EKSTERNI TROŠAK PROIZVODNJE ELEKTRIČNE ENERGIJE

1. Uloga eksternih troškova u energetici

Danas se svijet susreće s dva trenda: s jedne strane tu je jačanje tržišne ekonomije, posebno u
zemljama u razvoju i tranziciji, a s druge strane tu je zaštita okoliša i održivi razvoj koji se
pokušavaju nametnuti kao novi imperativi. Osnovni preduvjet kako bi zaštita okoliša počela
utjecati na odluke u tržišnoj privredi sastoji se u utjecajima na okoliš koji se iskazuju u
novčanim vrijednostima. Nije ih dovoljno samo prepoznati, treba ih kvantificirati, a potom i
novčano vrednovati. I zaista, došlo je vrijeme kad se čak i prilično apstraktan pojam kao što je
održivi razvoj počeo mjeriti brojkama. Tijela Europske Unije zadužena za integriranje
ekonomskih pitanja i pitanja okoliša naglasila su važnost novčanog vrednovanja šteta
nastalih u okolišu. Jedan od važnijih dokumenata u kojima se to ističe je „Energetska
strategija u zemljama Europske Unije” („An Energy Policy for the European Union”). Kako
se tamo navodi, troškovi šteta u okolišu bili bi podloga za formiranje instrumenata zaštite
okoliša u budućim energetskim strategijama. Tu se pogotovo misli na ekonomske instrumente
zaštite okoliša, kao što su emisijske naknade, trgovanje emisijskim dozvolama, dobrovoljni
dogovori o smanjenju emisija između države i poduzetnika, te integrirano planiranje resursa.
Njihova primjena treba biti usklađena s principima tržišne ekonomije.

Postoji još jedan razlog da se pristupi novčanom vrednovanju šteta po okoliš. Kroz
usporednu analizu tehnologija za proizvodnju električne energije uočeno je da izravna
usporedba utjecaja na okoliš različitih tehnologija nije opravdana, zbog širokog spektra
raznorodnih utjecaja koje je teško ili nemoguće izravno uspoređivati. Radi se o učincima kao
što su zdravstvene smetnje zbog onečišćenog zraka, narušavanje ravnoteže ekosistema,
zadiranje u izgled krajolika, propadanje građevinskih materijala, buka, globalno zagrijavanje,
velike nesreće, itd. Zbog toga se učinci nastoje iskazati u zajedničkom mjerilu, novcu, i to
pomoću eksternih troškova. U razvoju su sve kvalitetnije metode za procjenu eksternih
troškova. Jedna od najnaprednijih je tzv. metoda slijeda utjecaja ili u američkoj varijanti
metoda funkcije štete, razvijena u okviru studije „ExternE – Externalities of Energy”, jedna
od najvažnijih studija o eksternim troškovima lanaca za proizvodnju električne energije, u
istoimenom projektu pod pokroviteljstvom Europske komisije. Tu se eksterni troškovi
računaju na temelju stvarne štete po okoliš i/ili zdravlje, uz primjenu najnovijih znanstvenih
spoznaja o vezi između pritisaka na okoliš i njihovih posljedica. Iako stručnjaci još uvijek
nisu saglasni oko najpovoljnije metode za vrednovanje učinaka po okoliš, neosporno je da
potreba za novčanim pokazateljima štete postoji, te da eksterni troškovi otvaraju novo
poglavlje u zaštiti okoliša. Eksterni troškovi mogu se primijeniti u različite svrhe – koristan su
pokazatelj u kreiranju mjera zaštite okoliša, pri izboru optimalne lokacije novog energetskog
objekta, analizi dobiti i troškova uređaja za smanjenje emisija, usporedbi energetskih
tehnologija, te pri ocjeni različitih strategija razvoja energetike.

2. Koncept i ideja eksternih troškova

Od svih privrednih problema koji zahtijevaju djelovanje vlade, najozbiljniji se pojavljuju

