UNIVERZITET U TRAVNIKU

EDUKACIJSKI FAKULET
BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

DJELOVANJE MEHMED-BEGA KAPETANOVIĆA

LJUBUŠAKA
Seminarski rad iz predmeta Historija bosanskoga jezika XIX i XX stoljeća

Student:Dženita Tabučija Profesor: doc.dr. Nermin Šušić

Broj indeksa:

Travnik,januar 2019.
 SADRŽAJ

SADRŽAJ...................................................................................................................................2
UVOD.........................................................................................................................................3
1. MEHMED-BEG KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK...................................................................4
1.1. Biografija..........................................................................................................................4
1.2. Djela Mehmed-bega Kapetanović Ljubušaka..................................................................5
1.3. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak kao pokretač nacionalnog lista Bošnjak................5
1.4. Književno-jezička reforma Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka..............................5
1.5. Narodno blago Ljubušaka i osamostaljivanje bošnjačke književnosti............................6
1.6. Djelovanje Mehmed-bega Kapetanović Ljubušaka kroz dvije vladavine........................7
1.7. Mehmed-beg K. Lj.: „Poslovica je među riječima kao mjesec među zvijezdama“.......11
ZAKLJUČAK...........................................................................................................................15
LITERATURA.........................................................................................................................17
POPIS SLIKA...........................................................................................................................18

2
 UVOD

Kada govorimo o historiji bosanskoga jezika u XIX i XX stoljeću, moramo spomenuti

da je to period reformskih procesa obrazovanja i okretanja ka Evropi. Tada se javlja prva
generacija pisaca koja piše na maternjem jeziku i latiničkim pismom.
Tema ovog seminarskog rada je djelovanje Mehmed-bega K. Ljubušaka, jer je on
posebno značajan zbog toga to je prvi izvršio radikalnije duhovno odvajanje od orijentalne
tradicije i bošnjačku kulturu usmjerio ka evropskoj modernizaciji.
Djelovanje Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka išlo je u pravcu razvijanja svijesti
o nužnosti prihvatanja zbilje novoga života i potrebi prilagođavanja nastalim promjenama.
Seminarski rad započinje njegovom biografijom i djelima koje je napisao. Kratko je
spomenuto njegovo djelovanje kroz osnivanje Lista Bošnjak. I nakon toga završava sa
detaljnijim opisom književno-jezičkih reformi koje je učinio i odlomkom iz djela Narodno
blago.

3
 1. MEHMED-BEG KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK

1.1. Biografija

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak rođen je 1839. godine u Vitini kod Ljubuškog.

Završio je medresu u Ljubuškom i učio je orijentalne jezike. Godine 1878. dolazi u Sarajevo
gdje 1893. postaje gradonačelnik i na toj dužnosti ostaje do 1899. kad se zbog bolesti povlači.
Umro je 1902. godine.
Krajem 19. stoljeća po Bosni i Hercegovini i susjednim krajevima bavio se
sakupljanjem narodnog blaga. Objavio je nekoliko knjiga a poznata mu je knjiga “Narodno
blago” (1888). U drugoj knjizi “Istočno blago” (1896) sabrao je i preveo nove turske, arapske
i perziske poslovice i mudre rečenice.

Slika 1. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak

Tarih na njegovom nišanu je s jedne strane na perzijskom, a s druge na bosanskom

jeziku, a u arapskom pismu. Zapis je ispisan krupnim talik pismom na perzijkom jeziku, čiji
sadržaj u prijevodu glasi:
O uzvišeni (Bože), kada bi moj grijeh bio koliko planina Kaf,
Ništa ne mari, jer je to naspram tvoje milosti neznana stvar.

Ova vrsta dokumenta potvrđuje da se Mehmed-beg čiji je pseudonim Munibi , bavio i

književnim radom i da je bio “pametan čovjek”, “pjesnik, historičar i čovjek dobrih osobina”.

Prvoj generaciji bošnjačkih pisaca, pripadali su Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak,

Hilmi Mulabdić, Ibrahim-beg Bašagić i Mehmed Hulusija. Oni su radili na prilagodavanju
Bošnjaka novim društvenim i političkim prilikama, propagirali čitanje štampe i suvremenih

4
izdanja i činili sve na stvaranju osobnog nacionalnog muslimansko-bošnjačkog entiteta na
osnovama političkih koncepcija austrougarske uprave.

1.2. Djela Mehmed-bega Kapetanović Ljubušaka

Djela Mehmed-bega Kapetanović Ljubušaka su sljedeća:

 Šta misle Muhamedanci u Bosni, 1886;

 Narodno blago 1887;
 Narodno blago 1888;
 Istočno blago 1896;
 Istočno blago 1897.

1.3. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak kao pokretač nacionalnog lista Bošnjak

List Bošnjak pokrenula je grupa književnika sa Mehmed-begom Kapetanovićem na

čelu.
List je počeo da izlazi 1891. godine u Sarajevu i izlazit će sve do 1910. godine. To je
prvi nacionalni list bosanskohercegovačkih muslimana. On izražava njihovu političku volju i
spremnost da zajedno sa ostalim domicilnim stanovništvom pravoslavne i katoličke
vjeroispovijesti odlučno krenu putem vlastitog nacionalnog preporoda i da se na taj način
odbrane od žestokog i nasrtljivog svojatanja koje je dolazilo preko Drine i Save.
Tako je u Bošnjaku bosanska nacija i bosanski jezik našla u tadašnjoj društvenoj
situaciji svoj puni i pravi narodni i književni izraz i uvjerenje da je moguće zajedno živjeti u
Bosni i Hercegovini.
Do 1894. godine u Bošnjaku djeluje Riza beg Kapetanović(Sin Mehmedov), Safvet
beg Bašagić i Edhem Mulabdić, koji je bio odgovorni urednik lista od 1892. do kraja 1894.
godine. Riza beg Kapetanović, Safvet-beg Bašagić i Edhem Mulabdić čine “jezgro prve,
starije generacije književnika okupljene oko “Bošnjaka”. Njih trojica istovremeno su i dala
najvrijednija književna ostvarenja koja su uopće objavljena u Bošnjaku dok je izlazio i zato se
njihovo djelovanje u ovom listu i naziva “fazom bujnosti”.

