UNIVERZITET CRNE GORE

FAKULTET POLITIČKIH NAUKA

MEĐUNARODNI ODNOSI

TRANZICIJE KROZ KOJE JE PROLAZILA HRVATSKA

Seminarski rad

Mentor: Studentkinja:

Prof. dr Srđan Darmanović Anja Ergić

Asistent: Broj indeksa:

Todor Lakić 67/20

Predmet:

Komparativne tranzicije

Podgorica, januar, 2021.

 SADRŽAJ

Uvod …………………………………………………………………………………………… 3

1. Privredna i monetarna politika Hrvatske ……………………………………………… 4

2. Turizam u doba tranzicije ……………………………………………………………. 13
3. Socioekonomski aspekt tranzicije …………………………………………………… 14
4. Društvena tranzicija u Hrvatskoj ………………………………………………….…. 15
5. Tranzicija i politika ………………………………………………………………….. 16

Zaključak ……………………………………………………………………………………. 19

Literatura ……………………………………………………………………………………. 20

2
 UVOD

Nivo restrukturiranja institucija u Hrvatskoj bio je primjer zemljama u tranziciji, kao što
su Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija. Shodno nivou privatizacije, kao i napretku u
reformama, prema analizi međunarodnih institucionalnih subjekata, Hrvatska pripada razvijenim
zemljama u tranziciji. Ekonomske i društvene reforme, kao i privredni razvoj su na nešto nižem
nivou, zbog monopolizacije političkog diskursa.

Razvoj institucija svrstava je u zajednicu razvijenih tranzicijskih zemalja, naročito u

sektoru bankarstva, liberalizaciji cijena, spoljnotrgovinskom tržištu, platnom bilansu. Hrvatska
je članica CEFTA I EU, putem kojih je povezana sa međunarodnim tržištem kapitala. Ali, ulazak
u WTO označio je početak trgovinskog otvaranja EU prema Hrvatskoj.

Neadekvatna regulacija finansijskog tržišta i bankarstva negativno su uticali na

ekonomiju zemlje, čemu je doprinijelo ekstremno liberalno shvatanje finansijskog tržišta i
neregularna privatizacija zasnovana na interesima. To se odrazilo i na alokaciju kreditnog
potencijala banaka, rast nelikvidnosti, recesiju, nerealno postavljene kamate, insolventnost,
bankrot pojedinih kompanija.

Rad je podijeljen u pet segmenata. U prvom dijelu opisane su privredna i monetarna

politika Hrvatske. Turizmom u doba tranzicije bavili smo se u drugom segmentu rada. Treći dio
posvećen je socioekonomskom aspektu tranzicije. Društvena tranzicija u Hrvatskoj tema je
četvrtog segmenta rada. Peti dio posvećen je odnosu tranzicije i politike.

Hrvatska je po investicionom ulaganju, upoređujući je sa ostalim zemljama u tranziciji, u

rangu razvijenijih zemalja. Tome je doprinijela borba protiv privrednog kriminala i korupcije i
kvalitetna organizacija pravnih institucija sistema. Privredni sektor karakteriše relativno
izbalansiran postotak zaposlenih između uslužnog i proizvodnog sektora. Tranzicijska recesija
najviše je pogodila proizvodnju i izvoz, pa se u budućnosti Hrvatska mora posvetiti privrednom
prosperitetu.

3
 1. PRIVREDNA I MONETARNA POLITIKA HRVATSKE

Strategije prosperiteta privrede Hrvatske moraju se fokusirati na turizam, trgovinu,

društvene djelatnosti. Makroekonomski razvoj određuju stopa rasta BDP, stabilnost fiskalne i
platnobilansna ravnoteža, odnosno održivost deficita, stabilnost cijena, zaposlenost, efikasna
liberalizacija i privatizacija i institucionalne reforme. Stoga Hrvatska mora obezbijediti
makroekonomsku stabilizaciju koja je krucijalan činilac privrednog rasta i oporavka.

,,Početni uvjeti označuju već dostignuti stupanj liberalizacije cijena, vanjskotrgovinskog

sistema i deviznog sistema i platne bilance u početku procesa tranzicije oko godine 1990.
Hrvatska je u tome bila naprednija tranzicijska zemlja. Vremenom je, zbog kvarenja tih početnih
prednosti ratnim zbivanjima, lošim modelom privatizacije i neusklađenom politikom
liberalizacije i regulacije, te prednosti postupno gubila. Neusklađenost, primjerice, restriktivne
monetarne politike i regulacije vanjskotrgovinskog sistema, proizveli su velike tekuće deficite u
platnoj bilanci, a zatim i u državnom proračunu, odnosno u društvenim fondovima. Zbog
neadekvatne razine realnog intervalutarnog tečaja i kamata i zbog liberalnog uvoznog režima i
komotnog financiranja tekućeg deficita platne bilance domaća ponuda nije mogla odolijevati
stranoj konkurenciji na domaćem i na svjetskom tržištu. U tim su uvjetima formirane relativne
cijene u korist uvoznih sektora privrede, prije svega trgovine, što je pregrijavalo domaću
potrošnju i zamjenjivalo domaću ponudu stranom.“1

Hrvatsku karakteriše nedovoljna dostupnost regionalnim trgovinskim integracijama,

CEFTA i EU. Evidentno je da je hrvatsko tržište otvorenije od tržišta konkurentskih zemalja u
regionu. ,,S tim je također povezana investicijska klima za koju je u tom aspektu važno:

- Strani investicijski kapital orijentirao se na infrastrukturne sektore gospodarstva, uz

uvjet državnih garancija, koje su tražene čak i u slučajevima koncesija.
- U privatizacijskim procesima strani je kapital orijentiran na efikasne infrastrukturne
sisteme kao što su telekomunikacije ili na veoma pojedinačne proizvodne sisteme i
poduzeća sa sigurnim dividendama; prihodi od tih privatizacija odlaze bilo u
proračun, bilo u HFP, ovisno o zakonskoj regulativi i o tekućim potrebama države.