kada privredna djelatnost stvara tzv. eksternalije. Eksternalije se pojavljuju u slučajevima
kada proizvodnja ili potrošnja nekog dobra nanosi drugima nehotične troškove ili koristi,
0
eksternalija je posljedica ponašanja jednog privrednog subjekta na dobrobit drugog, pri čemu
se taj učinak ne odražava u novčanoj vrijednosti ili tržišnim transakcijama. Eksternalije mogu
biti pozitivne (eksterne uštede) i negativne (eksterni troškovi). Da bi se ustanovio nivo
onečišćenja kod koje su granični troškovi uklanjanja onečišćenja jednaki graničnim koristima
od smanjenja onečišćenja, ekonomisti preporučuju pristup poznat pod nazivom analiza
troškova i koristi. Naime, neregulirana tržišna privreda stvoriće takav nivo onečišćenja (ili
druge eksternalije) kod kojih će granična privatna šteta uzrokovana onečišćenjem biti jednaka
privatnim troškovima uklanjanja tog onečišćenja. Kako je privatna šteta uzrokovana
onečišćenjem niža od društvene, i stepen uklanjanja onečišćenja određen privatnim graničnim
troškovima niži je od društveno optimalnog, stoga je zadaća vlade osigurati da granična
društvena šteta bude jednaka graničnim društvenim troškovima za uklanjanje onečišćenja. U
nereguliranoj privredi bit će premalo uklanjanja, a previše onečišćivanja. Danas se vlade
protiv eksternalija bore izravnom kontrolom ili financijskim poticajima kojima navode
preduzeća da smanje štetne eksternalije ili da povećaju korisne djelatnosti. Za gotovo sva
onečišćenja, kao i za eksterne troškove povezane sa zdravljem i sigurnosti, države se oslanjaju
na izravnu kontrolu. Ako su propisani odgovarajući standardi i ako ih se preduzeće pridržava,
rezultat bi se mogao približiti ranije spomenutom nivou kod kojeg su granične društvene štete
uravnotežene s graničnim društvenim troškovima za uklanjanje onečišćenja. Glavni
nedostatak ovakvih programa reguliranja je činjenica da se usporedbe troškova i koristi
najčešće ne provode, da se reguliranje često provodi nasumice, te da su kazne za prekoračenje
propisanog nivoa emisije onečišćujućih materija uglavnom preblage. Da bi se izbjegle neke
od zamki izravne kontrole putem propisanih standarda, mnogi ekonomisti predlažu novo
oružje - poreze na emisije. Time se od preduzeća zahtijeva da plaćaju porez koji je jednak
količini vanjske štete. To je, u stvari, pretvaranje vanjskog troška u unutrašnji (tzv.
internalizacija eksternog troška), pa preduzeće snosi društvene troškove svoje djelatnosti.
Uravnoteženjem graničnih troškova (unutarnjih i troškova zbog ispuštanja onečišćujućih
materija) s graničnim troškom uklanjanja onečišćenja, onečišćenje bi se snizilo na „optimalni"
nivo. Ekonomisti danas često preporučuju poreze na emisije (ili, općenitije, poreze na
eksternalije) kao put da se onečišćenje smanji na elastičan i djelotvoran način.

Sasvim općenito, namjena eksternih troškova je da potaknu na promjenu u smislu ekološki

savjesnijeg ponašanja. Mogućnosti primjene u elektroenergetici i energetici su brojne.
Eksterni troškovi mogu služiti za usporedbu različitih tehnologija za proizvodnju električne
energije i različitih strategija razvoja elektroenergetskog sistema s obzirom na njihov utjecaj na
okoliš. Može se ispitivati kako bi i u kojoj mjeri moguća nova elektrana utjecala na okoliš i
zdravlje, a izračunati eksterni troškovi mogu igrati ulogu u izboru njene optimalne lokacije.
Eksterni troškovi mogu dati odgovor na pitanje kolike bi troškove i dobiti uzrokovali određeni
programi smanjenja emisija i s tim u vezi koje kontrolne tehnologije, odnosno ekonomske
mjere odabrati za provođenje tih programa, te kako odrediti visinu emisijskih naknada za
pojedine polutante. Pri planiranju sistema mogu se analizirati različiti scenariji razvoja s
obzirom na njihov utjecaj na okoliš, i to tako da se osnovnim troškovima pojedinog scenarija
pridodaju troškovi štete u okolišu. Čak se mogu izravno uvrstiti u funkciju ukupnih troškova
proizvodnje pri dispečiranju postojećih i optimiranju gradnje novih elektrana u sistemu.
Eksterni troškovi mogu poslužiti za izbor optimalnog skupa mjera zaštite okoliša, takvih da se
uz ograničena sredstva koja su dodijeljena za zaštitu okoliša postigne najveće smanjenje rizika
na ljude i okoliš (manje smrtnih slučajeva, manje ozljeda i bolesti, zdravije biološke zajednice,
bolja vidljivost, itd). Svaki projekt je karakteriziran veličinom pritiska na okoliš, a efikasnost
neke mjere zaštite okoliša može se definirati kao smanjenje utjecaja na okoliš po jedinici
uloženih financijskih sredstava. Tek kad se utjecaji izraze u jedinstvenom mjerilu, kao što je
eksterni trošak, moguća je usporedba efikasnosti različitih strategija zaštite okoliša. Naravno,

1
ovakav sistem primjenljiv je ne samo u elektroenergetici već u cijeloj privredi. Eksterni
troškovi mogu biti i jedan od pokazatelja održivog razvoja, jer omogućuju da se raznorodni
učinci prikažu u istom mjerilu.

