku.
Ruka mu instinktivno poleti prema pištolju, onom u kojemu je jedan jedini
metak.
Zakleo se samome sebi da ga neće uhvatiti živa, ne misli završiti u zatvoru
pa da ga ispituju, tuku, muče vodom, da ga svedu na život zvijeri. Radije će
otići pod vlastitim uvjetima, gurnuti pištolj pod bradu i povući okidač.
Ali uvijek je znao, uza sva obećanja samome sebi, da će to biti trenutak
istine. I uvijek se pitao hoće li imati hrabrosti ići do kraja.
83.

„ P R O VA L J E N I S M O ! “ prosikće Christoph. „Tim 1, prijeđi u zeleni

položaj.“
„Prijeđi u zeleni položaj, tim 1.“
Nema više potajnog šuljanja, ljudi nahrupe na vrata, rasporede se u dvije
grupe za napad, petorica sa svake strane i dvojica s razbijačem vrata
odostraga, spremni nasrnuti.
„Cilj na balkonu ušao je u stan“, kaže vođa tima 3, s helikoptera
opremljenog uređajem za termalno snimanje.
To je on, Christoph zna, psihički se pripremajući.
Razvale vrata u silovitom naletu. Ona prasnu iz šarki i svale se u stan poput
pomičnog mosta odsječena od lanca.
Vojnici koji su najbliže vratima, sa svake strane ubace bombe za
omamljivanje i hitro uzmaknu od praga. Sekundu kasnije uslijedi strahovit
udar od 180 decibela, praćen parajućom, zasljepljujućom svjetlošću.
Na pet sekundi, zatečeni stanari bit će slijepi, gluhi i bez ravnoteže.
Jedan, dva. Christoph prvi ulijeće kroz vrata, dok se bijela svjetlost
raščišćava i još se čuje zujanje zaostalo od zvučnoga udara.
„Ne miči! Ne miči se!“ viče na njemačkome dok drugi pripadnik tima isto
viče na turskome.
Pogledom pretraži sobu, glava mu se okreće kao na vijku.
Debeli tip u ljubičastoj košulji, napola skliznuo s kauča, oči mu zatvorene.
Nije taj.
Muškarac u potkošulji i boksericama tetura unatrag, čvrsto držeći bocu
vode i skljoka se na pod. Ništa.
Tip bez košulje, ošamućen na podu, zdjela voća rasuta mu po prsima. Ne.
Christoph se pomakne s druge strane kauča, gdje je muškarac odjeven
samo u donje rublje pao preko kauča i leži onesviješćen. Nije…
 A tamo, kraj kliznih staklenih balkonskih vrata, konačni cilj, leži potrbuške
na podu: mlada Azijka samo u grudnjaku i gaćicama, s izmučenim izrazom
lica.
„Samo pet ciljeva, tim 3?“ poviče on.
„Potvrđujem, vođo tima. Pet ciljeva.“
Christoph zakorači mimo Azijke koju je već savladao jedan od vojnika.
Otvara staklena vrata i u čučećem položaju ulazi na balkon, mašući svojim
oružjem za smirivanje nereda. Prazan.
„Ostatak stana je čist“, kaže mu njegov drugi zapovjednik dok Christoph
ulazi u dnevnu sobu, splasnula adrenalina, pogurenih ramena.
Ogleda se, poražen, dok vežu zarobljene i podižu ih na noge, još
ošamućene – ako su uopće pri svijesti.
A onda mu se pogled digne prema kutu sobe.
U kameru što ga promatra.
84.

„ G U T E N T A G “ , kaže Suliman, kratko salutirajući vojniku koji ga ne vidi.

Vojnik djeluje tako razočarano da se Suli gotovo sažali nad njim.
Zatim zatvara laptop dok mu prilazi konobar u taverni na otvorenom, na
rijeci Spree, dvadeset kilometara od mansarde.
„Još nešto večeras?“ pita konobar.
„Samo račun“, kaže Suliman. Mora krenuti dalje. Čeka ga dugo putovanje
brodom.
85.

U N U T A R C R N O G A šatora za komunikacije, kancelar Richter završava

telefonski razgovor. „Žao mi je, gospodine predsjedniče.“
„Nestao bez traga?“ pitam.
„Da. Ostali koji su uhvaćeni prilikom prepada kažu da je napustio stan prije
otprilike dva sata.“ Korak ispred nas, kao i obično. „Moram… moram
razmisliti“, kažem.
Razmaknem preklopce šatora i vratim se u brvnaru. Nadao sam se
pozitivnom ishodu, više nego što si to uopće mogu priznati. Ovo nam je bila
najbolja prilika. Osoba koja bi mogla zaustaviti virus.
Siđem u podrum, Alex Trimble za mnom. Čujem ih već iz hodnika, prije
nego što uopće udem u ratnu sobu.
Zastanem na vratima, ne miješam se. Računalni stručnjaci nagurali su se
oko mikrofona, očito razgovaraju s ostalima iz našeg interventnog tima u
Pentagonu.
„Kažem da bismo mogli invertirati slijed!“ govori Devin u telefon. „Ne
znate što znači invertirati, ha? Imate li negdje nekakav rječnik?“
Iz mikrofona: „Ali ‘WannaCry’ nije…“
„Ovo nije Wanna Cry, Jared! Ovo nije ucjenjivački softver. Ovo nema veze
s tim. Ovo nema veze ni sa jednim jebenim virusom koji sam ikad vidio.“
Devin hitne praznu bocu od vode na drugi kraj sobe.
„Devine, slušaj, hoću samo reći da stražnja vrata…“
Dok glas s druge strane nastavlja, Devin pogleda Casey. „On ne prestaje s
tim Wanna Cry. I meni dođe da zaplačem od toga.“
Casey korača amo-tamo. „Ovo ne vodi nikamo“, kaže.
Okrenem se i odem. Već su mi odgovorili na pitanje.
„Idem u sobu za komunikacije“, kažem Alexu. On me otprati do vrata, ali
ulazim sam.
Zatvorim vrata za sobom. Ugasim svjetlo.
 Spustim se na pod i čvrsto zatvorim oči, iako je već mračno.
Posegnem u džep, izvadim svoj rendžerski novčić i stanem recitirati.
„Javio sam se kao dragovoljac u Američke rendžere, potpuno svjestan
opasnosti profesije koju sam odabrao…“
Potpuno uništenje zemlje od tristo milijuna ljudi. Tristo milijuna ljudi,
uništenih, očajnih i prestravljenih, kojima je sve ukradeno – njihova sigurnost,
njihova ušteda, njihovi snovi – sve im je uništilo nekoliko računalnih genija.
„… moja zemlja očekuje od mene da napredujem dalje i brže i borim se
žešće od ijednoga drugog vojnika…“
„… ponijet ću više nego što je moj dio zadatka, što god to bilo, sto posto i
onda još…“
Stotine pokusnih računala, iskorišteno i beskorisno. Naši najbolji stručnjaci
nemaju pojma kako zaustaviti taj virus. Virus koji može napasti svakoga
trena, jedini čovjek koji ga je u stanju zaustaviti poigrava se s nama, s
udaljene lokacije promatrao je kako njemački specijalci upadaju u njegovo
potkrovlje.
„… porazit ću ih na bojištu…“
„Predaja nije rendžerska riječ.“
Možda nije, ali aktivira li se taj virus, neću imati izbora nego uvesti
najnedemokratskije mjere ne bih li spriječio ljude da se ubijaju zbog hrane,
čiste vode, zaklona.
Dogodi li se to, postat ćemo neprepoznatljivi. Više nećemo biti Sjedinjene
Američke Države, onakve kakve svi poznaju i zamišljaju. A da i ne govorim o
tome kako uza sve probleme na ulicama Amerike lako može izbiti rat, a
opasnost da on eskalira u nuklearni mnogo je veća nego ikada dosad, još od
vremena Kennedyja i Hruščova.
Moram razgovarati s još nekim osim sa samim sobom. Zgrabim telefon i
nazivam svoju sigurnu luku. Nakon što triput zazvoni, Danny Akers podiže
slušalicu.
„Gospodine predsjedniče“, kaže.
Već to što mu čujem glas popravi mi raspoloženje.
„Ne znam što ću, Danny. Imam osjećaj da sam uletio ravnu u zamku. Ne
vidim načina kako se izvući iz nje. Ovoga će nas puta možda slomiti. Nemam
odgovor.“
„Naći ćeš ga. Uvijek ga nadeš, uvijek dosad si ga našao.“
 „Ali, ovo je drugačije.“
„Sjeti se kada si sa Satnijom Bravo bio raspoređen u Pustinjsku oluju. Što
se dogodilo? Iako nisi bio profesionalni vojnik, postavili su te za desetnika
tako da možeš biti vođa tima nakon što je Donlin ranjen u Basri. Vjerojatno
najbrži uspon do vode tima u povijesti Satnije Bravo.“
„To je bilo nešto drugo.“
„Nisu te bez razloga unaprijedili, Jon. Osobito kad znaš da je bilo mnogo
onih koji su završili Vojnu akademiju. Zašto?“
„Ne znam. Ali to je bilo…“
„Ne seri, pročulo se čak dovde. Te priče putuju. Poručnik je rekao da kada
je Donlin pogođen, ti si pod neprijateljskom paljbom zauzeo njegov položaj.
Nazvao te ‘rođenim vodom koji nije izgubio glavu i pronašao je izlaz’. Imao
je pravo. Jonathane Lincolne Duncane – a ne govorim ovo zato što te volim –
ne postoji nitko koga bih u ovom času radije vidio na zapovjedničkom
mjestu.“
Bez obzira na to je li u pravu, vjerovao mu ja ili ne, u ovom trenutku zaista
jesam na zapovjedničkom mjestu. Vrijeme je da prestanem kukati i preuzmem
stvar u svoje ruke.
„Hvala, Danny.“ Ustanem. „Svašta ti pričaš, ali hvala ti.“
„Ne gubi glavu i pronađi izlaz, gospodine predsjedniče“, kaže.
86.

P R E K I N E M V E Z U i uključim svjetlo. Prije nego što izađem, stigne mi

drugi poziv. To je Carolyn.
„Gospodine predsjedniče, imam Liz na liniji.“
„Gospodine predsjedniče, primijenili smo poligraf na potpredsjednici“,
kaže Liz. „Rezultatisu neodređeni.“
„A to znači?“ pitam.
„To znači da ‘ne postoji mišljenje o obmani’, gospodine.“
„I što možemo iz toga zaključiti?“
„Pa, gospodine, da budem iskrena, to sam i očekivala. Pitanja smo sklepali
na brzinu, inače smo ih pažljivo sastavljali. A i razina stresa pod kojom je
ona, bila kriva ili nevina, golema je.“
I ja sam jednom prošao detektor laži. Iračani su me podvrgli. Postavili su
mi sva moguća pitanja o kretanju postrojbi, gdje su nam zalihe i municija.
Lagao sam sve u šesnaest, ali prošao sam. Zato što sam poznavao tehnike
mentalnog suprotstavljanja. Bio je to dio moje vojne obuke. Postoje načini da
čovjek pobijedi stroj.
„Hoćemo li joj honorirati to što se sama ponudila za poligraf?“ pitam.
„Ne, nećemo“, odgovara Carolyn. „Da nije prošla, pripisala bi to stresu i
postavila to isto pitanje – zašto bih se uopće ponudila za poligrafsko
testiranje ako sam znala da neću proći?“
„A osim toga“, dodaje Liz Greenfield, „znala je da ćemo prije ili kasnije
doći na ideju da nju i sve ostale podvrgnemo poligrafu. Tako da se
svojevoljno prijavila za nešto za što je znala da je u konačnici neće mimoići.“
To je točno. Kathy je dovoljno taktičar da je o svemu dobro razmislila.
Isuse, nema predaha.
„Carolyn“, kažem, „vrijeme je da se obave oni telefonski razgovori.“
87.

„ G O S P O D I N E P R E D S J E D N I Č E Vrhovnoga suda, volio bih da vam mogu

reći više“, kažem u telefon. „Jedino što vam u ovom trenutku mogu reći jest
kako je važno da članovi suda budu na sigurnome i nužno je da zadržim
otvoren komunikacijski kanal s vama.“
„Razumijem, gospodine predsjedniče“, kaže predsjednik Vrhovnoga suda
Sjedinjenih Država. „Svi smo na sigurnome. I svi se molimo za vas i za našu
zemlju.“
Telefonski razgovor s vodom senatske većine odvija se više-manje u istom
tonu, iz podzemnih bunkera u koje su prebačeni on i članovi njegova tima.
Lester Rhodes, instinktivno sumnjičav prema meni nakon što mu
podastrem onoliko koliko mi dopuštaju okolnosti, kaže: „Gospodine
predsjedniče, o kakvoj je prijetnji riječ?“
„To vam u ovom trenutku ne mogu reći, Lestere. Važno mi je samo to da vi
i vaš tim budete na sigurnome. Čim vam budem mogao reći više, učinit ću
to.“
Prekidam vezu prije nego što me uspije pitati što će biti sa saslušanjem
pred Posebnim odborom zakazanim za idući tjedan, što mu je bez sumnje na
pameti. Vjerojatno misli da pokušavam skrenuti pažnju nacije s onoga što mi
je on zakuhao. Tipu poput Lestera takvo što prvo pada na um. Mi smo u
stanju visoke pripravnosti, poduzimamo korake da se sačuva kontinuitet
vlade, a on je i dalje u jeftinim političkim smicalicama.
Vrativši se u sobu za komunikacije, stisnem tipku na laptopu i pozivam
Carolyn Brock.
„Gospodine predsjedniče“, kaže ona, „svi su na sigurnome u operativnom
centru.“
„Brendan Mohan?“ kažem, misleći na svoga savjetnika za nacionalnu
sigurnost. „Na sigurnome, da.“
„Rod Sanchez?“ načelnik Združenog stožera.
„Na sigurnome“, kaže Carolyn.
 „Dom Dayton?“ ministar obrane.
„Na sigurnome.“
„Erica Beatty?“
„Na sigurnome.“
„Sam Haber?“
„I on, gospodine.“
„I potpredsjednica.“ Moj krug šestorke.
Carolyn kaže: „Svi su na sigurnome u operativnom centru.“ Sačuvaj bistru
glavu i pronađi način.
„Pripremite ih za razgovor sa mnom kroz nekoliko minuta“, kažem.
87.

V R A Ć A M S E U ratnu sobu, gdje računalni stručnjaci još tragaju za

rješenjem. S onim relativno mladim licima, umornih, podlivenih očiju i
hitnjom u svemu što čine, mogli bi biti studenti što uče za završne ispite
koliko i eksperti za kibernetičku sigurnost koji se trude spasiti svijet.
„Stanite“, kažem. „Svi stanite.“
U prostoriji zavlada muk. Svi pogledi uprti su u mene. „Je li moguće“,
kažem, „da ste vi naprosto prepametni?“
„Prepametni, gospodine?“
„Da. Je li moguće da imate previše znanja i da očekujete nešto toliko
sofisticirano da uopće niste razmotrili jednostavno rješenje? Da možda ne
vidite šumu od drveća?“
Casey se osvrne prostorijom, podigne ruku. „U ovom času, otvorena
sam…“
„Pokažite mi“, kažem. „Htio bih ga vidjeti.“
„Virus?“
„Da, Casey, virus. Onaj koji će uništiti našu zemlju, ako niste sigurni na
koji mislim.“
Svi su na rubu, iscrpljeni, u prostoriji se osjeća očajanje.
„Oprostite, gospodine.“ Ona spusti glavu i pride laptopu. „Upotrijebit ću
pametni zaslon“, kaže i sada prvi put shvatim da je bijela ploča zapravo neka
vrsta računalne pametne ploče.
Pogledam preko, u pametni zaslon. Odjednom se pojavi poduži popis
datoteka. Casey skrola prema dolje dok ne klikne na jednu od njih.
„Evo ga“, kaže. „Vaš virus.“
Pogledam ga, a onda još jedanput, iznenađen:
Suliman.exe
„Kako skromno od njega“, kažem. „Nazvao je virus po sebi. To je datoteka
koju dva tjedna nismo mogli pronaći?“
 „Gospodine, izbjegavao je otkrivanje“, kaže Casey. „Nina ga je
programirala da zaobilazi bilježenje podataka, tako da bi zapravo nestao svaki
put kada bismo ga tražili.“
Zavrtim glavom. „Možete ga otvoriti? Otvara li se?“
„Da, gospodine. I za to nam je trebalo vremena.“ Upiše nešto u tipkovnicu
laptopa i na pametnom zaslonu pojavi se sadržaj virusa.
Ne znam što sam očekivao. Možda malo zeleno čudovište spremno
progutati podatke i podatkovne datoteke kao kakav pomahnitali Pac-Man.
Najobičnija zbrka. Šest redova simbola i slova – nekoliko znakova & i £,
velikih i malih slova, brojeva i znakova interpunkcije – koji nisu nalik ni na
što u bilo kojem pisanom jeziku.
„Je li to neki kodirani jezik koji bismo trebali razmrsiti?“
„Ne“, javlja se Augie. „Prikriven je. Nina je prikrila zloćudni kod tako da
ga se ne može iščitati ni rekonstruirati. Poanta je u tome da bude nečitljiv.“
„Ali vi ste ipak napravili repliku, nije li tako?“
„Pa jesmo, uglavnom“, kaže Augie. „Vi ovdje imate sjajne ljude, ali nismo
sigurni da smo uspjeli baš sve skinuti. Sasvim sigurno znamo da nismo uspjeli
ponovno kreirati mehanizam koji ga vremenski aktivira.“
Izdahnem, podbočim se i poniknem glavom.
„U redu, znači ne možete ga onesposobiti. Ubiti. Što već.“
Casey odgovara: „Upravo tako. Kada ga pokušamo onesposobiti ili
ukloniti, aktivira se.“
„Objasnite mi to ‘aktivira se’. To znači da izbriše sve podatke?“
„Proširi se po svim aktivnim datotekama“, objašnjava. „Nemoguće ih je
povratiti.“
„Znači, zapravo prebriše datoteku i onda je ponovno izbriše iz kanti za
smeće, kao moj Macintosh u devedesetima?“
Ona zavrne nosom. „Ne. Brisanje je nešto drugo. Kada je nešto izbrisano,
to je označeno kao izbrisano. Neaktivno je i postaje nedodijeljeni prostor koji
se u krajnjoj liniji može vratiti na staro mjesto kada kapacitet memorije…“
„Casey, za Boga miloga. Možete li govoriti normalnim jezikom?“
Ona pogurne debele naočale da bolje sjednu na hrbat nosa. „Zapravo
nevažno, gospodine. Htjela sam samo reći da kada korisnik izbriše datoteku,
ona ne nestaje smjesta i zauvijek. Računalo je označi kao izbrisanu, tako da se
u memoriji oslobodi to mjesto i ona nestaje iz aktivnih datoteka. Ali stručnjak
je može rekonstruirati. Ovaj se virus ne ponaša tako. Virus brisač ispisuje se
preko podataka. A to je trajno.“
„Pokažite mi“, ponovim. „Pokažite mi kako se virus ispisuje preko
podataka.“
„U redu. Napravili smo simulaciju za slučaj da vas bude zanimalo.“ Casey
izvede nekoliko radnji na računalu takvom brzinom da nisam uspio ni
pohvatati. „Evo jedne nasumično odabrane aktivne datoteke na ovom laptopu.
Vidite je ovdje? Sve redove, različita svojstva datoteke?“
Na pametnom zaslonu otvorio se prozor koji prikazuje svojstva jedne
datoteke. Niz horizontalnih redova koji se sastoje od brojki ili riječi.
„Sada ću vam pokazati istu datoteku nakon što se virus ispiše preko nje.“
Odjednom pametni zaslon pokazuju drugačiju sliku.
I opet sam bio zamislio nešto dramatično, ali konkretno vizualno iskustvo
posve je lišeno uzbudljivosti.
„Identično“, kažem, „osim što su zadnja tri retka zamijenjena nulama.“
„To je ono što se ispisalo preko njih. Nula. Kada jedanput nestanu, ne
možemo ih više rekonstruirati.“
Gomila nula. Ameriku će gomila nula pretvoriti u zemlju Trećeg svijeta.
„Ponovno mi pokažite virus“, kažem.
Ona ga vraća na zaslon, niz brojeva, simbola i slova.
„Znači, ova stvar napravi buuum! i sve samo tako nestane?“ pucnem
prstima.
„Ne baš“, kaže Casey. „Neki virusi brisači funkcioniraju na taj način. Ovaj
zahvaća datoteku po datoteku. Relativno je brz, ali sporiji od pucketanja
prstima. To je poput razlike između trenutačne smrti izazvane infarktom i
sporog umiranja od raka.“
„Koliko sporo je to sporo?“
„Možda, ne znam, dvadesetak minuta.“
Pronađi način.
„Ta stvar ima ugrađen vremenski okidač?“
„Možda. Ne znamo.“
„A koja je druga mogućnost?“
 „Da čeka zapovijed za aktivaciju. Da virusi u svim zaraženim uređajima
međusobno komuniciraju. Jedan od njih izdat će zapovijed za aktivaciju i svi
će se istodobno pokrenuti.“
Pogledam Augieja. „Koji od ta dva načina?“
On slegne ramenima. „Ne znam. Žao mi je. Nina mi nije rekla.“
„Pa, ne bismo li se mogli poigrati vremenom?“ pitam. „Ne bismo li mogli
promijeniti vrijeme na računalu tako da stavimo neku drugu godinu? Ako je
programiran da se aktivira danas, ne bismo li mogli vratiti sat i kalendar za
cijelo stoljeće? Tako da misli kako mora pričekati cijelo jedno stoljeće da se
aktivira? Hoću reći, kako virus dovraga može znati datum i godinu ako mu mi
damo drugačiji podatak?“
Augie zavrti glavom. „Nina ga sigurno nije vezala za sat na računalu“,
kaže. „To bi bilo previše neprecizno i previše podložno manipulaciji. Ili ima
centralnu kontrolu ili mu je dala određenu količinu vremena. Krenula bi od
željenog datuma i vremena, preračunala ga u sekunde i ugradila zapovijed da
se aktivira kroz određeni broj sekundi.“
„To je napravila prije tri godine?“
„Da, gospodine predsjedniče. Vrlo jednostavnim množenjem. Radilo bi se
o trilijunima sekundi, ali svejedno. I dalje je to samo matematika.“
Splasnem.
„Ako ne možete promijeniti vremenski okidač“, pitam, „kako ste ga uopće
aktivirali?“
„Pokušavali smo ga ukloniti ili onesposobiti“, kaže Devin. „I tada bi se
aktivirao. Ima funkciju okidača, kao da je miniran, koji prepoznaje
neprijateljsku aktivnost.“
„Nina nije očekivala da će biti otkriven“, kaže Augie. „I imala je pravo.
Nitko ga i nije otkrio. Ali ugradila je okidač za slučaj da bude otkriven.“
„U redu“, kažem, koracima mjereći prostoriju. „Pratite me. Promotrite sve
u široj slici. Široj, ali jednostavnoj.“
Svi kimnu, koncentrirajući se, kao da nastoje promijeniti smjer
razmišljanja. Ovi ljudi navikli su na složene probleme, na zagonetke, na
mentalno hvatanje u koštac s drugim stručnjacima.
„Možemo li… možemo li taj virus nekako staviti u karantenu? Gurnuti ga u
kutiju iz koje se ništa ne vidi?“
Augie vrti glavom prije nego što sam uopće završio rečenicu. „Ispisao bi se
po svim aktivnim datotekama, gospodine predsjedniče. Nema te ‘kutije’ koja
to može promijeniti.“
„Pokušali smo s tim, vjerujte mi“, kaže Casey. „S mnogo različitih verzija
te ideje. Ne možemo izolirati virus od ostalih datoteka.“
„Možemo li… bismo li naprosto mogli sve uređaje isključiti s interneta?“
Ona nakrivi glavu. „Možda. Moguće je da je riječ o distributivnom sustavu,
što znači da virusi komuniciraju između uređaja, kako smo rekli, pa će jedan
poslati ostalima zapovijed da se aktiviraju. Moguće je da je to tako namjestila.
Ako jest, onda da, isključimo li sve s interneta, zapovijed za aktivaciju neće
biti proslijeđena i virus se neće aktivirati.“
„Dobro. Dakle…“ Nagnem se naprijed.
„Gospodine, isključimo li sve s interneta, isključit ćemo sve s interneta.
Naredimo li svakom pružatelju internetskih usluga u ovoj zemlji da prestane s
radom…“
„Sve vezano za internet prestat će raditi.“
„Obavit ćemo posao umjesto njih, gospodine.“
„A učinit ćemo to i ne znajući hoće li uopće biti učinkovito, gospodine“,
dodaje Devin. „Koliko je nama poznato, svaki virus ima vlastiti interni
vremenski mehanizam, neovisan o internetu. Možda pojedinačni virusi uopće
ne komuniciraju međusobno. Ne znamo.“
„Dobro.“ U dvojbi kršim ruke. „Samo nastavite istraživati. Nastavite
razmišljati. Kako bi bilo da… što se događa s virusom brisačem nakon što je
izbrisao ono što je imao?“
David raširi ruke. „Nakon što obavi posao, računalo je neupotrebljivo.
Jednom kad se virus ispiše preko ključnih operativnih datoteka, računalo je
zauvijek neupotrebljivo.“
„Ali, što se događa s virusom?“
Casey slegne ramenima. „Što se događa sa stanicom raka nakon što tijelo
kojim se širila umre?“
„Drugim riječima, virus umire zajedno s računalom?“
„Ja…“ Casey pogleda Devina pa Augieja. „Sve umre.“
„A što bi bilo da se računalo sruši, ali vi instalirate novi operativni softver i
opet ga pokrenete? Bi li virus bio i dalje tamo, čekajući? Ili bi umro? Ili
barem zauvijek zaspao?“
Devin časak razmišlja. „Posve je svejedno, gospodine. One datoteke do
kojih vam je stalo već su prebrisane, zauvijek izgubljene.“
 „Bismo li mogli… pretpostavljam da ne možemo naprosto ugasiti sva svoja
računala i čekati da to vrijeme prođe?“
„Ne, gospodine.“
Malo se odmaknem i zagledam u sve troje, u Casey, Devina i Augieja.
„Vratite se svome poslu. Budite kreativni. Postavite stvari naglavačke.
Pronađite. Način.“
Izjurim iz sobe i zamalo naletim na Alexa koji je krenuo u sobu za
komunikacije.
Bit će ovo moja posljednja prilika. Moj spas u zadnji čas.
89.