1.4. Književno-jezička reforma Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka

Krajem 80-ti i početkom 90-ti godina XIX vijeka javlja se prva generacija bošnjačkih
stvaralaca na maternjem jeziku i latiničnom pismu. To je generacija koja je nastavila
reformske procese obrazovanja i okretanja prema Evropi, što ih je krajem turske uprave
naznačio Kurtćehajić. Tu je naročito značajan Ljubušak.
On je bošnjački transformator koji je prvi izvršio radikalnije duhovno odvanjanje od
orijentalne tradicije i bošnjačku kulturu usmjerio ka evropskoj modernizaciji. Od velikog
značaja je i njegova jezička reforma. Godine 1883. izlazi knjižica Risalei ahlak. Pouka o

5
lijepom ponašanju, čiji je autor Ljubušak, prva do sada poznata publikacija iz pera jednog
Bošnjaka štampana na narodnom jeziku i latinicom. Godine 1887. izlazi Ljubušakovo
Narodno blago, prva zbirka bošnjačkih umotvorina. Ta knjiga imala je velikog udjela u
prihvatanju latiničkog pisma kod Bošnjaka, kod kojih je arebička tradicija još uvijek bila jaka.
Godine 1896. i 1897. izlaze dvije sveske Ljubušakovog Istočnog blaga, orijentalnih
narodnih umotvorina i književnosti prevedene na bosanski jezik.
Ljubušak je autor i sakupljač prvih dijela štampanih bosanskim jezikom i na latinici.
Ljubušak je presudno utjecao na preusmjeravanja razvoja bosanskog jezika u
autrougarskom periodu. Važan je i njegov rad na sakupljanju dijalektološke građe, pa je i
začetnik tog vida istraživanja bosanskog jezika i njegove govorne baze.
Sam Ljubušakov jezik pokazatelj je prijelomne etape razvoja bošnjačkoga
književnojezičkog izraza toga vremena. U osnovi mu je maternji zapadnohercegovački
ikavskoštokavski dijalekt, te jezik narodne književnosti.
Odlikuje ga stanovito kolebanje i nestabilnost, koje inače karakterizira pisanu formu
na širem prostoru srpskohrvatskog jezika tog vremena. U Ljubušakovom jeziku uočljiva je
velika bliskost sa Vukom, mada su vidni i tragovi zagrebačke filološke škole. Ljubušak je
postavio temelji za odvajanje bošnjačke pisane tradicije od orijentalnog naslijeđa i odlučnije
okretanje ka evropskoj (latiničkoj) kulturi.

1.5. Narodno blago Ljubušaka i osamostaljivanje bošnjačke književnosti

Tek u drugoj polovini XIX stoljeća napravljen je prvi korak ka književnosti pisanoj
bosanskim jezikom i zapadnim pismom, latinicom ili ćirilicom. Ovakav iskorak bošnjačkih
stvaralaca najavio je postepeno kulturno osamostaljivanje Bošnjaka i njihovo odvajanje od
orijentalne, tursko-arapske kulture.
U procesu osamostaljivanja bošnjačke književnosti posebno značajnu ulogu odigralo
je Narodno blago Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. Djelovanje Mehmed-bega
Kapetanovića Ljubušaka, na jezičkom i književnom planu, može poslužiti kao primjer
korištenja izražajnih potencijala vlastitoga jezika i inspirativne snage sadržane u narodnim
umotvorinama.
Upravo je Ljubušakovo Narodno blago doprinijelo da bošnjačka književnost svoj novi
temelj nađe u duhu i jeziku vlastitog naroda. Ljubušak je u književnosti poznat kao sakupljač
narodnih umotvorina, prevodilac s orijentalnih jezika i kao pisac političkih brošura.
Pažnju šire književne i kulturne javnosti Ljubušak je skrenuo na sebe 1887. godine
kada izlazi njegova zbirka Narodno blago. Ova zbirka u sebi sažima mnoštvo narodnih
umotvorina: poslovica, pričica, predaja i pjesama. Smatra se da je materijal za ovu zbirku
Ljubušak počeo skupljati još u djetinjstvu kada je uvidio jezgrovitu misao našeg naroda.
Poslovice su se mnogo upotrebljavale u svakodnevnom govoru, pa je Ljubušak našao za
shodno da ih zabilježi i na taj način spasi od mogućeg zaborava.

6
 Posao sakupljanja građe za zbirku Narodno blago proširio je obraćanjem na „mnoge
prijatelje i čestite rodoljube po svoj Bosni i Hercegovini i susjednim krajevima naše
domovine“ tražeći pomoć u sabiranju. U predgovoru ovoj zbirci Ljubušak posebne zasluge
ističe Mehmedu ef. Šeriću iz Stoca, Skender-begu Kulenoviću iz Pertovca i fra Martinu
Ljubiću iz Mostara.
Na kraju knjige Ljubušak navodi imena svih saradnika koji su dali svoj doprinos
stvaranju zbirke. Zanimljivo je istaći da na spisku od pedeset i dva saradnika, samo dvojica
nisu iz Bosne i Hercegovine, po čemu se može zaključiti da je zbirka u punom smislu riječi
bosanskohercegovačka. Također, treba istaći i činjenicu da je većina saradnika, njih četrdeset,
iz bošnjačke sredine.