3. Interni i eksterni utjecaji i ekonomske osnove eksternih troškova

Pitanje koje svakako treba razmotriti prilikom razmatranja eksternih troškova je njihova
internalizacija. Na primjer, neka bolest može biti učestalija kod radnika određene
industrijske grane nego u općoj populaciji. U slučaju da je takav povećani rizik na
odgovarajući način reguliran ugovorom između radnika i poslodavca (npr. finansijskom
naknadom), smatra se da eksterni trošak ne postoji. Tada se kaže da je eksterni trošak
internaliziran ugovorom koje su obje strane dobrovoljno sklopile. Nesuglasice oko toga da li
je neki eksterni trošak internaliziran uzrokovane su nepotpunom dostupnošću informacija i
nesavršenostima tržišta. Naprimjer, ako postoji rizik povezan s određenim radnim mjestom, i
ako je odgovorna institucija upoznata s postojanjem tog rizika, ona je obvezna s tim rizikom
upoznati radnike. Međutim, nije uvijek jasno kolika financijska sredstva treba namijeniti
širenju takve informacije, niti tko bi trebao snositi te troškove. Primjer nesavršenosti tržišta je
postojanje dugotrajne povišene stope nezaposlenosti: time je smanjena pokretljivost radne
snage, pa štete po zdravlje radnika najčešće čine dio eksternih troškova povezanog s
određenim radnim mjestom. S druge strane, ako je radna snaga pokretljivija, može se reći da
su troškovi štete po zdravlje radnika uzrokovani onečišćenjem internalizirani.

Postoje različite mogućnosti internalizacije eksternih troškova:

 oporezivanje onečišćenja: porezi na emisije, naknade za upotrebu prirodnih dobara,

olakšice za aktivnosti očuvanja okoliša;
 oporezivanje aktivnosti koja potencijalno uzrokuje onečišćenje; ako ne dođe do
onečišćenja, iznos se vraća;
 stvaranje tržišta dobrima koja nisu bila uključena u tržišne tokove, npr. trgovina
emisijskim dozvolama;

Princip eksternih troškova proizlazi iz ekonomske teorije, a utemeljio ga je engleski

ekonomist Pigou početkom 20. stoljeća. Eksterni utjecaj je sporedni proizvod neke djelatnosti
koji nije uključen u tržišnu cijenu osnovnog proizvoda. Općenito uzevši, eksterni učinak može
biti pozitivan i negativan.

Pozitivni eksterni učinak (utjecaj) nastaje kad ulaganje u neku aktivnost za posljedicu ima
nekompenziranu dobit u nekoj drugoj aktivnosti. Slikoviti primjer je sljedeći: pretpostavimo da
se u nekoj regiji plantažno uzgajaju jabuke te da se u blizini nalazi pčelinjak. Povećanje
ulaganja u uzgoj jabuka (rada, kapitala ili zemljišta) dovest će ne samo do željenog povećanja
proizvodnje jabuka, nego i do većeg cvjetanja stabala jabuka, što će rezultirati neplaniranim
porastom proizvodnje meda. U ovom slučaju uzgajivač jabuka donosi pčelaru besplatnu
dodatnu dobit pa se govori o pojavi pozitivne eksternalije. Nasuprot tome, negativni eksterni
učinak javlja se kad ulaganje u jednu aktivnost uzrokuje nekompenzirane negativne učinke na
drugu aktivnost. Na primjer, ako se praonica veša nalazi u blizini cementare, prašina iz
cementare bit će negativna eksternalija za praonicu.

Industrija na razne načine, uglavnom negativno, djeluju na ljudsko zdravlje i prirodni okoliš,
izazivajući određene troškove u društvu. Budući da ovi ne ulaze u klasičnu ekonomsku bilansu

2
preduzeća, tj. u proračun izravnih (tzv. privatnih) troškova, nazivaju se eksterni troškovi. Zbog
postojanja eksternalija privatni troškovi manji su od društvenih (slika 1.).

Slika 1. Odnos privatnih i društvenih troškova

Na slici su prikazane krive marginalnih privatnih i društvenih troškova. Marginalni ili

granični trošak predstavlja trošak sljedeće jedinice proizvoda. Za bilo koji nivo proizvodnje Q,
ukupni trošak proizvodnje jednak je površini ispod krive marginalnih troškova. Osjenčana
površina između krivih privatnog i društvenog troška predstavlja eksterni trošak na
razini proizvodnje Q. Da bi se u evaluaciji projekta uzeli u obzir i eksterni troškovi, trebalo bi
umjesto s privatnim računati s društvenim troškovima. Međutim, u praksi to nije jednostavno,
jer stvarni društveni troškovi nisu poznati. Naime, nemoguće je ustanoviti i kvantificirati sve
eksterne utjecaje, iako se nastoji doći do što bolje procjene.

U elektroenergetskom sistemu može se dogoditi da tržišne cijene električne energije ne

odražavaju u potpunosti stvarne troškove i da su niže nego kad bi se u proizvodnu cijenu
električne energije uključili eksterni troškovi. Niže cijene uzrokuju povećanu potrošnju
električne energije, tj nepravilnu raspodjelu resursa, a to vodi do smanjene ekonomske
efikasnosti u društvu i negativnih utjecaja na društvo. Prema ekonomskoj teoriji društvenog

3
blagostanja, onečišćenje okoliša uzrokovano proizvodnjom električne energije trebalo bi svesti
na ekonomski efikasan nivo i time ukloniti deformacije tržišta zbog eksternih učinaka.
Ekonomski efikasan nivo onečišćenja je onaj nivo pri kojem je proizvodna cijena električne
energije jednaka marginalnom društvenom trošku proizvodnje električne energije, a taj
uključuje i eksterne troškove proizvodnje električne energije.