M O J K R U G Š E S T O R K E, svi preda mnom na zaslonu računala. Jedan od to

šestero – Brendan Mohan, ravnatelj Agencije za nacionalnu sigurnost;
Rodrigo Sanchez, načelnik Združenog stožera; Dominick Dayton, ministar
obrane; Erica Beatty, ravnateljica CIA-je; Sam Haber, ministar Domovinske
sigurnosti i potpredsjednica Katherine Brandt – jedan od njih…
„Izdajica?“ kaže Sam Haber, prekinuvši tišinu.
„Morao je biti netko od vas“, kažem.
Ne mogu poreći da sam osjetio određenu dozu olakšanja, napokon to
ispljunuvši pred njih. Zadnjih nekoliko dana znao sam da netko iznutra
surađuje s našim neprijateljem. To je zasjenilo svaku moju razmjenu s ovom
grupom. Dobar je osjećaj napokon im otkriti istinu.
„Dakle, tako stoje stvari“, kažem. „O kome god da je riječ, ne znam zašto
je to učinio. Pretpostavljam zbog novca jer ne mogu vjerovati da ijedno od
vas koji ste posvetili život javnoj službi toliko mrzi ovu zemlju da želi vidjeti
kako nestaje u plamenu.
Možda ste ušli u to a da zapravo niste ni znali o čemu je riječ. Možda ste
mislili kako je to samo mala hakerska igrica. Krađa povjerljivih informacija
ili što slično. Niste shvatili da ćete nahuškati mračne sile na našu zemlju. A
kada ste shvatili, već je bilo prekasno. To bih mogao povjerovati. Mogu
povjerovati da vam nije bila namjera dovesti stvari dovde.“
Ovo što govorim zacijelo je istina. Ne mogu vjerovati da naša izdajica
zaista želi uništiti ovu zemlju. Možda su nju ili njega nečime ucijenili ili su
naprosto žrtve dobroga starog podmićivanja, ali naprosto ne mogu vjerovati
da je ijedno od ovih šestero agent strane vlade koja želi uništiti Sjedinjene
Države.
Ali čak i ako nisam u pravu, želim da izdajica misli kako je to moj način
gledanja. Želim njoj ili njemu otvoriti izlaz.
„Ali to je sada nevažno“, nastavljam. „Ono što je važno jest zaustaviti taj
virus prije nego što se aktivira i izazove kaos. Stoga ću učiniti nešto što nikad
nisam mislio da bih učinio.“
 Ne mogu vjerovati da to činim, ali nemam drugoga izbora.
„O kome god da je riječ, istupi li i pomogne mi zaustaviti virus, sve će mu
biti oprošteno.“
Govoreći to, pretražujem lica svih šestero, ali prozori u kojima se
pojavljuju premaleni su da bi se zamijetile tanane reakcije.
„O kome god da je riječ, ostalih petero svjedoci su onoga što sam upravo
rekao. Oslobodit ću vas svakog progona budete li surađivali sa mnom i
pomognete li mi zaustaviti virus te kažete tko stoji iza svega.“
„Ta će informacija ostati strogo povjerljiva. Vi ćete dati ostavku, smjesta
napustiti zemlju i nikad se više nećete vratiti. Nitko neće znati zašto ste otišli.
Ni što ste učinili. Ako ste primili novac od neprijatelja, možete ga zadržati.
Napustit ćete ovu zemlju i neće vam biti dopušten povratak. Ali imat ćete
slobodu. Što je vraški više nego što zaslužujete.
Ne javite li se, budite svjesni da se nećete izvući. Neću se smiriti dok ne
saznamo tko je odgovoran za ovo. Bit ćete gonjeni i osuđeni za krivična djela
koja uopće ne mogu pobrojiti. Jedno od njih bit će izdaja Sjedinjenih Država.
Bit ćete osuđeni na smrt.“
Uzmem zraka. „Dakle, tako stoje stvari“, kažem. „Možete odabrati
slobodu, i vjerojatno bogatstvo, i ono što ste učinili bit će potpuno zataškano.
Ili ćete ostati u sjećanju kao Ethel i Julius Rosenberg ili Robert Hanssen ove
generacije. Ovo je najlakša odluka koju ćete ikada morati donijeti.“
„Ponuda ističe za trideset minuta ili dok se virus ne aktivira, što god da se
dogodi prije“, kažem. „Donesite ispravnu odluku.“
Prekinem vezu i iziđem iz prostorije.
90.

S T O J I M U K U H I N J I koja preko stražnjeg dvorišta gleda na šumu. Vani se

svjetlost brzo povlači. Preostaje još sat, možda malo manje, možda malo više,
do zalaza sunca koje je već potonulo za stabla. „Subota u Americi“ potrajat će
još samo pet sati.
A prošlo je već jedanaest minuta i trideset sekundi otkako sam svom krugu
šestorke iznio svoju ponudu.
Noya Baram prilazi mi i stane uz mene. Uzima moju ruku, ovija svoje
koščate nježne prste oko mojih.
„Želio sam da mojom zemljom zavlada novi duh“, kažem. „Želio sam da se
zbližimo. Da stvorimo osjećaj kako smo u svemu tome zajedno. Ili da barem
krenemo u tom smjeru. Mislio sam da sam to u stanju. Zaista sam mislio da
jesam.“
„Još uvijek možeš“, kaže.
„Smatrat ću se sretnim ostanemo li uopće živi“, kažem. „Uspijemo li se
međusobno ne poubijati zbog štruce kruha ili nekoliko litara benzina.“
Naša će zemlja ovo preživjeti. Zaista vjerujem u to. Ali bacit će nas sve
unatrag. I silno ćemo propatiti.
„Što nisam poduzeo, Noya?“ pitam. „Što nisam učinio a trebao sam
učiniti?“
Ona izdahne, dugo i čujno. „Spremaš li se mobilizirati sve aktivne i
rezervne snage, bude li to nužno, za očuvanje reda?“
„Da.“
„Jesi li osigurao vodstvo ostala dva vladina ogranka?“
„Da.“
„Jesi li pripremio izvanredne mjere za stabilizaciju tržišta?“
„Već je izrađen nacrt“, kažem. „Ono što sam zapravo mislio, Noya, što je to
što ne činim da se ovo zaustavi?“
„Ah. Što čovjek čini kada zna da neprijatelj dolazi a on ga ne može
zaustaviti?“ Okrene se prema meni. „U povijesti je bilo mnogo svjetskih vođa
koji bi rado znali odgovor na to pitanje.“
„Ubroji me među njih.“
Pogleda me. „Što si učinio u Iraku kada ti je zrakoplov bio srušen?“
Zapravo helikopter – Crni jastreb u misiji pronalaženja i spašavanja
srušenoga pilota F-16, u blizini Basre. Od trenutka kad nam je iračka raketa
zemlja-zrak odnijela rep i vozilo se spiralno srušilo na zemlju nije moglo
proći više od pet, deset sekundi.
Slegnem ramenima. „Naprosto sam se molio za sebe i za svoju ekipu i
rekao samome sebi da neću odati nikakve informacije.“
To je ono što svima govorim. Samo Rachel i Danny znaju istinu.
Nekako sam ispao iz letjelice koja se rušila silovitom brzinom. Do dana
današnjeg sve je to samo kovitlac vrtložnog gibanja od kojega mi se dizao
želudac, dima i smrada goriva koji me gušio. A onda se pustinjski pijesak
podigao kako bi upio moje skvrčeno tvrdo prizemljenje, ali ono je ipak iz
mene istjeralo sav zrak.
Pijesak u očima, pijesak u ustima. Nisam se mogao ni pomaknuti. Nisam
ništa vidio. Ali mogao sam čuti. Čuo sam žustre povike pripadnika Iračke
republikanske garde dok mi se približavaju, dovikujući se međusobno na
svome jeziku, njihovi glasovi bivali su sve bliži.
Moje puške nigdje u blizini. Pokušao sam pomaknuti desnu ruku. Prebaciti
se na drugu stranu. Ali nisam je mogao dosegnuti. Pomoćno oružje bilo mi je
prikliješteno pod tijelom.
Uopće se nisam mogao pomaknuti. Ključna kost bila mi je smrskana, rame
dislocirano, ruka kao slomljeni komad igračke pod težinom moga tijela.
I stoga je najbolje što sam mogao učiniti – jedino što sam mogao učiniti
onako bespomoćan – bilo nepomično ležati i nadati se da kada Iračani stignu
po svoju nagradu, pomislit će da sam već… Čekaj.
Zgrabim Novinu ruku. Ona začuđeno poskoči. Bez ijedne riječi potrčim
dolje stubama, u ratnu sobu. Casey samo što ne skoči sa stolice kad me
ugleda, izraz moga lica. „Što?“ pita.
„Ne možemo ubiti tu stvar“, kažem. „I ne možemo popraviti štetu koju
ostavi za sobom.“
„locno…
„A da je pokušamo obmanuti?“ pitam. „Obmanuti…“
 „Rekli ste da kad izbrišete datoteke, one postanu neaktivne, je li tako?“
„Da.“
„A virus se ispisuje samo preko aktivnih datoteka, je li tako? To ste rekli.“
„Da. Dakle…“
„Dakle?“ pritrčim Casey i zgrabim je za ramena. „Kako bi bilo da se
pravimo da smo mrtvi?“ kažem.
91.

„ D A S E P R A V I M O da smo mrtvi“, ponovi Casey. „Da sami uništimo

podatke prije nego što ih uništi virus?“
„Ja samo polazim od onoga što ste mi vi rekli“, kažem. „Rekli ste da kada
se datoteke izbrišu, one zapravo nisu izbrisane. Samo su označene kao
izbrisane. Ne nestanu zauvijek, samo postanu neaktivne.“
Kima glavom.
„Također ste rekli da se virus ispisuje samo po aktivnim datotekama“,
nastavljam. „Dakle, neće se ispisati po onim neaktivnima koje su označene
kao obrisane.“
Augie, koji se približio pametnoj ploči, podigne prst. „Predlažete da
izbrišemo sve aktivne datoteke na kompjutoru.“
„Da“, kažem. „Kada dođe čas da se virus aktivira, otvorit će oči i vidjeti da
nema nijedne jedine aktivne datoteke za brisanje. To je kao da… pa recimo,
kao da je virus plaćeni ubojica čiji je posao ući u sobu i pobiti sve u njoj. Ali
kada uđe, svi su već mrtvi. Ili se barem njemu tako čini. I zato i ne izvlači
pištolj. Samo se okrene i ode, jer njegov posao je već obavljen.“
„Znači, označili bismo svaku aktivnu datoteku kao izbrisanu“, kaže Casey.
„A onda se virus aktivira i ne učini ništa jer ne nalazi nijednu aktivnu datoteke
preko koje bi se ispisao.“
Svrne pogled na Devina, koji se doima skeptično. „I što onda?“ pita on. „U
nekom trenutku morat ćemo vratiti datoteke, ne? Hoću reći, u tome i jest stvar
– sačuvati te datoteke, sačuvati sve te podatke. I onda kada ih vratimo, kada
uklonimo s njih oznaku da su izbrisane i učinimo ih ponovno aktivnima –
virus će se tada ispisati preko njih. Dogodit će se kasnije a ne prije, ali će se
dogoditi. Samo odlažemo neizbježno.“
Preletim pogledom sve u prostoriji, ne odustajem. Znam samo sitni djelić
onoga što oni znaju, ali što više razgovaram s njima, to mi se više čini kako bi
to mogla biti prednost. Previše su zaokupljeni drvećem da bi vidjeli šumu.
„Jeste li sigurni?“ pitam. „Nakon što virus obavi posao, jesmo li sigurni da
ponovno ne zaspi ili ne umre ili što već? To sam vas već pitao, a vi ste mene
zauzvrat pitali što se događa sa stanicom raka nakon što tijelo umre. Radije
upotrijebite moju analogiju. Ubojica ude u sobu spreman sve pobiti i
pronalazi ih mrtve. Odlazi li on, držeći kako je njegov posao već obavljen? Ili
zauvijek ostane tamo za slučaj da se netko ipak probudi?“
Razmišljajući o tome, Casey kima glavom. „Ima pravo“, kaže Devinu. „Ne
znamo. U svakom modelu koji smo prošli, virus se ispisao po ključnim
sistemskim datotekama i uništio računalo. Nikad se nismo pitali što se s njim
događa nakon toga. Nikad nismo napravili model u kojem računalo preživi.
Ne možemo sa sigurnošću reći da bi virus ostao aktivan.“
„Ali, zašto ne bi ostao aktivan?“ pita Devin. „Ne mogu zamisliti da bi Nina
programirala virus Suliman tako da u nekom času stane. Bi li?“
Svi pogledi okrenu se Augieju koji, s rukama u džepovima, škiljeći pilji u
jednu točku, negdje između sadašnjosti i prošlosti. A ja kao da čujem
otkucavanje sata. Dođe mi da ga zgrabim i protresem. Ali on razmišlja. Kada
otvori usta, svi u prostoriji kao da su se nagnuli prema njemu.
„Mislim da je vaš plan moguć“, kaže. „U svakom slučaju vrijedilo bi ga
iskušati.“
Pogledam na sat. Prošlo je petnaest minuta otkako sam ponudio oprost.
Dosad nitko nije stupio u vezu sa mnom.
Zašto ne? Ta to je prilika života.
„Hajmo odmah izvesti pokus“, kaže Casey.
Devin prekriži ruke, nije uvjeren.
„Što?“ pitam ga.
„To neće upaliti“, kaže. „A gubimo dragocjeno vrijeme.“
92.

S K U P I N A I S P I J E N I H , razbarušenih, iscrpljenih računalnih stručnjaka zuri

u pametnu ploču dok Devin okončava pripreme za pokusnu aktivaciju.
„U redu“, kaže, nagnut nad tipkovnicu jednog od probnih računala. „Svaka
datoteka na ovom računalu označena je kao izbrisana. Cak i osnovni
operativni sustav.“
„Moguće je i njega izbrisati a ipak pokrenuti računalo?“
„U normalnim okolnostima ne“, kaže. „Ali mi smo…“
„Nema veze, ne zanima me“, kažem. „Hajmo onda. Aktivirajte virus.“
„Izbrisat ću i njega, to će ga aktivirati.“
Okrenem se prema pametnoj ploči dok Devin izvodi onih nekoliko stvari
koje čak i dinosaur poput mene zna izvesti – klikne na datoteku Suliman.Exe i
pritisne tipku Delete.
Ništa.
„U redu, opire se brisanju“, kaže. „Ali to je pokrenulo proces aktivacije.“
„Devine…“
„Virus se aktivirao, gospodine predsjedniče“, kaže Casey, prevodeći
njegove riječi. „Ubojica je ušao u sobu.“
Niz datoteka pojavi se na zaslonu, poput onih nasumično odabranih koje su
mi nedavno pokazali, niz kućica, svojstva datoteka u padajućim nizovima.
„Ne ispisuje se preko njih“, kaže Casey.
Ubojica još nije pronašao nikoga za ubijanje. Zasad je dobro.
Okrenem se Casey. „Rekli ste da treba dvadesetak minuta da pronađe sve
datoteke. Znači, imamo dvadeset…“
„Ne“, odgovara. „Rekla sam da treba dvadesetak minuta da ispiše sve,
jednu po jednu. Ali pronalazi ih mnogo brže. On…“
„Evo.“ Devin pritisne tipku i iskoči prikaz virusa Suliman.
Završava skeniranje…
 62 %

Casey ima pravo. Kreće se mnogo brže.

70 posto… 80 posto…
Zatvaram oči, otvaram ih, gledam u pametnu ploču:
Skeniranje završeno
Broj pronađenih datoteka: 0

„U redu“, kaže Devin. „Nije se ispisao preko ničega. Nijedna datoteka nije
oštećena.“
„A sada da vidimo hoće li ubojica izići iz sobe. Misija obavljena“, kažem.
Augie, koji je sve to vrijeme stajao šutke u kutu, lupkajući nogom, rukom
obuhvativši bradu, sada se ipak javlja. „Sada bismo trebali izbrisati virus –
ponovno – nakon što je obavio svoju funkciju. Možda se neće oduprijeti.“
„Ili će ga to ponovno aktivirati“, kaže Devin. „Iznova ga probuditi“, kaže,
obraćajući se meni.
„U tom slučaju“, kaže Augie, „ponovno ćemo pokrenuti model, ali ga
nećemo brisati.“
Odjednom mi postaje jasno zašto sve što učine ima posljedice, zašto je
svaki taktički potez koji su primijenili podložan brojnim ponavljanjima –
zašto je bilo potrebno toliko računala, toliko pokušaja.
Devin kaže: „Hajmo prvo na moj način. Veća je vjerojatnost da virus
postoji istodobno s…“
U prostoriji se rasplamsa rasprava na nekoliko jezika. Svatko ima
mišljenje. Podignem ruku pokušavajući nadglasati galamu. „Hej! Hej! Učinite
onako kako Augie kaže“, govorim. „Ponovno izbrišite virus pa da vidimo što
će se dogoditi.“ Kimnem Devinu. „Učinite to.“
„U redu“, kaže.
Na pametnom zaslonu gledam kako Devin postavlja kursor na jedinu
aktivnu datoteku na cijelom računalu, virus Suliman. exe. A onda pritisne
tipku Delete.
Ikonica nestane.
Kolektivni uzdah prostruji prostorijom, u kojoj vrhunski svjetski
kibernetički stručnjaci u čudu gledaju prazan ekran.
„Jebote!“ provali Casey. „Znate li koliko smo puta pokušali izbrisati to
sranje?“
„Petstotinjak?“
„Ovo je doslovno prvi put da je uspjelo.“
„Zla vještica je mrtva?“ kaže Devin. Mahnito tipka po računalu i ekran se
tako brzo mijenja da ga ne mogu ni gledati. „Zla vještica je mrtva!“
Zauzdam svoj entuzijazam, potisnem navalu olakšanja. Još nije gotovo.
„Vratite sve ostale datoteke“, kaže Casey. „Da vidimo je li ubojica stvarno
napustio sobu.“
„U redu, vraćamo sve datoteke označene kao izbrisane“, kaže Devin i
hitrim kretnjama prstiju nalik na sitno zobanje ptica užurbano vraća datoteke.
„Osim virusa, naravno.“
Okrenem se, ne mogu gledati. U prostoriji vlada muk.
Bacim pogled na mobitel da provjerim vrijeme. Prošlo je dvadeset osam
minuta otkako sam ponudio pomilovanje. Nitko me nije nazvao. Ne
razumijem to. Nisam očekivao da će itko priznati ondje, na licu mjesta,
dakako. Razumljivo da bi to bio presudan trenutak, priznati nešto takvo,
golem korak, najteži trenutak u nečijem životu. Znao sam da treba nekoliko
minuta da osoba o svemu razmisli.
A itekako se ima o čemu razmisliti: zastrašujuća mogućnost da vas uhvate
u činu izdaje Amerike i užasne posljedice koje to povlači za sobom – zatvor,
sramotu, propast za cijelu obitelj. A ja sam ponudio mogućnost da se glatko
izvuče, onoliko glatko koliko sam uopće mogao ponuditi – ne samo način da
izbjegne zatvor ili smrtnu kaznu već i sramotu. Obećao sam da će to ostati
strogo povjerljiva informacija. Nitko nikada neće saznati što je izdajica
učinio. Ako je primio novac, što po svoj prilici jest, i njega može zadržati.
Ni zatvora, ni blamaže, ni zaplijene novca – tko bi odbio takvu ponudu?
Zar mi nitko ne vjeruje?
„Gospodine predsjedniče“, kaže Devin.
Okrenem se prema njemu. On glavom pokaže ekran. Na njemu je nekoliko
datoteka, njihova svojstva u padajućim nizovima.
„Nema nula“, kažem.
„Nema nula“, ponovi Devin. „Datoteke su vraćene i aktivne, a virus ih ne
napada!“
 „To!“ Casey stisnutom šakom bubne zrak. „Nadmudrili smo jebeni virus!“
Svi se grle, pobjednički si daju pet, izbacuju iz sebe sate i sate frustracije.
„Vidite? Znao sam da je to dobra ideja“, šali se Devin.
U taj mi čas zazuji mobitel.
„Spremite se izvesti to u stvarnom životu!“ doviknem Devinu, Casey,
svima njima. „Krenite od pentagonskog servera.“
„U redu, gospodine!“
„Koliko će vam trebati? U minutama?“
„Nekoliko minuta“, kaže Casey. „Dvadesetak, tridesetak? Trebat će nešto
vremena…“
„Požurite. Ne budem li ovdje kad ste spremni, pronađite me.“
Zatim iziđem iz sobe da se javim na mobitel.
Prošlo je dvadeset devet minuta otkako sam ponudio oprost. Tko god to
bio, iskoristio je gotovo svaku sekundu od tih trideset minuta.
Izvučem mobitel iz džepa i pogledam u ekran, u identifikaciju onoga tko
zove.
„FBI Liz“, piše.
93.

U H O D N I K U pred ratnom sobom javljam se na poziv nekoga koga sam već

izbrisao s liste sumnjivaca…
„Gospodine predsjedniče?“
„Ravnateljice Greenfield“, kažem.
„Upravo smo otključali Ninin drugi mobitel“, kaže. „Onaj koji smo
pronašli u stražnjem dijelu kombija.“
„Odlično, zar ne?“
„Nadajmo se da jest. Upravo skidamo sve s njega. Ubrzo ćete to dobiti.“
Zašto bi Nina imala dva mobitela? Nemam pojma. „Mora biti nešto korisno
na tom mobitelu, Liz.“
„Mogućeje, gospodine.“
„Mora biti“, kažem, gledajući na sat. Upravo je prošla trideset i jedna
minuta. Moja ponuda oprosta istekla je a da se nitko nije javio.
94.

V I S O K O G O R E , u stablu bijeloga bora, Bach osluškuje i čeka, ciljnika

usmjerena kroz granje na stražnji dio kuće. Gdje li je? pita se. Gdje je
helikopter?
Propustila je priliku. Ono je bio on, sada je sigurna u to – onaj mršavi,
raskuštrani čovjek koji je ušao u brvnaru za predsjednikom. Da je imala koju
sekundu više da to potvrdi, taj bi čovjek sada bio mrtav a ona u zrakoplovu.
Ali Rankove riječi onoga ljeta, tijekom ona tri mjeseca naučile su je:
promašen hitac gori je od nikakvog.
Bolje je biti oprezan. Mogao je ponovno izaći tijekom ovih nekoliko sati i
pružiti joj drugu priliku. To što nije, što se nije ponovno pojavio iz brvnare, ne
čini njezinu odluku nerazumnom, čak ni pogrešnom.
Kroz slušalice dopire prigušen zvuk Gavottea u D-molu, u izvedbi
Wilhelma Friedemanna Herzoga od prije dvanaestak godina, u sklopu vježbi
za Suzukijeve učenike. To joj nije ni približno najdraže djelo Johanna
Sebastiana: istini za volju, nikad joj nije bilo osobito drago i radije bi ga
slušala u izvedbi cijeloga orkestra nego kao violinski solo.
Ali nikako je ne napušta. Sjeća se kako je svirala tu melodiju na majčinoj
violini, isprva nespretno i isprekidano, a s vremenom sve bolje, razvila se od
pukog nizanja tonova u nešto milozvučno i dirljivo. Majka bi se nagnula nad
njom, nježno je poučavala, ispravljala krive kretnje. Obilniji potez
gudalom!… Sad svom snagom!… Prvi je snažan – snažan, a sada sitno,
sitno… ponovi… nemoj da ti gudalo pleše, draga… uspori prste a ne gudalo –
ne gudalo! Čekaj, draga, pokazat ću ti.
Tada bi majka uzela violinu, odsvirala gavotte po sjećanju, samouvjereno i
strastveno, prepuštajući se glazbi, isključujući bombe i paljbu izvana i kuća je
odjednom bila na sigurnom, zatvorena u nježnoj čaroliji glazbe.
Njezin brat, toliko talentiraniji za violinu, ne samo zato što je dvije godine
stariji i što je prošao dvije godine poduke više od nje, nego i zato što njemu to
ide bez muke, kao da mu je violina produžetak ruke a ne zasebni instrument,
kao da je izvoditi prelijepu glazbu isto tako prirodno kao govoriti ili disati.
Njemu violina. Njoj puška.
Da, puška. Još ovaj, posljednji put.
Pogleda na sat. Vrijeme je. Zapravo je već prošlo.
Zašto se ništa nije dogodilo?
Gdje je helikopter?
95.

„ N E M O G U V A M dovoljno zahvaliti“, kažem kancelaru Jürgenu Richteru.

