Energija Vjetra Pee 2020 2021

PROIZVODNJA ELEKTRIČNE ENERGIJE
ENERGIJA VJETRA
v.prof.dr.sc. Senad Smaka, dipl.ing.el.
Ak. god. 2020/2021.

Vjetar, vjetroturbina, vjetroagregat i vjetroelektrana
Vjetar je horizontalna komponenta strujanja zračnih masa nastala zbog prostorne
raspodjele pritiska. Vjetar je oblik Sunčeve energije i pripada skupini obnovljivih izvora
energije. Smatra se kako na stvaranje vjetra otpada od 1 [%] do 2 [%] ukupne snage
Sunčeva zračenja koje dospije na površinu Zemlje.
Vjetroturbina - rotirajući stroj koji se koristi za pretvorbu energije vjetra u mehaničku

energiju.
Vjetroagregat - uređaj koji vrši pretvorbu energije vjetra prvo u mehaničku, a zatim u
električnu energiju. Osnovni sastavni dijelovi vjetroagregata su vjetroturbina i električni
generator.
Vjetroelektrana - skupina vjetroagregata instaliranih na nekoj lokaciji s ciljem boljeg

iskorištenja energije vjetra i smanjenja troškova izgradnje pomoćne infrastrukture
(pristupne ceste, polaganje kabela, izgradnja dalekovoda i slično). U literaturi se koristi i
naziv ‘’vjetropark’’.
Proizvodnja električne energije 2

Povijesni osvrt
Do prve industrijske revolucije (sredina XVIII stoljeća) vjetar i drvo bili su najviše
korišteni primarni izvori energije. Energija vjetra koristila se za pokretanje brodova i
vjetroturbina koje su pogonile mlinove i pumpe.
Korištenje energije vjetra za proizvodnju

električne energije započelo je krajem XIX
stoljeća.
Smatra se da je prvi vjetroagregat izgradio
škotski profesor James Blyth 1887. godine.
Blythov vjetroagregat
Najveći doprinos razvoju vjetroagregata u to vrijeme dali su Charles Brush (USA) i Poul
La Cour (Danska). La Coureovi vjetroagregati
Brushov vjetroagregat
Povijesni osvrt
Do 1910. godine u Danskoj je instalirano gotovo stotinu vjetroagregata snaga od 5 [kW]
do 25 [kW].
U Rusiji je 1931. godine instaliran vjetroagregat snage 100 [kW] s horizontalno

postavljenom turbinom.
U USA je u 1941. godine u rad pušten prvi vjetroagregat snage preko 1 [MW]. Tijekom II
svjetskog rata Danska kompanija F. L. Smitdh & Co. je proizvela nekoliko vjetroagregata
s turbinama koje su imale dvije ili tri lopatice. Ovi vjetroagregati smatraju se pretečom
današnjih modernih vjetroagregata.

Povijesni osvrt
Nakon II svjetskog rata - mali interes za gradnjom vjetroagregata većih snaga uzrokovan
niskim cijenama uglja i nafte te tehničkim problemima u dizajniranju i izgradnji većih
vjetroagregata. Grade se vjetroagregati manjih snaga za napajanje potrošača u udaljenim
područjima i za dopunjavanje baterija.
Velike naftne kriza sedamdesetih godina prošlog vijeka ponovno pobudile interes za
korištenje energije vjetra za proizvodnju električne energije.

Pregled stanja u oblasti vjetroenergetike u svijetu
Iskorištavanje energije vjetra je najbrže rastući segment proizvodnje energije iz
obnovljivih izvora.
2015. godina je bila rekordna za iskorištavanje energije vjetra jer je instalirana snaga
novih vjetroelektrana bila veća od 63.6 [GW], što je značajno povećanje u odnosu na
2014. godinu kada je ukupna instalirana snaga novih vjetroelektrana u svijetu bila
oko 51.7 [GW]. U 2016. i 2017. primjetan je mali pad u odnosu na 2016. godinu, ali i
dalje se bilježi značajan priraštaj instaliranih kapaciteta.
INSTALIRANE SNAGE NOVIH VJETROELEKTRANA U SVIJETU PO GODINAMA ZA PERIOD 2001. – 2017.

UKUPNA INSTALIRANA SNAGA VJETROELEKTRANA U SVIJETU ZA PERIOD 2001. – 2017.
Ukupna instalirana snaga vjetroelektrana u svijetu je na kraju 2017. godine iznosila

oko 539.6 [GW]. To je porast za 51.9 [GW] u odnosu na 2016. godinu.
Kina predstavlja najveće tržište u oblasti vjetroenergetike još od 2009. godine i jedina
je zemlja u svijetu koja je na kraju 2017. godine imala ukupnu instaliranu snagu
vjetroelektrana veću od 100 [GW].

INSTALIRANA SNAGA VJETROELEKTRANA NA KRAJU 2017.
Najveće instalirane kapacitete vjetroelektrana
imaju Kina, USA i Njemačka, koje zajedno imaju
više od 60 [%] ukupnih instaliranih kapaciteta
vjetroelektrana u svijetu.
Prema preliminarnim podacima WWEA (World

Wind Energy Association), u 2018. godini
instalirana snaga novih vjetroelektrana iznosila
je 53.9 [GW]. To znači da je ukupna instalirana
snaga vjetroelektrana u svijetu na kraju 2018.
godine dostigla gotovo 600 [GW].
U 2018. godini uočena je stagnacija i pad razvoja

vjetroenergetike u Evropi, ali i veliki razvoj
vjetroenergetike u Kini, Indiji, Brazilu te u nekim
zemljama Afrike.
Prema WWEA, u Kini je u 2018. godini instalirano

25.9 [GW] novih vjetroelektrana, pa sada ova
zemlja ima ukupnu instaliranu snagu
vjetroelektrana preko 200 [GW].
Pregled stanja u oblasti vjetroenergetike u Evropi
Na kraju 2018. godine u Evropi je ukupna instalirana snaga vjetroelektrana bila 189.2
[GW]. Od toga oko 10 [%] kapaciteta bilo instalirano na pučini, a ostatak na kopnu.
U 2018. godini instalirana snaga novih vjetroelektrana u Evropi iznosila je oko 11.7
[GW], što je značajno smanjenje u odnosu na 2017. godinu kada je instalirano oko
17.1 [GW] novih kapaciteta.

Pregled stanja u oblasti vjetroenergetike u Evropi
Ukupna količina električne
energije koju su u 2018.
godini proizvele
vjetroelektrane instalirane u
zemljama EU u iznosila je 14
[%] ukupne potrošnje
električne energije u ovim
zemljama.
Najveći udio proizvodnje

električne energije iz
vjetroelektrana ima Danska,
s čak 41 [%], a zatim Irska
(28 [%]) i Portugal (24 [%]).
Najveća proizvodnja
zabilježena je 08.12.2018.
godine, kada je su
vjetroelektrane proizvodile
trećinu potrebne električne
energije u zemljama EU.

Pregled stanja u oblasti vjetroenergetike u BiH
U Bosni i Hercegovini je 14.03.2018. godine u probni rad puštena prva vjetroelektrana
Mesihovina (općina Tomislavgrad), koja je u vlasništvu Elektroprivrede HZ HB.
Vjetroelektrana Mesihovina sastoji se od 22 vjetroagregata tipa SWT-2.3-108, snage po

2,3 [MW]. Ukupna instalirana snaga vjetroagregata je 50,6 [MW], a očekuje se godišnja
proizvodnja oko 165 [GWh]. Priključena je na prijenosnu mrežu napona 110 [kV].


Bilans proizvodnje VE Mesihovina u [GWh] u prva četiri mjeseca rada u 2018. godini:
Planirana godišnja proizvodnja u 2018. godini bila je 128 [GWh].
U Donjim Moštrama je 2013. godine u pogon pušten mali vjetroagregat sa sljedećim

tehničkim karakteristikama:
Rotor Multiplikator (prenosni mehanizam)
Tip 3 lopatice, horizontalna os Tip Kombinovani, 3 – stepeni prenos
Prečnik rotora 31m Nominalno
360 kW
Brzina 36 o/min opterećenje
Brzina vjetra pri Prenosni odnos 1:44.78
4,5/25 m/s
uključivanju i isključivanju
Podnosiva brzina vjetra 53 m/s Generator
Nominalna snaga 300/350 kW
Lopatice Nominalni napon 400/690V
Tip LM 14.2 HHT Tip Asihroni
Dužina lopatica 14.2 m Sinhrona brzina 1500 o/min
Materijal Poliester ojačan staklenim vlaknima Klasa zaštite IP 54
Iskorištenje pri 79% opterećenja 95.2%
Proizvodnja električne energije ovog vjetroagregata u 2017. godini je bila 27.95 [MWh].
Karakteristike vjetra u BiH mjerile su se na meteorološkim stanicama u periodu od preko
120 godina. Međutim, ti podaci su bili nedovoljni za sveukupnu procjenu
vjetropotencijala u BiH. Razloga je više: rijetka mreža mjernih stanica, mjerne stanice su
bile velikim dijelom instalirane u većim gradovima i to u njihovim urbanim dijelovima,
neadekvatna oprema i tehnologija snimanja podataka prema današnjim standardima za
utvrđivanje vjetropotencijala i sl.
Prva mjerenja karakteristika vjetra sa

specijaliziranom opremom započela su
početkom XXI stoljeća na području
juga i jugozapada BiH. Rezultati su pokazali
izmjerene brzine vjetra koje variraju u rasponu
od 6 [m/s] do 9 [m/s] i ovo područje smatra se
najperspektivnijim za gradnju vjetroelektrana.
Postoji oko 30 lokacija na ovom području koje

imaju najveći vjetropotencijal u BiH. Ukupan
potencijal ovih lokacija, sa stanovišta raspoloživosti
prostora, procijenjen je na oko 900 [MW]. Ukupan tehnički
vjetropotencijal BiH procjenjuje se na cca 2000 [MW], pri čemu treba voditi računa da je
ovaj iznos dobiven samo na temelju raspoloživosti prostora za vjetroelektrane, ne
uzimajući u obzir eventualna ograničenja (priključak na mrežu, zaštita okoliša i sl.).
U ovom trenutku predviđena je izgradnja sljedećih vjetroelektrana koje se priključuju na
prijenosnu mrežu:
Naziv korisnika / Objekta Instalirana snaga Naziv korisnika / Objekta Instalirana snaga
(MW) (MW)
Vran Dukić d.o.o. / VE Kamen-dent d.o.o. /
41,6 48
Gradina VP Pakline II
HB Wind d.o.o. / VE Orlovača 42,9 TLG d.o.o. Travnik / VE Vlašić 50
Koncig d.o.o. / TLG d.o.o. Travnik / VE Galica 50
54
VE Debelo brdo Energy 3 d.o.o. / VE Pločno 48
VE Ivovik d.o.o. / VE Ivovik 84 Energy 3 d.o.o. / VE Podveležje 48
Balkan Energy Wind d.o.o. / MH ERS a.d. Trebinje / VE Hrgud 48
59,9
VE Mučevača
EOL Prvi d.o.o. / 49,5 FL Wind d.o.o. / VE Tušnica 40
VE na području Trusine (5 x 9,9) WBL City project d.o.o. /
110
JP EPBiH / VE Podveležje 48 VE Škadimovac
Tomislavgrad – Kupres d.o.o. / Eberkon d.o.o. Travnik / VP Vlašić 130
48 Relaks d.o.o. / VE Oštrc 28,2
VE Baljci
Kamen-dent d.o.o. /
VP Kupres 1
Tri objekta (naznačeni crveno) imaju definirane
48
Kamen-dent d.o.o. / uvjete priključenja i izdatu prethodnu saglasnost
48
VP Pakline I FMERI (Federalno ministarstvo energije,
FL Wind d.o.o. /
VE Jelovača
36 rudarstva i industrije). VE Jelovača trebala je biti
puštena u probni pogon u 2019. godini.
Granična snaga priključenja vjetroelektrana na prijenosnu mrežu u BiH iznosi 350 [MW]
(FBiH – 230 [MW], RS – 120 [MW]).

