UNIVERZITET U TRAVNIKU

EDUKACIJSKI FAKULET
BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

FIGURE KAO KONEKTORI

Seminarski rad iz predmeta Stilistika

Student: Asistent:

Broj Indeksa:

Travnik, decembar 2018.

 SADRŽAJ

SADRŽAJ...................................................................................................................................2

UVOD.........................................................................................................................................2

1.FIGURE KAO KONEKTORI.................................................................................................3

1.2. Figure ponavljanja............................................................................................................4

1.2. Gradacija kao konektor....................................................................................................6

1.3. Retorička pitanja kao konektori.......................................................................................9

1.4. Sintaksičke figure permutacije – inverzija.....................................................................10

ZAKLJUČAK...........................................................................................................................12

LITERATURA.........................................................................................................................13

POPIS SLIKA...........................................................................................................................14

2
 UVOD

Tema mog seminarskog rada je „Figure kao konetori“. Kao što sama riječ kaže
konektori u jeziku služe kao jezičko sredstvo za povezivanje dijelova teksta. U nastavku rada
možemo vidjeti da se različite figure koriste u različitim vrstama teksta.

Na primjerima su prikazane i objašnjene figure ponavljanja, gradacija i retoričko

pitanje.

3
 1. FIGURE KAO KONEKTORI

1.2. Figure ponavljanja

Većina istraživača ističe prije svega figure ponavljanja u konektorskoj ulozi, budući
da ponavljanja elemenata predstavljaju najvažnije jezičko sredstvo za povezivanje dijelova
teksta. Figure ponavljanja su:
a) Anafora –ponavljanje riječi na početcima iskaza,
b) Epifora – ponavljanje riječi na kraju iskaza,
c) Simploka – ponavljanje na početku I na kraju,
d) Anadiploza – ponavljanje jedne ili vise riječi s kraja stiha na početku
sljedećeg,
e) Paralelizam - jednako sintaktičko ili ritmičko ustrojstvo rečenica koje slijede
jedna za drugom,
f) Polisindet – učestalo ponavljanje veznika.
(a) Idi, rekao sam mu tiho. Idi, rekao sam. Možda nisam ni rekao, ali on je razumio, po
micanju usana, ili po pokretu ruke, jer je želio da ode, i otišao je, ne žureći, da ne
pokaže nestrpljenje koje ga je sigurno gonilo da što prije ostane sam s onim što je
donio u očima. Idi, rekao sam, jer on je bio svjedok moje slabosti (...)
(SELIMOVIĆ, 46)

  Zbogom, žitku, moj prelepi sanče! Zbogom, zoro, zbogom, beli danče!

(Kad mligijah umreti, RADIČEVIĆ)

(b) Cijeli život ja samo čupam i otimam vrijeme... Ja ne mogu čekati! Ono što još moram
uraditi, što je započeto, što leži nedovršeno, to ne može čekati!... Mi već predugo
čekamo... Bosna već čeka stotine godina i ne radi ništa drugo nego čeka!
(LOVRENOVIĆ, 19)

Djedi vaši rodiše se tudijer,

Oci vaši rodiše se tudije,
I vi isti rodiste se tudijer.

(Smrt Smail-age Čengića, IVAN MAŽURANIĆ)

(c) Jesam ja sada slobodan, a kod tebe bih bio rob ili što i rob, ali ja računam da je važno
dobro živjeti a svi smo mi robovi i ovako i onako. I ti si rob kod namjesnika ili
njegovog brata, namjesnik je rob kod velikog vezira, veliki vezir kod kalifa, a kalif
makar kod dragog Allaha. Rob do roba i rob iznad roba - eto to smo ti mi, ali je
jednome dobro živjeti, a drugom je malo manje dobro, i to ti je ona važna razlika koju

4
 pametni ljudi gledaju.
(KARAHASAN, 34)
(d) Između zelenila crvenjeli su se pojedini plodovi na granama, crveni kao Reginine
staromodne šalice za kavu. Na staroj kupini preo je pauk mrežu i spuštao se u
pravilnim razmacima okomito u dubljinu kao čunj nevidljivog šivaćeg stroja, a sve je
bilo tiho. Daleko iza šume dopirao je sopran pastirice i zvuk klepke. Pod proplankom
u dolini vijugala se Blatnja između livada i vinograda u koritu (...)
(KRLEŽA, 114)

...kad prevratom ću smjelim oboriti Bastilju,

Bastilju sviju kriza: moj mozak! Moj mozak!