„Moram reći da sam jako razočaran našim neuspjehom u Berlinu.“
„Nije to bio neuspjeh. Znao je da dolazite.“ A potom dodam, obraćajući mu
se imenom, što je rijetko, jer jako drži do formalnosti. „Jürgen, dođe li do
najgorega, vaš utjecaj na NATO bit će presudan.“
„Da.“ Ozbiljno kimne. Svjestan je da je to glavni razlog zbog kojega sam
ga doveo ovdje, da ga pogledam ravno u oči i uvjerim se kako će naši NATO
saveznici stati uz Sjedinjene Države pokaže li se vojni sukob neizbježnim.
Članak 5., obveza samog NATO-a, bit će izložen kušnji kao nikad dosad,
izokrenu li se tradicionalne uloge i vodeća svjetska sila postane ta kojoj je
potrebna pomoć u nečemu što bi lako moglo prerasti u treći svjetski rat.
„Noya.“ Dugo je zadržim u zagrljaju, uživajući u utjesi njezina toplog
stiska.
„Ja bih mogla ostati, Jonny“, prošapće mi u uho.
Odmaknem se. „Ne. Već je prošlo sedam. Ionako sam te zadržao duže nego
što sam planirao. Dogodi li se… to… ono najgore… ne želim biti odgovoran
za tvoju sigurnost. A ionako bi radije bila kod kuće.“
Ne proturiječi mi. Zna da sam u pravu. Aktivira li se virus i izvede ono od
čega najviše strepimo, odjeknut će to cijelim svijetom. Svakako je potrebno
da ovi vođe budu kod kuće kada se to dogodi.
„Moji stručnjaci bi mogli ostati“, ponudi mi.
Zavrtim glavom. „Učinili su sve što je u njihovoj moći. Moji ljudi upravo
rade na pentagonskom serveru, a to mora ostati unutar naše ekipe, shvatit
ćeš.“
„Razumljivo.“
Slegnem ramenima. „Osim toga, ovo je sad to, Noya. Zadnja prilika da
zaustavimo virus.“
Uzme me za ruku, ovijajući svoje profinjene naborane dlanove oko moga
dlana. „Izrael nema većeg prijatelja“, kaže. „A ni ja nemam većeg prijatelja.“
 To što sam danas doveo Noyu ovamo, bila je zapravo moja najbolja odluka.
Kako moji pomoćnici nisu ovdje sa mnom, njezina prisutnost i vodstvo
umirivalo me više nego što uopće mogu izraziti. Ali na kraju krajeva, ni
savjetnici ni savjeti ne mogu izmijeniti činjenicu da je ovo moj problem. Ovo
se događa unutar moga mandata. To je moja odgovornost.
„Gospodine premijeru“, kažem rukujući se s Ivanom Volkovom.
„Gospodine predsjedniče, nadam se da su vam naši stručnjaci bili od
koristi.“
„Jesu, itekako. Molim vas, prenesite moje izraze zahvalnosti predsjedniku
Cernokevu.“
Po onome što je moj tim uspio zaključiti, ruski stručnjaci pokazali su se
ljudima od povjerenja. Najmanje što se može reći jest to da Casey i Devin
nisu primijetili nikakve znakove sabotiranja postupka s njihove strane. Ali to
ipak ne znači da nam nisu nešto prešutjeli. To ne možemo znati.
„Moji stručnjaci kažu da bi se vaši planovi za zaustavljanje ovog virusa
mogli pokazati uspješnima“, kaže Volkov. „Nadamo se da je tako.“
Čekam namješten smiješak, tračak ironije s ovog neprobojnog,
hladnokrvnog lica.
„Svi bi se trebali nadati“, kažem. „Jer naudi li nama, naudit će svima. Ali
najviše bi trebali biti zabrinuti oni koji su odgovorni za ovo, gospodine
premijeru. Jer Sjedinjene Države uzvratit će onome tko je za to odgovoran. A
naši saveznici u NATO-u jamče da će stati uz nas.“
Kima, namrštena čela, s izrazom duboke zabrinutosti. „U nadolazećim
danima“, kaže, „vode će morati oprezno odvagati svoje odluke.“
„U nadolazećim danima“, nadovežem se, „otkrit ćemo tko su prijatelji a tko
neprijatelji Amerike. Jao neprijateljima.“ Ispraćen tim riječima, Volkov
odlazi.
Troje voda, njihovi savjetnici i računalni stručnjaci krenu stražnjim
stubama.
Helikopter Mornaričkog pješaštva spušta se na helidrom u stražnjem
dvorištu, spreman odvesti ih.
96.

KREĆEMO.
Sa svoje promatračnice na boru, Bach kroz ciljnik snajpera gleda u stražnje
dvorište.
Diši. Opusti se. Naciljaj. Pritisni.
Vrata brvnare otvaraju se. Ona se sva usredotoči.
Vode izlaze iz brvnare obasjani svjetlošću s trijema.
Nacilja svakog od njih dok izlaze, ima mogućnost čistog pogotka ravno u
glavu.
Izraelska premijerka.
Njemački kancelar.
Ruski premijer.
Izlaze i drugi. Motri im lica. Jedna sekunda, to je sve što joj treba sada kada
je spremna…
Diši. Opusti se. Naciljaj. Pritisni.
Tamnokosi muškarac…
… prstom miluje obarač…
Ne.
Tijelo joj zapljuskuje adrenalin.
Još samo ovo i zauvijek je završila…
Dugokosi muškarac…
Ne. To nije meta.
Vrata brvnare ostaju otvorena.
A onda se zatvaraju.
„Jebi ga“, opsuje si u bradu. Nije ni izišao. Još je unutra. Helikopter se
diže. Osjeća navalu zraka dok se diže i udaljava, brzo zamičući u relativnu
tišinu.
On neće izići iz brvnare. Neće im doći na nišan. Dakle, oni će morati k
njemu.
Spušta snajper i podiže dalekozor. Pripadnici Tajne službe SAD-a i dalje
pokrivaju travnjak, nekoliko ih je na stražnjem trijemu. Okolo dvorišta su
postavili baklje da ublaže tamu.
Ovo što slijedi riskantnije je.
„Tim 1, zauzmipoložaj“, čuje u svome uhu.
„Tim 2, zauzmipoložaj.“
I mnogo krvavije.
97.

„ P O Ž U R I T E “ , K A Ž E M Devinu i Casey u podrumu, dok Devin, uključen u

sustav Pentagona radi na tome da sve pentagonske datoteke označi kao
izbrisane. Dok to izgovaram, jasno mi je da on radi najbrže što može i da mu
moje zanovijetanje samo odmaže.
Zazuji mi mobitel. „Liz“, kažem, javljajući se.
„Gospodine predsjedniče, skinuli smo sadržaj Ninina drugog mobitela.
Morate ga smjesta vidjeti.“
„U redu. Kako?“
„Odmah ću ga poslati na vaš mobitel.“
„Sve? Na što da obratim pažnju?“
„Ona se koristila tim mobitelom samo za jedno“, kaže Liz. „Samo za jednu
stvar. Koristila se jednokratnim mobitelom za slanje poruka na drugi
jednokratni mobitel. Tako je komunicirala s nekim iz naših redova, gospodine
predsjedniče. Dopisivala se s našim… izdajicom.“
Sledi mi se krv u žilama. Jedan mali dio mene sve je vrijeme želio vjerovati
da nema nikakvog izdajice, da su Nina i Augie lozinku „Srednji vijek“
doznali na neki drugi način, da nitko od mojih ljudi ne bi bio u stanju učiniti
takvo što.
„Recite mi tko, Liz“, kažem s drhtajem u glasu. „Tko je to učinio?“
„Nema imena, gospodine. Upravo sam vam poslala.“
„Zvat ću vas čim pročitam.“ Prekinem vezu.
„Devin, Casey!“ zovnem. „Odoh u sobu za komunikacije. Čim budete
spremni, zovite me.“
„Dobro, gospodine.“
Trenutak kasnije zapišti mi mobitel, to je poruka od Liz. U privitku je
dokument koji otvaram na putu do sobe za komunikacije, a Alex me prati.
Dokument se otvara kao transkript, sudionici su označeni kao „Nina“ ili
„N/S“, „nepoznati sugovornik“ – meni bi bilo draže da su se koristili riječju
„izdajica“ ili „Juda“, ili „Benedict Arnold“ – a dodani su im datum i vrijeme.
Prva poruka dolazi od nepoznatog sugovornika, 4. svibnja. Bio je to petak.
Taj sam se dan vratio s puta po Europi i toga istog dana objavljena je vijest da
su Sjedinjene Države osujetile pokušaj atentata na Sulimana Cindoruka i da
majka poginulog agenta CIA-je traži odgovore.
Zagledam se u prvu skupinu poruka od toga 4. svibnja i primjećujem
lokaciju nepoznatog sugovornika:
Pennsylvanijska avenija 1600
Dakle, poruka je poslana iz Bijele kuće. Tko god bio, stupio je u vezu s
njom iz same Bijele kuće. Nezamislivo. Zanemarim to i počinjem čitati:
Petak, 4. svibnja
N/S: Pennsylvanijska avenija 1600
Nina: Lokacija nepoznata
— istočno standardno vrijeme —
N/S (7:52 ujutro): Vaša poruka je primljena i pročitana, očito. Tko
ste vi i kako mogu znati da je ovo ozbiljno?
Nina (7:58 ujutro): Znate da je ozbiljno. Kako bih inače znala, i to
točno u sekundu, kada se virus pojavio na vašem pentagonskom
serveru?
Nina (8:29 ujutro): Nema odgovora? Nemate što reći?
Nina (9:02 ujutro): Ne vjerujete mi? Dobro. Onda gledajte kako
vam zemlja nestaje u Umjesto da budete heroj, objašnjavat ćete
svom PS-u da ste mogli ovo zaustaviti, ali niste. Radije papak nego
junak. Tako jadno!!!
Nina (9:43 ujutro): Zašto bih lagala? Što imam izgubiti? Zašto me
ignorirate?
Razmišljam o vremenu kada se to zbivalo. Toga jutra imali smo sastanak
tima za nacionalnu sigurnost. Moj uski krug, svi u Bijeloj kući.
O kome god da je riječ, poruke su mu stizale za vrijeme sastanka.
Nastavljam čitati. Nina i dalje nagovara nepoznatog sugovornika:
Nina (9:54 ujutro): Pretpostavljam da ne želite biti heroj, onda
gurnite glavu u pijesak i pravite se da ja ne postojim???

Nina (9:59 ujutro):

 Nina (10:09 ujutro): Možda ćete mi povjerovati nakon Toronta
Toronto. Tako je. Toga petka zaustavio se cijeli sustav podzemnih
željeznica u Torontu, potpuno je bio zatvoren zbog virusa za koji smo
pretpostavljali da je djelo Sinova džihada. Dogodilo se to u vrijeme večernje
prometne špice. Nina je to najavila jutarnjim porukama, prije nego što se
dogodilo. Baš kao što je i meni rekla da će u Dubaiju pasti helikopter, prije
nego što se to dogodilo.
Ako ništa drugo, ovo barem objašnjava kako je do svega toga došlo. Stalno
sam se pitao kako je uopće došlo do kontakta između jedne kibernetičke
teroristkinje i pripadnika moga tima za nacionalnu sigurnost. Nina je to
potaknula. Ona se nekako uspjela probiti do Jude u našem uskom krugu.
Ali, tko god bio ta njezina krtica, zašto mi to naprosto nije odmah rekao ili
rekla? Onoga trena kada je stigla prva poruka, zašto mi to nije rečeno? Zašto
je to ostalo tajna?
Sve je moglo ispasti drugačije da se krtica u tom času naprosto obratila
meni.
Pomičem tekst na zaslonu. Nema ništa više od 4. svibnja.
Sljedeća razmjena je sutradan – u subotu 5. svibnja, ujutro. Ponovno
nepoznati sugovornik šalje poruke iz Bijele kuće.
Pametno, sine mi. Izdajica je bio svjestan da bi se moglo ući u trag
njegovoj ili njezinoj lokaciji na određenoj adresi, Pennsylvanijska avenija
1600, pa se pobrinuo da u vrijeme razmjene bude u prisutnosti drugih visoko
pozicioniranih dužnosnika. Tako se skrivao u samoj vladinoj jezgri. Oprezno.
Pametno.
Čitam:
Subota, 5. svibnja
N/S: Pennsylvanijska avenija 1600
Nina: Lokacija nepoznata
— istočno standardno vrijeme —
N/S (10:40 ujutro): Dakle, stvar je ozbiljna. Spremate se na našem
vojnom sustavu izvesti ono što ste sinoć izveli u podzemnoj u
Torontu?
Nina (10:58 ujutro): To isto, samo milijun puta gore. Napokon me
slušate!!
N/S (10:59 ujutro): Da, sada vam vjerujem. Možete li zaustaviti taj
 virus?
Nina (11:01 ujutro): Da, mogu vam reći kako.
N/S (11:02 ujutro): To mi neće mnogo pomoći. Ne razumijem se
previše u računala.
Nina (11:05 ujutro): Ne morate ništa znati, ja ću vam reći što
treba, jednostavno, jednostavno
N/S (11:24 ujutro): Onda se predajte. Pođite u najbliže američko
veleposlanstvo.
Nina (11:25 ujutro): Pa ravno u Gitmo? Ne hvala!!!
N/S (11:28 ujutro): Onda mi samo recite kako zaustaviti virus.
Nina (11:31 ujutro): Da bacim svoj glavni adut?? To je jedini
razlog zbog kog ćete mi dati amnestiju. Ako vam kažem, kako
mogu znati da ćete održati svoj dio nagodbe? Ne, ne mogu.
Nikako
N/S (11:34 ujutro): Onda vam ne mogu pomoći. Morat ćete to
sami.
Nina (11:36 ujutro): Zašto mi ne možete pomoći?????
N/S (11:49 ujutro): Jer sada sam u nezgodnoj situaciji. Jučer ste mi
rekli za Toronto, prije nego što se dogodilo, a to s moje strane nije
bilo proslijeđeno nikome.
Nina (11:51 ujutro): Zašto niste nikom rekli???
N/S (11:55 ujutro): Zvučalo mi je neuvjerljivo. Čitali ste današnje
vijesti? Predsjednika razapinju samo zato što je nazvao Sulimana. A
eto mene, razmjenjujem poruke s nekim tko radi za njega.
Greška. Ali sad je gotovo.
Ali vjerujem vam. Dajte da o svemu razmislim, ok? Javit ću vam se,
ok? Imamo li vremena? Kada bi virus trebao napasti?
Nina (11:57 ujutro): Za tjedan dana. Dajem vam do sutra, ne duže
Tako završava razmjena za subotu, 5. svibnja. Um mi juri kao navijen,
pokušavam svemu tome dati neki smisao. Znači, to nije bio neki razrađen
plan izdaje? Nije bila riječ o ucjeni. Ni o novcu. Samo o pogrešnoj procjeni?
Jedna loša odluka slijedila je drugu i tako smo završili u ovom sranju?
Sljedeća poruka našeg Benedicta Arnolda poslana je opet iz Bijele kuće,
sutradan, u nedjelju 6. svibnja:
N/S (7:04 ujutro): Imam ideju kako ovo izvesti a da se ja ne
umiješam. Jeste li možda u blizini Pariza?
98.

B I J E L I K O M B I na kojemu je logo Lee’s Boats and Docks skreće s

autoceste okruga Virginia na pošljunčanu cestu. Nešto dalje na cesti
podignuta je prepreka i na njoj znak PRIVATNO VLASNIŠTVO –
ZABRANJEN PROLAZ. Malo podalje od nje parkirana su dva crna terenca,
okomito u odnosu na cestu.
Vozač kombija, koji se odaziva na ime Lojzik, zaustavlja ga i u retrovizoru
pogleda osmoricu muškaraca u stražnjem dijelu, svi u pancirkama. Četvorica
su naoružana s jurišnim puškama AK-47, ostala četvorica s protuoklopnim
raketnim sustavom za lansiranje s ramena.
„Kad skinem kapu“, kaže, podsjećajući ih na dogovoreni signal.
Lojzik izlazi iz vozila, nalik na čovjeka iz ovoga kraja, na glavi mu otrcana
šilterica, odjeven je u flanelsku košulju i poderane traperice. Prilazi terencima
kod barikade, diže ruku kao da će postaviti pitanje.
„Dobar dan“, kaže. „Znate možda kako da stignem do autoceste br. 20?“
Nema odgovora. Prozori terenaca zatamnjeni su tako da ne može vidjeti
unutra.
„Ima li koga?“ ponovno pita.
I ponovno. I ponovno. Upravo kao što su i mislili: u terencima nema
nikoga. Agenti tajne službe raspoređeni su uokolo, malo ih je, osobito sada
kada je dio osiguranja odletio mornaričkim helikopterom.
Zato Lojzik ne podiže šiltericu, što znači da ostali neće zasuti konvoj
raketnom vatrom.
Tim bolje. Trebat će im za brvnaru.
Lojzik se vraća u automobil i kima ostalima. „Izgleda da je put do brvnare
čist“, kaže. „Drž‘te se.“
Ubaci u rikverc i vrati se natrag do kraja pošljunčane ceste. Zatim stane,
prebaci u brzinu i nagazi na papučicu gasa pa jurne prema barikadi.
Nekoliko trenutaka kasnije motorni čamac polako se približava zaljevu, gdje
u drugom čamcu, dobro osvijetljenom u sve gušćem sutonu, sjede agenti
Tajne službe. Za razliku od kombija tima 1, koji je prodro sa sjeverne strane,
tim u čamcu ima samo četiri čovjeka jer tu je mnogo teže prikriti se.
Dvojica stoje na pramcu. Do njihovih nogu, u čamcu: dvojica muškaraca
leže potrbuške, a uz njih četiri jurišne puške AK-74 na kojima je montiran
podcijevni bacač granata.
„Zaustavite čamac!“oglasi se agent Tajne službe kroz megafon. „Ovuda je
vožnja zabranjena!“
Voda, čovjek koji se zove Hamid, postavi dlanove u lijevak i vikne prema
agentima. „Možete li nas odvući na obalu? Crko nam je motor!“
„Zaokrenite čamac!“
Hamid raširi ruke. „Ne mogu. Motor ne radi!“ Čovjek koji stoji do Hamida,
glave jedva primjetno pognute prema dolje, kaže onima do svojih nogu: „Na
moju zapovijed.“
„Onda bacite sidro i tražit ćemo pomoć!“
„Želite da…“
„Nepribližavajte se! Bacite sidro, sad!“
Agenti na čamcu uzvrpolje se, svaki pride jednoj strani čamca, jedan krene
na pramac, povlače ceradu i pojave se teške strojnice u stanju pripravnosti.
„Sad!“ prošapće Hamid i posegne dolje, za jednom od pušaka.
Oni skriveni skoče na noge naoružani s puškama AK-74 na kojima su
bacači granata i otvore paljbu na agente Tajne službe.
99.

U S O B I Z A komunikacije, čitajući poruke što su ih razmjenjivali Nina i naš

Benedict Arnold u nedjelju 6. svibnja, počinjem shvaćati kako je u cijelu
priču upala Lilly. Za našu krticu bio je to način da se izravno uključi mene,
bez ikakvih posrednika, i da sve prođe bez tragova. Nina odgovara:
Nina (7:23 ujutro): Želite da to kažem predsjednikovoj kćeri?
N/S (7:28 ujutro): Da. Ako joj ustupite tu informaciju, ona će je
prenijeti izravno ocu. I predsjednik će vam se izravno obratiti.
Nina (7:34 ujutro): Mislite da će predsjednik pristati na nagodbu
sa mnom?
N/S (7:35 ujutro): Naravno da hoće. Amnestija vaše vlade u
zamjenu za spas naše zemlje? Naravno da hoće! Ali morat ćete se
naći s njim. Možete li to? Možete li doći u SAD?
Nina (7:38 ujutro): Moram se naći s njim osobno?
N/S (7:41 ujutro): Da. Neće vam povjerovati ovako preko
mobitela.
Nina (7:45 ujutro): Ne znam. Kako mogu znati da me neće poslati
u Gitmo i tamo mučiti?
N/S (7:48 ujutro): Neće. Vjerujte mi.
Prava je istina da ni sam ne znam što bih bio spreman učiniti da zaustavim
ovaj virus. Podvrgao bih Ninu ispitivanju da sam mislio kako će mi to dati
odgovore.
Ali nikad nije došlo do toga jer Nina je jasno dala do znanja – preko Lilly, a
potom i meni – da ima partnera koji zna drugu polovicu zagonetke. Bili su
paket-aranžman, tako je rekla, i zadržim li nju u Bijeloj kući, nikada neću
sresti drugu stranu zagonetke ni zaustaviti virus.
I zato smo sada tu gdje smo.
Nina (7:54 ujutro): Ako to učinim, ako stupim u kontakt s
njegovom kćeri u Parizu, kako mogu znati da će me predsjednik
shvatiti ozbiljno?
 N/S (7:59 ujutro): Hoće.
Nina (8:02 ujutro): Zašto? Vi niste
N/S (8:04 ujutro): Zato što ću vam ja dati kodnu riječ s kojom ćete
imati instant-kredibilitet. Čim čuje tu riječ, shvatit će vas ozbiljno.
Bez sumnje.
Nina (8:09 ujutro): OK, koja je kodna riječ
N/S (8:12 ujutro): Moram imati povjerenja u vas. Ta kodna riječ je
strogo povjerljiva, a ja vam je odajem. Ostavka ne bi bila dovoljna.
Čekao bi me zatvor. Shvaćate?
Nina (8:15 ujutro): Da Edward Snowden Chelsea Manning?
N/S (8:17 ujutro): Takvo nešto. Riskiram sve da vam pomognem.
Vjerujem vam.
Nina (8:22 ujutro): Moramo vjerovati JEDNO DRUGOM. Nikad
neću nikome reći tko ste i što ste mi rekli. Tako mi Boga!!
N/S (9:01 ujutro): U redu. Ja se upravo upuštam u najveći rizik u
životu. Nadam se da to shvaćate. Nadam se da vam mogu vjerovati.
Nina (9:05 ujutro): Shvaćam. Možete
Dakle tako je Nina saznala za „Srednji vijek“. A dan nakon te razmjene –
samo pet dana prije prošlog ponedjeljka – Nina je pronašla Lilly u Parizu, na
Sorbonni, i na uho joj prišapnula „Srednji vijek“. Lilly me nazvala i ja sam
sljedeća četiri i nešto dana pokušavao otkriti tko je Ninina insajderska veza.
Zasad nisam nimalo bliže odgovoru. Prelazim na sljedeću stranicu…
„Gospodine predsjedniče!“ Ovo je Casey, zove me. „Spremni smo!
Istrčim iz sobe za komunikacije, Alex za mnom, i pronađem Casey, Devina
i Augieja u ratnoj sobi.
„Spremni ste aktivirati virus?“ kažem. Stavljam mobitel na stol i stanem iza
Devina.
Casey se okrene prema meni. „Gospodine predsjedniče, prije nego što
počnemo: svjesni ste da ne znamo komunicira li virus s drugim uređajima.
Moguće je da svaki virus na svakom zaraženom uređaju u zemlji ima ugrađen
zasebni tajmer za aktivaciju. Ali isto tako je moguće da će virus na jednom
računalu poslati signal ostalima, da će im poslati naredbu za aktivaciju nakon
čega će se istodobno aktivirati svi virusi na svim zaraženim uređajima.“
„Da, to ste mi već rekli.“
 „Želim reći, gospodine, da se nadam kako će ovo funkcionirati – ali ako ne
uspije, i virus se aktivira na pentagonskom serveru, moguće je da će se
aktivirati i na milijunima ili čak milijardama uređaja diljem zemlje. Ako naš
plan ne uspije, ostvarit će se onaj najgori scenarij.“
„Funkcioniralo je na pokusnom modelu“, kažem.
„Jest. Učinili smo sve da reverznim inženjeringom iznova kreiramo virus
za svoje pokuse. Ali ne mogu vam sa stopostotnom sigurnošću reći da je naša
replika bila savršena. Imali smo samo nekoliko sati na raspolaganju, žurili
smo se. Zato vam ne mogu reći hoće li tako funkcionirati i s pravim virusom.“
Duboko udahnem. „Ne poduzmemo li ništa, taj virus će se ionako uskoro
aktivirati“, kažem. „Možda za minutu, možda za nekoliko sati, najviše – ali
uskoro. A ovaj plan koji smo smislili – to je najviše što smo se približili
njegovu zaustavljanju. Je li tako?“
„Jest, gospodine. To je jedino što nas je koliko-toliko približilo uspjehu.“
„Dakle?“ slegnem ramenima. „Imate li kakvu bolju ideju?“
„Ja ne, gospodine. Samo želim da razumijete o čemu je riječ. Ne uspije li
ovo…“
„Sve bi moglo otići kvragu. Shvaćam. Ovo bi mogla biti velika pobjeda za
nas, ili armagedon.“ Pogledam Augieja. „Što ti misliš, Augie?“
„Slažem se s vama, gospodine predsjedniče. Ovo je najbolje što možemo.
Jedino što možemo.“
„Casey?“
„Slažem se. Valja pokušati.“
„Devine?“
„Ja sam za, gospodine.“
Protrljam ruke. „Hajmo onda.“
Devinovi prsti lebde nad tipkovnicom. „Krećemo…“
„Što?!“ Alex Trimble, koji stoji do mene, poskoči i stavi prst na slušalicu u
uhu. „Netko je provalio kroz sjeverni prolaz? Viper!“ vikne u primopredajnik.
„Viper, čujete li me, Viper?“ Jednim skokom Alex se baci na mene, uhvati me
za ruku i vuče. „U sobu za komunikacije, gospodine predsjedniče. Moramo
sve zatvoriti. Tamo je najsigurnije…“
„Ne. Ostajem ovdje.“
Alex me vuče, ne popušta. „Ne, gospodine, morate smjesta sa mnom.“
 „Onda idu i oni“, kažem. „U redu. Ali krenimo.“
Devin uzima laptop. Svi jurimo u sobu za komunikacije. Upravo tada iz
daljine dopre zvuk snažnog vatrenog okršaja.
100.