Eksterni učinci na okoliš nastaju zato jer je okoliš opće dobro, zajedničko (ili „ničije")
vlasništvo. Ne postoji strana koja bi imala pravo izravno zahtijevati obeštećenje za degradaciju
okoliša, pa neželjeni učinci ostaju nekompenzirani. Zato je potreban mehanizam koji će takve
nepravilnosti ispraviti. U skladu s Pigouvim učenjem, nepravilnosti na tržištu zbog
nekompenziranih šteta u okolišu mogu se ispraviti ako se uvede princip da proizvođač
(električne energije) plati porez u visini izazvane štete. Time bi se eksterni troškovi
proizvodnje električne energije internalizirali. „Internalizirati" znači općenito stvoriti takve
društvene uvjete da kompenzaciju štete na sebe preuzme proizvođač, tj. subjekt odgovoran za
nastalu štetu. Takvi uvjeti mogu se stvoriti uvođenjem naknada, dobrovoljnim dogovorom
proizvođača i države o smanjenju emisija ili fleksibilnim mehanizmima kao što je trgovanje
emisijskim dozvolama. Smatra se da nije dovoljna samo jedna mjera, već kombinacija njih
nekoliko, ali ne postoji saglasnost o tome kako bi trebao izgledati optimalni sistem mjera za
kompenzaciju eksternih učinaka. Jedan od načina internalizacije eksternih troškova je
uračunati troškove potrebne za smanjenje štete, npr. troškove uređaja za pročišćavanje dimnih
plinova iz elektrane.

Danas je prihvaćen stav da u slučaju kad je regulativa dovoljno stroga ili moralni pritisak
dovoljno jak da onečišćenje bude svedeno na optimalnu mjeru, eksterni trošak ne postoji. Iako
ta činjenica izgleda očigledna, ona ima važnu posljedicu: općenito, trošak štete u okolišu i
eksterni trošak nemaju isto značenje, što znači da eksterni trošak nije moguće utvrditi
jednostavnim mjerenjem šteta u okolišu.

Pretpostavljeno je, jer linerani odnosi vrijede u većini ekonomskih razmatranja, da štete
uzrokovane ispuštanjem onečišćujućih materija linearno ovise o njihovim koncentracijama, te
da koncentracije u zraku linearno ovise o emisiji onečišćujućih materija. Granična šteta je
novčana vrijednost štete po okoliš ili ljudsko zdravlje koju uzrokuje dodatna jedinica
onečišćenja. Kriva granične štete prikazuje njenu ovisnost o nivou emisija; ona je horizontalna
ako svaka sljedeća tona polutanta izaziva jednaku štetu kao ona prethodna, tj. ako šteta ne ovisi
o nivou emisija. To je slučaj kad je ukupna šteta linearno proporcionalna emisijama. No
postoje učinci koji nisu linearni i kad su posljedice onečišćenja pri malim nivoima emisija
manje od onih pri većim nivoima. To je zato što ekosistem ima određenu sposobnost
apsorpcije i samoregulacije, koja se međutim smanjuje pri većim opterećenjima tako da svaka
sljedeća jedinica onečišćenja izaziva sve veće štete po okoliš. U tom slučaju kriva granične
štete ima pozitivni nagib. Kriva graničnih šteta razmatranih ovdje približno je vodoravna, kao
što pokazuje slika 2.. Na istoj slici prikazani su i granični troškovi uklanjanja onečišćenja. U
slučaju da se ne poduzimaju nikakve mjere za uklanjanje onečišćenja, emisija bi iznosila F. U
toj tački cijena smanjenja emisije do iznosa Q jednaka je površini trokuta određenog tačkama
FEQ. Istovremeno, dobitak koji bi bio postignut smanjenjem emisije određen je pravouglom
ECFQ, što znači da je opravdano smanjivati emisiju kada je ona veća od Q. Međutim, kada
emisija iznosi Q, njeno daljnje smanjenje nije opravdano zbog toga što u toj tački ne može
doći do smanjenja emisije koje bi za posljedicu imalo porast dobitka veći od porasta troška.
Dakle zaključuje se da Q predstavlja optimalan nivo emisije. U slučaju da se onečišćivač već
nalazi na tom nivou emisije, izmjerena šteta u okolišu ne bi trebala biti pridodana ostaloj

4
regulativi. Međutim, procjena štete u okolišu korisna je i u tom slučaju jer može poslužiti u
određivanju optimalne stope poreza na onečišćenje.

Slika 2. Štete i troškovi u okolišu

U ovom bi slučaju optimalna stopa poreza iznosila QE jer bi uzrokovala smanjenje emisije
do razine Q. Onečišćivačima bi se isplatilo smanjivati emisiju do iznosa Q, ali ne i ispod tog
nivoa, zato što bi trošak smanjenja emisije bio veći od uštede poreza. Važno je napomenuti da
je ovakva analiza određena ovisnošću graničnih troškova o nivou emisije. U slučaju kada se
granični trošak mijenja s nivoom emisije, ili postoji prag ispod kojeg smatramo da štete u
okolišu ne nastaju, granične štete ovise o nivou emisije.