Osnovne vrste vjetrova
Vjetar je usmjereno kretanje zračnih masa u atmosferi. Javlja se uslijed razlika u
atmosferskim pritiscima, koje su posljedica neravnomjernog zagrijavanja zračnih masa.
Do izjednačavanja pritisaka u atmosferi dolazi uslijed kretanja zraka iz područja s višim
prema području s nižim pritiskom, tj. dolazi uslijed pojave vjetra.
Razlikuju se globalni i lokalni (površinski) vjetrovi.
Globalni vjetrovi su visinski. Ne mogu se koristiti za pogon vjetroagregata, ali ih treba

poznavati jer utiču na vjetrove u nižim
slojevima atmosfere. Ovi vjetrovi nastaju zbog
neravnomjernog zagrijavanja Zemljine površine
na ekvatoru u odnosu na oblasti Zemljinih
polova, što za posljedicu ima i različite pritiske
zraka. Globalni vjetrovi obično se opisuju s tri
cirkulacijske ćelije. To su Hadleyeva ćelija, Ferrelova
ćelija i polarna ćelija.

Lokalni (površinski) vjetrovi predstavljaju kretanje zračnih masa u prizemnom sloju
atmosfere (do 200 [m] visine u odnosu na površinu Zemlje). Osim o globalnoj cirkulaciji,
prizemni vjetar ovisi o različitim faktorima, kao što su izgled površine tla i njene
karakteristike te lokalno termičko djelovanje.
Tipični lokalni vjetrovi su morski (obalni) i planinski vjetrovi.
Tijekom dana kopno se zagrijava brže od mora, pa je pritisak zraka iznad kopna nizak.
Zrak iznad mora je hladniji i ima viši pritisak te dolazi do strujanja zraka s mora prema
kopnu. Noću se kopno hladi brže nego more, pa je pritisak zraka viši iznad kopna nego
iznad mora i vjetar mijenja smjer (puše s kopna prema moru). Brzina vjetra noću
uglavnom je manja nego tijekom dana zato što je tijekom noći manja razlika u
temperaturi između mora i kopna.

Tijekom dana se osunčani vrh i visoke strane planine zagrijavaju brže od niskih dijelova
terena. Zato se zrak pri vrhu planine zagrijava intenzivno, preuzimajući toplinu od tla, pri
čemu se njegova gustoća smanjuje i formira se područje niskog pritiska. Zrak u nižim
dijelovima planine je hladniji, odnosno ima viši pritisak. Uslijed razlike u pritiscima
nastaje strujanje zraka koje je usmjereno uz planinu koje je intenzivnije ako je podnožje
planine u hladu. Tijekom noći se vrhovi planina hlade brže u odnosu na niže dijelove, pa
je noćni planinski vjetar usmjeren od vrha ka podnožju planine.
Izbor i pogon vjetroturbina ovise, prije svega, o karakteristikama lokalnih vjetrova na

razmatranom području.

Energija i snaga vjetra
Energija vjetra je kinetička energija. Molekule zraka koje se kreću imaju kinetičku
energiju, tako da količina molekula zraka koje prolaze preko nekog područja u
određenom vremenskom periodu određuje energiju vjetra.
Lopatice vjetroturbine prilikom vrtnje opisuju zamišljeni krug površine A i ako se

uzme neki cilindar dužine l, tada se pomoću volumena i gustoće zraka može
izračunati ukupna masa čestica koje dolaze na lopatice turbine, a pomoću mase i
brzine dobije se kinetička energija.
Kinetička energija vjetra je:
mv2
Ek =
2
m - masa zraka;
v - brzina vjetra.
Masu zraka određuje gustoća , površina kroz koju struji A, brzina v i vrijeme t:
m =  V =  Al =  A v t
pa se dobiva: 1
Ek =    A  v3  t
2
Snaga vjetra je derivacija kinetičke energije po vremenu, dEk/dt:
1
Pv =    A  v3
2
Snaga vjetra linearno ovisi o gustoći zraka koja se mijenja s temperaturom T i

pritiskom p:
1 p
=  (R - specifična gasna konstanta zraka)
R T
Za standardne uvjete (nivo mora, temperatura 15 [ºC], prosječni atmosferski pritisak
1.01325105 [Pa]) gustoća zraka iznosi 1.225 [kg/m³]. Temperatura i atmosferski pritisak
opadaju s povećanjem nadmorske visine.
Obično se uzima da pad temperature s povećanjem nadmorske visine iznosi 0.0066

[C/m] , ali to ovisi o atmosferskim prilikama.
Promjena pritiska s visinom z obično se opisuje barometarskom jednadžbom:

g( z − z1 )
−
p ( z ) = p1  e R T
Gustoća zraka ovisi i o vlažnosti, ali se ovaj utjecaj obično ne uzima u obzir kod
analize vjetroenergetskog potencijala.
Snaga vjetra proporcionalna je zamišljenoj kružnoj površini koju opisuje rotor

turbine, tj. ovisi o kvadratu prečnika rotora  grade se sve veće turbine.
Snaga vjetra proporcionalna je trećem stepenu brzine vjetra  potrebno je osigurati vrlo
kvalitetne podatke o brzini vjetra prije gradnje vjetroagregata.
Može se definirati i gustoća snage vjetra:
P 1
P = v =    v3
A 2

Visinski profil brzine vjetra
Promjena brzine strujanja zraka s visinom naziva se visinski profil brzine vjetra. Za
visine do nekoliko desetina metara iznad tla i uz zanemarivanje termičke strukture
Zemljine atmosfere, najčešće se za opisivanje visinskog profila brzine vjetra koriste dva
matematička modela: (1) logaritamski, (2) eksponencijalni.
Logaritamski model za proračun brzine vjetra v na visini z iznad površine tla:

v0  z 
v=  ln  
k  z0 
v0 - brzina trenja (frikciona brzina) koja ovisi o viskoznim svojstvima zraka,
k - von Karmanova konstanta koja se određuje empirijski i ima vrijednost između 0.35 i 0.42, a obično
se uzima da je 0.4,
z0 - efektivna dužina hrapavosti kojom se u obzir uzima stanje površine tla.
Ako se promatra strujanje vjetra iznad uniformnog sloja visoke vegetacije (naprimjer,
iznad šume) ili urbane sredine, koristi se izraz:
v0  z − d
v=  ln  
k  z0 
d - visina pomaka koja ovisi o stvarnoj visini prepreka na površini Zemlje.

Logaritamski model najčešće se koristi da se izračuna brzina vjetra v2 na odabranoj
visini z2 ako je poznata (izmjerena) brzina vjetra v1 na visini z1:
z 
ln  2 
v2 = v1   0 
z
z 
ln  1 
 z0 
Karakteristične vrijednosti efektivne dužine hrapavosti z0 [m]:
• snijeg, ravna zemlja z0 = 0.0001;
• mirno otvoreno more z0 = 0.0001;
• valovito more z0 = 0.001;
• snijeg, obrađena zemlja z0 = 0.002;
• travnjaci z0 = 0.02 – 0.05;
• žitna polja z0 = 0.05;
• farme z0 = 0.002 – 0.3;
• malo drveća z0 = 0.06;
• puno drveća z0 = 0.3;
• šume z0 = 0.4 – 1.2;
• gradovi z0 = 1.2;
• centri gradova s velikim zgradama z0 = 3.

Eksponencijalni model omogućava proračun brzine vjetra v na visini z iznad površine tla
ako je poznata brzina vjetra v1 na visini z1:

 z 
v ( z ) = v1   
 z1 
 je koeficijent vertikalnog smicanja vjetra koji ima male vrijednosti za glatke površine, a
velike ako tlo ima hrapavu površinu.
Parametar
Opis terena

Jezera, mora, okeani, glatko i tvrdo tlo 0,10
Visoka trava na ravnom tlu 0,15
Visoki usjevi, žive ograde i grmlje 0,20
Šumoviti teren bogat drvećem 0,25
Mali grad s drvećem i grmovima 0,30
Gradsko područje s visokim zgradama 0,40

Turbulentnost vjetra
U realnim uvjetima može postojati značajna razlika između trenutačne i srednje brzine
vjetra. Svaka razlika između trenutačne i srednje brzine vjetra v određene za period od
deset minuta pokazatelj je turbulentnosti vjetra.
Turbulencije vjetra nastaju zbog prepreka na površini tla, hrapavosti terena te lokalnih
dinamičkih promjena pritiska i temperature zraka. Turbulencije smanjuju raspoloživu
snagu vjetra i stvaraju dodatna naprezanja na lopatice vjetroturbine.
Turbulentnost vjetra izražava se obično pomoću intenziteta turbulencija It koji se računa

kao omjer standardne devijacije  i srednje brzine vjetra v za razmatrani desetominutni
interval:
Nt
( )
1 2
 v trj − v
 Nt j=1
It = =
v v
Nt - ukupan broj podataka o trenutačnoj brzini vjetra prikupljen tijekom razmatranog perioda;
vtrj - izmjerene trenutačne brzine vjetra tijekom razmatranog perioda.

