B. A.

Paris

Iza zaključanih vrata

S engleskoga preveo
DADO ČAKALO
 Mojim kćerima

Sophie, Chloë, Céline, Eloïse, Margaux

 SADAŠNJOST

Š ampanjska boca udari o mramornu kuhinjsku ploču, što me natjera da poskočim.

Bacim brzi pogled prema Jacku u nadi da neće primijetiti koliko sam nervozna.
Pogledi nam se sretnu i on se nasmiješi.
- Sjajno - oglasi se tiho.
Uzme me za ruku i odvede prema gostima. Dok idemo hodnikom, primijetim da
su nam Diane i Adam donijeli ljiljan u cvatu za naš vrt. Prekrasne je ružičaste boje, pa
se ponadam da će ga Jack posaditi tamo gdje ga mogu gledati s prozora spavaće sobe.
Već od same pomisli na vrt negdje iz dubine mi navru suze na oči. Brzo ih zatomim.
Toliko je toga večeras u igri i moram se usredotočiti na sad i ovdje.
U dnevnoj sobi polagano gori vatra u starinskoj peći. Već smo duboko zašli u
ožujak, ali je zrak i dalje prohladan, a Jacku je važno da gostima bude što udobnije.
- Kuća vam je doista posebna, Jack - kaže Rufus, ne krijući divljenje. - Zar ne,
Esther?
Rufusa i Esther ne poznajem. Oni su se tek doselili u četvrt i večeras ih vidim
prvi put, što me čini još nervoznijom. Ne mogu međutim razočarati Jacka, pa navučem
široki osmijeh na lice, moleći Boga da im budem simpatična. Esther mi ne uzvrati
osmijeh. Vjerojatno ne želi brzati s ocjenom. Nije da joj zamjeram. Mada nema ni
mjesec dana otkako je ušla u krug naših prijatelja, sigurno su joj već sto puta rekli
kako je Grace Angel, žena sjajnog odvjetnika Jacka Angela, savršeni model žene koja
ima sve - savršenu kuću, savršenog muža, savršen život. Da sam ja Esther, bila bih
jednako sumnjičava.
Primijetim da je netom iz torbe izvadila skupu bombonijeru i na tren me prožme
dašak uzbuđenja. Ne želeći da ju uruči Jacku, kliznem prema njoj i ona mi ju
instinktivno pruži.
- Oh, hvala, izgleda fantastično - kažem joj zahvalno i položim bombonijeru na
stolić kako bih ju kasnije otvorila kad dođe vrijeme za kavu.
Zanima me ta Esther. Ona je čista Dianeina suprotnost - visoka, plavuša, vitka,
suzdržana. Ne mogu si pomoći, ali odmah me je pridobila time što se jedina od svih
koji su bili u našoj kući suzdržala komentirati koliko je lijepa. Jack bi uvijek
naglašavao kako je kuću izabrao on i predstavio ju kao moj vjenčani poklon, tako da
sam ju prvi put vidjela tek kad smo se vratili s medenog mjeseca. Premda mi je rekao
da je kuća kao stvorena za nas, tek kad sam ju vidjela postalo mi je jasno zašto.
Smještena na velikoj parceli na samom kraju sela, Jacku pruža toliko željenu osamu,
baš koliko i privilegirani osjećaj da posjeduje najljepšu kuću u Spring Eatonu. I
najzaštićeniju. Zaštićena je kompliciranim alarmnim sustavom i čeličnim roletama na
prozorima u prizemlju. Nekome može izgledati čudno da su one često spuštene tijekom
dana, ali Jack svakomu tko pokaže zanimanje objasni da mu je, s obzirom na posao
koji obavlja, sigurnost jedna od najvažnijih stvari.
Na zidovima dnevne sobe visi mnogo slika, ali gosti uglavnom primjećuju
ogromno crveno platno iznad ognjišta. Diane i Adam, koji su ju već vidjeli, ne mogu
odoljeti a da ju opet ne pogledaju. Rufus im se pridruži, a Esther sjedne na jednu od
naših kožnih sofa bež boje.
- Nevjerojatna je - kaže Rufus, opčinjeno promatrajući stotine sitnih poteza koji
sačinjavaju većinu slike.
- Zove se Krijesnice - Jack ponudi objašnjenje, odvijajući žicu na čepu
šampanjske boce.
- Dosad nisam vidio ništa slično.
- Naslikala ju je Grace - objasni im Diane. - Da ne povjeruješ.
- Trebali biste vidjeti i ostale Graceine slike. - Jack prstima izvuče čep uz jedva
primjetan zvuk. - Zaista su posebne.
Rufus se osvrne oko sebe po sobi ne skrivajući zanimanje. - Jesu li ovdje?
- Nisu. Bojim se da su obješene na drugom mjestu.
- Samo za Jackove oči - našali se Adam.
- I Graceine. Zar ne, mila? - nadoveže se Jack smiješeći mi se. - Samo za tvoje
oči.
- Tako je - složim se, okrenuvši glavu na drugu stranu.
Pridružimo se Esther na sofi, a Diane ushićeno klikne vidjevši da Jack nalijeva
šampanjac u visoke čaše. Zatim mi uputi pogled.
- Osjećaš h se danas bolje? - upita. - Grace jučer nije mogla sa mnom na ručak
jer se nije osjećala dobro - okrene se prema Esther kako bi joj objasnio.
- Ma to je samo migrena - kažem.
- Nažalost, Grace im je prilično sklona. - Jack mi uputi suosjećajan pogled. -
Hvala Bogu da ne traju dugo.
 - Ovo je već drugi put da se nisi pojavila - naglasi Diane.
- Oprosti, žao mi je - kažem joj.
- Ako ništa drugo, ovaj puta barem nisi zaboravila - nastavi ona šaljivo. - A kako
bi bilo da se nađemo sljedeći petak kako bismo nadoknadile izgubljeno. Jesi li
slobodna u petak, Grace? Nemaš zakazano kod zubara, pa da se sjetiš u zadnji čas?
- Nemam. A ni migrenu neću imati, barem se nadam.
Diana se obrati Esther: - Hoćeš li nam se pridružiti? Morat ćemo se naći u nekom
restoranu u gradu jer ja radim.
- Rado, hvala na pozivu. - Baci pogled prema meni, valjda da provjeri imam li
što protiv toga, a ja joj se nasmiješim, osjećajući strašnu grižnju savjesti jer već sada
znam da neću ići.
Zamolivši sve za trenutak pažnje, Jack nazdravi Esther i Rufusu u znak
dobrodošlice u susjedstvo. Podignem čašu i otpijem gutljaj šampanjca. Mjehurići mi
plešu po ustima i preplavi me val sreće, koji bih voljela da se zadrži. Ali on ode kako
je i došao.
Pogledam prema Jacku koji nešto živo objašnjava Rufusu. On i Adam su Rufusa
upoznali u golf klubu prije par tjedana i pozvali ga da im se pridruži u igri. Shvativši
da je Rufus odličan igrač, ali nedovoljno dobar da ga porazi, Jack ga je odlučio
pozvati na večeru zajedno s Esther. Promatrajući ih zajedno, očito je da Jack želi
ostaviti dojam na Rufusa, a to znači da želi i da ja pridobijem Estherinu naklonost. To
međutim neće biti lako, jer dok se Diane svemu divi, Esther se čini kompliciranijom.
Ispričavši se, odem u kuhinju po kanapee koje sam ranije pripremila, a usput i da
se pobrinem za završne detalje oko večere. Etiketa - Jack je tu jako pedantan -
zahtijeva da ne izbivam predugo, pa žustro istučem bjelanjak u zdjeli i njime dovršim
sufle koji sam ranije pripremila.
Dok žlicom pažljivo stavljam pjenu od bjelanjka u svaku zdjelicu, nervozno
pogledavam na sat, pa složim zdjelice u banjomariju i gurnem sve u pećnicu, vodeći
računa o vremenu.
Uspaničarim se na trenutak da neću poloviti sve konce, ali se podsjetim da je
strah neprijatelj, pa se saberem i vratim u dnevnu sobu noseći poslužavnik s
kanapeima. Ponudim ih svima, iskreno zahvaljujući na komplimentima, jer sam
svjesna da ih je čuo i Jack. On me, naravno, poljubi u čelo i složi se s Diane da sam
doista vrhunska kuharica. Odahnem tiho s olakšanjem.
 U namjeri da probijem led s Esther, sjednem pored nje. Jack to primijeti, pa
preuzme kanapee.
- Mila, nakon toliko truda, zaslužila si odmor - kaže, vješto balansirajući
poslužavnikom na svojim dugim, elegantnim prstima.
- Uopće nije bilo naporno - pobunim se, što je naravno laž, i Jack to zna jer je on
birao što će se poslužiti.
Obratim se Esther s očekivanim, sigurnim pitanjima: je li se snašla u susjedstvu,
žali li što su napustili Kent, jesu li joj se djeca snašla u novoj školi. Nju međutim iz
nekog nepoznatog razloga, čini se, smeta što toliko znam o njoj, pa se dodatno
potrudim, pitajući ju kako se zovu njezini sin i kći, premda već znam da se zovu
Sebastian i Aisling. Znam čak i koliko su stari, sedam i pet godina, ali se pravim da ne
znam. Svjesna da Jack čuje svaku moju riječ, znam da se sad čudi kakvu to igru igram.
- Vi nemate djece, je li? - pita me Esther, makar to više zvuči kao izjava.
- Nemamo, još ne. Odlučili smo prije toga uživati nekoliko godina jedno s
drugim.
- Oh, pa koliko ste dugo u braku? - upita me pomalo iznenađenim glasom.
- Godinu dana - priznam joj.
- Prošli su tjedan proslavili godišnjicu - ubaci se Diane.
- Ali ja još nisam siguran želim li dijeliti svoju prekrasnu ženu s bilo kime - doda
Jack, dopunivši joj čašu.
Pažnju mi odvuče nekoliko kapi koje promaše čašu i smjeste se na koljeno
njegovih savršeno čistih hlača.
- Nadam se da vas ne smeta što pitam - vrati se u igru Esther, ne odoljevši svojoj
znatiželji - ali jeste li ijedno od vas već bili u braku prije ovog?
Zvuči kao da želi čuti „da”, kao da će spoznaja da negdje u pozadini postoji neki
nezadovoljni bivši ili bivša biti dokaz da ipak nismo savršeni.
- Nismo. Nijedno od nas - odgovorim joj.
Ona baci pogled prema Jacku i meni je jasno da se pita kako je nekome tako
zgodnom uspjelo biti slobodan tako dugo. Osjetivši njezin pogled na sebi, Jack se
dobrohotno nasmiješi.
- Priznajem da sam se s četrdeset počeo plašiti da nikad neću naći savršenu ženu.
Ali čim sam ugledao Grace, znao sam da je to ona koju sam čekao.
 - Kako je to romantično - uzdahne Diane, koja dobro zna kako smo se sreli. - Već
ni sama ne znam koliko sam žena pokušala namjestiti Jacku, ali nijedna mu nije bila po
volji, sve dok nije sreo Grace.
- A što je s tobom, Grace? - obrati mi se Esther. - Je li to i tebi bila ljubav na
prvi pogled?
- Je - odgovorim, prisjećajući se. - Bila je.
Preplavljena sjećanjem, ustanem, možda malo prenaglo, i pred očima mi se
pojavi Jackova glava. - Suflei - mirno mu objasnim. - Sad bi već trebali biti gotovi.
Jeste li za to da svi sjednemo za stol?
Diane ih požuri, rekavši da suflei ne mogu čekati, pa svi iskape čaše i upute se
prema stolu. Esther se međutim zaustavi da bolje pogleda Krijesnice, a kada joj se
Jack pridruži umjesto da ju požuri, ja odahnem jer sufleima će trebati još vremena. Da
su već gotovi, sada bih bila na rubu suza zbog kašnjenja, naročito kad počne
objašnjavati različite tehnike koje sam koristila slikajući ovo platno.
Kad su naposljetku svi sjeli za stol pet minuta kasnije, suflei su bili savršeni za
posluživanje. Dok se Diane divi, Jack mi se smiješi s druge strane stola i svima
govori kako sam doista jako pametna.
Tijekom ovakvih večera podsjeti me zašto sam se zaljubila u njega. Šarmantan je,
zabavan i inteligentan, i točno zna što treba reći i kako. Budući da su Esther i Rufus
novi u društvu, jako pazi da im razgovor uz suflee ide niz dlaku. Ohrabruje Diane i
Adama da otkriju male tajne o sebi i tako razbiju led za nove prijatelje, poput stvari
gdje kupuju i kojim se sportovima bave. Premda Esther pristojno sluša o njihovim
aktivnostima u slobodno vrijeme, o imenima njihovih vrtlara i dadilja, o mjestima
gdje se kupuje najbolja riba, svjesna sam da ju zanimam ja i da će se prije ili kasnije
vratiti na pitanje zašto smo Jack i ja toliko čekali s brakom, sve u nadi da će saznati
makar nešto što će nas prokazati kao manje savršene nego što se činimo. Na njezinu
žalost, to se neće dogoditi.
Esther pričeka da Jack razreže pečenje od bifteka u tijestu i posluži ga s
gratiniranim krumpirima i medom glaziranim mrkvama. Tu je još i mladi grašak
šećerac, koji sam istresla u vrelu vodu netom prije nego što sam izvadila biftek iz
pećnice. Diane se čudi kako sve uspijevam uskladiti da bude posluženo u isto vrijeme
i prizna da se ona uvijek odluči za curry kao glavno jelo jer ga može unaprijed
pripremiti i samo u zadnji tren podgrijati za posluživanje. Voljela bih joj priznati da
bih i ja radije to učinila, da cijena koju plaćam za ovako savršenu večeru jesu besane
noći provedene u minucioznom kalkuliranju i planiranju. Ali poslužiti nešto
nesavršeno u ovoj kući jednostavno nije opcija.
Esther mi preko stola uputi pogled. - I, gdje ste se onda Jack i ti sreli?
- U Regent‘s Parku - kažem joj. - Jednog nedjeljnog popodneva.
- Ispričaj joj kako je to bilo - nagovara me Diane, čije se blijedo lice zarumenilo
od šampanjca.
Oklijevam, jer sam tu priču već prije ispričala, ali Jack voli kad ju pričam, pa mi
je u interesu ponoviti je. Srećom, Esther mi olakša stvar. Protumačivši moje
oklijevanje kao suzdržanost, pritisne me: - Daj, molim te.
- Pa, makar ću biti dosadna onima koji su je već čuli - krenem nasmiješivši se u
znak isprike - bila sam u parku sa svojom sestrom Millie. Često odlazimo u park
nedjeljom popodne, a te je nedjelje svirao neki bend. Millie obožava glazbu, pa se
toliko uživjela da je ustala s klupe i počela plesati pred pozornicom. Netom je naučila
plesati valcer, pa je plešući ispružila ruke pred sebe kao da pleše s nevidljivim
partnerom. - To mi sjećanje prizove smiješak na lice i gorko zažalim što život više
nije tako jednostavan, tako nevin. - Premda su ljudi obično obzirni i drago im je bilo
vidjeti Millie kako pleše - nastavim - nekima je očito bilo neugodno, pa mi je postalo
jasno da moram nešto učiniti po tom pitanju, vjerojatno je pozvati da se vrati na klupu.
Ali se jedan dio mene pobunio protiv toga jer...
- Koliko je stara tvoja sestra? - prekine me Esther.
- Sedamnaest - odgovorim, pa zašutim, ne želeći stvarnosti pogledati u oči. -
Skoro osamnaest.
Esther podigne obrve. - Voli kad svi obraćaju pažnju na nju, je li?
- Nije to, samo...
- Sigurno je to. Mislim, ljudi obično ne ustaju da plešu u parku, zar ne? - osvrne
se uokolo pobjednički tražeći potvrdu, ali joj svi izbjegavaju pogled.
Osjetim sažaljenje prema njoj.
- Millie ima Downov sindrom - objasni joj Jack, prekinuvši neugodnu tišinu za
stolom. - To znači da je često prekrasno spontana.
Estherino lice preplavi zbunjenost i nelagoda, a ja se razljutim što joj je netko
rekao sve o meni, ali Millie nije ni spomenuo.
- Kako bilo, prije nego što sam smislila što ću - uskočim da ju spasim od sramote
- s klupe ustane ovaj savršeni džentlmen, priđe Millie, nakloni joj se i pruži ruke
prema njoj. Millie je, naravno, bila oduševljena, pa su tako počeli plesati valcer, dok
su svi ostali zapljeskali, a zatim su ustali još neki parovi i počeli plesati. Bio je to
zaista jedinstven trenutak. I naravno, ja sam se odmah zaljubila u Jacka zato što ga je
omogućio.
- Ono čega Grace u tom trenutku nije bila svjesna jest da sam ja primijetio nju i
Millie u parku tjedan dana ranije i odmah se zaljubio. Toliko je bila pažljiva prema
Millie, toliko nesebična. Dotada nisam imao prilike vidjeti takvu posvećenost, pa sam
čvrsto odlučio da je upoznam.
- A ono čega Jack u tom trenutku nije bio svjestan - nadovežem se - jest da sam i
ja njega zamijetila taj tjedan, ali mi nije palo na pamet da bi ga netko poput mene
uopće zainteresirao.
Zabavlja me kad svi kimaju glavom kao navijeni. Makar se može reći da sam
privlačna, ljudi me zbog Jackove filmske ljepote smatraju sretnicom koju je uzeo za
ženu. Ali to nije ono što sam htjela reći.
- Grace nema druge braće ni sestara, pa je mislila da će me odbiti činjenica da
će ona jednog dana biti jedina Millieina skrbnica - objasni Jack.
- Kao što je odbila druge muškarce - naglasim.
Jack zatrese glavom. - Naprotiv, činjenica da će Grace učiniti sve za Millie
natjerala me je da shvatim kako je ona žena za koju ću se brinuti do kraja života. U
mome poslu lako je razočarati se u ljudsku vrstu.
- Sudeći po pisanju u jučerašnjim novinama, red je da ti ponovno čestitam - kaže
Rufus podižući čašu prema Jacku.
- Da, jako dobro - pridruži se čestitkama Adam, koji radi u istoj odvjetničkoj
tvrtki kao i Jack. – Još jedna osuda u džepu.
- Slučaj je bio prilično čist - skromno će Jack. - Makar se pokazalo malo težim
dokazati da moja klijentica nije sama nanijela te ozljede zbog njezine sklonosti
samoranjavanju.
- Ipak, načelno govoreći, nije li uglavnom jednostavno dokazati zlostavljanje? -
upita Rufus, dok Diane objašnjava Esther da, ako već nije shvatila, Jack zastupa
potlačene, točnije, pretučene žene. - Ne bih htio umanjiti vrijednost sjajno obavljenog
posla, ali često su tu tjelesni dokazi ili svjedoci, zar ne?
- Jackov forte je u tome da stekne dovoljno povjerenja kod svojih žrtava kako bi
mu prepričali što se događa - objasni Diana, za koju sumnjam da je pomalo
zaljubljena u Jacka. - Mnoge žene se nemaju kome obratiti i boje se da im nitko neće
vjerovati.
- Također si da truda spremiti krivce u zatvor na dugo vremena - doda Adam.
- Prema muškarcima za koje se pokaže da su nasilni prema svojim ženama ne
osjećam ništa osim prezira - odlučno će Jack. - Dobiju upravo ono što i zaslužuju.
- U to ime! - Rufus ponovno podigne čašu.
- Dosad nije izgubio nijedan slučaj, zar ne, Jack? - kaže Diana.
- Nisam, i ne namjeravam.
- Neprekinuti niz pobjeda, to je zaista vrijedno divljenja - zamisli se Rufus, ne
skrivajući divljenje.
Esther pogleda prema meni. - A tvoja sestra, Millie, ona je dosta mlađa od tebe -
primijeti, vraćajući razgovor tamo gdje je prekinut.
- Da, razlika među nama je sedamnaest godina. Millie je došla na svijet kad je
mama već imala četrdeset i šest. U početku nije bila ni svjesna da je trudna, pa se
nemalo iznenadila kad je shvatila da će opet biti majka.
- Živi li Millie s tvojim roditeljima?
- Ne, živi u jednom prekrasnom internatu u sjevernom Londonu, ali u travnju puni
osamnaest, pa će ostati još samo do ljeta, što je šteta jer joj se tamo jako sviđa.
- Pa kamo će onda? Tvojim roditeljima?
- Ne. - Zastanem, jer znam da će ih ono što ću im reći preneraziti. - Oni žive na
Novom Zelandu.
Esther ponovi u nevjerici: - Novom Zelandu?
- Da. Tamo su se povukli u mirovinu, netom nakon našeg vjenčanja.
- A, razumijem - kaže ona, ali znam da ne razumije.
- Millie će se doseliti k nama - objasni Jack i uputi mi smiješak. - Znao sam da
će to biti jedan od Graceinih uvjeta da se uda za mene, i to onaj koji sam prihvatio s
velikim zadovoljstvom.
- Bogami, vrlo velikodušno od tebe - kaže Esther.
- Ma kakvi, oduševljen sam što će Millie živjeti ovdje. To će našem zajedničkom
životu dati novu dimenziju, zar ne, mila?
 Podignem čašu i otpijem gutljaj vina kako ne bih morala odgovoriti.
- Očito se dobro slažeš s njom - primijeti Esther.
- Pa, nadam se da sam joj drag koliko je ona meni draga, makar joj je trebalo
malo vremena da me zavoli otkad smo se Grace i ja vjenčali.
- Zašto?
- Mislim da ju je činjenica da smo se vjenčali zatekla nespremnu - objasnim. -
Jacka je obožavala od samog početka, ali kad smo se vratili s medenog mjeseca i kad
je shvatila da će on cijelo vrijeme provoditi sa mnom postala je ljubomorna. Sad više
nije. Jack joj je opet postao najdraža osoba.
- Mogu zahvaliti Georgeu Clooneyju, koji me je zamijenio kao predmet Millie
ina prezira - nasmije se Jack.
- George Clooney? - ponovi Esther.
- Aha - kimnem, zadovoljna što je Jack to spomenuo. - Svojedobno mi se strašno
sviđao...
- Nije li svima? - promrmlja Diane.
- ...a Millie je bila toliko ljubomorna da je išarala cijeli kalendar s njegovim
slikama, koji su mi prijateljice poklonile za Božić. Napisala je „Ne volim Georgea
Clooneyja”, samo što je to napisala fonetski D-J-O-R-D-J K-U-N-I. Ima malo
poteškoća s pisanjem slova „L” - objasnim. - Bila je preslatka.
Svi se nasmiju.
- A sada ne prestaje svima govoriti da mene voli, ali njega ne. To se pretvorilo u
pravu mantru: „Tebe volim Jack, ali Đorđa Kunija ne” - nasmiješi se Jack. - Moram
priznati da mi prilično laska biti u istoj rečenici s njim - doda skromno.
Esther ga odmjeri pogledom. - Znaš, ti doista malo sličiš na njega.
- Osim što je Jack daleko zgodniji - naceri se Adam.
- Nećete vjerovati koliko nam je svima laknulo kad je oženio Grace. To je
napokon dotuklo svakodnevna sanjarenja žena iz ureda o njemu. A i nekih muškaraca -
doda smijući se.
Jack dobroćudno uzdahne. - Adame, to bi bilo dovoljno.
- Ti ne radiš, je li? - okrene se Esther prema meni. U glasu joj osjetim prikriveni
prezir koji zaposlene žene osjećaju prema nezaposlenima, pa osjetim poriv da se
obranim.
- Radila sam, ali sam ostavila posao netom prije nego što smo se Jack i ja
vjenčali.
- Stvarno? - namršti se Esther. - Zašto?
- Nije to bila njezina želja - umiješa se Jack - ali je radila na zahtjevnom
položaju, a ja nisam htio da kad iscrpljen dođem doma nađem i nju jednako iscrpljenu.
Bilo je možda sebično od mene što sam tražio od nje da ostavi posao, ali nisam se
htio vraćati praznoj kući s teretom radne svakodnevice kao svih tih godina ranije.
- A koji si posao radila? - upita me Esther, ne skidajući svoje blijedoplave oči s
mene.
- Radila sam u nabavi za Harrods.
Bljesak u njezinim očima oda zadivljenost. To što me ne pita za pojedinosti daje
mi do znanja da mi ne želi priznati, ne još.
- Proputovala je cijeli svijet u poslovnoj klasi - nadoveže se Diane bez daha.
- Ne baš cijeli svijet - ispravim ju. - Samo Južnu Ameriku. Dogovarala sam
poslove s dobavljačima voća, mahom iz Čilea i Argentine - dodam, uglavnom radi
Esther.
Rufus me pogleda s divljenjem. - Mora da ti je bilo jako zanimljivo.
- Je - kimnem - uživala sam u svakom trenutku.
- Onda ti taj posao sigurno nedostaje. - Esther se ne predaje.
- Zapravo, ne - slažem joj. - Kod kuće imam dovoljno posla.
- A uskoro ćeš se morati brinuti i za Millie.
- Millie je vrlo samostalna, a usto će većinu vremena provesti radeći u Meadow
Gateu.
- Vrtnom centru?
- Da. Obožava biljke i cvijeće, i stvarno je srećković što su joj ponudili savršen
posao za nju.
- Pa onda, što ćeš ti raditi cijele dane?
- Uglavnom isto što i sada; kuhati, čistiti, baviti se vrtom, kad vrijeme dopusti.
- Morat ćete sljedeći put u nedjelju svratiti na ručak da vidite vrt - kaže Jack. -
Grace ima smisla za vrtlarstvo.
- Mili Bože - prokomentira Esther onako ovlaš - toliko talenata. Ja sam presretna
što su mi ponudili posao u St Polycarpu. Doma sam se počela strašno dosađivati.
- Kad počinješ?
- Sljedeći mjesec. Bit ću na zamjeni učiteljice na porodiljnom.
Okrenem se prema Rufusu. - Jack kaže da imate ogroman vrt - zapodjenem
razgovor, nudeći repete bifteka u tijestu, koji sam zajedno s povrćem držala na
grijućoj ploči da se ne ohladi. Razgovor o uređenju vrta nastavi se bez mene. Dok se
svi smiju i razgovaraju, primijetim kako čeznutljivo promatram ostale žene i pitam se
kako je biti Diane ili Esther, koje ne moraju razmišljati što će biti s Millie. Odmah
osjetim grižnju savjesti jer Millie volim više od svega i ne bih ju mijenjala ni za što.
Već i sama pomisao na nju da mi snage i odlučno ustanem.
- Jeste li svi spremni za desert? - pitam.
Jack i ja pospremimo stol, i on krene za mnom u kuhinju. Uredno složim tanjure u
sudoper da ih kasnije isperem, a on pospremi nož za rezanje pečenja. Desert koji sam
pripremila pravo je umjetničko djelo: savršeno gnijezdo od bezea visoko gotovo
devet centimetara bez ijedne napukline, ispunjeno tučenim devonskim vrhnjem.
Izvadim prethodno pripremljeno voće i pažljivo posložim kriške manga, ananasa,
papaje i kivija na vrhnje, pa dodam jagode, kupine i borovnice.
U ruku uzmem nar i taj me osjećaj odnese u neko drugo, prošlo vrijeme i mjesto
kad sam tople zrake sunca na licu i uzbuđeni žamor uzimala zdravo za gotovo.
Zažmirim, sjetivši se života koji sam nekoć živjela.
Svjesna da me Jack čeka s ispruženom rukom, dodam mu voćku. On ju prepolovi
nožem i žlicom izvadi sjemenke te ih pospe po ostalom posloženom voću. Desert je
sada spreman, pa ga odnesem u dnevnu sobu, dočekana usklicima odobravanja, koja
potvrde da je Jackov izbor bio bolji od kolača s kestenom i čokoladom, koji sam ja
namjeravala pripremiti.
- Možeš li vjerovati da Grace nikad nije išla na satove kuhanja? - kaže Diane
Esther uzimajući svoju žličicu. - Ovo savršenstvo u meni izaziva strahopoštovanje, ne
misliš li? Makar zbog ovakvih stvari nikad neću stati u onaj bikini koji sam si kupila -
zastenje, zadovoljno se tapšući po trbuhu u svojoj modroj lanenoj haljini.
- Uopće to ne bih smjela jesti, budući da smo si već rezervirali ljetovanje, ali
toliko je slasno da ne mogu odoljeti!
 - Kamo idete? – pita ju Rufus.
- Na Tajland - odgovori mu Adam. - Namjeravali smo ići u Vijetnam, ali smo
onda vidjeli slike Jacka i Grace s posljednjeg godišnjeg na Tajlandu, pa smo odlučili
odgoditi Vijetnam za nagodinu. - Pogleda prema Diane i naceri se. - Čim je Diane
ugledala hotel u kojem su odsjeli, više nije bilo dvojbe.
- Znači idete u taj isti hotel?
- Ne, nismo mogli dobiti rezervaciju. Nažalost, ne možemo si priuštiti da idemo
na godišnji izvan sezone.
- Iskoristi sve što možeš dokle god možeš - doda Esther, okrenuvši se prema
meni.
- I namjeravam.
- Hoćete li i vi ponovno na Tajland ove godine? - pita Adam.
- Samo ako uspijemo otići prije lipnja, što je malo vjerojatno, budući da me čeka
slučaj Tomasin - odgovori Jack i uputi mi preko stola značajan pogled. - A potom će
nam se pridružiti Millie.
Zadržim dah, nadajući se da nitko neće predložiti da pričekamo pa povedemo
Millie sa sobom.
- Tomasin? - ponovi Rufus, podigavši obrve. - Čuo sam nešto o tome. Je li
njegova žena tvoja klijentica?
- Tako je.
- Dena Anderson - nastavi Rufus razmišljati naglas. - Mora da je zanimljiv
slučaj.
- I jest - složi se Jack, pa se obrati meni: - Mila, ako su svi završili, zašto ne bi
pokazala Esther slike s našeg zadnjeg godišnjeg na Tajlandu?
Grlo mi se stisne. - Sigurna sam da ne želi gledati naše fotke s godišnjeg -
odgovorim, trudeći se da zvučim bezbrižno. Ali čak i ova blaga naznaka neslaganja je
dovoljna za Esther.
- Baš bih ih voljela vidjeti! - usklikne ona.
Jack odgurne stolac i ustane. Uzme foto-album iz ladice i doda ga Esther. - Onda
će Grace, dok ti pregledavaš fotografije, napraviti kavu. Prijeđimo svi u salon, tamo
će nam biti udobnije.
 Dok smo se vratili iz kuhinje s poslužavnikom kave Diane je već kliktala
gledajući fotografije, ali je Esther uglavnom šutjela.
Priznajem, fotografije su mahom fantastične, a one na kojima se pojavljujem mi
doista laskaju: izuzetan ten, vitka kao da mi je dvadeset, u jednom od mnogih svojih
bikinija. Na većini slika stojim ispred luksuznog hotela ili ležim na privatnoj plaži ili
sjedim u baru ili restoranu sa šarenim koktelom i tanjurom punim egzotične hrane. Na
svakoj se smijem u kameru, sva sam slika i prilika opuštene i razmažene žene, strašno
zaljubljene u svoga muža. Kad su fotografije u pitanju, Jack je pravi perfekcionist, pa
me slika u istoj pozi sve dok ne bude zadovoljan rezultatom, tako da sam naučila
pozirati da me pogodi isprve. Ima nešto fotografija i nas zajedno, koje su napravili
susretljivi stranci. Diane nas zadirkuje da na većini tih fotografija Jack i ja gledamo
jedno drugo s obožavanjem umjesto prema kameri.
Jack natoči kavu.
- Je li netko za čokoladu? - pitam, protegnuvši se nonšalantno, koliko je to
izvedivo, prema bombonijeri koju je donijela Esther.
- Mislim da nam je svima već dovoljno hrane - izjavi Jack pogledom tražeći
potvrdu od ostalih.
- Apsolutno - složi se Rufus.
- Ja više ne mogu ni zinuti - zastenje Adam.
- Onda ćemo to ostaviti za drugi put. - Jack ispruži ruku da mu dodam
bombonijeru, i ja se već pomirim s time da nikad neću okusiti nijednu čokoladu, kad
se oglasi Diane u znak potpore.
- Da se nisi usudio; sigurna sam da imam mjesta za čokoladicu ili dvije.
- Pretpostavljam da nema smisla podsjećati te na novi bikini - uzdahne Adam,
odmahujući glavom u hinjenom očaju.
- Apsolutno nikakvog - složi se Diane, izabravši čokoladicu iz bombonijere koju
joj je dodao Jack i prosljeđujući ju meni.
Izaberem jednu, ubacim u usta i ponudim Esther. Ona odbije, pa ubacim još jednu
i vratim bombonijeru nazad Diane.
- Kako ti to uspijeva? - pita me Diane, gledajući me s čuđenjem.
- Molim?
- Toliko možeš pojesti, a ništa ti se ne prima.
 - Sreća - kažem, nagnuvši se da uzmem još jednu čokoladicu - i kontrola.
Sat je već oglasio pola dvanaest kad Esther predloži da je vrijeme za pokret. U
hodniku Jack pruža gostima kapute i dok ih pridržava Diane i Esther da ih obuku, ja se
dogovorim s njima da se nađemo na ručku u gradu sljedeći petak u pola jedan u
restoranu „Chez Louis”. Diane me pozdravi zagrljajem, a Esther mi pruži ruku. Kažem
joj da se veselim ponovnom susretu na ručku. S muškim dijelom se poljubim i dok
odlaze svi se zahvale na savršenoj večeri. Savršeno je riječ koja odjekuje hodnikom
dok Jack zatvara ulazna vrata i sada znam da sam uspjela. Ipak, moram još provjeriti
misli li i Jack isto.
- Sutra trebamo krenuti u jedanaest - kažem, okrenuvši se prema njemu. - Kako
bismo stigli na vrijeme odvesti Millie na ručak.
 PROŠLOST

Ž ivot mi je postao savršen prije osamnaest mjeseci - onoga dana kad je Jack plesao
s Millie u parku. Dio onoga što sam rekla Esther je istina; ugledala sam Jacka u parku
nedjelju prije toga i doista nisam mislila da bi ga netko poput mene zanimao. Prije
svega, on je bio nevjerojatno zgodan, a ja tada nisam izgledala tako dobro kao sad. A
tu je još bila i Millie.
Dečkima s kojima sam bila u vezi ponekad bih odmah rekla za nju, a ponekad bih
- ako su mi se jako svidjeli - spomenula da imam mlađu sestru koja je u internatu, ali
bih pričekala nekoliko tjedana prije nego što kažem da ima Downov sindrom. Kad bi
to čuli, neki nisu znali što bi mi rekli. Veza bi pukla i prije nego što bi rekli išta
smisleno. Drugi bi pokazali zanimanje, pa čak i podršku, sve dok ju ne bi sreli.
Jednostavno nisu doživljavali njezinu spontanost kao nešto prekrasno, za razliku od
Jacka. Dva moja najdraža dečka su ostali u vezi sa mnom još dugo nakon što su sreli
Millie, ali je čak i njima bilo previše prihvatiti da Millie zauzima ogroman dio moga
života.
Razlog za razlaz je uvijek bio isti. Ja sam Millie otpočetka obećala da će živjeti
sa mnom kad dođe vrijeme da ode iz svojeg prekrasnog, ali preskupog internata i
nisam ju namjeravala ostaviti na cjedilu. To je značilo da sam pola godine ranije
morala ostati bez Alexa, čovjeka za kojeg sam mislila da ću s njime provesti ostatak
života, čovjeka s kojim sam sretno živjela dvije godine. Ali kad je Millie napunila
šesnaest, njezin skori dolazak počeo je visjeti nad njegovom glavom kao mač, i tako
sam se u dobi od trideset i dvije godine ponovno našla sama i suočena s iskrenom
sumnjom da ću ikad više naći muškarca koji bi nas obje prihvatio.
Te nedjelje u parku nisam bila jedina kojoj je Jack zapeo za oko, ali sam svakako
bila najnezamjetljivija. Neke su mu žene - uglavnom one mlađe - otvoreno upućivale
osmijehe ne bi li mu privukle pažnju, dok su se šiparice smijuljile prekrivši lice
rukama i uzbuđeno jedna drugoj šaptale da se sigurno radi o filmskoj zvijezdi. Starije
su ga žene pogledavale s odobravanjem, a onda bi uglavnom svrnule pogled na
muškarce pored njega kao da ne postoje. Čak su i muškarci zagledali Jacka dok je
šetao parkom, jer njegova opuštena gracioznost jednostavno nije mogla ostati
nezamijećena. Jedina osoba koja ga uopće nije primijetila bila je Millie. Zaokupljena
kartanjem sa mnom, jedina joj je misao u glavi bila - pobijediti.
Poput mnogih te nedjelje u kasnom kolovozu, sjedile smo na travi nedaleko od
pozornice. Krajičkom oka sam primijetila kako se Jack uputio prema obližnjoj klupi, a
kad je iz džepa izvadio knjigu usredotočila sam se na Millie jer nisam htjela da me
uhvati kako ga pogledavam. Dok je ona dijelila karte za još jednu partiju, odlučila
sam da se radi o strancu, vjerojatno nekom Talijanu, koji provodi vikend u Londonu sa
ženom i djecom koji su otišli vidjeti neki spomenik, pa će im se on kasnije pridružiti.
Koliko se meni činilo, tog popodneva me nije ni pogledao, niti ga je smetalo
kako Millie svaki čas vikne „štih!”. Nismo se dugo zadržale, jer sam ju morala vratiti
u internat do šest, da se stigne pripremiti za večeru u sedam. I mada sam vjerovala da
ga više nikad neću vidjeti, u mislima bih se stalno vraćala čovjeku kojega sam
ugledala u parku i zamišljala da nije oženjen, da sam mu zapela za oko, da se zaljubio
u mene i da se namjerava vratiti u park sljedeće nedjelje u nadi da će me ponovno
sresti. Još od svojih tinejdžerskih godina nisam na taj način sanjarila o muškarcu.
Shvatila sam da počinjem očajavati zato što se nikad neću udati i imati obitelj. Makar
sam bila jako privržena Millie, uvijek sam zamišljala da ću do trenutka kad ona počne
živjeti sa mnom već imati vlastitu djecu i da će ona biti dio moje obitelji, a ne moja
jedina obitelj. Bez obzira koliko ju volim, pomisao da ćemo ostarjeti same jedna s
drugom ispunila me je užasom.
Sljedećega tjedna, onda kada je u parku svirao bend, nisam vidjela Jacka sve dok
nije došetao do Millie, koja je sama plesala pred pozornicom obgrlivši partnera kojeg
je samo ona mogla vidjeti. U takvim trenucima me preplave osjećaji s kojima mi se
teško nositi. Istodobno sam bila strašno ponosna na nju, budući da je uspjela savladati
korake, ali sam imala i strašnu potrebu da ju zaštitim. Kad sam iza leđa čula smijeh,
morala sam se uvjeriti da se radi o dobronamjernom smijehu, a čak i da nije tako,
neće pokvariti Millie ino uživanje u onom što čini. Ipak, nagon da ustanem i vratim ju
nazad na sjedalo bio je toliko snažan da sam se prezirala zbog njega. Tada sam prvi
put poželjela da je Millie obična kao i svi drugi. Kroz glavu su mi proletjele slike
kako bi mogli izgledati naši životi - moj život - i upravo u tom trenutku dok sam
žmirkajući pokušavala odagnati suze nemoćnoga bijesa, ugledala sam Jacka kako
prilazi Millie.
Isprva ga nisam prepoznala pa sam, pomislivši da će zamoliti Millie da sjedne,
ustala, spremna da ga u tome spriječim. Tek kad joj se naklonio i pružio ruku prema
njoj shvatila sam da je to muškarac o kojem sam sanjarila cijeli tjedan. Dva plesa
kasnije, kad je dopratio Millie do svojega sjedala, već sam se zaljubila preko ušiju.
- Slobodno? - upitao je, pokazujući na sjedalo pored mojega.
- Svakako - zahvalno sam mu se nasmiješila. - Hvala Vam što ste plesali s Millie,
vrlo lijepo od Vas.
- Bilo mi je zadovoljstvo - odgovorio je ozbiljno. - Millie jako dobro pleše.
 - Dragi čovjek! - oglasila se Millie, promatrajući ga ozareno.
- Jack.
- Dragi Jack.
- Trebao bih se bolje predstaviti. - Ispružio je ruku: - Jack Angel.
- Grace Harrington - odgovorila sam, rukujući se. - Millie je moja sestra. Jeste li
ovdje na odmoru?
- Ne. Živim ovdje. - Čekala sam da doda „sa ženom i djecom”, ali nije, pa sam
kriomice bacila pogled na njegovu lijevu ruku i kad sam vidjela da ne nosi vjenčani
prsten preplavio me takav val olakšanja da sam se morala prizvati pameti i reći si da
to ništa ne znači. - A Vi? Jeste li Vi i Millie došle vidjeti London?
- Zapravo ne. Ja živim u Wimbledonu, ali vikendom često dolazim ovdje s
Millie.
- Živite zajedno?
- Ne. Ona je preko tjedna u internatu. Trudim se da se što više viđamo vikendom,
ali puno putujem poslom, pa to nije uvijek moguće. Srećom, ona ima prekrasnu
njegovateljicu koja uvijek uskoči kad ja ne mogu biti s njom. Naravno, uskoče i naši
roditelji.
- Vaš posao zvuči zanimljivo. O čemu se radi, ako nije nepristojno pitati?
- Kupujem voće. - Pogledao me upitno. - Za Harrods.
- A putovanja?
- Voće nabavljam iz Argentine i Čilea.
- To mora da je zanimljivo.
- I jest - složila sam se. - A vi?
- Ja sam odvjetnik.
Millie je naš razgovor dosadio, pa me je povukla za rukav. - Piti, Grace. I
sladoled. Vrućo mi je.
Nasmiješila sam se Jacku u znak isprike. - Bojim se da moramo poći. Još jednom
hvala što ste plesali s Millie.
- Dopustite mi da vas pozovem na čaj. - Nagnuo se tako da ga Millie, koja je
sjedila s druge strane, može vidjeti. - Što ti misliš, Millie ? Jesi li za čaj?
 - Sok - odgovorila je Millie, gledajući ga ozareno. - Sok, ne čaj. Ne volim čaj.
- Onda sok - rekao je i ustao. - Idemo?
- Ma ne - pobunila sam se - previše ste ljubazni.
- Dopustite mi. Bilo bi mi drago. - Zatim se obratio Millie: - Voliš li kolače,
Millie ?
Millie je oduševljeno kimnula. - Aha. Volim kolače.
- Onda je sve jasno.
Prošetali smo parkom do restorana, Millie ruku pod ruku sa mnom i Jack sa
strane. Kad smo se rastajali sat vremena kasnije, pristala sam se naći s njim na večeri
u četvrtak i on je nedugo zatim postao stalan dio mog života. Nije se bilo teško
zaljubiti u njega. Bio je nekako staromodan, što mi je bilo pravo osvježenje. Otvarao
mi je vrata, pridržavao kaput i slao cvijeće. Zbog njega sam se osjećala posebnom,
paženom i maženom, a najbolje od svega - obožavao je Millie.
Kad smo u vezi bili oko tri mjeseca, pitao me hoću li ga upoznati sa svojim
roditeljima. To me malo iznenadilo, budući da sam mu već spomenula kako nisam u
bliskim odnosima s njima. Lagala sam Esther. Moji roditelji nisu htjeli još jedno
dijete, a pogotovo ne Millie. Kao djevojčica toliko sam gnjavila svoje roditelje da mi
naprave brata ili sestru da su me jednoga dana posjeli i rekli mi, grubo i bez
okolišanja, da oni uopće nisu htjeli imati djece. Zato kad je moja majka, kojih deset
godina kasnije, shvatila da je trudna, bila je prestravljena. Slučajno sam ju čula kako s
ocem razgovara o rizicima kasnoga pobačaja i tek sam tada shvatila da očekuje bebu i
strašno me je razbjesnilo da uopće razmišljaju o tome da se riješe brace ili sekice,
koje sam oduvijek htjela imati.
Stalno smo se prepirali. Oni bi mi objašnjavali da je trudnoća u dobi od
četrdeset i šest, koliko je tad imala moja majka, jako rizičan poduhvat, a ja sam
govorila da je u petom mjesecu trudnoće pobačaj zabranjen. A osim toga je i smrtni
grijeh, jer su oboje bili katolici. S Bogom i osjećajem krivnje na mojoj strani nisam
mogla izgubiti, tako da je moja majka nevoljko nastavila trudnoću.
Kad se rodila Millie i kad joj je dijagnosticiran Downov sindrom uza sve druge
poteškoće, nikako nisam mogla shvatiti zašto je roditelji odbacuju. Ja sam se u nju
zaljubila na prvi pogled i nije mi bila ništa drugačija od ostalih beba, pa kad je moja
majka pala u tešku depresiju, svakodnevnu brigu za Millie sam preuzela ja. Nahranila
bih ju i presvukla prije odlaska u školu i ponovno za vrijeme školskog odmora za
ručak. Kada je napunila tri mjeseca, roditelji su mi rekli da je daju na usvajanje i da
se sele na Novi Zeland, gdje su živjeli baka i djed po majčinoj strani. Oduvijek su
govorili o tom odlasku. Ja sam toliko vrištala i vikala im da je ne mogu dati na
usvajanje, da ću ja ostati kod kuće i brinuti se za nju umjesto da odem na fakultet, ali
me nisu htjeli poslušati. Kad je postupak usvajanja krenuo, ja sam se predozirala. Bila
je to čista glupost, nezreli pokušaj da shvate koliko sam ozbiljno mislila sve što sam
rekla, ali je iz nekog razloga upalio. Tada sam već imala osamnaest godina, pa sam uz
pomoć nekoliko socijalnih radnika dogovorila da ću ja biti glavna Milllieina skrbnica
te da ću ju ja odgojiti, a roditelji će osigurati novčanu pomoć.
Radila sam sitne korake. Kad se u obližnjem vrtiću našlo mjesto za Millie,
počela sam raditi na skraćeno vrijeme. Moj prvi posao bio je u lancu supermarketa,
na odjelu za nabavu voća. Kad je Millie napunila jedanaest, dobila je mjesto u jednoj
školi koja mi se činila jednako lošim rješenjem kao da sam ju spremila u umobolnicu,
pa sam, sva zgrožena, rekla roditeljima da ću naći nešto prihvatljivije. Provodila sam
sate i sate s njom učeći ju da bude samostalna, što sumnjam da bi igdje drugdje
naučila. Osim toga sam smatrala da joj se u društvo teško uklopiti, ne zbog njezine
inteligencije već zbog toga što ima problema s jezikom.
Naći normalnu školu koja bi uzela Millie bila je jedna duga i iscrpljujuća bitka, i
jedini razlog zašto sam ju napokon dobila jest jer je ravnateljica jedne škole bila
napredna žena otvorena uma koja je i sama imala mlađeg brata s Downom. Privatni
internat za djevojčice kojim je ravnala bio je savršen za Millie, ali i skup, a budući da
ga moji roditelji nisu mogli platiti, rekla sam joj da ću troškove pokrivati ja. Poslala
sam svoj životopis u nekoliko tvrtki s popratnim pismom u kojem sam bez uvijanja
objasnila zašto mi treba dobar, dobro plaćen posao, i tako sam završila u Harrodsu.
Kad je putovanje postalo dio posla - a tu sam priliku odmah zgrabila jer je
putovanje značilo slobodu - moji roditelji nisu imali snage uzeti ju ni preko vikenda
kad me nema. Posjećivali su je međutim u internatu, dok se za nju ostatak vremena
brinula Janice, njezina njegovateljica. Kad se na obzoru pojavio novi problem - kud s
Milllie nakon internata - obećala sam roditeljima da ću je ja preuzeti, tako da se
napokon mogu odseliti na Novi Zeland. Od toga trenutka su brojali dane. Nisam ih
krivila zbog toga; na neki svoj čudan način voljeli su i mene i Millie, baš kao i mi
njih. Jedino što oni nikad nisu bili za roditelje.
Budući da je Jack bio neumoljiv u inzistiranju da ih upozna, nazvala sam majku i
pitala je možemo li svratiti sljedeće nedjelje. Bližio se kraj studenoga, pa smo poveli
i Millie. Mada nas nisu dočekali širom rastvorenih ruku, vidjelo se da je Jack sa
svojim finim manirama ostavio snažan dojam na majku, a ocu se svidjelo što Jacka
zanima njegova zbirka prvih izdanja. Oprostili smo se ubrzo nakon ručka, ali dok smo
ostavili Millie u internatu, već je bilo kasno popodne. Kanila sam se vratiti kući jer
sam imala gužvu na poslu oko priprema za put u Argentinu krajem tjedna, ali je Jack
tada predložio da se prošećemo parkom Regent's. Odmah sam pristala, makar je već
pao mrak. Ovaj se put nisam veselila putovanju. Otkad sam srela Jacka, ta silna
putovanja koja je zahtijevao moj posao više mi nisu bila tako čarobna, jer sam imala
dojam da smo jako malo zajedno. A kad smo bili zajedno, to je obično bilo u društvu
prijatelja ili bi nam se prikrpala Millie.
Nakon što smo neko vrijeme hodali šuteći, pitala sam ga: - Kako ti se čine moji
roditelji?
- Savršeni su - rekao je, smiješeći se.
Namrštila sam se zbog njegova izbora riječi. - Kako to misliš?
- Tako da su sve čemu sam se nadao da će biti.
Pogledala sam ga, tražeći prikrivenu ironiju, jer je bilo očito da se naši roditelji
nisu trudili oko nas. Onda sam se međutim sjetila kako mi je pričao o svojim
roditeljima, koji su umrli nekoliko godina ranije i kako su bih užasno udaljeni, pa sam
pomislila da mu se čak i ona mlaka dobrodošlica mojih roditelja mogla svidjeti.
Nastavili smo hodati. Kad smo stigli do glazbene pozornice gdje je plesao s
Millie, zaustavio me je.
- Grace, hoćeš li mi učiniti tu čast i udati se za mene? - upitao me je.
Kako mi nije bilo ni na kraj pameti da će me zaprositi, prva mi je pomisao bila
da se zafrkava. Naravno, potajno sam se nadala da će naš odnos jednoga dana dovesti
do braka, ali tek za godinu ili dvije. Možda zbog moje zadrške, privukao me i obgrlio.
- Od prvog trena kad sam te ugledao kako sjediš na travi s Millie znao sam da si
ti žena koju sam čekao cijeloga života. Više ne želim čekati ni trena da te oženim.
Razlog zašto sam htio upoznati tvoje roditelje jest taj da zamolim tvoga oca za
blagoslov. Mogu ti reći da mi ga je dao drage volje.
Bila mi je zabavna ta pomisao da je moj otac tako spremno pristao dati moju
ruku nekome koga je tek sreo i o kome nije znao apsolutno ništa. Međutim, dok sam
tako stajala u Jackovu naručju, ushit zbog njegove prošnje kvarila mi je neka sitna i
uporna tjeskoba, i baš kad sam odlučila da je to zbog Millie, Jack je ponovno
progovorio: - Grace, prije nego što mi odgovoriš, želim ti još nešto reći. - Zvučao je
tako ozbiljno da sam pomislila kako će mi priznati da je već bio oženjen ili da ima
dijete ili neku strašnu bolest. - Želim da znaš da gdjegod budemo živjeli, uvijek ćemo
imati mjesta za Millie.
 - Nemaš pojma koliko mi to znači iz tvojih usta - rekla sam mu kroz suze. - Hvala
ti.
- Dakle, hoćeš li se udati za mene? - ponovio je pitanje.
- Da. Naravno da hoću.
Izvukao je prsten iz džepa, i uzevši moju ruku u svoju, stavio mi ga na prst. -
Kada? - šapnuo je.
- Kad god želiš. - Spustila sam pogled na prsten s jednim dijamantnom. - Jack,
prekrasan je!
- Drago mi je da ti se sviđa. Pa što kažeš za ožujak?
Prasnula sam u smijeh. - Ožujak! Pa kako misliš da ćemo organizirati vjenčanje u
tako kratkom vremenu?
- Ne bi trebalo biti teško. Već sam razmišljao o svadbi u Cranleigh Parku u
Hecclescombeu. To je privatno imanje moga prijatelja. Istina, daje ga za proslave
samo članovima obitelji, ali znam da to neće biti problem.
- Zvuči čarobno - odgovorila sam sretno.
- Dakako, osim ako ne želiš pozvati previše ljudi.
- Ma ne, samo roditelje i neke prijatelje.
- Onda je stvar dogovorena.
Dok me je kasnije vozio kući, pitao me možemo li se sutra navečer naći na piću
da razgovaramo o nekim stvarima prije nego što otputujem u Argentinu u srijedu.
- Svrati sad do mene, ako želiš - ponudila sam mu.
- Bojim se da ne stignem. Stvarno se moram vratiti. Sutra rano ustajem. - Žacnuo
me osjećaj razočaranja. Primijetivši to, dodao je: - Ništa ne bih volio više nego da
mogu svratiti i provesti noć s tobom, ali moram još večeras pregledati neke spise.
- Ne mogu vjerovati da sam se pristala udati za nekoga s kime još nisam ni
spavala - promrmljala sam.
- No, što misliš da odemo nekamo na par dana, onaj vikend kad se vratiš iz
Argentine? Odvest ćemo Millie na ručak, pa kad ju vratimo u internat idemo posjetiti
Cranleigh Park i prespavati u nekom obližnjem hotelu. Čini li ti se to u redu?
- Da - kimnula sam zahvalno. - Gdje ćemo se sastati sutra navečer?
- Može li u baru hotela Connaught?
 - Ako dolazim ravno s posla, mogu biti tamo oko sedam.
- Savršeno.
Većinu sljedećega dana provela sam pitajući se o čemu to Jack želi razgovarati
sa mnom prije mog odlaska u Argentinu. Uopće mi nije palo na pamet da bi me mogao
zamoliti da ostavim posao ili da bi se želio odseliti iz Londona. Pretpostavila sam da
ćemo nakon vjenčanja nastaviti uglavnom po starom, osim što ćemo živjeti zajedno u
njegovom stanu, budući da je bliže centru grada. Njegov me je prijedlog međutim
potpuno ošamutio. Primijetivši moje zaprepaštenje, pokušao ga je objasniti time što
sam ja sama jučer rekla da smo u posljednja tri mjeseca otkako se poznajemo jedva
bili skupa.
- Kakvog ima smisla vjenčati se, ako se nećemo nikad viđati? - upitao je. - Ne
možemo nastaviti po starom. Točnije, ja to ne želim. Nečega ćemo se morati odreći, a
budući da se nadam da ćemo imati djece, bolje prije nego kasnije... - Tu je zašutio. -
Ti želiš djecu, zar ne?
- Da, Jack, naravno da želim - nasmiješila sam se.
- Sad mi je lakše. - Primio me je za ruku. - Čim sam te ugledao s Millie znao sam
da ćeš biti sjajna majka. Nadam se da neću morati predugo čekati da postanem otac. -
Zanijemila sam, preplavljena iznenadnom željom da nosim njegovo dijete. - Makar,
možda ti želiš pričekati koju godinu - nastavio je nesigurno.
- Nije to - odgovorila sam, povrativši se od iznenađenja. - Stvar je u tome da ne
vidim načina kako da ostavim posao, barem ne dok je Millie u internatu. Znaš, ja joj
plaćam račune, tako da neću moći ostaviti posao još godinu i pol.
- Uopće nije u pitanju da nastaviš raditi još osamnaest mjeseci - rekao je
odlučno. - Millie se može doseliti k nama čim se vratimo s medenog mjeseca.
Pogledala sam ga s osjećajem krivice. - Koliko god volim Millie, zaista bih
voljela da barem u početku ostavimo malo vremena za sebe. A njoj je tako lijepo u
internatu da bi bilo šteta izvući je iz škole godinu dana prerano. - Zamislila sam se na
trenutak. - Možemo li o tome razgovarati sa školom i vidjeti što oni misle?
- Naravno. A možda bismo trebali pitati i Millie što misli ona. Da se mene pita,
bio bih oduševljen da odluči odmah nam se pridružiti, ali ako svi misle da je najbolje
da zasad ostane tamo gdje je, inzistiram da ja preuzmem njezine troškove. Na kraju
krajeva, uskoro će mi postati šogorica. - Stavio je moju ruku u svoj dlan.
- Obećaj da ćeš mi to dopustiti.
 Pogledala sam ga bespomoćno. - Ne znam što bih ti sad rekla.
- Onda ne reci ništa. Sve što trebaš je obećati da ćeš razmisliti o tome da daš
otkaz. Ne želim uopće te ne viđati nakon što se vjenčamo. A sad mi reci kakve ti se
kuće sviđaju. Volio bih znati, jer ako mi dopustiš, želio bih ti kupiti kuću iz snova kao
vjenčani dar.
- Nikad o tome nisam razmišljala - priznala sam.
- E pa, razmisli sada, jer je to važno. Želiš li veliki vrt, bazen, puno soba?
- Veliki vrt svakako. Bazen me toliko ne zanima, a što se tiče soba, njihov će broj
ovisiti o tome koliko ćemo imati djece.
- U tom slučaju, mnogo - nasmiješio se. - Ja bih volio da je to negdje u Surreyju,
dovoljno blizu da svakodnevno putovanje u London bude podnošljivo. Što ti misliš?
- Svejedno mi je, samo da si ti sretan. A što je s tobom? Kakvu ti kuću želiš?
- Volio bih da je blizu nekog lijepog gradića, ali dovoljno daleko da nije bučno.
Kao i ti, volio bih imati veliki vrt, po mogućnosti ograđen visokim zidom tako da se
ne vidi unutra. Usto bih volio imati i radnu sobu i podrum da u njemu mogu držati
stvari. To je to, u stvari.
- Lijepu kuhinju - dodala sam. - Voljela bih lijepu kuhinju spojenu s terasom na
kojoj možemo svakog jutra doručkovati i veliki kamin u salonu na prava drva. I sobu
za Millie u žutom.
- Hajde da isplaniramo kako će izgledati naša kuća iz snova - predložio je,
izvadivši iz aktovke list papira.
- To će mi pomoći kod odabira.
Kad me je dva sata kasnije ispratio do taksija, već je napravio skicu prekrasne
kuće s uređenim vrtom, terasom, tri dnevne sobe, kaminom, kuhinjom, radnom sobom,
pet spavaćih soba - uključujući i onu žutu za Millie - tri kupaonice i mali okrugli
prozor na krovu.
- Izazivam te da nađeš takvu kuću dok se ne vratim iz Argentine - rekla sam mu
smijući se.
- Dat ću sve od sebe - obećao je, a onda me poljubio.
Naredni su tjedni proletjeli poput vihora. Kad sam se vratila iz Argentine
predala sam pismo ostavke i oglasila kuću na prodaju. Na putovanju sam si uzela
vremena da dobro razmislim o svemu i bila sam uvjerena da ću, poslušam li Jacka,
dobro postupiti. Znala sam da se želim udati za njega, a pomisao da ću u proljeće već
živjeti u prekrasnoj kući na selu i možda biti u drugom stanju s prvim djetetom
ispunjavala me ushitom. Trinaest godina sam radila bez prestanka i ponekad se pitala
hoću li sići s te pokretne trake, a budući da sam znala kako će Millie prije ili kasnije
doći živjeti sa mnom i da više neću moći putovati kao dotada ili raditi do u sitne sate,
počela sam zazirati od posla s kojim bih mogla završiti. Sada su odjednom nestale sve
moje brige, i dok sam birala pozivnice za vjenčanje za prijatelje i obitelj, osjećala
sam se najsretnijom osobom na svijetu.
 SADAŠNJOST