1.6. Djelovanje Mehmed-bega Kapetanović Ljubušaka kroz dvije vladavine

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak izrastao je i sazrijevao u složenim historijskim

prilikama kada se naziralo da će se granice Osmanskog Carstva na ovim prostorima odsudno
izmijeniti. Ne može se tačno ustanoviti kada, ali je izvjesno da je Ljubušak postao svjestan
neminovnosti promjena među prvima u svojoj sredini, prije najvećeg broja svojih zemljaka.
U činjenici da se Ljubušak kretao mnogo više od drugih u svojoj okolini, da je
mijenjao životne sredine i položaje u službovanju te da je putovao mnogo i za ono vrijeme
neuobičajeno i na Istok i na Zapad, da „vidi svijeta" - treba tražiti objašnjenje za njegovu
pripremljenost za promjene. Ljubušak je bio u prilici da se pobliže upozna sa činjenicama
koje su govorile o gorljivoj zainteresiranosti Austro-Ugarske Carevine za Bosnu.
O različitim mogućnostima koje su se Austro-Ugarskoj pružale u njenoj nakani da
uvjeri evropsku javnost u opravdanost intervencije u Bosni, Ljubušak se mogao osvjedočiti i
radeći kao član velike komisije koja se u proljeće 1876. godine bezuspješno bila okupila sa
zadatkom da izvrši reforme na temelju note ministra inozemnih poslova Austro-Ugarske,
grofa Andrassya, a u vezi sa stanjem u ovoj pokrajini Osmanskog Carstva.
S druge strane, boraveći kao poslanik u Carevinskom vijeću, poznatom kao Midhat-
pašin parlamenat u Istanbulu, s jeseni 1877. godine, Ljubušak je mogao steći dojam o
mogućem držanju Porte u događajima koji su bili na pomolu. Sve je to Ljubušaku omogućilo
da vidi dalje od drugih i da se pripremi za zbivanja koja su nadolazila. Njegovo poznavanje
prilika pred austrougarsku okupaciju Bosne rukovodilo ga je u odluci da se najprije povuče s
položaja gradonačelnika Sarajeva, a zatim da se potpuno ukloni iz Bosne.
Prvih dana nakon svladavanja otpora ulasku austrougarskih trupa i uspostavljanja nove
vlasti, Ljubušak je iz Dalmacije stigao u Sarajevo i preporučio se generalu Filipoviću.
Ljubušak je, dakle, bio čovjek naglašene građanske odanosti, kako osmanskom, tako i
austrougarskom režimu. U dvadesetak godina koje će uslijediti Ljubušak će svoju lojalnost
potvrđivati na različite načine: odlascima Caru u poklonstvenim delegacijama, učešćem u
javnom životu, sudjelovanjem u pokretanju provladinog lista Bošnjak, podupiranjem vladi
bliske ideje bošnjaštva, člancima i političkim brošurama, savjesnim obavljanjem povjerenih

7
službi, u kojima zvanje počasnog vladina savjetnika i dužnost sarajevskog gradonačelnika
predstavljaju vrhunce.
Označen kao austrijski čovjek i obilježen „bošnjaklukom", Ljubušak u literaturi dugo
nije vrednovan onako kako zaslužuje njegovo djelo. Dolazak novoga doba koje je označeno
uspostavljanjem austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini dočekao je Ljubušak kao
četrdesetogodišnjak. Učesnik u dvije vojne na Crnu Goru, bivši kajmekam stolački, ljubuški,
fočanski i trebinjski, te gradonačelnik sarajevski imao je već tada rukopisnu zbirku na kojoj je
godinama radio i koju če u toku prvog desetljeća austrougarske uprave proširiti suradnjom sa
određenim brojem „čestitih rodoljuba diljem Bosne i Hercegovine".
Prilagođavanje zahtjevima novoga doba iskazat će se pri objavljivanju Narodnog blaga
izborom latiničkog pisma, što se ukupno pokazalo dalekovidnijim potezom od onog na koji su
Ljubušaku ukazivah njegovi kritičari, utemeljujući svoje prigovore na činjenici o stvarnoj
višestoljetnoj ukorijenjenosti kurzivne bosančice kao ogranka ćiriličkog pisma, koje među
Mushmanima, pretežno u begovskom sloju, traje u vertikali od srednjeg vijeka, preko
krajišničkih pisama do Ljubušaka, a nastavit će se i kasnije, u sve tanjem toku, do naših dana.
Ljubušak, koji se služio bosančicom kao svojim radnim pismom u svakidašnjoj upotrebi,
vlastitim je primjerom pružio dokaz za opravdanost i utemeljenost termina begovsko pismo
(„begovica") za jedan tip kurzivne bosančice. Naime, znalac orijentalnih jezika, posebno
turskog i arapskog,
Ljubušak se, kao svojim drugim pismom, služio arabicom, a bio je i vrstan kaligraf, o
čemu svjedoče dvije sačuvane levhe izuzetnog rafinmana, od kojih je ona koja se čuva u
Begovoj džamiji i svojom izvedbom, i svojim dimenzijama, značajna za mnogo širi prostor od
bosanskohercegovačkog. Ovdje treba dodati da se Ljubušak povremeno, po potrebi, služio i
latiničkim pismom, na primjer pišući posvete na svojim knjigama. Jedna od tih posveta nalazi
se na primjerku Narodnog blaga, koje je 26. lipnja 1887. godine poklonio biskupu
Strossmayeru: „Poštenom gospodinu Biskupu Strossmayeru posvećuje ovo blago za spomen
rodoljub pisac Beg Kapetanović."
Djelovanje Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka išlo je u pravcu razvijanja svijesti
o nužnosti prihvatanja zbilje novoga života i potrebi prilagođavanja nastalim promjenama.
Nostalgično prizivanje Turske te očekivanje i vjerovanje da će sultan vratiti Bosnu pod svoje
okrilje, živo prisutno kod muslimanskog svijeta u svim društvenim slojevima, smatrao je
neutemeljenim, navodeći kao argumenat u prilog svome mišljenju činjenicu da Osmanska
Carevina od neuspjeha pod Bečom nije nikad uspjela vratiti teritorije koje je gubila. S druge
strane, strah prisutan među muslimanskim narodom da se neće moći islamski živjeti pod
krunom jednog kršćanskog vladara, Ljubušak je nastojao raspršiti tezom da je u jednoj na
evropski način uređenoj carevini, kakva je bila Austro-Ugarska, slobodno ispoljavanje
vjerskih uvjerenja nešto što ne može biti dovedeno u pitanje.
U tom smislu, Ljubušak je smatrao pogrešnim izborom praksu iseljavanja Muslimana
u Tursku i gorljivo se suprotstavljao napuštanju bosanskih djedovskih ognjišta. U složenim
prilikama jačanja nacionalnih pokreta u maticama izvan Bosne, što se onda među bosanskim
Srbima i Hrvatima zrcalilo na poseban način, u kompliciranom bosanskom mozaiku koji je