Turbulentnost vjetra
Veliki utjecaj na turbulencije vjetra imaju prepreke. Intenzitet turbulencija ovisi o veličini
i obliku prepreke i udaljenosti od prepreke. Pri nailasku na prepreku, brzina vjetra brzo
se mijenja i nastaje turbulentno strujanje koje se proteže prostorno ispred i iza prepreke.
Vjetroagregat treba locirati na području bez prepreka. Ako prepreka postoji, treba izbjeći
postavljanje vjetroagregata u području jakih turbulencija ili odabrati viši stup tako da se
izbjegne turbulentna zona.

Utjecaj reljefa na brzinu vjetra
Efekt tunela. Efekt tunela najčešće se javlja u usjecima (uski planinski prolazi, kanjoni) i
dolinama koji se ponašaju kao prirodni tuneli.
Dolazi do povećanja brzine strujanja zraka u odnosu na otvorene terene zato što se zrak
sabija i kreće brže kroz ove predjele.
Instaliranje vjetroagregata u ovakvim prirodnim tunelima može biti pogodno zbog

povećane brzine vjetra ako je tunel ''mekano'' smješten u prostoru. Ako su obronci brda
oštri i nejednaki, javljaju se turbulencije.

Utjecaj reljefa na brzinu vjetra
Efekt brda. Brzina vjetra na vrhu uzvisine veća nego u okolnom prostoru zato što pri
nailasku struje zraka na privjetrinsku padinu brda dolazi do sabijanja zraka i uzlaznog
kretanja uz povećanje brzine strujanja. Nakon prelaska vrha brda dolazi do silaznog
kretanja zraka i ponovnog smanjenja brzine strujanja u zavjetrini iza brda.
Ovaj efekt se može dobro iskoristiti ako privjetrinska i zavjetrinska strana brda imaju
mali nagib i približno isti oblik, bez oštrih ivica. Ako je brdo strmo ili ima približno ravan
vrh, javljaju se izražene turbulencije vjetra koje negativno utječu na rad vjetroagregata.

Mjerenje brzine i smjera vjetra
Mjerenje brzine vjetra vrši se pomoću anemometra koji se obično dijele u dvije skupine:
• klasični anemometri - s lopaticama, propelerni i ultrazvučni;
• moderni radarski uređaji - akustični (SODAR – Sound Detection And Ranging) i optički
(LIDAR – Light Detection And Ranging) instrumenti.
Klasični anemometri služe za lokalno mjerenje brzine vjetra. Postavljaju se na mjerne

stupove odgovarajuće visine na mjestima predviđenim za instaliranje vjetroagregata, a
obično se postavlja više anemometara, jedan iznad drugog.
U vjetroenergetici se najviše koriste klasični anemometri s lopaticama. Sastoje od

vertikalne osovine na koju su pričvršćeni horizontalni nosači s 3 ili 4 lopatice oblika
polulopte ili konusa. Najčešće se preko osovine anemometra pokreće mali generator koji
proizvodi napon čija su vrijednost ili frekvencija
izravno proporcionalni brzini vjetra. Mogu mjeriti samo
horizontalnu komponentu brzine vjetra.
Nisu pouzdani za mjerenje udara vjetra, a postoji i

opasnost od zaleđivanja zbog čega nekada imaju i grijače.

Ultrazvučni anemometri nemaju pokretnih dijelova. Za mjerenje brzine i smjera vjetra
koriste se ultrazvučni valovi koji se prostiru između predajnika i prijemnika ovog uređaja.
Postoje dva ili tri para fiksnih prijemnika i predajnika šiljastog oblika. Brzina vjetra
određuje se tako da se mjeri vrijeme koje je potrebno ultrazvučnom signalu da pređe put
između predajnika i prijemnika. Pri tome dolazi do povećanja ili smanjenja brzine
kretanja ultrazvučnog signala u ovisnosti o brzini i smjeru vjetra.
Mjere brzinu vjetra u opsegu od 0 do 65 [m/s].

Visoka rezolucija mjerenja.
Pogodni su za mjerenje udara i turbulencija vjetra.
Visoka cijena.
Osjetljivi na prašinu, sol, vodu i druge vremenske utjecaje.

SODAR koristi Dopplerov efekt kako bi odredio brzinu i smjer vjetra na različitim
visinama u odnosu na površinu tla na kojoj je postavljen. Namijenjen je za daljinska
mjerenja, postavlja se slobodno u prostor a ne na mjerni stup.
Uređaj emitira u atmosferu kratki zvučni signal. Nakon toga instrument u kratkom
vremenskom periodu ''sluša'', tj. detektira i mjeri karakteristike zvučnih valova koji se
vraćaju natrag prema instrumentu. Povratni zvučni val ima različitu frekvenciju od
emitiranog vala zbog Dopplerovog efekta, a ova razlika frekvencija naziva se Dopplerov
pomak. Upravo intenzitet i Dopplerov pomak povratnog zvučnog signala mogu se
koristiti za određivanje brzine i smjera vjetra, obično do visina od oko 2 [km].
Uobičajena topologija instrumenta je da se emiter

(predajnik) i prijemnici nalaze u jednom relativno
kompaktnom kućištu, a takva topologija naziva se
monostatični SODAR. Ako su emiter i prijemnici međusobno
razdvojeni na tlu, ovakav instrument naziva se bistatični
SODAR.

LIDAR je također namijenjen za daljinska mjerenja i postavlja se slobodno u prostor.
Laser koji emitira svjetlosnu zraku određene valne dužine. Jedan dio ove zrake reflektira
se od čestica koje postoje u atmosferi i vraća se prema instrumentu. Ako se čestice ne
kreću, reflektirana zraka ima istu frekvenciju kao i emitirana zraka. Ako se čestice kreću,
frekvencija reflektirane zrake se razlikuje od frekvencije emitirane zrake zbog
Dopplerovog efekta. Ova promjena u frekvenciji može se precizno izmjeriti. Detektirana
razlika frekvencija je proporcionalna brzini kretanja čestica u atmosferi, odnosno brzini
vjetra. Može mjeriti samo komponentu vjetra koja je usmjerena isto kao i zrak svjetlosti.
Postoje dvije vrste LIDAR anemometara: kontinualni i pulzirajući.
Kontinualni LIDAR emitira kontinuiranu zraku svjetlosti na određenu

udaljenost i može mjeriti brzinu vjetra samo u toj točki. Mjerenja se
mogu realizirati na različitim udaljenostima (do nekoliko stotina
metara), ali nije moguće mjeriti istovremeno brzine vjetra na različitim
udaljenostima od instrumenta.
Pulzirajući LIDAR emitira svjetlost u kratkotrajnim intervalima od

nekoliko milisekundi. Omogućava istovremeno mjerenje brzine i
smjera vjetra na različitim udaljenostima koje mogu biti i veće od
10 [km], ali je znatno kompliciraniji od kontinualnog LIDAR-a.
Mjerenje smjera vjetra realizira se instrumentima koji se nazivaju vjetrulje. Ovakvi
instrumenti obično se instaliraju na stupovima zajedno s klasičnim anemometrima.
Pokretni dio uređaja obično se sastoji od krila koje je na suprotnoj strani balansirano
masom malog utega. Krilo usmjerava okretni dio instrumenta prema smjeru puhanja
vjetra. Istosmjerni napon uzbude dovodi se na potenciometar koji je vezan za pokretni
dio instrumenta. Na izlazu se dobiva analogni naponski signal proporcionalan kutu
zakretanja krila uređaja u odnosu na geografski sjever u smjeru kretanja kazaljke na
satu.
Mjerenje brzine i smjera vjetra (uz eventualno prikupljanje podataka o temperaturi,

pritisku ili vlažnosti zraka) treba provoditi u dužem vremenskom periodu, a minimalno u
trajanju od jedne godine.
Statistička analiza prikupljenih mjernih podataka
Statističke metode koriste se često kako bi se analizirali podaci prikupljeni mjerenjima s
ciljem davanja ocjene o vjetroenergetskom potencijalu razmatrane lokacije.
Diskretni rezultati mjerenja nastoje se opisati odgovarajućim matematičkim funkcijama

kako bi se mogle lakše provoditi potrebne računske operacije.
Pokazalo se da se envelope normaliziranih histograma brzine vjetra mogu aproksimirati

različitim matematičkim funkcijama. Ove funkcije nazivaju se funkcije gustoće raspodjele
vjerovatnoće i definiraju raspodjelu vjerojatnoće pojave različitih brzina vjetra tijekom
određenog vremenskog perioda.
Dvije osnovne funkcije gustoće raspodjele vjerovatnoće brzina vjetra koje se koriste su
Weibullova i Rayleighova funkcija.
Weibullova funkcija pokazuje kolika je vjerovatnoća da brzina vjetra ima vrijednost v i

opisana je izrazom:
 k −1 −  v 
k
f(v) - funkcija gustoće vjerovatnoće pojave brzine vjetra,
 k  v 
f ( v) = c   c  e c , v  0 k - bezdimenzionalni faktor oblika,
  c - faktor skaliranja.

 0 , v0

Kumulativna funkcija raspodjele vjerovatnoće pokazuje kolika je vjerovatnoća da brzina

vjetra ima vrijednost v  v1 i dobiva se integriranjem funkcije gustoće raspodjele
vjerovatnoće do brzine v1: k
v1 v 
− 1 
F ( v1 ) =  f ( v )  dv = 1− e  c 
0
Vjerovatnoća da će vjetar imati brzinu v > v1 računa se prema izrazu:
k
 v 
− 1 
p ( v  v1 ) =  f ( v )  dv = 1 − F ( v1 ) = e c
v1
Vjerovatnoća da će vjetar imati brzinu u intervalu v1 < v < v2 je:
k k
v2 v  v 
− 1  − 2 
p ( v1  v  v2 ) = F ( v2 ) − F ( v1 ) =  f ( v )  dv = e c −e  c 
v1
Srednja vrijednost brzine vjetra v za promatrani vremenski period je:
 1
v = c    1+   - standardna Gamma funkcija
 k
Srednja gustoća snage vjetra P u ovom periodu je:
 3
  1+ 
P =  s  
1 k
 v3 s - srednja gustoća zraka
2  1
3  1 + 
 k
Kod korištenja Weibullove funkcije vrlo je bitno ispravno odrediti parametre c i k.
Razvijeno je više metoda za određivanje parametara c i k na temelju raspoloživih mjernih
podataka o brzini vjetra, a najčešće se koriste metoda najveće vjerovatnoće i metoda
gustoće snage (opisane su u knjizi).
Utjecaj faktora oblika k na

Weibullovu funkciju gustoće
raspodjele vjerovatnoće i
kumulativnu funkciju raspodjele
vjerovatnoće

Rayleighova funkcija gustoće raspodjele vjerovatnoće je specijalni slučaj Weibullove
funkcije kod koje je k = 2:
 v
2
 2  v −  c 
f ( v) =  2  e , v0
 c
 0 , v0
Srednja brzina vjetra i faktor skaliranja vezani su relacijom:
2
c= v

pa se može pisati:
  v
2
  v − 4  v 
f ( v) =  2  2  e , v0
 v
 0 , v0
Kumulativna funkcija raspodjele vjerovatnoće: 2
v1  v 
−  1 
F ( v1 ) =  f ( v )  dv = 1− e 4  v 
0
Vjerovatnoća da će vjetar imati brzinu v > v1:
2
  v 
−  1 
p ( v  v1 ) =  f ( v )  dv = 1 − F ( v1 ) = e 4 v
v1

Vjerovatnoća da će vjetar imati brzinu u intervalu v1 < v < v2 je:
2 2
v2  v   v 
−  1  −  2 
p ( v1  v  v2 ) = F ( v2 ) − F ( v1 ) =  f ( v )  dv = e 4 v −e 4 v 
v1
Srednja gustoća snage vjetra P je:

6 1
P =   s  v3
 2
Rayleighova funkcija je jednoparametarska i jednostavnija je za primjenu u odnosu na
Weibullovu, a pokazalo se da odgovara velikom broju lokacija koje se razmatraju za
gradnju vjetroagregata.

