6
Intervju / Lana Bastašić, književnica
Nisam zainteresovana za
realizam i autobiografsko
Književnica Lana Bastašić govori o svojoj novoj knjizi priča “Mliječni zubi”
(Buybook, 2021) i romanu “Uhvati zeca”, koji je preveden na njemački jezik
Razgovarao: Đorđe Krajišnik
G
ovoreći o tome ko-
liko je za njen knji-
ževni rad značajna
Nagrada Evropske
unije za književnost
koju je 2020. godine dobila za ro-
man “Uhvati zeca”, književnica
Lana Bastašić ističe da su sve na-
grade bitne, pogotovo one koje
su izvannacionalne.
- Posebno je bitno kada
nagrada ima i evropski
Mene ne plaše iste teme, kontekst. Pisala sam ro-
mene plaši isti način rada, man da bude evropski i
vrijedno sam radila na
plaši me koliko se zaista kod njemu, sad kad sam do-
nas desio postmodernizam bila nagradu, drago mi
je da je to neko uvažio. S
Važno je da se bavimo formom romana
druge strane, nagrada donosi vizi-
bilnost, nove promocije, nove pre-
vode. U tom smislu je funkcionalna
i korisna, istakla je Bastašić.
”Uhvati Zeca” je objavljen
na njemačkom jeziku. Ka-
kve su reakcije i kako lju-
di percipiraju jednu ova-
kvu priču, koja se kako u po-
stupku, tako i u realizaciji ra-
zlikuje od niza drugih knji-
ga o našim devedesetim?
- Reakcije su jako dobre, roman
je tek nedavno izašao, ali imala
sam nekoliko dobrih kritika. Saša
Stanišić je napisao baš dobru kriti-
ku u Die Zeitu, a vidim da se i naša
dijaspora, koja se može povezati
s našom pričom, povezala. Tako-
đe, dojma sam da se i šira javnost
povezala kroz ljudsku stranu ro-
mana, nevezano za sam kontekst.
Ljudska strana književnosti
To književnost mora da ima, tu
ljudsku stranu, inače pada na ispi-
tu univerzalnosti. Našoj dijaspori je
nedostajao drugi glas, druga stra-
na naše priče koja je inače prosti-
tuisana. Ima jako puno pisaca koji
pišu na njemačkom jeziku o tome,
ali sada je jedna takva priča preve-
dena s bosanskog na njemački i do-
bila je pažnju, što je meni drago.
Da li mi kao kultura možemo
da ponudimo nešto drugači-
je u odnosu na priču o ratu,
ne u smislu da se ta tema za-
obilazi, nego da se propituju
nove forme i postupci te ko-
liko uopšte u tom smislu ko-
respondiramo sa savreme-
nom evropskom literaturom?
- Čini mi se da se stvari polako
mijenjaju. Svakako da imamo pi-
saca koji još igraju na tu provjere-
nu kartu, ali ono što je važno jeste
da se bavimo formom romana,
nebitno je koja je tema, već ka-
kva je forma, kako ona raste i ra-
zvija se na Balkanu. Postoje i sa-
vremene teme kojima treba da se
bavimo. Izopštenosti, migracije,
izbjeglištvo, to su teme koje su
aktuelne i zato su te priče važne.
U svojim knjigama to je jako do-
bro pokazala Rumena Bužarov-
ska. Njene priče govore o malo-
građanskom provincijskom ma-
kedonskom društvenom kontek-
stu, o privatnom životu žene i jako
dobro su prihvaćene u njemačkoj
književnoj javnosti. Dakle, posto-
je prostor i interesovanje za auto-
re sa Balkana i van konteksta one
uske percepcije koja je svedena,
prije svega, na rat i druge srodne
teme devedesetih.
Književnosti nema bez pro-
pitivanja njenih formalnih
oblika i postupaka u prose-
deu, izmještanja perspekti-
ve u drugačije modele per-
cepcije. Možemo li se od-
maći od Andrićeve priče?
- Možemo, jako je važno za
mene bilo učenje drugih jezika,
čitanje drugih tradicija, gledanje
kako da ih inkorporiram u ono što
radim. Mene ne plaše iste teme,
mene plaši isti način rada, plaši
me koliko se zaista kod nas de-
sio postmodernizam, ako je i da-
lje u fokusu, prije svega, svevide-
ći pripovjedač koji nam tumači
istinu. To je ono što mene plaši.
Od toga treba da se maknemo. U
Hrvatskoj su reakcije na “Uhvati
zeca” bile kao da pristupaju jed-
nom realizmu. Potpuno odsustvo
mogućnosti simbolizma. To me
plaši. Povratak viktorijanskom ro-
manu, da čitamo isključivo na taj
način. Da ne mogu da se igram
simbolom, jer zaboravljamo da
se odnosimo prema tekstu kao

Na koji način djeca doživljavaju jezik?
tekstu, već se odnosimo prema
tekstu kao prema informaciji.
Što je meni porazno i pogubno
za književnost. Kada sam pisala
roman, htjela sam da imam ele-
mente fantastike i igranja u tek-
stu, da radim ono što samo knji-
ževnost dopušta da radim. Nisam
zainteresovana za realizam. Ali
ljudi su pristupali tekstu sa strane
autobiografije, dokumenta, isto-
rije, to je ono što mi se ne dopada.
Evidentan je kod nas višak po-
trebe za stvarnošću i navod-
nom istinitošću unutar knji-
ževnosti, kao da se ljudi za-
pravo plaše fantastike i jed-
ne pomjerene slike stvarno-
sti, koja nije puki feljtonistič-
ki izvještaj ili informacija.