VREDNOVANJE ŠTETA NASTALIH U OKOLIŠU

Da bi se različite utjecaje na okoliš moglo lakše razmatrati i uspoređivati, potrebno je

ustanoviti jednostavan i pregledan način analize. Iako su pojedini utjecaji koje ljudske
djelatnosti izazivaju u okolišu dobro poznati, neki od tih utjecaja mogu potaknuti veći broj
pitanja nego odgovora. Evo nekoliko primjera takvih slučajeva:

 Da li su katastrofalne posljedice klimatskih promjena jasno dočarane porastom nivoa

mora?
 Što sve može prouzročiti porast koncentracije hlora u višim slojevima atmosfere?
 Da li degradacija određenog procenta obradivih površina predstavlja prijetnju
zadovoljavajućoj opskrbi hranom?
 Da li broj nestalih vrsta ugrožava mogućnost budućih generacija da zadovolje svoje
potrebe?
 Da li su postojeće zalihe nafte i plina zadovoljavajući pokazatelj održivosti razvoja?

Da bi se tako raznorodni utjecaji mogli lakše analizirati, potrebno ih je svesti na

zajednički nazivnik. Iako kontradiktoran, do danas najšire prihvaćen takav nazivnik je
novac, odnosno novčano vrednovanje šteta u okolišu. Kada se utvrde posljedice koje
određena aktivnost izaziva u okolišu, da bi se provelo njihovo novčano vrednovanje potrebno
im je pridružiti odgovarajuće novčane iznose. Ti se novčani iznosi mogu odrediti na temelju
sklonosti pojedinca, odnosno na iznosu koji je pojedinac spreman uložiti da bi spriječio neku
štetu u okolišu (svojevrsna premija za rizik), ili na iznosu koji pojedinac smatra
odgovarajućom nadoknadom u slučaju da je šteta u okolišu već nastupila (kompenzacija za
nastalu štetu). Uz vrednovanje na temelju premije na rizik ili kompenzacije za nastalu štetu,

5
postoje i drugačiji pristupi: na primjer, vrednovanje štete na temelju mišljenja stručnjaka ili na
temelju iznosa koji je potrebno uložiti da bi se nastale štete uklonile.

Da bi se odredili troškovi štete po okoliš, treba ocijeniti novčanu vrijednost ugroženih dobara.
Postoje tržišna i netržišna dobra. Tržišna dobra mogu se izravno vrednovati na osnovu svoje
tržišne cijene, dok za netržišna dobra tržišna cijena ne postoji ili ona ne iskazuje njihovu pravu
vrijednost. U ovu drugu kategoriju ubrajaju se rekreacijski sadržaji i estetski izgled krajolika.
Za neka netržišna dobra čak se kaže da su „od neprocjenjive vrijednosti", npr. ljudski život i
očuvanje bioraznolikosti. No ipak postoje metode za njihovo vrednovanje. Njihov je cilj
ustanoviti koliko je pojedinac spreman platiti za smanjenje rizika od nekog negativnog učinka:
npr. rizika od smrti (engl. willingness to pay for risk reduction, WTP) ili koliku bi naknadu
prihvatio za preuzimanje dodatnog rizika (engl. willingness to accept risk, WTA).

Vrijednost WTP ili WTA može se ustanoviti:

 metodom individualne procjene, tj. anketiranjem stanovništva

 metodom zavisnog tržišta, tj. promatranjem učinaka netržišnog dobra na srodna tržišta,
 metodom putnih troškova, što se prvenstveno odnosi na turističko-rekreacijske sadržaje

Metoda individualne procjene (eng. contingent valuation method CVM ) koncipirana je

tako da se ispitaniku izloži hipotetski program zaštite okoliša, a on treba navesti koliko bi bio
spreman izdvojiti za njegovo ostvarenje. Cilj ankete je doći do što realnije vrijednosti koju
pojedinac polaže na neke resurse. Ova metoda važna je zato jer je to jedini način za procjenu
tzv. pasivnih vrijednosti dobara. Pasivnu vrijednost ima resurs kojem se pridružuje neka
vrijednost iako znamo da nam on neće donijeti nikakvu materijalnu korist – takav resurs
vrijedi samim tim što postoji, npr. nacionalni park. Međutim, vrednovanje pasivnih vrijednosti
na temelju ankete je prilično nepouzdano jer rezultati ovise o naobrazbi i upućenosti ispitanika
u dotični problem utjecaja na okoliš, kao i o načinu anketiranja.

Metoda zavisnog tržišta (eng. hedonic valuation method) računa vrijednost netržišnog
resursa posredno na temelju učinaka koje uzrokuje na srodnim tržištima. Ova metoda je česta u
vrednovanju buke i estetskih učinaka, gdje se računa koliko se smanji tržišna cijena zemljišta
ako se naruši estetika krajolika ili poveća buka u blizini tog zemljišta. Pozitivna strana ove
metode je vjerodostojnost, jer se troškovi nekog učinka temelje na stvarnom izboru potrošača,
a ne na hipotetskom vrednovanju kao u CV metodi. Nedostatak metode je što mora uzeti u
obzir sve faktore koji mogu utjecati na eksterni trošak promatranog štetnog učinka, a to je
često puta i teoretski i praktički neizvodivo.