Ruža vjetrova
Ruža vjetrova je polarni dijagram kojim se opisuje učestanost pojave vjetra određene
brzine iz određenog smjera.
U meteorologiji upotrebljava se ruža vjetrova koja definira 32 moguća smjera vjetra, dok
se u vjetroenergetici obično upotrebljava ruža vjetrova s maksimalno 12 smjerova, što
znači da svakom sektoru odgovara kut od 30 [].
Učestalost vjetra za svaki smjer se označava u procentima, a na ruži vjetrova naznačava

se skala podjele brzine vjetra. Podjela brzine
vjetra nije standardizirana i najviše ovisi o
rezultatima mjerenja.
U prikazanom primjeru ruže vjetrova koja ima

36 mogućih smjerova vjetra se vidi da je
vjetar je većinu vremena i s najvećom
brzinom puhao iz jugozapadnog smjera.
Ostali su smjerovi daleko manje
zastupljeni, pogotovo što se tiče
vjetrova veće brzine.
Primjer ruže vjetrova

Atlas vjetra
Evropska Zajednica je 1989. godine publicirala Evropski atlas vjetra s ciljem
karakterizacije resursa energije vjetra. Atlas vjetra daje podatke o srednjoj brzini
vjetra i srednjoj gustoći snage na promatranim lokacijama. U obzir je uzet i utjecaj tla
na ove parametre, pa su podaci dati za pet različitih topografija terena.
Atlas vjetra je koristan za preliminarni izbor makrolokacije za smještaj
vjetroelektrana.
Resursi energije vjetra na visini od 50 [m] iznad površine za pet vrsta terena
urbani tereni, otvorene ravnice morske obale otvoreno more brda i grebeni
šume
m/s W/m2 m/s W/m2 m/s W/m2 m/s W/m2 m/s W/m2
> 6,0 > 250 > 7,5 > 500 > 8,5 > 700 > 9,0 > 800 > 11,5 > 1800
5,0-6,0 150-250 6,5-7,5 300-500 7,0-8,5 400-700 8,0-9,0 600-800 10,0-11,5 1200-1800
4,5-5,0 100-150 5,5-6,5 200-300 6,0-7,0 250-400 7,0-8,0 400-600 8,5-10,0 700-1200
3,5-4,5 50-100 4,5-5,5 100-200 5,0-6,0 150-250 5,5-7,0 200-400 7,0-8,5 400-700
< 3,5 < 50 < 4,5 < 100 < 5,0 < 150 < 5,5 < 200 < 7,0 < 400

Osnovne konstrukcije modernih vjetroagregata
Vjetroagregat je uređaj u kojemu se kinetička energija vjetra pretvara prvo u mehaničku
energiju pomoću vjetroturbine, a dobivena mehanička energija se u električnom
generatoru pretvara u električnu energiju koja se predaje u elektroenergetski sistem.
Vjetroagregat se sastoji od nekoliko osnovnih dijelova: vjetroturbina, električni

generator, pogonsko vratilo, opcionalno i prijenosni mehanizam (multiplikator), uređaji
za prilagodbu električne energije (transformator i opcionalno poluvodički energetski
pretvarači) te ostali dijelovi kao (sustavi za nadzor i upravljanje, sustav hlađenja, itd.).
Podjela vjetroagregata je prema osi vrtnje vjetroturbine:

• vjetroagregati s horizontalnom osi vrtnje vjetroturbine (Horizontal Axis Wind Turbine –
HAWT);
• vjetroagregati s vertikalnom osi vrtnje vjetroturbine (Vertical Axis Wind Turbine –
VAWT).
Podjela vjetroagregata prema aerodinamičkom djelovanju vjetroturbine:

• vjetroagregati s otpornim djelovanjem vjetroturbine;
• vjetroagregati s uzgonskim djelovanjem vjetroturbine (kod većine vjetroagregata).
Elementi i karakteristike HAWT vjetroagregata
HAWT ima os vrtnje paralelnu s ravninom na kojoj je postavljen vjetroagregat.
Vjetroagregati velikih snaga (preko 1 [MW]) u pravilu imaju horizontalnu os vrtnje
vjetroturbine.
Osamdesetih godina 20. stoljeća tipična nazivna snaga vjetroagregata iznosila je svega
tridesetak [kW]. Danas vjetroagregati imaju nazivne snage i veće od 8 [MW], a snage od
2 [MW] do 3 [MW] su standardne. Na kopnu se uglavnom postavljaju vjetroagregati
snage do 3 [MW], dok se vjetroagregati snage preko 3 [MW] instaliraju na pučini.

Rast nazivne snage doveo je i do rasta dimenzija komponenata vjetroagregata koji se
najbolje ogleda u prečniku rotora vjetroturbine i visini stupa. Tako prečnik rotora
današnjih vjetroagregata premašuje 170 [m], dok je početkom osamdesetih godina 20.
stoljeća tipičan prečnik rotora iznosio svega 15-ak [m]. Visina stupa je povećana s 30-
ak [m] na više od 150 [m], a mogu se susresti i vjetroagregati sa stupom visokim i
preko 180 [m].

Vjetroagregati s horizontalnom osi vrtnje mogu imati vjetroturbinu orijentiranu uz
vjetar ili niz vjetar.
uz vjetar niz vjetar
Moderni vjetroagregati uglavnom imaju vjetroturbinu postavljenu uz vjetar - turbina je

smještena ispred ostalih dijelova vjetroagregata. Da bi turbina mogla pratiti promjene
smjera vjetra, mora imati postojati sustav za zakretanje turbine u horizontalnoj ravnini.
Vjetroagregati s vjetroturbinom postavljenom niz vjetar nemaju sustav za horizontalno

zakretanje turbine. U ovom slučaju turbina je smještena iza ostalog dijela stroja i sama
se prilagođava smjeru vjetra. Nedostatak ove konstrukcije što stup utječe na struju
vjetra, odnosno javljaju se turbulencije i stvara zavjetrina iza stupa.

Vjetroturbina se sastoji od lopatica i glavčine za koju su lopatice pričvršćene.
Vjetroturbine savremenih vjetroagregata u pravilu se sastoje od tri lopatice. Tijekom
razvoja vjetroturbina mogla su se susretati i rješenja s jednom i dvije lopatice.
Jedna i dvije lopatice – manje materijala i manja masa, moraju se okretati brže pa
stvaraju veću buku, izražena vizuelna uočljivost lopatice(a) pri rotaciji,
neuravnoteženost.
Izvedba vjetroturbine s tri lopatice pokazala se kao optimalno rješenje sa stajališta

odnosa učinkovitosti vjetroagregata i utroška materijala. Imaju dobro uravnoteženje i
manje brzine vrtnje te stvaraju manju buku. Estetski najprihvatljivije rješenje.

Nordex 2.5 MW
promjer rotora 80 m Vestas 1.65 MW
Bonus 2 MW
promjer rotora 63 m
promjer rotora 72 m
NEG Micon 2 MW
Lagerway 750 kW HSW 1000 kW
promjer rotora 72 m

Lopatica je dio na kojem dolazi do pretvorbe kinetičke energije vjetra u kinetičku
energiju vrtnje rotora. Dužina lopatica ovisi o nazivnoj snazi vjetroturbine i
očekivanoj brzini vjetra. Aerodinamički su oblikovane, a u najčešće šupljoj
unutrašnjosti nalazi se nosiva konstrukcija.
Danas se za izradu lopatica najviše koriste polimeri ojačani staklenim vlaknima

(stakloplastika). Drvo se danas rijetko koristi radi slabe otpornosti na vlagu i velikih
troškova obrade. Smatra se da najbolje karakteristike za izradu lopatica imaju
polimeri ojačani karbonskim vlaknima, ali nedostatak ovih materijala je visoka cijena.
Čelik i aluminij se rijetko koriste za izradu lopatica zbog velike mase i brzog zamora
materijala.
Glavčina je komponenta na koju su spojene lopatice. Glavčina je preko glavnog ležaja

vezana s vratilom preko kojeg se pokreće rotor
generatora. Obično se izrađuje od livenog čelika. Najviše
se koristi kruta glavčina kod koje se svi glavni dijelovi
fiksni u odnosu na vratilo. U glavčini su smješteni
ležajevi lopatica i mehanizam za njihovo zakretanje
(pitch system), a nalaze se i priključci za instalacije.