8
jedan češki političar onoga doba duhovito označio kao „Ljubušak je svojim bošnjaštvom,
pristajući nominalno i lojalno uz političku liniju vlasti, branio zapravo muslimansku
narodnosnu samosvojnost.
Osnovni prigovor Ljubušakovim kritičarima sadržan je u opažanju da su oni njegovo
bošnjaštvo tretirali kao neoprostiv grijeh, a da ga prethodno nisu kritički raščlanili niti
preciznije odredili. Tretirajući Ljubušaka kao tipičnog i reprezentativnog, odanog
predstavnika i zastupnika režimske ideologije, oni su se preko njega zapravo obračunavali sa
političkim idejama austrougarskih vlasti, ne definirajući o kojim i kakvim razradama ovih
ideja je riječ.
Godine 1883. izašla je u Sarajevu iz štampe knjižica Risalei ahlak ili Pouka o lijepom i
ružnom ponašanju, koja se općenito pripisuje Ljubušaku, s tim što u hteraturi postoji mišljenje
da je ovo poučno djelce nastalo u saradnji Ljubušaka sa Ibrahim-begom Repovcem, tadašnjim
profesorom orijentalnih jezika na sarajevskoj Realki.
Ljubušakova kasnija djelatnost, u kojoj je ispoljio izrazitu sklonost za poučavanje
mladeži, dala je osnove da se u ovom slučaju s razlogom pretpostavi njegovo autorstvo. Uz to,
strani uzor ove brošure - „po turskom" - kao i činjenica da se u tekstu uz pojedine odjeljke
kojima se svjetliju mladi nalaze brojne poslovice na našem jeziku, još su više učvrstili
uvjerenje daje Ljubušak pisac ove brošure.
Poređenje poslovica kojima su poentirani odjeljci Pouke o lijepom i ružnom ponašanju
sa poslovicama iz Narodnog blaga također upućuje na zaključak da je Ljubušak u najmanju
ruku koautor ovoga djela. Od sedamdesetak poslovica kojima je začinjen Risalei ahlak više od
polovice (41) nalazi se u Narodnom blagu, od toga znatniji dio (27) u posve neizmijenjenom
obliku, dok se preostale najčešće neznatno razlikuju. Nema nikakve dvojbe o tome da je
Ljubušak - koji je u to vrijeme življe radio na pripremanju opsežne zbirke Narodno blago -
sam unio spomenuti broj poslovica, bilo iz rukopisa, bilo po sjećanju, u toku rada na
priređivanju djela Risalei ahlak.
Manje je vjerovatna druga varijanta, tj. daje Ljubušak preuzeo poslovice iz Risalei
ahlaka i unio u zbirku Narodno blago, jer bi on tada - u skladu sa više puta ponovljenom
devizom da „od viška glava ne boli" prenio sve raspoložive poslovice, a ne samo njihov
znatniji dio. Moguće je da je dio poslovica koje se ne nalaze u Narodnom blagu, a sadržane su
u Pouci o lijepom i ružnom ponašanju, kazivao neko ko je eventualno učestvovao sa
Ljubušakom u pisanju ovog djela, ili ih je Ljubušak upisivao po vlastitom pamćenju, u
trenutku pisanja, a nisu se konačno našle u građi za zbirku koja će se pojaviti četiri godine
kasnije. U svakom slučaju, Ljubušakovo autorstvo u knjizi Risalei ahlak - kada se sve skupa
uzme u obzir - dosta je izvjesno.
Činjenica da se Ljubušak nigdje kasnije ne poziva na Pouku o lijepom i ružnom
ponašanju kao na svoje djelo može se objasniti okolnošću da na naslovnom listu stoji podatak
kako je djelo priredio „muhamedanski školski odbor okružja sarajevskoga, što je moglo biti
učinjeno u sporazumu sa autorom koji je ostao u anonimnosti i koji ni kasnije, dosljedno
sporazumu, nije otkrivao svoje autorstvo ili udio u njemu. S druge strane, upravo iza
formulacije „priredio i poslovicama narodnim i arapskim okitio ukazuje se sažeto ukupno