N A K O N Š T O J E bijelim kombijem prošao kroz barikadu, Lojzik sasvim

uspori, samo što ne stane, i pogledom traži neoznačenu zemljanu cestu. Eno
je. Promašio ju je. Stane, prebaci u rikverc, krene unatrag i skrene ulijevo. Da
nije znao kako mora biti tu negdje, uopće je ne bi primijetio.
Put je toliko uzak da može podnijeti samo jedno vozilo. Mračno je, sunce
na zalazu posve su zastrla visoka stabla s obje strane. Lojzik čvrsto drži volan,
iskrivio je vrat prema naprijed, ne može dodati gas zbog neravnog terena, ali
malo-pomalo napreduje.
Još oko pola kilometra do brvnare.
Na jezeru vatreni okršaj.
Tim 2 ispaljuje dimne granate i tuče po čamcu Tajne služe iz svojih jurišnih
pušaka AK-74. Iz čamca uzvraćaju vatrom iz strojnice, tjerajući napadače pod
palubu, čamac im služi kao bunker.
Nekoliko preostalih agenata Tajne službe drži položaj pokrivajući stražnje
dvorište. Sada i oni potrče prema pristaništu s podignutim puškama pa zaspu
vatrom čamac tima 2.
Nakon što su agenti iz dvorišta jurnuli prema pristaništu, posve zaokupljeni
napadačkim čamcem, Bach protrčava dvorištem, prikrivena tamom i metežom
te uskače u svjetlarnik iskopan u zemlji pred podrumskom praonicom rublja.
101.

A L E X T R I M B L E zatvara i zaključava teška vrata sobe za komunikacije. Iz

džepa vadi mobitel i pritisne tipku.
Devin sjeda, pred njim je otvoren laptop, spreman je.
„Hajde, Devine“, kažem. „Aktivirajte virus.“
Preko Alexova ramena pogledavam u njegov mobitel. Tajna služba
postavila ja kamere na krov, pa Alex i ja gledamo snimke koje stižu s kamera
okrenutih prema sjeveru – bijeli kombi probija se prema nama zemljanom
cestom.
„Viper, gdje si?“ viče Alex u prijamnik.
Kao na redateljski mig, mornarički helikopter, jedan iz nove flote jurišnih
helikoptera Viper, promoli se niotkuda i obruši na kombi, sustižući ga
odostraga. Iz krila mu sune raketa Hellfire i zarotira prema kombiju.
Kombi eksplodira u kugli narančastog plamena, glavinjajući s jednoga
kraja ceste na drugi, sve dok se ne izvrne na bok i smiri. Agenti tajne službe
nagrnu u njegovu smjeru, sa strojnicama u stanju pripravnosti…
Alex pritisne drugu tipku i slika se mijenja: sada gledamo prema
jugoistoku, bitku na jezeru, agenti u čamcu i oni na pristaništu pucaju na drugi
čamac, očajnički mu pokušavajući zapriječiti pristup obali.
Alex, s prstom na slušalici, govori u predajnik: „Navigator, raščisti pristup!
Raščisti pristup! Svi agenti raščistite pristup Viperu!“
Odmah potom, čamac Tajne službe promijeni smjer, odmakne se od
napadačkog čamca, a agenti na pristaništu vrate se na obalu i polegnu po
travi.
Stiže Viper i saspe još jednu rundu Hellfirea, pretvarajući napadački čamac
u plamen, u kuglu vatre zasutu vodoskokom jezera. Usred svega toga prevrne
se i čamac Tajne službe.
„A sada mi pošaljite marince!“ govori Alex u prijamnik, smjesta prelazeći
na sljedeću fazu. Marinci, stacionirani u lokalnoj zračnoj luci zajedno s
Viperom, bili su njegova ideja, koja nam je omogućila da oko brvnare ne bude
previše osiguranja, na čemu sam ja inzistirao, ali da u neposrednoj blizini
imamo snažno zalede.
„Agenti su nam popadali u vodu!“ kažem Alexu, povukavši ga za rame.
Spušta primopredajnik. „Imaju prsluke za spašavanje. Bit će u redu.“ Vraća
se primopredajniku. „Gdje su marinci? I želim izvještaj o žrtvama!“
„U redu, virus je aktiviran na pentagonskom serveru“, javlja se Devin.
Glava kao da mi je na vijku, okrećem se prema Devinu dok Alex prilazi
vratima komunikacijske sobe izvikujući upute u primopredajnik.
„Da vidimo funkcionira li ovo.“ Devinu se otme izdah. „Pomolite se.“
Utipka nešto u računalo. Ovdje nemamo pametni zaslon, ovako nagurani u
sobi za komunikacije, pa virkam preko njegova ramena zajedno s Casey i
Augiejem, dok on izlistava svojstva datoteka kako bi provjerio jesu li one
koje su bile označene kao izbrisane preživjele.
„Evo nule“, kažem, gledajući u donji red prozorčića sa svojstvima. „Nula
ne valja, je l’ tako?“
„Ne… ne…“, stenje Devin. „Ispisuje se preko datoteka.“
„Izbrisali ste ih?“ pitam. „Označili ste ih kao izbri…“
„Da, da, da.“ Devin u frustraciji zgrabi laptop. „Sranje!“
Gledam u svojstva datoteke, u prozorčiće silaznoga niza riječi i brojeva, ali
u najdonjem redu vidi se nula.
„Zašto ne funkcionira?“ pitam. „Što je…“
„Očito u pokusima nismo potpuno rekonstruirali virus“, kaže Augie. „One
dijelove koje nismo mogli dekodirati.“
„Nešto nam je promaklo“, kaže Casey.
Sledi mi se krv u žilama. „Znači, izbrisat će pentagonski server?“
Casey podigne ruku uhu, prema slušalici u njemu. „Ponovite!“ kaže,
zatvorivši oči usredotočujući se. „Sigurni ste?“
„Što je, Casey?“
Okrene se prema meni. „Gospodine predsjedniče, naš tim u Pentagonu –
kaže… virus koji smo upravo aktivirali poslao je naredbu za aktivaciju u
cijelom sustavu. Upravo se aktivirao virus u Ministarstvu financija…“ Lupne
se po uhu. „U Domovinskoj sigurnosti. Transportu. Pos… posvuda,
gospodine.“ Pogleda svoj pametni telefon. „I na mom mobitelu.“
 Ispružim ruku prema svome mobitelu. „Gdje mi je mobitel?“
„Jao, ne“, zavapi Augie. „Ne, ne, ne, ne.“
„I u mome mobitelu“, dodaje Devin. „Krenulo je. Isuse, posvuda se
aktivira! Virus napada na sve strane.“
Casey se spusti u čučanj, zarije ruke u kosu.
„Krenulo je“, kaže. „Neka nam Bog pomogne.“
Na trenutak sam zatečen, ne mogu vjerovati. Duboko u sebi sve vrijeme
vjerovao sam da se zbog nekog razloga, na neki način, to nikad neće dogoditi,
da ćemo već nešto smisliti.
Neka nam Bog pomogne, zaista.
Stigao je „Srednji vijek“.
102.

P R I V A T N I Z R A K O P L O V slijeće na usku pistu izvan Zagreba. Suliman

Cindoruk se protegne, ustane i stubama spusti na asfalt.
Dočekuju ga dvojica muškaraca, svaki s puškom preko ramena. Visoki,
tamnoputi ljudi bezizražajna lica osim poštovanja izražena u pozdravu
upućenom Suliju. Prati ih do džipa. Oni sjedaju naprijed, a on odostraga.
Uskoro voze brzom cestom što se pruža paralelno s veličanstvenom planinom
Medvednicom, tako dostojanstvenom u svojoj…
Poskoči na zvuk zvonjave svog mobitela. Zvonjave koju je očekivao. Zvuk
eksplozije bombe. Rezervirao ga je isključivo samo za jedan događaj.
Uranio je za nekoliko sati. Amerikanci su ga zacijelo pokušali izbrisati.
Izvuče mobitel i čita divne riječi: Virus aktiviran.
Zatvara oči i uživa u toplom osjećaju zadovoljstva što mu se širi tijelom.
Nema ničeg više seksi od dobrog, destruktivnog uništavanja tuđih datoteka,
od te moći koju je u stanju nametnuti preko tipkovnice, tisućama kilometara
daleko.
Dok džip napreduje cestom, a njemu odostraga vjetar mrsi kosu, prožima
ga uzbuđenje. On je taj koji je ovo izveo.
Jedan čovjek koji je promijenio tijek povijesti.
Jedan čovjek koji je jedinu svjetsku supersilu bacio na koljena.
Jedan čovjek koji će uskoro biti dovoljno bogat da uživa u tome.
103.

„ T O J E N E M O G U Ć E!“
„Ne, Bože, ne…“
Panika, psovke, svuda oko mene cika i vriska. Drhtim, i dalje u nevjerici,
čekam da se probudim iz ove more, odlazim do računala u sobi za
komunikacije, koja ima zasebnu liniju što je „Srednji vijek“ ne može
dosegnuti.
Prešli smo u fazu ublažavanja posljedica opasnosti. Moram stupiti u vezu s
Carolyn.
Prvo: javiti kongresnim vodama – okupiti Dom i Senat, što prije, kako bi se
donio zakon koji dopušta razmještanje vojske po ulicama diljem zemlje,
ukidanje habeas corpusa, uvođenje kontrole cijena i racioniranje opskrbe.
Drugo: odaslati naloge za izvršenje…
„Čekaj, što?“ začuje se Devinov povik. „Čekaj, čekaj, čekaj! Casey,
pogledaj ovo.“ Ona mu pritrči. I ja.
Devin radi nešto po računalu, ubrzano klizi zaslonom, skače s jedne
skupine datoteka na drugu. „On… ne kužim… on… on…“
„On, što?“ viknem. „Govorite!“
„On…“ Devin tipka po računalu, pojavljuju se i nestaju razni prozorčići.
„Počeo je… ispisao se preko nekoliko datoteka, kao da nam želi pokazati da
to može… a sada je stao.“
„Stao je? Virus je stao?“
Casey se probije mimo mene, pilji u zaslon računala. „Što je ovo?“pita.
104.

B A C H S T O J I u svjetlarniku ispod razine zemlje dok na jezeru divlja

razmjena vatre. „Tim 1, stanje“, progovara, čekajući izvještaj od Lojzika,
češkog vode tima. „Napredujemo… što je… što…“
„Tim 1, stanje!“ prosikće ona, nastojeći obuzdati glas. „Helikoptera!“
povikne Lojzik na materinjem jeziku. „Odkud pochazi helikoptera?“
Helikopter? „Tim 1…“
U slušalicama, preko Lojzikova primopredajnika, začuje stereo zvuk
eksplozije iz smjera sjevera. Pogleda prema sjeveru i vidi da je plamen obojio
nebo.
Jurišni helikopter? Osjeti propadanje u želucu.
Pokuša otvoriti prozor prema praonici rublja. Zatvoren.
„Jebi ga“, prosikće i protrese je panika. Uhvati prigušivač pištolja, nagne
se prema prozoru…
„Ularning vertolyotlari bor!“ Hamid, vođa tima 2, vikne joj u uho. Ona ne
razumije uzbečki, ali osjećaj je ne vara…
„Imaju helikopter! Oni…“
Ova eksplozija još je glasnija, žestoka erupcija iz smjera jezera pogodi joj
bubnjić preko slušalice i na trenutak poremeti ravnotežu.
Nepoznat osjećaj, taj strah što se rascvjetao u njoj i podiže joj temperaturu,
izaziva trepet u želucu. Sve od Sarajeva nije osjetila istinski strah ni od čega i
ni od koga. Zaboravila je da je još u stanju osjećati strah.
Lupne drškom pištolja o prozor i razbije ga. Provuče ruku i oslobodi
zaponac, pričeka časak hoće li biti kakve reakcije na lom stakla, uobičajen
oprez. Pet sekundi. Deset sekundi. Nema zvuka.
Otvara prozor i sklizne stopalima naprijed u praonicu.
105.

„ Š T O ? “ P I T A M. „Recite mi što se događa.“

„Ovo je…“ Devin zavrti glavom. „Nina je u njega ugradila automatski
prekidač.“
„Što?“
„Ugradila je tajmer i postavila zahtjev za unos zaporke.“
„Što se kvragu ovdje događa, ljudi?“
Augie mi dotakne ruku. „Nina je očito“, kaže, a u glasu mu panika,
„instalirala mehanizam koji privremeno zaustavlja virus nakon što se počne
aktivirati. Kao što je Devin rekao, počeo se ispisivati preko manjeg dijela
podataka, kako bi pokazao da je to u stanju, ali sada je zaustavljen, dajući
nam mogućnost da unesemo zaporku i zaustavimo ga.“
„Kad smo rekonstruirali virus, taj dio nismo prepisali“, kaže Casey. „Nismo
znali da je ugrađen.“
„A što je s virusima na drugim računalima i uređajima u zemlji?“ pitam.
„Komunicira s njima, tako ste rekli. Jesu li se i oni zaustavili?“
Casey uzbuđeno progovori u mikrofon. „Jared, mi ovdje imamo automatski
prekidač koji je privremeno zaustavio virus – primjećujete li to i vi? I vi biste
trebali imati…“
Zurim u nju, čekam.
Dvadeset sekundi nikad nije sporije prošlo.
Lice joj se ozari, pruža ruku kao da pokazuje „stop“. „Odlično“, kaže.
„Odlično! Virus na pentagonskom serveru zacijelo je poslao zapovijed
‘obustavi’ cijelom distributivnom sustavu.“
„Znači… virus se svuda zaustavio?“
„Da, gospodine. Život nam je produžen.“
„Dajte mi da vidim to čudo od automatskog prekidača sa zahtjevom za
unos zaporke.“ Odgurnem Augieja i zagledam se u zaslon računala.
 Unesi ključnu riječ:______________________28:47
„Sat“, kažem. „Odbrojava unatrag, koliko, trideset minuta.“
28:41… 28:33… 28:28…
„Znači, virus je zaustavljen na dvadeset osam minuta i nešto sitno?“
„Da“, kaže Augie. „Preostaje nam dvadeset osam minuta da unesemo
ključnu riječ. Ili će se virus u potpunosti aktivirati. Cijelim sustavom.“
„Zezaš me“, kažem, zarinuvši prste u kosu. „Ne, to je dobro, to je dobro, i
dalje smo u igri. Posljednja prilika. U redu, ključna riječ“, okrenem se prema
Casey. „Zar nemamo softver za dešifriranje zaporki?“
„Imamo, ali ne takav koji možemo instalirati i pokrenuti u dvadeset osam
minuta, osobito s ovim virusom. Trebali bi nam sati, vjerojatnije dani i
tjedni…“
„Dobro, znači moramo sami pogoditi. Moramo pogoditi.“
Jednostavno, rekla je Nina u onoj svojoj poruci, kazavši da može objasniti
kako zaustaviti virus. Ne morate biti stručnjak, tako je rekla.
Jednostavno. Jednostavno, ako znaš ključnu riječ.
„Koja bi mogla biti ključna riječ, dovraga?“ okrenem se Augieju. „Nikad ti
nije ništa spomenula?“
„Nisam uopće znao za to“, kaže on. „Mogu samo pretpostaviti da me na taj
način htjela zaštititi, držeći naša znanja odvojeno…“
„Ali možda ti je nešto rekla. Možda ti je, ako se pokušaš sjetiti, dala kakvu
natuknicu? Razmisli, Augie, razmisli“
„Ja…“ Augie položi dlan na čelo. „Ja…“
Pokušavam se prisjetiti Ninih riječi u Ovalnom uredu. Govorila je o zemlji
u plamenu, o tome da su ona i Augie kao paket-aranžman. Dala mi je kartu za
utakmicu Nationalsa. Helikopter u Dubaiju…
Može biti bilo što.
„Upišite ‘Suliman’“, kažem Devinu.
On utipka i pritisne Enter. Riječ nestane.
Unesi ključnu riječ:__________________27:46
„Upiši samo velika slova“, kaže Casey. „Možda je osjetljiv na veličinu
slova.“
Devin pokuša. Ništa. „Samo mala slova.“
 „Ništa.“
„Upišite cijelo ime, Suliman Cindoruk“, kažem. Devin upiše. Ne reagira.
„Isuse, kako se to uopće može riješiti?“ kažem. Jednostavno, rekla je Nina
u onoj poruci. Lupnem se po džepovima. Gledam po prostoriji. „Gdje mi je
mobitel? Gdje mi je mobitel, dovraga?“
„Pokušajte ‘Nina’“, kaže Augie.
„Ništa. Ni s velikim slovima“, odgovara Devin, nakon što je iskušao oboje.
„Ni s malima.“
„Pokušajte ‘Nina Shinkuba’, na razne načine.“
„Kako se piše Shinkuba?“
Svi pogledaju Augieja, koji sliježe ramenima. „Nisam joj ni znao prezime
dok mi vi niste rekli“, kaže mi.
Ja ga nikad nisam vidio napisano. Tu informaciju dala mi je Liz. Moram je
nazvati. Ponovno se lupkam po džepovima, pogledom pretražujem prostoriju.
„Gdje mi je mobitel?“
„Vjerojatno s-h-i-n-k-u-b-a“, kaže Casey.
Devin iskuša na nekoliko načina.
Nina Shinkuba
nina shinkuba
NINA SHINKUBA
NINASHINKUBA
ninashinkuba
Nemamo sreće. Bacim pogled na vrijeme:
26:35
„Gdje mi je mobitel, dovraga?“ ponovim. „Je li tko…“
A onda se sjetim. Ostavio sam ga u ratnoj sobi. Spustio sam ga dok se
Devin spremao aktivirati virus. Kad je Alex saznao za napad vani i prebacio
nas u sobu za komunikacije, zaboravio sam ga.
„Odmah se vraćam“, kažem.
Alex, i dalje uz primopredajnik, prateći što se događa vani, vidi što sam
nakanio i hitro mi zablokira vrata.
„Ne, gospodine! Na snazi su posebne mjere. Situacija se još nije raščistila.“
 „Moj mobitel, Alex. Treba mi…“
„Ne, gospodine, gospodine predsjedniče.“
Zgrabim ga za košulju, što ga osupne. „Dajem vam izravnu zapovijed,
agente. Taj mobitel važniji je od moga života.“
„Onda ću ga ja donijeti“, kaže.
Posegne u džep.
„Onda idite, Alex! Idite!“
„Samo trenutak, gospodine“, kaže, izvadivši nešto iz džepa. „Pokušavajte!“
dobacim svom timu. „Pokušajte s Augiejevim imenom. Augie Koslenko!“
106.

B A C H , S J E D E Ć I N A stroju za pranje rublja, osloni se o ruke i tiho spuzne

na pod zamračene prostorije. Pogleda kroz vrata. Kako joj je rečeno, podrum
nije labirint soba već dugačak hodnik s po nekoliko soba sa svake strane i
stubištem u sredini, njoj zdesna.
Iza sebe, kroz otvoren prozor, čuje zvukove izvana: udar nekog vozila što
je sletjelo, izvikivanje zapovijedi, lupanje koraka po tlu, muškarci se
raštrkavaju.
Ponovno helikopter. Vjerojatno marinci, možda specijalne snage.
Udarci stopala. Trče. Trče prema otvorenom prozoru… Ona čučne, podigne
snajper.
Muškarci trče pokraj prozora i staju. Jedan stane vrlo blizu. Što li su…
Zatim čuje glas: „Zapadni tim, na položaj!“ Zapadni tim.
Ovo je zapadna strana brvnare. Zapadni tim. Izgleda da postoji sjeverni,
južni i istočni tim. Okružili su teren.
Pomisli na svoju majku, Dalilu, i što je prošla za onih noćnih posjeta
vojnika, što je svake noći činila za svoju djecu, spremajući ih na počinak u
sobu daleko od spavaće, u ormar, ušuškavši ih slušalicama koje im je stavljala
na uši tako da slušaju passacagliju ili koncert za dvije violine a ne zvukove
što dopiru iz spavaće sobe. „Slušajte samo glazbu“, govorila je Bach i njezinu
bratu.
Bach skupi svu pribranost i izađe iz prostorije pa pride pragu prve sobe
lijevo. Ratne sobe, kako je zovu.
Zaviri unutra. Velika bijela ploča na kojoj su riječi:
Unesi ključnu riječ:
26:54
Zatim netko upisuje riječ u prazan prostor: Nina Shinkuba Riječ nestaje.
Druga riječ: nina shinkuba Riječ se pojavljuje i nestaje:
NINA SHINKUBA
 NINASHINKUBA
ninashinkuba
Do toga, brojevi – neko odbrojavanje.
26:42
26:39
26:35
Uskoči u sobu, oružje joj je spremno. Obiđe je, ne pronalazi ništa. Brzo
pogleda iza ormarića za spise, samo naslagane kutije. Nitko se ne skriva.
Soba je prazna. Trebao je biti ovdje, ali nema nikoga.
Ponovno pogleda na bijelu ploču na kojoj se ispisuju nove riječi:
Augie Koslenko
AugieKoslenko
Augiekoslenko
Augustas Koslenko
To joj je ime poznato, dakako, ali ne i zašto ga ispisuju. Poskoči na zvuk
zujanja, na vrtnju mobitela koji vibrira na drvenom stolu. Na zaslonu piše
„FBI Liz“. I tad joj pogled sklizne gore.
Tek sada primjećuje sigurnosnu kameru što je promatra iz kuta, a njezino
treperavo crveno svjetlo ne ostavlja dvojbe o tome da je aktivirana i da je
motri.
Pomakne se udesno. Kamera za njom. Podide ju jeza.
Iz smjera praonice dopre zvuk, netko udara u prozor, pokušava ući izvana.
Odozgo hitri koraci, toliko ljudi da ih ne može ni pobrojiti, trče prema
vratima što vode u podrum. Vrata se otvaraju uz udar.
Još više koraka bubnja stubama, dok ljudi jure dolje.
Bach se pomakne prema vratima ratne sobe, zaključa ih i krene unatrag,
korak po korak, dok leđima ne udari o drugi zid.
Skida prigušivač s pištolja.
Duboko udahne, boreći se sa zaglušujućim pulsiranjem u grlu. Pogled joj je
zamućen toplim suzama.
Blago dodiruje trbuh. „Ti si moj predivan dar, draga“, šapuće na
materinjem jeziku, drhtava glasa. „Uvijek ću biti uz tebe.“
 Otkapča mobitel sa struka, vadi slušalice čije se žičice uvijaju ispod
zaštitnog odijela, sve do ušiju. „Evo, draga“, šapuće djetetu u sebi. „Slušaj
ovo, mili moj anđele.“
Odabire crkvenu kantatu Selig ist der Mann. Nježan zvuk gudačkih
instrumenata predvođenih violinom Wilhelma Friedemanna Herzoga; tanano
se podiže vox Christi; strastveni jecaji soprana.
Ich ende behände
mein irdisches Leben,
mit Freuden zu scheiden
verlang ich itzt eben.
Ubrzo završavam svoj zemaljski život; čeznem otići s radošću.
Sklizne niza zid, na pod. Stavlja mobitel na trbuh i pojača zvuk.
„Slušaj samo glazbu, draga“, kaže.
107.

A L E X I J A promatramo snimke iz ratne sobe na njegovu priručnom

monitoru dok ubojica tone na pod, zatvorenih očiju, lica prekrivena
kamuflažnom bojom, naizgled smirena.
Stavlja pištolj pod bradu. Mobitel na trbuh.
„Zna da je stjerana u stupicu“, kažem.
„Teren je inače raščišćen“, kaže mi Alex. „Ostatak podruma i ostatak
brvnare čisti su. Samo ona. Jurišni tim joj je pred vratima, spreman upasti.
Sad je trenutak da mi krenemo, predsjedniče.“
„Ne možemo, Alex, moramo…“
„Možda na sebi ima eksploziv, gospodine.“
„Ima zaštitno odijelo priljubljeno uz tijelo.“
„Eksploziv bi mogao biti ispod. Mobitel je možda detonator. Drži ga nisko
dolje na trbuhu. Zašto bi to inače činila?“
Ponovno pogledam u ekran. Izvukla je slušalice prije nego što je stavila
mobitel na trbuh.
Mislima mi prođe sjećanje na to kako smo pjevali Lilly dok je bila u
Rachelinu nabreklom trbuhu.
„Moramo smjesta krenuti, gospodine“, Alex me zgrabi za ruku. Odvući će
me ako ne krenem.
Devin, Casey i Augie i dalje pokušavaju pogoditi ključnu riječ.
„Koliko još vremena, Devine?“
„Dvadeset dvije minute.“
„Možete li ponijeti laptop na Marine One? Radit će odande?“
„Da, naravno.“
„Onda hajmo. Svi.“
S druge strane vrata, nakon što ih Alex otvori, stoji tim marinaca. Otprate
nas stubama, kroz kuću, na balkon, niz stube pa do helidroma, gdje nas čeka
Marine One. Alex samo što me ne vuče u hodu, Devin je zagrlio laptop kao
da je malo dijete.
„Treba mi mobitel“, kažem Alexu, dok se guramo u helikopter. „Neka se
digne na sigurnu razdaljinu, ali ne predaleko. Morao bi mi netko donijeti
mobitel.“
Ušli smo u helikopter, njegova prepoznatljiva unutrašnjost umirujuća je,
Devin se spušta u bež kožnato sjedište i nastavlja rad na tipkovnici.
„Upravo je ostalo samo dvadeset minuta“, kaže, dok se Marine One diže s
tla i leti nad stablima, iznad požara na jezeru, nad ostacima čamca koji je
Viper uništio.
Gledajući preko Alexova ramena u monitor što ga drži u ruci, dobacim
Devinu. „Probajte ‘Sinovi džihada’, ‘SDZ’, razne varijante toga. Možda samo
‘džihad’.“
„Da, gospodine.“
Na ekranu, ubojica je i dalje nepomična. Pištolj joj je pod bradom, mobitel
pritisnut na trbuh. Nadomak maternice.
Alex podiže primopredajnik. „Marinci, predsjednik je na sigurnome.
Zauzmite sobu.“
Uzimam primopredajnik od Alexa. „Ovdje predsjednik Duncan“, kažem.
„Želim je živu, ako ikako može.“
108.