Stup i temelji
Stup nosi vjetroturbinu, generator i svu ostalu opremu smještene unutar i na kabini
vjetroagregata. Preuzima sva opterećenja koja se javljaju na vjetroturbini i prenosi ih
prema temelju na koji je postavljen. Temelj mora osigurati stabilnost vjetroagregata
(spriječiti prevrtanje) čak i u ekstremnim vremenskim uvjetima.
Stupovi su obično izrađeni od pocinčanih ili ofarbanih čeličnih cijevi kružnog

poprečnog presjeka, a koriste se još i betonski te rešetkasti stupovi. Iako su
rešetkasti stupovi u pravilu lakši i daleko jednostavniji za transport i montažu, ne
koriste se u praksi ponajviše zbog estetskih razloga.
Visina stupa mora biti dovoljna da pri vrtnji

lopatice ne predstavljaju opasnost za ljude.
Obično je visina stupa približno jednaka
dijametru vjetroturbine. Stup mora biti sposoban
da izdrži sva statička i dinamička opterećenja
kojima je izložen. Unutar stupa se nalaze
stepenice ili lift te energetski kabeli.
Uprkos velikoj masi, stupovi vjetroagregata
vrlo fleksibilni i stalno se njišu pod djelovanjem
vjetra.
Kabina (gondola) i sustav za zakretanje
Kabina se nalazi se na vrhu stupa. Obično se sastoji od dva dijela: kućišta i postolja.
Kućište štiti opremu instaliranu u kabini od utjecaja vremenskih prilika i smanjuje
emitiranje buke u okolinu. Postolje omogućava montažu i ispravan razmještaj
elemenata pogonskog sustava vjetroagregata.
Sustav za zakretanje (yaw system) služi za pomjeranje kabine u horizontalnoj ravnini

kako bi vjetroturbina uvijek bila postavljena u smjeru vjetra. Najčešće se koristi
električni sustav za zakretanje u kojoj električni motori preko manjih zupčanika
pokreću veći zupčanik vezan s ležajem sustava za zakretanje (postavljen između
postolja kabine i stupa) i tako zakreću kabinu. Zakretanje se kontrolira ručno ili
automatski. Obično postoji hidraulička ili električna kočnica kako bi se kabina mogla
zadržati u željenom položaju nakon što je zakretanje završeno.

Pogonski sustav
Elementi pogonskog sustava instaliraju se u kabini. Konfiguracije pogonskog sustava:

(1) modularna;
(2) integrirana;
(3) djelomično integrirana;
(4) izravna.
Modularna konfiguracija se najviše koristi.

Obično se sastoji od vratila, multiplikatora, rotorske
kočnice i generatora te pratećih dijelova kao što su
ležajevi i spojnice.
Vratilo prenosi moment od glavčine do električnog generatora. Kod izravne konfiguracije

postoji samo jedno vratilo, ali većina modernih velikih vjetroagregata ima dva vratila:
sporohodno i brzohodno. Brzine vrtnje ovih vratila znatno se razlikuju. Međusobno su
povezana preko multiplikatora. Sporohodno vratilo izravno je spojeno na glavčinu
vjetroturbine, dok se brzohodno vratilo nalazi na strani generatora.

Multiplikator (mehanički prijenosnik snage) povezuje sporohodno s brzohodnim
vratilom. Povećava relativno malu brzinu vrtnje sporohodnog vratila (npr. od 5 [o/min] do
25 [o/min]) na veću brzinu vrtnje, koja je za generatore s malim brojem polova nužna za
proizvodnju kvalitetne električne energije (npr. na 1000 [o/min] ili 1500 [o/min]).
Obično ima konstantan prijenosni omjer (odnos brzina vrtnje brzohodnog i

sporohodnog vratila), a najčešće ima više stupnjeva. Izložen je velikim opterećenjima i
mora biti robustan, ali i imati što je moguće manju masu i volumen. Faktor korisnosti
obično je veći od 97 [%], a uslijed gubitaka trenja na zupčanicima dolazi do povišenja
temperature i emitiranja akustične buke. Podmazivanje mora biti vrlo kvalitetno.
Komponenta vjetroagregata koja se najčešće kvari.

Rotorska kočnica može biti električna ili mehanička, ali se u praksi znatno više koristi
mehanička kočnica.
Kočnica služi kao parkirna kočnica za blokiranje rotora u željenoj poziciji, za kočenje u
slučaju nužde i kao rezerva za smanjenje brzine pri jakom vjetru ako ne radi primarno
aerodinamičko kočenje. U praksi se najviše koristi mehanička disk kočnica. Instalira se
na sporohodnom ili brzohodnom vratilu, a u rijetkim slučajevima na oba vratila. Obično
se postavlja na brzohodnom vratilu zato što je moment koji se prenosi znatno manji
nego na sporohodnom vratilu. Čelični disk kočnice je pričvršćen na vratilo, a kliješta
kočnice su pričvršćena za kućište vratila. Pri kočenju kliješta pritišću kočioni disk i
stvaraju dovoljnu silu da zaustave vratilo.

Električni generator pretvara mehaničku u električnu energiju. Gotovo svi vjetroagregati
imaju trofazni asinhroni ili sinhroni generator, s približno konstantnom ili promjenljivom
brzinom vrtnje. Istosmjerni generatori danas se ne koriste.
U starijim vjetroagregatima dominiraju kavezni asinhroni generatori zbog jednostavne

konstrukcije i niske cijene, ali koji reaktivnu energiju za uzbudu preuzimaju iz mreže na
koju su priključeni ili iz kondenzatorskih baterija. Danas se u velikom broju komercijalnih
vjetroagregata koristi asinhroni klizno-kolutni generator. Sinhroni generatori u
vjetroagregatima najčešće su klasične konstrukcije s uzbudnim namotom na rotoru, ali
se u novijim izvedbama koriste i sinhroni generatori s permanentnim magnetima.

Generatori u vjetroagregatima modularne konfiguracije su standardne izvedbe s 4 ili 6
polova. Generatori s malim brojem polova imaju manji dijametar, masu i cijenu od
generatora s velikim brojem polova, ali za kvalitetan rad ovakvog generatora neophodan
je multiplikator.

Integrirana konfiguracija ima iste elemente kao i modularna,
ali su svi elementi vezani za multiplikator koji nosi čitavu
masu rotora i mora biti vrlo robustan. Kompaktna je i nema
postolja u kabini pa ima manju masu. Održavanje je vrlo
skupo.
Djelomično integrirana konfiguracija predstavlja

kombinaciju modularne i integrirane konfiguracije.
Obično se integriraju generator i multiplikator,
ali je moguća i integracija glavčine i multiplikatora.
Izravna konfiguracija nema multiplikatora, a generator je

izravno spojen na glavčinu vjetroturbine. Zbog toga se
mora koristiti poseban generator koji proizvodi električnu
energiju pri maloj brzini vrtnje (veliki broj polova). Sinhroni
generatori s permanentnim magnetima smatraju se
najpogodnijim za primjenu u ovoj konfiguraciji. Postoji
samo jedno (sporohodno) vratilo. Koristi se kod vjetroagregata manjih i srednjih snaga.
Sustav nadzora i upravljanja omogućava siguran i potpuno automatiziran rad
vjetroagregata u normalnim radnim uvjetima i pri velikim brzinama vjetra.
Može se podijeliti u tri funkcionalne cjeline: (1) SCADA sustav (Supervisory Control And
Data Acquisition - SCADA); (2) lokalni sustavi nadzora i upravljanja pojedinačnih
vjetroagregata; (3) sustavi za dinamičko upravljanje uređajima za kontrolu rada
vjetroagregata.
SCADA se koristi za nadzor i upravljanje više

vjetroagregata u elektrani. Komunicira s lokalnim
sustavima za upravljanje i koordinira rad vjetroagregata.
Lokalni sustav reagira na srednjoročne i dugoročne

promjene radnih uvjeta. Odlučuje o radnom režimu
vjetroagregata, vrši nadzor radnih uvjeta i pojave kvarova,
provodi uključenje i isključenje, itd.
Sustavi za dinamičko upravljanje uređajima za kontrolu rada vjetroagregata vrše

kontinuiranu prilagodbu stanja ovih uređaja jer reagiraju na vrlo brze promjene radnih
uvjeta.

Prednosti HAWT vjetroagregata:
• veći faktor korisnosti proizvodnje električne energije u odnosu na većinu VAWT;
• postavljanje na visoke stupove omogućava pristup većim brzinama vjetra;
• lopatice se nalaze sa strane, ako se gleda iz centra mase vjetroturbine, što
poboljšava stabilnost;
• mogućnost zakreta lopatica daje veću kontrolu, odnosno omogućava podešavanje
optimalnog kuta tako da vjetroturbina iskoristi maksimum energije vjetra.
Nedostaci HAWT vjetroagregata:

• uglavnom je potreban sistem za zakretanje kabine, što poskupljuje izvedbu;
• problematičan rad te smanjena životna dob i pouzdanost pri turbulencijama vjetra;
• visoki stupovi i duge lopatice otežavaju transport i na moru i na kopnu - transportni
troškovi mogu iznositi do 20 [%] ukupnih troškova opreme;
• zahtjevaju vrlo visoke i skupe stupove;
• nezgodno održavanje visokih HAWT (kabina postavljena na velikoj visini).

Elementi i karakteristike VAWT vjetroagregata
VAWT imaju os vrtnje okomitu na ravninu na kojoj je postavljen vjetroagregat.
Najpoznatije vrste VAWT vjetroagregata su Darrieusov, Savoniusov i H-tip.
Nove konstrukcije VAWT vjetroagregata uglavnom se koriste u urbanim sredinama i

imaju male snage. Prilagođavaju se zahtjevima u ovakvim sredinama: emitiranje male
akustične buke, mala opasnost po okolinu od otpadanja lopatice ili naslaga leda, rad pri
promjenljivom i turbulentnom vjetru, samostalno pokretanje iz stanja mirovanja.

Darrieusov vjetroagregat
Izumio ga je francuski inženjer George Darrieus koji je patentirao dvije VAWT: (1) sa
zakrivljenim lopaticama; (2) s ravnim lopaticama. Darrieusovim vjetroagregatom naziva
se VAWT sa zakrivljenim lopaticama. Ima dvije ili tri zakrivljene lopatice koje su
pričvršćene za vrh i dno vertikalno postavljenog rotirajućeg vratila i oblikovane tako da
formiraju jajast oblik vjetroagregata. Najveći Darrieusov vjetroagregat imao je nazivnu
snagu od 4 [MW].

Elementi pogonskog sustava smješteni su blizu tla, pa nije potreban visok stup. Sustav
za zakretanje vjetroturbine nije potreban. Vjetroagregat se mora pričvrstiti za tlo čeličnim
sajlama. Brzina lopatica znatno veća od brzine vjetra.
Darrieusovi vjetroagregati često su imali havarije na lopaticama zbog zamora aluminija

od kojeg su izrađivane ili zbog pucanja čeličnih sajli. Posebno su bile kritične točke
spajanja lopatica s ostatkom rotora.
U normalnim radnim uvjetima Darrieusov vjetroagregat ne može se samostalno

pokrenuti iz stanja mirovanja zato što na dvije lopatice istovremeno djeluju približno
jednake sile uzgona i otpora, pa je potezni moment mali i ne može da savlada moment
trenja. Obično se za pokretanje koristi trofazni asinhroni motor. Kada vjetroagregat
dostigne nazivnu brzinu vrtnje, ovaj stroj može raditi kao asinhroni generator. Potezni
moment može se povećati korištenjem neparnog broja lopatica.
Brzina vjetra blizu površine tla je mala i na nju značajno utječu hrapavost terena i
prepreke koje dovode do pojave turbulencija. To dovodi do smanjenja faktora korisnosti
Darrieusovog vjetroagregata, pojave vibracija i bržeg trošenja ležajeva. Dijelovi lopatica
blizu osi rotacije kreću se sporije, što doprinosi smanjenju faktora korisnosti.