9
Ljubušakovo kasnije djelovanje, što - uz ostalo - navodi na zaključak o izvjesnosti njegova
autorstva u ovome djelu.
Risalei ahlak ili Pouka o lijepom i ružnom ponašanju podijeljen je u trideset i četiri
odjeljka u kojima se, u duhu islamskog odgoja, govorom jezgrovitim i razumljivim, kazuje
mladima o pobožnosti, znanju, štovanju, spletkarenju, dvoličnosti, kleveti, nanošenju štete,
oholosti, zavidnosti, skitnji, lukavosti, raskalašenosti, psovci i ružnom govoru, krađi, „slabosti
na riječi, ponižavanju drugoga, pizmi i tajnoj mržnji, vjernosti, održavanju riječi, odavanju
počasti, štednji, drugovanju, hitnji i inadu, čistoći, darežljivosti, tvrdičluku, prijateljskoj
pažnji, pristojnosti i učtivosti, „ljubavi bližnjega, poštenju i čestitosti, te o „njegovanju
prijateljstva.
Poučavanje mladih u navedenim odjeljcima, koje je imalo za cilj da ih uputi u
ćudoredan život u islamskom duhu, začinjeno je poslovicama u kojima se isti sadržaji sažeto
podvlače i naglašavaju. A upravo je ovo nastojanje oko moralno-poučnog djelovanja na mlade
karakteristično za Ljubušakovo kasnije djelovanje - prerada i objavljivanje poučnog spjeva
Avdija Jusuf-bega Čengića, na primjer - što još više učvršćuje uvjerenje o Ljubušakovu
autorstvu kada je riječ o djelu Risalei ahlak.
U Ljubušakovu ukupnom djelovanju tokom austrougarskog razdoblja uočljiva je
neprekinuta poučno-prosvjetiteljska linija bavljenja, koja proistječe iz njegova zanimanja za
odgoj mladeži, kao bitnog činioca od kojeg ovisi svekoliki napredak jednoga naroda. Da je
Ljubušaku do ovog pitanja bilo osobito stalo pokazuje, osim učešća u priređivanju Pouke o
lijepom i ružnom ponašanju (Risalei-ahlak), njegovo objavljivanje moralno-poučnog spjeva
Jusuf-bega Čengića Abdija, najprije u Narodnom blagu, a zatim znatno dopunjena izdvojeno,
u ponovljenim izdanjima.
Briga o ćudoređu omladine zapravo je dio Ljubušakove posvemašnje zainteresiranosti
za izgrađivanje ličnosti i njeno usklađivanje prema raznolikim zahtjevima koje život stavlja
pred čovjeka. Otuda njegova rana i trajna sklonost za usmenoknjiževnu vrstu koja je
najsažetije uobličila životnu mudrost, za poslovicu.
Po težnjama da ostane na zasadama islamske civilizacije kada su u pitanju načela
moralnog sustava, da se u praktičnom životu ravna još i poslovičkim tekovinama gnomičke
narodne mudrosti, a da se - kada je sticanje znanja u pitanju - kreće dalje i zahvata i koristi se
iskustvima iz drugog, kršćanskog civilizacijskog kruga, po ovim težnjama Ljubušak
predstavlja prosvjetitelja novog kova u svojoj narodnosnoj sredini. Ovu moralno-poučno
prosvjetiteljsku liniju nosi u svojoj ukupnosti takozvana alhamijado literatura, na čije se
pjesnike Ljubušak poziva, donoseći ujedno neke od njenih značajnijih tekstova po prvi put.
U primjeru Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka može se ustanoviti skladan
suodnos života i djela. Načelo islama po kojem nikakav cilj ne može opravdati nevaljana
sredstva koja se na putu njegova ostvarenja mogu koristiti, našlo je u Ljubušaku djelatna
izvršitelja. Kur'ansko načelo kojim se zabranjuje ugnjetavanje drugog, a nalaže borba protiv
ugnjetavanja, naišlo je na odziv u Ljubušakovim političkim brošurama, u njegovom
višekratno ponovljenom zalaganju za ravnopravnost, o kojoj on pojednostavljeno kaže da je
„prva stvar" u Kur'anu.

10
 Zalažući se za život na zajedničkom prostoru u slozi i sporazumijevanju, u skladu sa
narodnom svetinjom komšiluka, Ljubušak će se opet - kao i na brojnim drugim mjestima u
svojim političkim brošurama - pozvati na Kur'an. Veli Ljubušak: „Kaže naš ćitab: i na onom
svijetu da ćemo za komšiju pitani biti."
Napadan od protivnika koji su osporavali tekovine civilizacijskog okrilja kojem je
pripadao, Ljubušak je, razumljivo, odbijao tačku po tačku prigovora napadača, ukazujući na
korisnost islamskih načela za skladan život u višekonfesionalnoj sredini, kakva je Bosna. Ali
što je posebno važno, vlastitom životnom praksom Ljubušak je davao primjer širine i
tolerancije, o čemu svjedoče brojne pojedinosti iz njegova života, zapamćene u zapisima
njegovih suvremenika.
Upečatljivu predstavu o Mehmed-begovoj ličnosti daje glasovito Vrčevićevo pismo,
koje je ujedno literarno veoma zgusnuto sjećanje na mladost. Mehmed-beg Kapetanović
Ljubušak živio je punini, bogatim životom, bio je „čitav čovjek" po svojoj težnji za
obuhvatnošću, koja je vidljiva i u zamisli na kojoj je utemeljeno njegovo djelo. Težnja ka
skladnoj i obuhvatnoj cjelini vidljiva je već u nazivima: narodno blago, istočno blago,
prirodno blago.
Simbolično su tu već sadržane konstante i karakteristike narodnosnog bića Muslimana,
čijeg se konstitutivnog, istočnog, elementa, koji je oplemenio narodnu osnovu, ne treba
odricati, kao što ne treba svoje prirodno blago napuštati i mijenjati za drugo, makar ono bilo i
blisko, istočno.
Sjetimo se Ljubušakova protivljenja pokretu iseljavanja Muslimana u Tursku i
zalaganja za ostajanje na ognjištima predaka.
Naporedo sa poučno-prosvjetiteljskom, uočljiva je u Ljubušakovu djelu težnja za
enciklopedijskom obuhvatnošću, koju je nastojao postići u okvirima spomenutih cjelina.
Naime, ništa od onog što je bitno za književnost i narodni život bosanskih Muslimana nije
ostalo izvan Ljubušakova domašaja.
Svjestan važnosti oblikovanja svijesti o sebi, o svom etničkom biću iznutra, od umnih
i nezavisnih pojedinaca, koji neće ovisiti ni o kakvim moćnim utjecajima izvana, koji žele
djelovati na tu svijest i oblikovati je po svojim željama, Ljubušak je uspjelo zahvatio sve bitne
činioce žića i bića muslimanskog i jasno ukazao na put samosvojnosti kojim treba ići. Po toj
poruci, koja je varirana na više mjesta, Ljubušakovo je djelo danas posebno živo i poticajno.