O Č I S U J O J Z A T V O R E N E , mumlja uz glazbu, na svijetu ne postoji ništa

doli dijete što raste u njezinoj utrobi, Dalila, razigrani gudači, usrdan poj
zbora.
Ne čuje vrata što se otvaraju uz tresak.
Ne čuje zapovijed vojnika da baci oružje, da se preda.
S pištoljem i dalje pritisnutim pod bradu, gleda kako se muškarci
raspoređuju po sobi, jurišnih puški uprtih u nju. Očito imaju zapovijed da je
uhvate živu. U protivnome, već bi bila mrtva.
Sada joj ne mogu nauditi. Pomirena je sa svojom odlukom.
„Ovo je najbolje što mogu učiniti za tebe, draga ‘, prošapće.
Baci pištolj preda se i ispruži se, preokrenutih dlanova, legne licem prema
sagu.
Marinci je smjesta podignu, kao da uopće nema težine, i iznose iz sobe.
109.

„ V R A T I T E N A S na zemlju!“ kažem Alexu. „Treba mi mobitel!“

„Ne još.“ Podigne primopredajnik. „Javite mi kada situacija s njom bude
čista!“ Zeli reći, kada potvrde da na sebi nema eksploziv, ili kada je udalje
dovoljno daleko da više ne predstavlja opasnost za mene.
Marinci je hitro udaljuju iz sobe, po jedan vojnik za svaku ruku i nogu,
potom nestaju iz vidokruga kamere.
„Ima li što?“ pitam Devina, a već znam odgovor.
„Ništa ni na ‘SDZ’ ni na ‘džihad’, nijedna varijanta.“
„Probajte Abhazija’ ili ‘Gruzija’“, kažem.
„Kako se to piše?“
„A-b… Moram to napisati. Gdje je papir? Gdje su papir i kemijska?“
Casey mi gurne blokić u ruku, dodaje kemijsku. Ispišem riječ i diktiram
mu.
Utipkava. „Ništa s normalnim slovima… ni s velikima… ni s malima…“
„Pokušajte s Abhažanka.“ Čini tako. „Ne.“
„Jeste li sigurni da ste dobro napisali?“
„Mislim da jesam.“
„Mislite? Nemojte samo misliti, Devine!“ Ushodao sam se, prilazim
njegovu laptopu da bacim pogled na odbrojavanje…
18:01
17:58
… i pokušavam se prisjetiti bilo čega što mi je Nina rekla, bilo čega što
sam vidio u onim porukama…
„Sve provjereno!“ javlja Alex. „Spuštamo se na zemlju!“
Pilot se spušta brže nego što sam ikad doživio u Marine One, gotovo zaroni
dolje a onda ispravi letjelicu, blago se spuštajući na helidrom koji smo
maločas napustili.
Agent Jacobson pojavi se u helikopteru i pruža mi moj mobitel.
Izvlačim transkript poruka, koje u ovom kaosu zadnjih sat vremena nisam
ni pročitao do kraja.
Mobitel mi zazuji u ruci. „FBI Liz“ piše na zaslonu. „Liz“, javim se.
„Nemamo vremena, zato budite kratki.“
110.

N A Z I V A M C A R O L Y N , svoju šeficu kabineta, s kojom sam danas

razgovarao barem desetak puta, ali čini mi se da su prošli dani otkako smo se
zadnji put čuli, s obzirom na sve ono što se u međuvremenu dogodilo – pokus
„pretvaramo-se-da-smo-mrtvi“, FBI-evo „provaljivanje“ u Ninin drugi
mobitel, napad na brvnaru, otkrivanje tajmera koji je Nina ugradila zajedno sa
zahtjevom za unos zaporke.
„Gospodine predsjedniče! Hvala Bogu! Mislila sam…“
„Slušajte, Carrie, slušajte me. Nemam vremena za objašnjavanje. Imamo
manje od šest minuta prije nego što se virus aktivira.“
Čujem kako je uzdahnula.
„Postoji ključna riječ“, nastavljam. „Nina je kreirala ključnu riječ da
zaustavi virus. Kada bismo je mogli dokučiti, onesposobili bismo ga u cijelom
sustavu. Ne uspijemo li, aktivirat će se u cijelom sustavu – bit će to pravi
srednji vijek. Pokušali smo sve. Preostalo nam je samo nagađanje. Trebaju mi
naši najpametniji ljudi. Okupite naš tim za nacionalnu sigurnost. Skupite ih
sve.“
„Sve?“ pita ona. „Uključujući i potpredsjednicu?“
„Osobito potpredsjednicu“, kažem.
„U redu, gospodine.“
„To je bila ona, Carrie. Poslije ću vam objasniti. I vi morate znati. Upravo
sam zatražio premetačinu njezina ureda u Zapadnom krilu. Kada FBI stigne,
netko će vam vjerojatno javiti. Samo ih pustite unutra.“
„U redu, gospodine.“
„Okupite ih sve za konferencijski poziv i kontaktirajte me preko Marine
One, sada sam tamo.“
„U redu, gospodine.“
„Pođite sada, Carrie. Preostaje nam… pet minuta.“
111.

P R O L A Z I M P O K R A J Devina i Casey, koji samo što se ne onesvijeste u

udobnim kožnatim sjedalicama u glavnoj kabini Marine One, bezizražajnih
lica, kose slijepljene od znoja, pogleda uprta nekamo u zrak. Prošli su vatreno
krštenje i učinili sve što je u njihovoj moći. Više mi nisu potrebni. Sada je sve
na meni i na našem timu za nacionalnu sigurnost.
I na Augieju, koji nam je najbliža veza s Ninom.
Ulazim u stražnju kabinu i zatvaram vrata, nakon što je ušao i Augie. Ruke
mi drhte dok podižem daljinski upravljač prema plazma ekranu i pritišćem
gumb, nakon čega se odmah pojavi osam lica – Liz, Carolyn i „krug
šestorke“.
Augie sjeda u jednu od kožnatih sjedalica, u krilu mu laptop, spreman je
utipkavati riječi.
„Carolyn vas je izvijestila?“ kažem svome timu na ekranu. „Imamo ključnu
riječ i imamo…“
Pogledam u svoj mobitel i sat koji sam sinkronizirao s tajmerom virusa.
4:26
4:25
„…četiri i pol minute da je se dosjetimo. Isprobali smo svaku varijantu
njezina imena, Augiejeva imena, imena Sulimana Cindoruka, Abhazije,
Gruzije i Sinova džihada. Trebaju mi ideje, ljudi, i to smjesta.“
„Kad joj je rođendan?“ pita ravnateljica CIA-je, Erica Beatty.
Liz, koja drži Ninin dosje, odgovara: „Vjerujemo da je 11. kolovoza 1992.“
Okrenem se Augieju. „Pokušaj. ‘Kolovoz 11’. ‘Kolovoz 11, 1992’ ili ‘8-11-
92’.“
„Ne“, javlja se Erica. „Europljani bi stavili dan prije mjeseca: ‘11-8-92’.“
„Točno“, okrenem se prema Augieju, a srce mi tuče. „Isprobaj na oba
načina, da vidimo.“
Tipka brzo, spuštene glave, čela nabrana dok se pokušava usredotočiti.
„Ne“, kaže nakon prvog pokušaja.
„Ne“, nakon drugoga.
„Ne“, nakon trećega.
„Ne“, nakon četvrtoga.
3:57
3:54
Gledam potpredsjednicu Kathy Brandt, koja dosad nije izrekla ni riječi.
U tom času i ona podigne glavu. „A njezina obitelj? Imena obitelji. Majka,
otac, braća.“
„Liz?“
„Majka je Nadya, n-a-d-y-a, djevojačko prezime nepoznato. Otac je
Mikhail, m-i-k-h-a-i-l.“
„Isprobaj to, Augie, sve varijante – velika slova, mala, normalna, što god.
Pokušaj im staviti imena zajedno“, što naravno podrazumijeva sve moguće
kombinacije razmaka i slova. Svaki pokušaj ima mnoštvo varijacija. Svaka
varijacija guta nove sekunde.
„Vi nastavite dok on tipka, gospodo. Braća i sestre, to je dobro. A kako bi
bilo…“
Pucnem prstima prekidajući sama sebe. „Nina je imala nećakinju, je l’
tako? Rekla mi je da je poginula prilikom bombardiranja. A Ninu je šrapnel
pogodio u glavu. Znamo li ime te nećakinje? Liz? Augie?“
„Nemam tu informaciju“, kaže Liz.
„Imena obitelji ne daju rezultate“, javlja se Augie. „Isprobao sam sve
kombinacije.“
3:14
3:11
„A što je s nećakinjom, Augie? Je li ti ikad pričala o njoj?“
„Mislim da joj je ime počinjalo sa r…“
„Počinjalo sa ‘r’? Treba mi više od toga da je počinjalo sa r’. Hajmo,
ljudi!“
„Što ju je pokretalo?“ pita Carolyn. „Što joj je bilo najvažnije?“
Pogledam Augieja. „Sloboda? Pokušaj to.“
 Augie utipka. Vrti glavom.
„Njezin broj putovnice“, kaže ministar obrane, Dominick Dayton.
Liz ga ima. Augie ga upisuje. Ne.
„Gdje je rođena?“ pita Rod Sanchez, načelnik Združenog stožera.
„Kućni ljubimac – pas ili mačka“, kaže Sam Haber iz Domovinske
sigurnosti.
„Ime željezničke stanice koju je digla u zrak “, javlja se Brendan Mohan,
savjetnik za nacionalnu sigurnost.
„Pokušajte’virus’, ‘tempirana bomba’, ‘bum’…“
„Armagedon.“
„Srednji vijek.“
„Vaše ime, gospodine predsjedniče.“
„SAD. Sjedinjene Države.“
Sve su to dobre ideje. Sve ih upisuje u računalo, u raznim oblicima slova i
slično.
Nijedna ne daje rezultat.
2:01
1:58
Potpredsjednica zuri ispred sebe, sva usredotočena. Što li u ovom času
prolazi tom glavom?
„Bila je u bijegu, nije li to nešto što znamo o njoj?“‘ Opet se javlja
Carolyn.
„Da.“
„Možemo li pokušati s tim? Što joj je bilo najhitnije?“
Pogledam Augieja i kimnem glavom.
„Željela se vratiti kući“, kaže Augie.
„Tako je“, kažem. „Ali to smo iskušali.“
„Možda… Abhazija je na Crnome moru, što mislite?’‘ javlja se Carolyn.
„Je li joj nedostajalo Crno more? Nešto u tom smislu?“
Uprem prstom prema Augieju. „Ovo je dobro. Probaj ‘Crno more’, sve
varijante.“
 Dok Augie tipka, dok svi sudjeluju s ponekom idejom, promatram samo
svoju potpredsjednicu, osobu koju sam izabrao za svoju političku pratnju
među mnoštvom drugih, koji bi to bili rado prihvatili, koji bi odano služili i
meni i ovoj zemlji.
Držanje joj je stoičko, ali pogled joj luta prostorijom u kojoj se nalazi, u
operativnom centru unutar Bijele kuće. Da joj barem mogu bolje vidjeti lice.
Da barem mogu znati pada li joj sve ovo teško, ako ništa drugo.
„Ništa s ‘Crnim morem’“, kaže Augie.
Stiže još prijedloga:
„Amnestija.“
„Samostalnost.“
„Obitelj.“
„Ali gdje je točno bio njezin dom?“ pitu Carolyn. „Ako je bila zaokupljena
time, ako joj je to bio cilj… iz kojeg je ona grada?“
„Ima pravo“, kažem. „Da vidimo. Gdje je živjela, Augie? Gdje konkretno?
Liz, znate li vi? Itko? Znamo li gdje je živjela, kvragu?“
Liz odgovara: „Roditelji su joj živjeli u Sukhumiju. To je glavni grad
Republike Abhazije.“
„Sjajno. Kako se to piše, Liz?“
„S-u-k-h-u-m-i.“
„Hajde, Augie, ‘Sukhumi’.“
„Jeste li sigurni?“ pita. Carolyn. Provjerim mobitel, srce mi se podiglo u
grlo.
0:55
0:52
Prebacim pogled na potpredsjednicu, čije se usnice miču. Ona nešto kaže,
ali to je zaglušeno ostalim sugestijama…
„Stanite svi, stanite“, kažem, „Kathy, što ste rekli?“
Čini se kao da se sva ukočila, začuđena što sam usmjerio pažnju na nju.
„Rekla sam, pokušajte s ‘Lilly’.“
Izdahnem zrak. Ne bih trebao biti iznenađen, ali zbog nekog razloga ipak
jesam.
Okrenem se prema Augieju. „Hajde. Pokušaj s imenom moje kćeri.“
 0:32
0:28
Augie ga upiše. Zavrti glavom. Pokuša na drugi način, samo velika slova.
Zavrti glavom. Iskuša drugu varijantu…
„Gospodine predsjedniče“, kaže Carolyn. „Inače, Sukhumi se ne piše samo
tako. Kada sam bila u obavještajnom odboru, uvijek se pisalo bez ‘k’.“
Pognem glavu i zatvorim oči. Da, i ja se sjećam da se tako piše.
„‘Lilly’ ništa“, kaže Augie.
„Suhumi“, kažem mu.
Upisuje. U prostoriji zavlada muk.
0:10
0:09
Augie odmakne prste s tipkovnice. Podigne ruke, zagledan u monitor.
0:04
0:03
„Ključna riječ je prihvaćena“, kaže. „Virus je onesposobljen.“
112.

C A S E Y , K O J A J E sada u stražnjoj prostoriji zajedno sa mnom, držeći

laptop u rukama, kaže: „Potvrdili smo da je naredba ‘stop’ prenesena kroz
cijeli sustav. Virus je zaustavljen. Svuda.“
„A što je s računalima i ostalim uređajima koji u ovom trenutku nisu
spojeni na internet?“ pitam. „Oni nisu primili poruku stop.”
„Onda nisu dobili ni poruku ‘aktiviraj’“, kaže Devin. „A sada više i neće.
‘Stop’ je trajan.“
„Ipak ne puštam ovaj laptop iz ruke“, kaže Casey. „Držim monitor na oku.“
Udahnem duboko, dublje no ikad, slatki, divni kisik. „Znači, nijedan uređaj
neće stradati od tog virusa?“
„Tako je, gospodine.“
Kako bismo bili potpuno sigurni, da se kojim slučajem virus Suliman ne
vrati u život, Domovinska sigurnost odašilje ključnu riječ „Suhumi“ kroz
sustav za hitno djelovanje, oblikovan kroz nekoliko predsjedničkih uredbi
koje smo potpisali ja i moj prethodnik, kao dio pojačanih mjera za borbu
protiv industrijskog kibernetičkog terorizma. U stanju smo slati informacije
određenom primaocu, određenoj osobi u bilo kojoj kompaniji u bilo koje doba
dana ili noći. Svaki pružatelj internetskih usluga, svaka država i lokalna
vlada, svaki član bilo kojeg industrijskog sektora – banke, bolnice,
osiguravajuća društva, proizvodnje, sva ona mala poduzeća koja smo
nagovorili da pristupe tom sustavu – u sljedećih nekoliko sekundi, svi oni
dobit će tu ključnu riječ.
Ključnu riječ odaslat ćemo i preko svojeg Sustava za izvještavanje u hitnim
situacijama, tako da će je primiti svaki televizor, računalo i pametni telefon.
Kimam, uspravim se, preplave me neočekivani osjećaji. Pogledam kroz
prozor Marine One, u nebo – šerbet duginih boja u zalazu subotnjeg sunca.
Nismo ostali bez svoje zemlje.
Financijska tržišta, ušteđevine građana i njihovi mirovinski fondovi,
dokumenti o osiguranjima, bolnice, javne službe, sve je to pošteđeno. Ulice će
ostati osvijetljene. Izvještaji mirovinskih fondova i štedni računi građana i
dalje će pokazivati stanje njihove životne ušteđevine. Isplata socijalne pomoći
i mirovina neće stati. Pomične stepenice i dizala nastavit će raditi. Zrakoplovi
neće ostati prikovani za tlo. Hrana se neće kvariti. Voda će ostati pitka.
Nikakve velike gospodarske krize. Nikakvog kaosa. Nikakvih pljački i nereda
po ulicama.
Izbjegli smo srednji vijek.
Odlazim u glavnu kabinu, gdje nalazim Alexa.
„Gospodine predsjedniče“, kaže, „približavamo se Bijeloj kući.“
Mobitel mi zazuji. To je Liz. „Gospodine predsjedniče, pronašli su ga u
potpredsjedničinu uredu.“
113.

S U L I M A N C I N D O R U K sjedi u maloj sigurnoj kući u koju su ga smjestili,

u podnožju Medvednice, zuri u mobitel kao da time može nešto promijeniti.
Virus onesposobljen
Prvo je dobio poruku „virus privremeno obustavljen“, samo nekoliko
časaka nakon što je sam sebi čestitao na tome kako je desetkovao Sjedinjene
Države dok se on fino vozi u džipu. Ali nije prošlo ni pola sata, kad eto ovo. I
dalje zuri u mobitel, kao da će ga time natjerati da još jednom promijeni
poruku.
Kako? Taj je virus bio neprobojan. Pobrinuli su se za to. Augie – na kraju
krajeva, Augie je samo običan haker. On se nije mogao uplesti u ovo.
Nina, zaključuje. Očito je Nina izvela nešto da sabotira stvar.
Žustro kucanje na vratima, i otvaraju se. Ulazi jedan od vojnika i donosi
košaru s hranom – baguette, sir, veliku bocu vode.
„Koliko dugo ću još ostati ovdje?“ pita Suli.
Čovjek ga pogleda. „Rekli su mi još četiri sata.“
Još četiri sata. To se poklapa s ponoći prema istočnom standardnom
vremenu – trenutkom kada se virus trebao sam aktivirati, da ga Amerikanci
nisu naveli da to učini ranije.
Čekaju da se virus pokaže uspješnim prije nego što ga prebace na njegovu
destinaciju. Ponovno baci pogled na mobitel.
Virus onesposobljen
„Postoji… neki problem?“ upita vojnik. „Ne, ne“, odgovara on. „Nikakav
problem.“
114.

S I L A Z I M S T U B A M A s Marine One, salutiram marincima. Zadržim ruku u

salutirajućem položaju duže nego obično. Bog blagoslovio marince.
Dolje je Carolyn. Čeka me. „Čestitam, gospodine predsjedniče“, kaže.
„I javama, Carrie. Ima mnogo toga o čemu moramo raspraviti, ali treba mi
trenutak.“
„Naravno, gospodine.“
Uhvatim džogerski ritam, samo što ne potrčim, sve dok ne stignem kamo
sam naumio.
„Tata, oh, Bože dragi…“
Lilly skoči s kreveta, knjiga koju je držala u krilu otkotrlja se na pod
njezine sobe. Nade mi se u zagrljaju prije nego što je uopće završila rečenicu.
„Dobro si“, šapuće mi u rame dok joj milujem kosu. „Bila sam izvan sebe
od brige, tata. Bila sam uvjerena da će sve to poći po krivu. Bojala sam se da
ću i tebe izgubiti…“
Drhti dok je držim, dok joj govorim: „Ovdje sam, dobro sam“, stalno
iznova, udišući njezin neponovljiv miris, osjećajući njezinu toplinu. Tu sam i
osjećam se bolje nego što sam se već dugo osjećao. Tako zahvalan, tako
prožet ljubavlju.
Sve ostalo nestaje. Postoji još toliko toga za napraviti, ali u ovom času sve
to postaje nevažno, gubi se u magli i jedino za što marim je moja lijepa,
nadarena, slatka djevojčica.
„I dalje mi nedostaje“, šapuće. „Nedostaje mi više no ikad.“
I meni. U tolikoj mjeri da imam osjećaj kako ću se raspuknuti. Želio bih da
je sada ovdje, da slavi, da me drži u zagrljaju, da dobaci neku šalu i spusti me
za nekoliko centimetara, prije nego što sam sebi postanem prevažan.
„Uvijek je uz nas“, kažem. „I danas je bila sa mnom.“
Povučem se, odmaknem je od sebe, otrem joj suzu s lica. To lice koje mi
uzvraća pogled više je nalik na Rachel nego ikad.
„Sada moram ići biti predsjednik“, kažem.
115.

S J E D N E M , S O S J E Ć A J E M olakšanja i silnoga umora, na kauč u Ovalnom

uredu. Još ne mogu vjerovati da je sve završeno.
Naravno, nije zaista završeno. Na neki način, onaj najteži dio tek slijedi.
Do mene sjedi Danny, koji mi je donio čašu bourbona – onog pića koje mi
je ostao dužan nakon što se otkrilo da uza se nema svoj rendžerski novčić. Ne
govori mnogo, zna da mi treba vremena da dođem k sebi. Ovdje je samo zato
da bude tu.
Potpredsjednica je i dalje u operativnom centru, i dalje u onoj prostoriji pod
stražom. Ne zna zašto. Nitko joj još nije rekao. Vjerojatno se prži na laganoj
vatri.
To je u redu. Samo neka se prži.
Sam Haber neprekidno me izvještava. Izreka „nikakva vijest dobra je
vijest“ nikad mi se nije činila točnijom. Virus je onesposobljen. Nema
iznenađenja, nikakve dramatične, iznenadne reaktivacije virusa. Ali naši ljudi
imaju ga na oku, bdiju nad računalima kao brižni roditelji.
Vijesti na kablovskoj ne govore ni o čemu drugomu doli o virusu Suliman.
Pri vrhu ekrana svi puštaju pokretni tekst KLJUČNA RIJEČ: SUHUMI.
„Imam neka neobavljena posla“, kažem Dannyju. „Moram te izbaciti.“
„Naravno.“ Digne se s kauča. „Usput rečeno, mislim si pripisati sve
zasluge za ovo. Ona govorancija podrške koju sam ti održao bila je
presudna.“
„Bez sumnje.“
„Barem ću ja to tako zapamtiti.“
„Samo daj, Daniele. Samo daj.“
Ispratim ga s osmijehom. Zatim pritisnem gumb na telefonu i kažem svojoj
tajnici JoAnn da bih želio vidjeti Carolyn.
Dolazi Carolyn. Kao da je na izmaku snaga, ali tako svi izgledamo. Noćas
nitko nije spavao, a sav taj stres u zadnja dvadeset četiri sata… kad se sve to
uzme u obzir, Carolyn izgleda bolje od većine nas.
„Vani je ravnateljica Greenfield“, kaže.
„Znam. Zamolio sam je da pričeka. Prvo sam želio razgovarati s vama.“
„U redu, gospodine.“
Ulazi i sjeda u jedan od naslonjača preko puta kauča.
„Ovo je vaša zasluga, Carrie“, kažem. „Vi ste riješili zagonetku.“
„Vi ste je riješili, gospodine predsjedniče, ne ja.“
Hja, to tako ide. Kako god okreneš, odgovornost je na predsjedniku, u
dobru i u zlu. Pobijedi li moj tim, zasluga pripada predsjedniku. Ali oboje
znamo tko se dosjetio točne ključne riječi.
Otpuhnem, živci su mi još prenapeti.
„Zajebao sam, Carrie“, kažem. „Odabravši Kathy Brandt za
potpredsjednicu.“
Ne žuri se opovrgnuti me. „To je imalo političkog rezona, gospodine.“
„Zato sam je i izabrao. Iz političkih razloga. A nisam trebao.“ I opet mi ne
proturječi.
„Izbornog kandidata za potpredsjednika trebao sam odabrati na temelju
zasluga. A oboje znamo koga bih bio odabrao da sam se toga držao.
Najpametniju osobu koju sam ikada upoznao. Najdiscipliniraniju.
Najtalentiraniju.“
Zarumeni se. Uvijek u bijegu od pohvala, od pažnje.
„Umjesto toga, dao sam vam najteži posao u Washingtonu.
Najnezahvalniji.“
Ona odmahne rukom, u nelagodi od tih pohvala, još više porumeni. „Čast
je služiti vam, gospodine predsjedniče, u kojem god svojstvu vi odlučite.“
Otpijem zadnji gutljaj, zdravo potegnem ono bourbona što mi je ostalo u
čaši i spustim je.
„Mogu li vas pitati, gospodine – što namjeravate učiniti s
potpredsjednicom?“
„Što vi mislite da bih trebao učiniti?“
Razmišlja, nakrivi glavu lijevo pa desno.
„Za dobro zemlje“, kaže, „jaje ne bih pravno gonila. Pronašla bih neko tiho
rješenje. Tražila bih da ponudi ostavku, pustila je da smisli neku ispriku i ne
bih razglasila na velika zvona ono što je učinila. Sve bih to zaključila bez
mnogo buke. U ovom trenutku, ono što američki narod može čuti jest da nas
je talentirani tim za nacionalnu sigurnost pod vašim vodstvom spasio od
velike katastrofe. Nitko ne spominje izdajicu ni izdaju. To je pozitivna priča,
priča upozorenja, ali sa sretnim završetkom. Neka tako i ostane.“
I ja sam razmišljao o tome. „Stvar je u tome“, kažem, „da prije nego što
tako postupim želim znati zašto.“
„Zašto je to učinila, gospodine?“
„Nije zbog mita. Ni zbog ucjene. Nije željela uništiti zemlju. To čak nije ni
bila njezina zamisao. Bila je to Ninina i Augiejeva ideja.“
„Kako to možemo sa sigurnošću znati?“ pita. „Ah, da“, kažem. „Vi ne
znate za mobitel.“
„Za mobitel, gospodine?“
„U sveopćem kaosu pred kraj priče, FBI je uspio ući u drugi mobitel
pronađen u Nininu kombiju. Tamo su otkrili gomilu poruka, koje su izmijenili
Nina i naš Benedict Arnold.“
„Oh, Bože“, kaže. „Ne, nisam to znala.“
Odmahnem rukom. „Nina i Augie upleli su se u nešto mnogo veće nego što
su namjeravali. Kada su shvatili kakvo će masovno uništenje izazvati, otišli su
od Sulimana. Poslali su nam onaj ku-kuc da nas upozore, a onda došli ovamo
sklopiti pogodbu: pribavimo li gruzijsku amnestiju za Ninu, ona će
onesposobiti virus.
A naša izdajnica – naša Benedict Arnold? Ona je bila samo posrednik.
Jednostavno su stupili u vezu s njom. Nije to neka zavjera koju je ona
smislila. Čak je pokušala nagovoriti Ninu da se preda najbližem američkom
veleposlanstvu. Ispitivala ju je kako se može onesposobiti virus.“
„Ali nije rekla nama ostalima“, kaže Carolyn.
„Tako je. Prema onome što sam pročitao, rekao bih da je imala osječaj da
što duže komunicira s Ninom i nikome ništa ne govori, to je dublja rupa koju
si je iskopala. I zato je željela biti izostavljena iz direktne linije komunikacije.
Dala je Nini lozinku ‘Srednji vijek’, tako da može stupiti izravno u vezu sa
mnom – preko Lilly – a da je pritom shvatim ozbiljno.“
„To… donekle ima smisla, valjda“, kaže Carolyn.
„Ali, u tome i jest stvar – to nema nikakvog smisla“, kažem. „Jer onoga
časa kada mi je Nina poručila ‘Srednji vijek’, znao sam da je u našim
redovima Juda. Morala je znati da ću prevrnuti svaki kamen da bih pronašao
izdajicu. Bila je jedna od osmero sumnjivih.“
Carolyn kimne, razmišlja.
„Zašto bi to učinila, Carrie? Zašto bi navukla na sebe takvu sumnju? Za
Kathy Brandt se može štošta reći, ali nije glupa.“
Carolyn rastvori ruke. „Katkad… pametni ljudi čine gluposti?“
Točno da ne može biti točnije. „Pokazat ću vam nešto“, kažem.
Uzimam fascikl na kojem je oznaka FBI-a. Dao sam Liz Greenfield da
ispiše dva primjerka transkripta onih poruka. Pružam Carolyn transkript
poruka od prva tri dana – prošli petak, subota i nedjelja – onih prvih dana koje
sam bio pročitao.
„Pročitajte ovo“, kažem, „pa mi recite je li naša izdajnica glupa.
116.