Metoda putnih troškova uglavnom se koristi za vrednovanje rekreacijskih sadržaja tako da

se odredi koliko je pojedinac (najčešće turist) spreman izdvojiti za putovanje do takvih
sadržaja. Kada pojedinci moraju snositi neke troškove da bi mogli uživati u javnom dobru kao
što je park ili područje za rekreaciju, njihova premija za rizik povezana s tim dobrom može se
odrediti na temelju troškova koje su spremni podnositi da bi ga mogli koristiti (troškovi puta,
cijena ulaznice).

1. Diskontiranje

Diskontiranjem se smanjuje vrijednost budućih novčanih tokova u odnosu na sadašnje.

Pitanje izbora diskontne stope važno je za studiju utjecaja na okoliš jer današnje ljudske
aktivnosti imaju posljedice u budućnosti. Što je viša diskontna stopa, sadašnja vrijednost tih

6
posljedica, a time i važnost koja im se pridaje bit će manja. Diskontiranjem se izražava
vremenska preferencija novca (novac više vrijedi danas nego sutra), uzima se u obzir
mogućnost reprodukcije kapitala i eventualni tehnološki napredak u budućnosti. Ovo
posljednje znači da će posljedice današnjih pritisaka na okoliš u budućnosti možda biti manje
zahvaljujući napretku tehnologija za ublažavanje šteta. Tipične diskontne stope u zemljama
Europske Unije kreću se od 5 do 7% (to se odnosi na realnu diskontnu stopu, što znači da
inflacija nije uključena i da se računa sa sadašnjim vrijednostima štete). Treba napomenuti da
visina diskontne stope prilično utječe na troškove nuklearnog energijskog lanca, jer se u
nuklearnom lancu kao posljedica radioaktivnog zračenja mogu razviti tumori čiji je ishod
fatalan nakon određenog vremena, dakle radi se o učincima s odgođenim djelovanjem. Za
razliku od toga, lanci fosilnih goriva nisu toliko pogođeni diskontiranjem jer izgaranje fosilnih
goriva i ostali procesi u lancu uzrokuju malo učinaka s odgođenim djelovanjem. U rijetkim
slučajevima može se uslijed dugotrajne izloženosti povišenim koncentracijama polutanata
razviti hronična bolest s kobnim ishodom, tada se primjenjuje diskontna stopa, jer se radi o
odgođenom djelovanju.

1.1 Izbor diskontne stope za vrednovanje ekološke štete

U većini studija utjecaja na okoliš diskontiraju se samo neki dugoročni efekti, kao što su
globalno zagrijavanje i dugoročni rizici od nuklearnog otpada. Mišljenja oko visine
diskontne stope su podijeljena. Neki smatraju da bi „ekološke” diskontne stope trebale biti
slične onima za kapitalne. Međutim, u tom slučaju postoji opasnost da se troškovi učinaka koji
će se desiti u dalekoj budućnosti anuliraju. Pristalice visokih diskontnih stopa vjeruju da će
budući tehnološki napredak donijeti jeftinija i pristupačnija rješenja za saniranje dugoročnih
učinaka od onih koja su danas na raspolaganju. To se pogotovo odnosi na tehnologije za
smanjenje emisije ugljičnog dioksida. S druge strane, mnogi smatraju da treba računati s
niskim diskontnim stopama, jer se na taj način budući učinci na okoliš tretiraju ravnopravno
sadašnjima. Tu opet postoji opasnost da relativno sigurni učinci u bliskoj budućnosti budu
zasjenjeni nesigurnijim dugoročnim efektima. Pristalice niskih diskontnih stopa ne žele se
oslanjati na tehnološki napredak koji će možda ublažiti buduće štete, kad znaju da se te štete
mogu spriječiti već danas.

Pri odabiru diskontne stope treba voditi računa o preferencijama pojedinca i društva,
oportunitetnom trošku kapitala (Oportunitetni trošak ili ekonomski oportunitetni gubitak je
termin koji se koristi za izražavanje vrijednosti određenog dobra nasuprot drugog).
Ekonomisti tvrde da trošak jednog dobra predstavlja ono čega smo se odrekli da bismo to
dobro sebi priuštili), riziku i nesigurnosti, te o blagostanju budućih generacija. Dobrobit
pojedinca ne poklapa se uvijek s dobrobiti društva, pa zato društvena diskontna stopa, koja se
tiče cijelog društva, ne mora nužno odražavati investicijske preferencije pojedinca. Vrijednosni
sistem društva preferira brzi povrat kapitala i kratkoročnu dobit, a zazire od investicija koje su
dugoročno isplativije ali imaju dulji period povrata. Takav stav je pogotovo izražen u
siromašnijim zemljama. Opće je prihvaćeno da novčani tok manje vrijedi ako je veća
nesigurnost njegove pojave. Tipovi nesigurnosti koji se smatraju mjerodavnima za
diskontiranje su rizik od smrti, nepoznavanje budućih preferencija pojedinca i nesigurnost
budućih dobiti i troškova. Međutim, nesigurnosti nisu razlog za povećanje diskontne stope, već
bi ih trebalo uzeti u obzir posredno, modificiranjem novčanih tokova.