1
Zdunić, Stjepan: Tranzicijska kriza i politika izlaza, UDK 338.97:338.9:338(497.5), Ekonomski pregled, 51 (9-10),
2000, str. 811.

4
 - Ulaganja stranog kapitala u bankarski sektor privrede praktički su u završnoj fazi; u
tom se sektoru može reći da je privatizacija uz pomoć stranih ulagača veoma
dosljedno provedena; dosljednije nego u bilo kojoj tranzicijskoj zemlji, osim
eventualno u Mađarskoj. Realnost očekivanja da će se tako bolje privući strana
štednja za ulaganja u našu privredu mora se tek pokazati. Da bi se to dogodilo,
investicijski bi ambijent u realnom sektoru privrede, posebno industrije, turizma i
male privrede, morao biti atraktivan. U protivnom, banke u stranom vlasništvu tražit
će unosnije plasmane u čitavoj regiji, osobito u zemljama CEFTA ili Pakta
stabilnosti.“2

Hrvatska je po liberalizaciji financijskog i spoljnotrgovinskog sistema daleko ispred

zemalja u regionu, a samim tim i među razvijenijim tranzicijskim zemljama. Više pažnje treba
posvetiti aktiviranju domaćih resursa, angažovanju radne snage i privrednih potencijala.

,,Dosadašnja usmjerenja stranog kapitala govore o svojevrsnoj tercijalizaciji našeg

gospodarstva i društva. U prvoj fazi tranzicije ta je tercijalizacija ostvarena regresijom
proizvodno-izvoznog sektora privrede, tako da je svojevrsna ravnoteža uspostavljena na
neodgovarajućoj nižoj razini bruto domaćeg proizvoda. Riječ je o tzv. ravnoteži podzaposlenosti.
Prilagođivanje realnog sektora privrede makroekonomskim uvjetima stabilnosti, prije svega
apreciranoj kuni, visokim realnim kamatama i izvedenoj skupoj radnoj snazi, predstavlja u
hrvatskim prilikama proces koji se prilično razlikuje od ostalih tranzicijskih zemalja. Regresivan
način prilagođivanja privrede smanjenoj potražnji, zbog suženja tržišta i visoke nekonkurentnosti
srednjih i većih poduzeća, podržan je relativno liberaliziranim tržištem rada. To se očituje u
ovome:

(1) Zakon o stečajevima i bankrotima u Hrvatskoj veoma je liberalan; po indeksu

efektivnosti na samom je vrhu među naprednijim tranzicijskim zemljama;
(2) Intervencije države u poslovne odluke poduzeća, prema intenzitetu, zajedno s
Estonijom, najniže su među naprednijim tranzicijskim zemljama, a to znači da su
poduzeća prilično slobodna u politici prilagođivanja uvjetima konkurencije,
osobito u oslobađanju viška zaposlenih; ostale tranzicijske zemlje postavljaju

2
Ibid, str. 812.

5
 veća ograničenja takvoj politici, to osobito vrijedi za Slovačku, Češku, Sloveniju,
Mađarsku; Poljska je u rangu s Hrvatskom, ali u uvjetima dinamičnoga razvitka.
(3) Po kriteriju ,mekog budžetskog ograničenja᾿ Hrvatska je u rangu zemalja sa
znatnim utjecajem države na održivost poduzeća u konkurentnom ambijentu; tu
pripadaju intervencije države u slučajevima restrukturiranja velikih poduzeća,
kao što su brodogradnja, industrija čelika i mnogi drugi pojedinačni slučajevi;
omogućivanje ili podržavanje neplaćanja obveza prema državi i fondovima i
izdavanje garancija za poslovne i investicijske poduhvate često su metoda
podrške hrvatske Vlade, ta metoda postoji u svim tranzicijskim zemljama. To su
inače najozbiljniji strukturni problemi hrvatske privrede, jednako kao i ostalih
tranzicijskih zemalja. Rješenja se za taj blok gospodarstva mogu utvrditi samo u
sklopu opće razvojne strategije zemlje u uvjetima liberaliziranog svjetskog i
europskog tržišta; proizvodnotehnološko i vlasničko restrukturiranje tih poduzeća
veoma je kompleksan problem.
(4) Razina ostvarenog bruto domaćeg proizvoda u godini 1998. prema godini 1989.
najniža je u Hrvatskoj u usporedbi s ostalim naprednijim tranzicijskim zemljama;
isto vrijedi i za industrijsku proizvodnju, koja je u razdoblju 1993./1998. porasla
svega 8%, a to je najniže u skupini naprednijih tranzicijskih zemalja; rast
proizvodnosti hrvatske industrije prati ostale zemlje, što znači da se zaposlenost
smanjivala brže nego što je to u ostalim zemljama.“3

U Hrvatskoj je dominirala tzv. regresivna metoda prilagođivanja konkurentnim uslovima.

Cijena rada najbrže je rasla u Hrvatskoj, što je rezultat različitog nivoa podcijenjenosti domaće
valute na samom početku procesa tranzicije.

,,Dva su razloga iskakanja Hrvatske iz trenda drugih zemalja: (a) precijenjenost

nacionalne valute i (b) visoka ukupna porezna davanja za društvene troškove i socijalnu skrb,
zbog niske ukupne zaposlenosti. Niska ukupna zaposlenost izvedenica je regresivnog
prilagođivanja privrede rigidnim tržišnim i makroekonomskim uvjetima.“4

Liberalan model privatizacije, finansijskog i kreditnog tržišta ogledali su se u slaboj

dostupnosti kreditima za finansiranje obrtnih potreba privrede. Današnja recesija podrazumijeva
3
Ibid, str. 813.
4
Ibid, str. 813.

6
suzdržanost banaka u kreditnoj podršci privredi. Cilj je da privreda bude konkurentnija na
regionalnom evropskom i unutrašnjem tržištu.

