1.) Obilježja realizma.

Naziv realizam potječe od latinske riječi realis, što znači stvaran. Razdoblje realizma
određeno je trajanjem između 1830. i 1870. godine. U povijesnom slijedu književnih epoha
javio se nakon romantizma, a zamijenio ga je modernizam. Prvo se javlja u Francuskoj,
odakle se njegov utjecaj širi i na druge zemlje. Ovaj pojam se rabi u filozofiji, znanosti o
književnosti, ali i svakidašnjem govoru. Razdoblje realizma obilježeno je brojnim značajnim
promjenama koje su utjecale na daljnji razvoj društva, znanosti, ali i književnosti. Razvija se
moderno građansko društvo, građanska klasa postaje vodeća u društvu. Drugu polovicu 18.
stoljeća obilježava izum parnog stroja koji dovodi do razvitka industrije, znanosti i mnogih
drugih tehničkih otkrića. Potaknut tadašnjim novonastalim okolnostima razvija se i
kapitalizam, ali s njime i nova društvena klasa – radnička klasa. Razvijaju se i društvene
znanosti poput sociologije i psihologije. Realistički pristup prisutan je od antike pa sve do
danas. Glavna značajka realizma je ta da on želi prikazati stvarnost onakvom kakva ona
doista jest. Prevladava objektivan pristup analiziranja i dokumentiranja, izostaje osobna
pristranost. Realizam se usmjerava prema svakodnevnoj stvarnosti. Afirmira sve slojeve
društva u njihovim svakodnevnim životnim prostorima. Teži ka prikazivanju istinitosti. U to
vrijeme cilj književnog stvaranja postaje spoznaja zakona društvenih odnosa. Književnost
dobiva funkciju spoznavanja, suštinski društveno-analitičku, pa prema tome i kritičku. Takva
ambicija pisaca potaknuta je razvojem pozitivizma u znanosti, i materijalizma u filozofiji. O
realizmu kao pojmu prvo su pisali F. Schiller i F. Schlegel suprotstavljajući ga idealizmu, a u
Francuskoj je pojam dobio značenje u kontekstu rasprava što su se vodile oko slika G.
Courbeta, osobito zahvaljujući Champfleuryjevim tekstovima koji su sakupljeni u njegovoj
knjizi »Realizam« (1857) te raspravama u časopisu »Réalisme« (1856–57), u kojima se tražilo
vjerno prikazivanje zbilje i objektivno ispitivanje života. U ruskoj pak književnoj kritici 1930-ih
V. G. Bjelinski preuzeo je Schlegelov pojam »realnoga pjesništva«, no za potrebe svoje teorije
koristio se pojmom »naturalne škole«. Književni smjerovi naturalizma i verizma smatraju se
krajnjim konzekvencijama realističke metode.

2.) Načela realizma.

KRITIČNOST – realizam ima smisla jedino ako služi kao kritika društvenih problema, ako
upozorava na njih i eventualno nudi i rješenja. Ti se problemi kreću, primjerice, od
siromaštva preko institucije braka u građanskom društvu i pravednijih društvenih odnosa, do
odnosa prema naciji i povijesnom trenutku.

TIPIČNOST – pisati tipično znači da jedan opisani lik ima sve izvorne (autentične) osobine
koje imaju i ostali predstavnici njegove skupine (npr. tipični građanin je promišljen,
obrazovan, poštuje zakon; tipičan seljak jr neobrazovan, nepovjerljiv; tipičan učenik je
nemiran, zanesen; tipičan Francuz je hedonist, šaljivac...); time se, opisavši jedan lik, zapravo
opisala cijela skupina kojoj taj lik pripada.
OBJEKTIVNOST – (istinitost) – biti objektivan znači vidjeti svijet istinski, onakvim kakav on
zaista jest, a ne onakvim kakvim se nama može činiti da jest. Budući da emotivnost stoji na
putu istini, tako realizma nastoje u svom opisivanju što više isključiti vlastite osjećaje, izbjeći
svoje ja i svoj individualni, subjektivan stav. S tim u vezi javlja se i pojam pouzdanog
pripovjedača, koji je svevideći, koji svijet promatra s visine koja mu omogućava što veću
objektivnot, koji piše u trećem licu i koji podjednako dobro vidi i velika zbivanja na otvorenim
prostorima kao i mala zbivanja na najskrivenijim mjestima.

3.) Karakteristične književne vrste i njihova obilježja.