7
 1.2 Novčano vrednovanje učinaka na ljudsko zdravlje

Posljednji korak u određivanju funkcije štete je procjena novčane vrijednosti štete. To

znači da treba procijeniti vrijednost ljudskog života, odnosno trošak izazvanih zdravstvenih
smetnji. Ljudskom životu i zdravlju u pravilu se pripisuju vrijednosti veće od ekonomskih, jer
se te kategorije tretiraju drugačije od materijalnih dobara. Lakše je ocijeniti eksterni trošak
bolesti, nego smrtnog slučaja i ta je procjena u pravilu pouzdanija.

Utjecaji na zdravlje mogu pogađati zaposlene i širu javnost, može ih uzrokovati normalni
pogon i nesreća, a po svom karakteru mogu biti akutni i hronični. Sve više pažnje pridaje se
zdravstvenim posljedicama normalnog pogona elektrane na širu populaciju. Od utjecaja na
ljudsko zdravlje uzrokovanih normalnim pogonom elektrane, u modelima za procjenu
najznačajnijih utjecaja u okolišu uzrokovanih proizvodnjom električne energije, za proračun
uključuju se učinci uzrokovani onečišćenjem zraka u fosilnim energijskim lancima i radiološki
učinci u nuklearnom energijskom lancu, tj. samo oni učinci čiji se troškovi mogu relativno
pouzdano procijeniti.

Zdravstvene posljedice onečišćenja zraka su:

 smrt uzrokovana akutnom izloženošću onečišćujućim materijama;

 bolničko liječenje plućnih bolesti;
 bolničko liječenje bolesti srčanožilnog sistema;
 bolničko liječenje kongestivne srčane bolesti u starijih osoba;
 dani smanjene aktivnosti;
 smrt uzrokovana hroničnom izloženošću onečišćujućim materijama;
 hronični bronhitis u odraslih;
 hronični bronhitis u djece;
 hronični kašalj u djece.

Troškovi ovih bolesti izračunati su kao zbir izravnog troškova liječenja, izgubljenih prihoda
zbog izostanka s posla i troška narušenog slobodnog vremena. U radiološke učinke svrstavaju
se maligni i benigni tumori, te nasljedne promjene. Izravni trošak bolesti može se izračunati
zbrajanjem troškova liječenja (uključujući bolničku njegu, lijekove i sl.) i izgubljenih radnih
dana. U stvarni trošak bolesti trebalo bi uključiti i osjećaj stresa pod kojim se nalazi bolesnik i
njemu bliske osobe, no to je gotovo neizvodivo. Zato se procjena utjecaja na zdravlje zadržava
na izravnim troškovima bolesti, kao donjoj granici stvarnih troškova.

1.2.1 Novčano vrednovanje smrtnih slučajeva

U praksi se koristi nekoliko metoda:

 procjena spremnosti plaćanja za smanjenje rizika od smrti,

 razlikovanje plata u rizičnim i ostalim zanimanjima,
 metoda „ljudskog kapitala" u kojoj se procjenjuje sadašnja vrijednost budućih prihoda
pojedinca koji bi bili izgubljeni u slučaju njegove prijevremene smrti.

Problem je što rezultati u sve tri metode ovise o ekonomskoj moći stanovništva, tj. o stepenu
razvoja države. Jasno je da vrijednost statističkog života, koja proizlazi iz navedenih metoda,
neće biti jednaka u razvijenim i nerazvijenim zemljama. Postoje prijedlozi da se vrijednost
utjecaja na zdravlje u zemljama u razvoju korigira ovisno o bruto društvenom proizvodu na

8
bazi pariteta cijena. Korekcijski faktor bio bi omjer bruto društvenog proizvoda promatrane
zemlje i Sjedinjenih Američkih Država jer od tamo potječu originalne vrijednosti učinaka na
zdravlje. Vrijednost ljudskog života procjenjuje se na temelju iznosa koji je pojedinac spreman
platiti za smanjenje rizika od smrti ili pak naknade koju bi prihvatio za preuzimanje dodatnog
rizika od smrti. Dijeljenjem tog iznosa s pripadajućom promjenom rizika dobiva se tzv.
vrijednost statističkog života. Na primjer, ako je pojedinac spreman platiti 100 novčanih
jedinica da bi se rizik od smrti smanjio za 10-4, vrijednost statističkog života iznosi milion
novčanih jedinica. Osnovna pretpostavka ovog pristupa je linearnost između rizika i
spremnosti plaćanja. U ovom primjeru to znači da bi smanjenje rizika za 10-3 vrijedilo 1000
novčanih jedinica.