„ I M A T E P R A V O “ , Carolyn podigne glavu nakon što je pročitala

transkripte od sva tri dana. „Nije to ona zakuhala. Ali… ovo očito nisu svi
transkripti. Ovo završava u nedjelju, s njezinim obećanjem da će Nini javiti
kodnu riječ.“
„Točno, ima još.“ Pružam joj sljedeći list papira. „Ovo je ponedjeljak, 7.
svibnja. Prije samo šest dana. Onaj dan kada je Nina šapnula ‘Srednji vijek’
Lilly na uho.“
Carolyn uzima transkript i počinje čitati. Ja čitam svoju kopiju.
Ponedjeljak, 7. svibnja
N/S: Pennsylvanijska avenija 1600
Nina: Lokacija nepoznata
— istočno standardno vrijeme —
Nina (7:43 ujutro): Stigla sam u Pariz. Došla sam ovamo iako mi
još niste dali kodnu riječ!! Hoćete il? Mislim da me sinoć netko
pratio. Suli me pokušava ubiti znate
N/S: (7:58 ujutro): Noćas sam mnogo razmišljala o svemu ovome i
mislim da, ako želimo imati uzajamno povjerenje, onda zaista
moramo imati uzajamno povjerenje. A to znači da mi morate reći
kako zaustaviti virus.
Nina (7:59 ujutro): Tu priču sam već čula. Uh… NE!!! koliko puta
moram reći??? Znate li što znači adut?!?
N/S: (8:06 ujutro): Sami ste rekli da ste u opasnosti. Što ako ne
uspijete stići ovamo? Što ako vam se nešto dogodi? Onda nećemo
moći zaustaviti virus.
Nina (8:11 ujutro): Ako vam kažem kako zaustaviti virus, za vas
ću biti ništa. To mi je jedini adut.
N/S: (8:15 ujutro): Zar već niste shvatili? Ne smijem otkriti da
smo u kontaktu. Kako ću objasniti da znam zaustaviti virus ne
otkrivajući da zadnjih nekoliko dana komuniciram s vama? Čim to
 otkrijem, gotovo je. Morat ću dati ostavku. Zatvor, vjerojatno.
Nina (8:17 ujutro): Ako je tako, zašto želite znati? Ako to ne
mislite iskoristiti?
N/S: (8:22 ujutro): Zato što ako se vama nešto dogodi i ne bude
drugog načina da se virus zaustavi, onda ću to ja učiniti. Da spasim
zemlju. Ne bih inače mogla živjeti sa samom sobom. Ali to je samo
u krajnjem slučaju. Radije bih da se vi nađete s predsjednikom i to
sami obavite i mene zaobiđete.
Nina (8:25 ujutro): Nema šanse neću
N/S: (8:28 ujutro): Onda zbogom i sretno. Vjerujte mi ili
zaboravite.
Slijedi poduža stanka, dobra tri sata. A potom:
Nina (11:43 ujutro): Evo me na Sorbonni. Vidim predsjednikovu
kćer. Recite mi kodnu riječ ili vam se više neću javiti
N/S: (11:49 ujutro): Recite mi kako zaustaviti virus i dat ću vam
kodnu riječ. Inače me više nemojte kontaktirati.
Nina (12:09 popodne): Otvorit će se mogućnost za upis ključne
riječi prije aktivacije. Na 30 minuta. Ukucajte tu riječ i virus će otići
bye bye. Zajebete li me, damo, reći ću svima tko ste kunem vam se
N/S: (12:13 popodne): Neću vas zeznuti. Želim vam uspjeh!
Želimo isto.
N/S: (12:16 popodne): Znam da se upuštate u veliki rizik. I ja.
Znam kako ste uplašeni. Ja sam prestravljena! Zajedno smo u
ovome, mala.
Mrkva i batina. Izmanipulirala je Ninu. Shvatila je da je Nina pod golemim
pritiskom i da je Nina ta koja nju treba više. Bila je vrhunski kibernetički
terorist, vrhunski pisac kodova, ali nije bila na razini nekoga tko je uhodan u
pregovorima na najvišoj razini svjetske scene. Gotovo desetak minuta kasnije:
Nina (12:25 popodne): Ključna riječ je Suhumi.
N/S: (12:26 popodne): Lozinka je Srednji vijek.
Carolyn digne pogled sa stranice.
„Ona je znala“, kaže. „Znalaje ključnu riječ još od ponedjeljka.“
Ništa ne odgovaram. Rado bih popio još malo bourbona, ali doktorica Lane
bi me vjerojatno nagrdila i zbog ove jedne čaše.
 „Ali, čekajte malo. Kada ste vi to pročitali, gospodine predsjedniče?“
„Tu stranicu, ovu od ponedjeljka? To nisam pročitao sve dok nisam došao
na Marine One, nakon što su mi marinci donijeli mobitel.“
Ona odvrati pogled, zbraja dva i dva. „Znači… prilikom naše zadnje
videokonferencije, kada ste bili na Marine One, kada smo se svi okupili da
dođemo do ključne riječi, dok je vrijeme odbrojavalo…“
„Ah, da“, kažem. „Već sam bio znao ključnu riječ. Devin ju je već bio
utipkao. Kriza je već bila prošla. Devin i Casey samo što se nisu onesvijestili
od umora i olakšanja dok sam ja bio u stražnjem dijelu s Augiejem,
razgovarajući sa svima vama.“
Carolyn se zapilji u mene.
„Već ste bili onesposobili virus?“
„Da, Carrie.“
„Znači, cijela ta drama s odbrojavanjem sekundi dok svi dobacujemo ideje
za ključnu riječ… sve je to bilo varka?“
„Nešto u tom smislu.“ Dižem se s kauča, nesiguran sam na nogama, vrelina
mi navire u lice. Zadnjih nekoliko sati proveo sam na vrtuljku brige, olakšanja
i zahvalnosti.
Ali u ovom času bijesan sam ko pas.
Prilazim radnom stolu izrađenom od broda Resolute, pogledom prelijećući
fotografije Rachel, Lilly, mojih roditelja, obitelji Duncan i obitelji Brock u
Camp Davidu, na kojima Carolyna djeca imaju smiješne mornarske kapice.
Natočim si još dva prsta bourbona i strusim ih naiskap.
„Jeste li dobro, gospodine?“
Spustim čašu s više žestine nego što sam kanio. „Daleko sam od dobro,
Carrie. Ni teleskopom ne bih mogao pronaći ‘dobro’. Evo, slušajte.“
Stisnutih vilica, zaobiđem stol i naslonim se na nj.
„Dobro kažete da pametni ljudi katkada čine glupe stvari“, kažem. „Ali
Kathy bi morala biti luđakinja da oda Nini lozinku ‘Srednji vijek’ i izloži se
sumnji. Vjerojatnost da će biti otkrivena bila je prevelika. Mogla je smisliti
nešto drugo da osigura Nini pristup do mene. Bilo što. Nešto bolje od toga“
Carolyn izvije obrve. Razmišlja, ali čini se da ne dolazi do rješenja. „Što
želite reći, gospodine?“
„Želim reći“, kažem, „tko god da je Nini odao ‘Srednji vijek’, želio je da
sumnja padne na krug mojih najužih suradnika.“
Carolyno lice smeteno se izduži. „Ali tko… bi želio da sumnja padne na
njih?“ pita. „I zašto?“
117.

„ O H , T O Z A Š T O i nije tako teško za dokučiti, je li? A možda i jest.“

Mašem rukama, koračajući Ovalnim uredom. „Meni je u svakom slučaju
promaklo. Tko zna? Možda sam ja najgluplji tip koji je ikad bio na ovoj
dužnosti.“
Ili je možda ono u što ja vjerujem najdeficitarnija stvar u našem glavnom
gradu – povjerenje – to je nešto čega imam na pretek. Povjerenje može
zaslijepiti čovjeka. Mene jest zaslijepilo.
Prođem između stola i kauča, gdje je jučer stajala Nina, gledajući u sliku
Lilly i sebe na travnjaku Bijele kuće, kako se udaljavamo od Marine One.
Carolyn, namrštena čela, kaže: „Ne… ne slijedim vas, gospodine. Ne mogu
shvatiti zašto bi vam itko želio dati do znanja da postoji izdajica.“
Pokraj te slike, fotografija Carolyn i mene one večeri kada sam bio izabran
za predsjednika, poziramo pred kamerama, zagrljeni. Podignem tu fotografiju
i prisjetim se u kakvom smo povišenom raspoloženju bili, preplavljeni
osjećajima, blaženi.
A onda tresnem slikom o stol tako da se staklo razmrska, okvir napukne.
Carolyn samo što ne poskoči iz naslonjača.
„Onda slušajte ovo“, kažem, zureći u razbijenu sliku svoje šefice kabineta i
sebe. „Kada ta riječ procuri, sumnja pada na tim za nacionalnu sigurnost.
Netko iz najužeg predsjednikova kruga, netko visoko pozicioniran – recimo
potpredsjednica Sjedinjenih Država – postaje objekt sumnje. Ona je laka
meta. Već se pokazala nelojalnom. Sve vrijeme mi je kao kamenčić u cipeli,
ako ćemo iskreno. I tako se ona povuče iz igre. Ode. Posramljeno da ostavku.
Možda bude podvrgnuta sudskom progonu, možda ne – ali u svakom slučaju,
otišla je, u tome je poanta. Netko mora zauzeti njezino mjesto, je li tako? Je li
tako?“ podviknem.
„Jest, gospodine“, prošapće Carolyn.
„Tako je! I tko će doći na njezino mjesto? Pa, zašto to ne bi bio junak ove
priče? Osoba koja se dosjetila ključne riječi, kada se već činilo da je sve
izgubljeno? Osoba koja, bez sumnje, misli da je sve vrijeme ionako trebala
biti potpredsjednica?“
Carolyn Brock ustaje iz naslonjača, zuri u mene kao jelen pod svjetlima
automobila, zinuvši. Ne govori. Za ovo ne postoje riječi.
„Ona posljednja videokonferencija s timom za nacionalnu sigurnost, dok su
se minute odbrojavale“, kažem. „Varka, tako ste rekli? Bio je to test. Htio sam
vidjeti tko će izreći ključnu riječ. Znao sam da netko od vas hoće.“
Prinesem dlan licu, prstima uhvatim hrbat nosa. „Molio sam Boga. Kunem
vam se ženinim grobom, molio sam Boga. Bilo tko, samo ne Carrie, molio
sam.“
U sobu ulazi Alex Trimble sa svojim zamjenikom Jacobsonom i pozorno
stanu kraj zida. Ravnateljica FBI-a, Elizabeth Greenfield, ulazi sljedeća.
„Igrali ste mudro do samoga kraja, Carrie“, kažem. „Dovukli nas sve do
Ninina rodnoga grada, zapravo nam ga ponudivši a da sami niste izrekli
njegovo ime.“
Carolyn ranjen izraz lica kao da se raspe. Zatrepće, skrene pogledom
prisjećajući se. „Namjerno niste rekli kako se pravilno piše“, prošapće.
„A onda ste se javili vi da nas ispravite“, kažem. „Sukhumi bez ‘k’.“
Carolyn zatvori oči. Kimnem Liz Greenfield.
„Carolyn Brock“, izgovara ona, „uhićeni ste pod sumnjom da ste prekršili
Zakon o špijunaži i sudjelovali u uroti radi izdaje. Imate pravo na šutnju, jer
sve što kažete može i bit će upotrijebljeno kao dokaz protiv vas…“
118.

„ P R I Č E K A J T E ! Stanite malo!“
Formalnost ravnateljice Greenfield, njezino spominjanje uhićenja i čitanje
Mirandina pravila, u Carolyn pokreće obrambeni mehanizam i ona ispruži
ruke kao da pokazuje „stop“.
Okrene se meni. „Nina se željela vratiti kući. Bilo je to logično. Dakle, zato
što znam kako se piše glavni grad neke istočnoeuropske zemlje odmah sam
izdajica? Znate biti… zaista, gospodine predsjedniče, nakon svega što smo
prošli zajedno…“
„Da se niste usudili“, zarežim. „Ništa što smo prošli zajedno’ ne daje vam
pravo da učinite ono što ste vi učinili.“
„Molim vas, gospodine predsjedniče. Možemo li… možemo li samo…
porazgovarati, nas dvoje? Dvije minute. Mogu li dobiti barem dvije minute?
Ne zaslužujem li barem toliko?“
Liz Greenfield krene prema Carolyn, ali ja podignem ruku.
„Dajte nam dvije minute. Pričekajte, Liz. Sto dvadeset sekundi. Samo
toliko će dobiti.“
Liz me pogleda. „Gospodine predsjedniče, nije pametno…“
„Sto dvadeset sekundi.“ Pokažem prema vratima. „Ostavite nas. Svi.“
Promatram Carolyn dok agenti Tajne službe i ravnateljica FBI-a izlaze iz
Ovalnog ureda. Mogu samo zamisliti kakve joj misli jure glavom. Djeca;
njezin muž, Morty. Krivično gonjenje. Sramota. Način da se nekako izvuče iz
svega ovoga.
„Da čujem“, kažem nakon što smo ostali sami.
Carolyn duboko udahne, ispruži ruke kao da daje okvir rješenju.
„Razmislite o onome što se danas dogodilo. Spasili ste našu zemlju. Potpuno
ste odagnali opoziv kao opasnost. Lester Rhodes živ će se pojesti. Popularnost
će vam narasti do neba.
Predsjednički položaj vam je čvršći no ikad. Razmislite što sve možete
učiniti tijekom sljedećih godinu i pol dana – tijekom sljedećih pet i pol
godina. Razmislite o svome mjestu u povijesti.“ Kimam. „Ali…“
„Ali razmislite i što će se dogoditi učinite li ovo, gospodine. Optužite li me
za ovo. Ako me javno uništite. Mislite da ću tek tako progutati lijek kao
poslušna mala djevojčica?“ Položi ruku na grudi, nakrivi glavu, napravi
grimasu. „Mislite da neću uzvratiti udarac? Pretraživanje potpredsjedničina
ureda, što će biti s tim? Jeste li što našli?“
Onaj tužni pogled jelena zatečena svjetlima odavno je nestao. Skinula je
masku. O svemu je dobro razmislila. Jasno da jest. Razmotrila je stvari iz
svakog ugla. Za Carolyn Brock zaista se može reći da je nenadmašna.
„Imali ste hrpu prilika da joj podmetnete mobitel u ured“, kažem. „Kathy
ne bi bila tako glupa da taj mobitel ostavi iza police s knjigama, za Boga
miloga. Prije bi ga razbila.“
„To vi kažete“, odgovara. „Moji će odvjetnici reći nešto drugo. Pokrenite
postupak protiv mene zbog izdaje, a ja ću pokrenuti postupak protiv nje zbog
izdaje. Pogledajte što sada imate priliku napraviti, gospodine predsjedniče.“
„Svejedno mi je“, kažem.
„Oooh, nije, nije“, odgovara, zaobišavši stol prema meni. „Zato što želite
činiti dobre stvari u ovome poslu. Ne želite da se ono što bi vam mogao biti
najveći trijumf pretvori u skandal. ‘Izdaja u Bijeloj kući.’ Tko je bio izdajica –
predsjednikova najbliža savjetnica ili aktualna potpredsjednica? Koga briga?
Obje ste nas vi izabrali. U pitanje će doći vaša prosudba. Ovaj golemi,
nezapamćeni uspjeh pretvorit će se u nešto najgore što vam se ikada dogodilo.
Vaši su osjećaji povrijeđeni. Jon. Hja, pregrizite to, kvragu.“
Prilazi mi sklopljenih ruku kao da moli. „Mislite na ovu zemlju. Mislite na
sve one ljude kojima je potrebno da budete dobar predsjednik – kvragu, veliki
predsjednik.“
Šutim.
„Učinite li mi to“, nastavlja, „s vašim je predsjedničkim mandatom
svršeno.“
Liz Greenfield ponovno ulazi u sobu i gleda me.
Ja pogledam Carolyn.
„Dajte nam još dvije minute, Liz“, kažem.
119.

S A D A J E na meni red.
„Priznat ćete svoju krivnju“, kažem, nakon što ponovno ostajemo nasamo.
„Bit ću kritiziran, zasluženo, jer sam vas postavio. Pronaći ću način da se
nosim s tim. To je politički problem. Ne namjeravam to gurnuti pod tepih i
dopustiti vam da se tiho povučete. A vi ćete priznati svoju krivnju.“
„Gospodine predsje…“
„Agenti Tajne službe izginuli su, Carrie. Nina je poginula. I ja sam lako
mogao poginuti. To nije nešto što se u ovoj zemlji tek tako može gurnuti pod
tepih.“
„Gospodine…“
„Želite sudski postupak? Tamo ćete moći objasniti kako je Nina uspjela
tutnuti onu prvu poruku u ruke Kathy Brandt, dok je Nina bila u Europi, a
Kathy ovdje u Washingtonu. Što, poslala joj je e-poruku? Ubacila ju je u
paketić koji je stigao FedExom? Ništa od toga ne bi prošlo naše osiguranje.
Ali vi, šefica kabineta, u posljednjem dijelu naše europske turneje, u Sevilli?
Nina je tada mogla doći u hotel i dati je vama. Mislite da nemamo snimke
nadzornih kamera? Poslala ih je španjolska vlada. Onoga zadnjeg dana u
Španjolskoj, nekoliko sati prije nego što smo otišli. Nina je došla u hotel i
otišla nakon sat vremena.“
Sjaj u njezinim očima kao da se zamuti.
„A koliko vremena će proći prije nego što presretnemo i dešifriramo
poruku koju ste poslali Sulimanu Cindoruku?“
S užasom podigne pogled prema meni.
„FBI i Mossad upravo je traže. Jer, vi ste ga upozorili, nije li tako? Ništa od
vašega plana ne bi uspjelo da je Nina ostala živa. Da je ostala živa, da smo
Augie i ja ušli u njezin kombi, tamo na bejzbolskom stadionu, ona i ja
nagodili bismo se. Ja bih nagovorio Gruzijce da joj dopuste povratak, ona bi
meni dala ključnu riječ, vi ne biste postali junakinja, a Kathy ne bi postala
žrtveno janje. A tko zna? Možda bi vas Nina ipak izdala.“
Carolyn prinese dlan licu, ovo je najgori scenarij koji je mogla zamisliti.
 „Vi znate bolje od ikoga kako doći do Sulimana. Vi ste organizirali onaj
prvi poziv preko naših turskih posrednika. Mogli ste to ponovno. Sve vam je
rekla, Carrie. Pročitao sam i ostale poruke. Iznijela vam je cijeli svoj plan.
Augieja, bejzbolski stadion, to da će se virus aktivirati u ponoć. Imala je
povjerenja u vas. Imala je povjerenja, Carrie, a vi ste je ubili.“
To kao daje onaj posljednji udarac nakon kojega se brana sruši. Carolyn
gubi svoje samouvjereno držanje, brižne u plač, cijelo joj tijelo podrhtava.
A nakon svega otkrijem da sam više tužan nego ljut. Nas smo dvoje toliko
toga prošli zajedno. Ona je zacrtala moj put kroz predsjedništvo, pomogla mi
zaobići sve one washingtonske mine, žrtvovala nebrojene sate sna i vremena s
obitelji kako bi Ovalni ured funkcionirao maksimalno učinkovito. Najbolja je
šefica kabineta koju bih uopće mogao zamisliti.
Nakon nekog vremena suze presahnu. Strese se i otre lice. Ali glava joj
ostaje spuštena, zastrta dlanom. Ne može me pogledati u oči.
„Prestanite se ponašati kao neki sitni kriminalac“, kažem. „I postupite
onako kako treba. Ovo nije sudnica. Ovo je Ovalni ured. Kako ste to mogli
učiniti, Carrie?“
„Pita čovjek kojega je dopalo da bude predsjednik.“
Te riječi izgovorene su glasom koji ne prepoznajem, glasom koji nikad
nisam čuo, iz onoga dijela Carolyn koji mi je uporno izmicao za naših
zajedničkih godina. Podigne glavu i pogleda me ravno u oči, lica izobličena
od boli i gorčine koje nikada prije nisam vidio. „Kaže muškarac čija politička
karijera nije propala zbog samo jedne ružne riječi pred uključenim
mikrofonom.“
Prvi put to vidim. Potpuno su mi promakli zavist, ogorčenost, gorčina koji
su se sve vrijeme skupljali u njoj. To je jedna od opasnosti ovoga posla, utrke
za predsjednika i potom bivanja predsjednikom. Sve se vrti oko vas. Svake
minute svakoga sata svakoga dana riječ je samo o tome što je najbolje za
kandidata, što je potrebno kandidatu, kako možemo izići u susret kandidatu,
jedinoj osobi čije će ime biti zaokruženo. A onda, kada konačno postanete
predsjednik, ista stvar, svakodnevno na steroidima. Jasno, provodili smo
vrijeme zajedno. Upoznao sam njezinu obitelj. Ali ovo mi je posve promaklo.
Dobro je obavljala svoj posao. Zapravo sam mislio da je ponosna na sve one
dobre stvari koje činimo, da su joj ti izazovi uzbudljivi, da uživa u poslu, da je
on ispunjava.
„Pretpostavljam…“ otme joj se gorak smijeh. „Pretpostavljam da se ona
ponuda oprosta ne odnosi na mene.“ Čini se kao da joj je neugodno što je to
uopće spomenula.
 Kako se brzo srozala. Ušla je u ovu sobu očekujući da će biti dočekana kao
nova potpredsjednica, junakinja dana, a sada samo moli da je poštedim
zatvora.
Vraća se Liz Greenfield. Ovoga puta mahnem joj neka ude.
Carolyn se ne opire dok je FBI uhićuje.
Okrene se prema meni dok je vode iz Ovalnog ureda, ali ne može se
natjerati da me pogleda u oči.
120.

„ N E . N E .“
Suliman Cindoruk zuri u svoj mobitel, čita najnovije vijesti prelazeći s
jedne web-stranice na drugu, sve varijacije jednog te istog naslova.
„TO BI UNIŠTILO AMERIKU“
SJEDINJENE DRŽAVE OSUJETILE UBOJIT
KIBERNETIČKI NAPAD
SJEDINJENE DRŽAVE ZAUSTAVILE OPASAN
KIBERNETIČKI VIRUS
VIRUS „SINOVI DŽIHADA“ USMJEREN PROTIV
SJEDINJENIH DRŽAVA SPRIJEČEN
Svi članci donose ključnu riječ – „Suhumi“ – koja zaustavlja aktivaciju
virusa.
Suhumi. Sada nema sumnje, bilo je to Ninino maslo. Ona je instalirala
mehanizam sa zahtjevom za unos zaporke.
Glava mu se hitro okrene prema prozoru sigurne sobe. Vidi dvojicu vojnika
koji još sjede vani u džipu, čekajući daljnje zapovijedi.
Ali ljudi koji su ga doveli ovamo neće čekati do ponoći prema istočnom
standardnom vremenu kako bi potvrdili uspjeh ili neuspjeh virusa. Ne, ako
čitaju vijesti.
Vadi pištolj, skriven ispod čarape, u kojem je i dalje samo jedan metak.
Zatim pronalazi vrata koja vode u stražnje dvorište i prema planini. Pokuša
ih otvoriti, ali zaključana su. Gurne prozor, ali i on je zatvoren. Osvrne se
skromno namještenom prostorijom i otkriva stakleni stolić. Hitne ga u prozor.
Pištoljem izbije preostale krhotine stakla.
Čuje kako se prednja vrata s lupom otvaraju. Skoči kroz prozor, držeći
pištolj kao da je uže za spašavanje. Trči prema stablima, u zaklon zelenila
koje će ga sakriti u polumraku svitanja.
Dozivaju ga, ali on ne staje. Nogom udari u nešto – korijen nekog drveta –
spotakne se, pri padu ostaje bez daha, zvijezde mu plešu ispod kapaka, pištolj
ispadne iz ruke.
Jaukne od boli kad mu metak prostrijeli potplat cipele. Otpuže udesno, a
drugi metak raspe lišće nadomak njegova pazuha. Dlanom tapka po tlu, ali ne
može pronaći pištolj.
Njihovi glasovi sve su bliži, dovikuju mu nešto na jeziku koji ne poznaje,
upozoravaju ga.
Ne može pronaći pištolj s onim jednim metkom u spremniku koji će ovo
okončati. Sada zna da ima dovoljno snage to učiniti. Neće dopustiti da ga
uhvate.
Ali ne može dosegnuti ili ne može pronaći oružje.
Udahne i donosi odluku.
Naglo se digne, okrenut licem prema njima, praznih skupljenih ruku,
uperenih prema dvojici muškaraca.
Oni isprazne spremnike svojih pušaka u njegove grudi.
121.