P edantan kakav već jest, Jack se popne u sobu u deset i pol da mi objavi kako
odlazimo točno u jedanaest. Ne bojim se da neću biti spremna dotada. Već sam se
istuširala, pa mi je pola sata dovoljno da se odjenem i stavim šminku. Tuširanje me
malčice ohladilo od uzbuđenja koje me pralo još od buđenja u osam, jer nisam mogla
vjerovati sreći da ću uskoro vidjeti Millie. Naučila sam uvijek biti na oprezu, pa se
podsjetim da se još svašta može dogoditi. Moj izraz lica međutim ničime ne odaje
Jacku kroz kakvu oluju osjećaja prolazim. Mirno je i pribrano i, dok me on propušta
da prođem, djelujem kao svaka druga žena koja se sprema van.
Jack me prati do susjedne sobe gdje držim odjeću. Priđem ogromnom ormaru
koji se proteže cijelom duljinom zida, gurnem klizna vrata s ogledalom, otvorim jednu
od ladica i izaberem grudnjak krem boje i odgovarajuće gaćice koje mi je Jack kupio
prošloga tjedna. Iz druge ladice izvadim čarape boje kože, koje su mi draže od tajica.
Jack me promatra sjedeći na stolcu dok ja skidam pidžamu i oblačim donje rublje i
navlačim čarape. Zatim gurnem sljedeća klizna vrata i zastanem na trenutak da
promotrim svu tu odjeću uredno složenu po boji. Već dugo nisam nosila svoju plavu
haljinu, a nju Millie jako voli jer je boje mojih očiju. Izvadim ju iz ormara.
- Odjeni krem haljinu - kaže Jack. Stvar je u tome da on više voli kad nosim
neutralne boje, pa vratim plavu haljinu u ormar i obučem onu krem boje. Cipele mi
stoje u prozirnim kutijama na policama u drugom dijelu ormara. Izaberem jedan bež
par s potpeticama. Budući da se poslije ručka uvijek prošećemo, cipele bez potpetica
bi možda bile praktičnije, ali Jack hoće da sam uvijek elegantna, bez obzira šećemo li
se oko jezera ili smo na večeri s prijateljima. Navučem ih na noge, uzmem
odgovarajuću torbicu s police i pružim ju Jacku. Zatim odem do toaletnog stolića i
sjednem. Ne treba mi mnogo vremena da se našminkam: malo olovke za oči, nešto
rumenila i dašak ruža za usne. Imam još petnaest minuta, pa da ispunim to vrijeme
stavim lak za nokte. Među mnogim bočicama poslaganim po stoliću izaberem onaj
dražesne ružičaste boje, pomislivši kako bi bilo dobro da ga ponesem sa sobom i
namažem i Millieine nokte jer znam koliko to voli. Pričekavši da se lak osuši,
ustanem, uzmem svoju torbicu iz Jackovih ruku i krenem niz stube.
- Koji ćeš kaput nositi? - pita me kad stignemo u hodnik.
- Vuneni, bež, mislim.
Dohvati ga iz ormara i pridrži dok ga stavljam na sebe. Zakopčam se i izvrnem
džepove praćena njegovim budnim pogledom. On otvori ulazna vrata, a nakon što ih
zaključa, ja krenem za njim prema autu.
Premda se ožujak bliži kraju, zrak je još prohladan. Imam nagon da ga snažno
udahnem kroz nos i progutam, ali se sjetim da je preda mnom još cijeli dan i ta me
pomisao razveseli. Ovaj sam izlet izvojevala teškom mukom i zato ga namjeravam
iskoristiti do kraja. Stigavši do auta, Jack pritisne dugme na daljinskom upravljaču i
pokrene ogromna crna željezna vrata dvorišta. Zatim obiđe auto do vrata suvozača i
otvori mi ih. Ja uđem, a neki džoger protrči pored kuće i baci pogled unutra prema
nama. Ne poznajem ga, ali ga Jack pozdravi. Valjda zato jer nema zraka ili jer čuva
snagu za trčanje, čovjek odzdravi mahnuvši rukom. Jack zatvori moja vrata i ni minutu
kasnije nas izveze iz dvorišta. Velika se vrata zatvore za nama, a ja se okrenem da
bacim pogled na prelijepu kuću koju mi je Jack kupio jer želim vidjeti kako izgleda
drugima, izvana.
Na putu prema Londonu razmišljam o sinoćnjoj večeri s prijateljima. Još se
uvijek čudim kako mi je sve glatko prošlo kad je toliko stvari moglo poći po zlu.
- Sufle ti je bio savršen - kaže Jack, dajući mi do znanja da nisam jedina koja
razmišlja o sinoćnjoj večeri. - Mudro od tebe što si predvidjela da ćemo kasnije sjesti
za stol i to uzela u obzir, zaista mudro. Esther te međutim izgleda ne voli previše.
Pitam se zašto?
Svjesna da moram pažljivo birati riječi, kažem: - Izgleda da ne cijeni
savršenstvo.
Taj mu se odgovor svidi. Stane pjevušiti neku pjesmicu, a ja se uhvatim kako
razmišljam o Esther dok gledam kroz prozor. U nekim drugim okolnostima vjerojatno
bi mi se svidjela, ali njezina nedvojbena inteligencija ju čini opasnom za nekog poput
mene. Nije da ne cijeni savršenstvo kako sam u prvi mah pomislila, već je zbog njega
sumnjičava.
Do Millieinog internata nam treba gotovo sat vremena. Vrijeme provodim
razmišljajući o Deni Anderson, Jackovoj klijentici. Ne znam mnogo o njoj, osim da se
nedavno udala za bogatog dobrotvora, kojega cijene zbog angažmana u raznim
dobrotvornim ustanovama, što se nikako ne uklapa u sliku osobe koja tuče ženu. Ja
međutim i predobro znam kako izgled vara, pa ako je Jack nju pristao zastupati, to
znači da ima čvrst slučaj. Izgubiti je riječ koju Jack ne poznaje, i to mi stalno
napominje.
S Millie se nismo vidjeli mjesec dana, pa me nestrpljivo čeka sjedeći sa svojom
njegovateljicom Janice na klupi ispred ulaznih vrata škole sa žutim šeširom na glavi i
omotana žutim šalom. Žuta je njezina omiljena boja. Čim izađem iz auta, ona pojuri
prema meni očiju suznih od olakšanja i ja je zagrlim čvrsto, svjesna da nas Jack
promatra. Janice nam se pridruži, i čujem Jacka kako joj kaže da premda smo znali da
će Millie biti razočarana, nismo se usudili doći u posjet sve dok se nisam potpuno
oporavila od gripe koja me je pokosila. Janice ga uvjerava da smo dobro postupili i
doda da je objasnila Millie zašto nismo mogli doći.
- Istina, to joj je teško palo - prizna. - Obožava vas oboje.
- I mi nju - kaže Jack, nježno se smiješeći Millie.
- Reci zdravo Jacku, Millie – ponukam ju tiho, i ona se odvoji od mene i okrene
prema Jacku.
- Zdravo, Jack - kaže i široko mu se nasmije. - Ja sretna te vidim.
- I ja sam sretan da tebe vidim - kaže on i poljubi ju u obraz. - Razumiješ zašto ti
nismo mogli doći ranije, jel‘ da?
Millie kimne. - Aha. Jadna Grace bolesna. Ali sad bolje.
- Mnogo bolje - složi se Jack. - Imam nešto za tebe, Millie, zato što si bila tako
strpljiva. - Gurne ruku u džep kaputa. - Pogodi o čemu se radi.
- Agathi Christie? - Smeđe joj se oči zakrijese od zadovoljstva, jer ništa joj nije
draže od slušanja krimića.
- Mudrica jedna. - Izvadi audio-knjigu iz džepa. - Mislim da još nemaš Deset
malih crnaca, zar ne?
Ona odmahne glavom.
- Ta ti je među najdražima - kaže Janice, smiješeći se. - Hoćemo li započeti još
večeras, Millie ?
- Aha - Millie kimne. - Hvala, Jack.
- Nema na čemu - odgovori on. - A sada ću svoje dvije najdraže dame izvesti na
ručak. Kamo bi htjela ići?
- U hotel - bez oklijevanja kaže Millie. Znam zašto je izabrala baš hotel, kao što
znam zašto će to Jack odbiti.
- Kako bi bilo da odemo u restoran pored jezera? - nastavi on, kao da Millie
ništa nije rekla. - Ili u onaj u kojem poslužuju one prefine palačinke za desert? -
Millieino se lice objesi. - Koji bi više voljela?
 - Jezero - promuca ona, dok joj se pramenovi tamne kose njišu pred licem.
Putem do restorana Millie je mučaljiva. Htjela je da sjednem straga pored nje,
ali joj je Jack rekao da bi se onda osjećao kao vozač taksija.
Kad smo stigli do restorana, Jack nađe mjesto za parkiranje, pa nas svaku primi
za jednu ruku dok mu prilazimo puteljkom. Osoblje nas pozdravlja kao stare prijatelje
jer ovdje često dovodimo Millie. Pokažu nam okrugli stol u uglu, onaj pored prozora,
koji Jack voli. Raspored sjedenja je uvijek isti: Jack je okrenut prema prozoru, a
Millie i ja svaka s jedne njegove strane. Dok proučavamo jelovnik, protegnem noge
ispod stola da dotaknem njezine. To je naš tajni znak.
Jack za vrijeme ručka čavrlja s Millie, pokušavajući je dobiti da razgovara,
pitajući je što je radila ovih vikenda kad je nismo posjetili. Millie odgovori da ju je
Janice jednom odvela k sebi na ručak, jednom je izašla van na popodnevni čaj, a
jednom ih je obje k sebi pozvala Janiceina prijateljica Paige. Ovo je tko zna koji put
da sam zahvalna Bogu što Millie ima nekoga poput Janice da se nađe pri ruci kad
mene nema.
- Grace, dođeš šetati? - upita me Millie kad je ručak bio gotov. - Oko jezera.
- Da, naravno. - Uredno smotam svoj ubrus i odložim ga na stol, pazeći da mi
pokreti budu ležerni.
- Idemo sad?
Jack odgurne stolac. - Idem i ja s vama.
Premda sam to i očekivala, i dalje me preplavi snažan osjećaj razočaranja.
- Idemo sve okolo - upozori ga Millie.
- Ne sve okolo - pobuni se Jack. - Prehladno je još da budemo tako dugo vani.
- Onda Jack ostane tu - kaže mu Millie. - Ja idem s Grace.
- Ne - usprotivi se Jack. - Idemo svi.
Millie svečano pogleda Jacka preko stola. - Sviđa mi se, Jack - kaže - ali mi se
ne sviđa Đorđ Kuni.
- Znam - kimne Jack glavom. - Ne sviđa se ni meni.
- On gadan - kaže Millie.
- Aha, jako gadan - složi se Jack.
Millie prasne u smijeh, pa zastane, pa ponovno prasne u smijeh.
 Šećemo tako oko jezera, Jack između Millie i mene. Jack kaže Millie da radi na
tome da pripremi njezinu sobu kad dođe živjeti s nama, a kad ga ona pita hoće li biti
žuta, on kaže „naravno da hoće”.
Imao je pravo. Vani je već nakon dvadesetak minuta postalo hladno, pa krenemo
prema autu. Millie je sad još šutljivija nego kad smo dolazili, i ja znam da se osjeća
jednako frustrirano kao i ja. Dok se opraštamo, pita me hoćemo li je doći posjetiti
sljedeći vikend. Jack odgovori da naravno da ćemo doći, a meni je drago što nas
Janice može čuti.
 PROŠLOST

K ad smo Jack i ja rekli Millie da ćemo se vjenčati, prvo što je pitala bilo je može li
biti djeveruša.
- Pa jasno da možeš! - rekla sam joj i zagrlila je. - Ti se, Jack, slažeš, zar ne? -
dodala sam, iznenađena da ga vidim kako se mršti.
- Mislio sam da ćemo imati skromno vjenčanje - rekao je nekako zajedljivo.
- Pa i hoćemo, ali meni i dalje treba djeveruša.
- Stvarno?
- Pa, da - odgovorila sam, pomalo usplahireno. - Takva je tradicija. Tebi to ne
smeta, zar ne?
- Ne misliš li da bi to bilo malo previše za Millie ? - pitao me polušaptom. - Ako
ti stvarno treba djeveruša, zašto ne zamoliš Kate ili Emily?
- Jer hoću da to bude Millie - nisam popuštala, svjesna da nas ona promatra s
tjeskobom.
Nastao je neugodan tajac. - Onda neka tako bude - prekine ga sa smiješkom i
ispruži ruku prema njoj. - Hajde, idemo tvojoj ravnateljici javiti dobre vijesti.
Gospođa Goodrich i Janice su bile oduševljene kad su čule da ćemo se vjenčati.
Nakon što je poslala Millie da opere ruke prije večere, gospođa Goodrich se složila
da je za Millie najbolje da ostane u internatu još petnaest mjeseci, dok ne napuni
osamnaest godina, što je uostalom i bio plan, premda je Jack uporno ponavljao kako
bi on bio sretan i s time da se Millie odmah doseli k nama. Meni je bilo draže što je
gospođa Goodrich predložila da bi bilo dobro da si uzmemo neko vrijeme nasamo i
pitala sam se je li zapravo znala da želimo odmah osnovati obitelj.
Nedugo zatim uputili smo se u Hecclescombe. Cranleigh Park je ispao upravo
onako lijep kakvim ga je Jack opisivao. Savršeno mjesto za vjenčanje. Bila sam
zahvalna Gilesu i Moiri, Jackovim prijateljima, što su nam dopustili da imamo svadbu
u njihovoj prekrasnoj kući. Pretpostavljali smo da nikom od uzvanika neće smetati što
se moraju voziti četrdesetak minuta iz Londona kako bi proveli poslijepodne i večer u
ovako dražesnom mjestu, posebno zato što su se Giles i Moira ljubazno ponudili da
ugoste sve one koji se neće htjeti vraćati u London poslije večere. Nakon što smo
nekoliko sati proveli izabirući jelovnik za pedeset uzvanika u aranžmanu jedne
catering tvrtke iz Londona, zaputili smo se u hotel koji nam je Jack rezervirao dok sam
još bila u Argentini.
Otišla sam se istuširati i kad sam izišla iz kupaonice željna ljubavi, nemilo sam
se iznenadila što je Jack već čvrsto spavao na krevetu. Nisam ga imala srca buditi jer
sam znala da je iscrpljen. Priznao mi je tijekom večere da je umalo otkazao vikend
zbog silnoga posla koji ga je čekao, ali me nije htio razočarati. Kad smo se nakon par
sati sna počeli meškoljiti bio je zgrožen činjenicom da je zaspao. Uzeo me je u
naručje i onda smo vodili ljubav.
Iz kreveta se nismo micali najveći dio jutra, a nakon ležernoga ručka smo se
zaputili nazad u London. Premda je to značilo da ga neću vidjeti cijeli tjedan, bilo mi
je drago da smo uspjeli otrgnuti nešto vremena od ludnice zbog organizacije skoro
nadolazećeg vjenčanja. To što neću vidjeti Jacka dalo mi je priliku da završim platno
koje sam počela slikati za njega prije dva mjeseca. Budući da sam rijetko imala
vremena raditi na njemu, već sam se pomirila s time da ću mu ga pokloniti kao
vjenčani, a ne božićni poklon, što mi je bila prvotna namjera. Ipak, budući da je Jack
bio zauzet svaku večer, a moji kovčezi spremljeni do daljnjega u ormar, uspjela sam
ga dovršiti do Božića. Nadala sam se da će slikom, ako mu se svidi, ukrasiti neki od
zidova našega novog doma. Zamišljala sam ju obješenu ponad kamina o kojem smo
razgovarali.
Slika je bila velika i na prvi pogled se doimala kao apstraktna kompozicija
različitih nijansi crvene poprskane srebrom. Tek izbliza se moglo vidjeti da su te silne
crvene trake bile stotine sitnih krijesnica, a samo smo Jack i ja znali da crvena nije
dolazila od slikarske boje, već od ruža koji sam fiksirala prozirnim lakom kad je slika
već bila gotova.
Nikad dotada nisam Jacku spomenula da obožavam slikati i da sam umjetnica, pa
čak ni onda kad se divio jednom platnu obješenom u mojoj kuhinji. Zato kad sam mu
na Božić priznala - nakon što sam se uvjerila da mu se poklon sviđa - da ne samo da
sam sama naslikala Krijesnice već i da sam to učinila stotinama vlastitih poljubaca,
svaki put stavivši različitu nijansu ruža, obasuo me silnim komplimentima, i bilo mi je
jako drago što sam ga uspjela iznenaditi. Bio je oduševljen da znam slikati i rekao mi
je da, jednom kad se preselimo u vlastitu kuću, očekuje da sve zidove prekrijem
vlastitim djelima.
Svoju sam kuću brzo prodala. Zamolila sam Jacka da novac od prodaje uloži u
našu novu kuću koju je pronašao u Spring Eatonu, ali je on to odbio, podsjećajući me
da je kuća njegov vjenčani poklon. Spring Eaton je otkrio vozeći se jedne nedjelje
kući od Adama i Diane. Tek tridesetak kilometara od Londona, to sanjivo selo činilo
mu se idealnim. Budući da je kuća trebala tek neke sitne zahvate prije useljenja, nije
želio da ju vidim prije nego što se vratimo s medenog mjeseca. Gnjavila sam ga i
kumila da mi ju opiše, a on se samo smiješio i govorio da je savršena. Kad sam ga
pitala je li onakva kakvu smo zajedno nacrtali, svečano je odgovorio da naravno da
jest. Rekla sam mu da želim novac od prodaje svoje kuće potrošiti da ju opremim kao
moj vjenčani poklon njemu. Pristao je tek nakon upornog nagovaranja. Bilo mi je
čudno kupovati namještaj za kuću koju nikad nisam vidjela, ali je Jack točno znao što
želi, a ja mu nisam mogla naći zamjerke u ukusu.
Posao sam ostavila mjesec dana prije vjenčanja, a tjedan dana kasnije, nakon što
sam mu se u šali požalila da mi postaje zamorno ništa ne raditi, Jack se pojavio na
mom kućnom pragu noseći kutiju s crvenom mašnom u rukama. Kad sam ju otvorila, iz
nje su me gledala dva oka tri mjeseca starog šteneta labradora.
- Jack, pa ona je predivna! - kliknula sam, vadeći kujicu iz kutije. - Gdje si je
našao? Je li tvoja?
- Ne, tvoja je - rekao je. - Da imaš nešto za raditi.
- To ću svakako imati - nasmijala sam se. Položila sam štene na pod i ona je stala
trčati hodnikom istražujući sve oko sebe. - Ipak, ne znam što ću s njom dok smo na
medenom mjesecu na Tajlandu. Možda bismo mogli zamoliti moje roditelje da je
pričuvaju, ali nisam sigurna da će pristati.
- Ne brini, to je riješeno. Našao sam domaćicu koja će nam pričuvati kuću dok
smo na putu. Ne želim da bude prazna, a trebao bi doći još neki namještaj, pa će ona
živjeti u kući dok se ne vratimo i pričuvati našu Molly.
- Molly? - Pogledala sam prema štenetu. - Hm, ime joj pristaje. Millie će biti
jako drago, oduvijek je željela psa. Millie i Molly - zvuče kao sjajan par.
- Upravo to sam i ja pomislio - kimnuo je Jack.
- Millie će ju obožavati.
- A ti? Hoćeš li ju ti obožavati?
- Naravno da hoću! - Uzela sam štene u naručje. – Već ju obožavam. - Nasmijala
sam se kad me je počela lizati po licu. - Već se sada bojim da će mi je biti mrsko
ostaviti kad budemo išli na Tajland.
- Samo se sjeti koliko ćeš biti sretna kad ju ponovno vidiš. Mogu zamisliti naš
ponovni susret - rekao je, smiješeći se.
- Jedva čekam da ju pokažem Millie! Ti si toliko drag, Jack. Nagnula sam se
prema njemu i nježno ga poljubila. - Molly je pravo društvo za mene dok si ti cijeli
dan na poslu. Nadam se da u Spring Eatonu ima lijepih mjesta za šetnju.
- Koliko god hoćeš, naročito uz rijeku.
- Jedva čekam - sretno sam uzdahnula. - Jedva čekam da vidim kuću i jedva
čekam da se udam za tebe!
- Ja također - rekao je uzvrativši mi poljubac. - Ja također.

Sad kad sam se morala brinuti za Molly, posljednji tjedni su proletjeli u dahu. Dan
uoči vjenčanja, pokupila sam Millie iz internata, pa smo ostavile Molly kod Jacka da
ju iste večeri odveze novoj kući kako bi se navikla na nju. Nije mi je bilo drago
ostaviti ju, ali me je Jack uvjerio da je gospođa Johns, domaćica koju je našao da nam
čuva kuću, izuzetno draga i da će rado pričuvati Molly do našeg povratka s Tajlanda.
Nekoliko dana ranije uzela sam sobu u obližnjem hotelu nakon što sam ispratila
kamion za selidbe s posljednjim stvarima put Spring Eatona, tako da smo se Millie i
ja vratile u hotel da se pripremimo za sutradan. Večer smo provele namještajući svoje
haljine i isprobavajući šminku koju sam posebno kupila za vjenčanje. Nisam htjela
nositi tradicionalnu vjenčanicu, već sam kupila svilenu haljinu krem boje, koja mi je
dosezala skoro do gležnjeva i savršeno pratila liniju tijela. Millie je također izabrala
krem haljinu, ali s ružičastim pojasom u nijansu istim kao i buket koji će nositi na
vjenčanju.
Kad sam sutradan ujutro obukla haljinu, imala sam osjećaj da nikad nisam bila
ljepša. Vjenčani su buketi već bih stigli u hotel; ružičaste ruže za Millie i slap
tamnocrvenih za mene. Jack je po nas poslao auto da nas odveze do matičnog ureda. U
jedanaest je netko pokucao na vrata sobe i ja sam poslala Millie da otvori vrata.
- Reci im da ću izaći za koju minutu - rekla sam joj i požurila u kupaonicu da se
posljednji put provjerim pred ogledalom. Zadovoljna izgledom, vratila sam se sobu i
sagnula da pokupim svoj buket.
- Izgledaš nevjerojatno. - Ispravila sam se, zbunjena, i ugledala Jacka na
dovratku. Bio je tako lijep u svom tamnom odijelu i tamnocrvenom prsluku da mi je
poskočilo srce. - Zapravo, gotovo jednako nevjerojatno koliko i Millie. Millie je
pored njega veselo pljeskala rukama.
- Što ti radiš ovdje? - viknula sam, preplašena i sretna u isti mah. - Da se nije
nešto dogodilo?
Prišao mi je i uzeo me u naručje. - Nisam izdržao da te ne vidim. Samo to. A da,
imam nešto za tebe. - Pustio me je, zavukao ruku u džep i izvadio crnu kutiju. - Skočio
sam jutros do banke da ju podignem. - Otvorivši kutiju, ugledala sam predivnu bisernu
ogrlicu na crnoj podlozi od baršuna, a s njom i par bisernih naušnica.
- Jack, pa to je prekrasno!
- Pripadale su mojoj majci. Sve do sinoć sam zaboravio na njih. Pomislio sam da
bi ih mogla danas staviti. Zato sam svratio. Naravno, ne moraš ako ne želiš.
- Naprotiv, rado ću ih staviti - rekla sam mu, izvadivši ogrlicu i otkopčavši ju.
- Dopusti meni. - Uzeo mi je ogrlicu iz ruke i stavio oko vrata. - Kako ti se čini?
Okrenula sam se prema ogledalu. - Ne mogu vjerovati koliko dobro pristaju uz
haljinu - rekla sam, dodirujući biserje prstima.
- Čak su iste krem nijanse. - Skinula sam zatim zlatne naušnice i stavila biserne.
- Grace zgodna... jako, jako zgodna! - smijala se Millie.
- Slažem se - ozbiljno je rekao Jack. Zavukao je ruku u drugi džep i izvadio
manju kutiju. - Imam nešto i za tebe, Millie.
Kad je Millie ugledala biserni privjesak u obliku suze na srebrnom lančiću,
ostala je bez daha od oduševljenja. - Hvala ti, Jack - rekla je zračeći srećom. - Ja
stavim odma‘.
- Tako si drag, Jack - rekla sam mu, stavljajući Millie lančić oko vrata. - Ali znaš
li ti da je to loš predznak ako vidiš mladu na dan vjenčanja?
- Pa, mislim da sam voljan riskirati - rekao je sa smiješkom.
- Kako je Molly? Je li se lijepo smjestila?
- Savršeno. Gledaj. - Izvadio je mobitel iz džepa i pokazao nam fotografiju
Molly kako se skutrila i spava u svojoj košarici.
- Znači, na podu su pločice - rekla sam zamišljeno. - Sad bar nešto znam o svojoj
budućoj kući.
- I to je sve što ćeš znati - dodao je, vrativši mobitel u džep. - Onda, hoćemo li?
Vozača je nemalo iznenadilo kad sam mu rekao da me pokupi na putu do tebe, pa ako
uskoro ne izađemo, mogao bi pomisliti da sam ti došao reći kako otkazujem cijelu
stvar. - Ponudivši Millie i meni da ga primimo pod ruku, ispratio nas je do
automobila, nakon čega smo se zaputili do matičnog ureda.
Kad smo stigli, svi su nas već čekali, uključujući moje roditelje. Stvari iz kuće su
već spakirali za selidbu u Novi Zeland s namjerom da odsele dva tjedna nakon što se
mi vratimo s medenog mjeseca. Malo me je zateklo da tako brzo odlaze, ali kad malo
bolje razmislim, čekali su na to dugih šesnaest godina. Prošli smo se tjedan Jack i ja
našli s njima na večeri, na kojoj su nam i službeno prepustih Millie, što znači da smo i
pravno postali njezini skrbnici. Svi smo bili oduševljeni tim dogovorom, a moji su
roditelji, možda iz osjećaja krivice što Jack preuzima sav financijski teret, rekli da će
nam pomoći kako god znaju i umiju. Jack je međutim odrješito naglasio da ćemo nas
dvoje brinuti o Millie i obećao mojim roditeljima da ona neće ni u čemu oskudijevati.
Uzvanici su bili iznenađeni da vide Jacka kako izlazi iz auta zajedno s Millie i sa
mnom, i dok smo se penjali stubištem prema matičnom uredu dobrodušno su ga
zadirkivali da nije mogao odoljeti a da se ne provoza u Rolls-Royceu. Tata je bio
moja, a Jack Millie ina pratnja, a mama je pod ruku uhvatila mog ujaka Leonarda,
kojega nisam vidjela godinama. Taman sam se bila popela na vrh stubišta kad sam
čula Milliein vrisak. Okrenula sam se i vidjela kako se kotrlja niza stube.
- Millie! - vrisnula sam. Dok se zaustavila na dnu stepeništa sva skutrena u
klupko, ja sam već bila na pola puta do nje. Činilo mi se kako mi treba čitava vječnost
da se probijem do nje kroz okupljenu gomilu. Kleknula sam pored Millie koja je
nepomično ležala, ne mareći hoće li mi se haljina zaprljati.
- Sve je u redu, Grace, diše - rekao je Adam da me ohrabri, čučeći nasuprot
meni, dok sam joj ja unezvijereno pipala bilo. - Sve će biti u redu, vidjet ćeš. Diane je
nazvala hitnu, stići će za par minuta.
- Što se dogodilo? - pitala sam drhtavim glasom, svjesna da pored mene čuče
mama i tata. Rukom sam joj maknula kosu s lica, ne usuđujući se pomaknuti ju.
- Grace, strašno mi je žao. - Digla sam pogled i vidjela Jackovo lice, bijelo
poput papira. - Samo se spotaknula, mislim da je petom zapela za porub haljine, i
prije nego što sam se snašao, već je počela padati. Pokušao sam ju uhvatiti, ali nisam
uspio.
- Sve je u redu - brzo sam mu odgovorila. - Nisi ti kriv.
- Trebao sam ju čvršće držati - nastavio je on, sav očajan, provlačeći prste kroz
kosu. - Trebao sam imati na umu da se ne snalazi najbolje na stubama.
- Ne sviđa mi se kako joj je savijena noga - rekao je tata tihim glasom. - Čini se
slomljenom.
- O, Bože - jauknula sam.
- Gledaj, dolazi k sebi. - Mama primi Millie za ruku.
 - Sve je u redu, Millie - promrmljala sam kad se pomaknula.
- Sve je u redu.
Prva je pomoć stigla za nekoliko minuta. Htjela sam s njom otići u bolnicu, ali su
mi mama i tata rekli da će otići oni, podsjetivši me da je ovo moje vjenčanje.
- Ne mogu se sad udati - zajecala sam dok su Millie odnosili u kola hitne
pomoći.
- Naravno da možeš - prekinula me mama žustro - Millie će biti dobro.
- Pa slomila je nogu - rekla sam plačući - a možda je ozlijedila još nešto što sad
ne znamo.
- Neću ti zamjeriti ako želiš otkazati vjenčanje - rekao je Jack mirnim glasom.
- Ma nije to, samo ne znam kako da sad nastavimo s vjenčanjem kad ne znamo ni
koliko je Millie ozlijeđena.
Bolničari su se pokazali sjajnima. Vidjevši u kakvoj se situaciji nalazim,
pregledali su Millie u kolima hitne pomoći što su bolje mogli i rekli mi da osim noge
ne vide drugih lomova. Ako želim nastaviti s vjenčanjem, roditelji će mi moći javiti o
svemu što se događa. Još su naglasili da će Millie čim dođe u bolnicu ići na rendgen,
tako da ionako ne bih mogla biti s njom. Još uvijek zdvojna, pogledala sam prema
Jacku, koji je tiho razgovarao s Adamom, i taj je pogled na njegov očajni izraz lica
bio dovoljan da donesem odluku. Popela sam se u kola hitne pomoći i oprostila se
poljupcem s Millie, koja je bila ošamućena. Obećala sam joj da ću ju posjetiti ujutro,
dala roditeljima broj Jackova mobitela, jer sam svoj spremila u putnu torbu, i
zamolila ih da me obavijeste čim bude kakvih novosti.
- Jesi li doista sigurna da želiš nastaviti? - pitao me Jack zabrinuto nakon što su
kola hitne pomoći otišla. - Ne čini mi se da je ikom stalo do slavlja nakon ovoga što
se dogodilo Millie. Možda da pričekamo dok nismo potpuno sigurni da će sve biti u
redu?
Pogledala sam uzvanike, koji su išli od jednog do drugog, pitajući hoće li i dalje
biti vjenčanja ili ne. - Mislim da će im biti u redu da nastavimo, ako je nama u redu. -
Zatim sam ga okrenula prema sebi. - Jack, želiš li se još uvijek vjenčati?
- Naravno da želim, više od svega. Ipak, odluka je na tebi.
- Onda se vjenčajmo. To bi i Millie željela - lagala sam, jer sam znala da Millie
ne bi razumjela zašto smo se vjenčali bez nje. Zbog tog osjećaja da sam ju izdala opet
su mi krenule suze, ali sam ih, zažmirivši, suspregnula da me Jack ne vidi takvu,
nadajući se da više nikad neću morati birati između njega i Millie.
Svima je laknulo što ćemo se ipak vjenčati, a kad je mama nekoliko sati kasnije
nazvala i rekla da je Millie dobro, zanemarimo li slomljenu nogu, osjetila sam slabost
od olakšanja. Namjeravala sam prekinuti prijem i otići ju posjetiti još iste večeri, ali
mi je mama rekla da čvrsto spava i da će ju analgetici koje je dobila vjerojatno držati
do sutra ujutro. Dodala je da namjerava prenoćiti u bolnici, pa sam joj rekla da ćemo
Jack i ja navratiti sutradan ujutro na putu za zračnu luku.
Premda sam uspjela uživati u ostatku večeri, laknulo mi je kad su svi uzvanici
otišli, a Jack i ja konačno krenuli put našega hotela. Budući da je Jackov auto ostao u
Londonu, Moira i Giles su nam posudili jedan od svojih, tako da se sutradan možemo
odvesti do zračne luke i vratiti u Spring Eaton nakon povratka s Tajlanda. Uvjeravali
su nas da im s toliko automobila u garaži jedan neće nedostajati te da ga možemo
vratiti kad god nađemo vremena.
Stigavši u hotel u kojem smo trebali provesti prvu bračnu noć, ja sam odmah
otišla u kupaonicu napuniti kadu vrućom vodom, pustivši Jacka da me pričeka uz čašu
viskija. Dok sam ležala u kadi misli su mi se stalno vraćale na Millie i nisam se mogla
othrvati osjećaju da mi je drago što je ovaj dan napokon prošao. Voda se počela
hladiti, pa sam izišla iz kade i na brzinu se obrisala, jedva čekajući da vidim Jackovo
lice kad me ugleda u svilenoj krem potkošulji i gaćicama koje sam kupila posebno za
prvu bračnu noć. Obukla sam ih s drhtavim iščekivanjem, otvorila vrata i zakoračila u
spavaću sobu.
 SADAŠNJOST

V raćajući se kući nakon posjeta Millie, spomenem Jacku da moram nazvati Diane
do petka i reći joj da ne mogu izaći na ručak s njom i Esther.
- Baš naprotiv, mislim da trebaš izaći - kaže on. Budući da je takvo što rekao već
mnogo puta ranije, znam da to ništa ne znači.
- Ionako si već dvaput otkazala. - Čak ni te riječi mi ne probude nadu. Kad mi
međutim u petak ujutro kaže da odjenem svoju najljepšu haljinu, pitam se je li napokon
došao trenutak kojemu sam se nadala. Misli mi lete takvom brzinom da se moram
pribrati i podsjetiti svih onih prethodnih razočaranja. Ne dopuštam si povjerovati da
bi se to moglo dogoditi ni dok sjedam u auto s Jackom, ali kad smo stigli do grada, ne
mogu si više pomoći i počnem grozničavo planirati, prestravljena da ću propustiti i
ovu priliku Tek kad je Jack parkirao auto na ulici ispred restorana i izašao van,
shvatim koliko sam se prevarila.
Diane i Esther već sjede u restoranu. Diane mi maše i ja krenem prema njoj,
smiješeći se da sakrijem gorko razočaranje, svjesna Jackova dlana na mojim leđima.
- Tako mi je drago da smo se ipak našle - kaže Diane, snažno me zagrlivši. -
Jack, baš lijepo od tebe da si nas svratio pozdraviti. Zar imaš pauzu za ručak?
- Cijelo sam jutro radio od doma - kaže on - a budući da ne moram biti u uredu
do popodneva, nadao sam se da ćete mi dopustiti da vam se prikrpam. Zauzvrat bih
vas počastio, dakako.
- U tom slučaju, bit će nam drago da nam se pridružiš - nasmije se Diane. - Ne bi
trebao biti problem postaviti stol za još jednoga; ionako je za četvero.
- Osim što sad nećemo moći razgovarati o tebi - našali se Esther. Dok Jack uzima
stolac za drugim stolom, pomislim da sad neće moći razgovarati ni o nečem
ozbiljnijem, čak i da je to htjela. Uostalom, to više nije ni važno.
- Siguran sam da imate i zanimljivijih tema nego što sam ja - odgovori Jack sa
smiješkom, smjestivši se nasuprot Esther i mahnuvši konobarici da donese još jedan
pribor.
- Grace bi ionako imala samo riječi hvale za tebe, pa ne bi bilo zabavno -
uzdahne Diane.
- O, sigurna sam da bi našla kakvu zamjerku - oglasi se Esther, izazivajući me
pogledom. - Nije li tako, Grace?
- Sumnjam - kažem. - Kao što vidite i same, Jack je prilično savršen.
- Ma daj, ne može biti toliko savršen! Sigurno nešto ne valja!
Namrštim se kao da razmišljam što bi to moglo biti, pa kao sa žaljenjem
odmahnem glavom. - A-a, žao mi je. Ništa mi ne pada na pamet, osim ako se ne računa
to što me zasipa cvijećem. Ponekad mi ponestane vaza.
Diane, koja sjedi pored mene, uzdahne. - To nije mana, Grace.
- Okrene se prema Jacku: - Ne bi li mogao dati koji savjet Adamu o tome kako
razmaziti vlastitu ženu, što misliš?
- Ti zaboravljaš da su Grace i Jack praktički još uvijek mladenci u odnosu na nas
ostale - naglasi Esther. - Osim toga, još nemaju djece. Jednom kad se u vezu upletu
svakodnevica i bebe, galantnost leti ravno kroz prozor. - Zastane na trenutak. - Jeste li
prije braka dugo živjeli zajedno?
- Nismo imali vremena za to - objasni Jack. - Vjenčali smo se nakon nepunih
pola godine zajedničkog života.
Esther podigne obrve. - Uh, pa to je jako kratko!
- Čim sam shvatio da je Grace žena za mene, nije imalo smisla gubiti vrijeme -
kaže on, primivši me za ruku.
Esther pogleda prema meni, iskrivivši kutove usana u osmijeh.
- A ti, nakon što si se udala, nisi otkrila nikakvu mračnu tajnu?
- Niti jednu. - Uzmem jelovnik koji mi je pružila konobarica i nestrpljivo ga
otvorim, ne samo zato što hoću da Esther prestane s pitanjima o našoj vezi, već i zato
što sam gladna. Pregledavam izbor jela i primijetim da nude goveđi file s gljivama,
lukom i pomfritom. Savršeno.
- Je li itko za nešto što makar malo deblja? - upita Diane s nadom u glasu.
Esther odmahne glavom. - Žao mi je, ja ću uzeti salatu.
- Ja ću goveđi file - kažem. - S pomfritom. A poslije toga vjerojatno i čokoladnu
krem tortu za desert - dodam, svjesna da Diane želi čuti upravo to.
- U tom slučaju, ja ću se pridružiti Esther sa salatom, a tebi s krem tortom - kaže
ona veselo.
- Želi li netko vina? - pita Jack, vječno savršeni domaćin.
 - Ne bih, hvala - kaže Diane, a ja se potišteno pomirim s time da neću piti
alkohol za ručak jer Jack nikad ne pije tijekom dana.
- Ja sam za - kaže Esther - ali samo ako ćete ti i Grace.
- Ja neću - odgovori Jack. - Imam još dosta posla za napraviti poslijepodne.
- Ja hoću - kažem. - Bi li radije crno ili bijelo?
Dok čekamo da nas posluže, krene razgovor o kvartovskom glazbenom festivalu
koji se održava svake godine u srpnju i privuče ljude iz udaljenih dijelova grada.
Složimo se da živimo dovoljno blizu da odemo na festival, a opet dovoljno daleko da
nam ne smetaju tisuće ljudi koji na njega dolaze. Premda Diane i Adam uvijek idu na
taj festival, Jack i ja još nismo bili, pa ona učas iznese svoj plan da odemo zajedno.
Kroz razgovor o glazbi doznam da Esther svira klavir, a Rufus gitaru. Priznam da
uopće nemam sluha, pa me Esther pita volim li čitati. Odgovorim da volim, makar
jako malo čitam. Dok razgovaramo o knjigama koje nam se sviđaju, Esther spomene
novi bestseler koji je upravo izišao iz tiska i pita jesmo li ga pročitali. Pokaže se da
nitko od nas nije.
- Želiš li da ti ga posudim? - pita me Esther dok nam konobarica stavlja hranu na
stol.
- Da, hvala. - Toliko me dirne činjenica da je knjigu ponudila meni, a ne Diane,
da na trenutak zaboravim kako stoje stvari.
- Donijet ću ti je poslijepodne - ponudi ona. - Petkom ne držim nastavu.
Onda se sjetim. - Možda ćeš je morati ostaviti u poštanskom sandučiću. Ako sam
u vrtu, a vjerojatno ću biti, neću te čuti da zvoniš.
- Voljela bih jednom vidjeti taj tvoj vrt - kaže ona zaneseno. - Naročito nakon što
je Jack rekao da imaš dara za vrtlarstvo.
- Nema potrebe da voziš sve do nas - kaže Jack, vješto izbjegavši zamku. - Grace
si može sama kupiti tu knjigu.
- To mi stvarno nije teško. - Esther baci zadovoljan pogled na salatu. - Ovo
izgleda divno.
- U stvari, kupit ćemo ju odmah nakon ručka. Smith‘s je odmah tu iza ugla.
- Ne radiš samo petkom ili i neki drugi dan? - pitam Esther kako bih promijenila
temu.
- Ne radim ni utorkom. Dijelim posao s još jednom učiteljicom.
 - Voljela bih da i ja tako mogu - zavidno će Diane. - Teško je raditi puno radno
vrijeme kad imaš djecu, ali se ne bih odrekla posla u potpunosti, što je u mome
slučaju jedina druga mogućnost jer u mojoj firmi još nisu čuli za podjelu posla na više
ljudi.
Esther mi uputi pogled. - Ne mogu vjerovati da ti ne nedostaje posao. Hoću reći,
imala si prilično uzbudljiv posao prije nego što si se udala.
Pravim se zauzetom rezanjem odreska, jer mi teško pada kad me podsjećaju na
prošli život. - Uopće mi ne nedostaje. Imam dosta posla i ovako.
- Pa kojim se još hobijima onda baviš, osim slikanja, vrtlarenja i čitanja?
- Malo ovim, malo onim - odgovorim, prekasno shvativši kako to jadno zvuči.
- Ono što nam Grace ne želi reći jest da je sama skrojila dobar dio svoje
garderobe - uplete se Jack. - Baš si je neki dan napravila dražesnu haljinu.
- Stvarno? - pogleda me Esther sa zanimanjem.
Navikla da brzo reagiram, niti ne trepnem na to. - Ma to je samo haljina koju
nosim po kući - objasnim joj. - Ništa otmjeno. Ne krojim odjeću za večernje izlaske
niti nešto jako komplicirano.
- Nisam znala da si dobra s iglom - nadoveže se Diane zacakljenih očiju. - Tako
bih voljela da znam šivati.
- I ja - kaže Esther. - Grace, mogla bi me naučiti kako.
- A da osnujemo krojački kružok u kojem bi ti bila učiteljica? - predloži Diane.
- Bojim se da nisam tako dobra - usprotivim se - zato to ranije nisam ni
spominjala. Ne bih željela da moram pokazivati što sam napravila.
- Hm, ako šivaš jednako dobro kao što kuhaš, uvjerena sam da ti je ta haljina
predivna!
- Morat ćeš nam ju jednom pokazati - kaže Esther.
- Hoću - obećam - ali samo ako ne budeš tražila da i tebi jednu napravim.
To neprestano natezanje s Esther čini me napetom do te mjere da poželim
preskočiti desert, što inače ne činim. Međutim, preskočim li ga, ni Diane ga neće
htjeti, i to samo zato što je Esther obznanila da se dosita najela i nema više mjesta ni
za što drugo, a to znači da ćemo uskoro završiti s ručkom. Odvažem za i protiv, ali na
kraju prevagne neodoljivi zov čokoladne kreme. Otpijem još gutljaj vina u nadi da ću
time spriječiti Esther da me još nešto pita, pa da će svoju pažnju usmjeriti prema
Diane, barem nakratko.
Kao da mi čita misli, Esther se obrati Diane s pitanjem kako joj je sin. Diane
obožava pričati o njegovim prehrambenim navikama, što mi omogući nekoliko minuta
odmora dok se razgovor odvija o tome kako djecu najlakše dobiti da jedu povrće koje
ne vole. Jack sve pažljivo sluša, kao da ga ta tema doista zanima, a ja se u mislima
vratim Millie, zabrinuta kako će reagirati ako se ne pojavim sljedećeg vikenda, jer mi
postaje sve teže i teže objašnjavati joj zašto me nema. Prije joj nikad ne bih poželjela
da je drugačija nego što jest. Sada ne prestajem žaliti što ima Downa, što je ovisna o
meni, što ne može živjeti samostalno umjesto da mora dijeliti život sa mnom.
Naglo se vratim u sadašnjost kad Diane naruči desert za mene. Na Estherino
pitanje o čemu sam to sanjarila odgovorim da sam razmišljala o Millie. Diane me pita
jesmo li je vidjeli u posljednje vrijeme, pa joj odgovorim da smo ju posjetili prošle
nedjelje i da nas je Jack odveo na fini ručak. Pričekam da jedna od njih dvije pita
namjeravamo li ju posjetiti i ovoga vikenda, ali kako ne pitaju, nisam ništa pametnija
po tom pitanju.
- Sigurno se veseli što dolazi živjeti s vama - kaže Esther dok nam poslužuju
desert.
- Da, veseli se.
Jack se nasmiješi. - I mi se tome veselimo.
- Kako joj se čini kuća?
Posegnem za svojom čašom. - U stvari, još ju nije ni vidjela.
- Pa zar se niste uselili prije gotovo godinu dana?
- Jesmo, ali želimo da sve bude savršeno prije nego ju Millie vidi - objasni Jack.
- Meni je izgledala prilično savršeno kad sam ju vidjela - ne odustaje Esther.
- Soba joj još nije dovršena, ali se ja sjajno zabavljam radeći na njoj, zar ne,
mila? - Na svoj užas, osjetim kako mi na oči naviru suze, pa se brzo sagnem, svjesna
da me Esther pomno promatra.
- I, koje će biti boje? - pita Diane.
- Crvene - kaže Jack. - To je njezina omiljena boja. - Zatim kimne bradom prema
mom čokoladnom kolaču i kaže: - Hajde, mila, dovrši to.
Primim žličicu u ruku, pitajući se hoću li moći.
- Izgleda slasno - kaže Esther. - Pretpostavljam da ne bi podijelila sa mnom, ha?
 Oklijevam, praveći se da odvagujem razloge za i protiv i pitajući se zašto se
uopće trudim, kad ionako ne mogu prevariti Jacka.
- Samo navali - kažem, ponudivši joj svoju vilicu.
- Hvala - kaže ona i nabode komad torte. - Jeste li ti i Jack došli svaki svojim
autom?
- Ne, došli smo zajedno.
- Onda te ja mogu vratiti kući, ako želiš.
- Ne treba, htio bih Grace odvesti kući prije nego odem u ured - kaže Jack.
- Pa to ti nije baš usput - namršti se Esther. - Odavde možeš ravno na autocestu
do Londona. Ja ću je odvesti kući, Jack, to mi uopće nije problem.
- Veoma ljubazno od tebe, ali ionako moram pokupiti neke dokumente prije nego
što se sastanem s klijentom popodne. - Zastane, pa doda: - Baš šteta što ih nisam
ponio sa sobom, jer bih ti rado prepustio da odvezeš Grace doma.
- Onda, drugi put. - Potom se Esther obrati meni: - Grace, što misliš da
razmijenimo telefonske brojeve? Voljela bih vas sve pozvati na večeru, ali moram
provjeriti s Rufusom kada je slobodan. Sprema se na put u Berlin, ali ne znam kad
točno putuje.
- Naravno. - Dam joj svoj fiksni broj telefona i ona ga upiše u mobitel. - A broj
mobitela?
- Nemam ga.
Ona se iznenađeno trgne. - Nemaš mobitel?
- Ne.
- Zašto?
- Jer ne vidim potrebe za njim.
- Ali svi stariji od deset godina i mlađi od osamdeset ga imaju!
- E, pa ja ga nemam - odgovorim veselo, usprkos sebi, zabavljena njezinom
reakcijom.
- Znam, to je nevjerojatno, jel‘ da? - kaže Diane. - Pokušala sam je uvjeriti da ga
kupi, ali je uopće ne zanima.
- Ali kako će te itko dobiti kad si negdje vani? - pita se Esther naglas.
 Slegnem ramenima. - Nikako.
- A to je, zapravo, dobro - suho će Diane. - Ja ne mogu ni u kupovinu, a da me
Adam ili netko od djece ne nazove i kaže da im kupim nešto ili da saznaju kad se
vraćam. Koliko sam već puta stajala na blagajni Tescoa pokušavajući utrpati svu robu
u torbe i rješavati probleme kojima se nitko doma ne želi pozabaviti.
- Ali što ako se nađeš u nekoj nevolji? - pita me Esther, uporno pokušavajući
shvatiti.
- Ljudi su se sasvim dobro snalazili i kad nisu imah mobitele - ustvrdim ja.
- Jesu, tamo u srednjem vijeku. - Zatim se okrene prema Jacku. - Jack, kupi,
zaboga, ženi mobitel!
Jack raširi dlanove kao netko tko tu ništa ne može. - Rado bih joj ga kupio, ali
znam da ga ne bi koristila.
- Ne mogu to vjerovati, ne nakon što shvati koliko su mobiteli praktični.
- Jack ti kaže istinu, ne bih ga koristila - potvrdim.
- Molim te, barem mi reci da imaš kompjuter.
- Naravno da ga imam.
- Možeš h mi onda dati svoju e-mail adresu?
- Svakako: jackangel@court.com.
- Pa zar to nije Jackova adresa?
- I moja isto.
Esther podigne glavu i uputi mi preko stola upitan pogled. - Zar nemaš svoju
vlastitu adresu?
- Što će mi? Jack i ja nemamo nikakvih tajni među sobom. A ljudi mi obično
šalju e-mail kako bi nas oboje pozvali na večeru ili se radi o nečem što uključuje i
Jacka, pa je jednostavnije da i on vidi poruku.
- Naročito zato što mi Grace često zaboravi nešto reći - doda Jack, nasmiješivši
mi se velikodušno.
Esther nas zamišljeno promotri. - Vi ste stvarno kao sijamski blizanci, je li? E pa
kako ti nemaš mobitel, pretpostavljam da ćeš se morati poslužiti papirom i olovkom
da zapišeš moje brojeve. Imaš li kemijsku?
- Nisam sigurna - kažem, premda znam da ju nemam, ali se pravim kao da ju
tražim. Posegnem rukom u torbicu koja visi na naslonu stolca, ali me ona preduhitri i
pruži mi ju.
- Isuse, imaš li ti išta u njoj?
- Ne vučem prtljagu - odgovorim joj, otvorivši torbicu. Pogledam u nju, pa joj
kažem: - Ne, nemam je, oprosti.
- Nema problema, ja ću zapisati brojeve - kaže Jack, izvadivši svoj mobitel. -
Rufus mi je već dao vaš fiksni broj od doma, pa mi samo reci svoj mobitel.
Dok ga ona recitira, ja ga očajnički pokušavam upamtiti, ali mi izmaknu
posljednje brojke. Zatvorim oči u pokušaju da ih se sjetim, ali uzalud.
- Hvala ti, Esther - kaže Jack. Otvorim oči i ugledam Esther kako me promatra
znatiželjno preko stola. - Zapisat ću ga za Grace kad dođemo doma.
- Trenutak samo – je li 721 ili 712 u sredini? - namršti se Esther.
- Nikako da zapamtim koje je od to dvoje. Kraj je jednostavan za zapamtiti 9146,
problem mi je ovaj dio prije toga. Diane, možeš li ti provjeriti kod sebe?
Diane izvadi svoj mobitel i pronađe Estherin broj. - 712 je - kaže.
- A, da - 07517129146. Jack, jesi li zapisao?
- Jesam, sve je u redu. U redu, je li netko za kavu?
Nema međutim više smisla, jer Diane se mora vratiti na posao, a Esther nije
raspoložena za kavu. Jack zatraži račun, a Diane i Esther zbrišu do WC-a. I meni je
sila, ali odustanem od toga da krenem za njima. Plativši račun, Jack i ja se
pozdravimo s prijateljicama i krenemo prema parkiralištu.
- I, jesi li uživala, moja savršena ženice? - pita me Jack, otvorivši mi suvozačka
vrata.
Ovo je jedno od njegovih trik pitanja koja dobro poznajem. - Zapravo, nisam.
- Zar ni u desertu kojemu si se toliko veselila?
Progutam knedlu. - Ne onoliko koliko sam mislila da hoću.
- Sreća onda da ti je Esther pripomogla, zar ne?
- Svejedno bih ga pojela - kažem mu.
- I uskratila mi zadovoljstvo?
Kroz tijelo mi prođe drhtaj. - Apsolutno.
 On podigne obrve. - Varam li se ja, ili se u tebi opet budi onaj borbeni duh? To
mi je baš drago. Da ti budem iskren, već mi je počelo biti dosadno. - Pogleda me
izazivački veselo.
- Samo hajde, Grace; čekam te.
 PROŠLOST

