1.

Stoicizam

U ovome dijelu Leibnitz ulazi u određena poimanja koja su o počelima zla imali stoički
filozofi antičkoga vremena. Autor zaključuje iz Ciceronovog izvora da je ovaj imao pomalo krivo
gledište spram Aristotela te je rekao da on poima sudbinu kao nužnost. Autor se u tome nikako ne
slaže već primjećuje kako je Aristotel imao vrlo dobro poimanje slučajnosti i slobode te je čak
ustvrdio kako buduće slučajnosti nemaju istinitosne vrijednosti po čemu se je upravo nakon njega
vodila skolastika. Također zaključuje da je Ciceron iskrivio u svojemu objašnjavanju Hrizipov srednji
put te Leibniz kao točnije tumačenje navodi Aula Gelija koji tumači da je sudbina neizbježna i vječna
povezanost svih događaja. Hrizip, kako bi opovrgnuo nužnost voljnih čina, navodi kako zlo zapravo
proizlazi iz duše. Prema njemu ustrojstvo svijeta je takvo da se dobre duše lakše opiru lošim
utjecajima od duša koje su unaprijed ustrojene kao zle. Navodi da se dobrim odgojem to zlo može
umanjiti, ali da se lošim ono može i u dobroj duši pobuditi, ali teže jer je ona manje zlu podložna.
Nakon sagledavanja nekoliko teza određenih autora