U S U T E R E N U otvaram vrata i stanem na prag sobe u kojoj čeka

potpredsjednica. Ugledavši me, ustane.
„Gospodine predsjedniče“, kaže, a u glasu joj se, više od ičega, osjeća
nesigurnost. Oko očiju tamni krugovi. Djeluje umorno i pod stresom. Uzima
daljinski i stiša plazma televizor na zidu. „Gledala sam…“
Da, kablovsku. Gledala je vijesti, ne kao drugi po rangu dužnosnik ove
zemlje već kao obična građanka. Kao da se sva zbog toga pogurila.
„Čestitam“, kaže mi.
Ne odgovaram, samo kimnem glavom.
„To nisam bila ja, gospodine“, kaže.
Ponovno pogledam prema televizoru, u neprekidno izvještavanje o virusu
Suliman i otkrivenoj ključnoj riječi. „Znam“, kažem.
Ispusti zrak iz pluća s olakšanjem.
„Vrijedi li još vaša ponuda ostavke?“ pitam.
Ona spusti glavu. „Želite li moju ostavku, gospodine predsjedniče, dobit
ćete je kad god želite.“
„Je li to ono što vi želite? Dati ostavku?“
„Ne, gospodine, nije.“ Podigne pogled prema meni. „Ali, ako mi ne
vjerujete…“
„Što biste vi učinili da su uloge obrnute?“ pitam.
„Prihvatila bih ostavku.“
To nije ono što sam očekivao. Prekrižim ruke, naslonim se na dovratak.
„Odbila sam, gospodine predsjedniče. Mislim da biste to već znali da ste
ozvučili moj automobil.“
Nismo. FBI to nije mogao učiniti a da ne obavijesti njezino osobno
osiguranje. Ali ona to ne zna. „Ionako to želim čuti od vas“, kažem.
„Rekla sam Lesteru da ne mislim skupljati onih dvanaest glasova u Senatu
koje treba s naše strane. Rekla sam da kako god bilo, to je naprosto granica
koju neću prijeći. Ja… da budem iskrena, nešto sam naučila o sebi.“
„To je sjajno, Kathy. Ali ovo nije epizoda Dr. Phila. Bilo je nelojalno od
vas što ste uopće pristali na taj sastanak.“
„Imate pravo, imate pravo.“ Skupi ruke i pogleda me. „Na poligrafu me
nisu pitali u vezi s Lesterom.“
„Zato što je politika bila nevažna. Barem tada. Sada kad je kriza prošla,
meni je itekako važno mogu li vjerovati svojoj potpredsjednici.“
Nema mi što drugo reći. Rastvara ruke. „Prihvaćate li moju ostavku?“
„Ostat ćete dok vam ne pronađem zamjenu?“
„Da, gospodine, naravno.“ Ramena joj se pogure. „Koga da postavim?“
pitam.
Ona duboko udahne. „Pada mi na um nekoliko ljudi. Ali jedna osoba iznad
svih. Zapravo, nije mi lako to uopće izreći. Nije nimalo lako. Ali da sam na
vašem mjestu, gospodine predsjedniče, i da mogu odabrati bilo koga…
odabrala bih Carolyn Brock.“
Zavrtim glavom. Barem nisam bio jedini.
„Kathy, ne prihvaćam vašu ostavku. A sada se vratite na posao.
122.

B A C H S E N J I Š E u ritmu Muke po Mateju. Nema sa sobom nikakvu glazbu

ni slušalice – sve su joj oduzeli – samo sjećanja na prateće zborove, na
sopranistički solo uz koji je obično pjevušila. Zamišlja sebe u crkvi, u
osamnaestome stoljeću, kako to čuje prvi put.
Prekida je otvaranje vrata ćelije.
Muškarac koji ulazi mlad je, kose boje pijeska, sportski odjeven u košulju i
traperice. Sa sobom donosi stolicu, postavi je pokraj njezina kreveta i sjedne.
Bach se uspravi u sjedeći položaj, leđima uza zid, noge joj vise. Okovi su
joj i dalje oko nožnih zglavaka.
„Ime mi je Randy“, kaže muškarac. „Ja sam onaj koji postavlja uljudna
pitanja. Ostali neće.“
„Da… poznajem tu taktiku“, odgovara ona.
„A vi ste… Katarina.“
Nije joj jasno kako su otkrili njezin identitet – vjerojatno na osnovi uzorka
DNK koji su joj uzeli. A možda i s pomoću softvera za prepoznavanje lica,
premda sumnja u to.
„Tako se zovete, zar ne? Katarina Dorotea Ninković. Katarina Dorotea,
tako se zvala prva kći Johanna Sebastiana, ne?“
Ne odgovara. Uzima papirnatu čašu i ispije ostatak vode što su joj je dali.
„Dopustite da vas nešto pitam, Katarina. Mislite li da ćemo biti popustljiviji
prema vama zato što ste u drugom stanju?“
Provrpolji se u krevetu, nemilosrdno neudobnom poput čelika.
„Pokušali ste ubiti predsjednika“, kaže.
Ona zaškilji. „Da sam htjela ubiti predsjednika“, kaže, „bio bi ubijen.“
Randy drži većinu karata u rukama i to mu godi. Kimne, reklo bi se da se
zabavlja. „Postoji mnogo drugih zemalja u kojima bi rado porazgovarali s
vama“, kaže. „Neke od njih nemaju tako napredne stavove o ljudskim
pravima. Možda vas prebacimo u koju od njih. Uvijek vas mogu vratiti –
ostane li išta za vraćanje. Kako vam to zvuči, Bach? Želite li malo isprobati
svoje šanse u Ugandi? Ili u Nikaragvi? I u Jordanu su prilično zainteresirani
za razgovor s vama. Čini se da misle kako ste lani smjestili metak među oči
njihovu šefu sigurnosne službe.“
Čeka da on završi. A onda čeka još.
„Reći ću vam sve što želite znati. Imam samo jedan zahtjev.“
„Mislite da ste u položaju da postavljate zahtjeve?“
„Kako god se zvali…“
„Randy.“
„… trebali biste me pitati što je ono što želim.“ On se nasloni u stolici. „U
redu, Katarina. Što želite?“
„Znam da ću ostati u zatvoru do kraja života. Nemam nikakvih… iluzija u
vezi s time.“
„Ovo je dobar početak.“
„Želim da se moja beba rodi zdrava. Želim da se rodi u Americi i želim da
je posvoji moj brat.“
„Vaš brat“, ponovi Randy.
Pojavio se iza susjedne kuće dok je stajala pokraj zgarišta njihove, dok je
dodirivala lice njihove premlaćene, nožem isječene, mrtve majke vezane za
stablo.
„Je l’ istina?“ rekao je približavajući se, lica umrljana suzama, drhtureći.
Samo ju je pogledao, pušku koju je držala u ruci, pištolj zataknut za hlače.
„Znači, istina je, je l’ tako? Ti si ih poubijala. Ti si poubijala te vojnike!“
„Ja sam poubijala vojnike koji su ubili tatu.“
„A sada su oni ubili mamu!“zajeca. „Kako si mogla?“
„Nisam… žao mi je… ja…“ Krenula je prema njemu, prema svome
starijemu bratu, ali on se odmaknuo od nje, kao zgađen.
„Ne“, rekao je. „Ne prilazi mi. Nikada. Nikada!“
Okrenuo se i potrčao. Bio je brži. Potrčala je za njim, preklinjući ga da se
vrati, dozivajući ga imenom, ali izgubio se iz vida. Nikad više ga nije vidjela.
Neko vrijeme mislila je da nije preživio. Ali onda je saznala da ga je
sirotište uspjelo prebaciti iz Sarajeva. Išlo je lakše s dječacima nego s
djevojčicama.
 Toliko puta ga je poželjela posjetiti. Razgovarati s njim. Zagrliti ga. Morala
se zadovoljiti time da ga samo sluša.
„Wilhelm Friedemann Herzog“, kaže Randy. „Violinist koji živi u Beču.
Uzeo je prezime austrijske obitelji koja ga je posvojila, ali zadržao je svoja
dva imena. Dobio je ime po prvom sinu Johanna Sebastiana. Počinjem
nazirati uzorak.“
Ona zuri u njega, nikamo joj se ne žuri.
„U redu, želite da vaš brat Wilhelm posvoji vaše dijete.“
„Također želim svu svoju imovinu prebaciti na njega. Želim i odvjetnika
koji će sastaviti i legalizirati sve potrebne papire.“
„Uh, uh. Mislite da će vaš brat htjeti vaše dijete?“
Na to pitanje osjeti kako su joj se oči ovlažile jer i sama se to nebrojeno
puta pitala. Bit će to šok za Wila, nema sumnje. Ali on je dobar čovjek.
Njezino dijete bit će njegova krv, a Wil neće kriviti svoju malu nećakinju za
grijehe njezine majke. Osim toga, petnaest milijuna dolara osigurat će Dalili i
njezinoj novoj obitelji financijsku sigurnost.
A što je najvažnije, Dalila nikada neće biti sama.
Randy vrti glavom. „Znate, problem je u tome što vi razgovarate sa mnom
kao da imate neke adute…“
„Mogu vam dati informacije o mnoštvu međunarodnih slučajeva u zadnjih
desetak godina. O atentatima na brojne javne ličnosti. Mogu vam reći tko me
unajmio za koji posao. Pomagat ću vam u istragama. Svjedočit ću pred kojim
god sudom želite. Učinit ću sve to, bude li mi dijete rođeno u Americi i
posvojeno od moga brata. Reći ću vam sve o svakom poslu koji sam ikad
izvršila.“
Randy i dalje igra ulogu čovjeka koji drži konce u rukama, ali ona
primjećuje promjenu izraza njegova lica.
„Uključujući i ovaj posao“, doda.
123.

I Z L A Z I M K R O Z I S T O Č N A vrata Ovalnog ureda u Vrt ruža, Augie je uz

mene. Vani je sparno u ovaj kasni sat, u zraku visi prijetnja kiše.
Rachel i ja imali smo običaj prošetati tim vrtom svakodnevno nakon
večere. Upravo za jedne od tih šetnji rekla mi je da joj se rak vratio.
„Nisam siguran jesam li ti uopće prikladno zahvalio“, kažem mu.
„Nema potrebe“, odgovara. „I, što ćeš sada, Augie?“
Ramena mu se podignu. „To ne znam. Mi – Nina i ja – nismo razgovarali ni
o čemu osim u povratku u Suhumi.“
Opet ta riječ. Postala je trend na internetu. Pojavljivat će mi se u noćnim
morama.
„Najsmješnije je to“, kaže, „što smo znali da nam plan možda neće uspjeti.
Znali smo da će Suliman poslati nekoga za nama. Nismo znali što ćete vi
učiniti. Bilo je toliko…“
„Varijabli.“
„Da, varijabli. A ipak, uvijek smo razgovarali kao da će se to zaista
dogoditi. Ona je pričala o kući koju želi kupiti, ni kilometar od svojih
roditelja, nedaleko od mora. Spominjala imena koja ćemo jednoga dana dati
svojoj djeci.“
Čujem da mu je glas nabijen emocijama. Oči su mu blistave od suza.
Zagrlim ga. „Mogao bi ostati ovdje“, kažem. „Raditi za nas.“ Iskrivi usne.
„Nemam useljenički status. Nisam…“ Stanem i okrenem se prema njemu. „U
tome bih ti ja mogao pomoći“, kažem. „Poznam neke ljude.“
On se osmjehne. „Da, naravno, ali…“
„Augie, ne mogu dopustiti da se to ponovi. Ovoga puta imali smo sreće.
Ubuduće će nam trebati više od puke sreće. Moramo biti mnogo spremniji
nego što smo bili. Trebaju mi ljudi poput tebe. Trebaš mi ri.“
On svrne pogledom na vrt, na ruže i sunovrate, na zumbule. Rachel je
svakom cvijetu u ovome vrtu znala ime. Ja znam samo da je lijepo. U ovom
trenutku ljepše no ikad.
„Amerika“, kaže on, kao da se premišlja. „Moram priznati da mi se ono
bejzbolsko natjecanje svidjelo.“
Prvi put u dugo vremena iskreno se nasmijem. „Bejzbolska utakmica“,
kažem.
NEDJELJA
124.

„ V A Š E V I S O Č A N S T V O “ , kažem preko telefona saudijskome kralju Saad

ibn Saudu, sjedeći za svojim stolom u Ovalnom uredu. Prinosim šalicu kave
ustima. Obično ne pijem kavu popodne, ali nakon što sam spavao samo dva
sata i s obzirom na to kako smo proveli ovaj petak i subotu, riječ „obično“
više ne vrijedi.
„Gospodine predsjedniče“, kaže on. „Po svemu sudeći imali ste nekoliko
vrlo uzbudljivih dana.“
„Baš kao i vi. Kako ste?“
„Pretpostavljam da bi se moglo reći da sam se izvukao za dlaku. Ali u
mome slučaju to gotovo i jest doslovno tako. Imao sam sreće što je zavjera
otkrivena prije nego što su mi uspjeli oduzeti život. Blagoslovljen sam. U naše
je kraljevstvo vraćen red.“
„U normalnim okolnostima“, kažem, „bio bih vas nazvao čim sam čuo za
zavjeru. Pod ovim uvjetima…“
„Ne morate mi objašnjavati, gospodine predsjedniče. Potpuno razumijem.
Upućeni ste, pretpostavljam, u razloge moga poziva.“
„Moja ravnateljica CIA-je obavijestila me je, da.“
„Da. Kao što znate, gospodine predsjedniče, kraljevska obitelj Saud velika
je i raznolika.“
To je eufemizam. Dinastija Saud ima na tisuće članova i mnogo ogranaka.
Većina članova obitelji nema nikakva utjecaja i samo prima pozamašne
čekove na temelju naftnih prihoda. Ali i unutar uske grupe voda, kojih je oko
dvije tisuće, postoje ogranci i hijerarhije. A kao u svakoj obitelji i svakoj
političkoj hijerarhiji mnogo je nesnošljivosti i ljubomore. Kada je Saad ibn
Saud preskočio mnoge ispred sebe i postao novi kralj, bilo je dovoljno i
jednoga i drugoga da potpiri i financira urotu koja nas je sve dovela na sam
rub katastrofe.
„Oni članovi koji su htjeli izvršiti udar bili su… nezadovoljni mojom
vladavinom.“
„Čestitam, Vaše Veličanstvo, što ste to u stanju sročiti s toliko takta i što ste
pohvatali urotnike.“
„Ne služi mi na čast što su takvi planovi uspjeli propupati i procvasti bez
moga znanja. Meni pod nosom, kako biste vi rekli, a da ja nisam ni bio
svjestan. Bio je to propust naše obavještajne službe koji će, uvjeravam vas,
biti ispravljen.“
Poznat mi je taj osječaj kada ti nešto promakne pred nosom. „Koji je točno
bio njihov plan? Što su htjeli?“
„Povratak u neka druga vremena“, kaže. „Usvijet bez dominantne Amerike
i posljedično, dominantnog Izraela. Željeli su vladati Saudijskim kraljevstvom
i Bliskim istokom. Njihova namjera, kako sam ja to shvatio, nije bila uništiti
Ameriku koliko oslabjetije do te mjere da više ne bude supersila. Povratak u
neka druga vremena, kako sam rekao. Regionalna dominacija. Bez svjetske
supersile.“
„Imali bismo toliko vlastitih problema da se ne bismo stigli baviti Bliskim
istokom – nešto u tom smislu?“
„Koliko god to bilo nerealno, da. To je točan opis njihovih motiva.“
Nisam siguran koliko je to nerealno. Zamalo se dogodilo. Uporno mi se u
misli vraća nezamislivo – što bi se dogodilo da Nina nije ugradila automatski
prekidač i zaporku za onesposobljavanje virusa? Ili da nam nije poslala onaj
ku-kuc kako bi nas unaprijed upozorila? A što da nije bilo jedne Nine i jednog
Augieja? Ne bismo imali pojma što se sprema. Srednji vijek postao bi
stvarnost. Ostali bismo osakaćeni.
Osakaćeni, ne pobijeni. Ali i to bi bilo dovoljno, s njihove točke gledanja.
Bili bismo previše zaokupljeni vlastitim problemima kod kuće da bismo se
brinuli o ostatku svijeta.
Nisu nas željeli uništiti. Nisu nas željeli izbrisati s lica zemlje. Željeli su
nam samo zadati dovoljno snažan udarac kako bi nas prisilili da se povučemo
iz njihova dijela svijeta.
„Saslušavanje sudionika bilo je vrlo uspješno“, kaže kralj.
Saudijci ostavljaju malo više manevarskog prostora u vezi s onime što je
dopušteno prilikom „saslušavanja“ nego mi. „Progovorili su?“
„Naravno“, kaže, kao da se to samo po sebi razumije. „Inaravno da ćemo
vam dostaviti sve te informacije.“
„Zahvalan sam vam na tome.“
„Ukratko, gospodine predsjedniče, članovi te otpadničke grupe unutar
kraljevske obitelji platili su terorističkoj organizaciji ‘Sinovi džihada’ golemu
svotu novca da unište američku infrastrukturu. To je po svemu sudeći
uključivalo i plaćanje ubojice za eliminiranje članova ‘Sinova džihadakoji su
odbjegli od te grupe.“
„Da, ubojica je u našem zatvoru.“
„I, surađuje li s istražiteljima?“
„Da“, odgovaram. „Uspjeli smo se nagoditi s njom.“
„Onda vjerojatno znate što ću sljedeće reći.“
„Možda, Vaše Visočanstvo. Ali ipak bih to želio čuti od vas.“
125.

„ S J E D N I T E “ , K A Ž E M u Rooseveltovoj sobi. Obično ovakve susrete

obavljam u Ovalnom uredu. Ali ovaj razgovor ne namjeravam obaviti ondje.
On raskapča sako i sjeda. Ja sjednem na čelo stola.
„Ne moram vam ni govoriti, gospodine predsjedniče, da smo bili ushićeni
jučerašnjim rezultatima. I zahvalni što smo mogli biti malen dio vašeg
uspjeha.“
„Da, gospodine veleposlanice.“
„Zovite me Andrei, molim vas.“
Andrei Ivanenko izgleda kao čovjek koji bi mogao glumiti djeda u reklami
za žitarice za doručak – tjeme mu je ćelavo i posuto mrljama, po strani
pramenovi tanke kose, sve u svemu, staromodno i šlampavo.
Taj mu izgled ide na ruku. Jer pod bezazlenom vanjštinom on je
profesionalni špijun, proizvod stare škole ruskoga šarma i pripadnik elite
negdašnjeg KGB-a, u kasnijoj životnoj dobi odaslan u diplomatske vode i
poslan ovamo kao veleposlanik u Sjedinjenim Državama.
„Mogli ste odigrati i veću ulogu u našem uspjehu“, kažem, „da ste nas
unaprijed upozorili na taj virus.“
„Unaprijed?“ On raskrili ruke. „Ne razumijem.“
„Rusija je znala, Andrei. Znali ste što spremaju oni Saudijci. Željeli ste isto
što i oni. Ne uništiti nas per se, ali spustiti nas do točke na kojoj više nemamo
nikakvog utjecaja. Više ne bismo bili brana vašim ambicijama. Dok bismo mi
lizali rane, vi biste mogli obnoviti sovjetski imperij.“
„Gospodine predsjedniče“, kaže takvim glasom da zazvuči gotovo kao
južnjačko otezanje, toliko je nabijen nevjericom. To je čovjek koji vas je u
stanju gledati u oči i reći vam da je zemlja ravna, da sunce izlazi na zapadu a
mjesec je načinjen od plavog sira, i pritom još proći na poligrafu. „Odali su
vas sami Saudijci“, kažem.
„Ljudi koji su očajni, gospodine predsjedniče“, kaže i ne trepnuvši, „reći će
bilo što…“
 „Ubojica koju ste unajmili rekla nam je isto“, kažem. „Njihove priče se
podudaraju… previše su slične da bi bile lažne. Osim toga, ušli smo u trag
novcu – onom koji je Rusija prebacila plaćenim ubojicama – Ratnicima. I
Bach.“
„Ratnici?“ ponovi on. „Bach?“
„Zanimljivo je“, kažem, „kako su Bach i plaćeni ubojice čekali da ruska
delegacija ode i tek potom napali brvnaru.“
„Ovo… ovo ne zvuči nimalo uvjerljivo, ta optužba.“
Kimnem, čak mu uputim i hladan osmijeh. „Koristili ste se posrednicima
koji ne znaju identitet pravog naručitelja, dakako. Rusija nije glupa. Sve je
tako planirano da vaše poricanje zvuči naoko uvjerljivo. Ali meni ne.“
Iz onoga što smo saznali od uhićenih Saudijaca, tu im je ideju prodao
Suliman a oni su mu bogato platili njegove usluge. Stvar nisu započeli Rusi.
Ali znali su za nju. Saudijci se nisu usudili prebaciti vlastiti novac pa su
posegnuli za ruskim posrednicima, svjesni da Rusija želi baciti SAD na
koljena, isto koliko i oni sami. Osim što je posredovala u prebacivanju novca,
Rusija je unajmila plaćene ubojice i atentatoricu, Bach.“
Ustanem. „Andrei, vrijeme je da pođete.“
Ustajući, on vrti glavom. „Gospodine predsjedniče, čim se vratim u
veleposlanstvo, stupit ću u vezu s predsjednikom Cernokevim, uvjeren
sam…“
„Moći ćete razgovarati s njim uživo, Andrei.“
On se smrzne.
„Izbačeni ste“, nastavljam. „Iz ovih stopa smještam vas na zrakoplov za
Moskvu. Ostatak veleposlanstva ima vremena do navečer da se pokupi.“
Zine. Konačno da vidim nekakvu reakciju. „Zatvarate… Rusko
veleposlanstvo u Sjedinjenim Državama? Raskidate diplomatske…“
„Ovo je tek početak“, kažem. „Kada vidite paket sankcija koje smo
pripremili, požalit ćete dan kada ste se nagodili s tim saudijskim disidentima.
Oh, a što se tiče onoga proturaketnog sustava obrane koji su zatražile Latvija i
Litva? Onoga za koji ste nas bili zamolili da im ga ne prodamo? Ne brinite,
Andrei, nećemo im ga prodati.“
On vidljivo proguta slinu, izraz mu se malo smekša. „Eh, barem to,
gospodine predsje…“
„Dat ćemo im ga besplatno“, kažem.
 „Ja… gospodine predsjedniče, ja moram… ja ne mogu…“
Približim mu se, tako blizu da je dovoljan šapat. Ali ipak ne spuštam glas.
„Recite Cernokevu da ima sreće što smo zaustavili virus prije nego što je
učinio ikakvu štetu“, kažem. „Jer u protivnome bi Rusija bila u ratu s NATO-
om. I izgubila.“
„Nemojte me više nikad iskušavati, Andrei“, kažem. „I još nešto, ne
miješajte se u naše izbore. Nakon moga sutrašnjeg govora, imat ćete pune
ruke posla namještajući vlastite. A sada se nosite kvragu iz moje zemlje.“
126.

J O A N N U L A Z I U Ovalni ured u kojemu sjedim sa Samom Haberom

prolazeći izvještaj Domovinske sigurnosti, procjenu posljedica virusa
Suliman.
„Gospodine predsjedniče, na telefonu je predsjednik Zastupničkog doma.“
Pogledam Sama, pa JoAnn. „Ne sada“, kažem.
„Otkazuje sutrašnje saslušanje Posebnog odbora, gospodine. Moli da se
sutra navečer obratite kongresmenima prilikom zajedničkog zasjedanja.“
Nikakvo čudo. Lester Rhodes je bez sumnje promijenio pjesmu u javnosti
otkako smo zaustavili taj virus.
„Recite mu da to ni za što na svijetu ne bih propustio“, kažem.
PONEDJELJAK
127.

„ G O S P O D I N E P R E D S J E D N I Č E Zastupničkog doma“, najavljuje šef

protokola, „predsjednik Sjedinjenih Američkih Država!“
Članovi Zastupničkog doma i Senata ustaju dok ulazim sa svojom
pratnjom. Uvijek sam rado koristio priliku da se obratim zajedničkom
zasjedanju Kongresa. Dok koračam prolazom, uživam u veličanstvenosti
trenutka i žamoru malih političkih razgovora, čak i više nego obično. Još prije
samo tjedan dana bilo je ovo posljednje mjesto na kojemu bih očekivao da ću
se zateći večeras. A posljednji ljudi s kojima bih očekivao da ću se rukovati
upravo su oni čije ruke prihvaćam na podiju, potpredsjednica Brandt i
predsjednik Doma, Rhodes.
Stanem pred Kongres, blesimetar je spreman, i uzmem časak da sve to
upijem. Priliku koja mi se pruža. Naklonjenost sudbine našoj naciji.
Uspjeli smo, pomislim. Ako smo uspjeli u ovome, nema toga što ne
možemo.
128.