T e noći, svoje prve bračne noći kad sam zakoračila u spavaću sobu iz kupaonice,
iznenadila sam se shvativši da je prazna. Pomislila sam da je Jack otišao obaviti
telefonski razgovor i to me naljutilo; zar mu ima nečeg važnijeg od mene na dan
vjenčanja? Ljutnju je međutim uskoro zamijenila tjeskoba, kad sam se sjetila da je
Millie u bolnici i u roku od nekoliko sekundi sam se uspjela uvjeriti da joj se
dogodilo nešto strašno, da su mama i tata nazvali Jacka da mu to jave, i da je on
napustio sobu jer nije htio da čujem o čemu razgovaraju.
Otrčala sam do ulaznih vrata i širom ih otvorila snažnim trzajem, očekujući da ću
ugledati Jacka kako nervozno šeće hodnikom pokušavajući smisliti kako da mi prenese
tragičnu vijest. No hodnik je bio prazan. Pomislila sam da se spustio u predvorje, pa
sam - ne želeći gubiti vrijeme na potragu - prekopala prtljagu koju je vozač odnio u
hotel, iskopala svoj mobitel i nazvala mamu na njezin. Čekajući da me spoje, sjetila
sam se da bi mogla razgovarati s Jackom i da ju neću dobiti. Upravo sam se spremala
prekinuti poziv i nazvati tatu kad sam čula da joj mobitel zvoni i zatim njezin glas.
- Mama, što se dogodilo? - viknula sam i prije nego što je uspjela reći „bok”. -
Je li došlo do komplikacija ili nešto drugo?
- Nije, sve je u redu - kazala je mama iznenađeno.
- Znači, Millie je dobro?
- Aha. Čvrsto spava. - Zastala je, a zatim me pitala: - Jesi li ti dobro? Zvučiš
uznemireno.
Sjela sam na krevet s olakšanjem, kao krpa. – Jack je nestao, pa sam pomislila da
ste ga možda nazvali i javili mu loše vijesti i da se povukao negdje razgovarati s vama
- objasnila sam.
- Kako to misliš „nestao”?
- Hoću reći, nije u sobi. Išla sam se okupati i kad sam se vratila nije ga bilo.
- Vjerojatno se spustio do recepcije po nešto. Sigurna sam da će se vratiti za koju
minutu. Kako je prošlo vjenčanje?
- Lijepo, stvarno lijepo, hoću reći, s obzirom da nisam mogla prestati misliti na
Millie. Grozno mi je što nije bila tamo. Bit će tako razočarana kad shvati da smo se
vjenčali bez nje.
 - Sigurna sam da će razumjeti - pokušala me mama utješiti, ali me je samo
razbjesnila time pokazavši koliko ju slabo poznaje. Naravno da neće razumjeti.
Zgrozilo me što sam se našla na rubu suza, ali nakon svega što se dogodilo, to što je
Jack ispario bila je kap koja je prelila čašu. Prije nego što sam prekinula, rekla sam
mami da ćemo se naći ujutro u bolnici i zamolila ju da poljubi Millie u moje ime.
Zatim, dok sam zvala Jackov broj, govorila sam si da se moram smiriti. Dotada
se još nijednom nismo posvađali, a vikanjem na njega poput piljarice neću ništa
postići. Nešto je moralo iskrsnuti, vjerojatno s njegovim klijentom, nešto što treba
riješiti prije nego odemo za Tajland. Vjerojatno je i sam jako ljut što ga smetaju na
dan njegova vjenčanja.
Laknulo mi je kad sam čula da mu telefon zvoni, da ne razgovara s nekim, jer to
bi moglo značiti da je problem - kakav god bio - riješen. Međutim, kad se nije javio,
morala sam se suspregnuti da ne zaurlam od bijesa, pa sam mu ostavila poruku u
glasovnoj pošti.
- Jack, gdje si, pobogu? Daj me, molim te, nazovi.
Prekinula sam vezu i stala nemirno šetati po sobi, pitajući se kamo je mogao
nestati. Pogled mi je pao na sat na noćnom ormariću. Bilo je devet. Pokušala sam si
objasniti zašto se Jack ne javlja na mobitel, zašto nije mogao prihvatiti poziv i
pomislila da je možda netko od partnera iz kuće svratio do hotela da razgovara s
njime. Deset minuta kasnije ponovno sam ga nazvala. Ovaj put se odmah javila
glasovna pošta.
- Jack, molim te, nazovi me - rekla sam oštro, uvjerena da je od mojega
posljednjeg poziva ugasio mobitel. - Moram znati gdje si.
Dohvatila sam putni kovčeg i sa zamahom ga bacila na krevet, otvorila i izvadila
svoje bež hlače i majicu, koje sam kanila nositi sutradan na put. Navukavši ih na
brzinu preko potkošulje i gaćica, spremila sam karticu od sobe u džep i izišla van, ne
zaboravivši ponijeti mobitel. Nisam imala strpljenja pričekati dizalo, pa sam se
spustila do predvorja stepeništem i uputila prema pultu recepcije.
- Gospođa Angel, pretpostavljam? - obratio mi se mladić s druge strane pulta s
osmijehom. - Kako Vam mogu pomoći?
- U stvari, tražim muža. Jeste li ga slučajno vidjeli?
- Jesam, sišao je prije oko sat vremena, nedugo nakon što ste se prijavili.
Pretpostavljam da je krenuo uzeti nešto iz auta.
- Jeste li ga vidjeli da se vratio unutra?
 - Sad kad već to spominjete, nisam. Međutim, bio sam zauzet prijavom jednog
gosta, pa je moguće da mi je promakao. - Pogled mu je skrenuo na mobitel koji sam
držala u ruci. - Jeste li ga pokušali nazvati?
- Jesam, ali mu je mobitel ugašen. Vjerojatno je u baru i utapa tugu što je sad
oženjen čovjek - našalila sam se, smiješeći se. - Idem pogledati.
Stigla sam do bara, ali Jacku tamo nije bilo ni traga. Provjerila sam u različitim
prostorijama, u dvorani za fitnes i na bazenu.
Krenula sam još provjeriti u dva restorana i usput ostavila još jednu zabrinutu
poruku na glasovnoj pošti.
- Ništa? - upitao me recepcionar smiješeći se sućutno kad me ugledao kako sama
prolazim predvorjem.
Odmahnula sam glavom. - Bojim se da ga nigdje ne mogu naći.
- Jeste li provjerili da li Vam je auto još na parkiralištu? Tako ćete barem znati je
li Vam muž u hotelu ili nije.
Izašla sam na prednja vrata i krenula puteljkom koji vodi do parkirališta sa
stražnje strane hotela. Auta nije bilo na mjestu gdje ga je Jack ostavio, ali ni nigdje
drugdje. Ne želeći se vratiti u hotel kroz predvorje i ponovno se suočiti s
recepcionarom, ušla sam na stražnja vrata i trčala stubama sve do sobe, moleći Boga
da je Jack već tamo, da se vratio dok sam ga ja tražila uokolo. Vidjevši da je i
kupaonica prazna, rasplakala sam se od muke. Rekla sam si da to što auta nema
donekle objašnjava zašto se nije javio na mobitel, jer se nikad ne javlja dok vozi. Ali
ako se morao vratiti u ured zbog nekog hitnog posla, zašto mi nije pokucao dok sam
bila u kupaonici i to mi rekao? A ako me nije htio smetati dok sam u kadi, zašto mi
barem nije ostavio poruku?
Sve zabrinutija, nazvala sam ponovno njegov broj i ostavila plačljivu poruku da
ću, ako se u sljedećih deset minuta ne javi, nazvati policiju. Naravno, policija je bila
krajnja mjera, i odlučila sam prvo nazvati Adama, ali sam se ponadala da će na
spomen policije Jack shvatiti koliko sam zabrinuta.
To je bilo najdužih deset minuta u mom životu. I taman kad sam se spremala
nazvati Adama, oglasio se moj mobitel, javivši da sam primila poruku. Uzdahnula sam
nesigurno i kad sam vidjela da je poruka od njega, niz obraze su mi kliznule suze od
olakšanja, tako da nisam mogla vidjeti što piše. Nije ni važno, pomislila sam jer sam
znala što će pisati: da su ga iznenada pozvali, da mu je žao što sam se zabrinula, ali da
mi se nije mogao javiti na mobitel jer je bio na sastanku, da se vraća uskoro i da me
voli.
Posegnula sam za maramicom iz kutije na stoliću, obrisala oči, ispuhala nos i
ovaj put pročitala poruku: „Ne histeriziraj, ne pristaje ti. Nešto je iskrsnulo. Vidimo
se ujutro”.
Ošamućena, sjela sam na krevet i stala ponovno čitati poruku, dvaput, triput,
uvjerena da mi je nešto promaklo. Nisam mogla vjerovati da bi Jack napisao nešto
tako okrutno i osorno. Dotada mi se nijednom nije obratio na ovaj način, niti je ikad
digao glas na mene. Imala sam osjećaj kao da me je netko ošamario. I zašto se ne
vraća sve do jutra? Pa valjda zaslužujem objašnjenje i makar ispriku? Obuzeo me je
bijes, pa sam ga nazvala, tresući se od ljutnje, priželjkujući da se javi, a kada nije,
prisilila sam se ostaviti poruku zbog koje kasnije neću zažaliti.
Imala sam silnu želju da se nekome izjadam, i tada me otrijeznila spoznaja da
nemam koga nazvati. S roditeljima nisam imala takav odnos da bih im mogla cmizdriti
kako me je Jack ostavio samu prve bračne noći, a iz nekog razloga me je bilo sram
reći našim prijateljima. Inače bih se povjerila Kate ili Emily, ali sam na vjenčanju
shvatila koliko sam zapustila odnos s njima otkako sam s Jackom, pa nisam imala
snage nazvati ni njih. Pomislila sam da nazovem Adama i pokušam od njega saznati
zbog koga je Jack tako naglo trebao otići, ali budući da rade na različitim pravnim
slučajevima sumnjala sam da bi on to mogao znati. A tu je dakako bio i taj osjećaj
srama da naše prve bračne noći postoji itko Jacku važniji od mene.
Brišući maramicom suze, potrudila sam se razumjeti ga. Ako se našao s nekim od
kolega pravnika, razmišljala sam, i zapeo na nekom osjetljivom sastanku, sasvim je
normalno da je ugasio mobitel nakon moga prvog pokušaja da ga dobijem, da izbjegne
daljnje pozive. Vjerojatno me je namjeravao nazvati čim mu se ukaže prilika, ali se
sastanak odužio izvan svakog očekivanja. Možda je tijekom kratke stanke poslušao
moje poruke, pa je, razljućen mojim tonom, odgovorio jednakom mjerom, poslavši mi
osornu poruku umjesto da me nazove. A možda je pretpostavio da ću, ako mi se javi,
biti toliko uzrujana da se neće moći vratiti na sastanak dok me ne smiri.
Ova su mi se objašnjenja činila dovoljno uvjerljivima, pa sam požalila što sam
se ponijela tako histerično. Jack je imao pravo što se ljuti na mene. Već sam znala
koliko njegov posao može utjecati na naš odnos. Sam Bog zna koliko je puta bio
preumoran ili previše nervozan za seks, i on se za to već ispričao i molio me je za
razumijevanje, jer je narav njegova posla takva da ne može uvijek biti tu za mene, ni
fizički ni psihički. Bila sam ponosna što se zbog toga nikada nismo posvađali, ali sad
sam pokleknula na prvoj prepreci.
Sad mi je jedino bilo važno da vidim Jacka, da mu kažem koliko mi je žao, da
osjetim njegove ruke kako me grle i da ga čujem kako mi kaže da mi oprašta. Ponovno
pročitavši poruku, pomislila sam da je pod onim da ćemo se vidjeti ujutro vjerojatno
mislio na večeras u sitne sate. Mnogo smireniju, odjednom me je obuzeo umor, pa sam
se skinula i zavukla u krevet, uživajući u pomisli kako će me Jack uskoro probuditi i
voditi ljubav sa mnom. Još sam samo stigla poželjeti da Millie i dalje čvrsto spava, a
onda sam i sama utonula u dubok san.
Uopće mi nije palo na pamet da bi Jack mogao provesti noć s nekom drugom
ženom, ali sutradan ujutro, kad sam se probudila negdje poslije osam i shvatila da ga
još nema, to mi je bila prva pomisao. Susprežući napadaj panike, dohvatila sam
mobitel u nadi da ću zateći njegovu poruku, makar u kojoj mi javlja kad će se vratiti u
hotel. Međutim, nikakve poruke nije bilo, a budući da je postojala vjerojatnost da je
odlučio kratko prespavati u uredu kako me ne bi uznemiravao, nisam bila sigurna da li
da ga zovem, bojeći se da ga ne probudim. Ipak, očajna potreba da ga čujem bila je
jača, pa sam ga nazvala. Kad se oglasila sekretarica, duboko sam udahnula i, trudeći
se da mi glas zvuči što normalnije i sabranije, ostavila mu poruku da mi javi kad da ga
očekujem u hotelu i da na putu za aerodrom trebamo svratiti do bolnice. Zatim sam se
istuširala, obukla, i čekala.
Dok sam čekala, shvatila sam da uopće na znam kada nam je let. Kroz izmaglicu
sam se sjetila kako je Jack spomenuo popodnevni let, pa sam pretpostavila da se na
aerodromu moramo pojaviti sat ili dva ranije. Kada sam, gotovo sat vremena kasnije,
napokon primila poruku od Jacka, njezin ton me je ponovno iznenadio. Nikakve
isprike, nikakvog objašnjenja - tek naredba da se u jedanaest spustim do hotelskog
parkirališta. Do trenutka kad sam, boreći se s dva kovčega i svojom ručnom
prtljagom, uspjela ugurati u lift, želudac mi se već grčio od napetosti. Vraćajući ključ
od sobe, bilo mi je drago da je na recepciji umjesto onoga mladića s kojim sam sinoć
razgovarala bila neka djevojka, koja ne zna ništa o sinoćnjem nestanku moga muža -
barem sam se tome nadala.
Nosač mi je pomogao odnijeti prtljagu do parkirališta. Rekla sam mu da mi je
muž otišao natočiti gorivo te se uputila prema obližnjoj klupi, odbivši njegov
prijedlog da radije pričekam u toplotne hotelu. Nisam htjela ponijeti svoj topli kaput
sa sobom na Tajland, a budući da sam namjeravala iz hotela ući ravno u auto do
aerodroma, na sebi sam imala samo jaknu, nedovoljnu za hladni vjetar koji je šibao
parkiralištem. Kad se Jack pojavio dvadeset i pet minuta kasnije, već sam bila plava
od hladnoće i na rubu suza. Zaustavio je auto na korak do mene, izašao iz njega i
prišao mojoj klupi.
- Upadaj - rekao je, uzevši kovčege u ruke i spremivši ih u prtljažnik.
 Bilo mi je prehladno da bih se svađala, pa sam se uvukla u auto i naslonila na
vrata, želeći jedino da se malko zagrijem. Čekala sam da prvi progovori, da kaže
nešto - bilo što - da si barem donekle mogu objasniti zašto se osjećam kao da sjedim
pored nekoga koga uopće ne poznajem. Međutim, on je šutio i to je trajalo sve dok
nisam smogla snage pogledati ga. Hladni izraz njegova lica potpuno me je užasnuo.
Očekivala sam bijes, napetost ili nervozu, ali na licu nije bilo ničega.
- Što se događa, Jack? - promucala sam. Pravio se kao da me ne čuje. - Zaboga,
Jack! - viknula sam. - Koji se kurac događa?
- Lijepo te molim da ne psuješ - rekao je s prezirom.
Pogledala sam ga sa zaprepaštenjem: - A što si očekivao? Nestao si bez riječi i
ostavio me da sama provedem našu prvu bračnu noć, a onda me dođeš pokupiti s pola
sata zakašnjenja, ostavivši me da se smrznem do kostiju! Pa valjda imam pravo biti
ljuta!
- Ne - prekine me - nemaš. Ti nemaš nikakva prava.
- Ne pričaj gluposti! Imaš li nekoga, Jack? Je li u tome stvar? Jesi li zaljubljen u
nekog drugog? Jesi li s njom proveo noć?
- Sada ti pričaš gluposti. Ti si mi žena, Grace. Zašto bih imao drugu?
Ne znajući što bih mu odgovorila, odmahnula sam glavom. - Ne razumijem. Imaš
li problema na poslu, nešto što mi ne možeš reći?
- Sve ću ti objasniti kad stignemo na Tajland.
- Zašto mi ne možeš reći sad? Molim te, Jack, reci mi što ne valja.
- Na Tajlandu.
Htjela sam mu reći da mi je prisjeo Tajland s njime u takvom raspoloženju, ali
sam se tješila činjenicom da će mi, jednom kad stignemo, barem objasniti zašto nam je
brak tako loše započeo. Imala sam dojam da je njegovo raspoloženje povezano s
nekim problemom na poslu i nisam se mogla otresti straha da ću ga takvog sve više
viđati. Bila samo toliko zauzeta mišlju kako ću se priviknuti na brak s čovjekom
kakvoga još nisam upoznala da mi je trebalo neko vrijeme da shvatim kako idemo
ravno prema aerodromu.
- A Millie ? - viknula sam. - Rekli smo da ćemo je otići posjetiti!
- Bojim se da je prekasno za to - odgovorio je. - Trebali smo sići s ceste davno
ranije.
 - Ali napisala sam ti u poruci da moramo svratiti do bolnice!
- E pa, budući da nisi ništa rekla kad si ušla u auto, pretpostavio sam da si se
predomislila. Osim toga, nemamo vremena.
- Ali let nam je tek poslijepodne!
- Avion polijeće u tri, što znači da se moramo prijaviti u dvanaest.
- Ali obećala sam joj! Rekla sam Millie da ću je ujutro posjetiti!
- Kada? Kad si joj to rekla? Ne sjećam se toga.
- Kad sam se oprostila s njom u kolima hitne pomoći!
- Bila je sva smušena; teško da se uopće toga sjeća.
- To ne mijenja na stvari! Osim toga, rekla sam mami da ćemo svratiti, i ona je to
sigurno rekla Millie.
- Da si prvo mene pitala, rekao bih ti da to neće biti moguće.
- Kako sam te mogla pitati kad te nije bilo!? Jack, molim te, okreni se i vrati,
imamo dovoljno vremena. Prijava za let možda i počinje u dvanaest, ali ćemo se moći
prijaviti i mnogo kasnije. Obećavam ti da se nećemo dugo zadržati. Samo je želim
vidjeti.
- Bojim se da to ne dolazi u obzir.
- Zašto si takav? - zavapila sam. - Znaš kakva je Millie, znaš da neće razumjeti
ako se ne pojavim.
- Onda je nazovi i objasni joj. Nazovi je i reci da si pogriješila.
Od ljutnje sam briznula u plač. - Nisam ja ništa pogriješila - zajecala sam. -
Imamo dovoljno vremena, i ti to znaš!
Budući da me nikad prije nije vidio da plačem, ponadala sam se da će shvatiti
koliko se nerazumno ponaša, makar me je bilo sram što pribjegavam suzama. A kad je
autom u zadnjem trenutku skrenuo s ceste prema izlazu za benzinsku postaju, obrisala
sam oči i ispuhala nos, pomislivši kako će me ipak poslušati.
- Hvala ti - rekla sam mu dok je zaustavljao auto.
Ugasivši motor, okrenuo se prema meni: - Slušaj me, Grace, i slušaj me pažljivo.
Ako želiš otići i vidjeti Millie, možeš. Lijepo izađi iz auta i uzmi taksi do bolnice. Ja
ću nastaviti prema aerodromu, a ti ako odlučiš otići do bolnice, zaboravi na putovanje
na Tajland sa mnom. To je sve.
 Odmahnula sam glavom, a niz obraze mi je krenuo novi potok suza. - Ne mogu
vjerovati - plakala sam. - Da me voliš, ne bi me tjerao da biram između tebe i Millie.
- A ipak upravo to činim.
- Kako da biram? - potišteno sam ga pogledala. - Pa volim vas oboje!
On je samo razdraženo uzdahnuo. - Žalosti me što od toga praviš takvu dramu.
Stvar je zapravo jednostavna. Zar ćeš doista odbaciti naš brak samo zato što se
odbijam vratiti da posjetimo Millie sad kad smo već gotovo došli do aerodroma? Zar
ti doista tako malo značim?
- Ne, naravno da ne - rekla sam, progutavši slinu i suze.
- A ne misliš li da sam bio dovoljno velikodušan ranije i da se nikad nisam žalio
koliko vremena moramo provoditi s Millie svakog vikenda?
- Bio si - odgovorila sam žalosno.
Zadovoljan odgovorom, kimnuo je. - Dakle, što si izabrala, Grace? Aerodrom ili
bolnicu? Svog muža ili svoju sestru? Mene ili Millie?
- Tebe, Jack - rekla sam skrušeno. - Tebe, naravno.
- Dobro. A sad, gdje ti je putovnica?
- U torbici - promrmljala sam.
- Daš mi je?
Dohvatila sam torbicu, izvadila putovnicu i pružila mu je.
- Hvala. - Spremio ju je u unutrašnji džep sakoa. Ne rekavši više ni riječi, ubacio
je u brzinu, izvezao se s odmorišta i vratio nazad na autocestu.
Usprkos ovome što se upravo dogodilo, još nisam mogla vjerovati da me neće
odvesti da vidim Millie i pitala sam se, nije li ovo nekakav test, a budući da sam
izabrala njega, ponadala sam se da će me sad odvesti u bolnicu. Međutim, kad sam
shvatila da idemo u pravcu aerodroma, preplavio me je očaj, ne samo zbog Millie,
već i zato što u proteklih šest mjeseci nisam ni naslutila ovo naličje Jackova
karaktera. Nije mi palo na pamet da bi mogao biti išta drugo nego najljubazniji,
najrazumniji muškarac u svemiru. Nagonski sam mu htjela reći da zaustavi auto i pusti
me van, ali sam se bojala što bi se dogodilo da mu to stvarno kažem. S obzirom na
njegovo raspoloženje, Bog zna bi li doista ispunio svoju prijetnju i otišao na Tajland
bez mene. A da to učini, što bi to značilo za mene, za nas, za naš brak? Kad smo stigli
na aerodrom, meni je već bilo mučno.
 Dok smo čekali u redu za prijavu, Jack mi je predložio da nazovem mamu i
kažem joj da nismo mogli navratiti do bolnice. Čim prije to učinim to će biti bolje za
sve. Još zbunjena njegovim ponašanjem, učinila sam što mi je rekao. Umjesto mame
javila se automatska sekretarica i nisam znala osjećam li nervozu zbog toga ili
olakšanje. Odvagujući situaciju, odlučila sam da je možda i bolje što ne mogu
razgovarati s Millie, pa sam ostavila poruku u kojoj sam objasnila da sam krivo
shvatila kad je let i da ne bismo stigli svratiti do bolnice. Zamolila sam mamu da
poljubi Millie za mene i da joj kaže kako ću je nazvati čim stignemo na Tajland. Kad
sam završila, Jack se nasmiješio i primio me za ruku. Po prvi put u životu sam ju
poželjela istrgnuti.
Kad smo došli na red, Jack je objasnio hostesi da smo novopečeni mladenci i da
smo imali grozno vjenčanje jer je djeveruša, koja ima Downov sindrom, pala niz
stube i slomila nogu. Bio je toliko šarmantan da nam je hostesa dala prvi razred. To
me uopće nije oraspoložilo - štoviše, to što je iskoristio Millie da osvoji hostesine
simpatije samo mi se još više gadilo. Stari Jack nikada ne bi napravio ništa slično.
Pomisao da ću s nekim tko se pretvorio u potpunoga stranca provesti dva tjedna činila
mi se stravičnom. Ali ni alternativa - da mu kažem kako neću s njim na Tajland - nije
bila ništa bolja. Kad smo prošli graničnu kontrolu obuzeo me je osjećaj da sam
napravila najveću grešku u svom životu.
Još me je više zbunilo kad je Jack u čekaonici sjeo pored mene, otvorio novine, i
zagrlio me jednom rukom, kao da nema nijedne brige na ovome svijetu. Odbila sam
šampanjac koji su nam ponudili, nadajući se da će Jack primijetiti kako nisam
raspoložena za slavlje. On je međutim svoju čašu razdragano primio, ničime ne
pokazujući da osjeća strašan jaz koji se otvorio između nas. Uvjeravala sam se da to
što se dogodilo među nama nije ništa doli ljubavničke čarke, jamica na glatkoj i dugoj
cesti bračne sreće, ali sam duboko u sebi znala da je stvar puno ozbiljnija. Očajnički
razbijajući glavu mislima o tome gdje sam pogriješila, prisjetila sam se svega, od
trenutka kad sam iskoračila iz kupaonice prije nepuna dvadeset i četiri sata, i tada mi
je sinulo da je to možda bilo u trenutku kad sam ostavila one uspaničene poruke na
mobitelu. No znala sam da to nije bio razlog; znala sam da je sve Jackova krivica,
jedino što sam bila preumorna da shvatim zašto. Odjednom sam postala nestrpljiva da
uđem u avion, nadajući se da ću nakon četrnaest sati posluživanja i pažnje doći na
Tajland boljeg raspoloženja.
Budući da u čekaonici nisam htjela ništa pojesti, do ukrcavanja me je uhvatila
očajnička glad jer sam zbog živciranja preskočila i doručak. Kad smo se smjestili u
svoja sjedala, Jack je postao pažljiv i brinuo se da dobijem sve što poželim, tako da
sam se ipak malo oraspoložila. Kako sam se počela opuštati, tako su mi se počele
sklapati oči.
- Umorna? - pitao me Jack.
- Aha - kimnula sam. - I strašno gladna. Ako zaspem, hoćeš li me probuditi kad
dođe večera?
- Naravno.
Zaspala sam i prije nego što smo poletjeli. Kad sam napokon otvorila oči, kabina
je bila u mraku i svi su izgledali kao da spavaju. Samo je Jack bio budan i čitao
novine.
Pogledala sam ga negodujući: - Zar ti nisam rekla da me probudiš za večeru?
- Nisam ti htio smetati. Ali ne brini, za par sati će poslužiti doručak.
- Ne mogu čekati do doručka. Nisam jela od jučer!
- Onda zamoli stjuardesu da ti nešto donese.
Strijeljala sam ga pogledom preko onoga strašnog jaza koji se otvorio među
nama. U onom drugom životu, prije nego što smo se vjenčali, on bi sam pozvao
stjuardesu. Kamo je nestao onaj savršeni kavalir? Zar je sve bila samo fasada koja je
prekrila njegovu pravu narav plaštem dobrohotnosti i raspoloženja samo kako bi me
osvojio? Svjestan mojega pogleda, odložio je novine.
- Tko si ti, Jack? - tiho sam ga pitala.
- Tvoj muž - rekao je. - Ja sam tvoj muž. - Primivši me za ruku, primakao ju je
usnama i poljubio. - U dobru i zlu. U zdravlju i bolesti. Dok nas smrt ne rastavi. -
Zatim je pustio moju ruku i pritisnuo zvonce da pozove stjuardesu. Odmah je došla.
- Molim Vas, možete li mojoj ženi donijeti nešto za jelo? Bojim se da je
propustila večeru.
- Naravno, gospodine - nasmiješila se stjuardesa.
- Eto - rekao je Jack kad je otišla. - Zadovoljna? - Zatim je podigao novine, a
meni je laknulo što ne vidi kako mi na oči naviru bijedne suze zahvalnosti. Kad sam
dobila obrok, brzo sam ga pojela i zatim zaspala, nemajući posebne potrebe
razgovarati s njime. Spavala sam sve dok avion nije počeo slijetati u Bangkok.
Na vlastito inzistiranje, Jack je dogovorio sav aranžman za naše bračno
putovanje sam, jer je htio da to bude iznenađenje za mene. On je na Tajlandu bio već
nekoliko puta, tako da je znao najbolja mjesta za odsjesti. Makar sam mu nekoliko
puta dala do znanja da me zanima Koh Samui, nisam imala pojma kamo zapravo
idemo. Zato sam se razočarala kad smo, umjesto da nastavimo prema domaćim
letovima, krenuli prema parkiralištu za taksije. Nedugo zatim bili smo na putu prema
središtu Bangkoka. Usprkos sebi, obuzelo me uzbuđenje zbog gradske vreve, makar je
buka bila strašna. Još sam se više uzbudila kad je taksi usporio pred hotelom The
Golden Temple jer je to bio najljepši hotel koji sam ikad vidjela. Umjesto da se pred
njim zaustavimo, taksi je produžio dalje sve dok nismo stigli do solidnog ali ne i
toliko luksuznog hotela nekih tristo metara niže niz ulicu. Predvorje je izgledalo bolje
nego što je dala naslutiti hotelska fasada, ali kad smo došli u sobu i shvatili da je
kupaonica toliko sićušna da se u njoj Jack jedva može istuširati, očekivala sam da će
se odmah okrenuti i napustiti hotel.
- Savršeno - rekao je, skinuvši sako i objesivši ga u ormaru. - Bit će sasvim
dobro.
- Jack, ti se šališ - rekla sam gledajući po sobi. - Zar je to najbolje što si možemo
priuštiti?
- Vrijeme je za buđenje, Grace.
Izgledao je tako ozbiljan da sam se zapitala zašto mi već nije palo na pamet da je
možda izgubio posao, i što sam više razmišljala o tome, bila sam uvjerenija da je to
savršeno objašnjenje za takvu naglu promjenu ponašanja. Ako mu je ta vijest
priopćena u petak navečer, razmišljala sam grozničavo, vjerojatno je u subotu otišao
do ureda dok sam se ja kupala, kako bi sredio stvari s partnerima prije nego odemo na
medeni mjesec. Naravno da mi ništa nije htio reći na dan vjenčanja, a moj posjet
Millie bila je tek blijeda sjena u usporedbi s mukom kroz koju je on prolazio! Nije ni
čudo da je htio pričekati sve dok ne stignemo na Tajland da mi objasni što se
dogodilo, a budući da je zamijenio hotelsku rezervaciju za neku jeftiniju, čini se da mu
nije uspjelo ispregovarati da dobije svoj posao natrag.
- Što se dogodilo? - pitala sam ga.
- Bojim se da je san završio.
- Nije važno - ohrabrim ga, uvjeravajući samu sebe da je to možda najbolja stvar
koja nam se mogla dogoditi. - Snaći ćemo se nekako.
- Kako to misliš?
- Pa, sigurna sam da ti neće biti problem naći drugi posao ili čak pokrenuti
vlastiti ako želiš. A ako stvarno bude gusto, ja uvijek mogu ponovno početi raditi. Ne
bi to bio isti posao kakav sam imala, ali sam sigurna da bi me ponovno uzeli za neko
drugo radno mjesto.
 Pogledao me kao da ga zabavlja to što govorim. - Grace, nisam dobio otkaz.
Zagledala sam se u njega. - O čemu se onda radi?
On je počeo žalosno odmahivati glavom: - Trebala si izabrati Millie, stvarno to
mislim.
Osjetila sam kako mi se žmarci spuštaju niz kičmu. - Što se događa? - ponovila
sam, pokušavajući smiriti glas. - Zašto se ponašaš ovako?
- Zar ti ne razumiješ što si učinila, zar ne razumiješ da si mi prodala dušu? I
Millieinu, kad smo već kod toga. Naročito njezinu.
- Prestani! - rekla sam mu oštro. - Prestani igrati igre sa mnom!
- Nisu to nikakve igre. - Njegov smireni glas samo je izazvao paniku u meni.
Počela sam zvijerati po sobi, podsvjesno tražeći izlaz iz ove situacije. - Sad je
prekasno - dodao je - prilično prekasno.
- Ne shvaćam - rekla sam, gušeći se u jecaju. - Što ti zapravo želiš?
- Upravo ono što sam i dobio - tebe... i Millie.
- Millie nisi dobio, a nisi dobio ni mene. - Zgrabila sam torbicu i pogledala ga
bijesno.
- Ja se vraćam nazad u London.
Pustio me je da dođem do vrata. - Grace?
Okrenula sam se polako jer nisam bila sigurna kako ću reagirati kad mi kaže ono
što sam znala da će mi reći, da je sve ovo jedna glupa šala. Niti sam htjela da vidi
olakšanje na mome licu, jer nisam mogla podnijeti pomisao na to što bi se dogodilo da
me je pustio da prekoračim prag.
- Što? - rekla sam hladno.
Gurnuo je ruku u hlače i izvadio moju putovnicu. - Nisi li nešto zaboravila? -
Držeći je između palca i kažiprsta, njihao mi je njome pred nosom. - Bez ovoga se ne
možeš vratiti u Englesku, znaš? U stvari, bez ovoga ne možeš nikamo.
Ispružila sam ruku. - Vrati mi je, molim te.
- Neću.
- Jack, vrati mi putovnicu! Ne šalim se!
- Čak i da ti je dam, kako ćeš do aerodroma bez novaca?
 - Imam ja novce - odbrusila sam mu svisoka, sretna da sam uzela sa sobom neke
bahte prije polaska na put. - Osim toga, imam i kreditnu karticu.
- Ne - rekao je, odmahujući žalosno glavom - nemaš. Više ne.
Hitro sam otvorila torbicu i primijetila da u njoj nema ni novčanika ni mobitela.
- Gdje su mi novčanik i mobitel? Što si učinio s njima? - Bacila sam se na
njegovu putnu torbu i prekopala ju ne bi li ih tamo pronašla.
- Nećeš ih tu naći - rekao je, zabavljajući se. - Samo gubiš vrijeme.
- Zar doista misliš da me možeš ovdje zadržati kao zatvorenika? Da me možeš
spriječiti da odem?
- E tu - rekao je svečano - dolazi Millie.
Naježila sam se. - Što hoćeš time reći?
- Gledaj na to ovako: što misliš da će se dogoditi s njom ako joj prestanem
plaćati internat? Možda je smjeste u umobolnicu?
- Ja ću platiti školarinu. Ostalo mi je dovoljno novca od prodaje kuće.
- Ako se sjećaš, novce si prebacila meni da kupim namještaj za našu novu kuću,
što sam i učinio. A što se tiče ostatka, e pa, on je sad moj. Tebi nije ostalo ništa,
Grace, ni novčića.
- Onda ću se vratiti na posao. A tebe ću tužiti za ostatak novca - zarežala sam
bijesno.
- Ne, nećeš. Prije svega, nećeš se vraćati na posao.
- Ne možeš me spriječiti.
- O, itekako mogu.
- Kako? Ovo je dvadeset i prvo stoljeće, Jack. Ako se ovo doista događa, a nije
samo neka bolesna šala, zar doista misliš da ću ostati u braku s tobom?
- Mislim... zato što nemaš izbora. Hajde, sjedni malo, pa ću ti objasniti zašto.
- Ne zanima me. Vrati mi moju putovnicu i dovoljno novca da se vratim u
Englesku, i sve ćemo ovo zaboraviti kao strašnu pogrešku. Ostani ovdje koliko želiš, a
kad se vratiš svima ćemo reći da smo shvatili kako brak nije za nas i da smo se
odlučili rastati.
- Hvala ti na velikodušnoj ponudi. - Zastao je na trenutak kao da razmišlja o njoj,
a ja sam se uhvatila kako ne dišem. - Jedini je problem taj što ja ne griješim. Nikad
nisam i nikad neću.
- Molim te, Jack - rekla sam očajno - molim te, pusti me.
- Reći ću ti što ću učiniti. Ako sjedneš, sve ću ti objasniti, baš kao što sam ti
obećao. A ako i nakon što čuješ što ti imam za reći odlučiš otići, pustit ću te.
- Obećaješ?
- Imaš moju riječ.
Brzo sam odvagala mogućnosti i kad sam shvatila da ih nemam, sjela sam na rub
kreveta, što dalje od njega. - U redu, nastavi.
Kimnuo je glavom. - Međutim, prije nego što počnem, reći ću ti jednu tajnu, samo
da shvatiš koliko ozbiljno to mislim.
Pogledala sam ga nepovjerljivo: - Koju?
Nagnuo se prema meni, a u kutovima usana mu je zatitrao osmijeh. - Nema
domaćice - šapnuo je.
 SADAŠNJOST

V rativši se kući nakon ručka s Diane i Esther, po običaju se popnem u svoju sobu na
katu. Čujem ključ kako zaključava bravu, a nekoliko minuta kasnije spusti se i roleta s
vanjske strane kao dodatna mjera sigurnosti za nemoguć slučaj da nađem načina kako
otključati vrata i spustiti se niza stube do hodnika. Sluh mi je već toliko osjetljiv
zahvaljujući potpunoj tišini u kojoj živim - bez glazbe i televizije - da čujem i crna
dvorišna vrata kako se otvaraju, a potom i grebanje guma po šljunku prilaznog puta.
Za razliku od inače, ovaj put nisam uznemirena njegovim odlaskom jer sam danas jela.
Jednom se nije vratio tri dana, tako da sam već bila spremna pojesti i sapun u
kupaonici.
Osvrnem se uokolo po sobi koja je moj dom već šest mjeseci. Skromna je: tek
krevet, prozor s rešetkom i još jedna vrata, koja vode u malenu kupaonicu - moj jedini
izlaz u drugi svijet u kojem su tuš, umivaonik, komadić sapuna i ručnik njegovi jedini
ukrasi.
Premda poznajem svaki centimetar ove dvije prostorije, ne prestajem ih
pretraživati pogledom jer stalno razmišljam da mi je možda promaknulo nešto što bi
mi moglo učiniti život podnošljivijim - možda neki klin kojim bih mogla izgrepsti
poruku na rubu kreveta ili makar ostaviti nekakvoga traga u slučaju da odjednom
nestanem. Ali nema ničega. Ionako mi Jack nije namijenio smrt. Ono što mi je
namijenio mnogo je prepredenije, i kao i uvijek kad razmišljam o onome što dolazi,
usrdno molim Boga da pogine u prometnoj nesreći vraćajući se kući s posla, ako ne
još večeras, a ono barem prije kraja lipnja kad će Millie doći živjeti s nama. Jer
jednom kad dođe, bit će prekasno.
Nema knjiga, nema papira i olovke s kojima bih mogla ubiti vrijeme. Provodim
dane viseći u vremenu poput ljudske svjetiljke. Tako me barem Jack vidi. U stvarnosti
međutim čekam i iščekujem da se ukaže makar i najmanja prilika. A morat će se
ukazati, jer ako ne budem vjerovala u to, kako ću izdržati? Kako da nastavim s ovom
travestijom u koju se pretvorio moj život?
Danas sam gotovo povjerovala da mi se ukazala prilika, što je, kad bolje
razmislim, bilo prilično glupo od mene. Kako mi je uopće moglo pasti na pamet da će
me Jack samo tako pustiti da odem na ručak sama i iskoristim priliku da pobjegnem od
njega? Vjerojatno zato što još nikad nije otišao tako daleko, već mu je bilo dovoljno
da se poigrava s mojim nadanjima. Jednom me je prilikom, zbog koje sam se pred
Diane morala praviti da sam zaboravila kako se trebamo naći na ručku, odvezao na
pola puta do restorana, a onda se okrenuo, smijući se mome zgrčenom izrazu lica od
očajanja što mi je izmakla još jedna prilika.
Često razmišljam o tome da ga ubijem, ali ne mogu. Prije svega, nemam čime. Ne
mogu do lijekova, noževa ili bilo kakvog tupog alata, jer se pobrinuo za ama baš sve.
Zamolim li ga za aspirin zbog glavobolje, a on ga se udostoji donijeti, pričeka me da
ga progutam, tako da ga ne mogu sakriti i malo po malo, glavobolju po glavobolju,
nakupiti dovoljno tableta da ga njima otrujem. Svaki mi obrok donese na plastičnom
tanjuru s plastičnim priborom za jelo i plastičnom čašom. Kad pripremam večeru za
goste on je uvijek sa mnom i pažljivo me promatra dok vraćam noževe na svoje
mjesto, ne bih li koji sakrila kod sebe i upotrijebila ga kad se ukaže prilika. Osim
toga, sam reže ono što je potrebno. A i kakva mi korist od toga da ga ubijem? Pošalju
li me u pritvor ili zatvor, što će se dogoditi s Millie? Ipak, nisam oduvijek bila ovako
pasivna. Prije nego što sam potpuno shvatila koliko sam bespomoćna, padale su mi na
pamet sjajne ideje kako da pobjegnem od njega. Na kraju su se uvijek pokazale
promašenima i svaki put bih platila groznu cijenu.
Ustanem s mjesta na kojem sam sjedila na krevetu i pogledam kroz prozor na vrt.
Rešetke su tako gusto postavljene da nema smisla razbiti staklo i pokušati se provući
između njih, a izgledi da nađem pogodan predmet pomoću kojega bih se uspjela
provući ravni su nuli. Čak i da nekim čudom pronađem nešto u rijetkim prilikama kad
mi je dopušteno izaći iz kuće, ne bih ga mogla uzeti sa sobom jer je Jack uvijek sa
mnom. On je moj čuvar. Zatvorski. Ne dopušta mi da ikamo odem bez njega, čak niti u
restoranski WC.
Jack misli da ću, ako me ispusti iz vida makar na dvije sekunde, iskoristiti tu
priliku da nekome kažem u kakvoj sam nevolji, da zatražim pomoć, da pobjegnem. Ja
to, međutim, ne bih učinila, više ne, osim ako sam sto-posto sigurna da će mi netko
povjerovati, jer moram misliti na Millie. Ona je razlog zbog kojeg ne vičem upomoć
na cesti ili u restoranu - ona i činjenica da je Jack daleko uvjerljiviji i vjerodostojniji
od mene. Pokušala sam jednom i ispala potpuna luđakinja, dok je Jack pobrao silnu
sućut što se mora nositi s mojim nesuvislim trabunjanjem.
U mojoj sobi nema sata, ni onog ručnog, ali sam se već dobrano izvještila u
procjeni vremena. Zimi je lakše jer noć pada rano, ali ljeti ponekad uopće nemam
predodžbe koliko je sati kad se Jack vrati kući s posla. Moglo bi biti i sedam i deset.
Koliko god to groteskno zvučalo, bude mi lakše kad ga čujem da se vratio. Otkad ga
nije bilo tri dana, užasava me pomisao da ću umrijeti od gladi. To je namjerno učinio
da me nauči pameti. Ako sam išta shvatila o Jacku, to je da je sve što čini i kaže
promišljeno do posljednje pojedinosti. Ponosi se sobom što uvijek govori istinu i
uživa u tome da sam ja jedina koja zna što se krije iza njegovih riječi.
Ono što je rekao na večeri, da će Milliein dolazak dati novu dimenziju našem
životu tek je jedan primjer njegovih dvosmislenih izjava. Drugi je primjer izjava da ga
je činjenica da ću učiniti sve za Millie natjerala da shvati kako sam ja žena za koju će
se brinuti do kraja života.
Koliko mogu procijeniti, večeras je došao kući oko osam. Čujem kako se ulazna
vrata otvaraju i odmah zatvaraju, njegove korake, tresak ključeva o stolić u hodniku.
Zamišljam ga kako uzima mobitel iz džepa i nekoliko trenutaka kasnije kako mobitel
uz zveket pada na stolić pored ključeva. Zatim nastupi tišina, pa otvaranje vrata
garderobe i zvuk vješanja sakoa. Dovoljno ga poznajem da znam kako će odmah otići
u kuhinju i natočiti si viski, ali to znam samo zato što je moja soba iznad kuhinje, pa
sam naučila razlikovati zvukove. Njegova večer je tek počela.
I doista, koju minutu kasnije - nakon što je, pretpostavljam, pregledao poštu -
čujem ga kako ulazi u kuhinju, otvara ormar, vadi čašu i zatvara ormar. Čujem ga kako
hoda do ledenice, otvori ju, povuče ladicu, vadi posudu za led; čujem krckanje posude
i zvonki udarac kockica leda o dno čaše, jedne za drugom. Čujem ga kako odvrće
slavinu, puni posudu za led, vraća ju u ladicu, zatvara ladicu, zatvara vrata ledenice,
uzima bocu viskija koja stoji sa strane, odvrće čep, toči ga u čašu, vraća čep, vraća
bocu otkud ju je uzeo, uzima čašu, promiješa led i viski u čaši. Nije da ga čujem kako
otpija prvi gutljaj, ali ga mogu vidjeti u mislima kako to čini, jer uvijek prođe
nekoliko sekundi prije nego što čujem njegove korake kad krene iz kuhinje u hodnik,
pa u svoju radnu sobu. Možda mi večeras i donese nešto za jesti, ali jela sam za ručak,
pa me nije briga ni ako mi ne donese.
Kad se radi o mojim obrocima, nema tu nekog pravila i reda. Možda dobijem
obrok ujutro, možda navečer, a možda ga uopće ne dobijem. Ako mi ga donese za
doručak, to mogu biti žitarice i čaša iscijeđenoga voćnog soka ili neko voće i voda.
Navečer to može biti obrok od tri slijeda i čaša vina ili samo sendvič i mlijeko. Jack
zna da nema ničeg utješnijeg od rutine, pa ne dopušta ništa što bi i naličilo na rutinu. I
premda toga nije svjestan, zapravo mi tako pomaže. Bez rutine nema opasnosti da se
naviknem i prestanem misliti svojom glavom. A upravo to moram - misliti svojom
glavom.
Grozno je ovisiti o nekome da će ti zadovoljiti najosnovnije životne potrebe,
makar, zahvaljujući slavini u kupaonici, barem neću umrijeti od žeđi. Istina, mogla bih
umrijeti od dosade jer nemam čime ispuniti dane koji se protežu unedogled. Večere za
goste, od kojih sam ranije toliko strepila, postale su mi neka vrsta zabave. Čak i
uživam u sve većim izazovima koje Jack postavlja pred mene u pogledu jelovnika, jer
kad mi uspije, kao što mi je uspjelo prošle subote, taj okus pobjede čini mi život
podnošljivijim. Takav je moj život.
Nekih pola sata nakon što se vratio kući čujem mu korake na stubištu, a zatim i na
odmorištu. Čujem ključ kako otključava bravu. Vrata se otvore i vidim na pragu svog
prekrasnog muža psihopata. Pogledam s iščekivanjem prema njegovim rukama, ali ne
drže pladanj.
- Dobili smo e-mail od Millieine škole; žele razgovarati s nama. - Zastane kako
bi me promotrio. - O čemu bi to htjeli razgovarati, pitam se?
Protrnem od jeze. - Nemam pojma - odgovorim, sretna što ne može vidjeti kako
mi srce sve jače lupa.
- E pa, nema nam druge nego da doznamo, zar ne? Janice je izgleda rekla gospođi
Goodrich da namjeravamo ponovno posjetiti Millie ove nedjelje, pa je ova predložila
da navratimo ranije kako bismo popričali s njom. - Zatim nastavi: - Toplo se nadam da
je sve u redu.
- Sigurno je - kažem smirenije nego što se osjećam.
- I bolje ti je.
Zatim ode, zaključavši vrata za sobom. Premda mi je drago što je gospođa
Goodrich poslala e-mail, jer to znači da ću opet vidjeti Millie, obuzme me nekakav
nemir. Ovo je prvi puta da nas poziva da dođemo u školu na razgovor. Millie zna da
ne smije ništa reći, ali se ponekad pitam razumije li što se doista događa. Sigurno
nema pojma što je sve na kocki, jer ja joj to nikad ne bih rekla.
Sve me više pritišće nasušna potreba da razriješim ovu noćnu moru u kojoj smo
se našle - zahvaljujući meni - tako da se moram tjerati da duboko dišem kako me ne bi
obuzela panika. Moram se podsjećati da imam još četiri mjeseca pred sobom da
uhvatim priliku, ukaže li se, i izvučem nas iz ovoga, jer nam nitko drugi ne može
pomoći. Jedine osobe koje bi to možda mogle, jer bi im neki iskonski nagon rekao da
sam u nevolji, nalaze se na drugoj strani svijeta, i to ranije nego što su namjeravali -
zahvaljujući Jacku.
Toliko je lukav taj čovjek. Vrlo, vrlo lukav. Sve što sam mu ikad rekla iskoristio
je protiv mene. Da mu barem nikad nisam govorila koliko su mi roditelji bili užasnuti
kad se Millie rodila ili kako su brojali dane dok nisam ispunila obećanje i uzela
Millie k sebi tako da oni napokon mogu otići na Novi Zeland. To mu je dalo priliku da
iskoristi njihov strah kako se ne bih predomislila pa da oni moraju preuzeti Millie na
brigu. Onog vikenda kad me je zamolio da ga upoznam sa svojim roditeljima nije to
učinio zato da od moga oca isprosi moju ruku već da ga upozori kako sam rekla Millie
da će ići s njima na Novi Zeland, jer da se ja hoću udati i osnovati vlastitu obitelj.
Moj je otac umalo umro od iznenađenja, što je Jack vješto iskoristio da mu predloži
da čim prije ode iz zemlje. Tako je vješto maknuo jedine ljude koji bi mogli pomoći.
Sjednem na krevet, pitajući se kako da prebrodim ostatak večeri, a zatim i noći.
San nikako da mi dođe na oči, jer sad mi nad glavom još visi i sastanak s gospođom
Goodrich. Objektivno gledajući, to bi bila izvrsna prilika da joj istresem cijelu istinu,
da me Jack drži u zatočeništvu, da namjerava činiti neizrecivo zlo Millie i da ju
usrdno zamolim da mi pomogne i pozove policiju. Ali to sam već probala i iskusila.
Jack bi iste sekunde smislio kako da me uništi, ako samo i zucnem nešto drugo na
sastanku. Ne samo da bih završila posramljena i jadnija nego što sam sada, već bi se
Jack pobrinuo da mi to i naplati. Ispružim ruke pred sebe; ne mogu smiriti njihovo
drhtanje. Postane mi jasno ono što je Jacku bilo jasno od samog početka - da je strah
najveća prepreka.
 PROŠLOST

K ako to misliš? - pitala sam ga, sjedeći na rubu kreveta u našoj hotelskoj sobi,
razmišljajući zašto sam, u trenutku kad mi je rekao da biram idem li u bolnicu posjetiti
Millie ili s njim na Tajland, još uvijek vjerovala da je dobar čovjek, usprkos svemu
što se dogodilo do našeg vjenčanja.
- Upravo tako kako sam rekao: nema domaćice.
Uzdahnula sam, umorna od njegovih besmislenih zagonetki.
- Što mi zapravo hoćeš time reći?
- Želim ti ispričati priču. Priču o jednom dječaku. Želiš li je čuti?
- Ako to znači da ćeš me pustiti da odem - da, baš bih je voljela čuti.
- Odlično. - Privukao je jedini stolac u sobi i sjeo mi sučelice.
- Bio jednom jedan dječak koji je živio u dalekoj zemlji s majkom i ocem. Kad je
još bio jako mali, dječak se bojao svog snažnog i moćnog oca, a majku je jako volio.
Ali kad je shvatio da je majka slaba i beskorisna i da se nije u stanju zaštititi od oca,
dječak ju je počeo prezirati. Radovao se užasu u njezinim očima kad bi ju otac
odvlačio u podrum i zaključavao sa štakorima.
- Ta spoznaja da njegov otac može utjerati toliki strah u kosti drugoga ljudskog
bića pretvorila je dječakov strah u divljenje, i otac mu je postao uzor. Nije prošlo
mnogo, a majčini su krici, koje je mogao čuti kroz daske na podu, postali glazba za
njegove uši, a vonj njezina straha opojan miris. Toliko mu se to svidjelo da je počeo
žudjeti za tim osjećajem, pa kad mu je otac prepustio uzde, dječak je sam odvodio
majku u podrum, naslađujući se majčinim usrdnim zaklinjanjem da bude milostiv i da
ju ne ostavlja tamo samu. I dok bi se tako opijao glazbom i mirisom njezina užasa,
poželio bi da to traje vječno.
- Jedne noći, kad je dječak navršio trinaest godina, majka je uspjela pobjeći iz
podruma dok je otac radio na zemlji. Dječak je shvatio da ako ode, više nikad neće
čuti zvuk njezina straha, pa ju je udario kako bi ju zaustavio. Ona je vrisnula od bola,
pa ju je udario opet. I opet. I što je više vriskala to ju je on jače udarao. Čak i kad je
pala na pod nije se mogao zaustaviti. Gledajući njezino krvavo, smrskano lice,
pomislio je kako je nikad nije vidio tako lijepu.
- Čuvši majčino zapomaganje, otac je dotrčao i odgurnuo dječaka, koji je sjedio
na njoj. Međutim, bilo je prekasno, jer je već bila mrtva. Otac ljutito udari dječaka,
ali mu dječak uzvrati. Kad je stigla policija, dječak im reče da je otac ubio majku i da
ju je on pokušao zaštititi. I tako je otac završio u zatvoru, na veliko dječakovo
zadovoljstvo.
- Kako je dječak odrastao, tako je počeo žudjeti za nekim svojim kome bi mogao
tjerati strah u kosti kad god i kako god poželi. Nekime koga bi držao skrivenim od
svijeta, nekime tko nikome ne bi nedostajao. Znao je da je teško naći takvu osobu, ali
je bio uvjeren da će je naći bude li dovoljno uporan. I dok ju je tražio, tražio je i
načina da zadovolji svoju žudnju. I znaš li što je učinio? - Odmahnula sam ukočeno
glavom. - Postao je odvjetnikom koji se bavi slučajevima zlostavljanja u obitelji. A
znaš li što je zatim učinio? Nagnuo se i prislonio usta na moje uho. - Oženio je tebe,
Grace.
Više nisam mogla disati. Cijelo vrijeme dok je govorio odbijala sam vjerovati da
je taj dječak iz priče baš on, ali se sad nisam mogla prestati tresti. Cijela mi se soba
zaljuljala pred očima, a on se naslonio i ispružio noge, zadovoljna izraza lica. - Eto,
sad ti meni reci je li ti se svidjela priča?
- N-nije - odgovorila sam drhtavim glasom - ali sam je poslušala do kraja. Mogu
li sad otići? - Pokušala sam ustati, ali me on gurnuo natrag na krevet.
- Bojim se da ne možeš.
Prestravljena, počela sam plakati. - Obećao si.
- Jesam li?
- Molim te, molim te, pusti me. Neću reći nikome ovo što si mi ispričao,
obećajem.
- Naravno da ćeš reći.
Odmahnula sam glavom. - Ne, ne, neću.
Zašutio je na trenutak, kao da odvaguje. - Stvar je u tome, Grace, da te ne mogu
pustiti jer te trebam. - Spazivši užas u mojim očima, čučnuo je pored mene i duboko
udahnuo kroz nos. - Savršeno - izdahnuo je.
Način na koji je to rekao samo me je još više prestravio i odmaknula sam se od
njega.
- Ne brini, neću te ozlijediti - rekao je, ispruživši ruku da me pogladi po obrazu.
- Nisam te zato doveo ovdje. Ali, vratimo se malo na priču. Elem, dok sam tako čekao
da nađem nekoga svoga, radio sam na tome da steknem ugled. Prvo sam smišljao koje
bi mi prezime savršeno pristajalo i tako postao Angel (anđeo). Dvojio sam da uzmem
ime Gabriel, Gabriel Angel, ali mi se učinilo da bi to bilo malo previše, pa sam malo
razmišljao i istraživao i tako saznao da se mnogi pozitivci u filmovima zovu Jack.
Tako je nastao Jack Angel. Tada sam si našao i savršen posao. - Zadovoljan sobom,
odmahnuo je glavom. - Nikako se ne prestajem čuditi toj ironiji - Jack Angel, zaštitnik
zlostavljanih žena. Ali trebao mi je još i savršen život. Kad muškarac navrši
četrdesetu bez žene na vidiku, ljudi se počnu svašta pitati. Možeš onda zamisliti što
sam osjetio kad sam ugledao tebe i Millie u parku. Svoju savršenu ženu i svoju...
- Nikad! - grunula sam. - Nikad ti neću biti savršena žena. Ako misliš da ću ostati
u braku s tobom nakon ovoga što si mi ispričao, da ću imati tvoju djecu...
Presjekao me je, prasnuvši u smijeh. - Djecu! Znaš li ti koja je najteža stvar koju
sam morao učiniti u životu? Nije to bilo ubiti vlastitu mater ili poslati oca u zatvor. To
mi je bilo jednostavno, zadovoljstvo zapravo. Ne, najteže što sam ikada morao učiniti
bilo je jebati se s tobom. Kako samo to nisi primijetila, kako si mogla biti slijepa na
sve moje izgovore? Kako nisi vidjela da kad sam se konačno poševio s tobom, da mi
je to bio odvratan, neprirodan napor? Zato me i nije bilo sinoć. Znao sam da očekuješ
da vodimo ljubav. Napokon, bila je to naša prva bračna noć. Ali i sama pomisao da ću
opet morati prolaziti kroz to samo da održim privid bila je previše za mene. Vidiš,
dakle, ne očekujem od tebe da mi rađaš djecu. Kad ljudi počnu postavljati pitanja,
reći ćemo im da imamo poteškoća, a s vremenom će prestati postavljati pitanja jer je
to nepristojno. Jedino što mi trebaš biti je moja žena, i to samo nazivno. Nisi ti moja
nagrada, Grace, već Millie.
Razrogačila sam oči: - Millie?
- Da, Millie. Ona će savršeno zadovoljiti sve moje potrebe. Za šesnaest mjeseci
bit će moja, i ja ću konačno imati ono čega sam se tako dugo morao odricati. Ona neće
nedostajati nikome, osim tebi. Ne, ne namjeravam je ubiti - tu grešku neću ponoviti.
Skočila sam na noge. - Zar ti doista misliš da ću ti ja dopustiti da Millie padne i
dlaka s glave?
- Zar ti misliš, kad bih ja to doista i htio, da bi me ti mogla spriječiti? - Potrčala
sam prema vratima. - Zaključana su - rekao je s dosadom.
- Upomoć! - viknula sam, udarajući šakom po vratima. - Upomoć!
- Učini to još jednom i više nikad nećeš vidjeti Millie - zarežao je. - Vrati se i
sjedni.
Izbezumljena od užasa, nastavila sam lupati po vratima i vikati upomoć.
 - Upozoravam te, Grace. Sjeti se što sam ti rekao o spremanju Millie u
umobolnicu. Znaš li koliko mi je jednostavno to urediti? - Pucnuo je prstima. -
Ovoliko.
Bijesno sam se okrenula prema njemu. - Moji roditelji to nikad ne bi dopustili!
- Zar ti stvarno misliš da će oni dotrčati iz svog udobnog Novog Zelanda kako bi
je spasili i poveli sa sobom? Čisto sumnjam. Nema te osobe, Grace, koja može spasiti
Millie. Čak ni ti.
- Ja sam njezina zakonska skrbnica! - dreknula sam.
- Baš kao i ja. A ja imam i dokument koji to potvrđuje.
- Nikad ne bih pristala da je smjeste u umobolnicu!
- A što ako se dokaže da ni ti nisi zdrave glave? Kao tvoj muž, ja bih postao
odgovoran i za tebe i za Millie i mogao bih činiti što me je volja. - Pokazao je na
vrata. - Evo, izvoli, nastavi lupati po vratima i vikati upomoć. To će mi biti temelj za
dokazivanje ludila.
- Ti si taj koji je lud - prosiktala sam.
- Očito. - Ustao je, odšetao do noćnog ormarića, izvukao telefon iz utičnice,
izvadio nožić iz džepa i presjekao žicu. - Dat ću ti malo vremena nasamo da dobro
razmisliš o svemu što sam ti kazao, a kad se vratim ponovno ćemo razgovarati. Hajde,
sjedni sad na krevet.
- Neću.
- Ne budi naporna.
- Nećeš me zaključati u ovoj sobi!
Prišao mi je polako. - Ne tjeraj me da te ozlijedim iz jednostavnog razloga što se
možda neću moći zaustaviti. Ali ako budem morao, ozlijedit ću te. - Podigao je ruke, a
ja sam ustuknula, očekujući udarac. - Osim toga, ako umreš, što će onda biti s Millie?
Ukočila sam se od straha kad je spustio ruke na moja ramena, misleći kako će me
uhvatiti za gušu. On me je međutim grubo odvukao i gurnuo na krevet. Laknulo mi je
da me nije zadavio i da sam još uvijek živa. Kad sam se sabrala čula sam kako se
vrata otvaraju i skočila s kreveta, ali je on kliznuo kroz njih i zatvorio ih za sobom
prije nego što sam ga uspjela sustići. Udarila sam šakom po vratima i zazvala ga da
me pusti van. Čula sam njegove korake u hodniku, a kad je njihov zvuk zamro, stala
sam zvati upomoć. Vikala sam i vikala, ali se nije pojavio nitko. Izbezumljena,
spuznula sam na pod i plakala.
 Prošlo je dosta vremena prije nego što sam se sabrala. Ustala sam i prišla
klizećim vratima koja vode na balkon, ali ih nisam mogla otvoriti, koliko god snažno
vukla. Istegnula sam se koliko sam mogla da vidim što ima preko balkona, ali osim
plavoga neba i krovova zgrada nisam vidjela ništa drugo. Naša je soba bila na
šestome katu na kraju dugačkog hodnika, tako da s jedne strane nije bilo susjedne
sobe. Zato sam prišla suprotnome zidu i snažno udarila nekoliko puta, ali nitko nije
odgovarao s druge strane, pa sam pretpostavila da je većina gostiju otišla razgledavati
grad. Napokon, bilo je rano poslijepodne.
Razmišljajući što da učinim, sjetila sam se naših kovčega na krevetu i počela
kopati po njima ne bih li pronašla nešto čime ću se izvući iz sobe. Nije bilo ničega.
Moja pinceta i škarice za nokte su nestali. Uopće mi nije bilo jasno kako je Jacku
uspjelo izvaditi ih iz mog nesesera, a da ga ja nisam vidjela. Međutim, budući da je
neseser bio u mojem kovčegu, pretpostavila sam da ih je Jack izvadio i prije nego što
smo napustili Englesku, najvjerojatnije još u hotelu, dok sam bila u kupaonici.
Ponovno su mi grunule suze na oči pri pomisli da sam se samo dvadeset i četiri sata
ranije radovala braku niti ne sluteći kakve me strahote čekaju.
Potiskujući osjećaj panike koji me je gušio, natjerala sam se razumno promisliti
što mogu učiniti. Zazivati pomoć lupajući po zidu koji me dijeli od susjedne sobe nije
imalo smisla sve dok ne čujem da su se njezini gosti vratili. Palo mi je na pamet da
gurnem poruku ispod vrata u hodnik u nadi da će ju netko zamijetiti i biti dovoljno
znatiželjan da ju pročita. Ali u mojoj torbici više nije bilo ni penkale, ni ruža, ni
olovke za oči. Jack je predvidio svaki moj potez.
Počela sam mahnito pretraživati sobu ne bih li našla bilo što korisnoga. Nije bilo
ničega. Poražena, sjela sam na krevet. Da se nisu čuli daleki zvukovi otvaranja i
zatvaranja vrata u hotelu, pomislila bih da je napušten. Ma koliko ovi zvukovi bili
utješni, užasavao me osjećaj izgubljenosti. Bilo mi je teško povjerovati da se ovo
stvarno događa; čak sam pomislila da sam se našla u nekoj izopačenoj televizijskoj
emisiji u kojoj ljude dovode u nemoguće situacije, a gledatelji promatraju kako se u
njima snalaze.
Iz nekog razloga, ta mi je ideja da sam na ekranu i da me gleda milijun ljudi
pomogla da se malo odmaknem od svega i objektivno sagledam koje su mi opcije.
Znala sam da ako budem razmišljala o stravičnoj Jackovoj priči neću moći ostati
sabrana. Zato sam legla na krevet i usmjerila sve misli na ono što ću učiniti kad se
Jack vrati - što ću mu reći, kako ću se ponašati. Osjetila sam kako tonem u san i
premda sam mu se pokušala oduprijeti, kad sam ponovno otvorila oči bio je već mrak.
Do mene je s ulice dopirao zvuk noćnog života. Ustala sam s kreveta i prišla vratima.
 Ni sama ne znam zašto - možda zato što sam još bila sanjiva - primila sam kvaku
i pokušala ju okrenuti. Kad sam shvatila da vrata nisu zaključana i da su se odmah
otvorila, bila sam toliko iznenađena da mi je trebalo neko vrijeme da se priberem.
Pokušavajući shvatiti što se dogodilo, sinulo mi je da zapravo uopće nisam čula zvuk
zaključavanja kad je otišao, već sam uzela zdravo za gotovo da su vrata zaključana, pa
ih nisam ni pokušala otvoriti. Sjetila sam se također da ni u jednom trenutku nije rekao
da će me zaključati - to sam sve sama umislila. Pomislivši koliko sam se uspaničarila
i kako sam lupala po vratima i zidu, obuzeo me sram. Mora da je Jack umirao od
smijeha dok je odlazio.
Na oči su mi grunule bijesne suze. Žmirkajući, podsjetila sam se da su kod njega
moja putovnica i novčanik, i da sam, s obzirom na okolnosti, njegova zatočenica. Ako
ništa drugo, međutim, mogla sam izaći iz sobe.
Tiho sam otvorila vrata i, strepeći da Jack vreba na mene u hodniku, natjerala se
pogledati niz njega. Bio je prazan. Vratila sam se u sobu, pronašla cipele, uzela svoju
torbicu i izašla. Potrčala sam prema dizalu, ali sam se pri pomisli da bih mogla
naletjeti na Jacka u njemu predomislila i krenula niz stube. Preskakala sam ih, ljuta na
sebe što sam izgubila toliko vremena misleći da sam zaključana. Kad sam stigla u
hotelsko predvorje prepuno ljudi osjetila sam ogromno olakšanje. Duboko sam
udahnula da se smirim i odlučno prišla recepciji gdje smo se tek nekoliko sati ranije
Jack i ja prijavili. Bila sam sretna što je noćna mora nestala.
- Dobra večer, mogu li Vam pomoći? - obratila mi se nasmiješena, mlada
recepcionarka.
- Možete, hvala. Htjela bih nazvati britansko veleposlanstvo - odgovorila sam,
trudeći se zadržati smirenost. - Moram se vratiti u Englesku, ali sam izgubila
putovnicu i novac.
- Oh, jako mi je žao - rekla je ona skrušeno. - Možete li mi reći broj svoje sobe?
- Ne sjećam ga se, ali znam da je soba na šestom katu. Zovem se Grace Angel i
došla sam danas popodne s mužem.
- Soba 601 - potvrdila je, pogledavši na monitor. - Znate li možda gdje ste
izgubili putovnicu? Možda u zračnoj luci?
- Ne, imala sam je sa sobom kad smo stigli u hotel - odgovorila sam, nasmijavši
se nesigurno. – Nisam je zapravo izgubila; kod muža je, zajedno s novčanikom. On mi
ih je uzeo, i sad se ne mogu vratiti u Englesku. - Pogledala sam ju molećivo. - Možete
li mi ikako pomoći?
 - Gdje Vam je muž, gospođo Angel?
- Nemam pojma. - Htjela sam joj reći da me je zaključao u sobu, ali sam se na
vrijeme zaustavila, jer je to bila moja uobrazilja.
- Otišao je prije nekoliko sati i uzeo moju putovnicu i novce sa sobom. Slušajte,
biste li mi mogli nazvati britansko veleposlanstvo, lijepo Vas molim?
- Pričekajte samo na trenutak da porazgovaram s upraviteljem.
- Uputivši mi osmijeh pun razumijevanja, otišla je do čovjeka koji je stajao malo
dalje od nas. Dok mu je objašnjavala o čemu se radi, bacio je pogled prema meni i ja
sam mu se kiselo nasmiješila, po prvi puta svjesna da sam neuredna. Požalila sam što
se nisam sjetila presvući iz svoje zgužvane odjeće. Kimajući glavom, nasmiješio mi
se uljudno, a zatim je primio slušalicu i počeo nazivati.
- Smjestite se negdje udobno dok ne riješimo problem - predložila je mlada
recepcionarka, vrativši se meni.
- Ne treba, hvala. Vjerojatno ću i sama morati razgovarati s nekim iz
veleposlanstva. - Shvativši međutim da je upravitelj poklopio slušalicu, krenula sam
prema njemu. - Što su rekli?
- Sve je u redu, gospođo Angel. Sjednite i odmorite se dok čekate.
- Znači li to da dolazi netko iz veleposlanstva da me pokupi?
- Kako bi bilo da samo sjednete na trenutak?
- Grace? - Naglo sam se okrenula i ugledala Jacka kako žuri prema meni. - Sve je
u redu, Grace, ovdje sam.
Osjetila sam kako me prožima strava. - Makni se od mene! - kriknula sam.
Okrenula sam se prema recepcionarki, koja me preplašeno gledala. - Pomozite mi,
molim Vas, ovaj je čovjek opasan!
- Sve je u redu, Grace - rekao je Jack umirujućim glasom i žalosno se nasmiješio
upravitelju. - Hvala Vam što ste mi javili da je ovdje. Hajde, Grace - nastavio je kao
da se obraća djetetu - vratimo se nazad u sobu da se lijepo naspavaš. Sutra ćeš se
osjećati mnogo bolje.
- Ne želim spavati! Samo se želim vratiti u Englesku! - Svjesna da nas ljudi
gledaju sa znatiželjom, pokušala sam spustiti ton. - Vrati mi moju putovnicu, Jack. I
novčanik i mobitel - rekla sam mu, ispruživši ruku. - Odmah.
Uzdahnuo je. - Zašto mi to uvijek činiš?
 - Vrati mi moju putovnicu, Jack.
Odmahnuo je glavom. - Vratio sam ti putovnicu još na aerodromu i ti si je
spremila u torbicu, kao i uvijek.
- Ti dobro znaš da nije u torbici - rekla sam i položila ju na pult recepcije. -
Pogledajte i sami - obratila sam se recepcionarki, a glas mi je drhtao od uzbuđenja.
Počela sam ju istresati na pult.
- Nema ni pasoša ni novčanika. On ih je uzeo i... - zastala sam, iznenađena što
vidim i jedno i drugo kako ispadaju iz torbice zajedno sa šminkom, četkom za kosu,
paketićem vlažnih maramica, mobitelom i bočicom tableta koje nikad prije nisam
vidjela.
- Ti si ih tamo spremio! - viknula sam, optužujući Jacka. - Vratio si se dok sam
spavala i spremio ih unutra! - Okrenula sam se prema upravitelju: - Kunem vam se da
ih prije nije bilo u torbici. Uzeo ih je i izašao, uvjerivši me da sam zaključana u sobi.
Upravitelj me zbunjeno gledao. - Pa vrata se mogu otvoriti iznutra.
- Mogu, ali me je on prevario da mislim kako su zaključana! - Još dok sam to
izgovarala, bilo mi je jasno koliko zvučim histerično.
- Mislim da mogu objasniti - ubacio se Jack, protresavši u ruci bočicu s
tabletama. - Zaboravila si uzeti svoj lijek, zar ne?
- Nisam ja na nikakvim lijekovima; to nisu moji lijekovi. Ti si ih stavio unutra! -
dreknula sam.
- Sada je stvarno dosta, Grace - prekinuo me odlučnim glasom. - Pričaš gluposti!
- Možemo li mi kako pomoći? - ponudio se upravitelj. - Želite li čašu vode?
- Možete - rekla sam. - Nazovite policiju. Ovaj je čovjek opasan kriminalac! -
Nastao je zaprepašteni tajac. - Istinu vam govorim! - dodala sam očajno, jer su iza
mene ljudi počeli šaputati. - Ubio je vlastitu majku. Molim Vas, nazovite policiju!
- Upravo na takvo ponašanje sam Vas upozoravao - uzdahnuo je Jack, obrativši
se upravitelju. - Nažalost, ovo joj nije prvi ispad.
- Primio me za podlakticu. - Hajde, Grace, idemo.
Otresla sam se. - Molim vas, samo pozovite policiju! - Mlada me recepcionarka
gledala s nelagodom. - Molim Vas! - kumila sam. - Govorim vam istinu!
- Slušaj, Grace - prekinuo me Jack, hineći iscrpljenost. - Ako doista želiš nazvati
policiju, samo izvoli. Ali sjeti se što se posljednji put dogodilo. Nismo mogli
napustiti zemlju dok nisu istražili tvoje tvrdnje i kad su ustanovili da je sve uobrazilja
zaprijetili su da će nas tužiti za lažnu prijavu. A to je bilo u Americi. Nisam siguran da
će policija u ovoj zemlji biti toliko dobronamjerna.
Raskolačila sam oči. - Kakav posljednji put?
- Iskreno vam savjetujem da u ovo ne uvlačite policiju - rekao je upravitelj
zabrinuto. - Naravno, osim ako za to nemate dobar razlog.
- Imam itekako dobar razlog! Ovaj je čovjek opasan!
- Ako gospođa Angel doista želi otići, možda bi bilo najbolje da nazovemo taksi
da je odveze do zračne luke, budući da je pronašla svoju putovnicu - predložila je
nervozno mlada recepcionarka.
Zahvalno sam ju pogledala. - Da, da, svakako to učinite! - rekla sam i počela
trpati stvari natrag u torbicu. - Odmah ga nazovite.
- Zar ćeš doista igrati ovu igru do kraja? - pitao me Jack, kao da se miri sa
sudbinom.
- Itekako!
- Onda mi ne preostaje ništa drugo. - Okrenuo se prema upravitelju: - Iskreno
Vam se ispričavam zbog ovog ispada. Možete li reći nekom od osoblja da isprati moju
ženu do sobe da pokupi svoju prtljagu?
- Naravno. Kiko, hoćeš li ispratiti gospođu Angel do sobe dok ja zovem taksi?
- Hvala Vam - rekla sam i krenula za Kiko do dizala nesigurnim korakom, jer su
mi se noge tresle od uzbuđenja. - Mnogo Vam hvala.
- Nema na čemu, gospođo Angel - odgovorila je ljubazno.
- Znam da mislite kako sam vjerojatno luda, ali vas uvjeravam da nisam -
nastavila sam, osjećajući da joj dugujem makar kakvo objašnjenje.
- Sve je u redu, gospođo Angel, ne morate mi ništa objašnjavati. - Nasmiješila se
je i pozvala dizalo.
- Morate nazvati policiju - rekla sam joj. - Kad odem, nazovite policiju i recite
im da je moj muž, gospodin Angel, opasan kriminalac.
- Uvjerena sam da će upravitelj sve to riješiti.
Vrata od dizala su se otvorila, i ja sam ušla za njom, svjesna da mi ni na trenutak
nije povjerovala da je Jack opasan ili kriminalac. Nije mi međutim bilo važno, jer
sam odlučila sama nazvati policiju čim sjednem u taksi.
Stigle smo na šesti kat i ja sam krenula za njom niz hodnik prema našoj sobi.
Izvadila sam ključ iz torbe, otvorila vrata i uzmaknula, odjednom neodlučna da uđem.
Bezrazložno međutim, jer je sve bilo kako sam i ostavila. Prišla sam svome kovčegu i
prekopala ga da izvadim čistu odjeću.
- Bit ću brza - rekla sam i povukla se u kupaonicu. - Idem se samo presvući.
Svukla sam se na brzinu, malo osvježila vodom i ponovno obukla. Dok sam
umotavala prljavu odjeću u klupko, osjetila sam se fizički i mentalno osnaženom. Ne
želeći više gubiti ni trenutka, otvorila sam vrata, ali i prije nego što sam zakoračila iz
kupaonice, sijevnula je neka ruka i gurnula me natrag dok mi je druga začepila usta da
uguši krik.
- Jesi li uživala u onom malom scenariju koji sam ti namjestio? - pitao me Jack,
unijevši mi se u lice. - Ja sam silno uživao, a što je još bolje, ubio sam dvije muhe
jednim udarcem. Prije svega, ti si se pred desetcima ljudi pokazala neuravnoteženom
osobom. Upravo u ovom trenutku, upravitelj piše izvještaj o tvome ispadu. Drugo,
nadam se da si sad naučila da sam uvijek korak ispred tebe. - Zašutio je, kako bi mi
njegove riječi sjele. - Evo što ćemo sad učiniti. Ja ću maknuti ruku s tvojih usta, ali
ako ispustiš i jedan glas, našopat ću te s dovoljno tableta da te ubijem i onda ću tvoju
smrt prikazati kao samoubojstvo jedne neuravnotežene žene. Dogodi li se to, kao
Milliein jedini preživjeli skrbnik, održat ću svoje obećanje i dovesti je da živi u našoj
krasnoj kući sa mnom. Jedino što onda tebe neće biti tamo da ju zaštitiš. Jesam li bio
jasan? Kimnula sam. - Izvrsno.
Maknuo je ruku s moji usta i odvukao me iz kupaonice do kreveta.
- Sada me pažljivo poslušaj. Svaki put kad pokušaš pobjeći, bilo da lupaš na
vrata ili se obratiš nekome ili se jednostavno daš u bijeg, cijenu za to će platiti Millie.
Zbog ovog sad pokušaja, na primjer, neću ti dopustiti da je posjetiš za vikend nakon
što se vratimo, koliko god to ona očekivala. Učiniš li i sutra kakvu sličnu glupost,
nećemo otići ni narednog vikenda. Trebam li govoriti dalje? Tvoju ćemo odsutnost
opravdati nekim gadnim želučanim smetnjama koje si pokupila na Tajlandu, a ta može
trajati tjednima. Dakle, ako želiš ponovno vidjeti Millie u neko dogledno vrijeme,
predlažem ti da činiš sve što ti kažem.
Počela sam se nekontrolirano tresti, ne samo zbog prijetećega glasa već i zbog
strašne spoznaje da sam, vrativši se u sobu po kovčeg, propustila svoju možda jedinu
priliku da mu pobjegnem. Nije mi trebao taj kovčeg, mogla sam sasvim mirno otići i
bez njega, ali kad ga je Jack spomenuo činilo mi se sasvim razumno otići po njega. Da
nije predložio da me netko isprati, možda bih i posumnjala u njegove motive. A da
sam ranije shvatila kako vrata nisu zaključana i da nisam zaspala, ne bi mi bio mogao
vratiti putovnicu, mobitel i novčanik u torbu.
- Vjerojatno se pitaš bi li stvar ispala drugačije da si napravila nešto drugo,
priznaj - rekao je, zabavljajući se. - Da ti skratim muke: odgovor je: ne bi. Ispalo bi
isto. Da si se spustila u predvorje prije nego što sam ti stigao vratiti putovnicu,
novčanik i mobitel, stavio bih ti ih u kovčeg nakon što bi napustila sobu. Trebala si
već shvatiti da sam te cijelo vrijeme držao na oku. Onda bih pred svima rekao da si ih
vjerojatno zametnula, pa bih zamolio upravitelja da te otprati do sobe da ih potražiš.
Stvar je u tome, Grace, da te dobro poznajem. Znam kako ćeš se ponašati. Znam što
ćeš reći. Znam čak i to da ćeš prije nego što odemo iz Tajlanda opet pokušati pobjeći,
što će dakako biti veoma glupo od tebe. Ali s vremenom ćeš naučiti, jer nemaš drugog
izbora.
- Nikad - zajecala sam. - Nikad ti se neću predati.
- E pa, živi bili pa vidjeli. A evo što ćemo sad učiniti: naspavat ćemo se i sutra
ujutro spustiti na doručak. Kad budemo prolazili pored recepcije, ti ćeš se ispričati za
svoj ispad i naglasiti kako se ne želiš vratiti u Englesku. Poslije doručka, za vrijeme
kojega ćeš me zaljubljeno promatrati, ja ću napraviti nekoliko lijepih fotografija izvan
hotela, tako da možemo pokazati prijateljima koliko ti je lijepo bilo ovdje. Zatim ćeš
se ti, mila, dok ja budem sređivao neke stvari, otići sunčati na balkon, tako da do
povratka u Englesku dobiješ lijep ten.
Krenuo je odvezivati cipele. - Nakon svog ovog uzbuđenja, odjednom se osjećam
umornim.
- Ja nemam namjeru spavati s tobom u istom krevetu!
- Onda spavaj na podu. I ne trudi se bježati, stvarno nema smisla.
Uzela sam pokrivač s kreveta i sjela na pod, umotavši se u njega, ukočena od
straha. Premda mi je nagon govorio da dam petama vjetra čim mi se ukaže prilika,
razum mi je govorio da će biti mnogo jednostavnije pobjeći i riješiti ga se zauvijek
ako se strpim do povratka u Englesku. Pokušam li opet pobjeći ovdje na Tajlandu i ne
uspijem, razmišljala sam, ne želim ni pomisliti što će mi učiniti. Mislio je da me
poznaje, da zna što ću učiniti. Predvidio je da ću još jednom pokušati pobjeći. Jedino
što sam mu mogla učiniti jest da ga izbacim iz ravnoteže, natjeram ga da povjeruje
kako me je porazio. Koliko god se željela maknuti od njega, moj najvažniji cilj bio je
vratiti se u Englesku svojoj Millie.
 SADAŠNJOST