(Revolta, KRLEŽA)

(e) Knjiga
postanja
Glava
prva
U početku ti stvori nebo i zemlju A zemlja
bješe bez obličja i pusta
I bješe tama nad bezdanom
I ti reče Da bude svjetlost I bi svjetlost
I vidje ti da je svjetlost dobra I rastavi od nje tamu
I svjetlost nazva dan a tamu nazva noć
I bi veče I bi jutro
Dan prvi (...)
(DIZDAR, 29)

(f) Čovjek je na njoj kao na čarobnoj ljuljačci: i zemlju prelazi, i vodom

plovi, i prostorom leti, i opet je čvrsto i sigurno vezan za kasabu i svoju bijelu kuću.
(Na Drini ćuprija,ANDRIĆ)

Iz ovih primjera možemo vidjeti da figure ponavljanja mogu biti veoma značajne kao
konektori u tekstu, ted a one predstavljaju osnovna sredstva povezanosti teksta putem
ponavljanja jezičkih jedinica. Ujedno ove figure ne gube svoju stilogenu prirodu - one uvijek
označavaju skretanje poruke na samu sebe u cilju stvaranja začudnosti, a time i realizacije
estetske ili argumentativne funkcije.

5
 I drugi tipovi figura mogu postati konektori u tekstu, ali po pravilu samo ako se
učestalo ponavljaju, postajući i kompoziciono sredstvo. U poetskom tekstu fonostilemi
(asonanca, aliteracija...) mogu također postati stilistički konektori, a grafostilemi uz poetske
tekstove takvu ulogu mogu imati i u drugim tipovima tekstova. Podsjećam da grafostilemi
predstavljaju specifičan grafički način počinjanja poglavlja, npr., obilježavanje jednog
segmenta teksta specifičnim grafičkim sredstvima i sl. Posebno značajnu ulogu u koneksiji
teksta imaju gradacija i retorička pitanja.

1.2. Gradacija kao konektor

Ukoliko se gradaciji pristupa sa aspekta lingvistike teksta, neophodno je uočiti signale

gradacije,gradacione konektore. Pri tome se polazi od pretpostavke da gradacioni konektori
mogu biti:

a) gramatički,
b) leksički,
c) stilistički,
d) propozicionalni.

Čak i oni autori za koje nije karakteristično dovođenje u vezu retoričkih i

tekstualnolingvističkih istraživanja ističu njen značaj: npr., tematska progresija smatra se
jednim od 11 formalnih sredstava gramatike teksta, a na planu sadržaja odgovara joj kao
sadržinska jedinica upravo gradacija (Nikolaeva 1978: 31).

Dok u publicističkim, oratorskim, reklamnim tekstovima gradacija ima ubjeđivačku

funkciju, njena ekspresivna i poetska funkcija dominira u književnoumjetničkom
tekstu, pa i u narednom primjeru, koji pokazuje kako se segment teksta gradacijski razvija:

Dijete je urlalo očajno, kao iza glasa, opsjednuto, suludo, oprženo od sunca, kao u
bunilu sunčanice i sve je bilo više grč nerava, padavičavo priviđenje nego stvarnost.
Drhtao je taj životinjski gluhonijemi glas dječji na punoj svjetlosti, treperio je u
bolećivim kolutovima, širio se u krug pred punim sjajem suncem prelivene stijene,
razlijevao se po prostoru, pod krovom, nad tornjem, nad drvoredom, kao dim se pušio
pod nebom pritisnut suncem i sparinom.

(KRLEŽA, 94)

Već prva rečenica, zasebno posmatrana, predstavlja gradaciju, a posmatranjem

nadrečeničnog jedinstva u cjelini vidi se da prva rečenica predstavlja temu koja se razvija u
narednim rečenicama. Ključna riječ u tekstu jeste riječ glas, tačnije, dječiji glas, koji je
prikazan u gradaciji: on drhti, treperi u bolećivom kolutu, širi se, razlijeva se, i to pod krovom,

6
nad tornjem, nad drvoredom i, konačno, ostaje zarobljen pod nebom (vrhunac). Istovremeno,
kumulacija više stilističkih konektora potencirana je specifičnim pratećim ritmom.