Savoniusov vjetroagregat
Izumio ga je finski znanstvenik S. J. Savonius. Originalni izum bio je sastavljen od dvije

polucilindrične lopatice, postavljene u obliku slova S, koje rotiraju oko vertikalne osi.
Poslije je razvijena i turbina s tri lopatice. Lopatice su fiksirane pomoću diskova
postavljenih na obje strane vratila. Obično postoji razmak između lopatica kroz koji struji
zrak (lopatice su djelomično preklopljene).

Ima male brzine vrtnje. Vrlo je jednostavna jer se lopatice ne moraju oblikovati kako bi
dobile željeni aerodinamički profil.
Rad Savoniusove turbine temelji se na djelovanju sile otpora a ne sile uzgona. Sila
otpora strujanju zraka konkavne lopatice veća je od sile otpora konveksne lopatice.
Uslijed toga dolazi do vrtnje turbine, pri čemu se konkavna lopatica kreće u smjeru
puhanja vjetra (niz vjetar), a konveksna u suprotnom smjeru (uz vjetar), što doprinosi
smanjenju faktora korisnosti.
Poboljšanje faktora korisnosti postignuto je kod turbine s djelomično preklopljenim

lopaticama. Kod ovog dizajna se dio struje zraka prenosi iz konkavne na konveksnu
lopaticu, pri čemu se stvara sila pritiska koja djeluje na konveksnu lopaticu u smjeru
vrtnje turbine.
Jedna lopatica uvijek je okrenuta u ispravnom smjeru i doći će do pokretanja turbine bez
obzira na smjer vjetra. Pogodna je za područja s nepredvidljivim i turbulentnim vjetrom i
ima relativno veliki potezni moment.

H-tip vjetroagregata
Predstavlja modifikaciju originalnog Darrieusovog dizajna. Ravne lopatice turbine

postavljene su paralelno u odnosu na os vrtnje, pa turbina izgledom podsjeća na slovo
H. Mogu imati dvije, tri i više lopatica.
Vjetroturbine H-tipa rade na principu djelovanja sile uzgona koja se pri strujanju vjetra
javlja na lopaticama turbine uslijed razlike između pritisaka zraka na različitim
stranicama lopatice. Vrlo su robusne i mogu se koristiti u regionima s nepovoljnim
klimatskim uvjetima i pri vjetrovima velikih brzina.

Prednosti VAWT vjetroagregata:
• lakše za održavanje jer su svi rotacijski dijelovi smješteni bliže tlu;
• zrak struji okomito na os rotacije turbine, pa pri radu mogu koristiti vjetar koji puše iz
bilo kojeg smjera;
• nije im potreban mehanizam za zakretanje lopatica oko vlastite uzdužne osi;
• ne moraju se zakretati prema smjeru puhanja vjetra.
Nedostaci VAWT vjetroagregata:

• faktor korisnosti korisnosti znatno manji nego VAWT vjetroagregata, uglavnom zbog
dodatnog otpora pri rotaciji lopatice u vjetar;
• dijelovi vjetroagregata smješteni uz tlo izloženi pritisku konstrukcije iznad njih, što
često izaziva poteškoće u radu i pri održavanju;
• uglavnom imaju mali početni okretni moment, pa se neki VAWT vjetroagregati ne
mogu samostalno pokrenuti iz stanja mirovanja;
• zahtijevaju postavljanje na ravno tlo, što mnoge lokacije čini nepogodnim za
instaliranje.

Model vjetroturbine – aktuatorski disk
Vjetroturbina preuzima dio kinetičke energije vjetara  dolazi do smanjenja brzine vjetra
iza turbine u odnosu na brzinu prije turbine. Ako bi brzina vjetra iza turbine bila jednaka
nuli, vjetroturbina bi preuzela svu kinetičku energiju vjetra. To nije moguće jer mora
postojati protok zraka kroz turbinu, tj. mora biti zadovoljena jednadžba kontinuiteta.
Model aktuatorskog diska je najviše korišteni aerodinamički model vjetroturbine.

Površina koju pri rotaciji opisuju lopatice vjetroturbine tretira se kao nepomični tanki
homogeni disk postavljen okomito u struju zraka. Brzina vjetra prije nailaska na
aktuatorski disk je v = const. Brzina vjetra nakon prolaska kroz aktuatorski disk v  < v.
Brzina vjetra opada postupno, a na disku je vd < v.
Okolni zrak nije pod utjecajem aktuatorskog diska. Između brzine strujanja zraka na
kojeg utječe disk i brzine strujanja zraka na kojeg disk ne utječe, javlja se oštra granična
strujna linija koja ograničava strujnu cijev promjenljive površine poprečnog presjeka.

Mora vrijediti jednadžba kontinuiteta:
  A0  v =   A d  v d =   A   v 
Sila kojom struja zraka djeluje na aktuatorski disk je:
Fd =   A0  v2 −   A  v2 = ( v − v )    A d  v d
Veza između srednje brzine vjetra na površini aktuatorskog diska vd i srednje brzine
vjetra na koju ne utječe disk v:
vd = ( 1 − a )  v a - aksijalni indukcioni faktor
Konačno se dobiva:
Fd = ( v − v )    A d  ( 1 − a )  v
Sila kojom struja zraka djeluje na disk može se odrediti i na temelju razlike pritiska zraka
−
prije diska pd+ i pritiska zraka iza diska pd :
(
Fd = pd+ − pd−  A d )
pri čemu vrijedi Bernoulijeva jednadžba:
pd+ − pd− =
1
2
(
   v2 − v2 )
Iz prethodnih jednažbi se dobiva:
v + v
v = ( 1 − 2  a )  v vd =
2
Sila kojom vjetar djeluje na aktuatorski disk može se zapisati kao:
Fd = 2    A d  v2  a  ( 1 − a )
a snaga koju vjetar predaje disku je:
Pd = Fd  vd = 2    Ad  v3  a  ( 1 − a )
2
Snaga vjetra pri prolasku kroz površinu Ad kada ne bi bilo diska je:
1
Pv =    A d  v3
2
Koeficijent snage vjetroturbine CP:
Pd 2    A d  v  a  ( 1 − a )
3 2
= 4  a  (1 − a )
2
CP = =
Pv 1
   A d  v3
2
ili:
v    v
2
 
 1 +   1 −   
 v    v  
CP =
2
Aksijalni indukcioni faktor a* pri kojem se postiže maksimalni koeficijent snage CPmax:
dCP 1
= 4  (1 − a )  (1 − 3  a ) = 0  a =
da 3
Maksimalni koeficijent snage (Betzov koeficijent) je:
( )
2 16
CPmax = 4  a  1 − a = = 0,5926
27
Omjer srednjih vrijednosti brzina vjetra iza diska i prije diska pri maksimalnom
koeficijentu snage:
v 1
= 1 − 2a =
v C 3
Pmax
Zaključak: Maksimalna snaga koju može preuzeti vjetroturbina iznosi 59,26 [%] snage
vjetra i postiže se ako se pri nailasku na vjetroturbinu brzina vjetra smanji na trećinu
brzine koju je imao prije turbine. Stvarne vjetroturbine mogu postići vrijednost
koeficijenta snage od oko 0,5.
F
Koeficijent pritiska: CT = d = 4  a  ( 1 − a )
Fv
Opisani način proračuna koeficijenata CP i CT vrijedi za

a  0.5.

Ostali modeli vjetroturbine
Model rotirajućeg diska. Vjetroturbina se promatra kao disk, ali se u obzir uzima i utjecaj
vrtnje vjetroturbine na pretvorbu energije vjetra, po čemu se ovaj model razlikuje od
modela aktuatorskog diska. Koeficijent snage vjetroturbine ovisi o koeficijentu vršne
brzine i dijametru rotora, gdje je koeficijent vršne brzine:
D - dijametar diska (vjetroturbine)

m  D v - brzina neometanog vjetra
=
2v m - kutna brzina vrtnje diska
Teorija segmenata lopatice vjetroturbine. Uzima se u obzir aerodinamički profil lopatica,

tj. oblik lopatica rotora koji uzrokuje pretvorbu kinetičke energije vjetra u okretno
kretanje vjetroturbine. Karakteristični profil uzrokuje da zrak koji struji s gornje strane
lopatice mora prijeći duži put u istom vremenskom intervalu u odnosu na zrak koji struji
s donje strane lopatice  zrak na gornjoj površini lopatice mora strujati većom brzinom.
Prema Bernoulijevom zakonu dolazi do pada pritiska na

Gornjoj strani lopatice u odnosu na donju stranu lopatice.
Uslijed razlike pritisaka javlja se sila na lopaticu.
Sila Fu normalna na pravac strujanja zraka naziva se sila uzgona.

Sila Fo u pravcu strujanja zraka (okomita na silu uzgona) naziva se
sila otpora. Sila uzgona treba biti velika, a sila otpora što manja, ali i
sila otpora je značajna za regulaciju brzine vrtnje vjetroturbine pri jakim vjetrovima.
Ostali modeli vjetroturbine
Vektor elementarne sile uzgona dFu okomit je na smjer vektora
relativne brzine vjetra v rel i usmjeren je prema gornjoj strani
lopatice (zona nižeg pritiska). Vektor elementarne sile otpora
dFo orijentiran je u smjeru vektora relativne brzine vjetra.
Vektor elementarne rezultantne sile, koji se dobiva kao suma

vektora elementarnih sila uzgona i otpora, može se rastaviti na
svoju tangencijalnu dFt i aksijalnu dFa komponentu.
Tangencijalna komponenta rezultantne sile uzrokuje okretni

moment na vratilu vjetroturbine.
Aksijalna komponenta rezultantne sile djeluje okomito na

ravninu rotacije vjetroturbine i predstavlja silu pritiska
koja uzrokuje savijanje lopatica turbine i stupa.
Obje sile, pored ostalog, ovise o koeficijentu uzgona Cu i

koeficijentu otpora Co. Naglo smanjenje koeficijenta
uzgona i povećanje koeficijenta otpora pri kritičnoj
vrijednosti napadnog kuta naziva se slom strujanja ili stall
efekt.