Međutim, problem predstavlja što Hrvatska neadekvatno sprovodi antirecesijsku politiku,

pa je došlo do regresije industrije, poljoprivrede i građevinarstva, pada zaposlenosti. Na to je
posebno uticala makroekonomska politika i politika privatizacije. Neophodna je podrška
institucionalnom, sistemskom restrukturiranju, uređeniji sistem prava vlasništva, stabilno
finansijsko i tržište kapitala, berze, liberalizacija i stabilizacija privrede.

,,Hrvatska makroekonomska politika stabilizacije smatra da je ispunila svoje ciljeve, i to

zato što je postignuta stabilnost cijena i intervalutarnog tečaja, a u prvim godinama i
uravnoteženi proračun kao prve pretpostavke uspješnosti stabilizacije. Tako su nekoliko godina
hrvatska Vlada i monetarna vlast djelovale suglasno, zajednički pripisujući sebi uspješnost
stabilizacijskog programa. Vlada je, međutim, propustila uočiti svoju odgovornost za oporavak i
izlazak iz tranzicijske recesije hrvatskoga gospodarstva. Iako su cijene i tečaj bili u stabilnim
okvirima, pogoršavali su se ostali indikatori ekonomske ravnoteže i stabilnosti. Rasli su vanjski
dug i tekući deficit platne bilance, zaposlenost je dostigla neodrživo nisku razinu. Paradoksalno,
indikatori vanjske likvidnosti zemlje bili su zadovoljavajući. Odnos kratkoročnoga duga i
službenih deviznih rezervi bilo je i još je uvijek zadovoljavajuće, odnos baznog novca i novčane
mase osobito je zadovoljavajući. To je omogućilo stabilnost intervalutarnog tečaja. Uporno
održavanje takvog odnosa držalo je i cijene na unutarnjem tržištu relativno stabilnima.
Remećenje te stabilnosti proizvedeno je, u posljednjim mjesecima, uvoznom i donekle
troškovnom inflacijom. No, monetarna će politika, bez teškoća uz cijenu recesije vratiti rast
globalnog indeksa cijena u zadane okvire.“5

Realizaciju ovih ciljeva omogućiće liberalniji spoljnotrgovinski sistem, prihodi od

privatizacije banaka i drugih finansijskih institucija, dok će priliv u segmentu turizma
intenzivirati ponudu na deviznom tržištu, što će poboljšati likvidnost zemlje.

,,Prihodi od vanjske privatizacije podržavat će pokrivanje tekućeg proračunskog deficita

zajedno s deficitima društvenih fondova. Politici stabilizacije operativni je cilj uspostavljene
odnose ravnoteže dugoročno održati. To znači, relativni bi odnosi cijena lokalnog i izvoznog
sektora morali ostati nepromijenjeni, tj. osnovni uvjeti proizvodnje morali bi ostati isti. To
5
Ibid, str. 814.

7
ujedno znači i održavanje iste realne vrijednosti dugova, sklopljenih uz devizne klauzule, a to je
važno za privatni i državni sektor, koji su prezaduženi. Dosad je međunarodna financijska
javnost, zajedno s breton-vudskim institucijama, podržavala hrvatsku koncepciju gospodarske
stabilnosti, osobito u aspektu vanjske likvidnosti. No, danas se čuje sve više primjedaba, koje
upozoravaju na upitnost održivosti te stabilnosti na srednji i dulji rok. Hrvatska razvojna
strategija na depresivno stanje hrvatskog gospodarstva reagira veoma pasivno. Ona naglašava da
je politika restrukturiranja jedina metoda za prevladavanje i izlaz iz stanja depresije, ali su iz
dosadašnje analize vidi da u reformskim procesima Hrvatska ne zaostaje za drugim tranzicijskim
zemljama.“6

Hrvatska je bankarski i financijski sektor u potpunosti prilagodila međunarodnim

standardima, kao i privredne i trgovinske integracije, kao što su WTO, CEFTA, EU i Pakt
stabilnosti. ,,Očigledna je nekoordiniranost među fazama i blokovima reformskih procesa u našoj
razvojnoj strategiji. Reformski procesi, izgradnja tržišnih institucija i mehanizama, u Hrvatskoj
nisu dali onakav rezultat, kakav se pretpostavlja da su dali u ostalim tranzicijskim zemljama.
Potrebno je postaviti racionalno pitanje: što je razlog da je razvojna djelotvornost reformskog
procesa u Hrvatskoj najniža među svim naprednijim tranzicijskim zemljama? Naši početni uvjeti,
zbog raspada države i tržišta, sigurno su djelovali retrogradno. Ostale, pak, tranzicijske zemlje
izašle su iz rigidnijeg planskog sustava, nego što je to bio hrvatski. Hrvatska je privreda,
međutim, kao prednost imala već visoko decentraliziran tržišni model odlučivanja. Istina, nije
postojalo tržište kapitala i radna je snaga bila visoko socijalno zaštićena, što je impliciralo
socijalizaciju ekonomskih i socijalnih rizika.“7

Što se tiče izvozne privredne politike Hrtvastku karakteriše slab pristup evropskim
regionalnim tržištima. ,,Politika izlaza iz depresivnog stanja našeg gospodarstva, ali i iz stanovite
društvene ravnodušnosti, moralo bi stoga poći od redefiniranja i preispitivanja naše
makroekonomske politike, posebno monetarne i kreditne i odgovarajućih segmenata reformi,
posebno privatizacije. Preispitivanje privatizacije važno je zbog povezanosti i važnosti toga
segmenta ukupnih reformi s koncepcijom oporavka i razvitka gospodarstva.“8

6
Ibid, str. 815.
7
Ibid, str. 815.
8
Ibid, str. 815-816.

8
 Makroekonomska politika, koja je veoma važna u domenu monetarne i kreditne politike,
u slučaju Hrvatske obilježena je restrukturiranjem bankarskog sektora sa aspekta privatizacije i
liberalizacije, što je usklađeno sa međunarodnim standardima.