N edjeljno je jutro i vozimo se prema Millieinome internatu. Toliko sam nervozna od

strepnje o čemu to gospođa Goodrich želi pričati s nama da mi je sad drago što Jack
jutros nije donio doručak. Nije donio ništa niti jučer, što znači da nisam ništa jela još
od ručka u restoranu u petak. Ne znam zašto mi ne želi dati jesti, ali je to vjerojatno
zato što mi je Esther pomogla s desertom, a on to smatra varanjem, jer je dobro znao
da nakon njegovog spominjanja Millieine sobe neću biti u stanju sama dovršiti desert.
U ovom bolesnom svijetu koji je Jack stvorio za mene ima mnogo stvari koje ne
smijem, a jedna od njih je bacati hranu.
Srce mi počne lupati čim smo ušli u ured gospođe Goodrich, tim više jer nam se
pridružila i Janice sumornog izraza lica. Budući da još nismo vidjeli Millie,
pretpostavljam da ona ni ne zna da smo Jack i ja ovdje. Srećom, nisam se trebala
brinuti - oni nam samo žele reći da joj je školski liječnik propisao sredstvo za
smirenje koje uzima prije spavanja, jer inače ne može zaspati.
- Hoćete reći da uzima tablete za spavanje? - pitam.
- Da - odgovori gospođa Goodrich. - Dakako, davali bismo ih uz Vaše
dopuštenje i samo po potrebi.
- Ja nemam ništa protiv. Što ti kažeš, mila? - obrati mi se Jack. - Ako je to za
Millieino dobro.
- Ne, nemam ništa protiv, ako liječnik smatra da joj trebaju - kažem polako. -
Jedino ne bih htjela da postane ovisna o lijekovima za spavanje.
- Nadam se da joj liječnik nije propisao ništa snažno - kaže Jack.
- Ma ne, nikako, ove se tablete mogu dobiti bez recepta - odgovori gospođa
Goodrich i otvori jednu mapu sa stola, izvadi list papira i pruži ga Jacku.
- Hvala. Samo ću zapisati naziv, ako se slažete.
- U stvari, morala sam joj dati jednu tabletu sinoć jer mi je izgledala posebno
uznemireno - doda Janice dok Jack zapisuje naziv tableta u svoj mobitel. - Nadam se
da je to u redu.
- Naravno - potvrdim. - Već imate moje pismeno dopuštenje da učinite sve što
smatrate nužnim dok mene nema.
- Ono što nas malo brine je - nadoveže se gospođa Goodrich - postoji li neki
razlog zašto bi Millie odjednom imala poteškoća sa spavanjem? - Zatim nesigurno
zastane. - Je li vam se učinila tjeskobnom ili nesretnom kad ste ju posjetili prošli
vikend?
Jack odmahne glavom. - Meni se činila istom kao i uvijek.
- I meni isto, makar je bila malo nezadovoljna što nismo otišli u hotel na ručak -
dodam. - Taj je hotel iz nekog razloga njeno omiljeno mjesto, dok se Jacku i meni više
sviđa restoran pored jezera. Međutim, brzo se oraspoložila.
Gospođa Goodrich razmijeni poglede s Janice. - Pitale smo se da razlog možda
nije taj što još nije vidjela kuću - kaže.
- Sumnjam - požurila sam odgovoriti. - Hoću reći, ona razumije da bismo mi
radije da ju vidi kad bude potpuno gotova, a ne da je pola kuće pregrađeno najlonom
za prašinu i ljestvama. Osim ako nije nešto tebi rekla, a da ja ne znam, mili?
- Ma kakvi - potvrdi Jack - ali ako ju to muči, bit ću više nego sretan da nas
posjeti čim završimo njezinu spavaću sobu. Jedino čega se bojim jest da će se
zaljubiti u nju i neće htjeti otići - doda sa smijehom.
- Ja mislim da nju muči pomisao da mora napustiti ovo mjesto - kažem, bez
obzira što mi je srce potonulo. - Ipak je ovo bio njezin dom već sedam godina i tu je
bila sretna, zaista sretna.
- Zapravo imate pravo - kaže Janice, kimnuvši glavom. - Nije mi to palo na
pamet.
- A posebno je vezana uz Vas. Možda je možete nekako uvjeriti da ćete uvijek
ostati u kontaktu, da ćete je nastaviti viđati i kad ode - nastavim. - Naravno, ako to i
sami želite.
- Kako da ne! Millie mi je kao mlađa sestra.
- U tom slučaju, kažete li joj da ćete ju redovito posjećivati kad se preseli k
nama, sigurna sam da ćete joj otkloniti bilo kakve strahove.
Jack se smiješi potpuno svjestan što sam upravo učinila. - A ako Millie kaže bilo
što, ma kako Vam se činilo nebitnim, ali Vas zabrine, svakako nam to recite. Mi samo
želimo da Millie bude sretna - nadoveže se.
- Pa samo mogu ponoviti da je Millie velika sretnica što ima vas dvoje - zaključi
gospođa Goodrich.
- Sretnici smo nas dvoje - skromno ju ispravi Jack. - U stvari, s Grace i Millie u
svom životu, smatram se najsretnijim čovjekom na svijetu. - Zatim ustane. - Sada
bismo možda mogli izvesti Millie na ručak. Premda će vjerojatno opet biti razočarana
što je ne vodimo u onaj hotel, rezervirao sam stol u jednom novom restoranu.
Navodno imaju izvrsnu hranu.
Ne želim se previše nadati. Ako nas Jack vodi na novo mjesto, znači da ga je već
provjerio.
- Idemo danas u hotel? - pita Millie puna nade kad smo došli po nju.
- U stvari, ima jedan novi restoran u koji bih te htio odvesti - odgovori joj Jack.
- Ja najviše volim hotel - naroguši se Millie.
- Drugi put. Hajde, idemo.
Millie natmureno krene s nama prema automobilu, vidljivo ljuta što ne može ići u
hotel. Uspijem ju primiti za ruku i stisnuti je, a ona se potrudi malo odobrovoljiti,
svjesna da joj time kažem da bude oprezna.
Tijekom ručka Jack pita Millie zašto ne može navečer spavati, a ona mu kaže da
čuje muhe kako joj lete oko glave. Pita ju je li joj pomogla tableta koju joj je sinoć
dala Janice, a ona kaže da jest, da je jako dobro spavala - „kao beba”. On joj na to
kaže da smo pristali na to da ih uzima kadgod joj budu trebale. Millie pita je li se
Molly vratila. Meni se stisne grlo, kao i svaki puta kad pomislim na Molly, pa joj Jack
pažljivo odgovori da se vjerojatno neće vratiti, da ju je, izgleda, pronašla neka curica
koja ne zna da je Molly pobjegla i jako ju voli. Obeća joj da će ju odvesti da sama
izabere novo štene čim doseli kod nas. Millieino se lice ozari od sreće, a ja osjetim
strašnu potrebu da dohvatim nož sa stola i zarijem mu ga duboko od srce. Jack to, čini
se, osjeti, pa dlanom poklopi moju ruku i zamoli konobaricu da odnese tanjure.
Konobarica se nasmiješi kad vidi koliko smo privrženi jedno drugom.
Nakon deserta Millie objavi da mora na zahod.
- Samo izvoli - kaže Jack.
Millie pogleda prema meni. - Ideš sa mnom, Grace?
Ja ustanem i kažem: - Aha, moram i ja.
- Idemo svi - kaže Jack.
Krenemo za njim do WC-a, čiji je raspored upravo onakav kakvog sam
zamišljala: jedan WC za žene i jedan za muškarce, vrata do vrata. Ženski je WC
zauzet, pa čekamo svi troje - s Jackom u sredini - da se oslobodi. Kad iz njega izađe
žena, Jack me čvrsto primi za lakat da mi slučajno ne bi palo na pamet da joj kažem
kako je moj muž psihopat.
 Millie nestane u WC-u, a žena nam uputi smiješak. Točno znam što vidi:
dražestan par koji se ne može odvojiti ni sekunde jer je strašno zaljubljen. I ponovno
shvatim u kakvoj se beznadnoj situaciji nalazim. Sad me već hvata očaj da nitko nikad
neće početi sumnjati u apsolutno savršenstvo naših života. Svaki put kad se nađemo s
prijateljima, čudim se koliko su blesavi da doista vjeruju kako se Jack i ja nikad ne
svađamo, da se slažemo u apsolutno svemu, da ja, jedna inteligentna
tridesetdvogodišnjakinja bez djece mogu biti zadovoljna s time da po cijele dane
sjedim kod kuće i izigravam domaćicu.
Žudim za nekim tko će postavljati pitanja, tko će biti sumnjičav. Odmah pomislim
na Esther. Možda bih trebala paziti što želim. Postane li Jack sumnjičav zbog njezinog
propitkivanja, mogao bi zaključiti da ju nekako potičem na to i još više mi zagorčati
život. Da nije Millie, rado bih pristala na smrt umjesto na ovaj život kakav imam. Ali
isto tako, da nije Millie, ja se sad ne bih našla u ovoj situaciji. Jack mi je sam to
rekao: Millie je ona koju želi, ne ja.
 PROŠLOST

T oga jutra na Tajlandu, nakon što sam prethodne noći saznala da sam se udala za
čudovište, nije mi se žurilo da se Jack probudi jer sam znala da ću od toga trenutka
morati početi igrati svoju životnu ulogu. Najveći sam dio noći provela psihički se
pripremajući na to, prihvativši da ću se, ako se vratim u Englesku živa i zdrava,
morati pred njim pretvarati da sam slomljena i preplašena žena. Što se tiče straha, nije
me brinulo da ću se morati pretvarati jer me je doista i bilo strah. Bit će mnogo teže
pretvarati se da me je slomio, jer sam po prirodi borbena. Međutim, budući da je Jack
već predvidio da ću još jednom pokušati pobjeći dok smo na Tajlandu, čvrsto sam
odlučila da neću. Odlučila sam da je važno da povjeruje kako sam se već predala.
Čuvši ga da se budi, čvršće sam se umotala u svoju deku i hinila da spavam, u
nadi da ću ukrasti još malo vremena da se odmorim. Čula sam ga kako silazi s kreveta
i prilazi mjestu gdje sam se skutrila uza zid. I ne gledajući, znala sam da me promatra.
Koža mi se naježila i srce počelo tako brzo lupati da sam bila sigurna kako osjeća moj
strah. No nakon nekoliko trenutaka se odmaknuo. Otvorila sam oči tek kad sam čula da
je otvorio vrata kupaonice i krenuo se tuširati.
- Znao sam da se praviš da spavaš - čula sam njegov glas odmah pored sebe i
kriknula od iznenađenja. - Hajde, ustaj. Moraš se ispričati na recepciji, sjećaš se.
Istuširala sam se i obukla pod njegovim budnim okom. Tješilo me to što ga ne
zanimam u erotskom smislu, kako mi je sinoć priznao.
- Tako - rekao je, kimnuvši s odobravanjem zbog mog izbora haljine. - Sad još
samo navuci i osmijeh na lice.
- Kad siđemo - promucala sam, želeći to odgoditi.
- Odmah sad! - odbrusio je odlučno. - Hoću da izgledaš kao da si zaljubljena u
mene.
S mukom sam progutala slinu i polako se okrenula prema njemu, ne vjerujući da
ću biti u stanju to učiniti. Ali kad sam ugledala nježni izraz na njegovom licu dok me
gledao u oči, obuzeo me osjećaj izmještenosti, kao da je sve što se dogodilo u
posljednjih četrdeset i osam sati bilo tek san. Nisam mogla sakriti žudnju koju sam
osjetila, i kad sam ugledala njegov nježan osmijeh, nasmiješila sam mu se nazad, ne
mogavši si pomoći.
- Bolje - rekao je. - Neka takav i ostane za vrijeme doručka.
 Zgrožena sama sobom što sam, makar na sekundu, zaboravila tko je on,
zarumenila sam se od srama.
Jack se nasmijao, primijetivši moje crvenilo. - Gledaj na to ovako, Grace:
činjenica da te još uvijek privlačim samo će ti olakšati da igraš ulogu zaljubljene
ženice.
Onako posramljenoj navrle su mi suze na oči, pa sam okrenula glavu. Grozila
sam se od pomisli koliko je njegova ljepota u nesrazmjeru sa zlom u njemu. Ako je
mene mogao prevariti - ako je mogao, makar na sekundu, natjerati me da zaboravim
sve što znam o njemu - kako će meni uspjeti uvjeriti bilo koga da je on vuk u janjećoj
koži?
Dizalom smo se spustili u hotelsko predvorje i kad smo prolazili pored recepcije
Jack me je odveo do upravitelja i stajao pored mene, obgrlivši me rukom, dok sam se
ja ispričavala za sinoćnji ispad. Lagala sam da sam zbog promjene vremenske zone
zaboravila uzeti lijek na vrijeme. Bila sam svjesna da me Kiko promatra s druge
strane pulta i ponadala se da joj nešto - možda neka vrsta ženske solidarnosti - govori
kako je ono sinoć bilo stvarno i s razlogom. Možda je i požalila kad se sinoć
odjednom u sobi pojavio Jack dok sam se presvlačila u kupaonici i rekao joj da može
ići. Završivši sa svojom isprikom, bacila sam pogled prema njoj, želeći joj dati do
znanja da je ovo samo gluma i da ipak nazove veleposlanstvo. Ona je međutim, baš
kao i ranije, samo skrenula pogled.
Upravitelj je dobroćudno otklonio moju ispriku i osobno nas ispratio na terasu
do stola okupanog suncem. Premda nisam bila gladna, natjerala sam se pojesti nešto,
jer sam bila svjesna da moram čuvati snagu. Dok smo doručkovali, Jack je vodio
razgovor o planovima kako ćemo provesti dan tako da nas čuju ljudi sa susjednih
stolova. Dakako, ništa se od toga nije dogodilo. Nakon doručka Jack me je odveo niz
ulicu do onog hotela s pet zvjezdica koji sam dan prije zamijetila iz taksija. Napravio
je nekoliko fotografija sa mnom na ulazu hotela, natjeravši me da se smiješim - što mi
je i uspjelo zahvaljujući lijepim sjećanjima u društvu s Millie. Zatim me je otpratio
nazad do naše hotelske sobe.
- Htjela bih nazvati Millie - rekla sam kad je zatvorio vrata. - Možeš li mi vratiti
mobitel, molim te?
Odmahnuo je glavom. - Bojim se da ne mogu.
- Obećala sam mami da ću nazvati - bila sam uporna - a želim i čuti kako je
Millie.
- A ja želim da tvoji roditelji pomisle kako se sjajno zabavljaš sa mnom na
medenom mjesecu i da ti je Millie potpuno isparila iz glave.
- Molim te, Jack. - Prezirala sam taj svoj molećivi ton u glasu, ali sam morala
znati je li Millie dobro, a još očajnije sam htjela čuti mamin glas, samo da me uvjeri
da svijet u kojem sam nekad živjela još uvijek postoji.
- Ne.
- Mrzim te - procijedila sam kroz stisnute zube.
- Naravno da me mrziš - rekao je. - Ja ću sad izaći na neko vrijeme, a ti ćeš me
pričekati na balkonu, tako da dobiješ dražestan ten s kojim ćeš se vratiti kući. Zato se
pobrini da imaš pri ruci sve što ti treba, jer se više nećeš moći vratiti u sobu kad
odem.
Trebalo mi je malo vremena da shvatim što govori. - Zar me stvarno namjeravaš
zaključati na balkonu!?
- Upravo to.
- Zašto ne mogu ostati u sobi?
- Zato što te u njoj ne mogu zaključati.
Pogledala sam ga preneraženo. - A što ako moram na WC?
- Nećeš moći. Zato to obavi sada.
- Pa koliko te neće biti?
- Dva, tri sata. Možda četiri. A ako ti slučajno padne na pamet da zoveš pomoć s
balkona, toplo ti savjetujem da to ne činiš. Bit ću u blizini. Osluškivat ću te i
promatrati. Zato ne čini nikakve gluposti, Grace, upozoravam te.
Zbog načina na koji je to rekao prošla me je jeza, ali kad je otišao, teško sam se
nosila s iskušenjem da ne vičem upomoć s balkona iz svega glasa. Pokušala sam
zamisliti što bi se u tom slučaju dogodilo i zaključila da čak i da mi neki ljudi dotrče u
pomoć, pojavio bi se Jack oboružan uvjerljivom pričom o mojim mentalnim
tegobama. Ako bi netko i odlučio provjeriti moje navode da sam zatočena i da je Jack
ubojica, trebali bi mu tjedni da ih potvrdi. Ja bih možda i mogla prepričati Jackovu
priču, a policija bi možda i uspjela pronaći slučaj u kojem je muž nasmrt pretukao
ženu, a koji bi odgovarao mojoj priči i tako doći do Jackova oca, ali čak i da on
potvrdi da je njegov sin zapravo počinio taj zločin, teško da bi mu netko povjerovao
nakon trideset godina, a vjerojatnije je da je Jackov otac ionako mrtav. Usto, kako sam
mogla znati da je ta priča istinita? Zvučala je stravično uvjerljivo, ali mi je Jack isto
tako mogao lagati samo da me prestraši.
 Balkon na kojem sam trebala provesti sljedećih nekoliko sati gledao je na terasu
sa stražnje strane hotela. Odozgor sam mogla vidjeti ljude kako se motaju oko bazena,
neki da bi plivali, a neki da uhvate sunca. Shvativši da bi Jack mogao biti među njima
i svakako me držati na oku bolje nego što bih ja mogla njega, odmaknula sam se od
balkonske ograde. Na balkonu su se nalazila dva neudobna drvena vrtna stolca koja
ostavljaju rešetkaste tragove na nogama ako predugo sjediš na njima. Bio je tu i jedan
stolić, ali nije bilo podstavljene ležaljke koja bi mi čekanje učinila udobnijim.
Srećom, sjetila sam se ponijeti ručnik, pa sam od njega napravila jastuk i stavila ga na
jedan stolac. Jack me je pričekao jedva toliko da stignem uzeti bikini, kremu za
sunčanje i sunčane naočale, ali ne i da uzmem knjigu koju sam ponijela sa sobom.
Ionako nije bilo važno; znala sam da se neću moći usredotočiti na nju, ma koliko
uzbudljiva bila. Nakon samo nekoliko minuta provedenih na balkonu osjećala sam se
kao lav u kavezu, što je samo podgrijalo moju želju da pobjegnem, tako da mi je
laknulo što je soba do naše prazna, jer u suprotnome ne bih mogla odoljeti iskušenju
da zazovem pomoć.
Cijeli taj tjedan na Tajlandu bilo je pravo mučenje.
Jack bi me povremeno odveo na doručak, ali ne uvijek. Po njegovom odnosu s
upraviteljem, shvatila sam da je redovni gost ovoga hotela. Kad bismo i otišli na
doručak, Jack bi me odmah nakon toga vratio u sobu i zaključao na balkonu sve dok se
ne vrati, a onda bi me pustio da obavim nuždu i pojedem što mi je donio za ručak. Sat
ili dva kasnije, natjerao bi me da se vratim na balkon i nestao sve do večeri.
Ma kako sve to bilo grozno, neke su mi stvari činile boravak podnošljivijim. Dio
je balkona uvijek bio u sjeni u koju sam se mogla skloniti, a budući da sam inzistirala,
Jack mi je donosio vodu u boci, mada sam morala biti štedljiva s njom. Nikad me nije
puštao nasamo duže od četiri sata u komadu, ali mi je to vrijeme bolno sporo
prolazilo. Kad više ne bih mogla podnijeti usamljenost, dosadu, strah i očaj, zatvorila
bih oči i mislila na Millie.
Koliko god se željela maknuti s balkona, kadgod bi me Jack odlučio izvesti van -
ne zato što bi se sažalio nada mnom već da snimi prigodne fotografije - to su bili tako
ružni trenuci da sam se često radovala povratku u svoju hotelsku sobu. Jednom me je
izveo na večeru u prekrasan restoran u kojem me nije prestao fotografirati kroz sve
faze objeda. Drugo je pak poslijepodne naručio taksi, pa smo četiri dana obilaska
nagurali u četiri sata za fotografiranje, koje je dakako trebalo svjedočiti kako se dobro
provodim.
Jednoga me popodneva odveo u valjda najbolji hotel u Bangkoku u kojem nam je
nekim čudom osigurao pristup privatnoj plaži, a ja sam se morala presvlačiti iz jednog
bikinija u drugi da izgleda kao da su slike napravljene dan za danom. Pomislila sam
da Jack vjerojatno ovdje provodi dane dok mene drži na balkonu. Nadala sam se da će
se osoblje našega hotela zapitati zašto me tako rijetko viđaju, ali kad me je Jack
jednoga jutra odveo na doručak, samo su me uljudno pitali osjećam li se danas bolje i
tada sam shvatila da im je rekao kako ne idem u obilaske jer imam želučanih tegoba.
Najgore od svega kod tih izleta u normalan život bilo je što su mi ulijevali neku
nadu, jer bi se u javnosti Jack pretvorio u onoga muškarca u kojeg sam se bila
zaljubila. Na primjer, ponekad bi tijekom objeda, za kojeg bi on izigravao pažljivog i
dražesnog muža, zaboravila tko je zapravo. Da nije bio tako dobro društvo, možda bih
se i brže sjetila, ali čak i kad bih se sjetila, bilo mi je toliko teško tu sliku zatvorskog
čuvara poistovjetiti s muškarcem koji me gleda s obožavanjem s druge strane stola da
bih gotovo povjerovala kako sam sve umislila.
Zato mi je dvostruko teže padao svaki povratak u grubu stvarnost, ne samo zbog
razočaranja, već i zbog srama što sam podlegla njegovom šarmu. Počela bih se
unezvijereno osvrtati oko sebe tražeći izlaz, neko mjesto kamo bih mogla pobjeći,
nekoga kome bih se mogla povjeriti. Čim bi to primijetio, Jack bi me pogledao silno
se zabavljajući i rekao mi: - Bježi! Daj samo, otrči onom čovjeku, ili možda onoj
tamo ženi i reci im da te držim zatočenom, da sam čudovište i ubojica. No prije toga
se osvrni malo oko sebe. Osvrni se po ovom prekrasnom restoranu u koji sam te
doveo i razmisli. Pomisli na finu hranu koju jedeš i fantastično vino u svojoj čaši.
Izgleda li ti to kao da si zatvorenica? Izgledam li ja kao čudovište i ubojica? Ne bih
rekao. Ali ako želiš, ti samo daj, neću te sprječavati. Baš sam raspoložen za malo
zabave. - Ja bih na te riječi zatomila suze i podsjetila se da će sve biti jednostavnije
kad se vratimo u Englesku.
Početkom našeg drugog tjedna na Tajlandu pala sam u takvu depresiju da sam se
jedva suspregnula da ne pokušam pobjeći. Ne samo zbog pomisli da ću još šest dana
čamiti na balkonu, već i zbog toga što mi je doprlo do svijesti koliko je beznadan moj
položaj. Više nisam bila toliko uvjerena da će mi u Engleskoj biti tako jednostavno
pobjeći od Jacka, tim više što će tamo na njegovoj strani biti njegova reputacija
uspješnoga odvjetnika. Sad mi se i s britanskim veleposlanstvom na Tajlandu činilo da
imam bolje izglede da ga prijavim nego s lokalnom policijom kod kuće u Engleskoj.
A to nije bilo sve. U protekla tri dana, nakon što je navečer otključao balkonska
vrata i pustio me u sobu, Jack bi ponovno krenuo van i rekao mi da će se uskoro vratiti
te da ne pokušavam bježati jer će to odmah primijetiti. Ovaj put svjesna da mogu
otvoriti vrata sobe iznutra i otići strašno sam se mučila i prizvala svu snagu volje da
ne odolim nagonu da pobjegnem. Kao da bi to išta promijenilo. Prve se večeri vratio
nakon dvadeset minuta. Druge nakon sata. Treće je večeri međutim ostao vani sve do
jedanaest, i ja sam shvatila da me navikava na to da sve duže ostanem sama. Pitala
sam se vrijedi li pokušati, budem li imala dovoljno vremena da stignem do britanskog
veleposlanstva.
Znala sam da se pri tome ne mogu osloniti na hotelsku upravu kao i da bez
pomoći neću stići daleko, ali me je činjenica da je soba do nas još od vikenda zauzeta
tjerala na pomisao da zamolim susjede za pomoć. Nisam imala pojma otkuda su, jer je
zid prigušivao glasove do neprepoznatljivosti, ali sam osluškujući glazbu koju puštaju
pretpostavila da se radi o nekom mladom paru. Danju bi uglavnom bili odsutni - na
Tajland nitko ne dolazi da vrijeme provodi u hotelskoj sobi, osim ako nije zatvorenik
poput mene - ali kad su bili u sobi, povremeno bi netko od njih izišao na balkon da
popuši cigaretu. Sudeći po silueti koju bih vidjela kroz pregradno staklo,
pretpostavila sam da se radi o muškarcu, a ponekad bih ga i čula kako zaziva ženu na
jeziku koji mi je izgledao kao španjolski ili portugalski. Osim toga, činilo se da
većinu večeri provode u sobi, pa sam zaključila da se radi o mladom bračnom paru na
medenom mjesecu i da ostaju u sobi voditi ljubav. Tih bi večeri, osluškujući zvukove
lagane glazbe kroz zidove, osjetila kako mi na oči naviru suze, jer tako je trebalo biti i
meni.
A onda sam, kad se Jack četvrte večeri nije vratio sve do ponoći, postala sigurna
u svoju teoriju da me postupno navikava na samoću, uvjeren da se neću usuditi bježati.
Nisam imala pojma gdje provodi to vrijeme, ali bi se uvijek vratio sjajno raspoložen,
pa sam pretpostavila da je posjećivao nekakvu javnu kuću. Dotada sam - provodeći
sate i sate na balkonu razmišljajući u dokolici - već zaključila da je zbog onoga što mi
je rekao o seksu sa mnom zapravo homoseksualac i da često dolazi na Tajland kako bi
se prepustio onome čemu se ne usuđuje prepuštati kod kuće kako se ne bi doveo u
situaciju da ga netko ucjenjuje. Znala sam da mojoj teoriji nešto nedostaje jer ne bi
bio kraj svijeta i da netko dozna da je homoseksualac, ali nisam uspjela otkriti što.
Pete sam večeri, nakon što se nije vratio u sobu sve do dva ujutro, ozbiljno
počela odvagivati svoje opcije. Ostalo nam je još pet dana do povratka u Englesku, a
osim što mi se to vrijeme činilo beskrajno dugim, u meni se počela javljati i bojazan
da možda i nećemo otići tako skoro. Toga sam jutra, sve nervoznija što se uopće nisam
javila Millie, zamolila Jacka da mi obeća kako ćemo ju posjetiti čim se vratimo.
Njegov me je odgovor - da toliko uživa u našem bračnom putovanju da razmišlja o
produljenju - natjerao u tihi, zatomljeni plač. Rekla sam si da se samo igra sa mnom,
da me pokušava izbaciti iz ravnoteže, ali sam se osjećala toliko bespomoćnom da sam
većinu dana provela plačući.
 Do navečer sam već bila čvrsto odlučila da ću pobjeći. Da nisam bila uvjerena
kako su par u susjednoj sobi Španjolci, a ne Portugalci, možda bih i odustala, ali
budući da sam naučila ponešto španjolskog tijekom svojih putovanja u Argentinu, bila
sam sigurna da ću ih uspjeti uvjeriti kako mi pomoć doista treba. U odluci mi je
pomogla i činjenica da se radi o paru, dakle i o ženi kojoj se mogu obratiti. Štoviše,
bila sam uvjerena da već znaju da sam u nevolji, jer je muškarac, kad je toga
popodneva izašao na balkon da popuši cigaretu, zazvao zabrinuto ženu i rekao joj da
čuje kako netko plače. Zbog straha da ih Jack ne vidi kako se naviruju preko balkona,
budući da nisam mogla znati promatra li me odnekud, zatomila sam jecaje i potpuno se
umirila tako da pomisle da sam se vratila nazad u sobu. Nadala sam se međutim da će
mi to što su me čuli da plačem kasnije dobro doći.
Nisam ništa poduzimala sve dok nije prošlo tri sata od Jackova odlaska. Već je
bilo iza jedanaest, ali sam zaključila da je par još budan jer sam ih mogla čuti kako se
kreću po sobi. Pazeći da se ne ponovi prošli fijasko s putovnicom i novčanikom,
provjerila sam torbu, kovčeg i sobu. Kako ih nisam pronašla, otišla sam do vrata sobe
i polako ih otvorila, moleći se u sebi da ne naletim na Jacka u hodniku. Nije ga bilo,
ali sam od straha da se svaki tren ne pojavi stala lupati na vrata španjolskoga para
snažnije nego što sam namjeravala. Čula sam muškarca iza vrata kako gunđa,
vjerojatno ljut što netko smeta u ovo doba.
- ¿Quién es? - javio se s druge strane.
- Ja sam vaša susjeda. Molim vas, možete li mi pomoći!?
- ¿Qué pasa?
- Možete li otvoriti vrata, molim vas?
Uto sam čula jasan zvuk dizala kako se zaustavlja na katu na dnu hodnika i počela
ponovno lupati na vrata. - Požurite! - viknula sam, a srce mi je skočilo u grlo. - Molim
vas! - Kako se pomaknula reza na vratima, a vrata dizala počela otvarati, tako sam kao
raketa uletjela u njihovu sobu. - Hvala vam, hvala vam! - zapijukala sam. - Ja... -
krenula sam, ali mi je glas odmah zamro jer sam, užasnuta, pred sobom ugledala
Jacka.
- Da budem iskren, očekivao sam te i ranije - rekao je smijući mi se u
prestravljeno lice. - Već sam počeo misliti da sam te krivo procijenio i gotovo
povjerovao da si ipak poslušala moj savjet i odustala od bježanja. Naravno, za tebe bi
bilo bolje da jesi, ali meni onda ne bi bilo ovako zabavno. Moram ti priznati da bih
bio razočaran da je sav moj trud bio uzaludan.
Kao krpa sam se složila na pod, tresući se od užasa. On je čučnuo pored mene. -
Da pogodim, - tiho je rekao - mislila si da je u susjednu sobu došao par iz Španjolske,
zar ne? A kad ono samo ja. Razmisli malo jesi li ikad čula ženu da odgovara? Glas
koji si čula došao je s radija. Nisi ju vidjela ni na balkonu, ali si ipak povjerovala da
postoji. Dakako, nisi znala da pušim - to mi nije navika - niti da govorim španjolski.
Zastao je, pa nastavio tihim glasom, gotovo šaptom: - Također sam ti rekao da bi
bilo veoma glupo od tebe da pokušaš pobjeći dok smo još na Tajlandu. A sad kad već
jesi, što misliš da ću ti učiniti?
- Radi što hoćeš - odgovorila sam kroz jecaje - više me nije briga.
- Hrabre riječi, ali sam uvjeren da to ne misliš. Na primjer, siguran sam da bi se
prepala da te odlučim ubiti, jer bi to značilo da više nikad nećeš vidjeti Millie.
- Nećeš me ubiti - odbrusila sam s više samopouzdanja nego što sam ga osjećala.
- Imaš pravo, neću. Barem ne zasada. Kao prvo, trebam te da učiniš za Millie
ono što ona ne može učiniti sama za sebe. - Ustao je i pogledao me odozgo hladnim
pogledom. - Ovdje te, nažalost, ne mogu kazniti, jer ti nemam više što uskratiti. Ali
zato što si sad već drugi put pokušala pobjeći, nećemo otići posjetiti Millie ni prvi ni
drugi vikend nakon povratka u Englesku.
- Ne možeš mi to učiniti! - viknula sam.
- O, itekako mogu. Štoviše, upozorio sam te da hoću. - Pružio je ruku prema meni
i podigao me na noge. - Hajde, idemo. - Otvorio je vrata i gurnuo me u hodnik. -
Vrijedilo je platiti dodatnu sobu - rekao je, zatvarajući vrata za sobom. - Gospodin
Ho, to će reći upravitelj, imao je puno razumijevanja za to da uzmem sobu samo za
sebe s obzirom na tvoje mentalno stanje. I, kakav je osjećaj sad kad znaš da sam te
cijelo vrijeme promatrao?
- Ne tako dobar kao kad te budem ispraćala u zatvor - zarežala sam.
- To se, Grace, nikada neće dogoditi - rekao je, uguravši me nazad u našu sobu. -
A znaš li zašto? Jer sam blistavo čist.
To je bio najgori trenutak u moja dva tjedna boravka na Tajlandu. Ne toliko zbog
toga što nisam uspjela pobjeći, već više zbog toga što sam po drugi put upala u
Jackovu klopku, koju mi je tako vješto složio. Pokušala sam shvatiti zašto si je dao
toliko truda da mi smjesti, budući da inače nisam namjeravala bježati. Možda mu je
jednostavno dosadila moja poslušnost, a možda se radilo i o nečem mnogo
zlokobnijem; budući da si je uskratio zadovoljstvo da me slomi fizički, možda si je
htio priuštiti zadovoljstvo da me slomi psihički. Sama pomisao da će se moje
zatočeništvo pretvoriti u neku vrstu psihološke igre ledila mi je krv u žilama. Čak i da
se ukaže nova prilika za bijeg, uvijek bih se bojala da je Jack osmislio cijelu stvar. U
tome sam trenutku shvatila da ako ne pobjegnem od njega čim sletimo u Englesku, još
prije nego što napustimo zračnu luku, iz kuće će mi biti mnogo, mnogo teže pobjeći.
Susprežući očaj, natjerala sam se da razmišljam o tome što mogu učiniti, možda
već u avionu ili čim sletimo na Heathrow. Obratim li se nekoj od stjuardesa u avionu
čim uzletimo i kažem joj da me Jack drži u zatočeništvu, hoću li uspjeti ostati sabrana
i kad me optuži za uobrazilju? Što ako izvuče izvještaj hotelskog upravitelja kao
dokaz? Što ću onda učiniti? Ako uspijem zadržati mir i kazati im da Jack meni i sestri
sprema veliko zlo, hoću li ih moći uvjeriti da ga provjere dok smo još u zraku? A ako
mi i to uspije, hoće li moći utvrditi da je varalica ili će shvatiti da je Jack Angel
uspješni odvjetnik koji brani zlostavljane žene? To nisam mogla znati, ali sam čvrsto
odlučila da ću reći svoje i podjednako čvrsto odlučila da ću, ako nitko ne bude slušao,
napraviti takav metež kad stignemo na Heathrow da će me morati odvesti ili u bolnicu
ili u policiju.
Nisam previše o tome razmišljala kad smo uzletjeli i kad sam nedugo zatim
počela padati u san. Međutim, kad smo sljedećeg jutra sletjeli, bila sam toliko
ošamućena da su me morali smjestiti u invalidska kolica da izađem iz aviona i jedva
sam uspijevala prevaliti nekoliko nerazumljivih riječi preko usta. Mada nisam mogla
čuti što Jack govori liječniku koji me je došao pregledati jer sam bila ošamućena,
primijetila sam da u ruci drži bočicu tableta. Svjesna da mi prilika za bijeg curi kroz
prste, posljednjim sam snagama pokušala zatražiti pomoć dok su me vozili kroz
graničnu kontrolu, ali sve što je izlazilo iz mojih usta bili su nerazgovijetni zvukovi.
U autu je Jack zavezao moj pojas, a ja sam se mlitavo naslonila na vrata,
nesposobna oduprijeti se snu. Bila sam bespomoćna. Kad sam ponovno došla k sebi,
Jack mi je na silu u usta nalijevao jaku kavu koju je kupio na aparatu na benzinskoj
postaji. Kava me je malo razbistrila, ali sam i dalje bila smušena i dezorijentirana.
- Gdje smo? - pitala sam, zaplićući jezikom i pokušavajući se uspraviti.
- Još malo pa smo doma - odgovorio je uzbuđenim glasom od kojega me prožela
jeza.
Vratio se nazad u auto i dok smo se vozili, ja sam pokušavala shvatiti gdje smo,
ali nisam prepoznala nijedno ime mjestašaca kroz koja smo prolazili. Nakon otprilike
pola sata, auto je skrenuo na neku stazu.
- Ha, evo nas, draga ženice - rekao je, usporivši. - Nadam se da će ti se svidjeti.
Zaustavili smo se pred ogromnim, crnim, dvokrilnim dvorišnim vratima. Malo
niže, vidjela su se manja jednokrilna crna vrata sa zvonom u zidu. Jack je izvadio
daljinski upravljač iz džepa, pritisnuo dugme i velika su se dvokrilna vrata otvorila. -
Kuća koju sam ti obećao kao vjenčani poklon. Reci, kako ti se čini?
Isprva sam pomislila da mi se priviđa od sredstva koje mi je Jack podvalio.
Onda sam shvatila da stvarno gledam u istu onu kuću koju smo zajedno nacrtali na
listu papira u baru hotela Connaught, istu onu kuću koju mi je obećao pronaći, sve do
okruglog prozorčića na krovu.
- Vidim da si ostala bez riječi - nasmijao se, uvezavši se u dvorište.
Kad smo se zaustavili pred ulaznim vratima, izašao je iz auta, obišao ga i otvorio
mi vrata. Ja sam međutim ostala sjediti, pa me je primio ispod pazuha i bez puno
obzira izvukao iz auta i odvukao do trijema. Otključao je ulazna vrata i gurnuo me u
hodnik, zalupivši vratima za sobom.
- Dobrodošla kući - narugao mi se. - Nadam se da ćeš ovdje biti veoma sretna.
Hodnik je doista bio prekrasan, s visokim stropom i fantastičnim stubištem. Vrata
zdesna bila su zatvorena, baš kao i dvokrilna vrata slijeva.
- Sigurno želiš da ti pokažem kuću - nastavio je. - Ipak, ne želiš li prije toga
vidjeti Molly?
Gledala sam ga netremice. - Molly?
- Da, Molly. Nemoj mi reći da si već zaboravila na nju.
- Gdje je ona? - pitala sam ga uznemireno, ne mogavši vjerovati da je se nisam
nijednom sjetila na Tajlandu. - Gdje je Molly?
- U spremištu. - Otvorio je vrata s desne strane stubišta i upalio svjetlo. - Tamo
dolje.
Dok sam se spuštala za njim u podrum, prepoznala sam pločice s fotografije na
kojoj se vidi Molly u košarici. Jack je zastao pred vratima. - Unutra je. Ali prije nego
što uđeš, bolje uzmi ovo. - Dohvatio je rolu vreća za smeće koja je ležala na polici,
otrgao jednu vreću i pružio mije. - Mislim da će ti trebati.
 SADAŠNJOST

P remda mi dani prolaze sporo, uvijek se začudim kako je brzo došla nedjelja. Danas
se međutim osjećam potišteno, jer se nemam čemu veseliti. To je samo moja
pretpostavka, ali čisto sumnjam da će me Jack odvesti u posjet Millie budući da smo
već dvije nedjelje zaredom bili u posjetu. Ipak sam se istuširala za slučaj da me
iznenadi, pa sušim i tijelo i kosu malenim ručnikom koji mi Jack dopušta držati u
kupaonici. Veliki ručnici za kupanje i sušilo za kosu luksuz su iz nekog davno prošlog
vremena, baš kao i odlasci frizeru. Sušiti se malim ručnikom zimi je gnjavaža, ali nije
sve za zlo. Neizložena vrućini i škarama, kosa mi je postala duga i sjajna, i uz malo
domišljatosti uspijevam ju zavezati u čvor da mi ne smeta. Nije uvijek bilo ovako
loše. Kad smo prvi put došli u kuću, imala sam mnogo ljepšu spavaću sobu sa
svakojakim stvarima da si skratim vrijeme, a koje mi je Jack postupno uskraćivao
nakon svakog pokušaja bijega. Prvo sam ostala bez kuhala za vodu, zatim bez radija, a
potom i knjiga. Ostavši bez razonode, dosjetila sam se ubiti svakodnevnu dosadu
igrajući se odjećom iz garderobe, isprobavajući različite kombinacije samo zato što
nemam pametnijeg posla. Nakon još jednog neuspjelog bijega, međutim, Jack me je
preselio iz te sobe u susjedni sobičak, ogoljen od svega osim kreveta. Čak si je dao
truda postaviti rešetke na prozor. Ostavši bez garderobe, morala sam se osloniti na
njega da mi svako jutro donosi odjeću. Uskoro sam se odrekla i toga prava i sada,
osim kad izlazimo van, po cijele dane i noći nosim pidžamu. To što mi donosi čistu
triput na tjedan ne može mi razbiti monotoniju, tim više što su sve pidžame uvlas iste.
Isti je kroj i ista - crna - boja, i ni po čemu se ne razlikuju. Jednom, ne tako davno,
sam ga pitala mogu li za promjenu dobiti haljinu da ju nosim preko dana, a on mi je
donio zavjesu iz moga starog stana i rekao mi da si ju sama skrojim. U tom je trenutku
mislio kako je to smiješno jer nisam imala ni škare, ni iglu, ni konca, ali kad me je
sutradan vidio kako ju nosim omotanu poput saronge i kako uživam u promjeni u
odnosu na pidžamu, ljutito mi ju je oduzeo, iznerviran mojom domišljatošću. Otuda
njegova šala pred Esther i drugima o meni kao krojačici koja radi vlastitu odjeću.
Voli me dovoditi u neugodne situacije i gledati kako ću se snaći s nekom
njegovom izjavom ležerno ubačenom u razgovor u nadi da ću se toliko spetljati da me
može kazniti. Ali ja sam postala prilično dobra u improvizaciji. Zapravo se iskreno
nadam da će me Esther i ostale cure podsjetiti na to da osnujemo krojački kružok jer
će me ovaj put Jack morati izvlačiti iz te zavrzlame. Za početak mi možda slomi ruku
ili zdrobi prste između dovratka i vrata. Zasada me još nije tjelesno ozlijedio, mada
povremeno imam dojam da bi volio.
 U neko doba poslijepodne čujem zvono na dvorišnim vratima, pa skočim s
kreveta i prislonim uho na vrata. Prvi put da se događa nešto uzbudljivo nakon dugo
vremena, jer nitko ne dolazi nenajavljen. Osluškujem hoće li Jack nepoznatoga gosta
pustiti u kuću ili barem pitati što želi. U kući se međutim ne čuje ništa. Znam da se
pravi da nas nema kod kuće. Na njegovu sreću, izvana se kroz dvorišna vrata ne može
vidjeti parkirani auto u dvorištu. Nepoznat netko pozvoni još jednom, ovaj put
nestrpljivije, i meni odmah padne na pamet Esther.
U posljednje sam vrijeme puno razmišljala o njoj, uglavnom zbog načina na koji
je ponovila broj svoga mobitela u restoranu prošli tjedan. Što više mislim na to, to
sam uvjerenija da je shvatila da ga želim ponovno čuti, a dođe li ikad do toga da ću
tražiti nečiju pomoć, to će svakako biti od Esther, a ne od Diane, mada ju duže
poznajem. Ostala sam bez svih prijateljica, čak i Kate i Emily, za koje sam mislila da
će uvijek biti tu za mene. Oni rijetki i kratki e-mailovi koje mi je Jack izdiktirao, a u
kojima sam im oduševljeno govorila kako je divno biti u braku i rekla da sam
prezauzeta kako bih se našla s njima, brzo su ih ohladili od daljnjeg dopisivanja. Ove
godine nisam dobila ni rođendansku čestitku od njih.
Riješivši se mojih prijateljica, Jack mi sada dopušta da odgovaram na ostale e-
mailove koji su upućeni isključivo meni - mahom od roditelja ili Diane - kako ne bi
morao on, ali samo zato da zvuče autentičnije, mada nisam sigurna koliko mi to
uspijeva dok mi on puše za vratom kad pišem. U takvim prilikama odvede me u svoju
radnu sobu, što mi je dobrodošla i svakako izglednija prilika nego bilo gdje drugdje
da se obratim nekome, budući da su tamo računalo i telefon.
Kad god sjednem za stol, srce mi počne brže kucati čim mi se na dohvat ruke
nađu računalo i telefon jer se uvijek nadam da će Jack biti dovoljno dugo zauzet nečim
drugim da stignem dohvatiti telefon, otipkati 112 i povikati u očaju da trebam policiju.
Ili brzo otipkati poruku kome god trenutno pišem i pritisnuti gumb „pošalji” prije nego
što me stigne zaustaviti. Iskušenje je veliko, ali je Jack uvijek na oprezu. Stoji iznad
mene dok pišem i provjerava svaku poruku prije nego što mi dopusti da ju pošaljem.
Jednom mi se ukazala prilika kad je netko pozvonio na dvorišnim vratima dok
sam pisala, ali umjesto da ode do interfona i provjeri o kome se radi, Jack uopće nije
reagirao, kao što ne odgovara na telefon dok sjedim za računalom. Ipak, osim
razočaranja koje osjećam dok me ispraća nazad u moju sobu zbog još jedne
propuštene prilike, osjećam i nešto gotovo kao zadovoljstvo, ponajviše kad se javim
roditeljima. Umalo da povjerujem vlastitim lažima o vikend-izlascima s Jackom,
posjetima prekrasnim vrtovima, kućama na selu, mjestima u kojima nikad nisam bila i
nikad neću, a ipak ih opisujem do u najsitnije pojedinosti. Međutim, iza svakog uspona
dolazi pad, i to težak pad, i kad me prođe ushit osjećam se potištenije nego ikad.
Zvono se ne oglasi i treći put, pa se vratim nazad na krevet i legnem. Osjećam
silan nemir u sebi i odlučim meditirati da se opustim. Naučila sam se meditirati
nedugo nakon što me je Jack preselio u ovu sobu iz čistoga straha da ću poludjeti od
cjelodnevnog besposličarenja. Postala sam toliko dobra u tome da mi ponekad uspije
odlutati na nekoliko sati; barem mi se tako čini, ali je vjerojatno puno manje. Obično
počnem tako da zamišljam Millie i sebe kako sjedimo u prekrasnome vrtu, a do nogu
nam je psić. Ne mislim na Molly, jer moram misliti samo lijepe misli želim li se
opustiti. Danas se međutim ne mogu opustiti jer jedino što mogu zamisliti je Esther
kako odlazi autom. U svojoj sam usamljenosti postala praznovjerna, pa tako i ovo
uzimam kao znak da sam sve krivo shvatila i da Esther nije ta koja će mi pomoći.
Nekih sat ili više nakon zvonjave čujem Jacka kako se penje uza stube i pokušam
odgonetnuti dolazi li opet igrati neku igru sa mnom ili mi samo donosi zakašnjeli
ručak. On otključa vrata. Ne nosi pladanj, i ja sa pripremim na još jednu od njegovih
sadističkih igara, tim više što vidim da drži neku knjigu. Obuzme me snažna želja da
skočim i otmem mu je iz ruke, ali zadržim prazan izraz lica i ne gledam u knjigu, već
se pitam kakvo mi sad mučenje sprema. On je svjestan da žudim za nekim štivom.
Nebrojeno sam ga puta preklinjala da mi da barem novine jednom na tjedan kako bih
barem znala što se događa u svijetu da ne ispadnem potpuni kreten kad izađemo van na
večeru. Zato sad ni ne očekujem drugo nego da mi ponudi knjigu i onda povuče ruku
kad posegnem za njom.
- Imam nešto za tebe - krene.
- Što? - pitam ga trudeći se djelovati potpuno nezainteresirano.
- Knjigu. Hoćeš li je?
Ovo Jackovo pitanje mrzim najviše na svijetu jer sam osuđena na propast bez
obzira rekla ja da ili ne. - Ovisi - kažem, mrzeći se što samo produžavam svoju
agoniju pokušavajući ga zadržati što dulje, jer barem imam s kime pričati.
- O čemu?
- O naslovu. Ako je naslov Moj život s psihopatom, ne zanima me.
On se nasmiješi. - U stvari, to je ona knjiga koju je preporučila Esther.
- I ti si mi je odlučio kupiti?
- Ne, ona ju je ostavila. - Zastane na trenutak, pa nastavi: - U normalnim
okolnostima odmah bih ju bacio u kantu, ali je s njom došla i dražesna pozivnica na
večeru u subotu nakon sljedeće, s postskriptumom da jedva čeka čuti tvoje mišljenje o
knjizi. Zato ti toplo preporučam da je pročitaš dotada.
- Nisam sigurna hoću li naći vremena, ali ću dati sve od sebe - odgovorim mu.
- Samo ti izazivaj - upozori me. - Postala si toliko vješta u izbjegavanju kazni da
će mi biti dovoljan i najmanji razlog.
Jack izađe, a ja, ne mogavši više čekati, otvorim knjigu i pročitam prvu stranicu
da dobijem predodžbu o čemu se radi. Odmah mi je jasno da ću se zaljubiti u nju i već
se ljutim na pomisao da ću ju završiti za dan ili dva. Pitam se je li pametnije pričekati
prije nego što se udubim u nju ili da se ograničim na poglavlje na dan, ali budući da
uvijek postoji šansa da će je Jack uzeti prije nego što ju dovršim, smjestim se na
krevet, veseleći se najboljim satima koje ću provesti nakon dugo vremena. Čitam već
sat vremena kad primijetim da je riječ koju sam upravo pročitala - „u redu” -
izdvojena od drugih. Pogledam malo bolje i vidim da je lagano osjenčana olovkom.
To mi se učini poznatim, pa se vratim nekoliko stranica unatrag i pronađem drugu
riječ - „sve” - također osjenčanu, ali tek toliko da nisam uvjerena da bih ju primijetila
da nisam tražila osjenčane riječi. Vratim se još nekoliko stranica unatrag i nađem novu
riječ - „li” - koju prepoznam kao ono što mi se ranije učinilo poznatim, makar sam u
tome trenutku zatamnjenje pripisala tiskarskoj pogrešci. Sad sam već znatiželjna, i
nastavim listati knjigu te napokon uočim osjenčano „Je” već prema početku knjige.
Spojim sve riječi: „Je li sve u redu”.
Srce mi počne ubrzano kucati pri pomisli da mi Esther šalje poruku. Ako je to
stvarno istina, mora toga biti još. Sve uzbuđenija, pregledam ostatak knjige ne bih li
našla još osjenčanih dijelova i pronađem „treba”, „li”, „ti”, a na predzadnjoj stranici
knjige „pomoć“.
Ushićenje koje me obuzme zbog toga što je nekako prepoznala da sam u nevolji i
da želi pomoći kratkog je daha jer kako da joj odgovorim kad nemam pristupa ni
nečemu tako običnom kao što je olovka. Čak i da ju imam, ne bih znala što odgovoriti.
Samo „da”, ne bi bilo dovoljno; „da, pozovi policiju” bilo bi besmisleno, jer sam na
svojoj koži naučila da ih Jack ima u džepu. Baš poput osoblja u tajlandskom hotelu,
smatraju me manično-depresivnom ženom koja je sklona svog privrženog muža i
sjajnog odvjetnika optuživati da ju drži zatočenom. Čak i da se pojave pred kućom
nenajavljeni, Jack bi našao jednostavno objašnjenje za moju sobu ili bilo koju drugu
sobu u kući. Ionako mi neće dopustiti da vratim Esther knjigu prije nego što ju
pregleda, kao što uvijek pregledava moju torbu prije izlaska da vidi je li prazna.
Odjednom mi sine da mi ne bi ni dao knjigu u ruke, a da je prethodno nije dobro
pregledao, što znači da su dobri izgledi da je primijetio osjenčane riječi. Ta me
pomisao zgrozi i zbog toga što bi Esther mogla biti u opasnosti. To također znači da
moram jako pažljivo birati riječi kad se ponovno vidim s njom, svjesna da joj ne
mogu odgovoriti na poruku na isti način, jer će Jack pažljivo osluškivati svaku
izgovorenu riječ. Vjerojatno će očekivati da kažem nešto poput „Mislim da je
autorova poruka čitatelju bila prilično pogođena”. E pa, bit će razočaran. Možda sam
ispala glupa jednom, ali više neću. Vjerojatno će biti teško odgovoriti na Estherinu
poruku, ali neću klonuti duhom. Zahvalna sam joj već i na tome što je tako brzo
shvatila ono što nitko nije - ni moji roditelji, ni Diane ni Janice, ni policija - a to je da
Jack nadzire svaki moj pokret.
Namrštila sam međutim pri pomisli da ako ona sumnja da me Jack nadzire, onda
sigurno pretpostavlja i da nadzire sve s čime dolazim u dodir. Ako je shvatila da Jack
nije bezazlena osoba, zašto je spremna riskirati da ju otkrije kad nema konkretnih
dokaza koji bi potkrijepili njezine sumnje?
Vratim se nazad na čitanje, nadajući se da ću u knjizi pronaći nešto što će mi reći
kako da komuniciram s Esther, a da to Jack ne primijeti. Sad kad je na tako čudesan
način doprla do mene, ne mogu je iznevjeriti.
Još uvijek razmišljajući kako da joj odgovorim na poruku, u neko doba navečer
čujem Jacka kako se penje uza stube, pa brzo zatvorim knjigu i odložim ju na krevetu
podalje od sebe.
- Već si ju završila? - pita me, kimnuvši bradom prema knjizi.
- Nisam, teško mi se uživjeti u nju - slažem. - Nije moj uobičajeni tip knjige.
- Dokle si stigla?
- Nisam daleko.
- E pa potrudi se dovršiti ju do večere sljedećeg tjedna.
Zatim ode, a ja se opet zabrinuto namrštim. Ovo je već drugi put da inzistira na
tome da ju pročitam prije večere kod Esther, što mi govori da je svjestan osjenčanih
dijelova te se nada da ću sama sebi iskopati grob. Napokon, to je i sam na neki način
priznao, rekavši mi ranije da sam postala prepametna za svoje dobro, da jedva čeka i
najmanji razlog da me kazni, pa se ne čudim koliko ga je razveselila Estherina poruka
i koliko se nasmijao na taj njezin pokušaj da mi pomogne. S druge pak strane, što više
razmišljam o svemu, to mi se više čini da mi je nešto promaknulo. Onda se sjetim
koliko je vremena prošlo od zvonjave na dvorišnim vratima do trenutka kad je Jack
donio knjigu u sobu i sine mi da riječi nije osjenčala Esther, već Jack.
 PROŠLOST

