Professional Documents
Culture Documents
Miroslav Milović Pandemija Kao Historija
Miroslav Milović Pandemija Kao Historija
domovini, tada Jugoslaviji, iste godine. Bile su to posete koje su izazvale mnogo entuzijazma na
oba mesta. Sartr nam je ostavio u nasledstvo taj entuzijazam. On nam je tako potreban danas ,
sada i ovde, u dramatičnom vremenu katastrofe desnice i rezignacije levicom.
U jednom trenutku, u tekstu Pitanje metode Sartr kaže da marksizam i dalje ostaje filozofija
našeg vremena jer nisu još uvek prevaziđene okolnosti koje su ga stvorile. Danas je samo
pitanje kako ponovo misliti marksizam i pri tom ne ponoviti ideologiju. Ali, izgleda da je
budućnost još uvek Marksova.
Kako, na osnovu svega toga, danas misliti socijalnu teoriju, ili marksizam, ili našu budućnost
jednostavno? Najpre ću se, kako bih odgovorio, pozabaviti kritičkim čitanjem Marksa od strane
Valtera Benjamina. Zatim ću analizirati Deridinu kritiku Benjamina. I najzad, u trećem delu, ću se
pozabaviti Deridinom kritikom Marksa. Biće tako, nadam se, jasnije kakvo nam je kritičko
mišljenje potrebno danas. I kakva levica.
Tu i otpočinje sukob Benjamina sa Marksom . Iistorija nije scena progresa. Vreme nije linearno.
Moramo da se vratimo kontingentnosti ovoga „sada i ovde“, ovom diskontinuitetu. I još nešto.
Moramo, u stvari, da se vratimo prošlosti, zbog počinjenih nepravdi. U ime žrtvi. A Marks se bavi
budućim. I tu čak brani nasilje. Samo proleterskim nasiljem možemo da stignemo u budućnost.
To je, inače, reč koja nam ukazuje na mnoge sumnje oko modernog prava. Pozitivizam. Dekart
ga nagoveštava, sukobljavajući se sa grčkom metafizikom. Hobs ga afirmiše u socijalnom
kontekstu. Sistem, koga pravo integriše, se ne pita o sopstvenim pretpostavkama. Sistem,
jednostavno, treba da funkcioniše. Problem je, međutim, u tome što se osim konzervativnosti i
pozitivizma pojavljuje još nešto. Sistemu je potrebno pravo. Potrebno mu je pravno nasilje kako
bi se održao. Kapitalistički sistem, drugim rečima, zavisi od pravnog nasilja. Ili, rečeno
odgovarajućim rečima Fišer Leskana „đavo je u samom pravnom poretku.“[5] Konzerativnost,
pozitivizam, đavolji poredak… To su možda reči za rekonstrukciju istorije prava… Zato se
pitanje vraća : da li pravo može da bude mesto pravde? To je Deridino pitanje.
2.I takođe, kako misliti socijalnu pravdu ? To je mesto Deridinog spora sa Benjaminom. I ujedno
i mesto da se promisli marksističko obećanje o socijalnoj pravdi. Dakle, sa Benjaminom i protiv
Benjamina Derida želi da se suoči sa Marksom. U ime neke druge levice koja je danas samo
pitanje ponovnog zadobijanja našega života. U demonskom svetu neoliberalizma. U mojim
domovinama, ovde u Brazilu, u Srbiji…
Već u tekstovima iz 70ih godina prošlog veka, npr. U knjizi Glas i fenomen Derida će započeti
kritiku metafizike koja stiže i do njegovih radova o Benjaminu i Marksu. Metafizika ima u osnovi
premise Identiteta, stvara kulturu čvrstog identiteta, kavez takoreći…
Ali nas sam jezik upućuje da to ne mora biti tako. Jezik naime stvara uslova da bi nešto moglo
biti memorisano. Na mestu je odsutnih stvari. Stvara time uslove značenja. Ovo posredovanje
nečim drugim u odnosu na svest Derida naziva iterabilitetom. Na taj način drugost, iterabilitet,
jezik postaju, u izvesnom smislu, kvazi transcendentalni uslovi mišljenja. Jer, da bismo nešto
mislili potrebno nam je to drugo, jezik. Time stižemo do mogućnosti kritike metafizike. Drugost,
razlika postaje uslov identiteta. Reč je, očigledno, o kritici metafizike koja ne stvara nove
identitete. Ovde Derida misli na Hajdegera i na Hajdegerov nedovršeni projekt kritike metafizike.
Zato Derida i ne govori, takoreći, o destrukciji metafizike, već o njenoj dekonstrukciji. O
otvaranju prema razlici koja ujedno stvara i nove mogućnosti razlike. O otvaranju prema
Drugom. Koje se ne zaustavlja. Setite se da je sveti Pavle govorio o ovom otvaranju kao smislu
hrišćanstva. Kod Deride, ovo otvaranje stiže do neiscrpne kritike identiteta koji se danas zove
kapitalizam.