,,Oslonac hrvatske razvojne strategije isključivo na spontanost politike reformi,

institucionalnog i proizvodno tehnološkog restrukturiranja u uvjetima rigidne makroekonomske
politike stabilizacije dao je neprihvatljivo slabe rezultate. Regresivno prilagođivanje privrede
rigidnim uvjetima makroekonomske politike bitno je umanjilo ulogu proizvodnog sektora
gospodarstva, osobito potencijalno dinamičnog dijela malih i srednjih poduzeća. Liberalizacija
tržišta, tj. sloboda ulaza i izlaza na njega, dala je u Hrvatskoj najslabije rezultate u odnosu na
razvijene tranzicijske zemlje. Poduzetnički hrvatski duh kao da je sasvim zakazao. Liberalizacija
ulaza i izlaza na tržište nije ništa manja nego u ostalim zemljama, ali su bolji rezultati izostali.
Smanjenje ponude, odnosno proizvodnje i zaposlenosti, u već postojećim srednjim i većim
poduzećima, koja su se oslanjala na unutarnje restrukturiranje proizvodnje, tehnologije,
vlasništva i upravljanja, bilo je veće nego u svim ostalim usporedivim zemljama.“9

Izolovanost hrvatske ekonomije značajno je negativno uticala na proizvodnju i

zaposlenost. Takođe, ,,liberalizacija i nepostojanje adekvatne regulacije u bankarskom sustavu
dali su loše rezultate u privatizaciji realnog sektora privrede. Inducirane visoke realne kamate,
više od granične profitne stope na uloženi kapital, u uvjetima aprecirane kune i skupe radne
snage, morale su proizvesti odvraćanje bankarskog sektora od financiranja investicija i obrtnih
potreba privrede. Tako podržavana loša investicijska klima usmjerila je strani kapital na
vlasnička ulaganja u druge sektore gospodarstva, zaobilazeći proizvodni sektor, tj. direktne
investicije. Razvitak malih i srednjih poduzeća, kao propulzivnog sektora privrede, bitno je
ograničen tako formiranim lošim investicijskim ambijentom. Osobito je jak faktor lošeg
ambijenta antiinflacijska makroekonomska politika usredotočena na smanjenje agregatne
potražnje.“10

Veća i srednja preduzeća morala su se prilagoditi većim prosječnim troškovima

nastalima smanjenjem ponude na tržištu. ,,U prvoj fazi tzv. asimetrične liberalizacije trgovine
osjetit će se stanoviti porast našega izvoza. Napuštanjem asimetričnosti, zaoštrit će se
konkurencija na domaćem tržištu. S makroekonomskog stajališta, kako je već rečeno, glavni su
9
Ibid, str. 816.
10
Ibid, str. 817.

9
faktori loše investicijske klime visoke realne kamate, aprecirani tečaj nacionalne valute i
relativno skupa radna snaga. Rezultat je toga nekonkurentnost domaće ponude na unutarnjem i
na vanjskom tržištu. Konkurentne nam zemlje s makroekonomskom politikom djelovale su tako
da su relativne cijene na robnom tržištu, kao i na tržištu radne snage, formirane u njihovu korist.
Hrvatska je već u startu prisiljavala svoju privredu da većom proizvodnošću i tehnološkim
napretkom alimentira, nadoknadi efekte aprecirane kune, implicirane visoke kamate i skupu
radnu snagu. Zemlje konkurentne nama o tome su vodile računa, pa su u startu znatno
deprecirale svoje valute i time učinile jeftinijom svoju radnu snagu i izvoznu robu i usluge. U
daljem procesu razvitka te zemlje postupno apreciraju svoje valute, ali u okvirima sposobnosti
alimentiranja zbog toga izgubljene konkurentnosti povećanjem proizvodnosti svojih
gospodarstava. One će u primjerenom roku dostići dugoročan ravnotežni intervalutarni tečaj, koji
će omogućivati i neće ugrožavati tada dostignutu punu zaposlenost njihovih privreda. Hrvatska
razvojna strategija naprosto je u startu precijenila svoju valutu znatno iznad konkurentne
mogućnosti svoje privrede i time je proizvela i produbila recesiju. Riječ je o strateškim
odrednicama koje se svode na ovo:

(1) nama konkurentne zemlje svojom su monetarnom politikom nadoknadile globalnu

nižu proizvodnost svojih privreda i time su održale mnogo višu razinu zaposlenosti; to im je
omogućilo relativno niže opterećenje proizvodnje poreznim davanjima i transferima;

(2) hrvatska monetarna politika suprotstavila je, pak, svako pojedinačno poduzeće stranoj
konkurenciji, kao da je ono doseglo proizvodnost i efikasnost konkurentne ponude; budući da je
takvu poziciju mogao održati tek manji broj poduzeća, prekomjerno se smanjila zaposlenost, da
bi se održala pozicija na tržištu, ali je često rješenje bilo izlazak sa tržišta.“11

Restrukturiranje i smanjenje proizvodnje pratili su stečajevi i likvidacije, slabi prihodi od

poreza, te pad stranih i domaćih investicija. ,,Komparativne kalkulacije navode strane investitore
na zaključak da je mnogo unosnije investirati u nama konkurentne zemlje, osobito u sektoru
srednjih poduzeća, iako je stupanj liberalizacije i deregulacije približno isti. Budući da se faktori
potražnje pritom odmjeravaju u regionalnim okvirima CEFTA i Europske unije, najčešće se
pokaže da je profitabilnije ulagati u nama konkurentne zemlje s jeftinijim radom, kreditima i
kapitalom.“12
11
Ibid, str. 818.
12
Ibid, str. 818.