M olly je, po svemu sudeći, bila mrtva ne duže od nekoliko dana, jer joj se tijelo još
nije počelo raspadati. Jack se u tom pogledu pokazao vrlo pametnim: ostavio joj je
nešto vode, ali ne dovoljno da preživi dva tjedna dok se mi ne vratimo kući. Grozno
sam se šokirala kad sam ju ugledala mrtvu. Iz Jackova pakosnog pogleda dok je
otvarao vrata podrumske sobe sam shvatila da nešto sprema - da ju je ostavio
zavezanu dva tjedna ili da nije tamo - ali nisam očekivala da će ju ostaviti da umre.
Kad sam ugledala to sitno tjelešce kako leži na podu, isprva sam pomislila da mi
se priviđa od tableta koje mi je podvalio jer mi se još uvijek mutilo u glavi. Međutim
kad sam kleknula pored nje i shvatila da joj je tijelo hladno i ukočeno, pomislila sam
u kakvoj je patnji to jadno biće umrlo. U tom sam se trenutku samoj sebi zaklela ne
samo da ću ubiti Jacka, već se i pobrinuti da pati makar jednako koliko i Molly.
On se pravio kao da je iznenađen mojom žalošću i podsjetio me da mi je još na
Tajlandu rekao da nema nikakve domaćice, a meni je bilo drago što nisam obratila
pažnju na to. Da sam još onda shvatila na što misli, ne znam kako bih progurala kroz ta
dva tjedna.
- Drago mi je vidjeti da ti je stalo do nje - rekao je dok sam klečala pored Molly
i plakala. - Nadao sam se da će tako biti. To mi je važno zato da shvatiš koliko bi ti
još teže bilo da umjesto Molly tako nađeš Millie da leži na podu. A umre li Millie, ti
bi morala zauzeti njezino mjesto. Kad malo bolje razmisliš, nikome ne bi doista
nedostajala, a ako bi i netko pitao za tebe, odgovorio bih da si se nakon smrti svoje
drage sestre odlučila odseliti svojim roditeljima na Novi Zeland.
- A zašto ne mogu odmah zamijeniti Millie ? - pitala sam kroz jecaje. - Što će ti
ona?
- Nju će mi biti mnogo lakše zastrašiti nego tebe. Osim toga, s Millie ću imati sve
što mi treba na licu mjesta, i neću više morati ići na Tajland.
- Ne razumijem - rekla sam, brišući suze s lica nadlanicom. - Zar nisi išao na
Tajland zbog seksa s muškarcima?
- Seksa s muškarcima? - Pomisao mu se učinila urnebesno smiješnom. - Da me to
zanima, mogao bih ga upražnjavati i ovdje. Ali me ne zanima. Gledaj, mene seks kao
takav ne zanima. Razlog zašto idem na Tajland je taj što tamo mogu zadovoljiti svoju
najveću strast, a da pritom ne zaprljam ruke, razumiješ? Ne, ja sam tamo više kao
gledatelj... i slušatelj. - Podigla sam pogled prema njemu potpuno zbunjena, a on se
sagnuo i unio mi se u lice: - Strah - šapnuo je. - Ništa nije poput straha. Volim ga
gledati, doticati, njušiti. A posebno volim njegov zvuk. - Osjetila sam njegov jezik na
svom obrazu. - Volim čak i njegov okus.
- Gadiš mi se - prosiktala sam. - Ti si čisto zlo, jedan od najgorih ljudi koji su
ikada postojali. A ja ću ti doći glave, Jack, obećavam ti. Prije ili kasnije.
- Nećeš, ako se ja prije dočepam Millie, što i namjeravam.
- Znači, namjeravaš je ubiti? - rekla sam slomljenim glasom.
- Ubiti je? Kakva mi korist od nje mrtve? Ne namjeravam je ubiti, Grace. Samo
ću je malo preplašiti. A sad, hoćeš li pokopati ovo pseto ili da ga bacim u kantu za
smeće?
Dakako da nije ni prstom mrdnuo da mi pomogne, već je samo stajao i gledao
kako Mollyno tijelo zamatam u vreću za smeće i sva uplakana odnosim ga u prizemlje,
prolazim kroz kuhinju i izlazim na terasu, o kojoj sam mu toliko pričala da ju želim.
Pogledom sam prešla preko ogromnoga vrta, tresući se od šoka i zimice, razmišljajući
gdje da ju pokopam.
Budući da me je slijedio u stopu, Jack pokaže prema živici u dnu vrta i naredi da
ju pokopam iza nje. Obišavši živicu ugledam lopatu koja me je spremno čekala na tlu.
Ponovno sam zajecala pri pomisli da je Jack već bio pripremio i lopatu za Molly na
mjestu gdje ju trebam zakopati. Dok smo mi bili na Tajlandu, ovdje je padala kiša,
tako da je tlo bilo mekano, ali mi je kopanje učinila podnošljivim tek pomisao da grob
kopam njemu, a ne njoj. Kad sam iskopala raku, izvadila sam Mollyno tijelo iz vreće
za smeće i stisnula ga uza se, pomislivši kako li ću reći Millie da je Molly mrtva.
- Nećeš ju oživjeti, makar je držala ovako zauvijek - rekao je polako. - Daj više
svrši s time.
Nisam htjela da mi ju otme iz ruku i bezobzirno baci u raku, pa sam ju nježno
položila u nju i zatrpala zemljom. U tome sam trenutku spoznala sav užas onoga što se
malo prije odigralo. Bacila sam lopatu i jurnula iza drveta da se ispovraćam.
- Morat ćeš malo ojačati taj svoj želudac - komentirao je dok sam brisala usta
nadlanicom. Od tih riječi osjetila sam navalu paničnoga straha. Otrčavši nazad do
lopate, dohvatila sam ju i krenula na njega, podigavši ju visoko iznad glave s
namjerom da ga dotučem njome do smrti. Ali nisam mu bila dorasla; digao je ruke,
dohvatio lopatu i iščupao mi je iz ruku, tako da sam posrnula. Uspravivši se, stala sam
bježati i vikati upomoć iz svega glasa. Onda sam kroz gustu krošnju ugledala prozore
najbliže kuće i stala trčati prema njoj u nadi da će netko čuti moje vikanje. U trku sam
tražila izlaz iz vrta i shvatila da su zidovi kojima je okružen previsoki da se popnem
preko njih. Udahnula sam duboko da ponovno vrisnem iz sve snage, svjesna da mi je
to jedina prilika, ma kakva bila. Zrak mi je iz pluća izbacio udarac po leđima tako da
sam umjesto vriska samo zaroktala. Dok sam padala licem prema dolje, Jack mi je
stavio ruku na usta kako bi me ušutkao. Zatim me ispravio trzajem tijela i drugom mi
rukom savio moju u laktu iza leđa, tako da sam bila potpuno bespomoćna.
- Čini mi se da ti se ne žuri previše ponovno vidjeti Millie - šapnuo mi je grubo u
uho i odgurao me nazad u kuću. - Zbog tvojih pokušaja bijega na Tajlandu već si se
odrekla prava da ju vidiš sljedeća dva tjedna. Zbog ovoga je nećeš vidjeti ni treći
tjedan zaredom. A ako ponovno pokušaš išta slično, nećeš je vidjeti cijeli mjesec.
Pokušala sam se oteti, mahnito vrteći glavom da oslobodim usta od njegove ruke,
ali je njegov stisak samo postao čvršći.
- Jadna Millie - uzdahnuo je hineći tugu dok me je snažno gurao preko terase sve
do kuhinje - mislit će da si je napustila, da više nemaš vremena za nju otkad si se
udala. - Zatim je spustio ruku i odgurnuo me od sebe. - Slušaj me, Grace. Ukoliko ne
učiniš nikakvu glupost, spreman sam biti dobar prema tebi. Napokon, to je i u mome
interesu. Znaj ipak da se neću libiti oduzeti ti svaku privilegiju koju sam ti dao ako me
razljutiš. Jesi li me razumjela?
Drhteći od umora ili posljedica tableta ili šoka, naslonila sam se uza zid i nijemo
kimnula glavom.
- Tako. A sad, prije nego što ti pokažem ostatak kuće, vjerujem da se hoćeš
istuširati. - Od jada i zahvalnosti ponovno su mi krenule suze. - Pa nisam ja čudovište
- rekao je mršteći se. - Barem ne u tom smislu. Hajde, pokazat ću ti gdje je tvoja
kupaonica, a kasnije i ostatak kuće, kad se osvježiš.
Krenula sam za njim u hodnik, pa uza stube, gotovo i ne primjećujući stvari oko
sebe. Otvorivši jedna vrata, uveo me je u svijetlu i prozračnu sobu u blijedozelenoj i
krem boji. Na bračnome sam krevetu prepoznala neke od pokrivača i jastuka koje sam
izabrala onoga dana kada smo zajedno išli kupiti namještaj za kuću. U ovom
neprijateljskom okolišu izgledali su kao stari znanci koji su me došli utješiti.
- Sviđa li ti se?
- Da - rekla sam oklijevajući.
- Dobro. - Djelovao je zadovoljno. - Kupaonica je ravno kroz sobu, a svoju ćeš
odjeću naći u garderobi. – Zatim je pogledao na ručni sat. - Imaš petnaest minuta.
 Zatvorio je vrata za sobom. Ja sam se znatiželjno zaputila do ogromnog ormara s
garderobom, koji se protezao duž cijeloga zida s lijeve strane. Povukla sam klizna
vrata i ugledala odjeću koju sam poslala u kuću, a koja mi nije trebala za Tajland.
Majice i džemperi ležali su uredno složeni na policama, a donje je rublje bilo
spremljeno u ladice napravljene posebno za njih. U drugom dijelu ormara našla sam
svoje mnogobrojne cipele uredno složene u svijetle plastične kutije. Sve je izgledalo
tako normalno da sam se opet osjetila izmješteno iz prostora i vremena. Jednostavno
nisam mogla povezati ovu prekrasnu sobu koju je Jack dao urediti za mene i
dopuštenje da se istuširam s nedavnim događajem i nisam mogla odagnati osjećaj da
ću - ako sad legnem na krevet i malo odspavam - kad se probudim shvatiti da je sve
bila noćna mora.
Prišla sam prozoru i pogledala van. Prozor je gledao na dio kuće u kojem se
nalazio vrt s tek posađenim ružama. Dok sam uživala u pogledu na cvijeće i mirnome
popodnevu, puhnuo je vjetar i ponio crnu vreću za smeće, koja se zaplela u ružin grm.
Bila je to ona ista vreća u kojoj sam odnijela Molly u vrt. Kriknula sam, odmaknula se
od prozora i poletjela prema vratima, shvativši da sam protratila vrijeme umjesto da
sam pokušala pobjeći. Povukla sam ih prema sebi i taman kad sam namjeravala
potrčati prema hodniku na vratima se stvorila Jackova ruka i prepriječila mi put.
- Krenula si nekamo? - pitao me umilno. Gledala sam ga, a srce mi je htjelo
iskočiti iz grudi. - Nisi valjda razmišljala o tome da odeš, ha?
Sjetila sam se Millie i kako bi bila nesretna da je ne posjetim sljedeća tri tjedna,
pa sam odlučila da ne želim riskirati još jednu kaznu. - Ručnici - promumljala sam. -
Ne znam gdje su ručnici.
- Da si potražila u kupaonici, našla bi ih. Požuri, ostalo ti je još samo deset
minuta.
Zatim je zatvorio vrata, a ja sam otišla u kupaonicu. Tamo je bila tuš kabina u
razini poda, a k tome još i kada, umivaonik i zahodska školjka. Na jednom niskom
kredencu stajali su naslagani mekani ručnici, a u njemu čitav izbor bočica sa
šamponom, regeneratorom i gelom za tuširanje. Odjednom me obuzme očajnički poriv
da sperem sa sebe prljavštinu koja mi se uvukla u svaku poru tijela - takav sam
osjećaj imala. Svukla sam se, pustila vodu na tušu i, oboružavši se svime potrebnim,
stala pod tuš. Vodu sam namjestila na najvreliju koju sam mogla izdržati,
našamponirala kosu i dobro istrljala tijelo. Imala sam osjećaj da više nikad neću biti
čista. Ostala bih i duže pod tušem da se nisam bojala da će me Jack iščupati ispod
tuša čim istekne mojih deset minuta, pa sam zatvorila slavinu i brzo se osušila
ručnikom.
 U ormariću ispod umivaonika našla sam paketić četkica za zube i pastu te
preostale dvije dragocjene minute iskoristila na četkanje zuba sve dok mi nisu
prokrvarile desni. Požurila sam u sobu, otvorila ormar, skinula jednu haljinu s
vješalice, uzela grudnjak i gaćice iz ladice i brzo se obukla. Vrata su se otvorila dok
sam zakapčala haljinu na patentni zatvarač.
- Tako - rekao je. - Ne bih baš volio da sam morao ući u kupaonicu i izvući te
ispod tuša, ali bih to učinio da sam morao. - Pokazao je bradom prema ormaru: - Stavi
nešto na noge. Malo sam oklijevala, a onda izabrala cipele s niskom petom umjesto
papuča, makar bi mi one bile udobnije, nadajući se da ću se u cipelama osjećati
stabilnije. - A sad idemo u obilazak kuće. Nadam se da će ti se svidjeti.
Krenula sam za njim niz stube, pitajući se zašto mu je uopće stalo hoće li mi se
sviđati ili ne. Premda sam u sebi odlučila da neću pokazati oduševljenje, razum mi je
govorio da bi mi bilo u interesu pokazati zadovoljstvo za kojim je očito žudio.
- Trebalo mi je dvije godine dok nisam uredio kuću upravo onako kako sam htio -
rekao je kad smo stigli do predvorja. - U zadnji sam tren morao napraviti neke
preinake na koje nisam računao. Na primjer, kuhinja u početku nije vodila na terasu,
ali sam je onda dao napraviti jer mi se to učinilo odličnom idejom. Na sreću, za ostalo
sam te uspio navesti na postojeće stanje - nastavio je, potvrdivši time ono što sam već
i sama pretpostavila; da me je onoga dana kad me pitao da mu opišem kakvu bih kuću
željela vješto naveo da opišem kuću koju je već bio kupio.
- Sjeti se kako si rekla da želiš WC u prizemlju za goste, ali kad sam ti predložio
cijelu garderobu, odmah si se složila. - Otvorivši vrata zdesna, pokazao mi je
garderobu u kojoj je bio ormar, veliko ogledalo i zaseban WC.
- Jako mudro - rekla sam, misleći na njegovu manipulaciju.
- Da, doista - složio se. Nastavili smo niz hodnik, gdje je s iste strane zida
otvorio druga vrata. - Moja radna soba i knjižnica. - Uspjela sam na brzinu pogledom
preletjeti preko sobe: zidovi su bili prekriveni policama za knjige od poda do stropa,
a u niši s desne strane se nalazio masivni stol od mahagonija.
- U ovu sobu nećeš morati često zalaziti. - S druge strane hodnika je otvorio
velika dvokrilna vrata, koja sam već ranije primijetila. - Dnevna soba s
blagovaonicom.
- Pridržao je vrata, pozvavši me da uđem. Bila je to jedna od najljepših
prostorija koju sam ikad vidjela. Pogledom sam samo preletjela preko niza od četiri
francuska prozora koji su vodili na ružičnjak sa strane, visokog stropa i elegantnog
lučnog nadvoja kroz koji se ulazilo u blagovaonicu, jer mi je pažnju odmah privuklo
ognjište iznad kojeg su visjele Krijesnice, slika koju sam napravila za Jacka.
- Izgleda savršeno, slažeš li se? - rekao je. Sjetivši se koliko sam ljubavi i truda
uložila u nju, činjenice da se slika sastoji od stotina poljubaca, obuzela me je neka
mučnina. Naglo sam se okrenula i vratila nazad u hodnik. - Nadam se da to ne znači da
ti se soba ne sviđa - rekao je namrgođeno, isprativši me.
- Zašto bi te uopće bilo briga sviđa li mi se ili ne? - zarežala sam.
- Ja nemam ništa protiv tebe osobno, Grace - rekao je strpljivo i nastavio hodati
niz hodnik. - Kao što sam ti već objasnio na Tajlandu, ti si samo sredstvo za postizanje
cilja o kojem oduvijek sanjam, pa je i normalno da prema tebi osjećam jednu vrstu
zahvalnosti. Zato bih htio da tvoj boravak ovdje bude što ugodniji, barem dok ne dođe
Millie. A kad ona dođe, bojim se da će ti biti izrazito neugodan. Naravno, i njoj. E
sad, jučer nisi stigla dobro pogledati kuhinju, zar ne? - Kroz otvorena kuhinjska vrata
ugledala sam pult za doručak o kojemu smo razgovarali i četiri blistava barska stolca.
- Ah, Millie će se stolci jako svidjeti! - uskliknula sam, zamišljajući ju kako se
okreće na njima.
U tišini koja je nastupila sručilo mi se na glavu sve što se dogodilo, tako da mi se
počelo vrtjeti i osjetila sam kako se rušim. Krajičkom oka vidjela sam kako Jack
pruža ruke da me uhvati i pokušala ih odgurnuti prije nego što sam se onesvijestila.
Kad sam otvorila oči, osjećala sam se toliko okrijepljenom da mi je prva
pomisao bila kako sam na godišnjem odmoru. Osvrnuvši se oko sebe, još uvijek
pospana, ugledala sam na stoliću pored kreveta uređaje i sve što je potrebno za
napraviti čaj i kavu, pa sam zaključila da se nalazim u hotelu, ali nisam znala gdje.
Skočila sam s kreveta i otrčala do vrata da ih otvorim. Tada sam shvatila da sam
zaključana, pa sam počela lupati po vratima i vikati Jacku da me pusti van.
Brava je škljocnula i vrata su se otvorila.
- Zaboga, Grace - rekao je ne skrivajući razdraženost. - Mogla si me samo
dozvati.
- Kako se usuđuješ zaključavati me! - viknula sam, a glas mi je drhtao od bijesa.
- Zaključao sam te za tvoje dobro. Da nisam, bila bi dovoljno blesava da
ponovno pokušaš pobjeći, i onda bih ti morao uskratiti još jedan posjet Millie. -
Okrenuo se i posegnuo za poslužavnikom koji je stajao na stoliću ispred mojih vrata. -
A sad, ako se malo odmakneš unatrag, dobit ćeš nešto za jelo.
Spomen hrane zvučao je primamljivo. Već sam bila zaboravila kad sam
posljednji put objedovala, ali to je svakako bilo puno prije nego što smo odletjeli s
Tajlanda. Otvorena vrata međutim izgledala su još primamljivije. Odmaknula sam se
na stranu, ali ne unatrag kako je naredio i pričekala da uđe u sobu, a zatim se zaletjela
na njega, izbivši mu poslužavnik iz ruku. Uz tresak i lomljavu porculana te njegove
bijesne uzvike istrčala sam na stubište, sjurila se niz njega preskačući stube i stuštila u
hodnik, prekasno shvativši da sam u mrklome mraku. Potražila sam prekidač pri dnu
stepeništa, pa kad ga nisam našla, krenula pipati duž zida, sve dok nisam došla do
kuhinjskih vrata. Širom sam ih otvorila i shvatila da je i kuhinja u mraku. Sjetila sam
se četiri francuska prozora koja sam dan ranije vidjela u dnevnoj sobi i krenula
hodnikom pipajući uza zid sve dok nisam došla do dvokrilnih vrata. Zbog potpunog
mraka, bez ijednog tračka svjetla koji bi dopirao kroz prozore, i zbog potpune tišine u
cijeloj kući, kroz tijelo mi je odjednom prostrujao osjećaj jeze. Srce mi je stalo lupati
od pomisli da Jack može biti bilo gdje, da se možda kradom spustio niz stepenište i da
sad možda stoji na korak iza mene.
Ušavši u sobu, spuznula sam na pod iza jednog vratnog krila, skvrčila se
privukavši koljena na grudi i iščekivala kad će me zgrabiti njegove ruke. To me je
iščekivanje i pomisao da me neće potražiti dok mu to ne bude odgovaralo toliko
izbezumilo da sam požalila što sam uopće bježala iz svoje donekle sigurne sobe.
- Grace, gdje se skrivaš? - čula sam ga kako pjevuši negdje iz hodnika, što me je
još više prestravilo. Mogla sam čuti kako njuška zrak u onoj tišini. - Hmm, obožavam
miris straha - šapnuo je. Mekanim je koracima prešao hodnik i kad mi se približio, ja
sam se čvršće stisnula uza zid. Koraci su se zaustavili, a ja sam naćulila uši ne bih li
otkrila gdje se nalazi. U tom sam trenutku osjetila njegov dah na svojim obrazima.
- Buu! - šapnuo je.
Briznula sam u plač od olakšanja što je ovo mučenje napokon završilo, a on je
prasnuo u smijeh. Do mene je doprlo zujanje i u sobu su prodrle prve zrake zore, a ja
sam, podigavši glavu, ugledala Jacka s daljinskim upravljačem u ruci.
- Čelične rolete - objasnio mi je. - Svaki prozor na prizemlju ih ima. Čak i da ti
nekim čudom uspije pobjeći iz sobe dok sam na poslu, siguran sam da nećeš naći
načina da izađeš iz kuće.
- Pusti me Jack - zamolila sam ga usrdno. - Molim te, samo me pusti da odem.
- Zašto bih to učinio? U stvari, mislim da ću uživati ovdje s tobom, posebno ako
opet pokušaš pobjeći. Barem ću se malo zabaviti dok ne dođe živjeti s nama Millie...
Znaš, već sam počeo žaliti što nisam uredio da nam se doseli čim se vratimo s
medenog mjeseca. Zamisli samo - mogla bi biti tu svakoga trena.
 Oštro sam udahnula.
- Zar doista misliš da bih dopustila Millie da priđe i blizu kuće? - dreknula sam.
- Ili da se ti približiš njoj?
- Meni se čini da smo o tome već razgovarali na Tajlandu - rekao je glasom
punim dosade. - Čim prije prihvatiš da je stvar već krenula i da nema toga što ti možeš
učiniti da je zaustaviš, to će biti bolje po tebe. Ne možeš mi pobjeći. Ti si sad moje
vlasništvo.
- Ne mogu vjerovati da doista misliš kako ćeš se izvući s time! Ne možeš me
vječno držati skrivenu od svih. Što je s mojim prijateljima, našim prijateljima? Zar
nismo dogovorili večeru s Moirom i Gilesom kad im vratimo auto?
- Reći ću im isto ono što namjeravam reći u Millieinom internatu. Usput budi
rečeno, sada je nećeš vidjeti četiri tjedna. Reći ću im da si pokupila gadan virus na
Tajlandu i da se ne osjećaš dobro. A kad ti ipak dopustim da posjetiš Millie, motrit ću
svaki tvoj pokret i čuti svaku tvoju riječ. Pokušaš li ikome reći što se događa, platit
ćete i ti i Millie. Što se tiče tvojih prijatelja, e pa nećeš baš imati vremena za njih,
budući da si sad sretno udana, a kad prestaneš odgovarati na njihove e-mailove, oni će
te polako zaboraviti. Naravno, to neće biti odjednom. U početku ću ti dopustiti da
održavaš kontakte s njima, ali ću pregledati svaki tvoj e-mail prije nego što ga
pošalješ, da ti ne bi slučajno palo na pamet da digneš uzbunu. - Zatim je rekao: - Ali
čisto sumnjam da ćeš biti toliko glupa.
Do toga trenutka uopće nisam sumnjala da ću mu uspjeti pobjeći ili barem
nekome javiti da me drži u zatočeništvu, ali način na koji mi je ovo rekao, kao da
govori o životnim činjenicama, prožeo me jezom. To njegovo apsolutno uvjerenje da
će se sve odviti upravo onako kako je zamislio po prvi put me je navelo da
posumnjam u vlastitu sposobnost da ga nadmudrim. Dok me je ispraćao u sobu uz
obavijest da sutra ne očekujem nikakav obrok, jedino o čemu sam mogla razmišljati
bilo je to što je učinio Molly i što će učiniti meni pokušam li ponovno pobjeći. Nisam
si mogla priuštiti rizik da ne vidim Millie još tjedan dana, a još mi je bilo teže pri
pomisli kako će se ona osjećati kad se ne pojavim sljedećih nekoliko nedjelja.

Na ideju da se pretvaram kako sam dobila upalu slijepog crijeva, tako da Jack nema
izbora nego da me odvede u bolnicu došla sam zahvaljujući grčevima u trbuhu od
gladi. U bolnici će se već naći netko tko će me saslušati. Kad mi je sutradan napokon
donio hranu kako je i obećao, večer je već bila odmakla, što znači da nisam ništa
stavila u usta više od četrdeset i osam sati. S teškom sam se mukom suzdržavala da ne
pojedem više od nekoliko zalogaja, a zatim sam se uhvatila za trbuh i zajaukala da me
boli, zahvalna na grčevima zbog kojih je moj bol izgledao stvaran.
Na moju žalost, Jack je ostao potpuno ravnodušan, ali kad me je sljedećega jutra
zatekao presavijenu u struku, pristao je donijeti aspirin koji sam zatražila, ali me je
natjerao da ga progutam pred njim. Do večere sam se već previjala i valjala po
krevetu, a noću sam lupala šakama po vratima sve dok se nije popeo i pitao me zašto
proizvodim toliku buku. Rekla sam mu da me neizdrživo boli i zamolila da pozove
hitnu pomoć. On je to odbio rekavši da će pozvati liječnika ako me i sutradan bude
boljelo. To nije bilo ono što sam htjela, ali je ipak bilo bolje nego ništa, pa sam stala
pažljivo planirati što ću reći liječniku kad dođe, svjesna - nakon iskustva s Tajlanda -
da si ne mogu priuštiti da zvučim histerično.
Nisam međutim predvidjela da će Jack sve vrijeme dok sam s liječnikom biti
prisutan i dok sam glumila bol svaki put kad bi mi prstima pritisnuo trbuh, mahnito
sam razmišljala, svjesna da ako ne iskoristim pravi trenutak sva će moja gluma i
izgladnjivanje biti uzalud. Kad sam zamolila liječnika da porazgovaramo nasamo,
dajući naslutiti da je moj bol možda povezan s ginekološkim tegobama, ozarilo me
pobjedničko veselje kad je zamolio Jacka da nakratko izađe iz sobe.
Poslije sam se pitala zašto mi nije bilo čudno da je tako lako popustio i napustio
sobu, ne zabrinuvši se što će se dogoditi ako ostanem nasamo s liječnikom. Nije mi
postalo sumnjivo ni kada sam liječniku u dahu dala do znanja da me muž drži
zatočenom, a on je to saslušao sa smiješkom punim razumijevanja. Tek kad me je
počeo ispitivati o mom, kako se izrazio, „pokušaju samoubojstva” i takozvanoj
povijesti depresije, tek tada sam shvatila da se Jack pobrinuo pokriti sve mogućnosti i
prije nego što je liječnik došao u moju sobu. Užasnuta njegovim pitanjima, stala sam
ga preklinjati da mi povjeruje, da Jack nije onakav kakvim se predstavlja i prepričala
mu njegovu priču da je još u djetinjstvu rođenu majku prebio nasmrt i namjestio ocu
krivicu. Ali još dok sam mu to govorila mogla sam se čuti kako zvučim neuvjerljivo, a
kad mi je počeo pisati recept za Prozac, postala sam tako histerična da sam samo
potvrdila ono što mu je Jack rekao, a to je da sam manično-depresivna osoba koja
stalno traži pažnju. Za tu je tvrdnju imao čak i pisani dokaz - primjerak liječničkog
izvještaja koji govori o onom slučaju moga predoziranja i pismo upravitelja
tajlandskog hotela u kojem opisuje moj ispad one večeri kad smo stigli u hotel.
Shrvana neuspjelim pokušajem da liječnika uvjerim kako govorim istinu,
ponovno me obuzeo očaj da je zadatak koji sam si zadala nemoguće obaviti. Ako ne
mogu uvjeriti stručnjaka da razmisli malo o onome o čemu govorim, kako će mi to
uspjeti s bilo kim drugim? Štoviše, kako ću s bilo kime moći slobodno razgovarati,
kad mi Jack neće dopustiti komunicirati s vanjskim svijetom ako ga on pritom ne
kontrolira?
Počeo je čitati e-mailove koji su bih upućeni meni, a kad mi nije diktirao što da
odgovorim onda bi mi stajao iznad glave i čitao svaku riječ koju bih napisala. Budući
da sam bila zaključana u svojoj sobi danju i noću, ljudima nije preostalo drugo nego
da mi ostave poruku na telefonskoj sekretarici, osim kad je Jack bio prisutan pa bi se
javio. Na zamolbu da razgovaraju sa mnom on bi im odgovorio da sam pod tušem ili
vani u kupovini i da ću ih nazvati kad se vratim. A, naravno, kad bi mi i dopustio da
im se javim, pažljivo bi slušao sve što govorim. Ja se pak nisam usudila pobuniti, jer
me je pokušaj razgovora s liječnikom stajao još dva preskočena posjeta Millie, a usto
mi je uskratio aparat za čaj i kavu u sobi. Znala sam da ću se morati ponašati uvlas
onako kako mi Jack kaže ako ju uskoro želim ponovno vidjeti. Barem neko vrijeme. I
tako sam šutke prihvatila ograničenja koja mi je nametnuo. Kad bi mi donio hranu, a
obično ju je donosio ujutro i navečer, trudila sam se ponašati umilno i ponizno,
sjedeći mlitavo na svom krevetu.
Kako se približavao odlazak na Novi Zeland, moji su roditelji počeli sumnjati u
priču o čudnovatom virusu koji sam navodno pokupila na Tajlandu, a što je bilo razlog
da ne mogu posjetiti Millie. Kako bi ih odvratio od posjeta, Jack im je rekao da bi
virus mogao biti zarazan, ali sam ja zaključila da je razlog njihovih sve češćih
telefonskih poziva zabrinutost da sam, udavši se, izgubila zanimanje za Millie.
Vidjela sam ih samo jednom prije odlaska, kad su na brzinu svratili da se
oproste, i tada sam, dok smo obilazili kuću, po prvi puta vidjela ostale sobe na prvom
katu. Jack je mislio na sve, to mu priznajem: ne samo da me je natjerao skloniti sve
moje stvari tako da moja soba izgleda kao gostinjska, već je i svu moju odjeću
rasprostro po svojoj sobi da izgleda kao da i ja tamo spavam. Toliko sam svojima
željela kazati istinu, moliti ih da mi pomognu, ali s Jackovom teškom rukom na ramenu
nisam smogla hrabrosti.
Možda bih im i uspjela nešto reći da nisam vidjela Millieinu sobu. Dok su oni
zadivljeno uzdisali gledajući svijetložute zidove, prekrasan namještaj i krevet s
baldahinom nakrcan bijelim jastucima, meni je izgledalo nevjerojatno da bi si Jack
dao toliko truda da je stvarno imao zle namjere prema Millie. Ta mi je soba dala neku
nadu da je Jack negdje duboko u sebi još uvijek sačuvao zrno ljudskosti. Da će
kontrolirati mene, ali da će Millie ostaviti na miru.
Tjedan dana nakon što su moji otišli, Jack me je konačno odveo u posjet Millie.
Prošlo je pet dugih tjedana od našeg povratka s Tajlanda i dotada je Millieina noga
već zarasla i mogli smo ju odvesti na ručak. Međutim kad sam ju napokon vidjela, to
više nije bila ona ista sretna djevojčica koju sam ostavila u Engleskoj.
Roditelji su mi bili spomenuli da je Millie bila teška dok smo mi izbivali, a ja
sam to pripisala njezinom razočaranju što nije mogla biti moja djeveruša. Također
sam znala da mi zamjera što ju nisam otišla posjetiti čim sam se vratila s medenog
mjeseca, jer mi je u telefonskim razgovorima - s Jackom koji mi je puhao za vrat -
uglavnom odgovarala jednosložnim riječima. Premda sam ju brzo pridobila suvenirom
koji mi je Jack dopustio da joj kupim na aerodromu kao i novom audio-knjigom
Agathe Christie, pravila se da Jack ne postoji. Primijetila sam da Jack kuha u sebi, tim
više što je Janice prisutna. Dala sam joj naslutiti da je Millie ljuta zato što nismo
poveli Molly sa sobom, ali budući da se Millie uopće nije bunila kad smo joj rekli da
je Molly ostala kopati lukovice po vrtu, nisam zvučala uvjerljivo. Kad joj je Jack u
pokušaju da spasi stvar rekao da nas vodi u novi hotel na ručak, odgovorila je da ne
želi ići nikud s njim i da ne želi da on živi s nama. Janice je diplomatski pokušala
smiriti situaciju tako što je otišla s Millie po kaput, a Jack je odmah iskoristio njihovo
odsustvo da mi zaprijeti kako će se pobrinuti da više nikad ne vidim Millie ako ona ne
promijeni svoj stav.
Pokušavajući naći novi izgovor za Millieino ponašanje, rekla sam mu da je iz
njezine izjave da ne želi njega s nama očito da još nije shvatila da će Jack kad se
vjenčamo biti sa mnom sve vrijeme i da ju smeta to što me mora dijeliti s njim. Sama
ni sekunde nisam povjerovala u to što govorim - Millie je jako dobro znala da biti u
braku znači živjeti s nekim - ali sam znala da moram otkriti što se točno krije iza
Millieine netrpeljivosti prema Jacku prije nego što on izgubi strpljenje i provede svoj
naum da ju smjesti u umobolnicu. Međutim, nisam imala predodžbu kako ću
razgovarati s njom nasamo kad je on uvijek uza me i prati svaki moj pokret.
Prilika se ukazala u hotelu u koji nas je Jack odveo na ručak. Nakon objeda,
Millie me je zamolila da ju ispratim do WC-a. Shvativši da je sad pravi trenutak da
razgovaram s njom, ustala sam, ali je Jack rekao Millie da je savršeno sposobna to
obaviti sama. Millie se nije dala i govorila je sve glasnije i glasnije, tako da Jack nije
imao kud. Zato nam se pridružio. Kad je shvatio da je ženski WC na kraju hodnika
kamo nas ne može ispratiti a da ne upadne u oči, povukao me za ruku i rekao šaptom
od kojeg me je prošla jeza da ništa ne smijem reći Millie - ni bilo kome drugom, kad
smo već kod toga - i da će nas čekati na početku hodnika. Još mi je zaprijetio da se ne
zadržavamo previše.
- Grace, Grace - povikala je Millie čim smo se našle same. - Jack loš čovjek,
jako loš čovjek. On gurnuo mene, on mene gurnuo niz stube!
Stavila sam joj kažiprst na usta da ju utišam i preplašeno se osvrnula oko sebe.
To što su odjeljci bili prazni bila je prva sretna okolnost nakon dugo vremena.
- Ne, Millie - šapnula sam u strahu da Jack ipak nije prešao hodnik i sad stoji
izvan vrata i prisluškuje. - Jack to ne bi učinio.
- Gurnuo mene, Grace! U vjenčanoj kući, Jack mene jako gurnuo: ovako! - rekla
je i gurnula me ramenom da mi pokaže. - Jack mene povrijedio, slomio nogu.
- Ne, Millie, nije! - pokušala sam ju utišati. - Jack je dobar čovjek.
- Ne, ne dobar - nepokolebljiva je bila Millie. - Jack loš čovjek, jako loš čovjek.
- Ne smiješ to govoriti, Millie! Nadam se da nisi nikome to rekla. Jesi li, Millie?
Jesi li rekla nekome ovo što si meni sad rekla?
Odrješito je odmahnula glavom. - Ti kažeš uvijek prvo reci Grace. Ali sad kažem
Janice da Jack loš čovjek.
- Ne, Millie, ne smiješ. Ne smiješ nikome reći!
- Zašto? Grace ne vjeruje meni?
Misli su mi letjele sto na sat. Što da joj kažem? Dotad sam već naučila za što je
sve Jack sposoban i odjednom mi je sve imalo smisla, naročito kad sam se sjetila da
je nije htio za djeverušu. - Gledaj, Millie... - primila sam ju za ruke, svjesna da će
Jack postati sumnjičav ako se predugo zadržimo. - Hoćemo se igrati? Jednu tajnu igru
samo za tebe i mene? Sjećaš li se Rosie? - pitala sam ju, misleći na njezinu izmišljenu
prijateljicu iz djetinjstva koju je krivila za sve vlastite prijestupe.
Snažno je kimnula. - Rosie radila loše stvari, ne Millie.
- Tako je - rekla sam ozbiljno. - Bila je jako zločesta.
Na Millieinom se licu pokazao takav izraz krivice da mi se oteo osmijeh.
- Ja ne volim Rosie, Rosie loša, kao Jack.
- Ali nije te Jack gurnuo niz stube.
- Je - odbrusila je tvrdoglavo.
- Ne, nije. Bio je to netko drugi.
Pogledala me sumnjičavo. - Ko?
Očajnički sam se pokušala dosjetiti nekog imena: - George Clooney.
Millie je izbuljila oči: - Đorđ Kuni?
- Aha. Ti ne voliš Georgea Clooneyja, jel‘ da?
 - Ne, ne volim Đorđa Kunija - složila se.
- E pa, on te je gurnuo niz stube, a ne Jack.
Čelo joj se namreškalo od mrštenja. - Ne Jack?
- Ne, nije Jack. Tebi se sviđa Jack, Millie, jako ti se sviđa. - Protresla sam ju. -
Jako je važno da ti se Jack sviđa. On te nije gurnuo niz stube, već George Clooney.
Razumiješ? Moraš voljeti Jacka, Millie, zbog mene.
Pažljivo me pogledala. - Ti bojiš?
- Da, Millie, bojim se. Zato te molim, reci mi da ti se Jack sviđa. To je jako
važno.
- Jack mi se sviđa - rekla je poslušno.
- Tako, Millie.
- Ali ne sviđa Đorđ Kuni.
- Ne, George Clooney ti se uopće ne sviđa.
- On loš, on gurnuo mene niz stube.
- Tako je. Ali to ne trebaš govoriti ljudima. Ne smiješ ljudima govoriti da te je
George Clooney gurnuo niz stube. To je naša tajna, baš kao i Rosie. Ali moraš ljudima
govoriti da ti se sviđa Jack. To nije tajna. I moraš govoriti Jacku da ti se sviđa.
Razumiješ?
- Razumijem - kimnula je. - Moram reći Jacku da mi sviđa.
- Da.
- Kažem mu da ne volim Đorđa Kunija?
- Da, i to mu možeš reći.
Nagnula se bliže meni i šapnula: - Ali Jack Đorđ Kuni, Đorđ Kuni Jack.
- Tako je, Millie. Jack je George Clooney, ali samo ti i ja to znamo - potvrdila
sam šaptom. - Razumiješ li što ti govorim? To je tajna. Naša tajna. Kao i Rosie.
- Jack loš čovjek, Grace.
- Da, Jack je loš čovjek. Ali i to je naša tajna. Ne smiješ ju nikome reći.
- Ja neću živjeti s njim. Ja bojim.
- Znam.
 - Šta ćeš napraviti?
- Još ne znam, ali naći ću neko rješenje.
- Obećavaš?
- Obećavam.
Opet me pogledala u oči. - Grace tužna.
- Da, Grace tužna.
- Ne brini, Millie ovdje. Millie pomogne Grace.
- Hvala ti - rekla sam i zagrlila ju. - Sad se sjeti Millie : ti voliš Jacka.
- Ne zaboravim.
- I ne smiješ govoriti da ne želiš živjeti s njim.
- Neću.
- Tako, Millie.
Kad smo izašle, zatekle smo Jacka kako nas nestrpljivo iščekuje.
- Gdje ste vi tako dugo? - pitao je, netremice me gledajući.
- Ja dobila menzes - odgovorila je Millie, kao da se pravi važna. - Treba mnogo
vremena za menzes.
- Hoćemo li se malo prošetati prije povratka?
- Aha, ja volim prošetati.
- Možda putem nađemo sladoled.
Sjetivši se što sam joj maločas rekla, pogledala ga je ozareno: - Hvala, Jack.
- E, pa izgleda da joj se vratio dio dobrog raspoloženja - primijetio je Jack dok
je Millie skakutala ispred nas.
- Dok smo bile na zahodu objasnila sam joj da smo ti i ja sad vjenčani i da je
normalno da si sad stalno sa mnom. Shvatila je da me sad mora dijeliti s tobom.
- Nadam se da je to sve što si joj rekla.
- Naravno da jest.

Dok smo ostavljali Millie u internatu sat vremena kasnije dočekala nas je Janice. -
Čini se da si se lijepo provela, Millie - rekla je, smiješeći se.
- Jesam - složila se Millie i okrenula prema Jacku: - Sviđaš mi se Jack, ti dobar.
- Drago mi je da tako misliš – kimnuo je on glavom, pogledavši prema Janice.
- Ali ne sviđa Đorđ Kuni.
- To mi je u redu - odgovorio je. - Ni meni se ne sviđa.
Millie je na to zaurlala od smijeha.
 SADAŠNJOST

V ečeras smo pozvani kod Esther i Rufusa, a sutra idemo posjetiti Millie. Sigurna
sam u to, jer je Janice jučer sama nazvala da provjeri s Jackom dolazimo li. Ispada da
ima obiteljski ručak koji ne može propustiti, a nitko se ne može brinuti za Millie ako
se mi ne pojavimo. Budući da nas nije bilo prethodna tri tjedna, meni se međutim čini
da je to samo izlika. Čini mi se da joj je pomalo dosta toga da se ne pojavljujemo i ne
izvodimo Millie van i čudi me da Jack na to nije obratio više pažnje. Svojim
kažnjavanjem riskira da Janice posumnja u našu privrženost Millie. Budući da mi to
ide na ruku, neću mu ništa reći.
Možda zato što znam da ću sutra vidjeti Millie, osjećam se manje uznemireno
nego inače kad izlazim na večeru. Večere kod prijatelja podsjećaju me na hodanje po
minskom polju jer uvijek moram paziti što činim i govorim pred Jackom, da to kasnije
ne bi iskoristio protiv mene. Drago mi je da nisam upala u njegovu klopku s
osjenčavanjem riječi u Estherinoj knjizi, ali moram jako paziti da joj ne kažem nešto
što bi on mogao krivo shvatiti.
Knjigu mi je uzeo jutros kad je donio doručak, a ja sam se smijala u sebi
zamišljajući ga kako uzalud lista stranice ne bi li našao nešto što će me kompromitirati
poput neke riječi koju bih podcrtala noktom. Očito ga je iznerviralo što nije našao
apsolutno ništa, jer je većinu dana proveo u podrumu, a to je uvijek loš znak. A meni
onda bude veoma dosadno. Više volim kad se kreće po kući, jer se zabavljam prateći
njegovo kretanje iz sobe u sobu i po zvukovima koji dolaze odozdo zamišljam što u
tom trenutku radi.
Znam da je sad u kuhinji i da si je upravo napravio šalicu čaja jer sam nekoliko
minuta ranije čula kako puni kuhalo vodom i onaj klik kojim se kuhalo isključuje kad
voda zavri. Zavidim mu. Od mnogih stvari koje mrzim u zatočeništvu jedna je da si ne
mogu napraviti ni šalicu čaja kad poželim. Nedostaje mi moje kuhalo i zalihe vrećica
čaja i mlijeka koje sam ranije imala na raspolaganju. Sad kad pomislim na to, Jack je
u početku bio tamničar široke ruke.
Sudeći po suncu koje je krenulo silaznom putanjom po nebu, bit će da je oko šest
sati navečer, a budući da smo dogovorili biti kod Esther u sedam, Jack bi svaki tren
trebao doći i pustiti me u kupaonicu u susjednoj sobi da se spremim - onu koja je
nekad bila moja. Ne čekam dugo prije nego što čujem njegove korake na stepeništu.
Trenutak kasnije čujem ključ u bravi, i vrata se otvore.
 Ugledavši ga na vratima, kao i svaki puta do sada, zaprepaštena sam koliko
normalno izgleda, jer mora postojati nešto što će ga odati - makar šiljate uši i rogovi -
i upozoriti ostale na njegovu zloću. On se povuče da me propusti, a ja se spremno
zaputim prema kupaonici, sretna što imam priliku urediti se, staviti nešto drugo osim
crnog, nešto drugo osim papuča. Povučem klizna vrata ormara i pričekam da mi Jack
kaže što da obučem. Kad ne kaže ništa, znam da se poigrava sa mnom ulijevajući mi
lažnu nadu da će meni prepustiti izbor odjeće, e da bi mi naknadno rekao da to skinem.
Možda zato što sam prozrela njegovu prevaru s knjigom, odlučim se kockati i
izaberem haljinu koju nikad ne nosim jer je crna. Skinem pidžamu. Premda mi nije
ugodno dok me Jack gleda kako se presvlačim, nemam izbora, jer sam odavna izgubila
pravo na privatnost.
- Postaješ koščata - primijeti Jack dok oblačim donje rublje.
- Možda bi mi češće trebao donositi hranu - predložim mu.
- Možda i bih - složi se.
Obukavši haljinu, pomislim da sam se ovaj put možda ipak prevarila.
- Skini to - kaže on, kad sam ju počela ravnati rukama. - Stavi onu crvenu.
Odglumim razočaranje i skinem crnu haljinu, zadovoljna što sam ga uspjela
nadmudriti, jer je crvena haljina upravo ono što sam htjela obući. Navukavši ju,
osjetim neko samopouzdanje, valjda zbog boje. Priđem toaletnom stoliću, sjednem
pred ogledalo i pogledam se u njega po prvi put u posljednja tri tjedna. Prvo što
primijetim na sebi jest da bih trebala počupati obrve. Koliko god prezirem izvoditi
ovakve rituale pred Jackom, izvadim pincetu iz ladice i dam se na posao. Morala sam
se izboriti za pravo da depiliram noge, objasnivši mu da ne mogu izgledati savršeno
ako su mi noge dlakave. Srećom, pristao je dodati paketić voštanih traka u mjesečnu
zalihu ono malo potrepština koje mi donosi.
Kad sam uredila obrve, stavim šminku. Da istaknem haljinu izaberem svjetliji ruž
nego inače. Ustanem, odem do ormara i pregledam kutije s cipelama, tražeći crveno-
crne cipele s petom Stavim ih na noge, izaberem prikladnu torbicu s police i predam
mu je u ruke. On ju otvori i pregleda da nisam slučajno u protekla tri tjedna uspjela
prokrijumčariti olovku i papir iz zrakopraznog prostora i kroz zidove ih nekako
uspjela staviti u torbicu. Vrativši mi je, odmjeri me od glave do pete i kimne
zadovoljno. Koje li ironije da je to više nego što neke žene dobiju od svojih muževa.
Kad smo se spustili u hodnik, Jack izvadi iz ormara moj kaput i pridrži mi ga dok
ga oblačim. Vani u dvorištu mi otvori vrata automobila i pričeka da uđem. Dok ih
zatvara, proleti mi kroz glavu misao da je prava šteta što je takva sadistička svinja, jer
ima savršene manire.
Kod Esther i Rufus dolazimo s ogromnim buketom cvijeća i bocom šampanjca,
koje Jack uruči Esther zajedno s knjigom. Mogu samo pretpostaviti da ju je prethodno
vratio u prvotno stanje. Esther me pita što mislim o knjizi, a ja joj odgovorim isto što
sam rekla i Jacku, da mi je trebalo vremena da ju pročitam, budući da inače ne čitam
takve knjige. Njezina me nekako pretjerano razočarana reakcija iznenadi, pa se
zapitam da ipak nije ona bila ta koja je osjenčala riječi. Pokušavajući sakriti
uznemirenost, pogledam ju s iščekivanjem. Njezino mi lice međutim ničim ne pokaže
da sam propustila priliku, pa mi srce prestane lupati.
Prolazimo kroz kuću do mjesta gdje nas čekaju Diane i Adam, a Jack me obujmi
oko struka. Ne znam je li to zbog njegovih sitnih ustupaka ili zbog toga što sam uspjela
odjenuti ono što sam željela, ali sam se i prije nego što smo završili s aperitivom i
krenuli prema stolu počela osjećati kao normalna žena na normalnoj večeri, a ne kao
zatočenica na izlasku sa svojim tamničarom. A možda je to samo zbog toga što sam
pretjerala sa šampanjcem. Dok uživamo u slasnoj večeri koju nam je pripremila
Esther, svjesna sam da Jack s druge strane stola primjećuje kako jedem i pričam
mnogo više nego inače.
- Izgledaš mi zamišljeno, Jack - primijeti Esther.
- Baš sam razmišljao koliko se veselim što će Millie doći živjeti s nama - kaže
on. To je njegov način da me pozove na red.
- To bi trebalo biti uskoro, zar ne? - pita Esther.
- Sedamdeset i pet dana - uzdahne Jack veselo. - Jesi li ti svjesna toga, Grace?
Još samo sedamdeset i pet dana do trenutka kad će Millie useliti u svoju dražesnu
crvenu sobu i postati dio naše obitelji.
Upravo sam krenula otpiti gutljaj vina kad su me presjekle njegove riječi, tako da
sam naglo zaustavila ruku i malo se tekućine izlilo preko ruba čaše.
- Ne, nisam bila svjesna - odgovorim, čudeći se samoj sebi kako mogu tako
poslušno sjediti dok mi vrijeme curi, čudeći se kako sam mogla zaboraviti, makar na
trenutak, u kakvoj se očajnoj situaciji nalazim. Sedamdeset i pet dana - zar je stvarno
ostalo samo toliko vremena? Još važnije, kako ću u tako malo vremena stići smisliti
plan za bijeg od Jacka, ako mi to nije uspjelo u tristo sedamdeset i pet dana, koliko je
prošlo od našeg povratka s medenog mjeseca? Usprkos grozoti kroz koju sam prošla
na Tajlandu i kasnije kod kuće, tada još uopće nisam sumnjala da ću uspjeti pobjeći
prije nego što Millie dođe živjeti k nama. Nakon svakog neuspješnog pokušaja tješila
sam se da će biti još prilika. Ima međutim već šest mjeseci da nisam ni pokušavala.
 - Ne daj se smesti, Grace - kaže Jack, kimnuvši prema mojoj čaši vina uz
osmijeh. Pogledam ga tupo, a on podigne čašu. - Nazdravimo Millieinom dolasku k
nama - kaže Jack i pogleda sve za stolom. - U stvari, zašto ne bismo nazdravili samoj
Millie?
- Dobra ideja - kaže Adam, podižući čašu. - Za Millie!
- Za Millie - ponove svi, kucnuvši se čašama, a ja jedva uspijevam obuzdati
napadaj panike. Svjesna da me Esther promatra sa zanimanjem, i ja brzo podignem
čašu, nadajući se da nitko neće primijetiti kako mi se ruka trese.
- Dok smo još pri slavljeničkom raspoloženju - najavi Adam - predlažem da
podignemo čaše još jednom. - Svi ga pogledaju sa zanimanjem. - Diane očekuje bebu!
Brata ili sestricu Emily i Jasper!
- Pa to su sjajne vijesti! - kaže Esther, i svi za stolom se pridruže čestitkama. -
Što ti kažeš, Grace?
Ja, na svoj užas, briznem u plač.
Zapanjeni, svi zašute, a ja pri pomisli na kaznu koju će mi Jack smisliti zbog
gubitka samokontrole počnem još snažnije plakati. Grčevito se trudim prekinuti ovaj
izljev suza, makar je to nemoguće, pa postiđeno ustanem, svjesna da me Diane, koja
sjedi pored mene, pokušava utješiti. Ipak, onaj koji me zagrli je Jack - a što mu drugo
preostaje? Čvrsto me privine uza se, nasloni moju glavu na svoje rame i stane mi
šaptati utješne riječi. Ja zajecam još snažnije, razmišljajući što bi bilo da je bilo
onako kako sam ja to zamišljala. Po prvi puta poželim dignuti ruke od svega i
jednostavno umrijeti jer me odjednom preplavi previše toga, a izlaza nema na vidiku.
- Ne mogu više ovako - kažem Jacku kroz jecaje, ne mareći čuje li nas tko.
- Znam - odgovori on brižno. - Znam. - Učini mi se kao da je svjestan da je
pretjerao i na sekundu iskreno povjerujem da će sve na kraju biti u redu. - Da im
kažemo, što misliš? - Jack podigne glavu. - Grace je prošli tjedan imala spontani
pobačaj - objavi svima. - A nažalost to nije njezin prvi.
Svi preneraženo uzdahnu i utihnu na trenutak, a onda uglas stanu skrušeno
izražavati sućut. Premda sam svjesna da se njihovi topli izrazi suosjećanja i
razumijevanja odnose na spontani pobačaj koji nikad nisam imala, to mi donese neku
utjehu, pa se saberem.
- Žao mi je - promrmljam Jacku u nadi da ću time razvodniti njegovu bijes s
kojim ću se morati suočiti kasnije.
 - Ne budi blesava - kaže Diane, tapšući me po ramenu. - Voljela bih da si nam
rekla. Sad mi je strašno žao što je Adam izletio s objavom moje trudnoće.
- Ne mogu više ovako - kažem, i dalje se obraćajući Jacku.
- Bit će ti puno lakše počneš li sve jednostavno prihvaćati - odgovori on.
- Možemo li barem izostaviti Millie iz ovoga? - pitam ga očajnički.
- Bojim se da ne možemo - kaže on ozbiljno.
- Millie ne mora znati, zar ne? - nadoveže se zbunjeno Esther.
- Pa nema smisla uznemiravati je - namršti se Diane.
Jack im se okrene: - Naravno, imate pravo. Bilo bi glupo reći Millie o
Graceinom pobačaju. Mislim da je sad najbolje da Grace odvedem doma. Nadam se
da nam nećeš zamjeriti što smo ti pokvarili druženje, Esther.
- Ma dobro sam - zbrzam, ne želeći napustiti sigurnost Estherine i Rufusove kuće,
jer sam svjesna što me čeka kad dođemo kući. Oslobodim se Jackova zagrljaja,
zgrožena činjenicom da sam uopće u njemu uspjela tako dugo naći utjehu. - Stvarno,
sad sam dobro i htjela bih ostati.
- Odlično. Baš mi je drago. Grace, molim te, daj sjedni. - Estherine oči govore
mi koliko ju je sram zbog njezine oštre primjedbe koja me je potakla na suze i koliko
se sad osjeća krivom što mi je spomenula Dianeinu trudnoću. - Žao mi je - kaže mi
tiho, dok sjedam na stolac. - I zbog spontanog također.
- Sve je u redu - kažem. - Pustimo to sad.
Dok ispijam kavu koju nam je poslužila Esther, užasnuta da sam mogla biti toliko
glupa i zaboraviti na oprez, trudim se kao nikada dosad. Svjesna da se moram iskupiti
želim li sutra vidjeti Millie, nježno pogledam Jacka i svima objasnim da je razlog
zbog kojega sam se rasplakala taj što sam se na trenutak prepala da Jacku neću moći
dati ono što najviše želi na svijetu - dijete. Dok napokon ustajem od stola spremna za
polazak, svjesna sam da se svi dive kako mi je tako brzo uspjelo vratiti svoj šarm i
osjećam da sam Esther sada mnogo draža nego prije, što može samo biti dobro, pa
makar zahvaljujući mojoj nesavršenoj maternici.
Stvarnost me sustigne tek u autu na putu prema kući. Jackova mračna šutnja jasno
mi govori da će mi - koliko god ispravila početnu grešku s obzirom na ostale - skupo
naplatiti moju glupost. Pomisao da neću vidjeti Millie mi je toliko nepodnošljiva da
mi suze same naviru na oči. Ne mogu vjerovati u kojeg sam se slabića pretvorila.
Po dolasku kući Jack otključa ulazna vrata i uđemo u hodnik.
 - Znaš, nikad nisam imao sumnji u ovo što jesam - kaže mi zamišljeno i pridrži
mi kaput dok ga skidam. - Ali večeras, dok sam te držao u zagrljaju i dok su svi
dijelili tvoju bol zbog spontanog pobačaja, osjetio sam, makar na trenutak, kako je to
kad si normalan.
- Mogao bi biti! - zavapim. - Mogao bi biti kad bi to stvarno htio! Jack, mogao bi
zatražiti pomoć, ja znam da bi ti to pomoglo!
On se naceri na moj izljev. - Problem je u tome da ne želim pomoć. Volim to što
jesam, jako to volim. A još ću više to voljeti za sedamdeset i pet dana, kad Millie
dođe živjeti s nama. Šteta što je nećemo vidjeti sutra. Gotovo da mi i nedostaje.
- Molim te, Jack - preklinjem ga.
- E pa, jasno je da ne mogu prijeći preko tvog jadnog ispada večeras, pa ako
doista želiš sutra vidjeti Millie, znaš što ti je činiti.
- Nisi mogao podnijeti to što nisam pala u tvoju bijednu zamku, je li? - kažem
mu, znajući da me je pokušao iznervirati tijekom večere spomenuvši kako će Millie
doći živjeti s nama.
- Bijednu zamku?
- Da, tako je. Bijednu. Zar nisi mogao smisliti ništa bolje od osjenčavanja riječi
u knjizi?
- Stvarno si postala prepametna za svoje dobro - obrecne se. - Ovako ili onako,
zaslužila si kaznu.
Žalosno odmahnem glavom. - Ne, nisam. Dosta mi je. Ne šalim se, Jack. Dosta
mi je.
- Ali meni nije - kaže on. - Ni blizu. U stvari, još nisam ni počeo. Vidiš, u tome i
jest problem. Što sam bliže tome da dobijem ono na što tako dugo čekam, to više
žudim za tim. Došao sam do točke kad mi je čekanja dosta. Dosta mi je čekanja da
nam se doseli Millie.
- Zašto ne bismo ponovno otišli na Tajland? - kažem mu shrvano, užasnuta od
pomisli da će predložiti da se Millie doseli i ranije nego što je planirano. - Tebi bi to
dobro došlo. Nismo bili tamo od siječnja.
- Ne mogu. Uskoro imam na sudu slučaj Tomasin.
- Ali jednom kad Millie dođe živjeti s nama nećeš moći putovati - naglasim s
namjerom da učvrstim svoj položaj i zadržim Millie u sigurnosti škole dokle god je to
moguće.
 On me pogleda kao da se zabavlja. - Vjeruj mi, jednom kad Millie dođe živjeti s
nama, neću to ni željeti. Hajde sad, miči se.
Tresem se toliko snažno da jedva hodam. Dođem nekako do stepeništa i
zakoračim na prvu stubu.
- Krenula si u krivom smjeru - kaže on. - Osim, naravno, ako sutra ne želiš vidjeti
Millie. - Zašuti na trenutak, kao da mi daje izbora. - Pa, što si izabrala, Grace? - pita
me glasom povišenim od uzbuđenja. - Razočaranu Millie... ili podrum?
 PROŠLOST

O tkad mi je Millie rekla kako ju je Jack gurnuo niz stube pritisak da nekako
pobjegnem bivao je sve veći. Premda sam joj obećala da neću nikome reći, nisam bila
sigurna da njoj neće izletjeti pred Janice ili da će čak sasuti istinu Jacku u lice. Ne
vjerujem da mu je ikad palo na pamet da je Millie shvatila kako pad nije bio samo
slučajnost. Millie je lako podcijeniti i, zbog načina na koji govori, pretpostaviti da
tako i razmišlja, ali je Millie daleko pametnija nego što drugi oko nje misle. Nisam
mogla ni zamisliti što bi Jack učinio da sazna kako ona dobro zna što se dogodilo toga
dana. Pretpostavljam da bi odbacio njezine optužbe jednako vješto kao što je odbacio
moje i nastojao sve uvjeriti da je ljubomorna jer sam sada s njime, pa nas pokušava
rastaviti lažnim optužbama.
Jedino što me održavalo u životu u ta sumorna vremena bila je Millie. Djelovala
je tako opušteno u Jackovom društvu da bih ponekad pomislila kako je zaboravila da
ju je gurnuo niz stube ili da se barem pomirila s time. Ali kadgod bih si rekla da je to
možda i najbolje za nas, ona bi izjavila ono što je ubrzo postalo njezina mantra:
„Sviđa mi se Jack, ali mi se ne sviđa Đorđ Kuni”, baš kao da zna o čemu razmišljam i
želi mi dati do znanja da se ona drži svog dijela pogodbe. Zbog toga sam osjećala još
snažniji pritisak da se i ja držim svojega dijela te sam počela planirati svoj sljedeći
potez.
Nakon onoga što se dogodilo kad sam pokušala od liječnika zatražiti pomoć,
odlučila sam da ću se sljedeći put pobrinuti da bude što više ljudi oko nas. Što više, to
bolje. I kad sam ponovno bila spremna pokušati, zamolila sam Jacka da me odvede u
kupovinu, nadajući se da će mi se ukazati prilika da zatražim pomoć od nekog trgovca
ili prolaznika. Dok sam izlazila iz automobila, ugledala sam policajca koji je stajao
tek nekoliko metara od mene i pomislila sam kako su mi molitve napokon uslišene.
Čak je i način na koji me je Jack čvrsto primio kad sam se pokušala osloboditi od
njega dao na težini činjenici da sam u zatočeništvu, i kad je policajac žurno reagirao
na moje pozive upomoć, iskreno sam se ponadala da je mojoj patnji kraj, sve dok nije
rekao sljedeće: - Je li sve u redu, gospođo Angel?
Od toga trenutka nadalje svojim sam ponašanjem samo potvrdila ono što je Jack
već ranije bio rekao lokalnoj policiji, a to je da njegova žena pati od mentalnog
poremećaja te je sklona izazivati nerede na javnome mjestu i optuživati ga da ju drži
zatočenom. I tako, dok me je čvrsto držao za ruke kojima sam dotada mlatarala, Jack
je rekao policajcu, dovoljno glasno da ga okupljena gomila čuje, da slobodno svrati i
pregleda kuću koju ja nazivam zatvorom. Gomila nas je promatrala i žamorila o mojoj
umobolnosti, samilosno gledajući prema Jacku. Uto je došlo policijsko vozilo i dok
sam plačući u očaju sjedila na stražnjem sjedištu s policajkom koja me je pokušavala
umiriti nježnim riječima, policajac je pitao Jacka kako mu ide posao sa zaštitom
pretučenih žena.
Kad je sve bilo gotovo i ja sam se ponovno našla u sobi za koju sam mislila da je
nikada više neću vidjeti, činjenica da je tako lako pristao odvesti me u kupovinu samo
mi je potvrdila što sam pretpostavljala još dok smo bili na Tajlandu, a to je da
perverzno uživa u tome da mi daje lažan osjećaj da sam ga nadigrala i da mi onda
oduzme tu moju pobjedu. Uživao je pripremajući moj pad, veselio se svojoj ulozi
dragoga i izmučenog muža, naslađivao se mojim porazom, a kad je sve bilo gotovo,
zabavljao se kažnjavajući me. I ne samo to: njegova vještina predviđanja mojih poteza
značila je da je svaki moj pokušaj otpočetka osuđen na propast.
Prošla su još tri tjedna do ponovnoga susreta s Millie. Jack joj je to objasnio
rekavši joj da sam bila previše zauzeta posjetima prijateljima, što ju je samo
povrijedilo i zbunilo, a ja joj nisam imala prilike opovrgnuti njegovo objašnjenje jer
se nije odvajao od nas. Odlučna u namjeri da ju više nikada ne razočaram, počela sam
hodati po jajima, samo da je mogu redovito posjećivati. Ali umjesto da svojom
poslušnošću ugodim Jacku, činilo se kao da mu to ide na živce. Međutim, upravo kad
sam pomislila da sam ga krivo procijenila, rekao mi je da će mi zbog dobrog
ponašanja dopustiti da ponovno slikam. Duboko sumnjajući u njegovu iskrenost i
namjere, nisam mu htjela pokazati koliko mi je to drago te sam mu preko volje dala
popis stvari koje će mi trebati, ne usuđujući se nadati da će doista i donijeti ono što
sam zatražila. Sljedećega dana međutim, Jack se pojavio s pastelama i svakojakim
uljanim bojama, ne zaboravivši štafelaj i novo platno.
- Imam samo jedan uvjet - rekao je, dok sam se radovala starim prijateljima. - Ja
biram temu.
- Kako to misliš? - namrštila sam se.
- Slikat ćeš ono što ti ja kažem: ništa više i ništa manje.
Pogledala sam ga podozrivo, pokušavajući prozrijeti ne radi li se opet o još
jednoj njegovoj igri. - Ovisi o tome što želiš da naslikam - odgovorila sam.
- Portret.
- Portret?
- Da. Već si slikala portrete, zar ne?
 - Nekoliko.
- Odlično. Dakle, želim da naslikaš portret.
- Tvoj?
- Da ili ne, Grace?
Instinkt mi je govorio da ne pristanem, ali sam toliko željela ponovno slikati,
toliko željela ispuniti svoje dane još nečim osim čitanjem. Premda mi se gadila
pomisao na to da slikam njegov portret, rekla sam samoj sebi da mu se sigurno neće
dati da mi pozira satima. Barem sam se tome nadala.
- Samo ako mogu raditi prema fotografiji - rekla sam, osjećajući olakšanje što
sam se dosjetila rješenju.
- Dogovoreno. - Zavukao je ruku u džep. - Možeš li početi odmah?
- Zašto ne? - odgovorila sam, slegnuvši ramenima.
Izvukao je fotografiju i gurnuo mi je pred lice. - Bila je jedna od mojih klijentica.
Nije li prelijepa?
Kriknula sam i odskočila od njega i od fotografije, ali je on nemilosrdno krenuo
za mnom, luđački se cereći.
- Ma hajde, Grace, ne budi sramežljiva, dobro je pogledaj. Napokon, sljedećih
nekoliko tjedana imat ćeš je prilike dobro promotriti.
- Nikad - pljunula sam. - Nikad je neću naslikati!
- Ma naravno da hoćeš. Pristala si, zar si zaboravila? A dobro znaš što se dogodi
ne održiš li svoju riječ. - Netremice sam ga gledala. - Tako je: Millie. Želiš je vidjeti,
zar ne?
- Ne, ako je ovo cijena koju moram platiti - odgovorila sam stisnutoga grla.
- Oh, oprosti, trebao sam napomenuti „Želiš je uopće vidjeti, zar ne?” Siguran
sam da ne želiš da skonča u nekoj umobolnici, je li tako?
- Da je nisi ni pipnuo! - viknula sam.
- Onda se bolje prihvati slikanja. Uništiš li ovu fotografiju ili ju bilo kako
unakaziš, cijenu će platiti Millie. Ne oslikaš li ju vjerno na platnu ili se budeš pravila
da to nisi u stanju, cijenu će platiti Millie. Svaki ću dan doći provjeriti kako posao
napreduje, i ako budeš odugovlačila, cijenu će platiti Millie. A kad završiš s ovom
slikom, naslikat ćeš još jednu, pa još jednu, sve dok ne odlučim da mi je dosta.
 - Dosta čega? - pitala sam ga kroz jecaje, svjesna svog poraza.
- Jednoga dana ću ti pokazati, to ti obećajem, Grace. Jednoga dana ću ti pokazati.
Slikajući to prvo platno nisam prestajala plakati. Gledati to otečeno, krvavo lice
iz sata u sat, iz dana u dan, proučavati taj slomljeni nos, prerezanu usnu, modricu na
oku do najmanjeg detalja i preslikati to na platno bilo je više nego što sam mogla
podnijeti i često bih imala žestoke napadaje povraćanja. Znala sam da moram sačuvati
zdrav razum i naći načina da se nosim s traumom slikanja nečega tako grotesknog, pa
sam s vremenom otkrila da ako ženama na slikama koje su uslijedile dam imena i
gledam onkraj tih ozlijeđenih lica i zamišljam kako su izgledale prije, da ću se bolje
moći nositi sa stresom. Pomogla mi je i pomisao da Jack nikad nije izgubio nijedan
takav slučaj, što je značilo da su se žene s fotografija - sve do jedne, njegove
klijentice - ipak uspjele otrgnuti od svojih nasilnih partnera, a to me je samo
osnaživalo u namjeri da se i ja otrgnem od Jacka. Ako je njima uspjelo, uspjet će i
meni.
Bit će da je prošlo više od tri mjeseca od našega vjenčanja kad je Jack odlučio
da smo proveli dovoljno vremena isključivo jedno s drugim te da bismo se opet
trebali početi družiti s ostalima da ne izazovemo sumnju. Jedna od prvih večera na
kojima sam bila je ona kod Moire i Gilesa, ali budući da su oni zapravo bili njegovi
prijatelji, ponašala sam se upravo onako kako mi je naložio i odigrala svoju ulogu
dražesne i zaljubljene ženice. Ta mi je uloga bila mučna, ali sam shvatila da ću, ako
mi ne počne vjerovati, ostati zauvijek zaključana u svojoj sobi i time drastično
smanjiti sve izglede za bijeg.
Da sam dobro učinila, shvatila sam nedugo nakon večere kad mi je rekao da
ćemo večerati s njegovim kolegama s posla. Navala adrenalina koju sam osjetila
čuvši da se ne radi o prijateljima već kolegama bila je dovoljna da me uvjeri kako će
to biti savršena prilika da ga se oslobodim, budući da će mi oni prije povjerovati
nego prijatelji kojima je Jack već zamazao oči. A uz malo sreće, Jackov uspjeh u firmi
mogao bi značiti da postoji netko tko jedva čeka priliku da mu zarije nož u leđa. Znala
sam da to moram izvesti uvjerljivo. Jack me je već izdrilao kako da se ponašam u
društvu drugih ljudi: nema odvajanja na svoju ruku, makar i na zahod, ne smijem ni za
kim otići u drugu sobu, čak i ako samo pomažem nositi pladnjeve, ne smijem
zapodijevati razgovor ni s kim zasebno i ne smijem izgledati nikako drugačije nego
savršeno sretno i zadovoljno.
Trebalo mi je neko vrijeme da razradim taktiku. Umjesto da zatražim pomoć pred
Jackom, koji se sjajno snalazio s optužbama, odlučila sam da je bolje pokušati
nekome doturiti pismo u kojem ću sve reći, jer mi to povećava izglede da ne ispadnem
histerična luđakinja. I doista, s obzirom na Jackove prijetnje, to mi se činilo najboljim
načinom. Međutim, domoći se makar i najmanjeg komadića papira pokazalo se
nemogućom misijom. Od Jacka ga nisam mogla izravno zatražiti jer bi odmah
posumnjao u moje namjere i ne samo da bi odbio, već bi me od toga trenutka držao na
oku poput jastreba.
Jedne noći palo mi je na pamet da izrežem odgovarajuće riječi iz knjiga koje mi
je donosio. S pomoću škarica za nokte iz nesesera uspjela sam izrezati riječi „molim”,
„vas”, „pomozite”, „mi”, „zatočena”, „sam”, „pozovite”, „policiju”. Tražila sam
načina kako da ih spojim po redu. Konačno sam se sjetila staviti komadiće papira
jedan na drugi, tako da na vrhu bude „molim”, a na dnu „policiju”. Bio je to tako sitan
svežanj papira da bi se lako mogao previdjeti kao bezvezni papirići, koje bi primatelj
bacio, pa sam odlučila povezati ga jednom od svojih ukosnica iz torbice sa šminkom.
Onaj kojemu se u ruci nađe svežnjić povezan ukosnicom, razmišljala sam, sigurno će
biti dovoljno zaintrigiran da obrati pozornost.
Budući da čitatelj nikako ne bi smio taj svežnjić otvoriti pred Jackom, nakon
mnogo razmišljanja odlučila sam ostaviti svoj poziv upomoć negdje na stolu kad
večera završi, tako da ju čitatelj pronađe kad mi već odemo. Nisam imala pojma gdje
će se ta večera odigrati, ali sam molila Boga da bude u nečijoj kući, a ne u restoranu,
gdje postoji daleko veća opasnost da svežnjić pokupi osoblje zajedno s drugim
ostacima raspremajući stol.
No kad je došlo vrijeme, moj se plan smrvio u prah. Bila sam toliko obuzeta time
gdje ću ostaviti svoj dragocjeni svežanj riječi da sam zaboravila na to da ga prvo
moram prokrijumčariti pored Jacka. To me nije previše brinulo sve do trenutka kad je
došao po mene. Promatrao me dok sam navlačila cipele i uzela torbu, a onda me pitao
zašto sam tako nervozna. Premda sam se pravila da je to zbog toga što ću upoznati
njegove kolege, nije mi povjerovao, posebno stoga što sam većinu upoznala na našem
vjenčanju. Pretražio mi je odjeću, natjeravši me da izvrnem džepove, a onda je
zatražio da mu predam torbicu. Nije me iznenadila njegova ljutnja kad je pronašao
ukosnicu, a kazna je bila upravo onakva kakvom je zaprijetio. Odveo me je u praznu
sobu, oduzeo sve povlastice i počeo me izgladnjivati.
 SADAŠNJOST