É, aliás, uma palavra que nos aponta muitas
dúvidas sobre o direito moderno. Positivismo.
Descartes insinua isso, entrando em conflito com
a metafísica grega. Hobbes afirma isso em um
contexto social. O sistema, quando a lei se integra,
não questiona seus próprios pressupostos. O
sistema simplesmente precisa funcionar. O
problema, porém, é que além do conservadorismo
e do positivismo, algo mais está surgindo. O
sistema precisa do certo. Ele precisa de violência
legal para se sustentar. O sistema capitalista, em
outras palavras, depende da violência legal. Ou,
nas palavras apropriadas de Fischer Lescan, "o
diabo está na própria ordem jurídica". [5]
Conservadorismo, positivismo, a ordem do
diabo ... Essas podem ser palavras para a
reconstrução da história do direito ... Então a
pergunta retorna: pode a lei ser um lugar de
justiça? Essa é a pergunta de Derrida.
2. E também, como pensar a justiça social? Esse é
o lugar da disputa de Derrida com Benjamin. E ao
mesmo tempo um lugar para repensar a promessa
marxista de justiça social. Então, com Benjamin e
contra Benjamin, Derrida quer enfrentar Marx.
Em nome de uma outra esquerda, que hoje é
apenas uma questão de recuperar nossas vidas. No
mundo demoníaco do neoliberalismo. Na minha
terra natal, aqui no Brasil, na Sérvia ...
Já nos textos da década de 70 do século passado,
por ex. No livro A Voz e o Fenômeno, Derrida
iniciará uma crítica da metafísica que vai até suas
obras sobre Benjamin e Marx. A metafísica é
baseada na premissa da Identidade, ela cria uma
cultura de identidade sólida, uma gaiola, por
assim dizer ...
Mas a própria linguagem nos diz que não precisa
ser assim. Ou seja, a linguagem cria condições
para que algo seja memorizado. Existem coisas
ausentes no lugar. Assim, cria condições de
significado. Ele chama essa mediação de outra
coisa em relação à consciência de Derrida de
iterável. Desse modo, alteridade, iterabilidade,
linguagem tornam-se, em certo sentido, condições
quase transcendentais de pensamento. Porque,
para pensar algo, precisamos de algo mais, da
linguagem. Isso nos leva à possibilidade de uma
crítica da metafísica. Em segundo lugar, a
diferença se torna uma condição de identidade. É,
obviamente, uma crítica da metafísica que não
cria novas identidades. Aqui, Derrida pensa em
Heidegger e no projeto inacabado de crítica da
metafísica de Heidegger. É por isso que Derrida
não fala, por assim dizer, da destruição da
metafísica, mas da sua desconstrução. Sobre a
abertura para uma diferença que também cria
novas possibilidades de diferença. Sobre a
abertura para o Outro. O que não para. Lembre-se
de que São Paulo falou dessa abertura como o
significado do Cristianismo. Em Derrida, essa
abertura leva a uma crítica inesgotável da
identidade chamada capitalismo hoje.
Ovde je ujedno i početak Deridine kritike Marksa. Tu će on slediti Benjamina. Naime, Benjamin
smatra da je metafizičko tumačenje istorije, koje je u Moderni dovelo do artikulacije
ekonomskog identiteta, uticalo na zapostavljanje politike kod Marksa. Istorija je tu pobedila
politiku. Deridina kritika Marksa se vraća mogućoj političkoj inspiraciji.
3.Bilo bi prethodno korisno razumeti kritiku koju Marks upućuje politici. Tu Marks, uostalom, i
sam dolazi do svojevrsnog mesijanskog projekta. Kritikujući Hegelovu filozofiju Marks će politiku
razumeti kao svojevrsno otuđenje. Dok Kant slobodu približava etici, Hegel slobodu približava
politici. Politika nas, smatra Hegel, realizuje, afirmišući svojevrsnu istorijsku tajnu o odnosu
pojedinačnog i opšteg. Francuska revolucija, afirmišući pojedince, svakog od nas kao opšte, u
deklaraciji o ljudskim pravima nagoveštava ujedno i sam kraj istoriji. U istoriji nema šta novo da
se dogodi. Zar mnogi i ne smatraju kapitalizam krajem istorije ? Marks, međutim, smatra da se
naša sloboda još nije ostvarila. Možemo to da shvatimo upravo posmatrajući ekonomiju. Bedu u
svetu. I danas nam je pred očima. Samo se produbljuje u neoliberalizmu. Otuđenje je u osnovi
ekonomsko, smatra Marks, pa je sloboda zato moguća samo u vezi sa ekonomijom, tj. sa
promenom u okviru ekonomije. Politika je, u tom smislu, za Marksa, svojevrsna zadnja reč
kapitalizma upućujući na mogućnost slobode tamo gde ona uopšte nije moguća. Kao što ni
demokratija tu nije moguća. Moderno doba je polarizovani svet, tj. kriza odnosa kapitala i rada.