- Izmišljanje je mnogo efektnije
da bi se rekla naša datost u svije-
tu nego da se ispriča puka istina.
Mene plaši monopol, poza isti-
nitosti, mi koji pričamo o Balka-
nu moramo da se preispitujemo,
jer svako ima poziciju sa koje kaže
da zna šta se stvarno desilo. Od
O S L O B O Đ E N J E • a p r i l / t r ava nj 2021.
Željela sam da pokažem u kakvoj
jezičkoj atmosferi djeca odrasta-
ju na Balkanu.
Koliko je teško govoriti iz dje-
čije perspektive, budući da
se ona često označava kao
jedna od najtežih formi?
- Za svaki lik za koji treba da
osmisliš priču iz određene per-
spektive moraš razviti određenu
empatiju i zato je to teško. Pogo-
tovo kada se pravi priča iz per-
spektive djeteta. Nisam išla s pa-
tronizirajuće strane, nisam gleda-
la na njih kao glupe, već da im se
obratim kao individuama, malim
ljudima. Ne dakle da im priđem
kao drugorazrednim osobama,
kao nekome ko mora da prihva-
ta sve što im se kaže, što je u jed-
nu ruku represija. Mi se brinemo
o njima, ali oni nemaju nikakvog
upliva u to šta se dešava s njima.
Posljednjih mjeseci se mno-
go govori o seksualnom i dru-
gim oblicima nasilja u okviri-
ma filmske industrije na na-
šim prostorima, ni književ-
no polje, znamo, nije amne-
stirano od pogubnih meha-
nizama pritiska patrijarha-
ta. Šta za Vas znači biti žena u
književnosti ovdje i danas?
- To je dosta veliko pitanje. Ne-
davno je bio slučaj Danijele Štaj-
nfeld i Branislava Lečića, gdje je
književnosti tražimo da nas infor- objavljen snimak u kojem joj go-
miše, ali to već radi nauka, novi- vori, parafraziram, to što sam ja
narstvo... Književnost nam pruža obratio pažnju na tebe, treba da
drugi način, ako ja želim da na- ti imponuje. Znaš li ti koliko mo-
pišem da Tito ulazi u Starbucks, raš biti posebna da izazoveš moj
to je moguće. Samo u fikciji to i interes, znaš li ti ko sam ja? To je
mogu da uradim, i ne znam za- taj stav, govorimo o silovanju, ali
što nam se to oduzima. Tužno je. mi taj stav susrećemo svuda i u
književnom svijetu. Budi srećna
Šta Vas je vodilo kada što sam te objavio, budi srećna što
je posrijedi knjiga pri- sam ti pročitao knjigu, budi za-
ča “Mliječni zubi”? hvalna što sam ti dao nagradu…
- Meni je bilo važno da napra- Patroniziranje u
vim jednu basnu/bajku gdje ima- književnosti
mo oca, majku, gdje je patrijarhat Nedavno je izašla kritika gdje je
taj koji ubija glavu porodice, ti zli kritičar bio ljut jer se njemu nisu
jezici patrijarhata ubijaju patri- svidjeli “Mliječni zubi”, a eto po-
jarha. Onda da napravim krug u hvalio je “Uhvati Zeca”! Znaš li
kojem on sam izvršava samoubi- ti koliko sam ja hvalio tvoju pri-
stvo. Najviše su me zanimali jezik ču? Kao da mu ja nešto dugujem.
i funkcija koju on ima,
odnosno na koji način
djeca doživljavaju jezik Kada sam pisala roman, htjela
kojim odrasli pričaju i
obično ne paze šta pri- sam da imam elemente
čaju. Tačnije, zanima- fantastike i igranja u tekstu,
lo me je kako te stvari da radim ono što samo
ostaju u dječijim moz-
govima i kako nas truju. književnost dopušta da radim
7
Postoji stav da mi dugujemo ne-
što samim tim što smo tu. Prirod-
no nam to mjesto ne pripada, mo-
rale smo da se borimo za njega i
trebamo da budemo zahvalne što
smo ga dobile. I ono što mene naj-
više smeta, jeste da sve to ulazi u
književnost i način pisanja. Od-
nosno, patrijarhalni kontekst na-
stoji nas i tu determinisati.
Zapravo, ti mehanizmi odre-
đuju književne niše “koje su
prihvatljive za žene”, na taj
način nastojeći da ih drže u
onoj poziciji za koju oni mi-
sle da je jedina moguća.
- Nikad nisam sjela s mišlju da
ću da pišem angažovano. Meni
je književnost uvijek bila na pr-
vom mjestu. Ali pišem o ljudima,
50 posto njih su žene i moram da
pišem o iskustvima. Neke stva-
ri izlaze navidjelo. Ali, nažalost,
mi govorimo o tim stvarima tek
kad se desi neki skandal. Među-
tim, to je ono što nam se nepre-
stano događa.
Postoji prostor i interesovanje za
autore s Balkana
Od patronizirajućeg osmijeha
na književnoj večeri, dopuštanja
sebi da se komentariše žensko ti-
jelo, do toga da na osnovu našeg
roda bude potcijenjena naša inte-
lektualna sposobnost. To se ipak
mijenja, jako je važno da napra-
vimo prostore koji nisu samo taj
jedan mainstream kanon, da po-
stoje razni prostori za ljude koji ne
pripadaju jednom narativu. Meni
nije stalo do toga da ja osvojim to
jedno mjesto, da meni neko kaže
evo dajemo ti to jedno mjesto koje
otvorimo svakih deset godina.