U književnoumjetničkom stilu gradacioni konektori po pravilu kombiniraju

amplifikativnu i stilističku funkciju. U narednom primjeru sukcesivnost radnji koje se
naglašavaju brojanjem doima se kao gradacija i time se stvara veća dramatičnost:

Molim, gledajte uvis!...Jedan! U njegovoj se ruci našao pištolj, viknuo je: –Dva! – Pištolj
se trgnuo uvis. Viknuo je: –Tri! – Bljesnulo je, puknulo, i tog su časa ispod kupole,
lepršajući među trapezima, počeli padati u dvoranu bijeli papirići.

(BULGAKOV, 134)

Sljedeći, primjer odlikuje se subjektivno-emocionalnom gradacijom: data su tri moguća

rješenja koja treba da izabere junak – prvo je najefektnije, ali i najnepovoljnije po junaka,
drugo je manje efektno i manje opasno, a treće je najmanje efektno, ali junaku izgleda
najpovoljnije:

Pred njim su bila tri puta. Prvi ga je strašno mamio: baciti se na svjetiljke (...) i na taj
način izraziti svoj protest zato što je bez potrebe zadržan. Ali (...) mu se taj put učinio
sumnjivim: još će potkrijepiti njihovu misao da je on – goropadni luđak. Zbog toga je
Ivan taj prvi put odbacio. Postojao je drugi: odmah započeti pripovijest o konzultantu i
Ponciju Pilatu. Ipak, jučerašnje iskustvo pokazalo je da toj priči ne vjeruju ili je shvaćaju
nekako naopako. Zato se Ivan odrekao i ovoga puta, odlučivši da izabere treći – zatvoriti
se u ponosnoj šutnji.

(BULGAKOV, 94)

Amplifikativni gradacioni konektori, kao što se vidi iz citiranih primjera, zastupljeni su

u različitim funkcionalnim stilovima. U naučnom stilu i u većini publicističkih tekstova
informativnog i informativno-analitičkog tipa oni jednostavno dolaze kao način razvijanja
teksta, tačnije, teme (saopćavaju o strukturi teksta). U književnoumjetničkom stilu, naučno-
popularnim, književno-publicističkim, esejističkim tekstovima i sl, oni mogu biti u funkciji
ostvarivanja ekspresivnosti, pojačavanja afektivne komponente teksta, te tako predstavljaju
prelazni oblik ka stilističkim konektorima.

Stilistički gradacioni konektori po svom su sastavu raznovrsni, a najčešće dolaze

kumulativno (Silić, 1984: 120) različiti parametri kao što su logička postupnost (uzlazna ili
silazna semantika dijelova teksta), sukcesivnost, klimaktično/antiklimaktično razvijanje teme,
nerijetko i kvantitativna gradacija. U svemu tome važnu ulogu imaju intonacija i ritam, koji
omogućavaju da se određeni tekst prepozna kao gradacija (ubrzava se ritam, pojačava se
intenzitet tona, intonacija je uzlazna i slično).

7
U književnoumjetničkom funkcionalnom stilu, odakle potiču dva naredna primjera, tekstualna
gradacija realizira se na različite načine, kumulacijom više stilističkih gradacionih konektora:

Slijepom Pilatu udario je u uši zvučni val: »Ha-a-a...« Počeo je tiho, rodivši se negdje
u daljini, kod hipodroma, zatim je postao gromovit i zadržavši se nekoliko sekundi
počeo opadati. (...) Val nije još ni došao do najniže točke, kad je neočekivano počeo
opet rasti, i ljuljajući se podigao više od prvog, i na drugom valu, kao što na morskom
valu kipi pjena, zakipio je zvižduk i pojedinačni ženski jauci, razgovijetni i tutnjavi.

(BULGAKOV, 52)

Ovaj primjer također počiva na gradaciji u prikazivanju zvučne slike. Zanimljivost tog
primjera najviše je u tome što je gradacija složenija, tako da joj odgovara ovakav shematski
prikaz:

SLIKA 1: Prikaz zvučne slike

Iz klimaksa se prelazi u antiklimaks, a potom u novi klimaks većeg intenziteta od

prethodnoga, tako da višestruka gradacija stvara složenu sliku. Shematski prikaz govori o
sinestezijski postavljenoj slici, u kojoj se spajaju osobine zvučnog i morskog vala. Kao i u
prethodnom primjeru, i ovdje su kombinovani različiti parametri za stvaranje gradacije, ali u
prvom planu je leksičkosemantički sadržaj teksta.