10
 Politika restrukturiranja i reformi uklađuje se još uvijek sa makroekonomskom politikom,
odnosno usklađuju se relativne cijene u korist izvozne i uvozne konkurencije u sektoru
privrede. ,,Status quo makroekonomske politike znači stabilnost današnje nominalne razine
intervalutarnog tečaja naše nacionalne valute. Ta se razina održava već godinama. U prvoj fazi
stabilizacijskog razdoblja to su omogućivali različiti izvori ponude stranog novca na deviznom
tržištu: dijelom od proizvodnog izvoza, ali znatno i iz drugih izvora, kao što su doznake
iseljenika, zaduživanja u inozemstvu, aktiviranje neevidentirane devizne štednje naših građana, i
slično. Budući da je remonetizacija u potražnji realnog novca zaustavljena znatno prije faze pune
zaposlenosti gospodarstva, intervalutarni je tečaj stabiliziran na razini visoke apreciranosti. Ta se
razina održava već duže nego što je uobičajeno. Privreda se svojom proizvodnošću, kako je već
pokazano, toj razini prilagodila regresivnom metodom. Bivši neproizvodni izvori alimentiranja
devizne ponude u posljednjim mjesecima i godinu ili dvije unaprijed zamijenjuju prihodi od
privatizacije u kojoj su kupci stranci. To su ,kapitalni prihodi᾿ proračuna, koji u svom deviznom
aspektu osiguravaju dovoljnu ponudu za održavanje intervalutarnog tečaja stabilnim, a u svom
financijskom aspektu financiraju tekući deficit državnog proračuna. Na taj se način održava
tekuća javna potrošnja (mirovine, socijalna skrb, zdravstvo, državna potrošnja) smanjenjem
imovine rezidenata u korist nerezidenata.“13

Hrvatska je, zbog dostignutog nivoa spoljnog i unutrašnjeg duga, ograničila strategiju
razvitka. Zaduživanje na svjetskom finansijskom tržištu koje je kulminiralo ekspanzijom uvoza
1997. godine, usklađeno je sa stopom rasta ukupnog zaduživanja prema inostranstvu, a strogo se
vodi računa da ne bude veća od stope rasta BDP, dok marginalna profitna stopa za ulaganje iz
novog zaduživanja, kako precizira Zdunić Stjepan, mora biti veća od kamatne stope na zajmove,
ili jednaka kao i ona. Stari zajmovi zamijenjeni su novim do odgovarajućeg održavanja rasta
BDP. Dalje povećanje zaduživanja mora biti iskazan u rastu BDP-a, srazmjerno sa rastom duga,
kapitalni koeficijent investicija na osnovu toga zaduživanja mora biti relativno nizak, državne
investicije u infrastrukturu moraju biti veoma ograničene, a prednost mora imati privatni
proizvodni sektor. Ukoliko se to ne realizuje, doći će do drastičnog smanjenja javne i privatne
potrošnje.

13
Ibid, str. 819.

11
 Redefinisanje monetarne politike mora ići u smjeru adekvatnog kriterijuma proizvodnog
priliva stranog kapitala i upotrebe sredstava dobijenih privatizacijom. Prilagođivanje modela
monetarne politike Hrvatske zavisi i od konkurentnih strategija zemalja u regionu, koje
monetarnim politikama održavaju relativne cijene u svoju korist. Zato, treba ulagati u izvozni
sektor.

,,Današnje smanjenje kamata, međutim, dodatni je indikator naše recesije. To se mora

ispraviti suptilnom monetarnom politikom, tj. politikom deprecijacije na osnovi ekspanzije neto
domaće aktive bankarskog sustava, ali i antirecesijskom politikom države. Među ostalim, to
implicira i zaduživanje države kod bankarskog sustava. Rast neto domaće aktive podstiče
deviznu potražnju, ali ne mora bezuvjetno smanjiti realne kamate. U hrvatskim prilikama,
međutim, nameće se prevažno pitanje u tom procesu, a to su devizne klauzule. Naime, devizne
klauzule zapravo zamrzavaju zatečene relativne odnose cijena unutar zemlje, a to ograničuje
monetarnu politiku u funkciji podrške izvoznom sektoru promjenama tih odnosa, odnosno
ograničuje deprecijaciju. Kreditna ekpanzija u tim uvjetima proizvodi ,troškovnu᾿ inflaciju, koju
naša privreda i nadnice ne mogu izdržati. Deprecijacija u tako ,euriziranom᾿ modelu povećava
troškove izvoznom sektoru privrede tako enormno, da oni poništavaju korist od povećanog
kunskog priljeva i održavaju status quo.“14

Makroekonomska politika, prema Zdunićevom mišljenju, postupno je hrvatsku recesijsku

krizu prevela u razvojnu krizu, iz koje je izlazak veoma spor. Međutim, nerealno je očekivati da
će se to ostvariti mikroekonomskim prilagođivanjem preduzeća adekvatnom ponudom, u skladu
sa makroekonomskim okruženjem, jer se i privatizacija prilagođavala novim uslovima tržišta,
metodom regresije.

,,Izlazak gospodarstva iz recesijske faze i prijelaz u fazu prosperiteta proizvest će bolju

tržišnu valorizaciju (rast cijena) realne i financijske imovine. Današnje recesijske cijene
vrijednosnica i realne imovine proizvele su koncentraciju te imovine u rukama poduzetnih
pojedinaca i trgovačkih društava. Pojava ,tajkunizacije᾿ našeg procesa privatizacije uvjetovana
je, prema tome, modelom makroekonomske politike zajedno s nereguliranim procesom
liberalizacije, osobito u bankarskom sustavu. Stoga privatizaciju valja povezati s koncepcijom
razvitka i oporavka gospodarstva i s utjecajem makroekonomske politike na tržištu

14
Ibid, str. 821.

12
vrijednosnica. Uz to, potrebno je utvrditi sistemsko rješenje za očiglednu pojavu opstruiranja
vlasničkog i strateškog partnerstva radi sanacije i preustroja privrednih subjekata. Spekulativni
menadžment u realnom i financijskom sektoru ponekad su izričita smetnja razvitku i
oporavku.“15

Za privredni oporavak, osim makroekonomske politike, važna je investiciona politika

države. Kada su u pitanju međunarodni projekti, veoma su važni izvori finansiranja. Treba birati
efikasne i profitabilne projekte. Odluke vezane za investicije moraju se analitično planirati.
Makroekonomska politika oporavka i strukturna razvojna politika moraju biti osnov strategije
oporavka i razvitka zemlje, jer nije dovoljan, iako je potreban, oslonac samo na institucionalno
restrukturiranje.

