Biološki efekti zračenja

Prolaz zračenja kroz živa bića izaziva promjene na živim stanicama, organima ili cijelom
tijelu. Te promjene koje zračenje izaziva na živim tkivima nazivamo biološkim efektima
zračenja. Prolaskom kroz tijelo zračenje ionizira molekule što može dovesti do
promjena, oštećenja ili čak razaranja organskih makromolekula tijela. Ti fizikalno-
kemijski procesi u tkivima mogu izazvati cijeli lanac bioloških promjena čiji je rezultat
biološka reakcija na zračenje. Biološki efekti zračenja mogu se pojaviti na ozračenom
pojedincu (somatski efekti), kao i u potomstvu ozračenog pojedinca ako se oštetio
nasljedni mehanizam (genetski efekti).
Velikim dijelom biološki efekti zračenja ovise o primljenoj apsorbiranoj dozi tj. količini
energije zračenja koja je apsorbirana u jedinici mase tijela. Jedinica za apsorbiranu
dozu je grej (oznaka Gy). Biološki efekti zračenja ovise i o vrsti zračenja što se
karakterizira faktorom kvalitete zračenja Q. Mjera za biološke efekte koja uzima u obzir
njihovu ovisnost o apsorbiranoj energiji i vrsti zračenja je   ekvivalentna doza. Ona je
jednaka produktu apsorbirane doze i faktora kvalitete. Jedinica za ekvivalentnu dozu je
sivert (oznaka Sv). Doze veće od 0,25 Sv uzrokuju promjenu krvne slike. Doze od 2 do
3 Sv izazivaju probavne smetnje i radijacijsku bolest, a u slučaju neliječenja moguća je i
smrt.   Doza od 4 Sv izaziva smrt u 50% slučajeva, a doza od 6 Sv rezultira 100%
smrtnošću, osim uz posebno liječenje. Pri dozama od 8 Sv smatra se da je smrtnost
100% i pored liječenja. Biološki efekti zračenja ovise i o trajanju ozračivanja, raspodjeli
doze po tijelu i osjetljivosti organizma. Linearna ovisnost bioloških oštećenja i doze
zračenja potvrđena je za velike doze. Međutim, postoje dvojbe o učincima malih doza
zračenja. Dapače, postoje indicije da male doze zračenja imaju pozitivno djelovanje.
Preporučuje se da se izloženost zračenju svede na najmanju moguću mjeru, svakako
reda vrijednosti prirodnog ozračivanja.
Pobudom ili ioniziranjem atoma u živoj stanici zračenje djeluje na životne funkcije
stanice, a time i na živa tkiva, organe i organizme. Posljedica tog djelovanja je promjena
funkcije stanice, poremećaj u diobi, promjene gena pa i smrt stanice. Djelovanje
zračenja najčešće je štetno za tkiva, organe i organizme. Samo u malobrojnim
slučajevima ozračivanjem se dobivaju neki korisni rezultati. Isto zračenje ne uzrokuje
kod svih stanica isto djelovanje. Zato se razlikuje osjetljivost pojedinih vrsta stanica na
zračenje, ali i individualna osjetljivost pojedinih stanica. Zbog razlike u osjetljivosti
stanica velika je razlika u posljedicama ozračivanja različitih tkiva, organa i organizama.
Općenito se može reći da su manje osjetljiva tkiva sastavljena od već diferenciranih
stanica, prema tome starija tkiva i stariji organi, a mnogo su više osjetljive
nediferencirane, mlađe stanice, dakle tkiva i organi koji se obnavljaju, prije svega
unutrašnji organi, koštana srž, jajnici, sjemene stanice, očne leće, a posebno embrij.
Biološki efekti zračenja mogu se pojaviti na ozračenom pojedincu (somatski efekti), kao
i u potomstvu ozračenog pojedinca ako se oštetio nasljedni mehanizam (genetski
efekti). Somatski efekti mogu biti rani i kasni. Kasni somatski efekti i genetski efekti
slučajni su odnosno stohastički.
Velikim dijelom biološki efekti zračenja ovise o primljenoj apsorbiranoj dozi tj. količini
energije zračenja koja je apsorbirana u jedinici mase tijela. Jedinica za apsorbiranu
dozu je grej (oznaka Gy). Doza zračenja iznosi 1 grej ako energija apsorbirana u 1 kg
materijala ili tkiva iznosi 1 džul. Ovisnost bioloških efekata zračenja o vrsti zračenja
karakterizira se faktorom kvalitete zračenja Q. Faktor kvalitete zračenja Q je: 1 za X-
zračenje, gama-zračenje i elektrone, 1-3 za termičke neutrone; 10 za protone, brze
neutrone i jednostruko nabijene teže čestice; 20 za ?-čestice i višestruko nabijene
čestice. Mjera za biološke efekte koja uzima u obzir njihovu ovisnost o apsorbiranoj
energiji i vrsti zračenja je ekvivalentna doza. Ona je jednaka produktu apsorbirane doze
i faktora kvalitete. Jedinica za ekvivalentnu dozu je sivert (oznaka Sv). Ekvivalentna
doza omogućuje usporedbu i zbrajanje učinka različitih vrsta zračenja, ili zračenja iste
vrste ali različitih energija, pri određivanju ukupnog biološkog efekta. Doze veće od 0,25
Sv uzrokuju promjenu krvne slike. Doze od 2 do 3 Sv izazivaju probavne smetnje i
radijacijsku bolest, a u slučaju neliječenja moguća je i smrt. Doza od 4 Sv izaziva smrt u
50% slučajeva, a doza od 6 Sv rezultira 100% smrtnošću osim uz posebno liječenje. Pri
dozama od 8 Sv smatra se da je smrtnost 100% i pored liječenja. Biološki efekti
zračenja ovise i o trajanju i učestalosti ozračivanja, te o raspodjeli doze po tijelu.
Utvrđeno je da je za srednje i velike doze odnos između primljene doze i bioloških
efekata tog zračenja na ljudima linearan, što znači koliko je puta veća primljena doza
toliko je puta veći i biološki efekt. Za područje malih doza odnos između primljene doze i
njenih bioloških efekata nije poznat. Postoje sljedeće pretpostavke odnosa primljene
doze i bioloških efekata za male doze: 1) pretpostavka linearne ovisnosti; 2)
pretpostavka praga učinka; 3) pretpostavka linearno-kvadratične ovisnosti. Valja istaći
da neke činjenice ukazuju na mogućnost pozitivnog djelovanja malih doza (tzv.
radijacijska hormeza). Niti jedna od navedenih pretpostavki nije znanstveno utvrđena te
se u praksi preporučuje smanjivanje izloženosti zračenju na najmanju moguću mjeru,
svakako reda vrijednosti prirodnog ozračivanja.