Pogonske karakteristike vjetroturbina
Ovisnosti aksijalne sile pritiska Fa, momenta M i snage P na vratilu vjetroturbine o
slobodnoj brzini vjetra v, obično se izražavaju preko koeficijenata pritiska CT, momenta
CQ i snage CP.
2 3 2
1 D 1 D 1 D
Fa =         v2  C T (  ,  ) M =         v2  CQ (  ,  ) P =         v3  CP (  ,  )
2 2 2 2 2 2
Koeficijenti CT, CQ i CP ovise o kutu zakreta lopatice  i koeficijentu vršne brzine .
Maksimalni koeficijent snage CPmax postiže se pri 0  0[] i optimalnoj vrijednosti

koeficijenta vršne brzine 0. Ako se pri promjenljivoj brzini vjetra nastoji održavati CPmax,
mora se mijenjati brzina vrtnje vjetroturbine tako da je  = 0. Mogućnost održavanja
optimalne vrijednosti koeficijenta vršne brzine 0 ovisi o načinu upravljanja turbinom.

Minimalna radna brzina vmin - brzina vjetra pri kojoj

vjetroagregat počinje proizvodnju električne energije,
obično između 2,5 [m/s] i 4 [m/s].
Nazivna radna brzina vn - minimalna brzina vjetra pri

kojoj vjetroturbina razvija nazivnu snagu Pn na vratilu,
obično između 10 [m/s] i 17 [m/s].
Maksimalna radna brzina vmax - brzina vjetra pri kojoj

se vjetroturbina zaustavlja, obično između 25 [m/s] i
Idealna karakteristika
30 [m/s].
Brzina preživljavanja vl - maksimalna brzina vjetra koju zakočena turbina može da izdrži,
obično između 60 [m/s] i 70 [m/s].
Idealna karakteristika
Područje I - brzine vjetra manje od minimalne radne brzine, vjetroagregat zakočen.
Područje II - turbinom se upravlja tako da se postiže maksimalna snaga na vratilu,

odnosno pri promjeni brzine vjetra mijenja se i brzina vrtnje vjetroturbine tako da se
prati karakteristika maksimalne snage. Kut zakreta lopatice vjetroturbine je  = 0 = 0[],
ali se pri zaletu vjetroturbine može se podesiti na  > 0.
Područje III - brzina vjetra veća od nazivne, turbinom se upravlja tako da se održava
nazivna snaga, što se postiže promjenom kuta zakreta lopatice .
Područje IV - velike brzine vjetra, turbina se zaustavlja iz sigurnosnih razloga.

Koncepti upravljanja snagom vjetroturbina
Koncepti upravljanja snagom vjetroturbina:
(1)turbine s konstantnom brzinom vrtnje i konstantnim kutom zakretanja lopatica (fixed-
speed fixed-pitch);
(2)turbine s konstantnom brzinom vrtnje i promjenljivim kutom zakretanja lopatica (fixed-
speed variable-pitch);
(3)turbine s promjenljivom brzinom vrtnje i konstantnim kutom zakreta lopatica (variable-
speed fixed-pitch);
(4)turbine s promjenljivom brzinom vrtnje i promjenljivim kutom zakreta lopatica
(variable-speed variable-pitch).
Turbine s promjenljivom brzinom vrtnje imaju bolji faktor korisnosti i veću kvalitetu
proizvedene električne energije.
(1)Turbine s konstantnom brzinom vrtnje i konstantnim kutom zakretanja lopatica
•Upravljanje kod starijih vjetroturbina koje se temelji na pojavi stall efekta.

•Lopatice se ne mogu zakretati, tj. kut zakreta je konstantan (fixed-pitch).
•Lopatice su aerodinamički oblikovane i postavljene tako da dolazi do pojave stall efekta
ako brzina vjetra postane prevelika. U ovom slučaju javljaju se turbulencije na gornjoj
strani lopatice i dolazi do smanjenja razlike pritisaka između donje i gornje strane
lopatice, odnosno smanjenja sile uzgona.
•Vjetroagregat jednostavan, ali ne postoji potpuna kontrola rada turbine i nizak je faktor
korisnosti.
Turbina počinje raditi pri minimalnoj brzini vjetra vmin u
točki F.
Pri povećanju brzine vjetra na vJ, turbina prelazi u

radnu točku J u kojoj ne razvija maksimalnu snagu.
Pri daljem povećanju brzine vjetra na vrijednost vE,

turbina prelazi u radnu točku E u kojoj razvija
maksimalnu snagu za tu brzinu vjetra. Ovo je jedina
točka u kojoj ova vjetroturbina razvija maksimalnu
snagu.
Ako se brzina vjetra povećava iznad vrijednosti vE,

turbina ne može više da razvija maksimalnu snagu jer
se povećava napadni kut vjetra. U radnoj točki D
turbina će dostići nazivnu snagu.
Svako dalje povećanje brzine vjetra dovodi do pojave

stall efekta. Zato pri brzinama vjetra v > vE
vjetroturbina radi sa snagom manjom od nazivne, a
radna točka nalazi se između točki D i G.

(2) Turbine s konstantnom brzinom vrtnje i promjenljivim kutom zakretanja lopatica
• Često se koristi kod vjetroagregata srednjih i velikih snaga.

• Lopatice se mogu zakretati oko vlastite uzdužne osi pomoću posebnih servo motora
smještenih u glavčini.
• Turbina može razviti maksimalnu snagu samo pri jednoj brzini vjetra.
• Kut zakreta lopatica je konstantan ako je brzina vjetra manja od nazivne.
• Pri brzinama vjetra većim od nazivne, mijenja se kut zakreta lopatica na jedan od dva
načina:
(1) Klasično pitch upravljanje kod kojeg se povećava kut zakreta lopatica pri v > vn,
tako da se smanjuje napadni kut. Zato ne dolazi do pojave stall efekta. Kut zakreta
lopatica se podešava tako da turbina razvija nazivnu snagu sve do dostizanja
maksimalne radne brzine vjetra vmax.

(2) Aktivno stall upravljanje kod kojeg se kut zakreta lopatice smanjuje pri rastu brzine
vjetra, tako da se napadni kut povećava i dolazi do pojave stall efekta (potpuno
suprotno u odnosu na klasično pitch upravljanje). Nakon pojave stall efekta dolazi do
pada sile uzgona i povećanja sile otpora, što se kontrolira finim podešavanjem kuta .
Pri tome se postiže da snaga na vratilu ima nazivnu vrijednost za sve brzine vjetra u
opsegu vn < v < vmax.
(3) Turbine s promjenljivom brzinom vrtnje i konstantnim kutom zakretanja lopatica
• Pri promjeni brzine vjetra mijenja se brzina vrtnje turbine kako bi razvijala što veću
snagu.
• Brzina vrtnje električnog generatora je promjenljiva  generator na mrežu priključuje
preko poluvodičkog energetskog pretvarača.
• Dva načina upravljanja koji se koriste kod ovih turbina:
(1) Pasivno stall upravljanje kod kojeg se brzina vrtnje turbine mijenja pri promjeni
brzine vjetra između vmin i vE - nastoji se da turbina razvija maksimalnu snagu. Ako je
brzina vjetra veća od vE, turbina radi s konstantnom brzinom vrtnje. U točki D turbina
razvija nazivnu snagu, a ako se brzina vjetra i dalje povećava javlja se stall efekt
uslijed kojeg se smanjuje snaga na vratilu. Turbina prestaje s radom pri maksimalnoj
radnoj brzini vjetra (točka G).

(2) Brzinom potpomognuto stall upravljanje kod kojeg je brzina vrtnje turbine
promjenljiva u cijelom promatranom opsegu promjene brzine vjetra (karakteristika
ABCDG‘). Na segmentu AB turbina razvija maksimalnu snagu. Pri daljem povećanju
brzine vjetra, brzina vrtnje turbine je konstantna (segment BC). Ako je brzina vjetra v >
vn, turbinom se upravlja tako da razvija nazivnu snagu (segment CD), odnosno brzina
vrtnje se smanjuje. U točki D javlja se stall efekt i dolazi do smanjenja momenta
turbine pri daljem povećanju brzine vjetra, odnosno radna točka se pomjera duž
karakteristike Pn sve do točke G' u kojoj turbina prestaje s radom.

(4) Turbine s promjenljivom brzinom vrtnje i promjenljivim kutom zakretanja lopatica
• Ovaj način upravljanja se vrlo često susreće kod modernih vjetroturbina većih snaga.
• Omogućava najveće iskorištenje snage vjetra i smanjenje naprezanja elemenata
vjetroagregata pri jakim vjetrovima.
• Promjenljiva brzina vrtnje i konstantan kut zakreta lopatica pri brzinama vjetra v < vn.
• Pri brzinama vjetra v > vn, mijenja se kut zakreta lopatica. Dva načina upravljanja u
ovom slučaju: (1) klasično pitch upravljanje; (2) aktivno stall upravljanje.
Vjetroturbina počinje raditi u točki A, a dostiže nazivnu brzinu vrtnje u točki B. U ovom
radnom području upravlja se momentom i pri tome se mijenja brzina vrtnje turbine, dok je
kut zakreta lopatica   0. Na dijelu AB turbina razvija maksimalnu snagu.
Nakon što se dostigne nazivna vrijednost, brzina vrtnje turbine se podešava da bude
konstantna (segment BC). U točki C turbina razvija nazivnu
snagu. Za brzine vjetra vn < v < vmax, turbina ima konstantnu
brzinu vrtnje, a mijenja se kut zakreta lopatica tako da
turbina stalno razvija nazivnu snagu.

Osnovne topologije vjetroagregata i vjetroelektrana
Vjetroagregat s kaveznim asinhronim generatorom izravno priključenim na mrežu (danski
koncept)
• Konstantna brzina vrtnje, nema zakretanja lopatica.

• Mora se koristiti multiplikator (generator ima mali broj polova).
• Soft-starter za ograničenje udarne struje i poteznog dinamičkog momenta.
• Mora postojati sustav za kompenzaciju reaktivne snage koji omogućava lokalnu
proizvodnju reaktivne snage umjesto njenog preuzimanja iz mreže. Obično se nastoji
postići cos = 1.
• Nedostaci: mehanički problemi (pri naglom povećanju brzine vjetra raste i snaga, a s
obzirom da je brzina vrtnje turbine konstantna, povećava se moment i naprezanje
multiplikatora) i fluktuacije električne snage koje dovode do pojava fluktuacija napona
(flickera) tj. sniženja kvalitete električne energije.