2. TURIZAM U DOBA TRANZICIJE

Turizam Hrvatske zavisi od potražnje koju uslovljava Evropa, lokalne ponude, više nego
od politike restrukturiranja i ulaska stranog kapitala.

Važno je istaći da ,,u tekućim ekonomskim kretanjima obilježenim ubrzanom tržišnom

transformacijom, hrvatskom se turizmu pripisuje najmanje dvojna uloga. Prva je da bude
stabilizator platno-bilančnih odnosa, odnosno faktor uravnoteženja ekonomskih odnosa
nacionalnoga gospodarstva s inozemstvom. Druga je da participira u stabilizaciji nacionalnog
tržišta radne snage, odnosno da se prikrivena nezaposlenost u ostalim sektorima, koja je
potrebnim procesom restrukturiranja gospodarstva postala otvorena/registrirana nezaposlenost,
dijelom rješava novim zapošljavanjem u turističkoj industriji. Pri tome, dakako, treba imati na
umu kako djelotvornost proklamirane orijentacije ovisi o makroekonomskom okviru,
inkarniranom u provedbenom modelu potkrijepljenom mjerama fiskalne, monetarno-kreditne i
vanjskotrgovinske politike, te pravnom okviru otvorenom za strana ulaganja.“16

Hrvatski turizam ,,počiva na izvanrednoj prirodnoj renti, a zatim na mogućnosti

supstitucije prijeko potrebnih inputa jeftinijim konkurentnim uvozom. Kreditna podrška također
sve češće dolazi iz konkurentnih zemalja. Dakle, u postojećim je uvjetima dodatna potražnja
15
Ibid, str. 822.
16
Družić, Ivo: Razvoj i tranzicija hrvatskoga gospodarstva, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Politička
kultura, Zagreb, 1997, str. 13.

13
dovoljno inducirala domaću ponudu, osobito ako je omogućena dobrim pristupom obrtnom
kapitalu i izvorima financiranja investicijskog održavanja. Čak je i u nesređenim uvjetima
privatizacije, uz malu potporu reprogramiranja dugova, potražnja dala svoj učinak u oporavku
turističkog sektora gospodarstva. Taj bi učinak bio očigledno znatno veći da turistička potražnja
jače inducira ponudu u drugim regijama, koje bi je morale opskrbljivati. Zbog jake supstitucije
domaće ponude stranom, učinak je znatno umanjen. Jačom domaćom ponudom dohodni
multiplikator, osobito međuregionalni, bio bi znatno veći, a to bi povećalo globalnu stopu rasta
BDP.“17

3. SOCIOEKONOMSKI ASPEKT TRANZICIJE

Najznačajniji socioekonomske posljedice za Hrvatsku imali su Domovinski rat, loša

ekonomska politika i privatizacija. S obzirom na to da je 1/3 teritorije bila okupirana,
proizvodnja je potpuno stala. Enormno je rastao broj nezaposlenih, inflacija, a došlo je i do pada
životnog standarda, kao migracija u gradove.

Rezultati uspješne borbe sindikata za stabilizaciju kupovne moći stanovništva osjetili su

se tek 1994. godine. Tranzicija je rezultirala deindustrijalizacijom zemlje, neadekvatnom
privatizacijom, već od samog početka 1991. godine. Donošenjem Zakona o pretvorbi zaposleni i
menadžment mogli su da otkupe preduzeća po veoma povoljnoj cijeni, a banke su povoljne
kredite davale povlašćenim pojedincima, čija su garancija bile dionice tih preduzeća.

,,Na taj je način omogućeno stjecanje vlasništva privilegiranim i politički podobnim

pojedincima bez vlastitog novca. Proces privatizacije je zbog niza propusta i malverzacija, a prije
svega zbog socijalnih posljedica vrlo brzo došao na loš glas kako stručne tako i opće javnosti.
Razmjere negativnih stavova prema privatizaciji pokazuje niz empirijskih istraživanja
provedenih krajem 90-ih. Jedno takvo istraživanje provedeno 1998. godine pokazalo je kako
gotovo 70 posto građana nezadovoljno tijekom privatizacije, dok je oko 2/3 smatralo nužnom
potpunu reviziju privatizacije. Prema istom istraživanju velika većina grañana glavnim učincima
privatizacije smatra porast jaza između bogatih i siromašnih, a najvećim gubitnicima

17
Zdunić, Stjepan: Tranzicijska kriza i politika izlaza, UDK 338.97: 338.9: 338(497.5), Ekonomski pregled, 51 (9-
10), 2000, str. 818.

14
privatizacije percipirani su seljaci i radnici, a dobitnicima članovi HDZ-a i menadžeri
privatiziranih poduzeća.“18

Privatizacija se dešavala u neadekvatno vrijeme tokom rata, tekla je sporo, često su se

predstavnici sindikata sukobljavali sa državom – poslodavcima tokom 1990-ih godina.
Stanovništvo je osiromašeno i razočarano novom ekonomskom i političkom vlašću. Do rasta
životnog standarda i prosperiteta dolazi posljednjih deset godina, čemu je doprinijelo ulaganje u
infrastrukturu, spoljno zaduživanje, pa se može zaključiti da su ukupne socioekonomske i
političke okolnosti u Hrvatskoj izuzetno nepovoljne, u poređenju sa drugim zemljama u
tranziciji.

4. DRUŠTVENA TRANZICIJA U HRVATSKOJ

Društvenu tranziciju u Hrvatskoj od 1990. do 2000. godine obilježili su nacionalizam,

,,dolazak HDZ-a na vlast, borba za državnost i Domovinski rat, institucionalizacija ratne
politike, i nespremnost vlasti za promjenu u smjeru demokracije i liberalizacije.“19

Dolazi do povratka hrvatskog društva starim vrijednostima – tradiciji, medijskog

pluralizma, a rat je najviše doprinio bujanju etničkog nacionalizma. Autoritarne vođe primat daju
kolektivnom identitetu, u odnosu na individualni. Umjesto društvene javlja se ideološka
integracija.