Nasuprot romantizmu, u realizmu je dominantno mjesto zadobila pripovjedna proza, odn.

roman kao duža forma te pripovijetka, novela i crtica kao kraće forme. Paralelno se razvijalo i
pjesništvo koje se opiralo realističkim konvencijama, pa je poput parnasovskoga
larpurlartizma već najavljivalo nadolazeći modernizam. U središtu zanimanja realističke
pripovjedne proze dominira oblikovanje karaktera, a romantičarska razgranata i složena
fabula gubi na važnosti te se premješta na književnu periferiju te tako postaje dio trivijalne ili
popularne književnosti. Realistički likovi nisu plošni, već se sastoje od niza različitih osobina,
razvijaju se i mijenjaju tijekom teksta, čvrsto su socijalno, psihološki i intelektualno
motivirani, te im je prikazan unutarnji život. Tako oblikovani likovi psihološki su jedinstveni
karakteri, ali ih istodobno socijalna motiviranost čini tipovima, odn. likovima
reprezentativnima za neku društvenu klasu. Bitna značajka realizma također je njegova
sklonost deskripciji. Opisuje se vanjski izgled karaktera i prostor, unutrašnjost nastambi,
gradski i seoski krajolici, koji su često u službi metaforičke karakterizacije lika. U oblikovanju
lika i opisivanju, do izražaja dolazi pripovjedačeva objektivnost, u povijesti književnosti
osobito poznata kao »impersonalnost«, tipična za pripovjedača u najslavnijem djelu
svjetskog realizma, »Gospođi Bovary« (1857) G. Flauberta. Dok je pripovjedač H. de Balzac
još uvijek nametljiv te sklon generalizacijama i govoru o sebi, impersonalni je pripovjedač
također u trećem licu i najčešće sveznajući, no nastoji se distancirati od uloge kreatora likova
te suspregnuti od komentiranja radnje, karaktera, ali i vlastitoga pisanja. Realizam se u
svjetskoj književnosti pojavio paralelno s razvojem romana lika, no kod najranijih
predstavnika još su uočljiva neka obilježja romantizma, poput ostataka trivijalnih zapleta kod
C. Dickensa, moralističkih komentara subjektivnoga pripovjedača kod Balzaca i Stendhala,
lirskih digresija i fantastičnih elemenata kod N. V. Gogolja. Tekstove predstavnika razvijenog
ili visokoga realizma, kao što su Flaubert i braća Goncourt u Francuskoj, W. M. Thackeray u
Engleskoj, I. S. Turgenjev i I. A. Gončarov u Rusiji, G. Keller u Njemačkoj, od djela njihovih
prethodnika najčešće razdvaja upravo uporaba objektivnoga, impersonalnoga pripovjedača.
Želja za oblikovanjem što većega broja različitih karaktera dovela je do formiranja
genealoškoga načela u izgradnji ciklusa romana, posebno uočljiva u »Rougon-
Macquartovima« É. Zole kao vrhuncu naturalizma. Genealoško načelo važno je i za
strukturiranje romana L. N. Tolstoja i F. M. Dostojevskoga, čiji su kasniji tekstovi sve jačim
inzistiranjem na prikazivanju svijesti likova, promjenom pripovjednih tehnika iz do tada
raširenoga slobodnoga neupravnoga govora u unutarnji monolog ili pak uvođenjem dugih
esejističkih dionica u romane otvorili put prema epohi modernizma.
4.) Stilska formacija

Stilska formacija jest književnopovijesni pojam koji uvodi Aleksandar Flaker, označavajući
povijesno nastalo nadindividualno i nadnacionalno stilsko jedinstvo. Utvrđivanje odlika
stilske formacije realizma postiže se stilskom interpretacijom srodnih književnih djela, a ne
na osnovu programskih samoodređenja književnih pokreta ili škola. Stilsku formaciju
realizma čine one zajedničke osobine koje povezuju nesporna realistička djela nastala
sredinom 19. stoljeća, one zajedničke crte koje razgraničavaju realizam od stilske formacije
romantizma, i od onih književnopovijesnih pojava koje se unutar stilske formacije realizma
razvijaju i označavaju početak njegove dezintegracije, odnosno raspadanja, a koje se
obilježavaju općim terminom – modernizam.

5.) Izgradnja likova - realizam

Za razliku od romantizma u realizmu prozni književni oblici ostvaruju dominaciju – roman,