Primjena u neenergetske svrhe

Nuklearna fizika našla je vrlo široku primjenu u raznim područjima ljudske
djelatnosti.atnosti.  Najranija a i najčešća primjena nuklearne fizike je u medicini što je
rezultiralo formiranjem nove grane u medicini, tzv. nuklearne medicine. Nuklearne
tehnike koriste se se u medicini za otkrivanje bolesti (dijagnostika) i liječenje (terapija)
raka. Dijagnostičke tehnike u nuklearnoj medicini  su:   radiografija korištenjem X
zraka, gama kamera, kompjuterska tomografija (CT), tomografija emisijom pozitrona
(PET), te nuklearna magnetska rezonancija (NMR). Terapijske tehnike u nuklearnoj
medicini uključuju: ozračivanje fotonima i elektronima, korištenje radionuklida,
ozračivanje neutronima i ozračivanje teškim nabijenim česticama. Različite vrste
zračenja koriste se za uništavanje tkiva tumora ili vanjskim ozračivanjem (teleterapija)
ili  unutarnjim ozračivanjem stavljanjem izvora zračenja u tumorsko tkivo (brahiterapija).
Sljedeća značajna primjena nuklearne fizike je u industriji. Primjena nuklearne fizike u
industriji može se kategorizirati prema ulozi i načinu korištenja nuklearnog zračenja i to:
a) zračenje se koristi kao obilježavač procesa, b) karakteristike zračenja se mijenjaju
prolazom kroz materijal, c) karakteristike materijala se mijenjaju prolazom zračenja i d)
zračenje se koristi kao izvor energije. Primjene u kojima se zračenje koristi kao
obilježavač uključuju: otkrivanje mjesta curenja cijevi, mjerenje načina i brzine protoka
fluida, praćenje različitih materijala, istraživanje metabolizma, ispitivanje mehanizama
kemijskih reakcija, ispitivanju istrošenosti i korozije, određivanje starosti predmeta i
određivanje visokih temperatura metalnih površina. Primjene u kojima se koristi da se
karakteristike zračenja mijenjaju prolazom kroz materijal uključuju: mjerenje gustoće,
mjerenje debljine sloja, mjerenje razine tekućine u zatvorenim spremnicima, ispitivanje
kvalitete varova, otkrivanje plastičnih eksploziva, istraživanje nalazišta nafte,
detektiranje šupljina u materijalu, utvrđivanje nečistoća i elemenata u tragovima,
ispitivanje kvalitete odljeva, otkrivanje defekata u materijalu, te detektore dima. Primjene
u kojima se koristi da se karakteristike materijala mijenjaju prolazom zračenja uključuju:
konzerviranje hrane, bakterijska sterilizacija, modifikacija polimera, kontrola insekata,
istraživanje bioloških mutacija i katalitičko djelovanje zračenja na kemijske reakcije.
Raspadom radioaktivnog nuklida oslobađa se energija koja se apsorpcijom emitiranog
zračenja u okolnom mediju pretvara u toplinu tako da se spremnik koji sadrži
odgovarajući radioaktivni   nuklid može koristiti kao izvor toplinske energije.
Ugradnjom uređaja koji direktno pretvara toplinsku energiju u električnu spremnik
postaje generator električne energije. Takvi toplinski i električni generatori na bazi
radioaktivnih izotopa koriste se u istraživanjima svemira. Mnogobrojne nuklearne
tehnike koriste se u znanstvenim i tehnološkim istraživanjima. Valja napomenuti da se
zračenje proizvedeno u akceleratorima može jednako upotrijebiti kao i zračenje iz
raspada radioizotopa. Dapače, zbog većeg raspona u energijama zračenja, kao i većem
izboru čestica zračenja omogućene su primjene koje s radioizotopima nisu bile moguće
(npr. radiografija vrlo masivnih komada materijala betatronskim zračenjem, zračenje
tumora i druge).
Primjena u medicini