Problem hrvatskog nacionalizma je etnocentričnost, nedostatak poštovanja prema

drugima. ,,U ovom je smislu nacionalizam opreka demokraciji koja se zasniva na političkom
pluralizmu kao i implementaciji liberalnih ideja u društvu, koje se zasnivaju na pluralizmu
stavova. On je stoga nespojiv s građanskim vrijednostima koje su se trebale početi razvijati u
društvu u tom periodu.“20

18
Opširnije: Štulhofer, Aleksandar: Proces privatizacije i hrvatska javnost, Nevidljiva ruka tranzicije: ogledi iz
ekonomske sociologije, Hrvatsko sociološko društvo i Zavod za sociologiju FFZG, Zagreb, 2000, str. 152-157.
19
Marius, Soberg: Hrvatska nakon 1989. godine: HDZ i politika tranzicije, u: Demokratska tranzicija u Hrvatskoj –
transformacija vrijednosti, obrazovanje, mediji, (ur.) Sabrina P. Ramet i Davorka Matić, Alinea, Zagreb, 2006, str.
37.
20
Knut, Vesterdal: Izgradnja liberalne demokracije u Hrvatskoj, u: Demokratska tranzicija u Hrvatskoj –
transformacija vrijednosti, obrazovanje, mediji, (ur.) Sabrina P. Ramet i Davorka Matić, Alinea, Zagreb, 2006, str.
316.

15
 5. TRANZICIJA I POLITIKA

Tranzicija je u početku zahtijevala veliki politički napor za održavanje stabilnosti u

zemlji. Međutim, centralizacija moći negativno je uticala na demokratiju. Nova, demokratski
izabrana vlada zamijenila je bivšu autoritarnu komunističku vlast. Tranzicija je bila ,,okvir za
uspostavu novog poretka, sa svrhom da svojom institucionalnom izgradnjom, usmjeri, oblikuje i
stabilizira djelovanja u raznim oblastima društvenog života.“21

Nova vladajuća elita više je ličila na populistički pokret nego na modernu demokratsku
stranku. Njih M. Lazić naziva ,,adaptivna rekonstrukcija elite, nastojeći njome označiti
dvostrukost procesa sistemskog preobražaja: kao, s jedne strane raspadanje komandnog oblika
društvene reprodukcije, čime se gubi osnova koja je omogućavala konstituiranje vladajuće
grupacije u socijalizmu, a time onda i način zauzimanja položaja pojedinaca koji su sačinjavali tu
grupaciju (koju naziva kolektivnovlasničkom klasom) i, s druge strane, postepeno odvajanje
ekonomske i političke sfere, uvoženjem tržišne konkurencije i političkog takmičenja, čime se
oformljuje pluralnost novih elita, kako u njihovom nastajanju tako i u njihovom
funkcioniranju.“22

Upravljačka elita u Hrvatskoj zasniva se na tradicionalnoj strukturi društvene moći.

Najvažnija je bila nacionalna, odnosno etnička pripadnost, naglašava Alija Hodžić, istraživač u
Institutu za društvena istraživanja i Centru za istraživanje tranzicije i civilnog društva u Zagrebu.
,,Tako je u Hrvatskoj nacionalnom revolucijom 90-ih ostvarena skoro potpuna etnička
homogenost upravljačke elite: Hrvata je među političarima 98,7%, a među direktorima 96,2%.
Ova etnička homogenost ne implicira, međutim, i političku homogenost i bezuvjetnu ekspanziju
političkog na druge oblasti političkog života. U odnosu na stari poredak novi poredak razdvaja
sistemsku povezanost političke i ekonomske elite, pa je prema ovoj drugoj politički manje
zahtjevan.“23 Većina pripadnika hrvatske elite učestvovali su u ratu za državnu nezavisnost
hrvatskog naroda 1991-1995. godine, a imali su značajnu ulogu u formiranju hrvatskog
identiteta.

21
Vujadinović, Dragica; Veljak, Lino; Goati, Vladimir; Pavićević, Veselin: Između autoritarizma i demokratije,
Srbija, Crna Gora, Hrvatska, Knjiga I, Institucionalni okvir, CEDET, Beograd, 2002, str. 97.
22
Ibid, str. 101.
23
Ibid, str. 107.

16
 Izborni sistem Hrvatske od 1992-1999. bio je zasnivan na kombinatorici, shodno
stranačkim interesima. ,,Republika Hrvatska je za nepunu deceniju promenila tri vrste izbornog
sistema. Već sama učestala promena izbornog sistema upućuje na mogućnost manipulacije
očekivanim efektima tri različita postupka raspodele mandata sa ciljem da svaki od ovih
navedenih modela proizvede očekivane efekte na stranački sistem, posebno parlamentarni
stranački sistem.“24

Pošto hrvatski Sabor prema ustavnom rješenju ima od 100 do 160 zastupnika, takvo
neuobičajeno određivanje broja mjesta u nacionalnom parlamentu, u kombinaciji sa tipom
izbornog sistema, podložan je manipulacijama glasova u mandate, odnosno, u tzv. fluktuirajućim
parlamentarnim mandatima, jer se na taj način mogu (de)favorizovati učesnici izbora. Mandat
zastupnika traje četiri godine. Garantuju se sloboda opredjeljivanja birača, tajnost glasanja, prava
i dužnosti birača da glasaju samo jedanput i nepozivanje na odgovornost zbog toga je što je
glasao ili nije glasao. Izbore raspisuje predsjednik, koji saziva Sabor na zasijedanje. Od dana
raspisivanja do dana izbora zastupnika mora proteći najmanje 30 dana. Pravilnost biračkog
spiska provjerava Komisija.