pripovjetka, novela. Fabula je podređena temeljnom postupku realizma – otkrivanju likova.
Fabula se oblikuje tako da se lik podjednako prikaže i osvijetli i kao društveno, i psihološko i
intelektualno biće. Svojstvene su joj socijalno-psihološke motivacije. Ističe se čovjekova
uvjetovanost društvenom i prirodnom sredinom. Deskriptivnost (opisi pejzaža, enterijera,
portreta, karaktera, sredine, atmosfere) u realizmu je u funkciji socijalno-psihološke
karakterizacije. Odlikuje se fotografskom preciznošću i detaljnošću. Česti su primjeri
metaforičke karakterizacije kada se opisom ambijenta predočavaju karakterne osobine ili
psihološko stanje junaka. Realisti stvaraju reprezentativne književne likove - Eugen de
Rastignac (Balzac), Emma Bovary (Flaubert), Julien (Stendhal), Ana Karenjina (Tolstoj).
Realistički likovi nisu nosioci samo jedne karakterne osobine, već niza različitih, često
iznenađujućih osobina. Oni nisu jednodimenzionalni, već reljefni i višedimenzionalni.
Realistički oblikovan lik je promjenljiv i prikazan u svom razvoju. Fabula se često i zasniva na
praćenju promjena kroz koje realistički lik u odnosima s drugim ljudima prolazi. U skladu sa
socijalno-psihološkim motivacijama likovi otkrivaju različite osobine u interakciji s drugim
likovima. Lik nije nositelj samo jedne karakterne osobine, višedimenzionalan je. Kako djelo
dalje odmiče, tako se mijenja i njegova karakterizacija. Lik mora biti zvjerljiv, mora imati
osobine stvarnih ljudi, ali istovremeno mora biti i različit od drugih. Realizam je razvio teoriju
o tipičnosti i načelu tipizacije i individualizacije, kao i načelo uvjerljivosti likova. Prema načelu
tipičnosti realistički likovi su predstavnici svoga vremena, određenog prostora i društvene
grupe. Realistički lik mora biti uvjerljiv, da podsjeća na stvarnog čovjeka i u isto vrijeme
individualiziran, poseban, različit od drugih. Realistički se pripovjedač razlikuje od
romantičara u težnji da se distancira od stvaranih likova, od svijeta književnog djela,
nastojeći da pripovijeda objektivno. Realist izbjegava komentirati postupke svojih junaka.
Zato prevladava forma pripovijedanja u trećem licu, "on"-forma. Čak i kada je pripovjedač
prisutan u prvom licu, "ja"-forma, objektivnost se postiže zaklanjanjem pripovjedača iza
uloge tobožnjeg priređivača pronađenog rukopisa (pseudo-dokumentarna tehnika) ili
tehnikom iskaza (uvođenje junaka pripovjedača koji okupljenima priča o događajima u
kojima je sudjelovao ili je bio svjedok). Jezik pisca i likova razlikuje. Pribjegavaju
diferenciranju jezika svojih likova, uvode se žargonizmi, dijalekti, sociolekti... Jezik postaje
sredstvo karakterizacije i individualizacije likova. Pojava realizma često se dovodi u vezu s
usponom građanske klase. U to vrijeme cilj književnog stvaranja postaje spoznaja zakona
društvenih odnosa. Književnost zadobiva funkciju spoznavanja, suštinski društveno-
analitičku, pa prema tome i kritičku. Takva ambicija pisaca potaknuta je razvojem pozitivizma
u znanosti, i materijalizma u filozofiji. Analitičnost i kritičnost doprinose razvoju
humorističnih i satiričnih žanrova. Realističko djelo nastoji prikazati društvenu stvarnost sa
svim vrlinama i manama, s klasnim antagonizmom, moralnim i psihološkim karakteristikama.
U tom svom nastojanju zahvaća sve društvene slojeve i društvene grupe.

6.) Predstavnici realizma i djela

Predstavnici:

 Honore de Balzac, Otac Goriot (roman)

 Gustav Flaubert, Madame Bovary (roman)
 Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Kabanica (pripovijetka)
 Ivan Sergejevič Turgenjev, Lovčevi zapisi (zbirka novela), Očevi i djeca (roman)
 Lav Nikolajevič Tolstoj, Ana Karenjina (roman)
 Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna (roman)

7.) Obilježja naturalizma

Ovaj pravac smatra se nastavkom realizma. Obuhvaća razdoblje od 70-ih godina 19. stoljeća
i traje do 1890. godine. Prvo se pojavljuje u Francuskoj odakle se širi i na ostala područja u
književnosti. Glavnim predstavnikom spomenutog pravca smatra se Émile Zola. Émile Zola je
oblikovao teoriju naturalizma u raspravama “Romanopisci i naturalisti”, “Eksperimentalni
roman” i u predgovoru romana “Thérèse Raquin” koji je objavljen 1867. godine u prvom
naturalističkom romanu u europskoj književnosti. Zola je svoju teoriju temeljio na učenju
Clauda Bernarda i Hipolytea Tainea prema kojem postoje tri osnovne značajke za određenje
lika u književnom djelu. To su sredina, trenutak i naslijeđe. Književnost se polako počela
približavati znanosti, a svaki romanopisac dokumentaristički pristupa građi nastojeći joj dati
“fotografski snimak” stvarnosti. Radnja se najviše orijentirala na likovima koji su bili
predstavnici najnižih društvenih slojeva. Naturalizam je bio zanimljiv zato što je počeo
otkrivati socijalnu i moralnu izopačenost te duševnu bolest, nastranost, zločin i sirovu
seksualnost. U kasnijoj fazi djelovanja javili su se teoretičari koji su ukazivali na jednostranost
prilikom pokušaja da se pokaže tamna i ružna strana života. Naturalisti su počeli uvoditi
masu kao književni lik, što govori kako je masa postala književnim junakom kao što je to bilo
u “Germinalu”. Uz Zolu drugi značajni predstavnici naturalizma su bili: August Strindberg,
Guy de Maupassant i Gerhart Hauptmann. Émile Zola je u književnost ušao kao romantičar, a
kasnije je prihvatio znanstveni duh svoga vremena te razne ideje kao što su: republikanska
ideja te liberalizam i pozitivizam. U svoja je djela nastojao uvesti znanstvene metode te je
pokušao razviti teoriju “eksperimentalnog romana”. Oko Zole su se s vremenom počeli
okupljati mladi književnici, a rezultat njihova okupljanja bila je zajednička zbirka pripovjedaka
“Medanske večeri”.