K ako sam se probudila u podrumu, moj um odmah vapi za dnevnim svjetlom ne bi li

podesio moj unutarnji sat ili za nečim što će me uvjeriti da nisam napokon potpuno
prolupala. Jacka ne čujem, ali osjećam da je tu negdje; da me osluškuje. Vrata se
odjednom otvore.
- Morat ćeš se pokrenuti ako želiš stići na vrijeme da pokupimo Millie na ručak -
kaže on, dok se ja polako pridižem.
Znam da bih trebala biti zadovoljna što ipak idemo, ali zapravo mi je sa svakim
posjetom Millie sve teže. Otkad mi je rekla da ju je Jack gurnuo niz stube, Millie
očekuje od mene da nešto učinim. Sad već počinjem zazirati od dana kada će uspjeti
uvjeriti Jacka da nas odvede u hotel, jer ne želim joj reći da još nisam smislila
rješenje. Prije godinu dana nisam mogla ni zamisliti da bih ovako dugo ostala
zatočenom. Znala sam da će biti teško pobjeći od Jacka, ali ne i nemoguće. A sad
imam tako malo vremena. Sedamdeset i četiri dana. Muka mi je i od same pomisli na
Jacka koji odbrojava dane do Millieina dolaska u našu kuću; poput djeteta koje
nestrpljivo iščekuje Božić.
Kao i obično, Millie i Janice nas čekaju na klupi. Izmijenimo nekoliko riječi.
Janice pita je li nam bilo lijepo na vjenčanju prošli vikend te kad smo bili u posjeti
prijateljima prije dva tjedna, a Jack prepušta meni da smislim laž kako je vjenčanje
bilo u Devonu, jako zgodno vjenčanje, i da smo veoma uživali u okrugu Peak, gdje
žive ti naši prijatelji. Šarmantan kao i uvijek, Jack kaže Janice da je srce što nam je
omogućila da iskoristimo još ovo malo vremena nasamo prije nego što nam se
pridruži Millie, a Janice odgovori da joj to uopće nije problem, da obožava Millie i
da će rado uskočiti kad god nam bude potrebno. Zatim doda da će joj Millie jako
nedostajati kad ode i ponovi svoje obećanje da će nas često posjećivati. Jack će se,
naravno, pobrinuti da se to nikad ne dogodi. Pitamo kako je Millie, pa nam Janice
kaže da se zahvaljujući tabletama koje joj je propisao liječnik dobro naspava noću,
što znači da je opet ona stara tijekom dana.
- Oh, oprostite - ispriča se, pogledavši na sat. - Bojim se da vas moram ostaviti.
Majka će me ubiti ako joj zakasnim na ručak.
- Moramo i mi - kaže Jack.
- Možemo li danas u hotel, molim vas? - usrdno će Millie.
 Jack zausti da kaže nešto, ali prije nego što nam objavi da nas vodi nekamo
drugamo, ubaci se Janice.
- Millie mi je rekla sve o hotelu i kako joj se tamo jako sviđa, pa mi je obećala
da će nam svima na satu u ponedjeljak ispričati kako je bilo, je li tako, Millie?
Millie oduševljeno kimne. - Već nam je pričala o restoranu pored jezera i o
onome u kojemu poslužuju palačinke, pa se sad veselimo priči o hotelu. A gospođa
Goodrich razmišlja da odvede osoblje škole u taj hotel povodom kraja školske godine
- doda - pa je od Millie zatražila da o tome napiše izvještaj.
- Trebamo ići u hotel za gospođu Goodrich - potvrdi Millie.
- Onda nam nema druge - odgovori Jack, sakrivši ljutnju iza dražesnoga
osmijeha.
Za vrijeme ručka Millie veselo razgovara, a po njegovom svršetku kaže da mora
na zahod.
- Hajde, onda - kaže joj Jack.
Millie ustane. - Grace, ideš sa mnom.
- Nema potrebe da Grace ide s tobom - odlučno će Jack. - Ti si potpuno
sposobna otići sama.
- Imam menzes - glasno objavi Millie. - Trebam Grace.
- U redu, onda - popusti Jack, prikrivajući gađenje. Odgurne stolac i ustane: -
Idem i ja s vama.
- Jack ne smije u ženski zahod - ratoborno ga upozori Millie.
- Namjeravao sam vas samo dopratiti do zahoda.
Ostavi nas na početku hodnika uz upozorenje da se ne zadržimo dugo. Pored
umivaonika stoje dvije gospođe i veselo brbljaju perući ruke. Millie od nestrpljenja
cupka s noge na nogu, čekajući da odu. Ja razbijam glavu razmišljajući što da joj
kažem, nešto što će ju uvjeriti da sam pronašla rješenje. Zapanjena sam kako li se
samo domislila da uvuče Janice i gospođu Goodrich u priču, ne bi li natjerala Jacka
da nas odvede u hotel.
- Ovo ti je bilo jako mudro, Millie - kažem joj čim one gospođe zatvore vrata za
sobom.
- Moram razgovarati - ušutka me ona šišteći.
 - Što se događa?
- Millie ima nešto za Grace - šapne i zavuče ruku u džep, pa iz njega izvadi
maramicu. - Tajna - nastavi, pružajući mi ju. Pomalo zbunjeno razmotam maramicu,
očekujući da ću u njoj naći kakvu perlicu ili cvijet, a onda shvatim da je to puna šaka
malih bijelih tableta.
- Što je to? – pitam ju, mršteći se.
- Za spavanje. Ja ne uzimam ih.
- Zašto ih ne uzimaš?
- Ne trebaju mi - odgovori mi prijekorno.
- Ali one ti pomažu da bolje spavaš - pokušam joj strpljivo objasniti.
- Ja spavam odlično.
- Aha, sad spavaš, zbog ovih tableta - ne dam se smesti. - Prije toga nisi, zar se
ne sjećaš?
Ona odmahuje glavom: - Ja se pravim.
- Praviš se?
- Aha. Pravim da ne mogu spavati.
Pogledam ju zbunjeno. - Zašto?
Ona mi rukom zatvori dlan u kojem držim maramicu. - Za tebe, Grace.
- Oh, pa to je dražesno od tebe, Millie, ali meni ne trebaju.
- Aha, Grace trebaju. Za Đorđ Kuni.
- Georgea Clooneyja?
- Aha. Đorđ Kuni je loš čovjek. Đorđ Kuni mene gurnuo niz stube. Đorđ Kuni
pravi tužnu Grace. On loš čovjek, jako loš čovjek.
Sad je na meni red da zatresem glavom. - Bojim se da ne razumijem.
- Aha, ti razumiješ - nepopustljiva je Millie. - To jasno. Mi ubijemo Đorđ Kuni.
 PROŠLOST

S ljedećega smo mjeseca ponovno otišli na Tajland, ali se nisam usudila ponovno
bježati. Znala sam da će Jack ako išta pokušam biti u stanju urediti da nestanem dok
smo još tamo. Otišli smo u isti hotel kao i prvi puta, dobili istu sobu, a dočekao nas je
i isti upravitelj. Samo Kiko više nije bilo. Dane sam provodila kao i prvi puta,
zaključana na balkonu ili u sobi, a van sam mogla samo kad smo se trebali
fotografirati. Osjećaj na ovom drugom putovanju bio mi je čak i gori nego prvi put jer
sam bila svjesna da kad nije sa mnom, Jack uživa u strahu neke druge osobe. Nije mi
bilo jasno na koji se to način zadovoljava, ali sam pretpostavila da se radi o nečem
što ne može dobiti u Engleskoj, a imajući na umu njegovu priču o svojoj majci, pitala
sam se ne dolazi li na Tajland mlatiti žene. Bilo mi je nezamislivo da se može izvući s
time, ali mi je jednom spomenuo da na Tajlandu možeš sve kupiti novcem - pa čak i
strah.
Možda je to razlog zašto sam ga tjedan dana nakon povratka kući opalila bocom
vina po glavi u kuhinji, pola sata prije nego što su se na večeri trebali pojaviti Diane i
Adam, sve u nadi da će dovoljno dugo biti u nesvijesti da stignem pobjeći. Nisam ga
međutim lupila dovoljno snažno, pa je, kuhajući od bijesa, uspio sačuvati dovoljno
pribranosti da ih nazove i otkaže večeru, izvlačeći se na moj iznenadni napadaj
migrene. Dok je spuštao slušalicu i okretao se prema meni, jedini strah koji sam
osjećala bio je onaj za Millie, jer meni više nije imao što uskratiti. Nisam se uplašila
za sebe ni kad mi je rekao da će mi pokazati Millieinu sobu, jer sam pretpostavila da
ju je ogolio od prekrasnog namještaja koji smo joj kupili, baš kao što je učinio s
mojom sobom. Dok me gurao niz hodnik, savinuvši mi grubo ruke iza leđa, preplavio
me osjećaj duboke žalosti zbog Millie, jer je to bila soba o kojoj je oduvijek sanjala.
No umjesto da me odvede na prvi kat, on je otvorio vrata koja su vodila u podrum.
Luđački sam se opirala da me ne odvede niz stepenište, ali se nisam mogla nositi
s Jackovom snagom, tim više što ga je gonio slijepi bijes. Ni u tome trenutku nisam
imala pojma što me dolje čeka. Tek kad me je odvukao pored sobe u kojemu je držao
Molly kroz nešto što je izgledalo poput spremišta i zaustavio se pred čeličnim
vratima, vješto skrivenim iza polica, tek tada sam počela osjećati pravi strah.
Nije to bila neka soba za mučenje, što mi je prvo palo na pamet, jer u njoj nije
bilo nikakvih sprava za mučenje. Nije imala nikakvoga namještaja i cijela je bila
oličena bojom krvi - uključujući pod i strop. Bila je grozna i zastrašujuća, ali to nije
bilo ono što me je natjeralo da kriknem od užasa.
 - Dobro je pogledaj - zarežao je zvjerski - nadam se da će se Millie svidjeti baš
kao i meni, jer je ovo soba u kojoj će prebivati, a ne ona dražesna soba na prvome
katu. - Zatim me snažno pretresao. - Dobro je pogledaj i reci mi, što misliš, koliko će
se preplašiti kad se nađe u njoj.
Pogledom sam letjela po prostoriji samo da ugledam bilo što drugo osim tih
zidova na kojima su visjeli portreti žena koje me je natjerao da naslikam.
- Misliš li da će se Millie svidjeti slike koje si naslikala samo za nju? Što misliš,
koja će joj se najviše svidjeti? Ova? - Jednom me je rukom primio za zatiljak i snažno
mi pritisnuo lice na jedan od portreta. - Ili možda ova? - Zatim me je odvukao do
drugoga zida. - Kakav prekrasan ručni rad, ne misliš li? - Zastenjala sam i čvrsto
zatvorila oči. - Nisam ti još htio pokazati ovu sobu - nastavio je - ali sad je i sama
možeš okusiti. To se ne bi dogodilo da me nisi odalamila bocom.
Još jednom me je grubo gurnuo i potom izašao iz sobe, zalupivši vratima za
sobom. Osovila sam se na noge i potrčala prema vratima. Shvativši da nemaju kvake,
stala sam udarati šakama po njima i vrištati da me pusti van.
- Možeš vrištati koliko god želiš - čula sam kako mi dobacuje s druge strane
vrata. - Nemaš pojma koliko me to uzbuđuje.
Ne mogavši svladati strah - strah da me više nikad neće pustiti van i da će me
ostaviti da ovdje skončam - počela sam histerizirati. Nedugo zatim više nisam mogla
disati jer sam počela hiperventilirati, tako da sam od bola u prsima klonula na
koljena. Shvativši da me obuzima napadaj panike, pokušala sam mu se othrvati i
povratiti disanje, ali je Jackov sadistički smijeh s druge strane vrata samo pogoršao
stvar. Suze su mi curile niz lice i, nesposobna da ponovno prodišem, iskreno sam
povjerovala da su ovo moji posljednji trenuci na životu. Pomisao da ću prepustiti
Millie Jacku na milost i nemilost bila je nepodnošljiva, a onda mi je kroz glavu
proletjela slika nje sa žutim šeširom i šalom oko vrata i uhvatila sam se za nju, želeći
da mi to bude posljednje što ću sa sobom ponijeti u grob.
Trebalo je proći neko vrijeme prije nego što sam primijetila da se bol u prsima
povukao i da mogu dublje disati. Nisam se usudila micati da slučajno ne doživim još
jedan napadaj. Ostala sam zato skutrena s glavom na koljenima, misleći samo na svoje
disanje. Osjećaj olakšanja što sam još uvijek živa, da još mogu spasiti Millie, dao mi
je snage da podignem glavu i potražim neki drugi izlaz iz ove sobe. U njoj međutim
nije bilo niti prozorčića. Stala sam dlanovima pipati zidove i micati slike u nadi da ću
otkriti neki prekidač kojim bih otvorila vrata.
- Gubiš vrijeme - čula sam Jacka kako razvlači slogove i to me je trgnulo. - Ne
možeš otvoriti iznutra. - Od same pomisli da je on s druge strane vrata počela sam se
ponovno tresti. - I... kako ti se sviđa soba? - podbadao je. - Nadam se da ti je u njoj
barem toliko lijepo koliko i meni s ove strane dok te slušam. Jedva čekam da čujem
Millieino mišljenje o njoj. Nadam se da će biti glasnija od tebe.
Odjednom me je preplavio umor, pa sam legla na pod i sklupčala se, začepivši
uši prstima da ga ne moram slušati. Usrdno sam se molila da me savlada san, ali mi
žarko svjetlo u sobi nije išlo u korist.
Dok sam tako ležala na podu, trudila sam se ne razmišljati o tome da me Jack
nikad neće pustiti iz ove paklene jame koju je pripremio za Millie. Onda sam se
sjetila kako sam u jednom trenutku zbog prekrasne žute sobe iskreno povjerovala da je
negdje duboko u njemu ipak ostao zapreten trag ljudskosti i počela plakati što sam
mogla biti tako glupa.
 SADAŠNJOST

B uljim u Millie, pa u tablete u ruci, nesigurna jesam li ju dobro čula. - Millie, ne

možemo to.
- Aha, možemo. Moramo - kaže ona, odlučno kimajući glavom. - Đorđ Kuni loš
čovjek.
Preplašena time kamo nas ovaj razgovor vodi i svjesna da nas Jack čeka,
ponovno zamotam tablete u rupčić. - Mislim da ih moramo baciti u zahod, Millie.
- Ne!
- Ne smijemo činiti zlo, Millie - kažem joj.
- Đorđ Kuni čini zlo - mračno će ona. - Đorđ Kuni loš čovjek, jako loš čovjek.
- Da. Znam.
Čelo joj se namršti. – Ali ja brzo dođem živjeti s Grace.
- Da, tako je. Uskoro ćeš doći živjeti sa mnom.
- Ali ja neću živjeti sa lošim čovjekom. Mene plaši. Mi ubijemo lošega čovjeka,
mi ubijemo Đorđa Kunija.
- Žao mi je Millie, ali ne smijemo nikoga ubiti.
- Agata Christie ubije ljude! - kaže ona povrijeđeno. - U Deset malih crnaca
ubije mnogo ljudi, a gospođa Rogers umre od lijeka za spavanje.
- Možda - prekinem ju odlučno - ali to su samo priče, Millie. Pa znaš da jesu.
Pa ipak, još dok joj govorim da ne smijemo, kroz glavu mi proleti pitanje ima li
ovdje dovoljno tableta da Jacka makar omame dovoljno dugo da stignem pobjeći.
Zdrav mi razum govori da čak i da ih je dovoljno, izgledi da ih Jack nekako unese u
sebe gotovo su ništavni. No, usprkos onome što sam upravo rekla Millie, svjesna sam
da ih nikad ne bih bila u stanju baciti u zahod jer ove su tablete prvi tračak nade nakon
mnogo vremena. Osim toga, znam da štogod odlučila napraviti s njima - odlučim li
išta - Millie s time ne smije imati ništa.
- Ipak ću ih baciti u zahod - kažem joj i uđem u jednu od pregrada s WC
školjkama. Povučem lanac i dok voda ispire školjku brzo gurnem rupčić u rukav, ali se
odmah prepadnem da će Jack primijetiti ispupčenje i pitati me što je to. Izvučem rubac
iz rukava i počnem gledati gdje bih ga mogla sakriti kod sebe. Ne mogu ga staviti u
torbu, jer ju Jack uvijek pregledava prije nego što ju odložim, a ne mogu ga sakriti ni u
grudnjak ili gaćice, jer me uvijek promatra dok se svlačim. Sagnem se i gurnem
zgužvani rupčić u cipelu, čvrsto ga utisnuvši u prostor za nožne prste. Sad imam
problema ponovno navući cipelu i svjesna sam da će mi biti još teže kad krenem
hodati, ali se osjećam nekako sigurnijom znajući da su tablete skrivene ovdje, a ne
negdje na mome tijelu. Nemam još pojma kako ću ih izvaditi iz cipele ukaže li se
prilika, ali tješi me već i sama spoznaja da ih imam.
- Grace glupa! - kaže mi Millie ljutito kad izađem iz zahoda. - Sad ne možemo
ubiti Đorđa Kunija!
- Tako je, Millie, ne možemo - složim se s njom.
- Ali on loš čovjek!
- Da, ali mi ne možemo ubijati zle ljude. To je protuzakonito - objasnim joj.
- Onda reci policiji da Đorđ Kuni loš čovjek!
- To ti je dobra ideja, Millie - odgovorim, pokušavajući ju umiriti. - Reći ću
policiji.
- Sad!
- Ne, ne sad, ali uskoro.
- Prije nego dođem živjeti s tobom?
- Aha, prije nego dođeš živjeti sa mnom.
- Reći ćeš policiji?
Primim ju za ruku. - Millie, imaš li povjerenja u mene? - Ona nesigurno kimne. -
Onda ti obećajem da ću naći rješenje prije nego što dođeš živjeti sa mnom.
- Obećaješ?
- Da, obećajem - potvrdim, susprežući suze. - A sad mi moraš obećati jednu
stvar. Moraš mi obećati da ćeš i dalje čuvati našu tajnu.
- Sviđa mi se Jack, ali mi se ne sviđa Đorđ Kuni - odvergla ona, još uvijek ljuta
na mene.
- Tako je, Millie. A sad ćemo izaći i vratiti se Jacku. Možda nam kupi sladoled.
Međutim, čak joj ni pomisao na sladoled, koji obožava, ne popravi raspoloženje.
Kad pomislim s koliko mi je ponosa i uzbuđenja predala tablete pažljivo umotane u
rupčić, s koliko je dosjetljivosti pronašla rješenje za našu bezizlaznu situaciju,
prezirem se što joj ne mogu jasno i glasno reći koliko je nevjerojatna. S druge strane,
unatoč probuđenoj nadi koju sam osjetila dok sam skrivala tablete u cipelu, nemam
pojma kako ću ih iskoristiti.
Šetnja do kombija sa sladoledom u obližnjem parku pokazala se toliko
neudobnom zbog toga što su mi prsti noge stisnuti u cipeli da sam postala svjesna kako
neću izdržati trosatnu šetnju. Millie je toliko potuljena da se bojim hoće li Jack
shvatiti da se između nas nešto dogodilo dok smo bile na zahodu i početi postavljati
pitanja na koja ona neće znati odgovoriti. U pokušaju da joj odvratim pažnju, pitam ju
koji će sladoled izabrati, a kad ona bezvoljno slegne ramenima, Jack me ispitivački
pogleda. Čak i ako ranije nije ništa primijetio, promjena njezinog raspoloženja sad mu
je zasigurno privukla pažnju. Sad pokušam njemu odvratiti pažnju i razvedriti malo
Millie, pa predložim da odemo u kino. Osim toga, neću više morati hodati.
- Bi li htjela ići u kino? - obrati se Jack Millie.
- Aha - odgovori ona ravnodušno.
- Dobro, idemo onda. Ali prije nego što odemo, hoću od tebe čuti što se dogodilo
u zahodu.
- Kako misliš? - postavi se Millie na stražnje noge, nespremna na ovo pitanje.
- Tako što si bila vesela kad si otišla na zahod, a žalosna kad si izašla iz njega -
odgovori joj on smireno.
- Imam menzes.
- To si znala i prije nego što si otišla na zahod. Hajde, Millie, reci mi što te je
toliko uzrujalo - ohrabruje ju i nagovara, a mene prođu žmarci, vidjevši da je Millie
neodlučna. Ne mislim da će mu sad odjednom priznati za tablete, ali je on tako dobar
manipulator ljudima da se imam razloga bojati, a Millie je u ovome stanju ranjivija i
lakše ju je navući. Osim toga, ljuta je na mene. Pogledam ju u nadi da ću joj uspjeti
očima signalizirati da pazi što govori, ali ona izbjegava moj pogled.
- Ne mogu - odmahne Millie glavom.
- Zašto ne možeš?
- To tajna.
- Na žalost, ne smiješ pred nama imati nikakvih tajni - kaže joj Jack kao da
suosjeća s njom. - Zato mi reci, je li ti Grace rekla nešto što te uzrujalo? Millie, meni
možeš reći. U stvari, moraš mi reći.
 - Ona kaže ne - odgovori Millie, sliježući ramenima.
- Ne?
- Da.
- Tako dakle. A na što Grace kaže ne?
- Ja kažem njoj ubijemo Đorđ Kunija, a ona kaže ne - mračno će Millie.
- Jako smiješno, Millie.
- To istina.
- Stvar je u tome, Millie, da čak i ako to jest istina, ne vjerujem da bi zbog toga
bila tako neraspoložena. Znam da ne voliš Georgea Clooneyja, ali ti nisi glupa i vrlo
dobro znaš da ga Grace ne može ubiti. Zato te opet pitam: što ti je rekla Grace da te
tako uzrujala?
U mislima mahnito tražim nešto što će zvučati dovoljno uvjerljivo. - Ako baš
moraš znati, Jack, pitala me može li doći k nama i vidjeti kuću i ja sam joj rekla ne -
ubacim se, trudeći se zvučati ogorčeno.
Jack se okrene prema meni, potpuno svjestan zašto želi držati Millie daleko od
kuće.
- Tako dakle? - kaže.
- Hoću vidjeti moju sobu - potvrdi Millie, dobacivši mi suučesnički pogled
nekoga tko zna što treba reći.
- Onda ćeš ju i vidjeti - objavi Jack, mahnuvši rukom poput čarobnjaka koji
ispunjava želje. - Imaš pravo, Millie, imaš pravo vidjeti svoju sobu. U stvari,
vjerojatno će ti se toliko svidjeti da ćeš zatražiti da nam se odmah doseliš i nećeš se
više željeti vratiti u školu. Ne misliš li, Grace, da bi se upravo to moglo dogoditi?
- Je žuta? - pita Millie.
- Naravno da je žuta - nasmiješi se Jack. - Hajde, idemo u kino. Moram svašta
isplanirati.
Sjedim u mraku kina s olakšanjem da mi nitko ne vidi suze koje su mi navrle na
oči kad sam shvatila koliko sam bila neoprezna. Rekavši Jacku da je Millie htjela
vidjeti sobu jer se nisam sjetila ničega pametnijeg, mogla sam samo ubrzati propast
koja nas očekuje. Nakon onoga što mi je rekla u zahodu - da ne želi živjeti s Jackom -
čisto sumnjam da će se htjeti ranije doseliti, kao što je natuknuo Jack. Ali što ako to
Jack sam predloži? Nakon što je sinoć rekao kako mu je dosta čekanja, lako bi mogao
to učiniti. A kako mu onda reći ne? Koji razlog i izgovor smisliti tako da Millie ostane
u školi, na sigurnom? Čak i da smislim neki razlog, Jack me nikad ne bi podržao.
Pogledam ga krišom u nadi da se uživio u film ili zaspao, ali mi njegov zadovoljni
izraz lica govori da je već shvatio kako mu Milliein posjet kući ide na ruku.
Mori me spoznaja da sam pokrenula nešto što bi moglo biti opasno za Millie, baš
kao i činjenica da ne znam kako to spriječiti. I baš kad me je počeo obuzimati očaj
zbog beznadnosti položaja u kojem se nalazim, Millie, koja sjedi pored Jacka podalje
od mene, prasne u smijeh zbog nečega što se prikazuje na platnu kina i prizove me
svijesti da ju moram spasiti od užasa koji joj sprema Jack, ma kakva bila cijena koju
ću za to platiti.
Po svršetku filma vozimo se prema internatu kako bismo ostavili Millie. Janice
je već tamo i dok se rastajemo pita hoćemo li ponovno doći po nju u nedjelju.
- Zapravo smo mislili dovesti Millie kući - kaže Jack smireno.
- Krajnje je vrijeme da vidi gdje će živjeti, za ne, mila?
- Ja sam mislila da želiš pričekati dok svi radovi nisu gotovi - naglasim, trudeći
se da mi glas ne zadrhti od užasa što je već krenuo u akciju.
- Pa do vikenda će i biti.
- Ti rekao da moja soba ne gotova - zamjeri mu Millie.
- Šalio sam se - objasni Jack strpljivo. - Htio sam te iznenaditi posjetom našoj
kući sljedeći vikend. Što kažeš onda da te pokupimo u jedanaest sati i dovezemo kući?
Bi li to voljela?
Millie oklijeva, ne znajući što bi sad trebala reći. - Aha, ja voljela - odgovori
oprezno. - Voljela vidjeti kuću.
- I svoju sobu - podsjeti ju Jack.
- Je žuta - kaže Millie, obrativši se Janice. - Moja soba žuta.
- E pa, o svemu ćeš mi lijepo ispričati kad se vratiš - odgovori joj Janice.
Ne mogu se sabrati i smireno razmišljati od straha da se Millie nikad neće vratiti
i da će Jack smisliti neku ispriku poput kvara na automobilu ne bi li ju zadržao kod
nas ili jednostavno objasnio Janice i gospođi Goodrich da je Millie zatražila da
ostane s nama. Svjesna koliko mi je malo vremena preostalo da nešto učinim, mahnito
razmišljam kako da skrenem kola koja su krenula nizbrdo, budući da je već prekasno
da ih zaustavim.
 - Dođite i Vi - čujem samu sebe kako pozivam Janice. - Tako ćete i sami moći
vidjeti Millie inu sobu.
Millie oduševljeno pljesne dlanovima. - Janice isto dođe!
Jack se namršti. - Pretpostavljam da Janice ima pametnijeg posla za vikend.
Janice odmahne glavom. - Ma ne, nije problem. Dapače, baš bih voljela vidjeti
gdje će Millie živjeti.
- Mogu li Vas onda zamoliti da je Vi dovezete? - zbrzam, ne bih li pretekla Jacka
da smisli razlog zašto Janice ne bi mogla doći.
- Oh, pa naravno! Bilo bi smiješno da Vi i gospodin Angel potežete sve do
ovamo i onda se vraćate kući. To je najmanje što mogu učiniti. Samo mi recite svoju
adresu...
- Napisat ću Vam je - kaže Jack. - Imate li kemijsku olovku?
- Bojim se da ju nisam ponijela - odgovori ona i pogleda prema mojoj torbici. -
Imate li je možda Vi?
Ispričam se, niti ne pogledavši u torbu: - Žao mi je.
- Nema veze, otići ću po nju.
Janice ode. Bolno svjesna Jackova prodornoga pogleda, nisam u stanju
odgovarati na Millieina pitanja o skorom posjetu našoj kući kojima me uzbuđeno
zatrpava. Mogu fizički osjetiti njegov bijes što sam pozvala Janice i svjesna sam da ću
morati smisliti genijalno uvjerljiv izgovor za svoj postupak. Ali ako Janice doista
doveze Millie, prešutno svi prihvaćamo da će i vratiti Millie u dom, što umanjuje
Jackove izglede da navede vodu na svoj mlin i zadrži Millie s nama.
Janice se vrati s kemijskom i papirom, pa joj Jack napiše našu adresu i preda joj
papirić. Ona ga presavije i spremi u džep te - vjerojatno zato što je naučila da stalno
odgađamo posjete u posljednji trenutak - ponovi dogovor za sljedeću nedjelju,
drugoga svibnja. Čuvši taj datum, nešto mi padne na pamet i primim se za njega kao za
slamku spasa.
- Baš mi je palo na pamet: hajde da sve odgodimo za nedjelju poslije. Millieino
se lice objesi i ja se brzo okrenem prema njoj.
- Tako možemo proslaviti i tvoj osamnaesti rođendan. On pada desetog svibnja -
podsjetim ju. - Zar ti to ne bi bilo drago, Millie? Želiš li proslaviti rođendan u svojoj
novoj kući?
 - S tortom? - pita ona. - I balonima?
- S tortom, svjećicama, balonima, sa svime - odgovorim i zagrlim ju.
- Sjajna ideja - usklikne Janice, a Millie razdragano cikne.
- Osim toga, tako ćemo imati više vremena da kuću dovedemo u potpuni red -
dodam, oduševljena što mi je uspjelo kupiti si još malo vremena. - Što ti misliš, Jack?
- Mislim da je to sjajna zamisao - odgovori on. - Baš si se dobro dosjetila. No,
hoćemo li sad? Kasno je, i večeras još imamo nekog posla, mila, zar ne?
Raspoloženje zbog toga što sam ga uspjela nadmudriti mi odmah splasne, jer
točno znam na što misli. Ne želeći da primijeti koliko me je pogodio ovim riječima,
okrenem se i poljubim Millie za rastanak.
- Vidimo se u nedjelju – kažem joj, premda znam da mi to Jack neće dopustiti
zato što sam pozvala Janice. - U međuvremenu se počni pripremati za svoju
rođendansku proslavu. Imaš li nekih posebnih želja?
- Veliku tortu - nasmije se ona. - Jako veliku tortu.
- Pobrinut ću se da ti Grace napravi najljepšu tortu na svijetu - obeća joj Jack.
- Ti mi sviđaš, Jack - kaže mu ona razdragano.
- Ali ti se ne sviđa George Clooney - dovrši on. Zatim se obrati Janice: - U
stvari, toliko joj se ne sviđa da je zamolila Grace da ga ubije.
- Nije smiješno, Millie - namršti se Janice.
- Ma samo se šalila s tobom, Jack - dodam ja smirenim glasom, znajući da je
svjestan koliko Millie mrzi kad ju se kori.
- Ipak, ne bi se smjela šaliti s takvim stvarima - ne popušta Janice. - Razumiješ li
me, Millie? Ne bih te htjela tužiti gospođi Goodrich.
- Meni žao - kaže Millie pokunjena izraza lica.
- Mislim da si previše slušala priče Agathe Christie - nastavi prijekorno Janice. -
Žao mi je, ali je ovaj tjedan nećeš moći slušati.
- Bilo bi bolje da sam šutio - pokajnički će Jack, a Millieine se oči napune
suzama. - Nisam te htio uvaliti u nevolje.
Ugrizem se za usnicu da mu ne dobacim nešto ljutito, iznenađena da mi je uopće
palo na pamet proturječiti mu. Prošlo je već mnogo vremena otkad sam to prestala,
naročito u javnosti.
 Umjesto toga obratim se Janice i kažem: - E pa, sad je stvarno vrijeme za
polazak. - Zatim se još jednom zagrlim s Millie za rastanak. - Razmisli malo koju bi
haljinu željela nositi na proslavi, pa mi reci sljedeći tjedan – kažem joj u nadi da ću je
malo oraspoložiti.
- Kada želite da dođemo devetoga? - pita Janice.
- Oko jedan? - odgovorim protupitanjem, tražeći pogledom Jackovu potvrdu.
On odmahne glavom. - Čim ranije tim bolje, zar ne? Osim toga, jedva čekam da
pokažem Millie njezinu sobu. Zašto ne u dvanaest i trideset?
- Odlično - nasmiješi se Janice.
Vozeći se kući, pokušam se pripremiti za sve što me čeka. Jack neko vrijeme šuti,
možda zato što zna da je iščekivanje njegova izljeva bijesa ponekad gore nego kad on
provali, makar ne i uvijek. Govorim si u mislima kako si ne smijem dopustiti da mi
strah pomuti misli, već da se usredotočim na to kako da preusmjerim njegovu ljutnju.
Odlučim da je najbolji način taj da ga natjeram da pomisli kako sam se predala, da
sam izgubila svaku nadu. Tješim se mišlju da hinjena apatija i neće izgledati tako
neuvjerljivo, upravo zbog činjenice da me je posljednjih mjeseci obuzela letargija
zbog koje sam si toliko zamjerala, a eto sada bi mi mogla i poslužiti.
- Nadam se da si svjesna kako si pozvavši Janice da dođe samo pogoršala stvari
- kaže on, nakon što je odlučio da sam se dovoljno dugo znojila u iščekivanju njegova
bijesa.
- Razlog zašto sam je pozvala je taj da može reći gospođi Goodrich kako imamo
savršenu kuću za Millie - izgovorila sam umorno. - Zar doista misliš da će se internat
u kojem je Millie provela sedam godina samo tako oprostiti od nje, a da ne provjeri
kamo ide?
On kimne s odobravanjem. - Jako plemenito od tebe. Ali to mi nameće pitanje
zašto si upravo sad odlučila biti plemenita, s obzirom na okolnosti.
- Pretpostavljam zato što sam prihvatila da ne mogu spriječiti neizbježno -
odgovorim mu mirnim glasom. - U stvari, ima već neko vrijeme da sam se pomirila s
time. - Pustim da mi jecaj prekine rečenicu. - Neko sam vrijeme iskreno mislila da ću
smisliti način kako da se izvučem. Nije da nisam pokušala, ovako i onako. Ali ti si
uvijek bio korak ispred mene.
- Drago mi je da si to shvatila - kaže. - Makar, priznajem da mi nedostaju tvoji
uzaludni pokušaji bijega. Ako ništa drugo, barem su me zabavljali.
 Osjetim iskricu sitnog zadovoljstva što sam uspjela prevariti Jacka. To me uvjeri
da ga mogu prevariti opet, da mogu okrenuti situaciju u svoju korist, loše u dobro. Ne
znam još točno kako ću okrenuti Millein posjet kući za ručak u nešto dobro, ali na
koncu konca, to je samo ručak. Bit će mi već dovoljno teško suočiti se s njezinim
oduševljenjem kad vidi kuću i u njoj provede nekoliko sati. Ne mogu ni zamisliti
koliko bi mi bilo teško nositi se s time iole dulje od nekoliko sati znajući što joj Jack
sprema, a ja još ne znam hoću li naći rješenje koje sam obećala Millie.
Bolni me nožni prsti tjeraju da skinem cipelu, ali se ne usuđujem zbog straha da
je neću uspjeti ponovno navući bez problema kad dođemo do kuće. Sa skorim
posjetom tablete koje mi je dala Millie dobile su novo značenje. Namjeravala sam ih
ostaviti u cipeli na sigurnom dok ne dođe vrijeme da ih upotrijebim, ali više nemam
taj luksuz što se tiče vremena. Želim li ih iskoristiti, morat ću ih nekako unijeti u svoju
sobu, gdje će mi biti pri ruci. Međutim, s Jackom koji prati svaki moj pokret to bi se
moglo pokazati nemogućim.
Ostatak puta provedem razmišljajući što da učinim. Jedini način da mi tablete
posluže je taj da Jacku podmetnem dovoljnu količinu koja će ga onesvijestiti. Ako se
prokrijumčariti ih u sobu već čini nemogućim, kako ću ih tek onda podmetnuti Jacku?
Govorim si da nema smisla razmišljati toliko unaprijed, već da mi je pametnije ići
korak po korak i usredotočiti se na ovo što se događa sad i ovdje.
Kad smo stigli kući, baš u trenutku dok skidamo kapute, zazvoni telefon. Jack se
javi, kao i uvijek, a ja stojim i čekam, kao i uvijek. Nema smisla da produžim prema
svojoj sobi i pokušam izvaditi tablete iz cipele jer će me Jack slijediti.
- Danas je dobro, hvala na pitanju, Esther - čujem njegov glas. Nakon kratke
zbunjenosti, preplavi me sjećanje na prethodnu večer i shvatim da se to Esther
raspituje kako sam. Jack zastane na trenutak. - Da, upravo smo ušli u kuću. Izveli smo
Millie na ručak. - Onda opet zastane. - Reći ću Grace da si zvala. Ma naravno. Sad ću
ti je dati.
Ne želim pokazati koliko sam iznenađena što mi Jack predaje slušalicu u ruke, ali
to me doista iznenadi, budući da on obično svima koji žele razgovarati sa mnom kaže
da se sad ne mogu javiti. Pretpostavljam međutim da se sad više ne može izmotavati
pred Esther i reći da sam pod tušem ili da spavam, budući da joj je maloprije rekao
kako smo tek ušli.
- Bok, Esther - kažem oprezno.
- Znam da ste tek ušli u kuću, pa neću dugo. Htjela sam samo provjeriti kako si,
mislim, s obzirom na sinoć.
 - Dobro sam, hvala ti na brizi - kažem joj. - Mnogo bolje.
- Moja je sestra isto pobacila prije prvoga djeteta, pa znam kako te to može
emocionalno iscijediti - nastavi ona.
- Svejedno, nisam trebala svoje loše raspoloženje prenijeti na sve ostale -
odgovorim, svjesna da me Jack pažljivo sluša. - Jednostavno mi je bilo teško slušati o
Dianeinoj trudnoći.
- Naravno da je teško - sućutno će Esther. - Samo želim da znaš da ako ti treba
netko za razgovor, tu sam.
- Hvala ti - kažem. - Jako lijepo od tebe.
- Onda, kako je Millie? - pita me, očito želeći utvrditi naše novo prijateljstvo.
Budući da sam uvijek sumnjičava prema njezinim pitanjima, spremam se zaključiti
razgovor rečenicom „Dobro je, hvala ti na pozivu. Nažalost moram ići napraviti Jacku
večeru”, ali se onda predomislim i nastavim razgovarati upravo onako kako bih
nastavila da živim normalnim životom.
- Vrlo je uzbuđena - odgovorim, smiješeći se. - U nedjelju iza ove doći će sa
svojom skrbnicom Janice na ručak kako bi napokon vidjela kuću. U ponedjeljak će
navršiti osamnaest, pa spremamo malo rođendansko slavlje za nju.
- Baš lijepo! - oduševljeno će Esther. - Nadam se da ćete mi dopustiti da joj
donesem čestitku. Željela bih joj i nešto pokloniti, žuti šešir možda.
Namjeravam joj reći kako bismo radije da ovaj prvi put proslava bude u
zatvorenom krugu nas četvero, ali da je dobrodošla posjetiti Millie kad se useli, no
onda mi sine da se to nikad neće dogoditi. Bude li se sve odvijalo po Jackovom planu,
držat će ju po strani, jer kako bi mogao dopustiti da ju netko vidi ako ju namjerava
držati zatočenom? A kad više ne bude mogao odgađati posjete s izgovorom da je
Millie bolesna, reći će da stvar nije išla i da je Millie provela previše vremena u
internatu da bi se navikla živjeti s nama, pa ju je zbog toga prebacio u jedan odličan
dom na drugom kraju zemlje. Daleko od očiju, Millie bi ubrzo nestala i iz svačijeg
srca, i sad mi je jasno da što je više ljudi sretne, to će je biti teže skrivati. Ipak,
moram biti oprezna.
- Jako lijepo od tebe - kažem s namjernom zadrškom. - Imaš pravo, Millie je
stvarno zaslužila pravu proslavu za ovako važan rođendan. Znam da bi bila presretna
da upozna tvoju djecu.
- Oh, Bože, nisam te namjeravala nagovarati da organiziraš proslavu za Millie ili
da pozoveš Sebastiana i Aisling! - klikne Esther s nelagodom u glasu. - Htjela sam tek
predložiti da svratim na brzinu i predam joj čestitku.
- A zašto ne? Diane i Adam su oduvijek htjeli upoznati Millie.
- Da budem iskrena, Grace, mislim da se nitko od nas ne želi nametati - odgovori
Esther zbunjenim glasom koji dotada nisam čula.
- Ma kakvo nametanje. To je odlična zamisao. Kako ti zvuči tri popodne? Tako
ćemo Jack i ja moći prvo ručati nasamo s Millie i Janice.
- Pa, ako si sigurna u to... - odgovori Esther nesigurno.
- Aha, Millie će biti oduševljena - potvrdim, kimnuvši glavom.
- Vidimo se onda devetoga.
- Veselim se tome. Bok, Esther, hvala ti što si nazvala.
Prekinem razgovor i pripremim se na rafalnu paljbu.
- Što se ovdje, dovraga, događa? - prasne Jack. - Jesi li ti to upravo doista
pozvala Esther na nekakvu rođendansku proslavu za Millie?
- Nisam, Jack - odgovorim umornim glasom. - Esther smatra da moramo
napraviti pravo rođendansko slavlje za Millie, a zatim se sama pozvala na njega,
zajedno s djecom. Znaš kakva je; gotovo da mi je naredila da pozovem i Diane i
Adama.
- Zašto nisi rekla ne?
- Jer mi ta uloga sve teže pada. Previše sam se naučila biti savršenom
domaćicom, uvijek reći pravu stvar, baš kao što si me ti naučio. Međutim, ako ih ti
želiš nazvati i otkazati stvar, samo daj. Naši su se prijatelji ionako pomirili s time da
nikad neće sresti Millie. Nisu li Moira i Giles rekli da jedva čekaju upoznati se s
njom? Koji si izgovor smislio za njih, Jack?
- Mislio sam im reći da su tvoji roditelji odjednom shvatih koliko im nedostaje
njihova prelijepa kćer, pa je otišla živjeti s njima na Novi Zeland - odgovori on.
Prestravljena njegovom odlučnošću da drži Millie podalje od svačijih očiju, sad
sam potpuno sigurna da želim nastaviti s organizacijom Millieinog rođendana.
- A što ako moji roditelji odluče svratiti ovamo za Božić? - pitam ga. - Što ako
samo banu, očekujući da vide Millie?
- Čisto sumnjam da bi to učinili. Dotada, uostalom, ona već možda posustane i
umre, makar se nadam da neće. Bilo bi jako nezgodno da izdrži tek nekoliko mjeseci,
nakon toliko truda koji sam uložio u sve.
Brzo mu okrenem leđa da ne vidi koliko sam problijedjela, i jedino što mi drži
noge da ne pokleknu je ubojiti bijes koji mi ispuni srce. Stisnem šake, a on se,
primijetivši to, nasmije. - Tako bi me rado ubila, zar ne?
- Bih, prije ili kasnije. Ali prvo bih htjela vidjeti kako patiš - kažem mu jarosno,
ne mogavši si pomoći.
- Samo se ti nadaj - odgovori, zabavljen idejom.
Svjesna sam da moram biti koncentrirana i da su sve manji izgledi da će Millie u
očima naših prijatelja doista postati živa osoba, a ne netko koga poznaju iz tuđih
priča. Također sam svjesna da će Jack ako posumnja da doista želim rođendansko
slavlje nazvati Esther i reći joj da ipak želim zatvorenu obiteljsku proslavu.
- Samo ti otkaži proslavu, Jack - namjerno mu kažem glasom kao da sam na rubu
suza. - Ne znam kako bih ju izdržala praveći se da je sve u redu.
- E, onda je to savršena kazna za to što si uopće pozvala Janice.
- Nemoj, Jack, molim te - molećivo mu odgovorim.
- Oh, obožavam kad me moliš - uzdahne on - posebno kad je učinak suprotan od
onoga koji si htjela. A sad, u svoju sobu; moram organizirati proslavu. Možda to i nije
tako loša zamisao. Ljudi će barem jednom imati prilike doista upoznati Millie, a ja ću,
velikodušan kakav jesam, ostaviti još bolji dojam.
Objesim namjerno ramena i nevoljko se pred njim uputim uza stube, vukući noge,
u nadi da sad savršeno oslikavam očaj. U garderobi polako skidam odjeću,
razmišljajući kako ću odvratiti Jackovu pozornost dovoljno dugo da izvadim tablete iz
cipele i sakrijem ih kod sebe.
- Onda, jesi li rekao susjedima da osim što imaš manično-depresivnu ženu imaš i
mentalno zaostalu šogoricu? - pitam ga izuvajući se i svlačeći odjeću.
- Zašto bih to učinio? Ionako je nikad neće upoznati.
- Objesim odjeću na vješalicu u ormaru i uzmem pidžamu s police. - Pa vidjet će
je u vrtu kad bude rođendanska proslava - odgovorim dok navlačim pidžamu.
- Iz njihove se kuće ne vidi u vrt - ukaže mi na očito.
Posegnem prema kutiji za cipele. - Mogu, ako su na prozoru na prvome katu.
- Kojem prozoru?
 - Onom koji gleda na naš vrt - kažem, kimnuvši glavom prema prozoru. - Onom
tamo. - Dok on okreće glavu u tom smjeru, ja čučnem, stavim kutiju za cipele na pod i
uzmem cipele.
Jack izvije vrat. - S onog prozora ne mogu vidjeti u vrt - kaže dok vadim
maramicu iz cipele. - Predaleko je.
Još uvijek čučeći, zataknem maramicu za pojas pidžame, spremim cipele u kutiju
i ustanem.
- Onda nema razloga za brigu - odgovorim, vraćajući kutiju s cipelama u ormar.
Krenem prema vratima, moleći Boga da maramica ne sklizne i da se tablete ne
raspu po podu. Jack me isprati, a ja otvorim vrata svoje sobe i uđem, iščekujući da će
me Jack naglo povući nazad i pitati me što sam to zagurala za pojas. On međutim
zatvori vrata za mnom. Ne usuđujem se vjerovati da mi je doista uspjelo, ali kad
čujem ključ u bravi, osjetim takvo veliko olakšanje da mi popuste noge i spuznem na
pod, sva se tresući. Ipak, budući da uvijek postoji mogućnost da mi je Jack dopustio
da pomislim kako sam se izvukla, brzo ustanem i gurnem maramicu pod madrac. Zatim
sjednem na krevet i pokušam pojmiti da mi je u posljednjih petnaestak minuta uspjelo
više nego u posljednjih petnaest mjeseci, i to samo zahvaljujući Millie. Uopće me nije
zgrozilo to što očekuje od mene da ubijem Jacka jer je ubojstvo uobičajena stvar u
detektivskim pričama koje sluša i jer ona uopće nema pojma što doista znači ubiti
nekoga. U njezinoj glavi je granica između jave i sna često nejasna, a ubojstvo je
samo jedan od načina rješavanja problema.
 PROŠLOST

T aj prvi put bilo me je sram kako sam se držala Jacka kad me je napokon pustio iz
sobe u podrumu. Provela sam jednu dugu noć punu strave, koja je bila tim gora jer
sam bila svjesna da sam sama pridonijela toj noćnoj mori. Dotada nisam imala jasnu
sliku što Jack namjerava s Millie. Znala sam da računa na strah, ali sam bila uvjerena
da ću je moći zaštititi od najgoreg, da će se moći skloniti kod mene i da ću cijelo
vrijeme biti s njom. Premda mi je Jack rekao da želi osobu koju može sakriti, nije mi
ni palo na pamet da namjerava Millie držati zaključanu u onoj groznoj sobi u podrumu
kako bi se naslađivao njezinim strahom kadgod poželi. Dovoljno mi je već bilo znati
koliko je izopačen, ali strah da će me ostaviti tamo da umrem od žeđi, kao što je
učinio s Molly, da neću izdržati dovoljno dugo da spasim Millie, taj strah me je
slomio. Zato sam, kad je napokon ujutro otključao vrata, bila već suluda od
zahvalnosti i obećala mu da ću učiniti apsolutno sve što traži od mene, samo da me ne
vraća natrag u podrum.
Prihvatio je moje obećanje i pretvorio ga u igru. Počeo mi je davati zadatke za
koje je znao da ih neću moći ispuniti, samo kako bi imao izgovor da me ponovno
odvede u podrum. Prije nego što sam ga udarila bocom, Jack bi mi dopustio da sama
smislim što će biti za večeru kad nam dolaze prijatelji, i ja bih birala jela koja sam
već puno puta pripremala. Od toga trenutka, međutim, on je određivao jelovnik i
uvijek bi se pobrinuo da izabere najkompliciranija jela. Ako jelo ne bi ispalo
savršeno - bilo da se radi o mesu koje se nije dovoljno skuhalo ili o prekuhanoj ribi -
odveo bi me u podrum čim bi gosti otišli i zaključao me preko noći. Dotada sam bila
prilično samopouzdana kao kuharica, ali sam pod takvim pritiskom počela raditi takve
početničke greške da nam je večera kad smo pozvali Esther i Rufusa zapravo bila
prva u pet mjeseci koja je protekla glatko.
Čak i kad smo odlazili prijateljima na večeru, ako bih rekla ili učinila nešto što
se Jacku nije svidjelo - jednom, na primjer, nisam mogla pojesti desert - odvukao bi
me u podrum čim bismo se vratili kući. Svjesna koliko ga moj strah veseli, trudila sam
se ostati mirna, ali kad bi mi to uspjelo, on bi samo ostao stajati s druge strane vrata i
glasom napuklim od uzbuđenja govorio mi da zamislim Millie unutra, sve dok ga ne
bih počela preklinjati da prestane.
 SADAŠNJOST