Tipični leksički gradacioni konektori su intenzifikatori čak (i), štaviše/štoviše:

Sve se dolje vidi. Sve. Ko dolazi na sijelo, a ko ne dolazi. Čak i to koje cipele nose kad
dođu i izuju se.

(DANI, 31. 12. 1994, 59)

Pod gramatičkim konektorima gradacije podrazumijevamo gradacione veznike,

jednočlane i dvočlane. Pri tome se njihovo funkcionisanje na nivou teksta mora posmatrati sa

8
više aspekata. Prije svega, važno je napomenuti da korelacioni veznici dolaze kao kataforički
konektori, ali samo onda kada je drugi dio tih veznika elidiran, tj. kao u narednom primjeru:

To neće biti priča samo o nama. Ista je sudbina mnogih.

(PASTERNAK, 178)

1.3. Retorička pitanja kao konektori

Kada se jedna misao kaže u obliku pitanja na koje se ne očekuje odgovor, jer se njime
ustvari nista i ne pita, već se samo izražava pišćevo uzbuđenje, dobijamo retoričko pitanje.
Takvim upitnim oblikom pjesnik pobuđuje i kod slušalaca ili čitalaca sličnu emociju:
Retorička pitanja odlikuju se specifičnom crtom: pored toga što njihovim
ponavljanjem u tekstu počinje djelovati mehanizam rekurencije, ova pitanja mogu formirati
svojevrsni okvir teksta, dolazeći kao inkoativna (početna) i finitivna (krajnja) rečenica. Na
početku teksta ili pasusa ta figura ima otvaračku funkciju, pobuđuje adresate da dalje prate
tekst, dok na kraju teksta ima posebno zanimljivu dvojnost, budući da formalno završava
tekst, a stvarno tek otvara mogućnosti za razmišljanje. Ovo je postupak koji je zbog male
učestalosti u poeziji posebno stilogen. Npr., u ciklusu pjesama "Slovo o čovjeku" M. Dizdara
svaka pjesma završava retoričkim pitanjem (Prvo: Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti/
Prostor taj do neba/ Kako da premosti?; Peto: Zaplijenjen od tijela grub za sebe djela/ Kad će
tijelo samo da/ Postane djelo? - Dizdar, 107-111). Na ovaj način traži se aktivni angažman
čitalaca u traganju za moguće odgovore - pjesma ne pretendira na konačnost forme niti
odgovora, već svako novo slovo otvara beskrajno polje mogućnosti. U pjesmi A.B. Šimića
retoričko pitanje počinje (Ima li iko u svijetu/ kom bih se mogao obratiti?) i završava stihove
(O hoću li ikad moći/ bar izreći taj očaj?//il vječno/ usta mi ostat će nijema?), tako da se stvara
dojam zaokruživanja, prstenaste strukture stihova. Završno pitanje kao da pokazuje
bezizlaznost situacije, a kompozicioni prsten ujedno simbolizira i krug bez izlaza u kojem se
kreću razmišljanja lirskog "ja".
Primjeri:

a) u govorima, manifestima, pismima radi isticanja i motivacije:

Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana.
Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?
(indijanski poglavica Seattle, u pismu američkom guverneru 1854.)
b) u svakodnevnome govoru, kao fraze:
Jesi normalan? Jesi ti lud? Imaš li ti kakvih mentalnih problema?
c) u poeziji:
d) Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

9
 (Slap, DOBRIŠA CESARIĆ)
Što te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz dubina
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?
(Večer nad gradom, DRAGUTIN TADIJANOVIĆ)
Čemu iskren razum, koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce, koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi?
(Stara pjesma, ANTUN GUSTAV MATOŠ)
Ko će mi dati ključe vašeg čuda
i odgonetku vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju vaša uda
i koje nade statue vam rijetke?
(Žena među kraljicama, TIN UJEVIĆ)

1.4. Sintaksičke figure permutacije – inverzija

Inverzija je stilska figura koju karakteriše obrtanje ustaljenog, očekivanog reda reči
(dijelova rečenice) ili rečenica, često radi isticanja. Naziv potiče od latinske reči inversio, što
znači „preokretanje”, „obrtanje”.

Tradicionalna gramatika i retorika inverziju su posmatrale pojednostavljeno, tako što

se smatralo da je neutralan red riječi S+P+O (subjekt + predikat + objekt), a da svako njegovo
narušavanje znači i inverziju. Međutim, sintaksa teksta pokazala je da se i o inverziji može
govoriti samo ako se red riječi promatra kontekstualnouključeno, tj. aktualizirano.