Ustavom Republike Hrvatske 1990. godine konstituisan je Sabor koje čine Zastupnički i
Županijski dom i započeta je reforma izbornog sistema. Vladajući HDZ ,,je predlagao da se u
Hrvatskoj ozakoni kombinirani izborni sustav. Posrijedi je bio segmentirani ili paralelni podtip
kombiniranog sustava koji se sastojao od većinskoga i razmjernog izbornog obrasca koji nisu bili
međusobno povezani, pa su članovi Zastupničkog doma birani u dva odvojena izborna
postupka.“25 Polovina članova – 60 zastupnika, birala se relativnom većinom na izborima, i imala
je jedan mandat, a druga polovina tzv. razmjernim izborima u jednoj izbornoj jedinici koju je
činila cijela država. Mandat su dobile liste koje su imale najmanje tri posto glasova birača.
Međutim, HDZ je odbacio usvajanje izbornog sistema konsenzusom.

Izborni sistem Hrvatske predstavlja ,,genezu od klasičnog većinskog izbornog sistema,

preko mešovitog izbornog modela rovovskog tipa, do proporcionalnog izbornog sistema. Ovakva
geneza izbornog sistema karakteristična je za značajan broj postkomunističkih država. Hrvatski

24
Jovanović, N. Milan: Izborni sistemi postkomunističkih država, JP Službeni list SCG, Fakultet političkih nauka,
Institut za političke studije, Beograd, 2004, str. 401.
25
Kasapović, Mirjana: Kombinirani izborni sustavi u Europi 1945-2014., Parne komparacije Njemačke i Italije,
Bugarske i Hrvatske, Plejada, Zagreb, 2014, str. 207.

17
izborni sistem – višemandatne izborne jedinice iste veličine, petoprocentni izborni prag i
distribucija D᾿Ontovom izbornom formulom - uobičajen je i gotovo se može smatrati
standardom.“26

Evidentno je da je najveći problem vlasti u 1990-ih pozivanje na kontinuitet Hrvatske sa

kvislinškom Nezavisnom Državom Hrvatskom, iako je predsjednik Tuđman isticao distanciranje
od ustaša, ali je naglašavao da je NDH ogledalo vjekovnih težnjih hrvatskog naroda. Ipak, vlast
se zasnivala na nacionalizmu i kontroli građana. Težnje ka evroatlantskim integracijama nakon
rata ostale su prazno slovo na papiru.

26
Jovanović, N. Milan: Izborni sistemi postkomunističkih država, JP Službeni list SCG, Fakultet političkih nauka,
Institut za političke studije, Beograd, 2004, str. 419.

18
 ZAKLJUČAK

Tranziciju Hrvatske obilježile su političke, ekonomske i privredne promjene:

višestranački sistem, političko-ideološki je pluralizam, privatizacija društvenog vlasništva.

Kompleksna slika društva i privrede odražava se na politiku i utvrđivanje prioriteta

hrvatskog društva. Hrvaski Sabor karakterišu jednostrana dominacija ili koalicija više stranaka,
koji su organizovani prema pravilima demokratskog političkog procesa. Razvojna strategija
Hrvatske zasnovana je na društveno-političkim prioritetima stranaka u Saboru.

Vlast je kolektivni nacionalni identitet suprotstavljala identitetu pojedinaca. Propao je i

pokušaj izrade strategije prosperiteta, koja bi pošla od recesijske, odnosno od depresijske
percepcije ekonomskog stanja, te je izrađena alternativna strategija, prihvatljiva vladajućoj
političkoj stranci.

Neadekvatna privatizacija predugo je trajala, diskutabilan je bio izbor investicionih

partnera, kao i antiinflacijska politika i stabilizacija na hrvatski način, uz odbijanje da se prihvati
opštedruštveni cilj privrednog oporavka i rasta, što je rezultiralo preuzimanjem imovine po
recesijskim cijenama, sumnjivim kapitalom, visokim kamatama i apreciranim tečajem
nacionalne valute. To su bili razlozi promjene političke vlasti.

U budućnosti Hrvatske neophodna je nova razvojna strategija, kao i racionalizacija

investicija i preciziranje društvenih prioriteta, što zavisi od političke efikasnosti. Privatizacije
treba ispitati, pospješiti koordinaciju Vlade, HNB i Sabora sa aspekta privrednog prosperiteta,
zaposlenost, izvoz, a predsjednik države morao bi kontinuirano pratiti ekonomsko i društveno
stanje i procese, ali i podsticati rješenja državnih i problema građana.

19
 LITERATURA:

1. Družić, Ivo: Razvoj i tranzicija hrvatskoga gospodarstva, Hrvatska akademija znanosti i

umjetnosti, Politička kultura, Zagreb, 1997.
2. Jovanović, N. Milan: Izborni sistemi postkomunističkih država, JP Službeni list SCG,
Fakultet političkih nauka, Institut za političke studije, Beograd, 2004.
3. Kasapović, Mirjana: Kombinirani izborni sustavi u Europi 1945-2014., Parne
komparacije Njemačke i Italije, Bugarske i Hrvatske, Plejada, Zagreb, 2014.
4. Knut, Vesterdal: Izgradnja liberalne demokracije u Hrvatskoj, u: Demokratska tranzicija
u Hrvatskoj – transformacija vrijednosti, obrazovanje, mediji, (ur.) Sabrina P. Ramet i
Davorka Matić, Alinea, Zagreb, 2006.
5. Marius, Soberg: Hrvatska nakon 1989. godine: HDZ i politika tranzicije, u: Demokratska
tranzicija u Hrvatskoj – transformacija vrijednosti, obrazovanje, mediji, (ur.) Sabrina P.
Ramet i Davorka Matić, Alinea, Zagreb, 2006.
6. Vujadinović, Dragica; Veljak, Lino; Goati, Vladimir; Pavićević, Veselin: Između
autoritarizma i demokratije, Srbija, Crna Gora, Hrvatska, Knjiga I, Institucionalni okvir,
CEDET, Beograd, 2002.

Naučni radovi:

1. Štulhofer, Aleksandar: Proces privatizacije i hrvatska javnost, Nevidljiva ruka tranzicije:

ogledi iz ekonomske sociologije, Hrvatsko sociološko društvo i Zavod za sociologiju
FFZG, Zagreb, 2000.
2. Zdunić, Stjepan: Tranzicijska kriza i politika izlaza, UDK 338.97:338.9:338(497.5),
Ekonomski pregled, 51 (9-10), 2000.

20