D ošao je dan proslave Millieinog rođendana. Baš kad sam počela misliti da se Jack
uopće neće pojaviti i pustiti me u susjednu sobu da se obučem, čujem njegove korake
kako se penju uza stube.
- Vrijeme je za slavlje! - čujem ga, i vrata se širom otvore. Izgleda mi toliko
uzbuđeno da se pitam što skriva u rukavu. Ne mogu si međutim dopustiti da mi to
zaokupi misli. Premda sam sretna s postignutim napretkom u protekla dva tjedna,
važno je da budem smirena, danas više nego ikad ranije.
Uđem u svoju staru sobu i otvorim ormar, nadajući se da će Jack izabrati nešto
lijepo da nosim za Milliein rođendan. Haljina koju izabere postala mi je prevelika,
tako da sad naglašava koliko sam smršavila. Vidim da se Jack mršti, ali mi ne kaže da
obučem nešto drugo, pa pretpostavljam da ga više zabrinjava cjelokupni dojam koji
ostavljam. Pogledavši se u ogledalo, primijetim da mi je lice koščato, zbog čega mi
oči izgledaju ogromne.
Stavim malo šminke i, kad sam gotova, krenem niza stube za Jackom. On je
pripremio ručak koji ćemo imati s Millie i Janice i naručio hranu za popodnevnu
proslavu, ne dopustivši mi da ju sama pripremim kako sam predložila. Sve izgleda
savršeno. On baci pogled na svoj sat, pa se zaputimo u hodnik. Ukuca šifru na kutijici
na zidu i čujem zujanje dvorišnih vrata koja se otvaraju. Nekoliko minuta kasnije čuje
se brujanje automobila koji se približava. Jack se uputi prema ulaznim vratima i
otvori ih upravo u trenutku kada Janice zaustavi auto.
Iz auta izađu Janice i Millie. Millie pohrli prema meni, odjevena u zgodnu
ružičastu haljinu i s ružičastom vrpcom u kosi. Janice se uputi za njom laganim
korakom, pažljivo razgledavajući oko sebe.
- Prekrasno izgledaš, Millie – kažem joj, zagrlivši ju.
- Volim kuću, Grace! - usklikne ona zažarenih očiju. - Je prekrasna.
- Svakako je - doda Janice s divljenjem, slijedeći Millie. Rukuje se s Jackom, a
potom i sa mnom.
Millie se okrene prema Jacku: - Kuća prekrasna.
On joj se elegantno nakloni. - Veoma mi je drago da ti se sviđa. Pođimo unutra,
pa ću vam je pokazati. Ili možda ipak želite prvo nešto popiti? Mislio sam da
popijemo jedno piće na terasi, osim ako vam se ne čini da je vani prehladno.
 - Terasa zvuči odlično - kaže Janice. - Bolje da iskoristimo lijepo vrijeme, jer
neće potrajati.
Uđemo u hodnik, pa kroz kuhinju izađemo na terasu, na kojoj nas čekaju limenke
s pićem i voćni sokovi, koji se hlade na ledu. Čaše su već postavljene, tako da se Jack
neće morati vraćati u kuhinju po njih i ostaviti mi malo vremena nasamo s Janice i
Millie. Budući da nam popodne dolazi toliko ljudi, Jack me neće moći cijelo vrijeme
držati na oku.
Pijuckajući, zapodjenemo nevezani razgovor. Millie ne izdrži dugo sjediti na
mjestu. Previše je uzbuđena, pa krene razgledati vrt. I mi krenemo pokazivati vrt
Janice, pa ju sustignemo.
- Želiš li vidjeti svoju sobu, Millie? - upita ju Jack. - Nadam se da će ti se
svidjeti.
- Ja volim žutu - kaže ona razdragano.
Nas četvero krenemo uza stube i Jack otvori vrata velike sobe u kojoj spava i u
kojoj po prvi put vidim stvari koje očito pripadaju meni - svilenu haljinu, bočice
parfema i neke časopise - ne bi li ostavili dojam da ovdje spavam i ja. Kad Millie
zatrese glavom i kaže da to nije njezina soba, on joj pokaže jednu od gostinjskih soba
koje je uredio u plavoj i bijeloj boji.
- Kako ti se čini? - pita on.
- Je lijepo, ali nije žuto - odgovori ona s oklijevanjem.
On krene prema sobi u kojoj sam ja ranije boravila. - A kako ti se čini ova?
Millie odmahne glavom: - Ne volim zeleno.
Jack se nasmiješi. - Čini se onda da to nije tvoja soba - Janice se pridruži ovoj
igri. – Možda je ona tamo - kaže, upirući prstom prema vratima niže niz hodnik. Millie
potrči i otvori vrata, ali se pokaže da je to kupaonica.
- Zašto ne pokušaš s onim vratima? - predloži Jack, pokazavši na vrata moje
sobice za stvari.
Millie ga posluša. - Je grozna - kaže, namrštivši se na pogled unutra. - Ne sviđa
se.
- Grozna je, zar ne? - složim se.
- Ne brini, Millie, samo se šalim - nasmije se Jack. - Postoje još jedna vrata koja
nisi otvorila, ona nasuprot velike spavaće sobe. Hajde, pogledaj u nju.
 Millie otrči nazad niz hodnik na odmorištu, otvori vrata i usklikne oduševljeno.
Dok smo mi prišli vratima, ona je već razdragano skakala po krevetu, a ružičasti skuti
plesali oko nje. Toliko je sretna da mi se oči počnu puniti suzama. Suspregnem ih,
podsjetivši se što je sve na kocki.
- Izgleda da joj se sviđa - kaže Jack, okrenuvši se prema Janice.
- A kome se ne bi svidjela? Predivna je!
Jack uspije nagovoriti Millie da izađe iz sobe tek kad joj obeća da će dobiti
ručak. Spustimo se nazad u prizemlje. Na putu do blagovaonice, Jack pokaže Millie i
Janice ostatak kuće.
- Što tamo? - upita ga Millie, pokušavši otvoriti vrata podruma. - Zašto
zaključano?
- Ova vrata vode u podrum - odgovori joj Jack.
- Što to podrum?
- To je tamo gdje se drže stvari - kaže on.
- Mogu da vidim?
- Ne sada. - Nakon stanke, doda: - Ali kad dođeš živjeti s nama, rado ću ti ga
pokazati.
Ne mogu se pokrenuti, ali mi njegov dlan čvrsto pritisnut na leđa ne ostavlja
izbora. Ručak je jednostavan i sastoji se od hladnih odrezaka i salata, a dok mi pijemo
kavu, Millie zamoli da ponovno razgleda vrt, pa svi prenesemo šalice na terasu.
- Nadam se da odobravate dom koji smo namijenili Millie - kaže Jack, izvlačeći
stolce za Janice i mene.
- Svakako - Janice kimne glavom. - Sad mi je jasno zašto ste čekali da se završe
svi poslovi prije nego što Millie vidi kuću. Doista je nevjerojatna. Pretpostavljam da
je tu bilo puno posla.
- Pa, istina, nije baš bilo jednostavno živjeti cijelo vrijeme s radovima, ali je
vrijedilo, zar ne, mila?
- Vrijedilo je - složim se. - Gdje će biti Millieina proslava, vani ili unutra?
- Mislio sam je smjestiti u blagovaonicu, ali je vrijeme tako dražesno da bismo
je možda mogli preseliti van na terasu. Tako bi se Millie i druga djeca mogli igrati u
vrtu.
 - Nisam znala da ste još nekoga pozvali - razdragano će Janice.
- Htjeli smo napraviti pravo slavlje za Millie, pa smo pomislili da bi trebala
upoznati naše prijatelje - objasni Jack. - A nadamo se da će se druga djeca, makar su
mlađa od Millie, prema njoj odnositi kao prema starijoj sestri. - Zatim pogleda na
svoj ručni sat. - Zakazali smo za tri, pa možete li malo pričuvati Millie dok Grace i ja
sve pripremimo?
Janice kimne: - Dotle ću je malo urediti za proslavu.
- Prije nego to učinite, imam nešto za nju. - Jack pozove Millie u dnu vrta. -
Millie, ako odeš u dnevnu sobu, tamo ćeš iza jednoga stolca pronaći kutiju. Hajde,
budi draga pa mi je donesi.
Millie nestane u kući, a ja se trudim ne brinuti što joj je to namijenio,
uvjeravajući se da sigurno neće učiniti nekakvu glupost pred Janice. Ipak, osjetim
veliko olakšanje kad Millie otvori kutiju i iz nje izvadi dugačku žutu satensku haljinu
zajedno sa širokim pojasom.
- Krasna je, Jack - kažem mu, mrzeći se zbog osjećaja zahvalnosti, a dok mu se
Millie baca u zagrljaj žacne me stari osjećaj žaljenja kad se sjetim kako je sve moglo
biti drugačije.
- Drago mi je da ti se sviđa.
- Janice me pogleda iznenađeno. - Zar mu nisi pomogla u odabiru?
- Bojim se da nisam. Jack je preuzeo sve pripreme za Milliein rođendan na sebe.
Ali, kao što vidiš, snalazi se besprijekorno i bez mene.
- Zašto ne biste odveli Millie gore u sobu da se presvuče? - predloži Jack. -
Hajde Millie, idi s Janice.
Čim se one povuku, Jack mi se obrati: - Neka uživa dok može. Imam dojam da joj
se njezina prava soba neće toliko svidjeti, što misliš? Elem, vrijeme je da pripremimo
stol.
Jack istegne ionako dugačak drveni stol na svoju najveću dužinu tako da svi mogu
komotno sjesti za njega - devet odraslih i petero djece. Dok selimo čaše i tanjure iz
kuhinje na terasu, trudim se da me njegova opaska o Millieinoj stvarnoj sobi ne omete
u onome što namjeravam učiniti poslijepodne.
- Kako ti se čini? - pita Jack, pogledavši na stol nakrcan hranom.
- Lijepo je - odgovorim, diveći se zastavici i balonima koje je objesio po terasi.
- Millie će biti oduševljena.
 Upravo u tom trenutku pojave se Millie i Janice, kao naručene. Millie je ozarena
u svom novom ruhu, s vrpcom u kosi.
- Kakva prekrasna mlada dama! - usklikne Jack, natjeravši Millie da se zarumeni
od zadovoljstva. Pogledam ju s osjećajem tjeskobe, nadajući se da ju Jack neće
potpuno šarmirati.
- Hvala ti, Jack. - Millie se ogleda, oduševljena svime što vidi. - Je prekrasno -
uzdahne.
- Izgledaš dražesno, Millie - kažem dok joj prilazim.
Ona mi se baci u zagrljaj. - Ja ne zaboravim on loš čovjek - šapne mi na uho.
- Imaš pravo, Millie, Jack je vrlo drag čovjek - odgovorim joj kroz smijeh,
svjesna da je Jack primijetio kako mi šapće.
Millie kimne potvrdno. - Jack dragi. - Uto zazvoni na vratima.
- Počinje slavlje! - kaže ona razdragano.
Jack me primi za ruku gestom koja je sve samo ne izraz ljubavi, pa se uputimo
prema ulaznim vratima. Pustivši Esther, Rufusa i njihovo dvoje djece u kuću,
provedemo ih kroz kuhinju na terasu i upoznamo ih s Janice i Millie, koje su ostale na
terasi. Taman kad su pohvalili Millie kako prekrasno izgleda, na vratima se pojave
Moira i Giles, a nedugo zatim Diane, Adam i njihova djeca.
- Čuli smo vas da ste vani, pa se nismo ni trudili zvoniti na vrata - objasni Diane
uz poljubac.
Toliko je ljudi koje Jack mora pozdraviti, toliko ljudi mora upoznati jedne s
drugima, da nema načina da me cijelo vrijeme drži na oku. Shvatim kako imam
napretek prilika da šapnem Diane u uho: „Pomozi mi, Jack je manijak”, ali čak i kad
bi Diane prepoznala uzbuđeni ton u mome glasu, pomislila bi da se šalim ili da mislim
na Jackovu rastrošnost kod pripreme savršenoga slavlja za Millie. Jack me povede sa
sobom u kuhinju da uzmem šampanjac za odrasle i šarene sokove za djecu, a dok
sjedim za stolom, pritisak njegove ruke me upozorava da čuje apsolutno sve što kažem
dok on razgovara s drugima, baš kako samo on umije.
Millie krene otvarati rođendanske darove. Nemam pojma što smo joj mi kupili,
budući da se nisam usudila pitati kako se ne bih uznemirila i poremetila relativno
stanje smirenosti koje sam uspjela postići u posljednja dva tjedna. Kao i obično, Jack
opet nadiđe samoga sebe kupivši Millie krasan srebrni medaljon s ugraviranim
slovom „M”.
 - Zgodno! - ozarena će Millie, podigavši ga visoko da ga svi mogu vidjeti.
- To ti je, zapravo, od mene, jer Grace ima svoj poseban poklon za tebe -
nadoveže se Jack. Millie me pogleda upitno, a ja joj se nasmiješim, nadajući se da je
izabrao nešto lijepo. - Naslikala je nekoliko dražesnih slika za tvoju novu sobu, je li
tako, mila?
Osjetim kako mi je sva krv nestala iz lica i čvrsto se primim za rub stola.
Millie uzbuđeno pljesne rukama. - Mogu vidjeti?
- Još ne možeš - odgovori Jack kao da se ispričava. - Ali dok se doseliš k nama
one će te dočekati u tvojoj sobi, to ti obećajem.
- O kakvim se slikama radi? - upita Rufus.
- Portretima - odgovori Jack. - K tome veoma realističnim; Grace ima sjajno oko
za detalje.
- Grace, jesi li dobro? - upita me Esther sa zabrinutim pogledom.
- To je od vrućine - uspijem odgovoriti. - Nisam navikla na nju.
Jack mi doda čašu vode. - Popij, mila - kaže mi zabrinuto. - Bit će ti bolje.
Svjesna da me Millie tjeskobno promatra, otpijem gutljaj vode. - Sad je bolje –
kažem joj. - Otvori ostale poklone, a onda se možete igrati nečega.
Moira i Giles su joj kupili srebrnu narukvicu, a Diane i Adam srebrnu kutijicu za
nakit. Ja sve to jedva primjećujem jer mi je teško ostati pribranom. Osjećam kako me
Esther znatiželjno promatra, ali ovaj put mi je svejedno je li primijetila da sam
uznemirena.
- Esther, zar ti nećeš Millie dati naš poklon? - upitaju Rufus.
- Oh, pa naravno - pribere se Esther i pruži Millie poklon u prekrasnom omotu. -
Nadam se da će ti se svidjeti - kaže joj uz smiješak.
Millie ga razmota i otkrije veliku crvenu baršunastu kutiju s poklopcem dražesno
ukrašenim šljokicama i staklenim perlama. Upravo to je ono što Millie obožava, i dok
ona uzdiše od oduševljenja, ja se priberem i zahvalno se nasmiješim Esther.
- To ti je kutija da u njoj čuvaš stvari - objasni joj Esther. - Kupila sam ti onu
koja odgovara tvojoj novoj sobi.
Millie joj se ozareno nasmiješi. - Je žuta - kaže ponosno. - Moja soba je žuta.
Esther se zbuni. - Zar nije crvena?
 Millie odmahne glavom. - Žuta. To moja najdraža boja.
- Mislila sam da ti je najdraža boja crvena.
- Žuta.
Esther se okrene prema Jacku. - Nisi li ti rekao da ćeš Millieinu sobu urediti u
crvenoj boji jer je to njezina omiljena boja?
- Ne, ne vjerujem da jesam.
- Jesi, Jack, rekao si - potvrdi Diane. - Tako si nam barem rekao kad si nam se
prikrpao na ručku u gradu.
- Eh, pa ako sam to rekao, duboko se ispričavam. Bit će da sam u tome trenutku
mislio na nešto drugo.
- Ah, rekao si to više nego jednom - uporno će Esther. - Kad ste nam došli na
večeru, rekao si da jedva čekaš da Millie vidi svoju crvenu sobu. - Zatim pogleda
prema meni. - Nije li upravo to rekao, Grace?
- Bojim se da ne pamtim - promrmljam.
- Pa, je li to doista važno? - kaže Jack, kimnuvši prema Millie, koja je sva
zauzeta spremanjem drugih poklona u tu kutiju. - Vidite da joj se sviđa.
- Ipak, čudno je da si se dvaput zabunio - primijeti Esther, vidno zbunjena.
- Nisam toga bio svjestan.
- No, dobro. Pretpostavljam da je mogu vratiti i zamijeniti žutom - doda Esther
nesigurno.
- Molim te, nemoj - kažem joj. - Jack ima pravo. Millie ju već obožava.
Narednih deset minuta promatram Jacka i drago mi je što su se njegovi napori da
me izbaci iz ravnoteže izjalovili. Istina, to nitko nije ni primijetio, osim možda Esther.
U jednome trenutku, ona svrati pogled s Jacka na crvenu kutiju sva namrštena i
odjednom se okrene prema meni.
- Nadam se da ti neće smetati ovo što ću te sad pitati, Grace - kaže mi - ali jesi li
doista dobro? Jako si blijeda.
- Dobro sam - potvrdim.
- I ja sam to primijetila - kimne glavom Diane. - Osim toga, dosta si smršavila.
Nisi valjda na dijeti?
- Nisam, samo u posljednje vrijeme nemam mnogo teka.
 - Možda bi trebala otići liječniku.
- Hoću - obećam.
- Jack, moraš se više brinuti za nju - kaže Esther, pogledavši ga kritički.
- To mi je namjera - odgovori Jack i uz smiješak zavuče ruku u džep jakne, pa
izvadi omotnicu. - Ne vidim razloga da Millie bude jedina koja će danas dobiti
poklon.
- Adame, gledaj i uči - zavapi Diane.
- Izvoli, mila - kaže Jack i uruči mi omotnicu.
- Hajde, otvori.
Poslušam ga i ugledam dvije avionske karte.
- Hajde, Grace, ne drži nas u neznanju - opet zavapi Diane. - Kamo te Jack vodi?
- Na Tajland - odgovorim polako, prestravljena od pomisli da će sve što sam
uspjela srediti nakon što mi je Millie dala tablete biti uzalud ako odemo na put.
- Koja sretnica - kaže Moira, smiješeći mi se.
- Čini mi se da si htjela nešto reći, Grace - došapne mi Esther.
Brzo podignem glavu. - Uh, samo sam jako iznenađena. Hoću reći, prekrasna
gesta, Jack, ali zar doista imamo vremena za put?
- Pa rekla si da želiš još jednom otići na odmor na Tajland prije nego što Millie
dođe živjeti k nama - podsjeti me tonom koji sugerira da ja Millie smatram teretom.
- Ali rekao si da nećemo imati vremena. Zar nisi spomenuo da te čeka slučaj
Tomasin?
- Jesam, ali danonoćno radim na njemu ne bih li ga završio dotada.
- Kad idete? - upita Giles.
- Rezervirao sam karte za peti lipnja.
Adam ga iznenađeno pogleda. - Zar će slučaj Tomasin tako brzo biti gotov?
- Nadam se. Sljedeći tjedan ide na sud.
- Bez obzira na to, ovaj slučaj nije tako jednostavan, ne misliš li? Sudeći po
novinskim napisima, muž joj je kristalno čist.
Jack podigne obrve. - Zar je moguće da vjeruješ svemu što pročitaš u novinama?
 - Ne, ali je dosta zanimljivo tumačenje da se radi o namještaljci i da se ona
namjerila smjestiti mužu zato što ima ljubavnika.
- To je još jedna potpuna izmišljotina.
- Znači, uvjeren si da ćeš ga dobiti na sudu?
- Apsolutno. Još nisam izgubio nijedan slučaj, pa nemam sad namjeru počinjati.
Adam se zatim okrene meni: - A što ti misliš, Grace? Sigurno si čitala novine.
- Ja? Ja mislim da je muž kriv ko‘ vrag - odgovorim, razmišljajući što bi sad oni
rekli da znaju kako jedva da imam pojma o čemu pričaju.
- Oprosti, ali ja ga ne mogu zamisliti kao nekog tko tuče žene - kaže Diane. -
Uopće mi ne odgovara po tipu.
- Jack mi kaže da su takvi najgora sorta - odvratim onako ovlaš.
Esther sijevne očima prema meni. - Bit će da je jako uzbudljivo imati muža koji
se bavi ovako poznatim slučajevima - obrati mi se, gledajući me izazivački.
- Da budem iskrena, Jack mi rijetko govori o svome poslu kad dođe kući, a još
manje mi govori o pojedinostima svojih slučajeva kako ne bi povrijedio obavezu
čuvanja tajne svojih klijenata. Sigurna sam da je to i kod vas tako, Diane. - Okrenem
se Jacku, hineći zabrinutost. - Nego, da nastavimo razgovor o odmoru; ne bi li bilo
bolje da odgodimo putovanje sve dok Millie ne bude mogla putovati s nama?
- Zašto?
- Pa, ako postoji mogućnost da se slučaj ne okonča na vrijeme.
- Okončat će se.
- Ali što ako se ne okonča? - ne dam seja.
- Onda ćeš ti otići prva, a ja ću za tobom.
Zapiljim se u njega.
- Nećemo otkazati svoj odmor, Grace. Vidiš da su i drugi rekli da ti treba odmor.
- I ti bi me stvarno pustio da idem sama, bez tebe? - kažem, svjesna da to on
nikada ne bi dopustio.
- Naravno.
Esther ga pogleda s odobravanjem. - Veoma širokogrudno od tebe, Jack.
- Uopće ne. Hoću reći, zašto da svojoj prekrasnoj ženi uskratim odmor samo zato
što ja ne mogu ići?
- Ja se uopće ne bih bunila da joj pravim društvo dok tebe nema - ponudi se
Diane.
- Ne želim ti kvariti veselje, ali nemam namjeru izostati - kaže joj Jack i ustane. -
Grace, trebam tvoju pomoć u kuhinji, mila.
Krenem unutra za njim, ne vjerujući koliko su stvari krenule u krivom smjeru.
- Ne izgledaš mi jako zainteresirana za odlazak na Tajland - kaže mi, dodajući mi
svjećice za tortu. - A ti si bila ta koja je predložila put.
- Samo mi se sad ne čini najsretnije vrijeme, s obzirom na tvoj sudski slučaj.
- Dakle, misliš da bi najbolje bilo otkazati?
Preplavi me silno olakšanje. - Svakako.
- Ne misliš li onda da bi se Millie mogla doseliti i ranije, sljedeći tjedan, na
primjer? U stvari, mogla bi ostati već danas, a ja bih se mogao odvesti po njezine
stvari ovaj tjedan dok se ona smjesti u svojoj dražesnoj crvenoj sobi. Što ti misliš,
Grace? Da odem na terasu i predložim to? Ili ćemo ipak na Tajland sljedeći mjesec?
- Ići ćemo na Tajland sljedeći mjesec - odgovorim tupo.
- I mislio sam da ćeš to reći. A sada, gdje su šibice?
Teško se oteti osjećaju beznađa koji me obuzeo dok pjevam „Sretan rođendan ti”
u zboru s ostalima i plješćem Millie koja puše u svjećice. Osvrćem se oko sebe i
gledam kako se svi smiju i zezaju, dok ja bezuspješno pokušavam shvatiti kako se moj
život pretvorio u noćnu moru koju nitko prisutan ne može ni zamisliti. Da sad iznenada
odlučim privući njihovu pažnju i da im kažem kako je Millie u velikoj opasnosti od
Jacka, da ju on namjerava držati zaključanu u groznoj podrumskoj sobi sve dok ne
poludi od straha, da je on u stvari ubojica koji me drži zatočenom posljednjih petnaest
mjeseci - nitko mi ne bi povjerovao. A kako bi na to odgovorio Jack? Da je tek kad
smo se već oženili shvatio da sam bila mentalno bolesna, da je to postalo vidljivo tek
na našem medenom mjesecu kad sam ga optužila da me drži zatočenom pred cijelim
hotelskim predvorjem, da će upravitelj toga hotela, naš ovdašnji liječnik te policija
sigurno potvrditi kako sam neuravnotežena. Da sam posljednjih petnaest mjeseci bila
izuzetno zahtjevna, napose zato što me je morao svuda pratiti iz straha što ću izvesti u
javnosti. Čak i da me Millie uzme u obranu i optuži ga da ju je gurnuo niz stube, on bi
navukao zgrožen izraz lica i rekao da sam ju ja vjerojatno uvjerila u to. Zašto bi onda
ovdje okupljeni ljudi vjerovali mojoj priči a ne Jackovoj, kad ona zvuči daleko
uvjerljivije?
Pojedemo tortu i popijemo još šampanjca. Millie i djeca se nastave igrati, a mi
ostali brbljati oko stola. Teško mi je usredotočiti se, ali kad čujem Janice da će joj
biti veliko zadovoljstvo posjećivati Millie u našem prekrasnom domu, zgrabim priliku
da ju uhvatim za riječ.
- Zašto odmah ne dogovorimo datum? - obratim se i ostalima.
- A možda bismo mogli odvesti Millie i drugu djecu na glazbeni festival i
napraviti piknik u parku. Izgleda da se dobro slažu. Ne počinje li festival početkom
srpnja?
- Sjajna ideja! - oduševi se Diane. - A je li netko zainteresiran da odemo do
zoološkog vrta? Svojima sam obećala čim završi škola.
- Millie bi bila presretna - odgovorim s namjerom da joj popunim kalendar.
- Prije nego što se potpuno zaneseš, Grace - prekine me Jack - imam još jedno
iznenađenje za tebe. Zapravo, za tebe i za Millie.
Preplavi me hladan znoj. – Još jedno iznenađenje?
- Ne budi toliko zabrinuta - našali se Moira. - Poznavajući Jacka, sigurna sam da
se radi o nečem lijepom.
- Nisam ti još htio ništa govoriti - nadoveže se Jack kao da se ispričava - ali dok
ti smišljaš što ćeš sve činiti preko ljetnih praznika, moraš znati da tebe i Millie vodim
u Novi Zeland kako biste posjetile roditelje.
- Novi Zeland! - uzdahne Diane. - Mili Bože, oduvijek sam htjela ići na Novi
Zeland.
- Kada? - zamucam.
- Pa, mislio sam da pustimo Millie nekoliko dana da se privikne na kuću te
odemo sredinom srpnja - kaže on.
- Ali Millie bi trebala početi raditi u vrtnom centru u kolovozu - odgovorim,
pokušavajući prozrijeti što ima na umu. - Nema smisla odlaziti tako daleko na par
tjedana.
- Siguran sam da se neće ljutiti ako počne raditi s tjednom ili dva zakašnjenja,
posebno ako im objasnimo razlog.
- Ne misliš li da bi to bilo previše za Millie da putuje na Novi Zeland netom
nakon što se doseli? Ne bi li bilo bolje otići za Božić?
 - Mislim da će biti oduševljena - ubaci se Janice. - Sanja o odlasku otkad smo
radili školski projekt o Novom Zelandu, netom nakon što su se vaši roditelji tamo
preselili.
- Kad bih ja otišla na Novi Zeland, nisam sigurna da bih se željela vratiti - doda
Diane. - Kažu da je otok prekrasan.
- Slažem se, postoji takva opasnost - složi se Jack. - Millie bi ga mogla toliko
zavoljeti da poželi ostati sa svojim roditeljima.
Karte su se počele otkrivati i sada shvatim da već priprema Millieino povlačenje
iz društva. - Nikad to ne bi učinila - zapalim se. - Prije svega, ne bi htjela ostaviti
mene.
- Ali što ako i ti odlučiš ostati? - upita Jack šaljivo, ali meni je savršeno jasno da
priprema teren i za moj nestanak sa scene.
- Neću - odgovorim. - Nikad te ne bih mogla ostaviti, Jack, znaš i sam.
Ali bih te mogla ubiti, dodam u sebi. U stvari, izgleda da ću morati.
 PROŠLOST

O na hrpica tableta pod mojim madracem dala mi je novi vjetar u leđa. Po prvi put u
posljednjih šest mjeseci bijeg od Jacka postao je stvarna mogućnost i osjećala sam
poniznu zahvalnost prema Millie za ono što je učinila i natjerala me da se pokrenem.
Svjesna s koliko je mara prikupila ove tablete, odlučila sam da ju neću iznevjeriti.
Međutim, ovaj put sam morala pažljivo planirati. Nemali problem bio je taj što nisam
znala o kolikoj se točno dozi radi. Čak i ako ih uspijem podvaliti Jacku, nisam imala
pojma koliko će im trebati da počnu djelovati, a niti kako će djelovati na njega.
Koliko je tableta dovoljno da ga onesvijeste? Toliko nepoznanica, toliko pitanja „što
ako”.
Stala sam razmišljati o načinima kako da ih stavim u Jackovo piće. Jedina prilika
kada zajedno pijemo bila je kad smo na nekoj večeri s drugim ljudima, a ako želim da
mi plan uspije, morat ću mu ih podmetnuti ovdje u kući dok smo sami. Provela sam
noć razmatrajući sve mogućnosti i do sutradan navečer kad mi je donio večeru uspjela
sam smisliti kako ću to učiniti. Teren je međutim trebalo početi pripremati odmah.
Pobrinula sam se da me zatekne kako očajna sjedim na krevetu, leđima okrenutim
vratima. Kad se nisam okrenula da uzmem poslužavnik, što sam inače činila, položio
ga je pored mene na krevet i otišao bez riječi. Bilo mi je teško sjediti pored hrane,
budući da nisam jela od ručka s Millie dan prije, ali sam čvrsto odlučila da neću jesti.
Dan kasnije, nije se ni potrudio donijeti mi hranu, ali, budući da je poslužavnik i dalje
bio kod mene, a glad me je još više morila, bilo se teško oduprijeti iskušenju. Ipak,
kadgod bih osjetila da popuštam i poželjela pojesti komadićak, samo da umirim bolni
želudac, zamislila bih onu sobu u podrumu i Millie u njoj. Odmah bih očvrsnula u
odluci.
Trećega dana, Jack mi je donio doručak, vjerojatno zato što mi nije donio hranu
dan ranije. Kad je primijetio da je poslužavnik s dva dana starom hranom i dalje
nedirnut, pogledao me znatiželjno.
- Nisi gladna?
Odmahnula sam glavom. - Ne.
- U tom slučaju, odnijet ću tvoj doručak natrag u kuhinju.
Otišao je, ponijevši oba obroka sa sobom. Bez hrane pored sebe bilo mi je lakše.
Kako bih zaboravila na kruljenje u želucu stala sam meditirati. Kad ni do vikenda
nisam stavila u usta ništa od onoga što mi je donio, uključujući i vino, Jack je postao
sumnjičav.
- Da nisi na nekom štrajku glađu? - upitao me, zamijenivši nedirnuti poslužavnik
drugim sa svježim obrokom.
Bezvoljno sam odmahnula glavom. - Samo nisam gladna, to je sve.
- Kako to?
Nisam mu odmah odgovorila. - Valjda zato što dosada nisam vjerovala da će do
ovoga doći - priznala sam, nervozno čupkajući pokrivač na krevetu. - Nekako sam si
cijelo vrijeme zamišljala da ću ipak naći načina da spasim Millie od tebe.
- Da pogađam, mislila si da će dobro pobijediti zlo ili da će se pojaviti princ na
bijelom konju i spasiti tebe i Millie od grozne sudbine.
- Tako nešto - odgovorila sam uz prigušeni jecaj. - Ali to se neće dogoditi, zar
ne? Millie će nam se doseliti, a ja neću moći ništa učiniti da to spriječim.
- Ako ti je to ikakva utjeha, nikad nisi ni mogla. Ipak, drago mi je da si počela
prihvaćati ono što je neizbježno. Naposljetku, tako će ti biti lakše.
Kimnula sam prema čaši vina na poslužavniku koji je upravo donio,
pokušavajući zanemariti piletinu i krumpiriće koji su me mamili. - Pretpostavljam da
mi ne bi ponudio viski umjesto vina, je li?
- Viski?
- Da.
- Nisam znao da piješ viski.
- A ja nisam znala da si psihopat. Samo mi ga donesi, Jack - nastavila sam,
pospano trljajući oči. - Znala sam ga popiti s ocem, ako baš želiš znati.
Osjetila sam kako me promatra, ali sam i dalje držala glavu pognutom da bih
izgledala što jadnije. On je izašao iz sobe, zaključavši vrata za sobom. Nisam dakako
znala hoće li mi donijeti viski koji sam zatražila, a miris piletine bio je tako
primamljiv da sam počela polako brojati u sebi, obećavši si da ću, ako se ne pojavi
dok nabrojim do sto, pojesti sve što je na pladnju. Nisam međutim nabrojala ni do
pedeset kad sam čula njegove korake na stepeništu. Kod šezdesetice su se otključala
vrata, i ja sam zatvorila oči, svjesna da ću se rasplakati ako mi sad ne donese taj
viski, jer će sva muka kroz koju sam prošla uskraćujući si hranu biti nizašto.
- Izvoli.
 Otvorila sam oči i ugledala plastičnu čašu koju mi je pružio. - Što je to? - pitala
sam ga sumnjičavo.
- Viski. - Pružila sam ruku, ali je on povukao čašu. - Prvo jedi. Nećeš mi biti ni
od kakve koristi budeš li preslaba da se brineš za Millie.
Premda sam promrzla od njegovih riječi, bila sam svjesna da sam na pravom
putu, jer do toga trenutka nije nijednom popustio mojim zahtjevima, čak ni onda kad
sam ga zamolila da mi da veći ručnik da se obrišem. Pretpostavila sam da si ipak ne
može dopustiti da mi se nešto dogodi sad pred ciljem, što znači da će biti popustljiviji
prema mojim zahtjevima pod uvjetom da ne pretjerujem. Doživjela sam to kao veliku
pobjedu i, premda sam namjeravala izdržati još neko vrijeme bez hrane, pomislila
sam da ako želim da mi Jack donese još viskija, moram pristati na kompromis. Htjela
sam međutim da mi ga donese čim se vrati s posla i da mu postane navika da mi ga
natoči kadgod ga natoči i sebi.
- Zamolila sam te za viski jer sam se nadala da će mi otvoriti tek - rekla sam mu,
držeći ruku i dalje ispruženom. - Onda, mogu li ga dobiti?
Očekivala sam da će me odbiti, ali mi je nakon kratke stanke ipak pružio čašu.
Približila sam ju usnama, hineći kako samo to želim. Od mirisa mi se digao želudac,
ali sam barem bila sigurna da se radi o viskiju, a ne o nečemu drugom. Svjesna da me
promatra, otpila sam gutljaj. Dotada nikad u životu nisam popila ni kapi viskija, tako
da me je njegov rezak okus potpuno iznenadio.
- Ne odgovara ti? - upitao me zajedljivo, a meni je postalo jasno da mi nije
povjerovao kako volim viski i da mi ga je dao samo da otkrije što se doista krije iza
mojeg zahtjeva da mi ga donese.
- Jesi li ti ikad popio viski iz plastične čaše? - uzvratila sam, otpivši još jedan
gutljaj. - Vjeruj mi, okus mu nije isti. Možda bi mi ga sljedeći put mogao donijeti u
staklenoj čaši. - Opet sam prinijela čašu ustima i iskapila ju do dna.
- A sad pojedi nešto - rekao je, gurnuvši poslužavnik prema meni.
Omamljena viskijem, stavila sam poslužavnik u krilo. Hrana je izgledala tako
primamljivo da bih mogla počistiti cijeli tanjur u petnaest sekundi. Bilo mi se teško
suzdržati da se ne bacim na nju, ali sam se natjerala jesti sporo, praveći se da mi nije
ukusno to što jedem. Pojela sam tek polovicu, pa odložila nož i vilicu. Ne znam tko je
time bio više razočaran, ja ili Jack.
- Zar ne možeš pojesti još malo? - pitao me namršteno.
- Ne mogu, oprosti - rekla sam bezvoljno. - Možda sutra.
 Otišao je, ponijevši poslužavnik sa sobom i, premda me još mučila glad, okus
pobjede bio je daleko slađi od svega što sam u tom trenutku mogla pojesti.
Jack nije glup. Nakon što sam sljedećega dana opet preskočila obrok, odlučio me
je udariti tamo gdje najviše boli.
- Otkazat ću naš sutrašnji posjet Millie - rekao je, podigavši netaknuti
poslužavnik. - Nema smisla voditi je na ručak, ako ti nećeš jesti.
Znala sam da postoji rizik da me neće odvesti da vidim Millie, ali sam bila
spremna na tu žrtvu.
- U redu - odgovorila sam, slegnuvši ramenima. Njegov mi je iznenađeni pogled
potvrdio kako je očekivao da ću ga uvjeravati da sam dovoljno dobro da odemo i bilo
mi je drago što sam ga zatekla nespremnog.
- Millie će biti jako razočarana - uzdahnuo je.
- E pa, neće joj biti prvi put.
Zamislio se na trenutak. - A da ti ne smišljaš neku glupost kako bi me natjerala da
otkažem Millieinu rođendansku proslavu, ha?
Nisam očekivala da će doći do toga zaključka, budući da je bio daleko od istine,
ali sam pomislila kako bih to mogla okrenuti u svoju korist.
- Zašto misliš da bih to htjela učiniti? - pitala sam ga da dobijem na vremenu.
- Ti reci meni.
- Možda bi se, jednom za promjenu, trebao staviti u moj položaj. Pojavi li se
Millie ovdje, mogla bi se zaljubiti u kuću. Što misliš kako ću se ja onda osjećati,
znajući što joj spremaš i svjesna da ne mogu ništa učiniti da to spriječim?
- Da pogodim - odgovori on, praveći se da razmišlja - ne tako dobro?
Natjerala sam se da zasuzim od samosažaljenja. - Da, tako je, Jack, ne tako
dobro. Zapravo, tako loše da bih radije umrla.
- Znači ovo je ipak neka vrsta štrajka glađu.
- Ne, Jack, naravno da nije. Znam da će me Millie trebati, znam da moram
sačuvati snagu. Ali ne mogu si pomoći što nemam teka. Sigurna sam da u ovakvim
okolnostima mnogi ljudi također ne bi imali teka. - Podignem glas za oktavu: - Imaš li
ti uopće pojma kako je meni iz dana u dan? Ne mogu birati što ću pojesti ili kad ću
jesti? Imaš li ti uopće pojma kako je to kad se moram oslanjati na tebe za apsolutno
sve, da ponekad moram čekati dva ili tri dana na hranu jer si ti odlučio da me treba
kazniti ili se ne želiš gnjaviti time da mi nešto doneseš? Ne može se reći da si jako
velikodušan tamničar, Jack!
- Možda nisi trebala toliko pokušavati pobjeći - obrecne se on. - Da nisi, ne bih
te morao zatvoriti u ovu sobu i mogla si sasvim pristojno živjeti sa mnom.
- Pristojno! Tako što bi mi nadzirao svaki pokret? Ti uopće ne znaš što ta riječ
znači! Hajde, Jack, kazni me. Ne daj mi hranu, baš me briga. Ne budem li opet jela
cijeli tjedan, barem ću biti toliko slaba da neću moći biti na Millieinoj rođendanskoj
proslavi u nedjelju.
- Bolje ti je da opet počneš jesti - zaprijetio mije, shvativši koliko sam u pravu.
- Ili što, Jack? - odgovorila sam izazovno. - Ne možeš me natjerati da jedem,
znaš i sam. - Zašutjela sam, a onda nastavila: - Ali budući da nije dobro za Millie da
umrem, a niti za tebe, zašto nam oboma ne učiniš uslugu i natočiš mi viski svaku večer
kad točiš i sebi, pa mi se možda malo vrati i tek.
- Ja sam taj koji ovdje određuje kako će biti, zapamti to - podsjeti me Jack.
Ipak, barem po pitanju hrane više nije bio on taj koji određuje stvari. Shvativši
da me treba zdravu, počeo mi je izlaziti ususret. Pobrinula sam se da nikad ne
pojedem previše, jer mi je bilo važno da misli kako sam doista izgubila tek, ali mi je
također bilo važno da pojedem dovoljno da zaslužim malo viskija koji bi mi donio
kad bi se vratio s posla. Do Millieinog rođendanskog slavlja postala sam uvjerena da
ću postići svoj cilj prije nego Millie dođe živjeti s nama, što bi bilo za dva mjeseca,
osim ako nešto ne prekine rutinu kojom mi Jack svaku večer donese čašicu viskija.
 SADAŠNJOST

S tojim pred kućom s putnom torbom pored nogu. Velika dvorišna vrata za vozila su
zatvorena, ali su mala vrata - ona kroz koja sam izišla - odškrinuta. Čujem kako prilazi
Estherin auto, pa se okrenem prema kući i kratko mahnem. Ona se zaustavi pored
mene, izađe iz auta i otvori prtljažnik.
- Mogla sam ući autom do kućnog praga, znaš - prigovori Esther, pomažući mi da
stavim prtljagu u auto.
- Mislila sam da će ovako biti brže. Hvala ti što si me došla pokupiti, s obzirom
da sam te tako iznenada zamolila.
- Nikakav problem - nasmiješi se ona. - Ali moramo požuriti da stigneš uhvatiti
let. - Dok zatvara prtljažnik, ja ponovno mahnem i otpuhnem jedan poljubac prema
kući te zatvorim mala dvorišna vrata za sobom.
- Žao mi je što ne može sa mnom - zbrzam. - Mrzim ga ostavljati kad je tako
potišten.
- Nije li ovo prvi slučaj koji je izgubio?
- Je. Mislim da je to razlog zašto ga je to toliko pogodilo. Međutim, bio je
uvjeren da je muž kriv, inače uopće ne bi uzeo ovaj slučaj. Na nesreću, Dena
Anderson nije bila iskrena s njime i prešutjela mu je neke stvari poput činjenice da
ima ljubavnika.
- Čini se da je taj ljubavnik pravi krivac.
- Ne znam mnogo o pojedinostima, ali pretpostavljam da će mi ih ispričati kad
mi se pridruži. Baš je to smiješno; prije sam bila navikla putovati sama po svijetu, a
sad mi smeta pomisao na nekoliko dana koje ću provesti sama na Tajlandu. Toliko sam
se navikla da je Jack uvijek uza mene da ne znam što on misli da ću raditi sljedeća
četiri dana.
- Lijepo se odmoriti, pretpostavljam.
- Radije bih da sam ga pričekala, ali on nije htio popustiti - nastavim - a znam da
se s njim nema smisla prepirati kad jednom nešto čvrsto odluči. - Pogledam prema
njoj. - Znaš, nije uvijek tako savršen.
- To njegovo inzistiranje da odeš na odmor prije njega ne čini ga nesavršenim -
podsjeti me ona.
 - Pretpostavljam da imaš pravo. Kad mi je rekao da ne bi uživao na odmoru
znajući koliko ga papirologije čeka po povratku bolje sam ga razumjela. On se na
odmoru mora opustiti, posebno zato što nam je ovo posljednji odmor udvoje. Zato i
nije čudno da će radije ostati i dovesti spise u red, makar mi se čini da mu ne bi toliko
smetalo pospremanje nakon odmora da je dobio slučaj - kažem potišteno.
- Vjerojatno više voli lizati rane nasamo - složi se ona. - Znaš kakvi su muškarci.
- Stvar je u tome da smo se nadali napraviti dijete na Tajlandu, što je još jedan
razlog zašto se želi potpuno opustiti. Sad je pravo vrijeme - priznam joj, zarumenivši
se malo u licu.
Esther skine ruku s upravljača i stisne moju kao znak ohrabrenja. - Iskreno se
nadam da će vam uspjeti.
- Pa, ako uspije, ti ćeš biti prva kojoj ću to reći - obećam joj. - Jedva čekam da
dobijem Jackovo dijete. Bio je toliko razočaran kad sam zadnji put pobacila. Trudio
se djelovati snažno preda mnom, ali ga je to doista pogodilo, tim više što nisam
odmah nakon toga mogla zanijeti. Rekla sam mu da za takve stvari treba vremena, da
mi se tijelo prvo mora oporaviti, ali ga je počelo brinuti da je problem u njemu, zbog
njegovog zahtjevnog posla, zbog stresa i svega, razumiješ?
- Misliš li da će nam htjeti svratiti na večeru ili nešto preko vikenda?
- Iskreno, mislim da će radije ostati kod kuće i rješavati svoje papire. No,
možete ga pozvati, makar nisam sigurna da ćete ga uspjeti dobiti, jer sljedećih par
dana se ne namjerava javljati na telefon. Još ga čeka suočavanje s medijima po izlasku
iz suda danas popodne i zna da će ga zajahati sljedećih nekoliko dana. Ipak, uvijek mu
možeš ostaviti glasovnu poruku na telefonu. Rekao mi je da to učinim ako ga ne
uspijem dobiti, posebno zato što smo u različitim vremenskim zonama.
- Znači, pridružit će ti se u utorak?
- Aha. Zapravo, u srijedu rano ujutro. Hvata večernji let u utorak, ali mi je
spomenuo da će možda odgoditi za dan ili dva. Ipak, mislim da se šalio, barem se
nadam.
- Dakle, imaš samo četiri dana da ih provedeš sama. Bože, što bih dala da ja
dobijem četiri dana mira! Treba li i njega odvesti na aerodrom u utorak? Rufus bi ga
mogao odvesti.
- Ma ne treba. Adam se već ponudio, ali će se Jack odvesti autom i ostaviti ga na
aerodromu. Trebat će nam za povratak kući. Vraćamo se oko šest ujutro i ne želimo
nikoga gnjaviti da nas pokupi tako rano.
 Čudim se samoj sebi kako mi lako ide ovo ćaskanje na putu prema aerodromu.
Očekivala sam da će mi biti daleko neugodnije, ali Esther se očito zadovoljila
razgovorom o najobičnijim stvarima. Pita me mogu li ona i djeca otići posjetiti Millie
preko vikenda i možda ju izvesti na popodnevnu užinu. Sjetivši se kako su se Millie i
Aisling dobro slagali na rođendanskom slavlju, zahvalno prihvatim ponudu, sretna što
će Millie imati posjetitelje dok me nema. Esther me zamoli da javim Janice kako će
svratiti u nedjelju i ja obećam da hoću.
Stigle smo na aerodrom petnaest minuta ranije od predviđenog. Esther me ostavi
na „odlascima” i oprosti se sa mnom veselo mahnuvši rukom. Ja uđem u zgradu
terminala, pronađem pult British Airwaysa, prijavim prtljagu i uputim se prema
čekaonici za odlaske. Sjednem u kut i pričekam da najave moj let.
 PROŠLOST

D o Millieine rođendanske proslave nisam mislila da ću doista poželjeti ubiti Jacka.

Istina, sanjala sam o tome, ali bi me hladno jutarnje sunce otrijeznilo od pomisli da
ubijem ljudsko biće. Vjerojatno je to i bio razlog zašto mi je propao pokušaj da ga
onesvijestim onom bocom. Previše sam se uplašila da ću ga prejako udariti i ubiti.
Osim toga, da sam ga ubila, potpuno je izvjesno da bih završila u pritvoru dok čekam
suđenje, što bi se grozno odrazilo na Millie. Zato sam ga samo htjela onesvijestiti
dovoljno dugo da stignem pobjeći. Međutim, istog trenutka kad je spomenuo da vodi
Millie i mene na Novi Zeland, znala sam da ću ga morati ubiti bez obzira na
posljedice, jer bijeg ne bi bio dovoljan.
- Znači, to je tvoj plan - rekla sam mu ogorčeno nakon što smo mahnuli Millie i
Janice po svršetku rođendanske proslave. - Zatvorit ćeš nas u kuću, praviti se da smo
na Novom Zelandu, i zatim se ponovno pojaviti sam i reći svima da smo Millie i ja
ipak odlučile ostati tamo, premda ćemo cijelo to vrijeme provesti u podrumu.
- Više-manje točno - potvrdio je. - Osim što je malo presloženo zatvoriti kuću i
praviti se da nisam u njoj, tako da ću smisliti neki izgovor, na primjer da sam morao
ostati i poslao vas kao prethodnicu. Na kraju ću morati toliko dugo odgoditi put da
više neće imati smisla da vam se pridružim, jer ćete se ionako uskoro vratiti. A onda,
baš kada krenem na aerodrom da vas pokupim, primit ću tvoj poziv u kojem ćeš mi sa
suzama u očima javiti da je Millie odbila ući u avion i da si se ti rastrgana između
ljubavi prema svojem dragom mužu i ludoj sestri odlučila također ostati. A ja, drag
kakav već jesam i znajući koliko ti je teško ostaviti Millie, svima ću reći da sam ti
dopustio da ostaneš još malo. Jedino što će se „još malo” pretvoriti u „još mnogo”
sve do onog tužnoga dana kad ćeš me nazvati i reći mi da se više nećeš vratiti. A
budući da ćeš mi tako slomiti srce, ljudi se neće usuditi spominjati tvoje ime preda
mnom i naposljetku će zaboraviti da ste ti i Millie ikad i postojale.
- A moji roditelji? - nisam se predavala. - Kako ćeš njima objasniti naš
nestanak?
- Vjerojatno ću ih jednostavno ubiti. A sad, nazad u svoju sobu.
Okrenula sam mu leđa da ne vidi koliko me je prepao. Bilo mi je jasno da hitno
moram naći izlaz iz ove situacije, da moram ubiti Jacka. Vratim li se sad u sobu,
propustit ću još jednu priliku. Došlo je vrijeme da pokrenem drugi dio svog plana.
- Mogu li još malo ostati ovdje? - pitala sam ga.
 - Ne.
- Zašto?
- Znaš ti dobro zašto.
- Kad sam ti zadnji put pokušala pobjeći? Pogledaj me, Jack! Zar doista misliš
da ti predstavljam opasnost? Jesam li u posljednjih pola godine činila išta drugo osim
što sam se nastojala ponašati savršeno? Zar doista misliš da bih riskirala ponovni
odlazak u podrum?
- Priznajem, podrum je imao željeni učinak na tebe, ali ipak ćeš sad otići gore u
sobu.
- Mogu li se onda barem preseliti u drugu sobu?
- Zašto?
- A što ti misliš zašto? Zato jer više ne mogu gledati u ista četiri zida iz dana u
dan, eto, zato!
- U redu.
Pogledala sam ga iznenađeno. - Stvarno to misliš?
- Aha. Hajde, vodim te dolje u podrum pa onda gledaj u njegova četiri zida. Ili se
možda predomisliš i zaključiš da tvoja soba i nije toliko loša?
- Mislim da moja soba i nije toliko loša - ponovim tupo.
- Baš šteta. Vidiš, ja mislim da je soba u podrumu predugo bila prazna. Hoćeš da
ti nešto priznam? - Nagnuo se prema meni i stišao glas do šapta: - Bilo mi je teško,
jako teško, pustiti Millie da ode nakon proslave. Mnogo teže nego što sam mislio da
će biti. U stvari, bilo mi je tako teško, da ću predložiti da se doseli k nama čim se
vratimo s Tajlanda. Što ti misliš o tome, Grace? Zar ne bismo bili jedna prekrasna,
sretna obitelj?
Postalo mi je kristalno jasno da ne samo što ću morati ubiti Jacka, već ću ga
morati ubiti prije puta na Tajland. Premda mi je spoznaja da imam jako malo vremena
bila zastrašujuća, također me je natjerala da se usredotočim. Penjući se pred njim uza
stube, već sam smišljala sljedeći potez.
- Kad mi doneseš viski, ostani i popij jedan sa mnom - predložila sam mu dok
sam se svlačila.
- Zašto bih, pobogu, to učinio?
 - Zato što mi je dosta biti skutrena sama u sobi dvadeset i četiri sata i zato jer
želim s nekim razgovarati - odgovorila sam ravnodušno. - Imaš li ti pojma kako je to?
Ponekad imam dojam da gubim razum. U stvari, tako bi mi bilo lakše. Zatim podignem
glas: - A što bi ti onda učinio, Jack? Što bi učinio da poludim?
- Bez brige, nećeš poludjeti - odbrusi on, gurnuvši me u moju sobu i zatvorivši
vrata za mnom.
- Mogla bih! - viknem za njim. - Baš bih mogla! I donesi mi viski u staklenoj
čaši!
Ne znam je li razlog taj što mi je odbio svaki drugi zahtjev ili taj što se zabrinuo
da bih stvarno mogla poludjeti, ali se nakon desetak minuta vratio noseći dvije čaše.
- Hvala ti - rekla sam, otpivši gutljaj. - Mogu li te nešto upitati?
- Samo daj.
- Radi se o onom slučaju Tomasin. Čovjek se oženio glumicom, zar ne? Dena
nešto? Čini mi se da sam pročitala nešto o tom slučaju, još dok si mi dopuštao da
čitam novine.
- Dena Anderson.
- Znači, ona je optužila muža da ju tuče?
- Ne mogu s tobom razgovarati o slučajevima.
- Ipak, izgleda da su svi danas znali o tom slučaju, pa ili nisi bio dovoljno
diskretan ili je to postalo javna stvar - usprotivila sam se argumentima. - Ne daje li taj
čovjek većinu svojih primanja za dobrotvorne svrhe?
- To ne znači da ne tuče ženu.
- Što je Adam htio reći kad je spomenuo da ona ima ljubavnika?
- Adam me samo htio isprovocirati.
- Znači li to da ima istine u onom što kaže?
- Nimalo. Jedan od tabloida izmislio je tu priču da bi je diskreditirao.
- Zašto bi to učinio?
- Jer je Antony Tomasin dioničar u tom tabloidu. A sad, ispij do kraja, nemam ti
namjeru ostaviti čašu u sobi.
Kad je otišao, uzela sam smotuljak s tabletama ispod madraca i otvorila ga.
Izbrojala sam tablete; bilo ih je ukupno dvadeset. Nisam imala pojma je li to dovoljno
da ga ubije, posebno zato što ću i sama morati uzeti nekoliko, prije svega zato da
otkrijem koliko su snažne, a zatim i da vidim kako se rastapaju u tekućini nakon što ih
zdrobim. U zahodu sam otkinula dva listića toaletnog papira s role i nakon podužeg
razmišljanja spremila četiri tablete između njih u nadi da će to biti dovoljno da me
onesvijesti, a da se ne razbolim. Listiće sam stavila na pod i zdrobila ih nogom što
sam bolje umjela. Nisam imala čašu ili šalicu da u njih stavim zdrobljene tablete, pa
sam uzela čep od bočice sa šamponom i dodala vode. Zdrobljene su se tablete
donekle otopile, ali ne dovoljno, tako da mi je bilo jasno da ću morati smisliti način
da ih zdrobim u finiji prah.
Popila sam ih i nakon petnaestak minuta osjetila kako tonem u san. Spavala sam
čvrsto četrnaestak sati i kad sam se probudila osjećala se donekle ošamućeno i
nevjerojatno žedno. Budući da Jack ima gotovo dvostruko više kila od mene,
pretpostavila sam da bi osam tableta imalo otprilike isti učinak na njega, ali da
šesnaest tableta ne bi bilo dovoljno da ga ubije na licu mjesta. To me je strašno
pogodilo, jer je značilo da moram pronaći načina da ga dokrajčim kad bude u
nesvijesti. Premda sam željela da umre, nisam bila sigurna da ću, kada do toga dođe,
biti u stanju sići u kuhinju, uzeti nož iz ladice i zariti mu ga u srce.
Odlučila sam ne razmišljati toliko unaprijed i umjesto toga se usredotočila na to
kako da pridobijem Jacka da mi malo duže pravi društvo kad mi navečer donese viski.
Reći ću mu isto što sam rekla i malo prije - da ću poludjeti ako ne budem imala s kime
razgovarati cijeli dan. Nadala sam se da će se na kraju dovoljno opustiti da sam počne
donositi viski, baš kao što se opustio na Millieinom rođendanskom slavlju, jer, ne
opusti li se, neću mu imati prilike podmetnuti tablete.
Priliku sam dobila onoga dana kad se pokazalo da slučaj Tomasin neće biti tako
jednostavan kako je Jack očekivao. Tjedan dana nakon početka suđenja, dok sam
sjedila na krevetu ispijajući viski koji mi je donio i slušala kako se žali na broj
karakternih svjedoka koje je dovukao Antony Tomasin, rekla sam mu da izgleda kao
da bi mu dobro došlo jedno piće, pa se spustio u prizemlje da si ga donese. Od toga je
dana nadalje svaku večer donosio dvije čaše, a kad se počeo zadržavati dulje nego
ranije, bilo mi je jasno da želi razgovarati o onome što se toga dana dogodilo na sudu.
Nijednom nije ulazio u pojedinosti vezane uz slučaj, ali sam iz onoga što je rekao
uspjela shvatiti da je Antony Tomasin pripremio čvrstu obranu i doveo mnoge
utjecajne ljude da svjedoče o njegovoj dobroj naravi. Slučaj se počeo otezati i ja sam
pretpostavila da je Jack otkazao naš put na Tajland ili ga barem odgodio, budući da ga
nijednom nije spomenuo.
Večer uoči predviđenog odlaska na put, Jack se popeo u moju sobu s već
uobičajene dvije čaše viskija.
- Ispij - rekao je, pružajući mi čašu. - Moraš se spakirati.
- Spakirati?
- Da. Sutra idemo na Tajland, sjećaš se?
Pogledala sam ga užasnuto. - Pa kako možemo na put, kad ti slučaj nije gotov? -
promucala sam.
- Bit će sutra - odgovorio je mračno, vrteći svoju čašu viskija.
- Nisam znala da porota već zasjeda.
- Zasjedaju već dva dana. Obećali su donijeti presudu sutra do ručka.
Pogledala sam ga pažljivo i primijetila da mu se lice objesilo. - Pobijedit ćeš,
zar ne?
Otpio je većinu viskija. - Glupa kurva, lagala mi je.
- Kako to misliš?
- Ipak je imala ljubavnika.
- Znači, on je taj.
- Ne, muž je - odgovorio je tupo, jer se nije mogao natjerati da kaže bilo što
drugo, čak niti meni.
- Pa onda nemaš o čemu brinuti, zar ne?
Iskapio je čašu do kraja. - Nemaš pojma koliko mi je drago da sutra idemo na
Tajland. Ako nisam uspio uvjeriti porotu, to će biti prvi slučaj koji sam izgubio i
novinari će navaliti. Već vidim naslove: „Pali anđeo” ili nešto podjednako banalno.
No, dobro, jesi li gotova? Vrijeme je da se spakiraš.
Dok sam pred Jackom vadila odjeću iz ormara u susjednoj sobi nadala sam se da
neće primijetiti koliko sam potresena. Ubacivala sam odjeću u kovčeg potpuno
nesvjesno, razmišljajući samo što će se sutra dogoditi kad se vrati sa suda. Morat ću
ga ubiti puno ranije nego što sam planirala jer sam blesavo računala na to da ćemo
putovanje otkazati do daljnjega. Srećom, i on je bio obuzet mislima, ali znajući koliko
voli pobjeđivati, morila me je pomisao na raspoloženje u kojem će se sutra vratiti
kući. Izgubi li, mogao bi inzistirati na tome da se odmah uputimo na aerodrom kako bi
izbjegao novinare, premda nam je let trebao biti tek navečer, što bi značilo da neću
imati vremena podmetnuti mu tablete. Te sam se noći molila Bogu kao nikad prije.
Podsjetila sam ga na sva zla koja je Jack dotada počinio i na sva zla koja tek
namjerava počiniti. Sjetila sam se Molly i kako ju je zaključao i ostavio da umre od
žeđi. Sjetila sam se sobe u podrumu. I tada mi je odjednom sinulo rješenje za moje
probleme. Točno sam znala što moram učiniti da budem sigurna da je mrtav. Plan je
bio savršen, toliko savršen da ako upali, nitko me neće moći optužiti za zločin.
 SADAŠNJOST