Posebna varijanta – vjetroagregat s dvobrzinskim generatorom (pri malim brzinama vjetra
koristi se namot s većim brojem polova, a pri većim brzinama namot s manjim brojem
polova

Vjetroagregat s klizno-kolutnim asinhronim generatorom i rotorskim otpornikom
• Promjenljiva brzina vrtnje.

• Otpornik u krugu rotora priključen preko kliznih
prstenova i četkica ili je zajedno s poluvodičkim
pretvaračem postavljen na vratilo (nema kliznih
prstenova i četkica).
• Dodatni Jouleovi gubici na otporniku u krugu
rotora.
• Mora se koristiti multiplikator (generator ima mali broj polova).

• Soft-starter za ograničenje udarne struje i poteznog dinamičkog momenta.
• Lokalni sustav za kompenzaciju reaktivne snage (za postizanje cos = 1).

Vjetroagregat s dvostrano napajanim asinhronim generatorom
• Stator izravno spojen na mrežu preko transformatora.

• Rotor spojen na mrežu preko poluvodičkih energetskih pretvarača i transformatora.
• Brzina vrtnje okretnog magnetnog polja ovisi o frekvenciji struja koje se dovode u
rotorski krug frotor i brzini vrtnje rotora n, pa je frekvencija induciranog napona statora:
n p
f stator =  f rotor
60
• Da bi frekvencija fstator bila jednaka frekvenciji napona mreže, mora se pri promjeni
brzine vrtnje stalno podešavati frekvencija frotor. Predznak + je ako su smjerovi vrtnje
rotora i magnetnog polja isti, a predznak − ako su suprotni.

• Napon na statoru mora imati odgovarajuću vrijednost tako da je nakon transformacije
jednak naponu mreže. To se kontrolira promjenom napona napajanja rotorskog kruga.
• Širok opseg promjene brzine vrtnje.
• Snaga pretvarača u rotorskom krugu znatno je manja od nazivne snage generatora
(oko 25 % snage) – to je prednost u odnosu na vjetroagregate s pretvaračima u
statorskom krugu
• DFIG imaju brz odziv u prijelaznim režimima.
• U slučaju potrebe mogu proizvoditi reaktivnu energiju – nema potrebe za ugradnjom
kondenzatorskih baterija.
• Visoka cijena, postojanje kliznih prstenova i četkica, generiranje viših harmonika.

Vjetroagregat s kaveznim asinhronim generatorom i statorskim pretvaračem
• Stator je preko pretvarača i transformatora spojen na mrežu.

• Sva snaga koju proizvodi generator se prenosi preko pretvarača i filtera  moraju biti
dimenzionirani u skladu sa snagom generatora.
• Širok opseg promjene brzine vrtnje zato što frekvencija napona na ulazu pretvarača
ne mora biti ista kao frekvencija mreže.
• Promjenljiva brzina vrtnje  sistem za zakretanje lopatica jednostavniji, manja
naprezanja pri udarima vjetra, bolja kvaliteta električne energije, ...
• Veći gubici na pretvaraču, viša cijena pretvarača i filtera

Vjetroagregat sa sinhronim generatorom s uzbudnim namotom
• S multiplikatorom i bez multiplikatora (direktni pogon)

• Stator preko pretvarača i transformatora priključen na mrežu.
• Uzbudni namot na rotoru priključuje se preko kliznih prstenova i četkica ili se koristi
beskontaktni sistem uzbude.
• Vjetroagregat s direktnim pogonom nema multiplikator  veća pouzdanost, manji
gubici, manja buka, jednostavnije održavanje.
• Kod direktnog pogona generator ima posebnu konstrukciju - veliki broj polova, veći
dijametar rotora, mala aksijalna dužina, veća masa. Skuplji od klasičnog generatora s
malim brojem polova.
• Širok opseg promjene brzine vrtnje.
• Visina i frekvencija napona na stezaljkama generatora prilagođavaju se mrežnom
naponu i frekvenciji pomoću pretvarača u krugu statora.

Vjetroagregat sa sinhronim generatorom s permanentnim magnetima
• Uzbuda s PM  nema namota na rotoru, četkica i kliznih prstenova, manji gubici.

• S multiplikatorom i direktni pogon bez multiplikatora (koji je prikazan na slici).
• Generatori s PM su se koristili samo za vjetroagregate malih snaga, ali danas dostižu
snage od 3 MW u direktnom pogonu i do 7 MW ako imaju multiplikator.
• Bez obzira na vrstu pogona (direktni ili s multiplikatorom), stator je uvijek preko
pretvarača i transformatora priključen na mrežu.
• Brzina vrtnje može biti promjenljiva zato što se visina i frekvencija napona generatora
prilagođavaju mreži pomoću pretvarača.
• Pretvarač mora biti dimenzioniran u skladu sa snagom generatora.

Priključenje vjetroagregata i vjetroelektrana
• Generatori u vjetroagregatima imaju obično napon do 1000 V (niskonaponski
generatori), rijetko od 10 kV do 12 kV.
• Unutrašnja mreža vjetroelektrane obično je srednjenaponska  niskonaponski
generator se priključuje na tu mrežu preko transformatora za povišenje napona.
• Može se koristiti jedan transformator za više vjetroagregata manje snage ili po jedan
transformator za svaki vjetroagregat veće snage.
• U vjetroelektrani se vjetroagregati međusobno spajaju paralelno ili serijski.

• Vjetroelektrane manjih snaga do 100 kW – priključenje na NN mrežu.
• Vjetroelektrane snage između 100 [kW] i nekoliko [MW] – priključenje na SN mrežu.
• Velike vjetroelektrane (nazivna snaga veća od 50 [MW]) – često priključenje na VN
mrežu.
• Priključenje vjetroelektrane na mrežu preko AC voda (SN ili VN):
• Vjetroagregati paralelno spojeni na glavni transformator.

• Glavni transformator je SN/SN ili SN/VN.
• Konfiguracija s SN/VN transformatorom često se koristi kod offshore vjetroelektrana
koje nisu na velikoj udaljenosti od kopna (do 50 km) – veza s kopnom ostvaruje se
najčešće preko VN kabela položenog u moru.

• Priključenje vjetroelektrane na mrežu preko VN DC voda:
• Konfiguracija koja se najčešće koristi kod offshore vjetroelektrana znatno udaljenih

od kopna.
• Vjetroagregati paralelno spojeni na glavni transformator i pretvarač (ispravljač) koji se
nalaze u postrojenju na pučini.
• U postrojenju na kopnu instaliraju se invertor i transformator.

Energija Vjetra Pee 2020 2021

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Energija Vjetra Pee 2020 2021

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

PROIZVODNJA ELEKTRIČNE ENERGIJE

v.prof.dr.sc. Senad Smaka, dipl.ing.el.

Ak. god. 2020/2021.

Vjetroturbina - rotirajući stroj koji se koristi za pretvorbu energije vjetra u mehaničku

Vjetroelektrana - skupina vjetroagregata instaliranih na nekoj lokaciji s ciljem boljeg

Proizvodnja električne energije 2

Korištenje energije vjetra za proizvodnju

U Rusiji je 1931. godine instaliran vjetroagregat snage 100 [kW] s horizontalno

Proizvodnja električne energije 4

Proizvodnja električne energije 5

INSTALIRANE SNAGE NOVIH VJETROELEKTRANA U SVIJETU PO GODINAMA ZA PERIOD 2001. – 2017.

Proizvodnja električne energije 6

Ukupna instalirana snaga vjetroelektrana u svijetu je na kraju 2017. godine iznosila

Proizvodnja električne energije 7

Prema preliminarnim podacima WWEA (World

U 2018. godini uočena je stagnacija i pad razvoja

Prema WWEA, u Kini je u 2018. godini instalirano

Proizvodnja električne energije 9

Najveći udio proizvodnje

Proizvodnja električne energije 10

Vjetroelektrana Mesihovina sastoji se od 22 vjetroagregata tipa SWT-2.3-108, snage po

Proizvodnja električne energije 11

Proizvodnja električne energije 12

Planirana godišnja proizvodnja u 2018. godini bila je 128 [GWh].

U Donjim Moštrama je 2013. godine u pogon pušten mali vjetroagregat sa sljedećim

Prva mjerenja karakteristika vjetra sa

Postoji oko 30 lokacija na ovom području koje

Proizvodnja električne energije 15

Razlikuju se globalni i lokalni (površinski) vjetrovi.

Globalni vjetrovi su visinski. Ne mogu se koristiti za pogon vjetroagregata, ali ih treba

Proizvodnja električne energije 16

Tipični lokalni vjetrovi su morski (obalni) i planinski vjetrovi.

Proizvodnja električne energije 17

Izbor i pogon vjetroturbina ovise, prije svega, o karakteristikama lokalnih vjetrova na

Proizvodnja električne energije 18

Lopatice vjetroturbine prilikom vrtnje opisuju zamišljeni krug površine A i ako se

Kinetička energija vjetra je:

Snaga vjetra linearno ovisi o gustoći zraka koja se mijenja s temperaturom T i

Obično se uzima da pad temperature s povećanjem nadmorske visine iznosi 0.0066

Promjena pritiska s visinom z obično se opisuje barometarskom jednadžbom:

Snaga vjetra proporcionalna je zamišljenoj kružnoj površini koju opisuje rotor

Može se definirati i gustoća snage vjetra:

Proizvodnja električne energije 21

Logaritamski model za proračun brzine vjetra v na visini z iznad površine tla:

Proizvodnja električne energije 22

Proizvodnja električne energije 23

Proizvodnja električne energije 24

Turbulentnost vjetra izražava se obično pomoću intenziteta turbulencija It koji se računa

Proizvodnja električne energije 25

Proizvodnja električne energije 26

Instaliranje vjetroagregata u ovakvim prirodnim tunelima može biti pogodno zbog

Proizvodnja električne energije 27

Proizvodnja električne energije 28

Klasični anemometri služe za lokalno mjerenje brzine vjetra. Postavljaju se na mjerne

U vjetroenergetici se najviše koriste klasični anemometri s lopaticama. Sastoje od

Nisu pouzdani za mjerenje udara vjetra, a postoji i

Proizvodnja električne energije 29

Mjere brzinu vjetra u opsegu od 0 do 65 [m/s].

Proizvodnja električne energije 30

Uobičajena topologija instrumenta je da se emiter

Proizvodnja električne energije 31

Postoje dvije vrste LIDAR anemometara: kontinualni i pulzirajući.

Kontinualni LIDAR emitira kontinuiranu zraku svjetlosti na određenu

Pulzirajući LIDAR emitira svjetlost u kratkotrajnim intervalima od