1.7. Mehmed-beg K. Ljubušak: „Poslovica je među riječima kao mjesec među zvijezdama“

Bože pomozi!
Priča se kako je nekad mrav pošao na put-pitali ga:“ Kuda ideš?“ Odgovori: „Idem na Mekku
da posjetim svetu Ćabu“, reknu mu: „Odaklen ti toliki malehan i neznatan, pa da ti dođeš na
Ćabu!“; na to mrav odgovori:“ Ja lijepo i dobro znadem da tamo doći i doprijeti ne mogu, ali
je moja želja, da se samo na tome svetome putu nađem- pa zato idem!“

11
 Otprilike tako sam ti i ja s ovom mojom zbirkom: i ja baš lijepo i dobro znadem da ja
nijesam došao do toga, da bih mogao Bog zna što znamenitoga napisati i izdati, ali je i moja
želja: da se samo na književnom polju nađem, pa zato sam se uputio ovo narodno blago
sabrati!
Drugo, odavno mislim i nadam se, da će ovo moje izdanje dati lijep primjer i temeljit
povod, eda će odsela biti od naše braće muhamedovaca mnogo i drugijeh, koji će rado početi
po koju knjižicu n svome materinskom jeziku pisati i izdavati- i koji će objeručke prihvatit se
sabirati i istraživati svoje plemenito i neiscrpivo blago. Eto, stoga sam se i ja istisnuo u tobože
na književno polje!
Istina je: otkako me je majka muškim pojasom opasala, te sam počeo s ljudima praću
plesti, - još od onda počeo sam uviđati u poslovicama i izrekama našeg slavnog naroda veliku
i jezgrovitu misao, s kojom je mogao za vječnu potrebu sam sebi tako kratko, zgodno, i
temeljito pravac stvoriti.
Zato kada bih god koju poslovicu ili mudru izreku čuo, odmah bih ju naizust rado
zapamtio i suviše još upisao- sve misleći i namjeravajući: e da li ću kada sretan biti, pa da
toga cvijeća jednu rukovet saberem i ukitim, te da ju mognem na čast rodu i miloj domovini
na srijedu iznijeti.
Eto tako, iz dana u dan gojeći osobitu nadu i malo pomalo to milo cvijeće sabirajući,
još od moga djetinjstva počeo sam ovoj mojoj zbirci temelj polagati.
Nazad tri-četiri godine zamolio sam mnoge prijatelje i čestite rodoljube po svoj Bosni,
Hercegovini i susjednim krajevima naše domovine, da mi pri tom sabiranju priskoče u
pomoć, te da me što većma potpomognu, što su zaista bez razlike vjere svi i učinili, a
ponajviše me je obogatio plemeniti Mehmed-efendija Šarić iz Stoca, zatim Skender beg
Kulenović iz Petrovca i pokojni fra Martin Ljubić, bivši biskupov tajnik iz Mostara, na čemu
im lijepo i javno svima mnogo i mnogo zahvaljujem! Prosto im bilo na obadva svijeta!
Pravo su kazali stari ljudi:
Skladna braća nove dvore grade
A neskladna i stare prodaju!

Njihova sva čestita imena za spomen i diku roda i mile domovine, upisao sam pri
koncu ove zbirke, jera je odavno rečeno: „Lijepo djelo – vječni spomen!“
Eto tako i na taj način dugotrajno i neumorno nastojeći malo ne svaki dan po nešto
sakupljajući, sabrao sam ciglo četiri hiljade i osam stotina struka samoniklog a mirisnog
cvijeća, tj. narodnih poslovica, mudrih izreka, rečenica, prispodobnica, narodnih pripjevaka
itd.
Sve ovo naše milo blago uredio sam po alfabeti i što je bilo zbog kratkoće
nerazumljivo, to sam – ukolike mogoh – sve razjasnio i zbog čega i odaklen je što poteklo
spomenuo. Đe god se je nalazilo turskih riječi i čitavih fraza, također sam i to na naš jezik
protumačio.

12
U ovom mojemu sabranju mislim naći će se nekih poslovica ili izreka koje su prvo štampane
a nekoje da su dva i tri puta ovdje upisane, ali ja na to nijesam ništa pazio, već kako sam koju
čuo tako sam i upisao. Čini mi se da je veći jazuk jednu ispustiti, nego i pet puta istu jednu
upisati, jer su kazale stare babe: „ Od viška glava ne boli“ – ili: „ Što je deblja koka- masnija
je čorba!“
Zato ako bi bilo odaklen kakva prigovora – ja od sad velim: Tko zna bolje – široko mu
polje!
Riječi ili izreke, koje su samo radi kakve prispodobe ili protuprispodobe
upotrebljavaju, npr.: „ Bijel kao labud“, „Crn kao gavran“ ili: „Brz kao spućen“, „Pliva kao
brus“ itd. nazvao sam PRISPODOBNICE te sam ih posebno po alfabeti u red stavio.
Neke narodne popijevke koje su zaista krasne i jezgrovite kao i poslovice, i to sam
tako pobaška poredao. One se razlikuju od narodnih poslovica, samo što su kao i ostale
narodne pjesme u deseterac složene npr.:
Dok smo, braćo, i radimo živo –
Kad umremo, nek se spominjemo!

ili
Sramota je hvalit se junaku –
A još gore neimati čime!

