Sviranje u osnovnoj općeobrazovnoj školi

UVOD

Sviranje u razredu u današnjoj školi bez ikakve je umjetničke vrijednosti. Barem su tri razloga
za to: dostupni instrumenti (npr. instrumenti iz Orffove zbirke, blokflaute, „melodike“ i ostali školski
instrumenti), njihova slaba kvaliteta, te nedostatak vremena za vježbanje. Sviranje u općeobrazovnoj
školi može imati smisla ako se glazba izvodi na pravim instrumentima. Takvo pak sviranje nije moguće
u razredu, nego samo u ansamblu/orkestru gdje se može doseći viša, umjetnička razina. Ipak, svoj
pravi smisao može sviranje dobiti tek u jednoj drugačijoj koncepciji glazbene nastave u
općeobrazovnoj školi.

SREDIŠNJI DIO

Sviranje se u našoj općeobrazovnoj (osnovnoj) školi pojavljuje u dva oblika: 1) kao sviranje u nastavi,
u razredu, kao nastavno područje, i 2) kao sviranje u ansamblu/orkestru, kao izvannastavna
aktivnost. U tom pogledu, sviranje u razredu manje je ili više obvezatno, dok se sviranje u
ansamblu/orkestru preporučuje, ali se ostavlja na izbor školi i učitelju. Za razliku od našeg modela
sviranja, američki model sviranja postavljen je na obratnom načelu: težište je na sviranju u
ansamblima. Sami početak uvođenja sviranja u glazbenoj nastavi osnovne škole pojavljuje se u
devetnaestom stoljeću. Ipak uvođenje instrumenata nije bilo masovno. Osobiti poticaji razvoju
instrumentalnoga muziciranja u Europi došli su od Jugendbewegunga i od C. Orffa. S obzirom na tu
činjenicu, a posebno pak na činjenicu da je Orff snažno utjecao na glazbenu pedagogiju potrebno je
ukratko opisati nastanak Orffova pedagoškog djela i njegove osnovne ideje. Rad na onomu što je
danas poznato pod imenom Orffov-instrumentarij započeo je Orff dvadesetih godina prošloga
stoljeća razvijanjem ideje o elementarnoj glazbi. Pod takvom glazbom on je podrazumijevao glazbu
povezanu s pokretom, plesom i govorom. Polazište elementarnog muziciranja za Orffa je tjelesni
pokret: pljeskanje, pucketanje prstima, tapkanje nogama – u svim mogućim varijantama i s mnogo
improvizacije. Prije svega, Orffov instrumentarij ni u kom slučaju nije sinonim za tzv. školski
instrumentarij, a pogotovo ne za takvu varijantu tog instrumentarija kakva se može susresti po našim
školama, jer se kod Orffa, osim o instrumentima, radi i o pjevanju i, osobito, o improvizaciji. U našim
nastavnim programima sviranje se, kao nastavno područje, pojavilo prvi put 1958. godine. Zadatak je
bio da se djecu osposobi za sviranje na instrumentima dječjeg instrumentarija. Sviranje je nakon toga
ušlo u Osnove nastavnog plana i programa osnovne škole 1959. Neki od razloga zbog koji treba svirati
u osnovnoj školi govore da instrumenti bude ljubav za muziciranje i kod one djece koja iz bilo kojeg
razloga ne mogu pjevati, a to kod takve djece dolazi do oslobađanja od osjećaja manje vrijednosti.
Također, jedna od preporuka je da učenici sami izrađuju svoje instrumente (najčešće udaraljke). U
našim školama susrećemo uglavnom neke udaraljke iz Orffova instrumentarija, zatim blok-flaute ili
frulice, a jedno su vrijeme prilično masovno – kao izraz „trenda“ – i jednako tako bez razloga, bile
prisutne melodike. Danas su u „trendu“ sintesajzeri. Dva su osnovna razloga što se sviranje u
osnovnoj školi ne može smatrati sviranjem. To su: nekvalitetni instrumenti i niska razina sviranja. U
vezi s prvim razlogom, treba podsjetiti da je Orff izričito zahtijevao da se svira na pravim
instrumentima, a ne na igračkama. Instrumenti koji se danas upotrebljavaju u školi, uglavnom su
bezvrijedne plastične replike instrumenata, koje možda vesele djecu, ali od kojih ni djeca ni glazba
nemaju nikakve koristi. To vrijedi za sve instrumente redom, a posebno za blok-flautu. Zaboravlja se
pritom da se sve što se može izvesti s dvama štapićima, ili na trianglu, ili na tamburinu, može,
jednako uspješno, izvesti rukama: pljeskanjem, kucanjem – uz neusporedivo manje buke, galame i
svih onih neugodnih pratećih pojava: „odložite instrumente,“ „izvadite instrumente ...“ i sl.