G O S P O Đ O P O T P R E D S J E D N I C E , gospodine predsjedniče Zastupničkog

doma, članovi Kongresa, moji dragi Amerikanci:
Sinoć je požrtvovan tim američkih javnih službenika, uz pomoć dvoje
bliskih saveznika i jednoga hrabrog neameričkog državljanina, osujetio
najopasniji kibernetički napad koji je ikad bio usmjeren protiv Sjedinjenih
Država i protiv bilo kojega naroda.
Da je uspio u svojoj nakani, onesposobio bi našu vojsku, izbrisao sve naše
financijske transakcije i njihovu arhivu, uništio našu električnu infrastrukturu
i mrežu odašiljača, oštetio naš sustav snabdijevanja vodom i njezina
pročišćavanja, onesposobio naše mobitele i još mnogo toga. Moguće
posljedice ovoga napada uključivale bi gubitak mnogih života, zdravstvene
probleme milijuna Amerikanaca svih dobi, ekonomski kolaps teži od onoga
za Velike depresije te divlju anarhiju na ulicama većih i manjih gradova
diljem zemlje. Posljedice bi se osjećale u cijelom svijetu. Oporavak od takvog
razaranja potrajao bi godinama, a da se naš ekonomski, politički i vojni ugled
vrati na prijašnju razinu, trebalo bi cijelo desetljeće ili čak više.
Sada znamo da je taj napad organizirala i provela osoba koja se zove
Suliman Cindoruk, turski terorist čiji motivi nisu vjerske naravi, koji je sve to
izveo za golemu svotu novca i po svemu sudeći iz pukog zadovoljstva
nanošenja udarca Sjedinjenim Državama. Taj novac osigurao je relativno
malen broj vrlo bogatih saudijskih prinčeva koji nemaju nikakva utjecaja na
svoju sadašnju vladu. Namjera im je bila iskoristiti američko izbacivanje sa
svjetske scene kako bi svrgnuli saudijskoga kralja, oduzeli bogatstvo njegovu
ogranku kraljevske obitelji i njihovim pristašama, pomirili se s Iranom i
Sirijom te osnovali moderan tehnokratski kalifat koji bi se koristio znanošću i
tehnologijom radi podizanja muslimanskoga svijeta na razinu neviđenu u
zadnjih tisuću godina.
Nažalost, u ovoj priči postoji još jedan negativac: Rusija. U subotu sam
pozvao ruskog predsjednika, njemačkog kancelara i izraelsku premijerku u
operativnu bazu koju sam organizirao nedaleko odavde, u ruralnom dijelu
Virginije, a zbog dokazane sposobnosti tih zemalja na području kibernetičke
sigurnosti i, u slučaju Rusije, kibernetičkih napada. Predstavnici Njemačke i
Izraela odazvali su se i pružili nam svesrdnu pomoć. Svaki Amerikanac
duguje zahvalnost Njemačkoj i Izraelu.
Ruski predsjednik nije se pojavio već je poslao svoga premijera da odglumi
podršku. Sada znamo što su dotad već bili učinili kako bi poduprli ovaj napad,
a i zašto. Kao prvo, unaprijed su znali sve o njemu, ali nam to nisu htjeli
potvrditi čak ni kada sam ih pitao. Zatim, kako bi pomogli saudijskim
prinčevima održati svoje identitete tajnima, oni su izvršili prebacivanje
sredstava koje je Suliman tražio za provedbu urote te čak unajmili plaćene
ubojice. Željeli su iskoristiti našu slabost, ne da bi nas dokrajčili nuklearnim
oružjem već da bi nas onesposobili u tolikoj mjeri da im to omogući jačanje
stiska nad svojim susjedima i nametanje svoje moći i utjecaja u svim ostalim
regijama svijeta. Kada je u subotu navečer odlazio, povjerio sam ruskom
premijeru naše sumnje, ne ostavljajući nikakve dvojbe o tome da ćemo
uzvratiti odgovarajućim mjerama. Jučer sam poduzeo prvi korak izbacivši
ruskog veleposlanika i zaposlenike Ruskog veleposlanstva iz Sjedinjenih
Država. Ovo sada je drugi korak – želim da cijeli svijet zna kakvi su oni
prljavi igrači.
Saudijci su u cijelosti informirani o svemu što se događalo. Upravo
obrađuju izdajice.
Što se Sulimana tiče, bio on religiozan ili ne, otišao je tamo gdje će se
susresti sa svojim Stvoriteljem.
Još u subotu ništa od toga nismo znali sa sigurnošću. Jer u onim zadnjim,
mahnitim satima, kada je sve bilo utrka s vremenom, naše su sjedište napale
dobro obučene profesionalne ubojice, što je bio treći takav napad otkako sam
napustio Bijelu kuću kako bih se uhvatio u koštac s tim problemom. Mnogi
od napadača ubijeni su, ali i naša dvojica hrabrih agenata Tajne službe, koji su
umrli da bi spasili moj život i ovu zemlju kada smo se i ona i ja našli u
opasnosti. Oni su heroji.
Još je jedna osoba ubijena, izvanredna mlada žena koja je bila mozak ove
kibernetičke bombe, ali koja je, zajedno sa svojim partnerom, mladim
čovjekom koji ju je silno volio, zaključila da ne može provesti takav naum.
Odbjegli su od Sulimana i poduzeli neuobičajene korake kako bi nas upozorili
i pomogli nam spriječiti napad, sve vrijeme u bijegu od ispružene ruke
Sulimanova bijesa. Samo je mladić preživio. Da oni nisu na vrijeme otkrili
svoju humanu stranu, ishod kojemu danas plješćemo najvjerojatnije bi bio
posve drugačiji.
Na pametan, zaobilazan način, ta je žena stupila u vezu s nama, pružila
nam dovoljno informacija o ovome naumu da bismo je uzeli ozbiljno i jasno
nam dala do znanja da ga samo ona i njezin partner mogu zaustaviti.
Zauzvrat, željeli su biti oslobođeni progona i neometano se vratiti u njezinu
domovinu.
Njezin partner, koji je bio duboko sumnjičav prema našoj vladi, došao je
ovamo zasebno, a onda nas kontaktirao rekavši da njih dvoje žele pregovarati
samo sa mnom te zahtijevao da se nađem s njim, bez ikakve pratnje, na vrlo
posjećenom javnom mjestu.
Eto, zato je vaš predsjednik bio nestao.
S obzirom na sve ono što se našlo na kocki odlučio sam se za riskantan,
umalo fatalan korak otišavši na taj sastanak prerušen kao netko drugi i sam. I
dalje vjerujem kako je to bila prava odluka, ali molim Boga da nikakva
buduća kriza ne natjera nekoga drugog predsjednika da ponovi išta slično.
U posljednjih nekoliko dana mnogo se toga dogodilo. Čim budemo mogli,
objavit ćemo više pojedinosti. Preostale su još neke neriješene stvari, a valja
misliti i na sigurnost.
Dok me nije bilo, novinari su se razmahali, a i s razlogom – gdje li sam?
Zašto se nikome ne javljam? Što radim? Nešto prije toga bio sam pristao,
suprotno preporuci svojih savjetnika, pojaviti se pred Posebnim odborom
Zastupničkog doma koji je bio sazvan kako bi se odlučilo treba li pokrenuti
postupak mog opoziva.
U vakuumu koji sam bio ostavio za sobom, vrcale su spekulacije. Dio
medija koji mi je naklonjen tumačio je da se nikome ne javljam jer umirem od
krvne bolesti s kojom su svi upoznati ili zato što sam doživio slom živaca
zbog stresa na poslu, pada popularnosti i još svježe rane koju je ostavila smrt
supruge. Oni koji su mi manje skloni smjesta su dali oduška mračnijim
mislima: pobjegao sam s mnoštvom novca na tajnim računima, izdavši
domovinu najzloglasnijem svjetskom teroristu i zemlji kojoj je najviše stalo
do podrivanja naše demokracije.
Iskreno govoreći, sam sam za to kriv jer nisam rekao nikome doli svojoj
bivšoj šefici kabineta u što se upuštam i zašto. Nisam to rekao čak ni
potpredsjednici Brandt, koja bi me naslijedila da sam sinoć poginuo.
Nisam rekao kongresnim vodama jer nisam imao povjerenja da će sačuvati
tajnu. Da je priča izišla u javnost, izazvala bi opću paniku i potkopala naše
napore da zaustavimo napad. A što je još gore, sumnjali smo da je izdajica
unutar maloga kruga ljudi koji su znali da se sprema nekakav napad. Osim
moje bivše šefice kabineta i mene osobno, samo još sedmero ljudi,
uključujući potpredsjednicu Brandt, znalo je za to. Do trenutka kada sam
morao otići na taj sastanak nismo uspjeli otkriti tko bi mogao biti izdajica,
zbog čega čak ni potpredsjednica nije bila ni o čemu obaviještena.
 Nakon što sam otišao, predsjednik Zastupničkog doma stupio je u vezu s
njom da joj priopći kako ima glasove za to da se u Domu pokrene moj opoziv,
ali da mu treba još određen broj glasova s naše strane kako bi se dobile one
dvije trećine nužne da me Senat proglasi krivim. Molio ju je da mu pomogne
osigurati te glasove, rekavši da mu je svejedno ako nakon toga ona postane
predsjednica jer kada me jednom uspije odstraniti, on će steći kontrolu nad
Domom i zakonodavnom procedurom na još dugo vremena.
Duboko sam zahvalan potpredsjednici što je tu ponudu odbila.
Ovo govorim ne zato da bih ponovno pokrenuo stari sukob s
predsjednikom Doma već da bih raščistio zrak pa da možemo krenuti
ispočetka. Ovoj smo se prijetnji trebali oduprijeti zajedno, suradnjom obiju
stranaka.
Naša demokracija neće moći preživjeti sadašnju tendenciju potonuća u
plemenska grupiranja, ekstremizam i tinjajuća neprijateljstva. Današnja
Amerika svela se na „mi protiv njih“. Politika jedva da je išta više od
krvožednog sporta. Kao posljedica toga, naša sklonost da povjerujemo u ono
najgore o svakome izvan našega vlastitog kruga sve je veća, a naša
sposobnost da svladavamo probleme i zgrabimo prilike sve manja.
To se mora promijeniti. Moramo si iskreno priznati da među nama postoje
razlike. Potrebne su nam žive rasprave. Zdrav skepticizam je dobar. On nas
čuva od toga da budemo pretjerano naivni ili pretjerano cinični. Ali nemoguće
je sačuvati demokraciju kada zdenac povjerenja presuši.
Slobode upisane u našu Povelju o pravima, teža i protuteža kao princip
parlamentarizma upisan u naš Ustav osmišljeni su kako bi spriječili ove
samonanesene rane s kojima smo danas suočeni. Ali kao što se vidi iz naše
duge povijesti, te napisane riječi moraju primijeniti ljudi koje je zapala
dužnost da im u svakoj novoj eri udahnu život. Upravo tako su
Afroamerikanci od robova postali građani jednaki pred zakonom i krenuli na
dug put jednakosti u praksi, put za koji znamo da nije završen. Isto se može
reći za ženska prava, radnička prava, prava useljenika, prava invalida, kao i za
borbu da se definiraju i zaštite vjerske slobode i da se ljudima garantira
jednakost bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju ili rodni identitet.
Sve su to teško dobivene bitke, vodene na nesigurnom, skliskom terenu.
Svaki napredak potaknuo je snažnu reakciju onih čije to interese i uvjerenja
ugrožava.
Danas se promjene zbivaju iznimno brzo, u okruženju bombardiranom
informacijama i dezinformacijama, da to predstavlja izazov samom našem
identitetu.
 Što danas znači biti Amerikanac? Odgovor se nameće sam vratimo li se
onome što nas je dovelo ovako daleko: proširivanje kruga prilika,
produbljivanje značenja slobode i jačanje spona zajednice. Smanjivanje
definicije oni i proširivanje definicije mi. Ne puštajući nikome da zaostane, ne
izostavljajući nikoga, ne omalovažavajući nikoga.
Moramo se vratiti toj misiji. Učiniti to istodobno energično i ponizno,
znajući da nam vrijeme izmiče i da naša moć nije sama po sebi cilj već način
za postizanje plemenitijih, nužnih ciljeva.
Američki san postaje stvarnost kad nam naša ljudskost postane važnijom
od naših razlika i kad to dvoje zajedno otvara nepresušne mogućnosti.
To je Amerika za koju se vrijedi boriti – čak i umrijeti. I, što je još važnije,
to je Amerika za koju vrijedi živjeti i raditi.
Nisam izdao svoju zemlju ni svoju prisegnutu dužnost da ću je štititi i
braniti kad sam nestao da bih se suprotstavio onome što smo nazvali
„srednjim vijekom“, zbog istoga razloga zbog kojega je nisam izdao kada su
me kao ratnog zarobljenika mučili u Iraku. Nisam je izdao jer to ne bih
mogao. Previše volim svoju zemlju i želim da Sjedinjene Države budu
slobodne i uspješne, mirne i sigurne, te da se neprestano poboljšavaju za sve
buduće generacije.
Ne govorim ovo zato da bih se hvalio. Vjerujem da bi većina vas, da se
našla na mome mjestu, postupila isto. Nadam se da to među nama stvara
dovoljno povjerenja da krenemo ispočetka.
Dragi moji Amerikanci, upravo smo izbjegli najveći metak s kojim smo bili
suočeni sve od Drugoga svjetskog rata. Amerika je dobila drugu šansu. Ne
smijemo je propustiti. A maksimalno je iskoristiti možemo samo zajedno.
Vjerujem da bismo trebali početi s reformom i zaštitom svojega izbornog
sustava. Svakome tko ima pravo glasa trebalo bi biti omogućeno glasovanje
bez teškoća, bez straha da će biti izbrisan iz registra birača i bez brige da
strojevi, koje je moguće hakirati u samo pet ili šest minuta, neće ispravno
prebrojiti njihove glasove. I gdje god je to moguće, nacionalne i federalne
izborne jedinice trebala bi određivati stranački nepristrana tijela kojima je u
interesu opće dobro, kako bi što cjelovitije predstavljale različitost mišljenja i
interesa, što je jedno od najvećih blaga naše nacije.
Razmislite koliko bi sve bilo različito da posegnemo izvan naših okvira i
zalažemo se za širi spektar mišljenja i interesa. Naučili bismo više slušati
jedni druge a manje se međusobno klevetati. To bi nam pomoglo izgraditi
povjerenje nužno za otkrivanje onoga što nas povezuje. Na takvim osnovama
mogli bismo uvesti seosku Ameriku i Ameriku malih mjesta, ljude iz
siromašnijih gradskih četvrti i zajednice američkih Indijanaca u modernu
ekonomiju: s dostupnim internetskim vezama i vodom nezagađenom olovom,
za sve svoje obitelji; s više čiste energije i poslova ravnomjernije
raspoređenih diljem Amerike; s poreznim sustavom koji nagrađuje investicije
u slabije razvijenim krajevima, što bi korporacijama i velikim investitorima
omogućilo da idu na ruku svima a ne samo sebi.
Mogli bismo imati stvarnu useljeničku reformu s boljom sigurnošću na
granicama, ali na način da ih ne zatvorimo onima koji dolaze ovamo tražeći
sigurnost ili bolju budućnost za sebe i svoje obitelji. Naša stopa prirodnog
prirasta stanovništva jedva je na razini nadomjestivosti. Potrebni su nam
Sanjari11 i radnici, profesionalci i poduzetnici koji pokreću nove poslove
dvostruko većom učestalošću od državnog prosjeka.
Mogli bismo imati ozbiljne programe obuke i podrške za policiju i vođama
lokalnih zajednica s ciljem sprečavanja nepravedno izazvanih smrti
pojedinaca, povećanja sigurnosti policijskih djelatnika i smanjenja kriminala.
Također bismo mogli uvesti zakone o posjedovanju oružja, kako bismo
oduzeli oružje onima koji ga ne bi smjeli imati, čime bismo smanjili gotovo
nepojmljiv broj masovnih ubojstava, a pritom ipak zaštitili pravo
posjedovanja oružja za lov, sport i samoobranu.
Također bismo trebali povesti ozbiljnu raspravu o klimatskim promjenama.
Tko ima najbolje ideje za najbrže smanjenje te prijetnje stvarajući pritom
najviše novih poduzeća i dobrih poslova? Sa sve prisutnijom automatizacijom
i umjetnom inteligencijom, itekako ćemo ih trebati.
Mogli bismo poduzeti mnogo više da u korijenu suzbijemo opioidnu krizu,
da s nje skinemo stigmu, da educiramo nezamislivo mnoštvo ljudi koji još
uvijek ne znaju da uzimajući opioidne lijekove ubijaju sami sebe te da
svakom Amerikancu osiguramo automobilom dostupno, financijski
pristupačno i učinkovito liječenje.
Također bismo mogli preraspodijeliti svoj budžet za obranu, imajući na
umu golemu i sve složeniju opasnost od kibernetičkih napada, tako da naša
obrana ne zaostaje ni za kim i da predstavlja platformu na temelju koje ćemo
moći privoljeti druge države na suradnju u smanjivanju te opasnosti prije
nego što budemo suočeni s još jednom apokalipsom. Sljedeći put nećemo
imati toliko sreće da nam dva odbjegla mlada genija priteknu u pomoć.
Pomislite samo koliko bismo se svi bolje osjećali da svakodnevno
dolazimo na posao s pitanjem: „Kome mogu danas pomoći i kako?“ umjesto
„Kome mogu nauditi i što mogu izvući iz toga?“
Naši utemeljitelji ostavili su nam vječno zaduženje: stvarati sve savršeniji
savez. A ostavili su nam i vladu dovoljno ustrajnu da sačuva naše slobode i
dovoljno fleksibilnu da se nosi s izazovima svakog novog vijeka. Ta dva dara
dovela su nas itekako daleko. Moramo ih prestati uzimati kao nešto što se
samo po sebi razumije, čak ih izlagati riziku zbog kratkoročnih interesa. Sve
do sinoć, za većinu naših slabosti, uključujući i zaostajanje u kibernetičkoj
obrani, bili smo sami krivi.
Hvala Bogu što je pred nama i dalje budućnost puna mogućnosti, a ne
neugodna dužnost izvlačenja iz ruševina.
Dugujemo to svojoj djeci, sebi samima i milijardama čestitih ljudi diljem
svijeta koji i dalje očekuju od nas da budemo inspiracija, primjer i prijateljska
ruka koja će u cijelosti iskoristiti ovu drugu priliku.
Neka ova večer bude zapamćena kao proslava izbjegnute katastrofe i
ponovnog predavanja naših života, naših sudbina i naše svete časti stvaranju
našeg savršenijeg saveza.
Neka Bog blagoslovi Sjedinjene Američke Države i sve one koji ih
nazivaju svojom domovinom.
Hvala vam. Lijepo spavajte.
EPILOG

N A K O N G O V O R A podrška među biračima porasla mi je s manje od 30

posto na više od 80 posto. Znao sam da to neće potrajati, ali bio je dobar
osjećaj izići iz tamnice.
Čule su se i neke kritike zbog iskorištavanja govora za promidžbu svoga
političkog programa, ali želio sam da Amerikanci znaju što želim učiniti za
njih, ostavljajući obilje prostora za suradnju s drugom stranom.
Predsjednik Zastupničkog doma išao mi je na ruku, premda nevoljko. Nije
prošlo ni dva tjedna, a u Kongresu je, većinom glasova obje stranke, prošao
zakonski prijedlog za pošteniji, inkluzivniji i transparentniji način glasovanja,
a izglasan je i budžet za prijelaz na način glasovanja u koji se ne mogu uplesti
hakeri, počevši od staromodnih papirnatih glasačkih listića. Ostatak moga
programa i dalje je na čekanju, ali vjerujem da se uz pravi oblik kompromisa i
poticaja može učiniti više. Čak se pojavila i inicijativa za zabranu nošenja
vatrenog oružja i nacrt zakona za provedbu istinski sveobuhvatnih provjera
vlasnika oružja.
Predsjednik Zastupničkog doma još smišlja svoj sljedeći potez. Bio je
bijesan na mene što sam ga onako izložio, ali i zahvalan što nisam išao tako
daleko da cijeloj Americi otkrijem kako je od potpredsjednice Brandt tražio
da imenuje njegovu kćer u Vrhovni sud, u zamjenu za to da on njoj namjesti
mjesto predsjednice.
Protiv Carolyn Brock podignuta je optužnica koja je tereti za dvadeset
kaznenih djela, uključujući izdaju, terorizam, zlouporabu strogo povjerljivih
informacija, ubojstvo, zavjeru s ciljem počinjenja ubojstva i ometanje pravde.
Njezini odvjetnici pokušavaju dogovoriti priznanje krivnje, nadajući se da će
izbjeći doživotnu kaznu. To je višestruka tragedija – zato što je izdala sve na
čemu smo mukotrpno radili, sjajnu budućnost koju je mogla imati da nije
podlegla lakoumnoj ambiciji, ali ponajviše zbog načina na koji se sve to
odrazilo na njezinu obitelj. Još uvijek se zna dogoditi, da kada sam u nekoj
dvojbi oko teških pitanja, gotovo krenem izgovoriti njezino ime.
U međuvremenu sam napokon dopustio doktorici Deb da me podvrgne
tretmanu bjelančevinama i infuzijama steroida. Broj mojih trombocita
ponovno je na prihvatljivoj šesteroznamenkastoj brojci. Osjećam se bolje i ne
moram strepiti da ću pasti mrtav zakasnim li uzeti tablete. A i ugodan je
osjećaj kada nitko ne puca na tebe.
I hvala Bogu, moja kći vratila se svome životu i sada lakše diše.
Izvještaji vodećih medija, kako desnih tako i lijevih, postali su objektivniji,
ne toliko zbog moga govora nego zato što, barem zasad, Amerikanci pokazuju
sve manje interesa za politički ekstremne medije i okreću se onima koji nude
dublju analizu i manje osobnih napada.
Što se tiče onoga veterana beskućnika kojega sam bio upoznao na ulici,
poslao sam ljude obučene za to da ga pronađu. Priključio se grupnoj terapiji i
naši ljudi mu pomažu pronaći pristojan posao i pristupačan smještaj. Po
svemu sudeći, Kongres će odobriti sredstava za program kojim bi se pokušalo
smanjiti broj ubojstava nenaoružanih građana, povećati sigurnost policajaca i
organizirati vijeća četvrti koja bi surađivala s policijom.
Ne znam što donosi budućnost. Znam samo da je zemlja koju volim dobila
novu priliku za sretan život.
Na kraju Ustavotvorne skupštine, neki je građanin pitao Benjamina
Franklina kakav su nam oblik vladavine ostavili naši utemeljitelji. Ovaj je
odgovorio: „Republiku, ako je uspijete održati.“ To je posao koji nijedan
predsjednik ne može obaviti sam. Na svima je nama da je održimo. I
iskoristimo najbolje što možemo.
 Zahvale

Za neprocjenjivu pomoć u rješavanju tehničkih pitanja, izražavam osobitu

zahvalnost Johnu Meltonu, koji je služio u 75. rendžerskoj pukovniji od 1992.
do 1994.; Jamesu Wagneru; Thomasu Kinzleru; i Richardu Clarkeu, koji je
obnašao dužnost savjetnika za sigurnost i borbu protiv terorizma tijekom
mandata četvorice predsjednika.
 O autorima

B I L L C L I N T O N (1946.) izabran je 1992. godine za 42. predsjednika

Sjedinjenih Američkih Država, a tu je dužnost obnašao od 1993. do 2001.
godine. Po odlasku iz Bijele kuće osnovao je Zakladu Clinton koja radi na
poboljšanju zdravlja na svjetskoj razini, otvaranju mogućnosti za žene i
djevojke, smanjenju dječje pretilosti i dječjih bolesti koje je moguće spriječiti,
stvaranju uvjeta za ekonomski rast i mogućnosti te na projektima vezanima za
upozoravanje na štetne posljedice klimatskih promjena. Autor je nekoliko
publicističkih djela, uključujući autobiografiju Moj život, koja je bila velika
svjetska uspješnica. Knjiga „Predsjednik je nestao“ njegov je prvi roman.
J A M E S P A T T E R S O N (1947.) dobitnik je Književne nagrade za izniman
doprinos američkoj književnoj zajednici, koju dodjeljuje američka Nacionalna
zaklada za knjigu. Drži Guinnessov rekord za najveći broj objavljenih naslova
koji su zauzeli prvo mjesto na listi uspješnica New York Timesa. Knjige su mu
prodane u više od 375 milijuna primjeraka diljem svijeta. Kao neumorni
zagovornik moći knjige i čitanja, Patterson je osnivač izdavačkog ogranka za
dječju književnost, JIMMY Patterson, čija je misija jednostavna: Želimo da
svako dijete koje pročita knjigu iz biblioteke JIMMY kaže: „Molim vas, dajte
mi još jednu knjigu“.
 Fusnote

[←1]
Paul Bunyan – gorostasni, bradati drvosječa iz američkog folklora, katkad
prikazivan kao crvenokos, nap. prev.

[←2]
Habeas corpus – institut angloameričkoga kaznenog prava koji
podrazumijeva načelnu zabranu uhićenja bez sudskoga naloga, nap. prev.

[←3]
ID – identifikacijska iskaznica, nap. prev.

[←4]
Engl. 1600 Pennsylvania Avenue — službena adresa Bijele kuće, nap. prev.

[←5]
Super utorak (engl. Super Tuesday) – dan kada se u većini američkih saveznih
država odvijaju predizbori na kojima se demokratski i republikanski kandidati
natječu za predsjedničku nominaciju, nap. prev.

[←6]
Benedict Arnold (1741.-1801.) – general američke vojske koji je izdao svoju
domovinu tijekom Američkoga rata za neovisnost, dobivši zauzvrat veliku
svotu novca i visoki čin u britanskoj vojsci, nap. prev.

[←7]
ASAP – kratica od engl. as soon as possible – „što je prije moguće“, nap.
prev.
[←8]
NSA (National Security Agency) – Agencija za nacionalnu sigurnost, nap.
prev.

[←9]
Flint u Michiganu iskusio je nestašicu vode 2014., nakon što je voda iz
gradskog vodovoda bila zagađena olovom, nap. prev.

[←10]
FEMA (Federal Emergency Management Agency) – Savezna agencija za
upravljanje u hitnim slučajevima, nap. prev.

[←11]
Engl. Dreamers – naziv za milijune ljudi koji su ilegalno uselili u SAD kao
djeca s roditeljima, ali još nisu stekli građanska prava i žive u nadi kako će se
njihov status riješiti, nap. prev.