Neki Jusufbeg Čengić – nazad 20 godina sastavio je jednu pjesmu, koja je mešu
narodom prozvana imenom Abdija, buduć' da je njezin sadržaj veoma kao začudan i poučan,
zato sam i nju ubrojio i stavio među naše narodno blago.
Ovome slično nalazi se među narodom neka molbenica, takozvani Duvanjski arzuhal,
te sam i nju – protumačivši mnoge turske riječi- ovdje uvrstio. Zatim sam uvrstio jednu malu
narodnu pjesmicu, kojoj je cijeli sadržaj:
Čiji prsten – onog i djevojka!
Dalje, dodao sam nekoliko poslovica, koje su pri svršetku ove zbirke sakupljene.

Ovakvog i još mnogo ljepšeg raznovrsnog blaga nalazi se svuda među našim narodom,
a osobito baš među muhamedovcima – kao što svjedoče mal ne sve narodne junačke pjesme i
mnoge izreke i poslovice, koje su potekle samo od bosanskih muhamedovaca- u kojim se
mnogo turskih riječi i čitavih fraza i danas nailazi.
Kada bi se odsela mnogi rodoljub potrudio da se pokupe samo po sredini Bosne i
gornjim krajevima Hercegovine nalazeće se narodne pjesme, priče, zagonetke, izreke,
poskočnice itd. – zaista bi bile pune ruke tog narodnog i još ne pokvarenog svakojakog blaga
našim jezikoslovcima, te bi imali o čem rasprave voditi i temeljito istraživati starinu i korijen
riječi našega jezika.
Doduše bilo bi i sramota i grehota kada vi se to odsela zapustilo i zagubilo, buduć' da
nije odsela kroz vijekove propalo, već uvijek bolje i bolje napredovalo.

13
 Zato se sretnim smatram, da mogu ovom prilikom pozvati i ponukati svoju braću
muhamedovce po svoj Bosni i Hercegovini, da se odsela što bolje zauzmu i prihvate svoju
dragocjenu starinu istraživat i sabirati, jer lijepo veli narodna poslovica: „Svak' po dlaku- eto
brada!“ a kaže se i to:“ Tko ne čini ništa- čini zlo“
Veli jedna arapska poslovica:“Sejidun nasi hadimuhum“, tj. „ Najpošteniji su oni ljudi
– koji svoj narod služe i srdačno ga ljube!“ Dakle, tko svoj narod ljubi- onda ljubi i narodne
umotvore, pak baš iste sabirajući, čini svome narodu veliku uslugu, a kroz to sebi pribavi –
lijep glas.
Mi se možemo sa tijem našijem plemenitijem blagom pred cijelijem svijetom dičit i
ponositi, - kako je naš dobri narod tako lijepo, zrelo, mudro i jezgrovito sam sebi pravac
osnovao. Kada bi svi onako radili i postupali kao što nas naše narodne poslovice uče i
upućuju, bez dvojbe, bilo bi sve dobro i lijepo.
U ovoj zbirci nalazi se nekoliko povećih priča u rastumačenju nekojih poslovica i
fraza, za što i kada je koja rečena i odakle su potekle; otprilike kao: „ Hajde brate, pa ti
delibaši kaži“ ili: „Objahuje kao Kopčić Duvno“ itd.
Ako Bog da zdravlja, trudiću se i dosela pri svakoj zgodi i prilici, da sakupim što veće
te pučke mudrosti. Ja sam počeo ima dvije – tri godine istraživati i sabirati po svoj Bosni i
Hercegovini, nalazeća se svakolika imena sela, mahala, brda, voda, planina, vrela, riba, ptica,
- pojedina imena voća i raznovrsnog drveća; jer sve to smatram veoma skupocjeno i važno za
naše jezikoslovce. Od toga već imadem jednu veću zbirku, koju mislim također naskoro
objelodaniti.
Kao što sam naglasio još u početku, buduć' da sam počeo odavno uviđati uopće u
poslovicama veliku mudrost, ima dvije-tri godine zauzeo sam se prevađati na naš jezik
arapske, turske, persijske poslovice i mudre izreke; preveo sam ih do sada preko dvije hiljade,
pa mislim još nekoliko prevesti, rastumačiti i posebno izdati.
Od ovijeh do sada prevednih poslovica, odlučio sam tri-četiri stotine, te sam ih samo
za pokus dodao ovome našem domaćem blagu. Za te poslovice mislim da je uopće poznato,
da su zaista krasne i značajne, jer kako su nekada Arapi bili prvi učenjaci i mudraci na cijelom
svijetu, tako su im i izreke pravi izraz njihove mudrosti, što se zaista može svakome lijepo
preporučiti, da i to istočno blago promotri, jer: „Nije čuvena- kao viđena.“
Mislim da nije zgorega što sam dodao nešto tog istočnog blaga k našemu, jer nije
ružno kada se svakojakoga cvijeća u domaćoj bašti nalazi.
Dakle, ne znam dalje šta bi drugo ljepše rekao nego: Eto ti, naš mili narode, jedna
lijepa hrpa tvog vlastitog i značajnog blaga, pak se mudro i vješto s njim služi kao što nam se
i naši pradjedovi uvijek služili i svoje misli tako krasno izražavali!
Probiraj, rode, što begeniše kao iz puna rešeta mehkih, zrelih i lijepih krušaka! Što se
jendom ne dopadne, može se lahko dopasti drugome!
Ljubi rode svoje milo blago
I čuvaj ga kao čedo drago!