Granica politike i demokratije je sam kapital. Kapitalizam se održava na ovoj krizi. On je samo i
moguć na osnovu nje. I može da se održi samo kao društvo spektakla, a ne kao mogućnost
stvarne promene.
Ovde, na istom mestu, u Jevrejskom pitanju, gde upućuje na granice politike, Marks takoreći
proglašava i sopstveni mesijanski projekt. Marks, naime, razume moderni razvoj, i tu sledi
Hegela, kao napredak apstraktnog. Odvajamo se od konkretnog, od upotrebnih vrednosti idući u
pravcu tržišnog posredovanja i vrednosti razmene. Utoliko, kaže Marks u Jevrejskom pitanju, o
emancipaciji možemo da govorimo samo onda kada konkretni, pojedinačni individuum u sebi
uključi apstraktnog gradjanina. Samo tako se dovršava projekat ljudske emancipacije. Kada se
život afirmiše protiv sistema. Kada se opet osetimo živim. Svedoci smo aktuelnosti tog projekta.
Mi, zombiji kapitalizma, rekao bi Badiu.
Za Deridu je pitanje koje je to radikalno otvaranje prema pravdi moguće. Ili. koje je to radikalno
otvaranje prema mogućnosti budućeg ? I vidimo, odgovor je u otvaranju prema Drugom, našta
upućuje i sam jezik. Izgleda da je Marks zanemario takvo otvaranje. Umesto toga, ostao je u
okviru ekonomije, tj. određenog identiteta. I na osnovu toga je subjekte promene identifikovao
kao radničku klasu. Jedino što danas ne vidimo tu klasu na ulicama. Na primer, sada na ulicama
Beograda. Utoliko Derida govori o demokratskom, a ne samo socijalnom, ekonomskom
obećanju socijalne pravde. Naravno da je neophodno promeniti i ekonomski identitet , kao jednu
od konsekvencija kritike metafizičke kulture. Ovde čitaocu mogu samo da sugerišem radove
Antonija Negrija, čije je centralno pitanje kako se prevladava identitet same ekonomije.
Jednom rečju, svet imperije kapitalizma je dominacija istog. Benjamin i povezuje pakao sa ovim
ponavljanjem istog.[7] Mišel Levi će to i razumeti kao suštinu Benjaminovog mišljenja o paklu.
[8] U tom smislu, reč pandemija iz naslova nije samo istorijska kontingentnost. Ona je, pre, slika
istorije. Poprište dominacije Identičnog. Utoliko je i budućnost moguća jedino kao otvaranje
prema razlici tj. Drugom. Kao raskid. Kao izlazak iz linearnog vremena koje nas određuje počev
od antičkih Grka pa sve do neoliberalizma.
Ovde se za Deridu vraća i pitanje o pravu. Jer pravo je takoreći uslov da se Drugi pojavi. „Bez
ovog prava on ne može ni da uđe u moju kuću, kuću domaćina, već samo kao parazit, uljez,
nelegitimno, tajno, izložen izgonu ili zatvoru“ [9]
Pravo kao mesto pravde. I ne više kao mesto nasilja, kako to shvata Benjamin. Ovde se možda
i pojavljuje i taj često nerazjašnjeni, mistični osnov prava, po rečima Fišer Leskana.[10] Pravo
koje smo mi, subjekti, stvorili, ali kao pravo koje nas konstituiše. I koje se pojavljuje kao garant
naše političke aktivnosti. Pravo, da imamo prava, mogli bi da kažemo.
Bibliografija :
Benjamin, W., Teses sobre a filosofia da História, em: Benjamin, W., Sobre arte, técnica,
linguagem e politica, Lisboa, 1992
Fritsch, M., The Promise of Memory. History of Politics in Marx, Benjamin and Derrida, New
York, 2005
_________________________________________________
¹ Neobjavljen tekst
[1] Benjamin, W., Teses sobre a filosofia da História, em: Benjamin, W., Sobre arte, técnica,
linguagem e politica, Lisboa, 1992, p. 166
[2] Ibid., p. 167
[3] Fritsch, M., The Promise of Memory. History of Politics in Marx, Benjamin and Derrida, New
York, 2005, p. 37
[4] Ibid., p. 24
[8] Löwy, M., Walter Benjamin: aviso de incêndio, São Paulo, 2005, p. 90.