P očela sam se opuštati tek kad je avion uzletio. Svjesna sam da se neću prestati
osvrtati čak ni u Bangkoku. Sumnjam da ću se ikad riješiti osjećaja prijetnje. Ni
činjenica da je Millie na sigurnom u internatu ne može mi otkloniti strah da će nas se
Jack nekako dočepati. Razmišljala sam i o tome da ju povedem sa sobom. Htjela sam
reći Janice da je Jack ustupio Millie svoje mjesto u avionu i zamoliti ju da ju doveze
na aerodrom, ali je ipak bolje da ju ne uplićem u ono što slijedi. Bit će mi već
dovoljno teško ostati pribrana, a kamoli da još moram paziti na Millie. Nakon svega
kroz što sam prošla u proteklih nekoliko sati, čak me i najmanja sitnica može izbaciti
iz ravnoteže koju tako teško održavam. Ipak, stalno se podsjećam da ću si moći
dopustiti trenutak opuštanja kad stignem na Tajland i skinem masku iza zatvorenih
vrata.
Proći kroz graničnu kontrolu na bangkoškom aerodromu noćna je mora, a strah da
će me Jack svaki tren uhvatiti za rame sve je veći, makar je potpuno nemoguće da se tu
nađe prije mene. Ipak se uhvatim kako sumnjičavo gledam u lice taksista prije nego
što uđem u njegovo vozilo, da ne bih ugledala Jackovo.
U hotelu me toplo dočeka gospodin Ho, upravitelj koji je napisao ono pismo o
meni i koji je sad izrazio čuđenje što dolazim sama. Ja se jednako iznenadim da nije
primio e-mail gospodina Angela u kojem ga moli da se pobrine za mene dok on ne
dođe. Gospodin Ho mi odgovori da će mu to biti zadovoljstvo i izrazi žaljenje kad mu
priopćim da su moga muža zadržale radne obaveze sve do srijede.
Mogu osjetiti upraviteljevu neodlučnost. Pita me je li moguće da je moj muž,
gospodin Jack Angel, isti onaj gospodin Angel kojega spominju u engleskim novinama
u vezi sa slučajem Tomasin? Priznam mu, u strogom povjerenju, da su taj gospodin i
moj muž ista osoba i da se nadam da mogu računati na njegovu diskreciju, jer bismo
radije da nitko ne zna gdje odsjedamo. On mi odgovori da je jučer na međunarodnim
vijestima čuo kako je gospodin Tomasin oslobođen, a kad mu ja potvrdim tu
informaciju, kaže da je gospodin Angel zasigurno razočaran odlukom. Ja mu
odgovorim da jest, da je gospodin Angel vrlo razočaran, napose stoga što mu je to
prvi izgubljeni slučaj. Dok me gospodin Ho upisuje u registar gostiju, pita me kako se
ja držim - nježno kimnuvši glavom i misleći na moje mentalno stanje - i je li mi let bio
dobar. Odgovorim mu da mi je bilo teško zaspati, a on mi kaže da najmanje što može
učiniti za tako dobrog gosta kao što je gospodin Angel jest da nam ponudi apartman
umjesto sobe. Osjetim takvo olakšanje što se neću morati vraćati u onu sobu u kojoj
sam shvatila da sam se udala za čudovište da ga poželim poljubiti.
Gospodin Ho inzistira na tome da me osobno otprati do apartmana. Sine mi da se
možda uvijek pitao zašto uzimamo manju sobu s obzirom da je Jack tako poznati
odvjetnik, pa se potrudim objasniti mu da moj muž voli anonimnost kad je na odmoru,
umjesto da privlači pozornost razbacujući se novcem. Ne objasnim mu to baš tim
riječima, ali on odmah shvati bit.
Nakon što se gospodin Ho povukao, upalim televizor i potražim kanal Sky News.
Čak i u Aziji je slučaj Tomasin privukao veliku pozornost, pa sad prikazuju Antonyja
Tomasina kako se obraća novinarima po izlasku iz sudnice, što se dogodilo jučer. U
pozadini se vidi Jack, kojega su također opsjeli novinari. Budući da nemam snage to
više gledati, odmah ugasim televizor. Vapim za tušem, ali prvo moram obaviti dva
telefonska razgovora: prvi s Janice, a drugi s Jackom, kako bih im javila da sam
sretno stigla. Nasreću, oba broja znam napamet - Jackov još otkad sam ga prvi put
srela, a Janicein zato što mi je to najvažniji broj na svijetu. Bacim pogled na sat.
Ovdje je sad tri popodne, što znači da je u Engleskoj devet ujutro. Pobrinem se da kao
žena Jacka Angela prvo nazovem njega. U jednom trenutku me obuzme panika kad
shvatim da je tijekom prošle godine mogao u bilo kojem trenutku promijeniti broj
telefona, ali osjetim olakšanje kad mi se javi njegova glasovna pošta. Duboko
uzdahnem i pripremim se izrecitirati poruku kakvu bi ostavila zaljubljena žena, onakvu
kakvu bih i sama ostavila da se ostvario moj san.
- Zdravo, mili, ja sam. Znam da si mi rekao da se možda nećeš javiti, ali sam se
ipak nadala da hoćeš. Kao što možeš čuti, već mi nedostaješ. Nego, jesi li ti još u
krevetu? Nema veze. Stigla sam sretno i znaš što? Gospodin Ho se toliko sažalio nada
mnom jer sam stigla sama da nam je dao bolju sobu! Nije da će me to usrećiti, budući
da nisi sa mnom. Kako bilo, nadam se da te novinari ne proganjaju previše i da
uspijevaš rješavati papirologiju. Ne radi previše i, nađeš li vremena, nazovi me u
sobu 107 ili ću te ja ponovno pokušati dobiti kasnije. Volim te. Do skora.
Poklopim slušalicu i nazovem Janice na mobitel. Subota je ujutro, pa su ona i
Millie dosad već doručkovale i zaputile se prema štalama gdje Millie uči jahati.
Janice se ne javi odmah, pa mi srce počne lupati od straha pri pomisli da se Jack
nekako uspio dočepati Millie. Ipak mi se na kraju javi. Dok razgovaram s njom, sjetim
se spomenuti joj da će sutradan navratiti Esther s djecom. Zatim se čujem s Millie.
Već to što znam da je na sigurnom, makar zasada, podigne mi raspoloženje.
Zatim odem do kupaonice. Tuš stoji u kutu, skriven iza mutnoga stakla kabine, što
znači da se neću moći tuširati budući da postoji mogućnost, koliko god neznatna, da
kad izađem iz nje zateknem Jacka kako stoji preda mnom. Svrnem pogled na kadu i
izračunam da ću, ako ostavim vrata kupaonice otvorena, imati dobar pogled na dnevnu
sobu i ulazna vrata. To me umiri, pa napunim kadu, skinem odjeću i oprezno uronim u
vrelu vodu. Dok mi se voda penje do ramena, napetost koja me je obuzela i držala još
od trenutka kad sam jučer u tri popodne čula Jackove korake kako ulaze u kuću stane
popuštati i ja provalim u snažan plač koji mi razdire cijelo tijelo.
Dok sam se pribrala, voda u kadi postala je toliko hladna da se tresem. Izašavši
iz nje, ogrnem se jednim od dva bijela hotelska ogrtača i uđem u spavaću sobu.
Gladna sam kao vuk, pa uzmem u ruke jelovnik s hranom koju mogu naručiti u sobu.
Znam da ću prije ili kasnije morati izići van, želim li ostaviti dojam da je sve u redu,
ali još nemam snage za to. Naručim veliki sendvič, ali kad stigne, strah me je otvoriti
vrata, makar i s lancem na dovratniku, da ne bih s druge strane ugledala Jacka.
Umjesto toga zamolim da mi ostave poslužavnik pred vratima, što i nije neko rješenje,
jer bi on i dalje mogao vrebati u hodniku, čekajući priliku da me ugura unutra čim
otvorim vrata. Smognem ipak hrabrosti da ih otvorim taman toliko koliko je potrebno
da uvučem poslužavnik. Smatram to velikim uspjehom pa poželim naručiti i bocu vina
uz sendvič kako bih proslavila. Podsjetim se ipak da će biti dovoljno vremena za
slavlje kasnije, kad sve bude gotovo, nekih pet dana od sada, ako se nisam
preračunala. Hoće li sve tada biti gotovo ili neće ne mogu znati. Barem ne zasada.
Nakon što sam pojela sendvič, raspakirani se i pogledam na sat. Tek je pet i pol,
a budući da nitko ne očekuje da ću se sama spustiti na večeru prve noći u hotelu,
mislim da je pametnije ostati u sobi do kraja dana. Odjednom se osjetim iscrpljeno,
pa legnem na krevet, ne očekujući da ću biti u stanju zaspati. San me međutim prevari i
kad sljedeći put otvorim oči, soba je u potpunom mraku. Iskočim iz kreveta sa srcem u
grlu i razletim se po sobi paleći sva svjetla. Svjesna sam da više neću moći zaspati od
straha da sljedeći put kad otvorim oči ne ugledam Jacka kako stoji iznad mene, pa se
pomirim s time da ću noć provesti budna u samotnom društvu s vlastitim mislima.
Kad napokon svane jutro, ja se obučem, dohvatim telefon i nazovem Jackov broj.
- Zdravo, mili. Nisam se previše nadala da ćeš se javiti jer je kod tebe u
Engleskoj dva ujutro, pa vjerojatno spavaš, ali sam ti htjela ostaviti poruku da me
čuješ kad se probudiš. Htjela sam te nazvati i ranije sinoć, ali kad sam legla u šest
navečer, tako sam zaspala da sam se probudila tek prije deset minuta, što ti samo
govori koliko sam bila umorna! Sad ću se spustiti na doručak, a nakon toga nemam
pojma kako ću provesti ostatak dana. Možda odem u šetnju, ali ću se najvjerojatnije
zadržati na bazenu. Hajde me nazovi kad se probudiš. Uvijek mi možeš ostaviti poruku
na recepciji, ako me nema u sobi. Toliko se osjećam daleko od tebe, što zapravo i
jesam, naravno. Kako bilo, volim te i nedostaješ mi. Ne zaboravi me nazvati.
 Nekako se spustim na doručak. Gospodin Ho je u smjeni. Pita me jesam li dobro
spavala, a ja mu odgovorim da jesam. On predloži da doručkujem na terasi, pa krenem
kroz predvorje, prisjetivši se Jacka kako me vodi do blagovaonice, čvrsto me držeći
šakom za nadlakticu i šapćući mi prijetnje u uho.
Na terasi se poslužim voćem i palačinkama, pa sjednem za stol u kutu, pitajući se
je li itko ikoga drugoga uspio tako prevariti kao Jack mene. Djeluje mi nestvarno da ni
u jednom trenutku neću imati prilike bilo kome priznati kroz što sam sve morala proći,
razotkriti za kakvo sam se čudovište bila udala, barem ne ako sve prođe kako bih
željela.
Jedem polako da ubijem vrijeme i za to vrijeme shvatim da ako se dovoljno
izvijem mogu vidjeti balkon sobe na šestom katu na kojem sam provela tolike samotne
sate. Sjedim na terasi već sat vremena, žaleći što nisam ponijela nikakvu knjigu sa
sobom. Sjediti tako usamljeno bez ikakve zabave može nekome izgledati sumnjivo,
budući da nema mnogo ljudi koji na odmor odlaze bez knjige, osim ako ne odlaze u
žurbi. Sjetim se da sam s Jackom prošla pored nekog antikvarijata kad me vodio na
fotografiranje ne bismo li ostalima mogli pokazati kako smo se divno proveli u
Bangkoku, pa odem iz hotela i krenem u potragu za njim. Brzo sam ga našla. Volim
takva mjesta, ali mi se čini da ću previše upadati u oči budem li se zadržavala, pa
kupim nekoliko knjiga i vratim se u hotel, čudeći se što se osjećam relativno sigurno
na mjestu na kojem sam doživjela takve strahote.
U sobi se presvučem u bikini i spustim do bazena, oboružavši se knjigom i
ručnikom. Dok izlazim iz bazena, nakon prve runde plivanja, primijetim da neki
muškarci gledaju u mome smjeru i pripremim se priopćiti im da će mi se muž
pridružiti za dva dana ako mi se odluče obratiti. Ubijam vrijeme do tri popodne
čitajući i plivajući, a onda se zaputim s terase u sobu kako bih ostavila razočaranu
poruku Jacku na telefon.
- Jack, ja sam. Nadala sam se da ćeš me dosad nazvati, ali vjerojatno još spavaš,
što je zapravo dobro, jer sam se brinula da ćeš se uništiti radeći dvadeset i četiri sata
na dan. Cijelo sam jutro provela na bazenu, a sad se idem prošetati. Nazvat ću te kad
se vratim. Volim te.
Zadržim se u sobi nešto više od sat vremena, a zatim se zaputim u predvorje
hotela i na izlasku s ulaznih vrata mahnem gospodinu Hou, koji, čini se, radi dvadeset
i četiri sata na dan. Neko se vrijeme šećem uokolo, da bih se potom našla na tržnici,
gdje dio vremena provedem kupujući svilene marame za Janice i Millie. Kupim i
nekoliko razglednica. Naiđem na jedan kafić; pa u njemu naručim bezalkoholni koktel.
Malo čitam svoju knjigu, napišem razglednice i razmišljam kako ću ispuniti sljedećih
nekoliko dana.
Vratim se u hotel, gdje me odmah po ulasku zaskoči gospodin Ho s pitanjem je li
mi lijepo. Priznam mu da sam pomalo izgubljena bez Jacka i upitam ga može li mi
rezervirati kakav izlet za sutradan. On spomene neki izlet s obilaskom starih hramova i
spavanjem na koji idu neki hotelski gosti i pita me jesam li zainteresirana da im se
pridružim. To mi se čini savršenim rješenjem, ali mi je važno da ne ispadnem previše
zainteresirana, pa glumim neodlučnost i pitam ga kad se točno vraćamo, budući da bi
Jack trebao doći u srijedu ujutro. On mi obeća da ću se vratiti u hotel u utorak navečer
i nakon još malo nagovaranja pristanem otići na izlet. Budući da ću se morati rano
probuditi, dodam, vjerojatno ću večerati u sobi, a on potvrdi da je to dobra zamisao.
Zatim se popnem nazad u svoju sobu i ponovno nazovem Jacka.
- Zdravo, dragi. Još nisam primila poruku od tebe, pa se pitam da nisi otišao na
ručak kod Esther. Rekla je da će te pozvati. Rekla sam joj da ćeš vjerojatno biti
prezauzet ili ćeš se htjeti odmoriti. Kako bilo, htjela sam ti samo javiti da sam
odlučila otići na jedan dvodnevni izlet do nekih hramova. Ide se sutra rano ujutro.
Gospodin Ho mi ga je predložio, a to mi je dobar način da ubijem vrijeme dok ti ne
dođeš. Grozno mi je što se nećemo moći čuti do utorka navečer, to jest tebi utorka
popodne. Čvrsto sam odlučila kupiti mobitel kad se vratimo u Englesku! Ali nazvat ću
te čim se vratim u hotel i nadam se uhvatiti te prije nego što odeš na aerodrom. Mislila
sam te dočekati kad sletiš, makar si mi rekao da ne dolazim, da ćeš se snaći do hotela,
ali možda se ipak predomisliš nakon što ne budeš sa mnom četiri dana! Jedva čekam
da te vidim i, samo da znaš, više si neću dopustiti da odem na put bez tebe, bez obzira
koliko imaš posla. Eto, idem spakirati par stvari za izlet. Jako te volim, ne zaboravi
to. Čujemo se u utorak i ne radi previše!
Sljedećega jutra na izletu priključim se jednom simpatičnom sredovječnom paru.
Oni me prihvate nakon što im objasnim da sam sama jer čekam muža da mi se
pridruži. Razgovaram s njima o Jacku i sjajnome poslu koji čini štiteći žene od
nasilnih muževa, i to s takvim uvjerenjem da gotovo sama sebi povjerujem. Oni zbroje
dva i dva, budući da čitaju novine, i ja im priznam da je Jack Angel moj muž. Srećom,
dovoljno su diskretni da ne spomenu slučaj Tomasin, makar vidim da ih to svrbi.
Promijenimo temu i ja im pričam o Millie, o tome kako se veselimo njezinom dolasku
da živi s nama i kako sam strašno zahvalna što imam tako divnog i širokogrudnog
muža. Pričam im o svojoj kući, o Millieinoj žutoj sobi i o slavlju koje smo joj
organizirali za osamnaesti rođendan prije nekoliko tjedana. Do povratka u hotel, nešto
kasnije navečer u utorak nego je bilo planirano, toliko smo se sprijateljili da,
opraštajući se, prihvatim njihov poziv da se nađemo zajedno na večeri kad on dođe.
 Vrativši se u sobu, pogledam na sat. Ovdje je gotovo jedanaest, što znači da je u
Engleskoj pet popodne. Jack je vjerojatno već krenuo put aerodroma, pa ga nazovem
na mobitel i opet mi se javi glasovna pošta. Ovaj put se pobrinem da zvučim uzrujano.
- Jack, ja sam. Upravo sam se vratila s izleta hramovima; malo smo kasnili s
povratkom. Ne mogu vjerovati da se još ne javljaš na telefon. Nadam se da to ne znači
da još uvijek radiš, jer bi uskoro trebao krenuti na aerodrom da uhvatiš let, osim ako
već nisi krenuo. Molim te, daj me nazovi čim primiš ovu poruku, tek toliko da znam da
sve ide po planu i da letiš večeras. Znam da si mi rekao kako nećeš odgovarati na
pozive, ali ipak očekujem da mi se javiš barem jednom prije nego što kreneš na put!
Nadala sam se i da ćeš mi ostaviti kakvu poruku u hotelu. Ne želim ti prigovarati, ali
me tvoja šutnja počinje brinuti. Nadam se da ona ne znači kako mi izbjegavaš reći da
se nećeš pojaviti do četvrtka, je li? Kako bilo, molim te nazovi me čim dobiješ
poruku. Ne brini da ćeš me probuditi, bit ću budna!
Pričekam nešto više od sat vremena i onda ga ponovno nazovem. Opet me
prebaci na glasovnu poštu, pa mu ostavim poruku da sam to opet ja i da me nazove.
Pola sata kasnije, ponovno nazovem i samo uzdahnem prije nego što spustim slušalicu.
Odem do svoje torbice i izvadim Jackovu poslovnu posjetnicu i nazovem njegov ured.
Javi mi se recepcionar, a ja mu, ne predstavivši se, kažem da me spoji s Adamom.
- Bok, Adame, Grace je.
- Grace! Kako si? Kako je na Tajlandu?
- Ja sam dobro, a Tajland je prekrasan kao i uvijek. Nadala sam se da ću te zateći
u uredu, nadam se da ne smetam?
- Ma kakvi. Upravo sam završio sa sastankom s klijentom, hvala Bogu. Radi se o
jednom od onih slučajeva koje bih rado preskočio, ali je njegova žena čvrsto odlučila
da ga potpuno opelješi, a meni je žao čovjeka. No, jasno, osjećaje tu držim po strani -
doda, smijući se.
- Da, to ne bi bilo dobro za posao - složim se s njim. - Slušaj, neću te zadržavati,
samo sam te htjela pitati jesi li uopće vidio Jacka preko vikenda ili barem razgovarao
s njim, jer ga nikako ne mogu dobiti i sad se već počinjem brinuti. Znam, rekao mi je
da se neće javljati na telefon zbog novinara, ali sam mislila da će se javiti barem
meni. Možda se javio tebi?
Adam neko vrijeme šuti, pa me upita: - Čekaj, hoćeš mi reći da je Jack još uvijek
u Engleskoj?
- Da, barem do navečer. Sjećaš se, hvata večernji let, barem se tako nadam.
Spomenuo je da će možda morati odgoditi let do četvrtka, ali nisam to uzela za
ozbiljno. Problem je u tome što ga ne mogu dobiti na telefon.
- Grace, nisam imao pojma da je Jack ovdje. Mislio sam da je na Tajlandu s
tobom. Mislio sam da je otišao u petak navečer, odmah nakon presude.
- Nije, natjerao me je da odem prva. Rekao je da prvo hoće srediti sve papire jer
da se nema snage nositi s njima kad se vratimo.
- Ha, mislim da to mogu razumjeti. Nema ništa gore od toga da se vratiš s odmora
i zatekneš zaostatke s posla, a još je teže kad se moraš nositi sa slučajem koji si
izgubio. Pretpostavljam da je prilično utučen.
- Moglo bi se tako reći - priznam. - U stvari, nikad ga nisam vidjela tako
potištenog, što je i razlog zašto sam htjela ostati s njime. Međutim, rekao mi je da bi
radije ostao sam, da će mu trebati više vremena da dovede stvari u red ako ostanem i
da ćemo onda oboje propustiti odmor. I eto, sad sam tu gdje jesam.
- Onako između nas, nikako nisam uspio shvatiti zašto je uopće uzeo taj slučaj.
- Možda je dopustio da mu se osjećaji upetljaju u posao - pretpostavim. - Stvar
je međutim u tome, Adame, da si ti morao znati da je ostao u Engleskoj, jer nisi li mu
ti ponudio da ga večeras odvezeš na aerodrom?
- Kada?
- Pa, u petak, pretpostavljam; kad ti je rekao da će on ići kasnije.
- Oprosti, Grace, ali ja nisam razgovarao s Jackom od petka ujutro, prije nego što
je otišao sa suda, mada mu jesam kasnije ostavio poruku na glasovnoj pošti da mu
izrazim sućut zbog izgubljenog slučaja. Što mi hoćeš reći, da se nisi čula s njim otkad
si otišla?
- Da, nisam. U početku me to nije previše brinulo jer me je upozorio da se neće
javljati na telefon, a ja sam ionako bila na nekom izletu posljednjih par dana.
Očekivala sam međutim da će mi ostaviti neku poruku u hotelu i potvrditi da sve ide
po planu za večeras. Mislila sam da je možda već i otišao na aerodrom, znaš i sam
kakva je gužva na cesti kad je špica, ali stalno dobivam samo njegovu glasovnu poštu.
Znam da mi se neće javiti ako vozi, ali me sad to već brine.
- Možda je zaboravio prebaciti telefon na javljanje, ako ga je stavio na glasovnu
poštu u petak.
- Možda. Slušaj, Adame, neću te više zadržavati, sigurna sam da je sve u redu.
- Hoćeš da nazovem nekoga i saznam je li se itko čuo s njime preko vikenda? Bi
li te to umirilo?
Pobrinem se da mi se u glasu čuje veliko olakšanje. - Da, to bi svakako pomoglo.
Probaj s Esther. Kad me vozila na aerodrom spomenula je da će pozvati Jacka na
ručak preko vikenda.
- Smatraj to učinjenim.
- Hvala ti, Adame. Nego, kako su Diane i djeca?
- Svi su dobro. Daj mi malo vremena da obavim par telefonskih poziva pa ću ti
se javiti. Koji ti je broj tamo?
Pročitam mu telefonski broj s hotelskog bloka za pisanje koji se nalazi na
noćnom ormariću pa sjednem na krevet i čekam. Pokušam čitati, ali mi je teško
usredotočiti se. Oko pola sata kasnije Adam me nazove i kaže da nije dobio nikoga tko
se čuo s Jackom preko vikenda, makar ga je nekoliko ljudi vidjelo u uredu prije nego
što je otišao na sud.
- I ja sam ga pokušao dobiti nekoliko puta, ali se svaki put javi glasovna pošta, a
to se dogodilo i Esther kada ga je pokušala dobiti. Svejedno, to ne mora ništa značiti.
Kao što sam ti već rekao, vjerojatno je samo zaboravio prebaciti telefon na pozive.
- Ne vjerujem da se to dogodilo, posebno zato što zna da ću ga htjeti čuti. Još mi
je nešto palo na pamet: zašto bi mi rekao da si mu ponudio prijevoz na aerodrom ako
nisi?
- Možda me je namjeravao pitati, ali se predomislio. Slušaj, ne brini, siguran
sam da je sve u redu. Siguran sam da će ti doći večerašnjim letom.
- Što misliš, hoće li mi ovi iz British Airwaysa reći je li se prijavio na let ili
nije, ako ih nazovem za par sati i pitam?
- Ne, neće, osim ako se ne radi o nečem hitnom. Povjerljivost podataka o
putnicima.
- Onda ću, izgleda, morati pričekati do sutra ujutro - uzdahnem.
- Kad ga vidiš, pošteno ga izgrdi što te je toliko zabrinuo. I reci mu da mi pošalje
SMS da znam da je stigao.
- Možeš li mi onda dati svoj broj mobitela? - Adam mi ga izrecitira, i ja ga
zapišem. - Hvala ti, Adame.
Opet ne mogu spavati. Sutradan rano ujutro lijepo se odjenem i našminkam, pa se
spustim u hotelsko predvorje. Gospodin Ho je opet na recepciji. Pretpostavi da sam
sišla pričekati Jacka i kaže mi da to može potrajati, budući da su veliki redovi na
graničnoj kontroli, a potrajat će i vožnja taksijem od aerodroma. Predloži mi da
doručkujem, ali mu odgovorim da ću radije pričekati Jacka, jer će sigurno i on biti
gladan kad stigne.
Sjednem na jedno slobodno mjesto blizu glavnog ulaza da pričekam. Nestrpljivo
pogledavam na sat i kad postane jasno da nešto nije u redu odem do gospodina Hoa i
pitam ga može li saznati je li let iz Londona stigao na vrijeme. On provjeri na računalu
i kad mi kaže da let zapravo kasni i da bi avion trebao sletjeti svakog trenutka, osjetim
veliko olakšanje što još neko vrijeme ne moram glumiti paniku. Primijetivši moje
olakšanje, gospodin Ho se nasmiješi, a ja mu priznam da sam se počela brinuti što se
Jack ne pojavljuje. Vratim se nazad na svoje mjesto, a gospodin Ho mi donese vrč
čaja kako bi mi bilo lakše čekati.
Kad se ni nakon dva sata Jack ne pojavi, znam da je vrijeme da počnem hiniti
nemir. Zamolim da mi dopuste nazvati s recepcije i dok tipkam Jackov broj, kažem
gospodinu Hou da me je Jack upozorio kako će možda morati hvatati večernji let u
srijedu, ali da me svejedno brine jer bi me onda nazvao da mi to javi. Kada dobijem
njegovu glasovnu poštu, glas mi je potresen i suzan od razočaranja i uznemirenosti.
- Jack, gdje si ti? Znam da ti je let kasnio, ali si već trebao stići. Nadam se da to
ne znači da dolaziš tek sutra. Ako je ipak tako, mogao si me barem upozoriti. Imaš li ti
pojma koliko si me zabrinuo jer se ne javljaš već četiri dana? Čak i da se nisi htio
javiti, mogao si me barem nazvati. Sigurna sam da si primio moje poruke. Molim te,
Jack, nazovi me. Grozno mi je ovako samoj ovdje a da ne znam što se događa. Sad
sam u hotelskom predvorju, ali ću se vratiti nazad u svoju sobu. Poruku možeš ostaviti
i kod gospodina Hoa na recepciji. Volim te.
Poklopim slušalicu i primijetim da me gospodin Ho promatra sa suosjećanjem.
Predloži mi da ipak odem na doručak, a kad mu odgovorim da nisam gladna, on mi
obeća da će me odmah pozvati ako Jack nazove, pa pristanem otići nešto pojesti.
Hodajući prema terasi, naletim na Margaret i Richarda, onaj par s kojim sam išla
u posjet hramovima, i oči mi se napune suzama dok im objašnjavam da se Jack nije
pojavio. Govore mi da ne brinem i podsjete me da me je upozorio kako će možda
kasniti, pa me stanu nagovarati da dan provedem s njima. Kažem im da ću radije ostati
u hotelu još nekoliko sati za slučaj da se Jack ipak javi ili samo pojavi, ali ako se to
ne dogodi, da ću im se pridružiti poslijepodne.
Uputim se u sobu i nazovem Adama. Lakne mi kad se ne javi, jer mi više
odgovara ostaviti poruku u kojoj mu javljam da Jack nije bio na tom letu. Kasnije se
spustim dolje i pridružim Margaret i Richardu, pobrinuvši se da mi lice odaje veliku
zabrinutost zato što mi se Jack ne javlja, a posebno kad im kažem da sam ga nekoliko
puta bezuspješno pokušala dobiti na mobitel. Oni su toliko dobri prema meni da sam
sretna što ih imam u blizini kako bi mi olakšali brige. Vrijeme koje provodim s njima
povremeno prekidam neuspješnim telefonskim pozivima, svaki put moleći Jacka da mi
se javi.
Navečer me moji novi prijatelji ne žele pustiti da sama prosjedim večer u
žalosti, pa večeramo zajedno. Za vrijeme večere veselo spomenu koliko bi voljeli
upoznati Jacka sutradan ujutro. Naposljetku se oko ponoći vratim u svoju sobu i
zateknem poruku od Adama u kojoj mi kaže da se ispričava što je propustio moj raniji
poziv i pita me želim li da svrati do naše kuće i provjeri je li Jack tamo. Nazovem ga i
kažem da bih mu bila zahvalna, ali kroz razgovor shvatimo da ako Jack namjerava
uhvatiti večerašnji let, onda je već vjerojatno na putu za aerodrom. Stoga mu kažem da
ne gubi vrijeme i da ću ga nazvati čim Jack stigne. Ponovno se našalimo kako ću mu
dati jezikovu juhu jer nas je sve toliko zabrinuo.
Ujutro dok čekam da Jack dođe s aerodroma društvo mi prave Margaret i
Richard i naravno, svjedoče mojoj žalosti kad se on ne pojavi. Na Margaretin
prijedlog pokušam saznati od British Airwaysa je li Jack uhvatio let, ali mi oni ne
mogu pomoći, pa nazovem britansko veleposlanstvo. Sve im objasnim, a oni mi
odgovore da će pokušati saznati što mogu, možda i zato što Jack nije nepoznata osoba.
Kad me ponovno nazovu i potvrde da Jack nije bio na letu, ja briznem u plač. Uspijem
se sabrati dovoljno brzo da im kažem kako mi se čini da nije ni kod kuće u Engleskoj,
ali, premda su puni razumijevanja, oni mi odgovore da u ovome trenutku oni po tom
pitanju imaju vezane ruke. Predlože mi da nazovem prijatelje i rodbinu u Engleskoj da
ga oni pokušaju naći. Zahvalim im i spustim slušalicu.
Zatim u Margaretinom društvu nazovem Adama glasom drhtavim od tjeskobe i
prepričam mu što se dogodilo. On mi ponudi da odmah ode do naše kuće i nazove me
pola sata kasnije da mi kaže kako stoji pred dvorišnim ulazom, ali da je sve zatvoreno
i nitko ne odgovara na zvonjenje. Ja izrazim zabrinutost da Jack nije imao prometnu
nezgodu na putu prema aerodromu, i premda me Adam pokuša umiriti riječima da će
se raspitati, ja mu kažem da su mi u britanskom veleposlanstvu savjetovali da
pokušam naći bilo koga tko je s njim bio u kontaktu otkad sam ja otišla i on se ponudi
da se telefonski raspita.
Dok čekam da mi se Adam ponovno javi, nazove me Diane kako bi me umirila,
rekavši mi da Adam poduzima apsolutno sve što može kako bi pronašao Jacka.
Razgovaramo neko vrijeme, a nakon što spustim slušalicu, Margaret me počne obzirno
ispitivati što se dogodilo. U tom mi trenutku sine da ona i Richard vjerojatno
razmišljaju kako Jack ima još nekoga u svome životu, nekoga s kim je nekamo
pobjegao od svega. Prestravljena, kažem im da mi to nikad nije palo na pamet jer mi
nikad nije svojim ponašanjem dao naslutiti da bi mogao postojati netko drugi, ali
dopustim da postoji i takva mogućnost. Morat ću razmisliti o tome, kažem im.
Ponovno zazvoni telefon.
- Grace?
- Bok, Adame - javim se sa zebnjom u glasu, bojeći se onoga što mi ima za reći. -
Jesi li uspio nešto saznati?
- Samo to da Jack nije primljen ni u jednu bolnicu koju sam nazvao, što je dobra
vijest.
- To svakako - složim se uz uzdah olakšanja.
- Osim toga, nazvao sam sve ljude kojih sam se mogao sjetiti, ali izgleda da se
nitko nije čuo s njime, barem ne u posljednjih nekoliko dana. Zato se bojim da smo
opet na početku.
Pogledam Margaret, koja mi kimne da me ohrabri na sljedeće pitanje. - Imam još
nešto što te želim pitati, Adame - kažem mu.
- Samo daj.
- Postoji li ikakva mogućnost da Jack ima ljubavnicu, nekoga iz ureda, možda? -
prevalim pitanje brzo preko usana.
- Ljubavnicu? Jack? - ponovi Adam u nevjerici što to uopće čuje. - Ma kakvi,
naravno da nema. On to nikad ne bi učinio. I prije nego što je tebe sreo jedva da bi i
pogledao neku ženu, a siguran sam da nakon toga nije uopće. Siguran sam da si i sama
toga svjesna, Grace.
Margaret, koja i ne čuvši shvati što mi je odgovorio, stisne mi ruku u znak
potpore. - Ma jesam - odgovorim posramljeno - jedino što mi ne pada više nijedan
drugi razlog na pamet zašto je nestao bez traga.
- Možeš li se sjetiti bilo kojeg njegovog prijatelja ili poznanika koje ja ne
poznajem?
- Zapravo, ne mogu - odgovorim. - Čekaj malo, a što je s Moirom i Gilesom, njih
si upoznao na Millieinoj rođendanskoj proslavi. Možda bi njih mogao nazvati. Jedino
što nemam njihov broj.
- Prepusti to meni. Kako se prezivaju?
 - Kilburn-Hawes, mislim.
- Nazvat ću ih i ponovno ti se javiti - obeća mi.
Nakon pola sata ponovno me nazove i kad mi javi da se ni oni nisu čuli s Jackom,
sva se izbezumim. Izgleda da nitko ne zna što da radimo. Svi se međutim slažu - i
Margaret i Rachard i Adam i Diane - da je zasada prerano prijavljivati nestanak
osobe, pa mi kažu da bi najbolje bilo da se sad pokušam naspavati i pričekati do jutra
da se Jack pojavi.
To se ne dogodi. Dan mi prođe u izmaglici, a gospodin Ho, Margaret, Richard i
Adam preuzmu stvari u svoje ruke. Kažem im da se želim vratiti kući, ali me oni
uvjere da mi je bolje ostati još jedan dan za slučaj da se Jack ipak pojavi. Rano
poslijepodne - u Engleskoj je osam ujutro - Adam me nazove da mi priopći kako je
razgovarao s lokalnom policijom i da će oni uz moj pristanak provaliti i pretražiti
kuću ne bi li našli kakve indikacije gdje se nalazi Jack.
Kad me policija nazove prvi puta, zamole me da se pokušam sjetiti trenutka kad
sam posljednji put vidjela Jacka i ja im kažem da je to bilo kad me je Esther došla
pokupiti i odvesti na aerodrom, da mi je mahnuo s prozora svoje radne sobe.
Objasnim im da me nije bio u stanju sam odvesti na aerodrom jer je popio prilično
veliku čašu viskija kad se vratio s posla i dodam da baš nisam bila oduševljena što
idem sama na Tajland, premda me je Jack, kad je postalo izgledno da će se slučaj
Tomasin odbaciti, upozorio da ću to vjerojatno morati učiniti. Oni mi odgovore da će
mi se javiti čim prije. Pričekam njihov poziv u svojoj sobi u društvu Margaret, koja
me drži za ruku. Znam da ću se još načekati dok ne primim vijesti koje očekujem, pa
nakon nekog vremena kažem Margaret da bih išla spavati i legnem na krevet.
Uspijem prespavati sve do dugo očekivanog trenutka. Čekala sam tu vijest otkad
sam otišla na Tajland. Prvo netko pokuca na vrata sobe, a budući da ja ne reagiram,
Margaret ustane i otvori vrata. Čujem muški glas, a onda mi priđe Margaret, položi
ruku na rame da me prodrma i kaže da me netko želi vidjeti. Pridigavši se, vidim ju
kako izlazi iz sobe i poželim ju pozvati da se vrati, da me ne ostavlja samu, ali mi
čovjek već prilazi. Srce mi stane snažno lupati, a disanje mi postane plitko. Ne usudim
se pogledati ga sve dok se malo ne priberem. Isprva ne dižem pogled već prvo što
ugledam su njegove cipele. Skrojene su od kvalitetne kože i sjajno ulaštene, baš kako
bi i trebale biti. On se predstavi, i dok mi se pogled penje primijetim da nosi tamno
odijelo od lagane tkanine u skladu s prilikom i klimom. Pogled mi se digne do njegova
lica. Ugodno je, ali ozbiljno, kako i treba biti.
- Gospođo Angel? - ponovi on.
 - Da? - glas mi zatreperi tjeskobom.
- Zovem se Alastair Strachan. Dolazim iz britanskog veleposlanstva. - Okrene se
malo i ugledam neku mladu ženu kako stoji iza njega. - A ovo je Vivienne Dashmoor.
Možemo li razgovarati?
Ja skočim na noge. - Ima li to kakve veze s Jackom? Jeste li ga uspjeli pronaći?
- Jesmo... Točnije, pronašla ga je policija u Engleskoj.
Lice mi preplavi izraz olakšanja. - Oh, hvala ti, Bože! Gdje je? Zašto mi se nije
javljao na telefon? Je li krenuo ovamo?
- Možemo li sjesti? - predloži mlada žena.
- Naravno - odgovorim i ispratim ih u dnevnu sobu. Ja sjednem na kauč, a oni u
fotelje. - Onda, gdje je sad? - pitam ih. - Hoću reći, je li krenuo ovamo?
Gospodin Strachan pročisti grlo. - Žao mi je što Vam to moram priopćiti,
gospođo Angel, ali bojim se da su gospodina Angela pronašli mrtvog.
Buljim u njega očiju razrogačenih od šoka. Lice mi poprimi izraz potpune
zbunjenosti. - Ne razumijem - zamucam.
On se nelagodno promeškolji. - Bojim se da je Vaš suprug pronađen mrtav,
gospođo Angel.
Snažno odmahnem glavom. - Ne, to ne može biti, on dolazi ovamo... da mi se
pridruži, tako je rekao. Gdje je on? - Glas mi podrhtava od navale emocija. - Hoću
znati gdje je. Zašto nije ovdje?
- Gospođo Angel, znam da Vam je veoma teško, ali moramo Vam postaviti
nekoliko pitanja - uključi se mlada žena. - Želite li da Vam pozovemo nekoga, nekog
prijatelja možda?
- Da, da - kimnem. - Možete li pozvati Margaret, molim vas.
Gospodin Strachan ode do vrata. Čujem prigušene glasove, a zatim ugledam
Margaret. Na licu joj se vidi da je potresena, a ja se počnem nekontrolirano tresti. -
Kažu da je Jack mrtav - priopćim joj. - Ali to ne može biti, jednostavno ne može.
- Samo polako - blago će ona, sjevši pored mene i zagrlivši me rukom. - Samo
polako.
- Možda bi nam dobro došla šalica čaja - kaže mlada žena, ustavši s fotelje.
Priđe telefonu i razmijeni nekoliko riječi s nekim na recepciji.
 - Zar je imao sudar? - pitam Margaret unezvijerenim glasom.
- Zar se to dogodilo? Je li se Jack sudario na putu za aerodrom? Je li to razlog
zašto nije ovdje?
- Ne znam - tiho mi odgovori.
- Mora da je to bilo - nastavim, kimajući glavom s uvjerenjem.
Margaret pogleda prema gospodinu Strachanu. - Bojim se da ti ne znam ništa reći
o tome.
Počnem cvokotati zubima. - Hladno mi je.
Ona skoči na noge s olakšanjem da ima prilike nešto učiniti. - Želiš li džemper?
Je li u ormaru?
- Da, mislim da je, ovaj, nije džemper već vesta, valjda. Ogrtač, mogu li dobiti
ogrtač iz kupaonice?
- Ma, naravno. - Ode do kupaonice, pronađe ogrtač, vrati se nazad u sobu i ogrne
me njime.
- Hvala ti - promrmljam zahvalno.
- Je li tako bolje? - pita me.
- Je. Ali Jack ne može biti mrtav, to mora da je neka greška, sigurno je greška.
Srećom po Margaret, koja ne zna što bi mi odgovorila, u tom trenutku netko
pokuca na vrata. Mlada žena ih otvori i uđe gospodin Ho u pratnji djevojke koja gura
kolica s čajem.
- Slobodno me pozovite budete li bilo što još trebali - obrati mi se tihim glasom.
Osjećam njegov pogled na sebi dok napušta sobu, ali ne podižem glavu.
Mlada se žena bavi sipanjem čaja u šalice i pita me hoću li šećera.
- Ne, hvala.
Položi šalicu s tanjurićem pred mene, i ja primim šalicu, ali se toliko tresem da
se zalijem vrelim čajem po ruci. Vratim šalicu na tanjurić uz zveket.
- Oprostite - kažem. Oči mi se napune suzama. - Oprostite.
- Sve je u redu - zbrza Margaret te uzme papirnati ubrus i obriše mi ruku.
Pokušam se sabrati. - Oprostite, nisam zapamtila Vaše ime - obratim se
gospodinu Strachanu.
 - Alastair Strachan.
- Gospodine Strachan, kažete da je moj muž mrtav. - Pogledom od njega tražim
potvrdu.
- Bojim se da je to istina.
- Možete li mi onda reći kako je umro? Hoću reći, je li umro brzo, je li još netko
ozlijeđen u nezgodi, gdje se to dogodilo? Moram to znati. Moram znati što se
dogodilo.
- Nije bila prometna nezgoda, gospođo Angel.
- Nije bila prometna nezgoda? - zagrcnem se. - Pa kako je onda umro?
Gospodin Strachan odgovori s nelagodom: - Bojim se da nema lijepog načina da
Vam ovo kažem, gospođo Angel, ali izgleda da si je Vaš suprug sam oduzeo život.
Ja briznem u plač.
 PROŠLOST

Č im sam shvatila da ću se moći izvući s ubojstvom, ostatak sam noći provela

planirajući pojedinosti, smišljajući način kako da dobijem Jacka da se nađe upravo
tamo gdje treba kad dođe taj trenutak. Budući da mi je cijeli plan ovisio o tome da on
izgubi slučaj Tomasin, povela sam se njegovim primjerom i predvidjela sve moguće
ishode. Dobro sam promislila što ću učiniti ako pobijedi, pa sam na kraju odlučila da
ću ga, dogodi li se to, svejedno drogirati i nazvati policiju dok je još u nesvijesti.
Pokažem li im sobu u podrumu u kojoj me je držao zatočenom, možda povjeruju
mojim riječima. Ne uspijem li mu podmetnuti tablete prije nego što odemo na
aerodrom, morat ću ih nekako prokrijumčariti na avion i pokušati ih podmetnuti za
vrijeme leta, pa zatražiti pomoć kad sletimo na Tajland. Nijedna od ovih opcija nije
bila sjajna, ali treće nije bilo. Osim ako ne izgubi slučaj. Pa čak i onda, ništa mi nije
moglo jamčiti da će donijeti čašu viskija sa sobom za utjehu.
Sutradan, kada se trebala izricati presuda, jutro sam provela mrveći ostatak
tableta u što finiji prah, a potom ga sakrila u tuljac od toaletnog papira, koji sam
zagurala u rukav poput maramice. Kad sam naposljetku čula kako se otvaraju metalna
dvorišna vrata i valjanje guma po dvorišnom šljunku u neko doba sredinom
poslijepodneva, srce mi je počelo tako snažno lupati da sam imala osjećaj kako će mi
iskočiti iz grudi. Napokon je došao i taj trenutak. Bez obzira je li pobijedio ili
izgubio, neću čekati skrštenih ruku.
Ušao je u hodnik, zatvorio ulazna vrata za sobom i pokrenuo mehanizam za
spuštanje roleta. Čula sam kako otvara vrata garderobe, prolazi kroz hodnik sve do
kuhinje, a potom poznati zvuk otvaranja i zatvaranja zamrzivača. Čula sam kako
kockice leda udaraju o dno čaše i zadržala dah. Dvije čaše. Dok se penjao stubama,
njegovi teški koraci rekli su mi sve što sam htjela znati. Stala sam mahnito trljati
lijevo oko, tako da mi je do trenutka kad je otključao vrata izgledalo crveno i
upaljeno.
- Pa - pitala sam ga - kako je prošlo?
On mi je pružio čašu. - Izgubili smo.
- Izgubili? - rekla sam, primajući čašu. Ne trudeći se odgovoriti mi, primaknuo je
svoju čašu usnama. Prestravljena da će ju cijelu iskapiti prije nego što mu uspijem
podmetnuti tablete, skočila sam s kreveta. - Od jutros mi je nešto u oku - rekla sam
mu, žmirkajući. - Možeš li ga pogledati?
 - Što?
- Možeš li mi samo pogledati oko na trenutak? Mislim da mi je uletjela mušica ili
nešto.
Dok mi je pregledavao oko, koje sam držala napola zatvorenim, izvukla sam
papirni tuljac s prahom iz rukava i obujmila dlanom. - Pa što se dogodilo? - pitala
sam ga, pokušavajući ga razmotati prstima.
- Dogodilo se to da me je Dena Anderson preveslala - odgovorio je ogorčeno. -
Možeš li malo više otvoriti oko?
Pazeći da mi pokreti budu neprimjetni, primakla sam drugu ruku u kojoj sam
držala čašu ispod razmotanog tuljca i istresla njegov sadržaj u nju. - Ne mogu, boli me
- rekla sam mu, miješajući prstom prah u čaši. - Možeš li ti? Pridržat ću ti čašu.
Uzdahnuvši zlovoljno, dodao mi je svoju čašu i rastvorio mi kapke s obje ruke. -
Ništa ne vidim.
- Da imam ogledalo mogla bih se sama snaći - progunđala sam. - Nema veze,
vjerojatno će proći samo od sebe. - Jack je pružio ruku da uzme svoju čašu i ja sam
mu dala svoju. - Čemu nazdravljamo?
- Osveti - rekao je mrgodno.
Podigla sam čašu. - Onda, za osvetu. - Otpila sam pola čaše i laknulo mi je kad
sam vidjela da je on učinio isto.
- Nitko od mene neće praviti budalu. I Antony Tomasin će dobiti svoje.
- Ali on nije kriv - usprotivila sam se, razmišljajući kako da ga dobijem da priča
sve dok tablete ne počnu djelovati.
- Kakve to veze ima s bilo čime? - Dok je ponovno prinosio čašu ustima,
prestravljeno sam primijetila sitne bijele točkice kako plutaju u viskiju. - Znaš li ti
koji je najbolji dio mojega posla?
- Ne znam. Koji? - zbrzala sam.
- Sjediti nasuprot svim tim pretučenim ženama i zamišljati da sam ja taj koji ih je
pretukao. - Iskapio je i ostatak čaše. - A tek fotografije... Te divne fotografije njihovih
ozljeda... Moglo bi se reći da je to jedna od ljepota mojega posla.
Razjarena njegovim riječima, podigla sam čašu i prije nego sam se uspjela
zaustaviti, zapljusnula sam mu lice ostatkom viskija. Njegov me je bijesni urlik, uz
spoznaju da sam se zaletjela, gotovo paralizirao. Međutim kad je zamahnuo prema
meni, očiju još uvijek zatvorenih od bola, ja sam iskoristila njegovu privremenu
sljepoću i gurnula ga iz sve snage. On se spotaknuo o krevet i tih nekoliko sekundi
prije nego što se uspravio bilo mi je dovoljno. Zalupivši vratima za sobom, sjurila
sam se niz stepenište u hodnik, tražeći mjesto gdje ću se sakriti, jer si nisam mogla
dopustiti da me uhvati, još ne. Vrata moje sobe na katu otvorila su se uz tresak o zid.
Dok se tutnjeći spuštao niza stube, ja sam ušla u garderobu i zavukla se u ormar,
nadajući se da ću si time kupiti još nekoliko dragocjenih minuta. Ovaj me put nije
dozivao pjesmicom. Umjesto toga, urlao je moje ime, obećavajući mi da će me tako
ozlijediti da sam se počela tresti u svome skrovištu iza kaputa. Prošlo je nekoliko
minuta. U mislima sam ga vidjela kako u dnevnoj sobi zagleda iza svakog komada
namještaja. Iščekivanje je bilo nepodnošljivo, ali sam znala kako sa svakom minutom
rastu izgledi da su tablete počele djelovati.
Naposljetku sam čula njegove korake kako mi se približavaju iz hodnika. Noge
su mi se pretvorile u gumu, a kad su se vrata garderobe otvorila spuznula sam na pod.
Uslijedila je stravična tišina. Znala sam da je tamo, negdje ispred ormara i znala sam
kako zna da sam unutra. Činilo se međutim da se zasada zadovoljava time da me pusti
da strepim, uživajući u svakoj kaplji strave koja mi izbija na kožu.
Ne znam u kojem mi je trenutku sinulo da ormar možda ima ključ, ali me je
pomisao da će me zaključati u ormaru počela toliko gušiti da nisam imala zraka. Ne
izvedem li i drugi dio plana, Millie neće biti spasa. Izbezumljena od užasa, bacila sam
se na vrata ormara. Ona su se rastvorila uz tresak i ja sam pala Jacku pod noge.
Mogla sam gotovo opipati njegov bijes dok me podizao s poda. Prestravljena da
bi me doista mogao ozlijediti, stala sam preklinjati za milost, vičući da mi je žao i da
me ne vodi dolje u podrum. Bulaznila sam da ću učiniti sve samo da me ne zaključa.
Spomen podruma polučio je željeni učinak. Dok me vukao niz hodnik, toliko sam
se snažno opirala da me je morao podignuti, a onda sam se opustila kao krpa kako bi
pomislio da sam se predala. Iskoristila sam to vrijeme dok me nosio u sobu koju je s
toliko mara pripremio za Millie da se usredotočim na ono što moram učiniti, tako da
sam ga, kad me je pokušao baciti, zgrabila i držala se za njega svim silama. To ga je
razbjesnilo i pokušao me je otresti sa sebe glasno psujući. Jezik mu se počeo zaplitati,
i to je bio znak koji sam čekala. I dalje se držeći za njega, spuznula sam niz njegovo
tijelo na pod i kad sam ga uhvatila za koljena, povukla sam ih prema sebi iz sve snage.
Koljena su mu odmah popustila, tako da se zaljuljao, a ja sam izvukla i posljednji
atom snage iz tijela da ga sapletem. Udario je snažno o pod i onako ošamućen od
udarca i tableta ostao nepomično ležati nekoliko dragocjenih sekundi. Dok se pribrao,
ja sam već pobjegla iz sobe i zalupila vratima za sobom.
 Dok sam trčala prema stepeništu, čula sam ga kako lupa šakama o vrata i
razjareno urla da ga pustim van. Počela sam jecati od straha. Stigavši u hodnik, nogom
sam šutnula vrata koja vode u podrum da ne čujem to urlanje. Zatim sam se,
preskačući stube, popela u svoju sobu, uzela čaše i odnijela ih u kuhinju, trudeći se da
ne čujem Jackove očajničke pokušaje da izađe iz podrumske sobe i samo mislim na
ono što moram učiniti. Drhtavih ruku, oprala sam čaše, pažljivo ih obrisala i spremila
nazad u kredenc.
Zatim sam požurila nazad na kat, otišla u sobu, poravnala krevet, uklonila
šampon, komadić sapuna i ručnik iz kupaonice i odnijela ih u Jackovu kupaonicu.
Skinuvši pidžamu, ostavila sam ju u košari za rublje, otišla u sobu gdje mi je bila
odjeća i brzo se obukla. Otvorila sam ormar i uzela nekoliko pari cipela iz kutija,
nešto rublja i haljinu, vratila se u veliku spavaću sobu i rasprostrla ih po njoj. Vrativši
se u sobu za presvlačenje, uzela sam putnu torbu koju sam prema Jackovoj zapovijedi
spakirala noć ranije i spustila se u prizemlje.
Nisam se brinula kako ću izaći iz kuće, jer mi nije trebao ključ da otvorim ulazna
vrata, ali sam se zabrinula kako ću stići na aerodrom bez novaca. Pomislila sam da je
Jack vjerojatno objesio sako koji je jutros nosio u garderobi, ali nisam htjela kopati
po njegovoj odjeći da nađem novac, već sam se nadala da ću naći nešto novaca dok
tražim putovnicu i avionske karte. Otvorila sam vrata njegove radne sobe i upalila
svjetlo. Kad sam ugledala obje putovnice i karte uredno položene na radni stol gotovo
sam uskliknula od olakšanja. Pored njih je ležala jedna omotnica i u njoj sam našla
nešto bahta. Navukavši rukav veste preko prstiju, otvorila sam jednu ladicu, ali u njoj
nije bilo drugog novca, a ja se nisam usudila kopati po ostalim ladicama. Uzevši svoju
kartu, putovnicu i one bahte, vratila sam se u hodnik i, budući da nisam mogla na
aerodrom bez novca, otišla u garderobu, pronašla njegov sako, pažljivo otvorila
novčanik i izvukla četiri novčanice od pedeset funti. Taman sam htjela zatvoriti
novčanik kad sam ugledala njegove vizitkarte i, sjetivši se da ću u nekom trenutku
morati nazvati njegov ured, uzela jednu.
Shvativši da nemam pojma koliko je sati, vratila sam se u kuhinju i pogledala na
sat na mikrovalnoj pećnici. S užasom sam shvatila da je već pola pet i da je blizu
vrijeme kad trebam krenuti za aerodrom kako bih uhvatila noćni let u sedam. Usprkos
svom pažljivom planiranju, uopće nisam smislila kako ću otići na aerodrom.
Pretpostavljam da sam imala na umu nekakav taksi. Zato sam se bolno prenula kad
sam shvatila da nemam pojma koji je broj taksi službe. Javni je prijevoz bio isključen;
najbliža željeznička stanica bila je petnaest minuta hoda od kuće, a meni nije padalo
na pamet da privlačim pažnju vukući za sobom tešku putnu torbu na kotačićima duž
ceste. Osim toga, sumnjam da bih tako stigla na vrijeme. Svjesna da mi vrijeme curi
kroz prste, vratila sam se u hodnik i podigla telefonsku slušalicu, razmišljajući postoje
li još živi ljudi operateri. Razmišljajući koji broj da nazovem, sjetila sam se Esther.
Ne vjerujući samoj sebi da se sjećam njezinoga broja, nazvala sam ju, moleći Boga da
se javi.
- Halo?
Duboko sam udahnula. - Esther, ja sam, Grace. Smetam li?
- Ma kakvi. U stvari, upravo slušam radio. Čini se da je Antony Tomasin
oslobođen. - Zašutjela je na trenutak kao da ne zna što još da kaže. - Pretpostavljam da
je Jack jako razočaran.,
Brzo sam razmišljala. - Je, prilično.
- Jesi li ti dobro, Grace? Zvučiš mi nekako uzrujano.
- Zbog Jacka - priznala sam. - Kaže da ne može na Tajland sa mnom večeras jer
ima previše papirologije za obaviti. Kad je rezervirao karte, računao je na to da će
slučaj već odavna biti gotov, ali se on razvukao zbog novih dokaza o tome da Dena
Anderson ima ljubavnika.
- Sigurno si jako razočarana! Ipak, uvijek možete otići i kasnije, zar ne?
- U tome i jest problem. Jack hoće da ja odem još večeras, kako je i planirano, a
on će mi se pridružiti u utorak, kad sve raščisti. Rekla sam mu da bih ga radije
pričekala, ali on kaže da je glupo pustiti da obje karte propadnu. On bi, naime, morao
kupiti novu za utorak.
- Pretpostavljam da ne želiš ići bez njega.
- Naravno da ne želim - odgovorim, nasmijavši se nesigurno.
- Ali s obzirom u kakvome je raspoloženju, možda je tako bolje. Namjeravala
sam nazvati taksi da me odveze na aerodrom. On me ne može odvesti jer je popio
veliku čašu viskija kad je došao kući. No, problem je u tome što nemam broj taksi
službe, a ne želim uznemiravati Jacka u radnoj sobi da mi dopusti da ga potražim na
računalu. Zato sam tebe odlučila pitati znaš li broj neke taksi službe u blizini?
- Hoćeš li da te ja odvezem? Djeca su se već vratila iz škole, a Rufus je cijeli
dan radio doma, pa mi to nije nikakav problem.
Bila je to posljednja stvar koju sam htjela. - Vrlo sam ti zahvalna, ali te ne mogu
moliti da me voziš na aerodrom u petak navečer - odgovorim ne razmišljajući previše.
- Nisam sigurna da ćeš tako lako dobiti taksi u tako malo vremena. Kad moraš
krenuti?
- Pa, zapravo, čim prije, to bolje - priznam oklijevajući. - Moram se prijaviti do
sedam.
- Onda bi bolje bilo da te ja odvezem.
- Ipak bih radije uzela taksi, ako mi samo daš broj.
- Slušaj, ja ću te odvesti, stvarno mi nije problem. Tako ću se barem izvući od
dosadnog kupanja djece.
- Ma ne treba.
- Zašto ne želiš da ti pomognem, Grace?
Bilo je nečega u tome pitanju što mi je odmah zazvonilo na alarm. - Ma samo ti
ne želim biti na teret, to je sve.
- Nikakav teret - rekla je odlučno. - Imaš li sve spremno?
- Imam. Spakirali smo se još jučer.
- Onda samo idem javiti Rufusu da te vozim na aerodrom i začas sam kod tebe.
Je li petnaest minuta u redu?
- Savršeno - odgovorila sam. - Hvala ti, Esther. Reći ću Jacku.
Spustila sam slušalicu, zgrožena mišlju na što sam to pristala.
Nisam mogla ni zamisliti kako ću se pred nekim poput Esther moći praviti da je
sve u redu.
 SADAŠNJOST

S tjuardesa se nagne nad mene i prišapne: - Slijećemo na Heathrow za četrdesetak

minuta.
- Hvala Vam. - Naglo me uhvati panika, pa se prisilim smiriti disanje, jer si ne
mogu priuštiti da puknem pred sam kraj balade. Činjenica je međutim da, premda ni o
čemu drugome nisam razmišljala otkad me je Margaret ispratila na graničnoj kontroli
na bangkoškome aerodromu prije gotovo dvanaest sati, i dalje nemam pojma kako ću
odigrati ulogu kad napokon sletim. Diane i Adam će me dočekati i odvesti me k sebi,
pa moram dobro promisliti što ću im reći o svojim posljednjim satima s Jackom, jer
što god im kažem morat ću ponoviti i na policiji.
Uto se upali znak da moramo vezati pojas i avion se počne spuštati prema
Heathrowu. Zatvorim oči i stanem se moliti da kažem pravu stvar Diane i Adamu,
napose i stoga što je Adam bio osoba za kontakt s policijom otkad je pronađeno
Jackovo tijelo. Nadam se da me ne čeka neko gadno iznenađenje. Nadam se da mi
Adam neće reći kako policiji nešto smrdi oko Jackove smrti. Kaže li to, nemam pojma
što ću mu reći. Sad mi jedino preostaje da improviziram. Problem je međutim u tome
što ima jako mnogo stvari koje ne znam.
Oduševljenje koje me obuzelo kad mi je gospodin Strachan rekao da je Jack sam
sebi oduzeo život - jer je to značilo da mi je plan uspio i da sam se izvukla s
ubojstvom - brzo je splasnulo zbog činjenice da je upotrijebio riječ „izgleda”. Ne
znam je li odlučio biti oprezan s tom izjavom iz nekog vlastitog razloga ili mu je
engleska policija dala naslutiti da to nije potpuno pouzdano. Ako su se već stali
raspitivati među kolegama s posla i prijateljima, možda su zaključili da Jack i ne
odgovora opisu samoubojice. Policija će me sigurno pitati znam li zašto bi si Jack
oduzeo život, a ja ću ih morati uvjeriti da je za to bilo dovoljno da po prvi put u životu
izgubi slučaj na sudu. Možda će me pitati jesmo li imali kakvih problema u braku, ali
ako priznam da ih je bilo, makar im podastrijela sve pojedinosti, sigurno će početi
razmišljati o umorstvu, a ne o samoubojstvu. Taj si rizik nikako ne mogu priuštiti.
Gospodin Strachan mi je rekao da je Jack umro od predoziranja, ali me nije uputio ni
u kakve pojedinosti, tako da ne znam gdje su točno pronašli njegovo tijelo, a ja sam
smatrala da to nije prikladno pitati. A što ako se Jack uspio izbaviti iz podrumske
sobe? Što ako je u njoj postojao neki skriveni prekidač za koji nisam znala? Što ako
se, prije nego što je podlegao tabletama, uspio popeti na prizemlje do hodnika?
Možda je čak prije smrti imao dovoljno vremena napisati poruku u kojoj me optužuje.
 Bez ovih informacija, dolazim nepripremljena suočiti se s onim što slijedi. Čak i
ako se sve odvilo po planu, pa je Jack pronađen u podrumskoj sobi, policija će me
sigurno pitati otkud takva soba u podrumu, koja joj je bila svrha, a ja još nisam
razmislila je li mi u interesu priznati da sam cijelo vrijeme znala za tu sobu ili to
zanijekati. Priznam li da sam znala za sobu, morat ću smisliti uvjerljivu priču kako se
radi o mjestu u koje je Jack zalazio prije nego što bi se uputio na sud kako bi se
psihički pripremio i podsjetio koliko je njegov posao zaštitnika pretučenih žena
vrijedan. Sklonija sam zanijekati da imam bilo kakvog pojma o toj sobi i njezinoj
ulozi u našoj prekrasnoj kući. Naposljetku, budući da je skrivena u dubini podruma,
sasvim je moguće da nisam znala za nju. S druge sam pak strane suočena s novom
dilemom: što ako je policija iz nekog razloga uzela otiske prstiju u sobi? U tom bi
slučaju našli i moje. Zato bi bilo pametnije reći im istinu - ne cijelu istinu, jer bi,
otkrivši pravu svrhu sobe, okaljala Jackovu sliku odanog muža kakvim su ga svi
smatrali i navela ih na pomisao da sam ga ubila kako bih zaštitila Millie. Sud bi se
možda i pokazao suosjećajnim ili bi me pak smatrao nekakvom sponzorušom koja je
ubila svoga relativno novog muža zbog njegova novca. Dok se spuštamo prema
Heathrowu osjećam kako me sve više pritišće dvojba o tome koja je odluka prava i
što treba reći.
Čekanje na graničnoj kontroli je potrajalo. Dok prolazim kroz dvokrilna vrata,
promatram lica ljudi koji dočekuju putnike, tražeći ona poznata - Adamovo i
Dianeino. Toliko sam napeta da znam kako ću vjerojatno odmah provaliti u plač od
olakšanja što ih vidim. Naravno, to će biti u skladu s mojoj ulogom ucviljene udovice.
Umjesto Diane, međutim, ugledam Esther kako mi maše i obuzme me zebnja.
- Nadam se da ti ne smeta - kaže ona, zagrlivši me. - Nisam danas imala ništa u
planu, pa sam se ponudila da te ja pokupim i odvezem do Diane. Strašno mi je žao
zbog Jacka.
- I dalje mi se to čini nestvarnim - kažem, odmahujući glavom u nevjerici, jer
sam iznenađena njezinom pojavom ostala bez suza koje sam se nadala proliti. - I dalje
ne mogu vjerovati da je mrtav.
- Mora da ti je to bio strašan šok - složi se ona, preuzevši moj putni kovčeg. -
Hajde, idemo u neki kafić. Mislila sam da odemo na kavu prije nego što krenemo kući.
Ovo me još više pokunji, jer znam da će mi pred njom biti daleko teže glumiti
ucviljenu udovicu nego pred Diane. - Ne bi li bilo bolje da odmah odemo Dianeinoj
kući? Htjela bih razgovarati s Adamom, a moram otići i do policijske postaje. Adam
kaže da detektiv koji vodi slučaj želi razgovarati sa mnom.
- Ma samo ćemo zaglaviti u prometnoj gužvi u ovo doba ujutro, pa je bolje da
prvo popijemo kavu - odgovori ona i zaputi se prema dijelu s restoranima. Pronađemo
neki kafić, i Esther krene ravno prema stolu u sredini prostorije okruženog bučnim
školarcima. - Sjedni, idem nam donijeti kavu. Neću dugo.
Nagonski bih htjela pobjeći, ali znam da ne mogu. Ako me je Esther došla
pokupiti na aerodrom, ako je predložila da odemo na kavu, onda je očito da želi
razgovarati sa mnom. Pokušavam ne podleći osjećaju panike, ali mi teško uspijeva.
Što ako je pretpostavila da sam ubila Jacka? Što ako je nešto u mome ponašanju onoga
dana kada me je odvezla na aerodrom u njoj izazvalo sumnju? Namjerava li mi reći da
zna što sam učinila? Hoće li mi prijetiti da će me prijaviti policiji? Hoće li me
ucjenjivati? Promatram ju dok plaća kavu, i dok se vraća prema našem stolu osjećam
kako gubim živce.
Ona mi sjedne nasuprot i stavi kavu pred mene.
- Hvala - blijedo joj se osmjehnem.
- Grace, koliko si ti upoznata s Jackovom smrti? - pita me, rastvorivši vrećicu
šećera i isuvši ju u šalicu.
- Kako to misliš? - zamucam.
- Pretpostavljam da znaš kako je umro?
- Da, predozirao se.
- Tako je - složi se ona. - Ali nije ga to ubilo.
- Ne razumijem.
- Izgleda da je krivo procijenio potrebnu količinu tableta, pa je uzeo premalo.
Tako da nije umro - hoću reći, barem ne od predoziranja.
Odmahnem glavom. - Ne pratim te.
- Dakle, budući da nije uzeo dovoljno tableta da se ubije, došao je k svijesti.
- Pa kako je onda umro?
- Od dehidracije.
Namjestim užasnut izraz lica. - Dehidracije?
- Da, oko četiri dana nakon što se predozirao.
- Ali ako nije bio mrtav, ako je još bio živ, zašto jednostavno nije otišao popiti
vode?
- Zato što nije mogao. Znaš, tijelo mu nije pronađeno u glavnome dijelu kuće.
Pronašli su ga u sobi u podrumu.
- Sobi u podrumu?
- Aha. A najgore od svega, soba se ne može otvoriti iznutra, što znači da nije
mogao izići van, čak ni kad ga je počela moriti žeđ. - Esther primi žličicu i promiješa
kavu. - Izgleda, međutim, da je pokušao.
- Jadni Jack - šapnem - Jadni, jadni Jack. Ne želim ni zamisliti koliko se napatio.
- Je li ti ikako dao naslutiti da bi mogao učiniti takvo što?
- Ne, uopće. Inače ga nikad ne bih ostavila. Sigurno ne bih otišla na Tajland da
sam u bilo kojem trenutku pomislila da bi se htio ubiti.
- Reci mi, kakav je bio kad se vratio iz sudnice?
- Pa, bio je razočaran što je izgubio slučaj, naravno.
- Jedino što nikako ne odgovara njegovom karakteru da si oduzme život. To je
ono što bi ljudi mogli pomisliti. Dakle, izgleda da je bilo nešto više od razočaranja,
ne misliš li? Hoću reći, nije li to bio prvi slučaj koji je izgubio?
- Da, bio je.
- Dakle, mora da je bio satrven. Možda ti je čak i rekao da je to kraj njegove
karijere, ali si ti pomislila da to kaže tek tako, ponesen razočaranjem, pa nisi tome
pridala posebno značenje. - Ja se zapiljim u nju. - Nije li upravo to rekao, Grace?
Nije li ti rekao da misli kako je to kraj njegove karijere?
- Je - odgovorim neodlučno, kimnuvši glavom. - Rekao je.
- Znači da bi to mogao biti razlog zašto se odlučio ubiti. Jer se nije mogao suočiti
s neuspjehom.
- Bit će da je to razlog - složim se.
- To također objašnjava zašto je toliko inzistirao da odeš. Htio te je udaljiti kako
bi mogao uzeti tablete. Čini se da ih je uzeo brzo nakon što si ti otišla. Znaš li otkud
mu? Hoću reći, je li povremeno uzimao tablete za spavanje?
- Ponekad - iskušam sreću. - Nisu to bile one na recept ili tako nešto, već one što
se kupuju bez recepta. Iste one kakve je uzimala Millie. Sjećam se kako je pitao
gospođu Goodrich kako se zovu.
- Činjenica da je znao kako se soba u podrumu ne može otvoriti iznutra ukazuje
na to da je shvatio da nema dovoljno tableta, ali je i dalje bio ustrajan da se ubije -
kaže Esther i otpije gutljaj kave. - Policija će te gotovo sigurno pitati za tu sobu. Znala
si za nju, zar ne? Jack ti ju je pokazao, nije li?
- Da.
Esther se stane igrati žličicom. - Također će htjeti znati čemu je služila ta soba. -
Po prvi puta Estherin glas ne zazvuči samouvjereno. - Navodno je oličena u crveno,
uključujući strop i pod, a na zidovima vise slike brutalno pretučenih žena.
Glas joj odaje nevjericu. Ništa ne govorim, već čekam da mi kaže što trebam reći
policiji. Ona, međutim, šuti, jer mi ne zna ponuditi rješenje, pa sjedimo tako šutke
neko vrijeme. Zato joj kažem ono što sam smislila u avionu.
- Jack je koristio tu sobu kao neku dogradnju - kažem. - Pokazao mi ju je ubrzo
nakon što smo uselili u kuću. Rekao je da mu dobro dođe u njoj provoditi neko
vrijeme prije odlaska na sud, listati spise i pregledavati fotografije iz dokaznog
materijala. Rekao je da mu slučajevi emocionalno toliko teško padaju da se ne može
psihički pripremati u kući, što je i bio razlog da uredi posebnu radnu sobu u podrumu.
Esther kimne s odobravanjem. - A slike?
Osjetim navalu panike. Potpuno sam zaboravila na portrete koje me je Jack
natjerao naslikati za njega. Esther me prodorno promatra, tjerajući me da se
usredotočim.
- Nisam vidjela nikakve slike. Bit će da ih je Jack objesio kasnije.
- Pretpostavljam da ti ih nije pokazao jer su strašne i nije te htio preplašiti.
- Moguće - složim se. - Jack je uvijek bio jako pažljiv u tom smislu.
- Mogli bi te također pitati jesi li znala da se vrata ne mogu otvoriti iznutra.
- Nisam. Bila sam u sobi samo jednom, pa nisam imala prilike ni primijetiti. -
Pogledam ju u oči, tražeći potvrdu da je to ispravan odgovor.
- Ne brini, Grace. Policija će ti biti blagonaklona. Ne zaboravi da im je Jack
napomenuo kako si psihički dosta osjetljiva, pa znaju da moraju s tobom postupati
pažljivo. - Tu zašuti, pa nastavi. - Možda bi to mogla malo iskoristiti.
- Kako znaš sve to: kako je umro Jack, gdje je pronađeno tijelo, za portrete, što
će me policija pitati?
- Adam mi je rekao. Sutra će sve izići u novinama, pa je mislio da se trebaš
pripremiti. - Opet zašuti nakratko. - Htio ti je to i sam reći, ali sam mu rekla da
smatram kako bih te ja trebala pokupiti na aerodromu, budući da smo ti i ja posljednje
vidjele Jacka živog.
Gledam ju razrogačenih očiju. - Posljednje koje su vidjele Jacka živog? -
promucam.
- Pa da. Znaš, prošlog petka kad sam došla do tebe da te odvezem na aerodrom.
Mahnuo nam je nakon što smo strpale tvoj putni kovčeg u prtljažnik. Stajao je na
prozoru radne sobe, zar ne?
- Da - odgovorim polako - tako je.
- A, ako se dobro sjećam, ti si mi rekla da te neće ispratiti do dvorišnog ulaza je
se odmah želi baciti na posao. Ne sjećam se, međutim, je li ima sako na sebi ili nije.
- N-ne, nije. Nije imao ni kravatu. Skinuo ju je čim se vratio iz sudnice.
- Mahnuo nam je, a ti si mu poslala poljubac.
- Da, tako je. - Veličina ovoga što čini, što mi nudi da će učiniti za mene, toliko
me preplavi da se počnem tresti. - Hvala ti - šapnem.
Esther se nagne preko stola i stavi svoje dlanove na moje. - Sve će biti u redu,
Grace. Obećajem ti to.
Duboko u sebi osjećam kako mi naviru suze. - Ne shvaćam. Je li ti Millie nešto
rekla? - zamucam, svjesna da čak i da se Millie povjerila Esther kako ju je Jack
gurnuo niz stepenište, to ne bi bio dovoljan razlog da laže zbog mene.
- Samo da ne voli Georgea Clooneyja - nasmiješi se.
Pogledam je potpuno zbunjena: - Pa zašto onda?
Ona mi uzvrati dugim pogledom: - Koje je boje bila Millieina soba, Grace?
Jedva se natjeram da protisnem napuklim glasom: - Crvene. Millieina soba je
bila crvena.
- To sam i mislila - blago će ona.

SVRŠETAK
 ZAHVALE

Toliko je ljudi kojima dugujem zahvalnost, a svakako mojoj predivnoj agentici

Camilli Wray. Toliko sam sretna što te imam! Ogromno hvala ide i Mary, Emmi,
Rosanni i svim drugima u Darley Andersonu.
Veoma sam zahvalna svojoj sjajnoj urednici Sally Williamson, kao i Alison,
Jennifer, Clio, Cari i ostalima u ekipi iz Mire. Također i Becky iz Midasa.
Vječnu zahvalnost dugujem Gerrardu Ruddu, koji je vjerovao u mene od samoga
početka, davno prije nego što sam ja počela vjerovati u sebe, te Janu Michaelu na
velikodušnoj i neprocjenjivoj pomoći. Obojici vam od srca hvala.
Posebno se zahvaljujem mojim prekrasnim kćerima na svoj pomoći i ohrabrenju
te mome mužu što mi je dao prostora da pišem. Mojim roditeljima, što su odlučno
ušetali u knjižaru i kupili moju knjigu, mojim dragim prijateljima, Louise i Dominique,
što me nikad nisu propustile pitati kako napreduje pisanje. Karen i Philipu iz istog
razloga te mojoj sestri Christine što pročita svaku riječ koju napišem.