14
(Narodno blago, skupio i izdao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, po Bosni, Hercegovini i
susjednim krajevima, Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 37-40.)

15
 ZAKLJUČAK

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak rođen je 1839. godine u Vitini kod Ljubuškog.

Završio je medresu u Ljubuškom i učio je orijentalne jezike. Godine 1878. dolazi u Sarajevo
gdje 1893. postaje gradonačelnik i na toj dužnosti ostaje do 1899. kad se zbog bolesti povlači.
Krajem 80-ti i početkom 90-ti godina XIX vijeka javlja se prva generacija bošnjačkih
stvaralaca na maternjem jeziku i latiničnom pismu. To je generacija koja je nastavila
reformske procese obrazovanja i okretanja prema Evropi, što ih je krajem turske uprave
naznačio Kurtćehajić. Tu je naročito značajan Ljubušak.
On je bošnjački transformator koji je prvi izvršio radikalnije duhovno odvanjanje od
orijentalne tradicije i bošnjačku kulturu usmjerio ka evropskoj modernizaciji. Od velikog
značaja je i njegova jezička reforma. Djelovanje Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka išlo
je u pravcu razvijanja svijesti o nužnosti prihvatanja zbilje novoga života i potrebi
prilagođavanja nastalim promjenama.
Godine 1883. izlazi knjižica Risalei ahlak. Pouka o lijepom ponašanju, čiji je autor
Ljubušak, prva do sada poznata publikacija iz pera jednog Bošnjaka štampana na narodnom
jeziku i latinicom. Iz ovog vidimo da je veliki napor ulagao u odgajanje mladeži. Smatrao je
da je ta mladež veoma bitna za budućnost jednog narod.
Godine 1887. izlazi Ljubušakovo Narodno blago, prva zbirka bošnjačkih umotvorina.
Ta knjiga imala je velikog udjela u prihvatanju latiničkog pisma kod Bošnjaka, kod kojih je
arebička tradicija još uvijek bila jaka.
Godine 1896. i 1897. izlaze dvije sveske Ljubušakovog Istočnog blaga, orijentalnih
narodnih umotvorina i književnosti prevedene na bosanski jezik.
Ljubušak je autor i sakupljač prvih dijela štampanih bosanskim jezikom i na latinici.
Ljubušak je presudno utjecao na preusmjeravanja razvoja bosanskog jezika u
autrougarskom periodu. Važan je i njegov rad na sakupljanju dijalektološke građe, pa je i
začetnik tog vida istraživanja bosanskog jezika i njegove govorne baze.
Sam Ljubušakov jezik pokazatelj je prijelomne etape razvoja bošnjačkoga
književnojezičkog izraza toga vremena. U osnovi mu je maternji zapadnohercegovački
ikavskoštokavski dijalekt, te jezik narodne književnosti.
Odlikuje ga stanovito kolebanje i nestabilnost, koje inače karakterizira pisanu formu
na širem prostoru srpskohrvatskog jezika tog vremena. U Ljubušakovom jeziku uočljiva je
velika bliskost sa Vukom, mada su vidni i tragovi zagrebačke filološke škole. Ljubušak je
postavio temelji za odvajanje bošnjačke pisane tradicije od orijentalnog naslijeđa i odlučnije
okretanje ka evropskoj (latiničkoj) kulturi.

16
Također je bio pokretač zajedno sa grupo književnika lista Bošnjak. List je počeo da izlazi
1891. godine u Sarajevu i izlazit će sve do 1910. godine. To je prvi nacionalni list
bosanskohercegovačkih muslimana. On izražava njihovu političku volju i spremnost da
zajedno sa ostalim domicilnim stanovništvom pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti odlučno
krenu putem vlastitog nacionalnog preporoda i da se na taj način odbrane od žestokog i
nasrtljivog svojatanja koje je dolazilo preko Drine i Save.

Ljubušak se, kao svojim drugim pismom, služio arabicom, a bio je i vrstan kaligraf, o
čemu svjedoče dvije sačuvane levhe izuzetnog rafinmana, od kojih je ona koja se čuva u
Begovoj džamiji i svojom izvedbom, i svojim dimenzijama, značajna za mnogo širi prostor od
bosanskohercegovačkog.
Umro je 1902. godine. Međutim, Ljubušakovo je djelo i danas živo i poticajno.

17
 LITERATURA

Knjige:
 Dženana Buturović i Munib Maglajić (1998): „Bošnjačka književnost u književnoj
kritici, Knjiga 2,Usmena književnost“, Ljubljanja, Mladinska knjiga,str. 730
 Dževad Jahić, Senahid Halilović i Ismail Palić(2000): „Gramatika bosanskoga
jezika“, Zenica, Dom štampe, str.58

Internet:
 „Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak“ (preuzeto 14.01.2019.)
www.wikipedia.org
 „Mehmed-beg Kapetanović i Riza-beg Kapetanović“ (preuzeto 14.01.2019.)
www.ljubusaci.com
 „Osamostaljivanje bošnjačke književnosti“ (preuzeto 14.01.2019.)
www.akos.ba
 „Mehmed-beg K. Ljubušak“ (preuzeto 14.01.2019.)
www.bosnjacki-zar.weebly.com
 „Islamska ppučno-prosvjetiteljska linija u djelu Mehmed-bega K.Ljubušaka“, Munib
Maglajić (preuzeto 14.01.2019.)
www.anali-ghp.com

18
 POPIS SLIKA

Slika 1. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak.............................................................................4

19