Na taj način, stilističkom, figurativnom inverzijom smatra se poredak N+D (novo +

dato), tj. "red komponenata pri kojem se na prvom mjestu nalazi komponenta što nosi
novu obavijest", a ekspresivnost je rezultat narušenog suodnosa forme i funkcije i specifične
intonacije, u kojoj je posebno naglašeno novo (Silić 1984: 64).

U narednim primjerima takva je antepozicija predikata (a) i postpozicija

kongruentnog atributa (b):
a) Nalaktio se Jukić na pervaz prozora, odbija dimove, i pušta da misli naviru
kako koja odkuda naiđe.
(L,46)
Zapalio je Jukić cigaretu – ko zna koju već večeras...
(L,46)
(a) Plovidba duga
I išli smo stokrako išli lako Prema zvijezdama
Onim

10
(...)
Nismo tada govorili o oku
Bilo je mnogo očiju zvjezdanih(...)

(DIZDAR,45)

11
 ZAKLJUČAK

Iz prethodnog teksta vidimo da u figure kao konektore spadaju figure ponavljanja,

gradacioni konektori, retorička pitanja i sintaktičke figure permutacije- inverzija.

Figure ponavljanja se najčešće nalaze u ulozi konektora. Figre ponavljanja su anafora

(ponavljanje riječi na početcima iskaza), epifora (ponavljanje riječi na kraju iskaza), simploka
(ponavljanje i na početku i na kraju), paralelizam (jednako sintaktičko ili ritmičko ustrojstvo
rečenica koje slijede jedna za drugom), polisindeton (učestalo ponavljanje veznika).

Figure ponavljanja su izuzetno značajne kao konektori u tekstu, te predstavljaju

osnovna sredstva rekurencije, tj. povezanosti teksta putem ponavljanja jezičkih jedinica.
Figure ponavljanja imaju za cilj stvaranje začudnosti a time i realizacije estetske ili
argumentativne funkcije.

Grafostilemi i fonostilemi, također, mogu biti konektori u tekstu.

Gradacija služi kako bi se stupnjovala neka tema, od prve rečenice pa dalje.Sa

stanovišta linvistike polazi se od pretpostavke da gradacioni konektori mogu biti gramatički,
leksički, stilistički, propozicionalni.

U publicističkim, oratorskim, reklamnim tekstovima gradacija ima ubjeđivačku

funkciju, dok u književnoumjetničkom tekstu izražena je ekspresivna i poetska funkcija.

Kao leksički gradacioni konektori javljaju se intenzifikatori : čak, štaviše/štoviše, dok

gramatički konektori gradacije podrazumijevaju gradacione veznike jednočlane i dvočlane.

Retorička pitanja se također koriste kao konektori u tekstu. Predstavljaju pitanja na

poka pisac ne želi odgovor,nego ih postavlja kako bi izrazio svoje mišljenje o datoj temi. Kod
njih kao i kod figura ponavljanja djeluje mehanizam rekurencije. Retorička pitanja mogu
formirati okvir texta kao inkoativna ili finitivna rečenica, tj mogu biti na početku ili na kraju
texta. Kada ih pisac stavlja na početku texta oni imaju otvaračku funkciju, a kada ih stavlja na
kraju teksta tada to svojep itanje stavlja na razmisljanje i ono je posebno zanimljivo. Ovakva
vrsta konektora se koristi često u poeziji.

I drugi tipovi figura mogu postati konektorima, ali samo ako se učestalo ponavljaju i
tako postaju kompozicijsko sredstvo (pr. u poeziji fonostilemi kao asonancija ili aliteracija ili
grafostilemi)

12
 LITERATURA

Knjige:

 Katnić-Bakaršić M. (1999). „Lingvistička stilistika“.

 Katnić-Bakaršić M. (2007)„STILISTIKA, drugo izdanje“.Sarajevo

Internet:

 N.N. „Stilske figure“ (preuzeto 5.12.2018.)

https://hr.wikipedia.org
 Katnić-Bakaršić M. „ Gradacija na nivou teksta“(preuzeto 5.12.2018)
http://www.stilistika.org
 Azra Agić. „Lingvistička stilistika“ (preuzeto 5.12.2018.)
http://www.academia.edu

13
 POPIS SLIKA

SLIKA 1: Prikaz zvučne slike................................................................................................................8

14