Tokom rada studije ExternE (1997) usvojen je novi pristup u vrednovanju ljudskog života,
po kojem se računa broj izgubljenih godina života. Naime, dokazano je da onečišćenje zraka
ne može biti osnovni uzrok akutne smrti, već može samo skratiti očekivani životni vijek, u
pravilu kod starijih osoba ili osoba koje pate od bolesti disajnih organa. Dugotrajna prisutnost
povišenih koncentracija polutanata u zraku može dovesti do hroničnih oboljenja, što može
rezultirati skraćenjem životnog vijeka za određeni broj godina. Dakle, onečišćenje zraka može
izazvati prijevremenu smrt, pogotovo u spomenutim rizičnim skupinama, ali ne može biti
jedini uzrok smrti. Zato se za vrednovanje smrtnih slučajeva uslijed onečišćenja zraka ne bi
smjela koristiti vrijednost statističkog života (VSL), već vrijednost godine skraćenja života
(VYOLL). Vrijednost statističkog života opravdano je koristiti samo u slučaju trenutne smrti
koja je nastupila kao posljedica nesreće i koja je jednako pogodila cijeli prosjek populacije. U
studiji ExternE 1997 primijenjen je taj novi pristup, temeljen na cijeni godina skraćenja života
(oznaćene kao YOLL years of life lost). Taj princip smanjuje novčanu vrijednost štete jer se
uzima da akutna smrt odnosi 9 mjeseci života, a smrt zbog hronične bolesti oko 12 godina, u
svakom slučaju ne cijeli život. Međutim, budući da je u proračun učinaka na zdravlje dodata
smrtnost zbog hroničnih bolesti, eksterni troškovi nisu se bitno smanjili. Čak su u lancima
fosilnih goriva oni porasli u odnosu na rezultate iz 1995. godine. Šteta zbog svih godina
skraćenja života trebala bi biti jednaka šteti zbog izgubljenog statističkog života. Budući
da se općenito vrijednost sume vremenski pomaknutih šteta može izraziti sa njihovom
sadašnjom vrijednosti (koja ovisi o vremenu unutar kojeg štete nastaju i diskontnoj stopi), to
se veza između vrijednosti godine izgubljenog života vYOLL i vrijednosti statističkog života
VSL može dobiti iz relacije:
T1
v
VSL   yoll t , (1)
t  0 (1  r )

gdje je,
T1 - broj godina skraćenja života,
r - diskontna stopa (obično oko 3%).

Vidljivo je da je vrijednost vYOLL mnogo manja od VSL.

Na temelju izloženih analiza i razmatranja može se zaključiti o relativnom nivou eksternih

troškova termoelektrana na kruta, tekuća i plinovita goriva, nuklearnih elektrana kao i
elektrana na obnovljive izvore energije (sunčeve elektrane s fotonaponskim ćelijama,
vjetroelektrane i hidroelektrane).

Usporedba eksternih troškova data je u tabeli 1. u kojoj su sabrani rezultati rada brojnih
stručnih i naučnih timova unutar Europske Unije i predstavljaju prosjek savremenih saznanja
na području vrednovanja ekološkog utjecaja energijskih tehnologija.

9
 Eksterni troškovi elektrana na fosilna goriva, bez obzira na povoljniji način vrednovanja (VYOLL
umjesto VSL) pokazuju osjetno veće eksterne troškove od energetskih tehnologija koje ne
koriste ta goriva, a razlog leži u atmosferskim emisijama sumpornih, dušičnih i ugljičnih oksida.
Među konvencionalnim elektranama je u tom pogledu izrazito nepovoljna termoelektrana na
ugljen, dok je najpovoljnija termoelektrana na plinovito gorivo. Vjetroelektrane imaju izrazito
niske eksterne troškove (nešto niže od nuklearnih elektrana). Sunčeve elektrane s
fotonaponskim ćelijama su u tom pogledu nešto nepovoljnije.

Rezultat pokazuje da su među elektranama koje mogu neograničeno proizvoditi velike

količine električne energije u pogledu utjecaja na okoliš (koji je kvantitativno izražen visinom
eksternih troškova) najpovoljnije nuklearne elektrane. Pri tome se naravno misli na nuklearne
elektrane izgrađene na temelju najnovijih naučnih i tehničkih saznanja u primjeni tehnologija
i projektnih rješenja.

Iz navedenog slijedi da je neutemeljeno upotrebljavati ekološke razloge za osporavanje

razvoja i gradnje nuklearnih elektrana.

Vrsta elektrane Eksterni trošak Podloga za

mEUR/kWh vrednovanje eksternih
troškova
Termoelektrana na ugljen 64 Vyoll
Termoelektrana na tekuća goriva 39,5 Vyoll
Termoelektrana na prirodni plin 21,5 Vyoll
Hidroelektrana 2,4-6
Sunčeva elektrana s fotonaponskim 5,2-12,1 VSL
ćelijama
Vjetroelektrana 1,02-2,6 VSL
Nuklearna elektrana 2,5-7,3 VSL

Tabela 1.Usporedba eksternih troškova elektrana i njihovih energijskih lanaca

1.2.2 Novčano vrednovanje bolesti

Ukupnim troškom neke bolesti smatra se iznos koji je pojedinac spreman platiti (WTP) za
smanjenje negativnih posljedica te bolesti. Taj iznos uključuje izravni trošak liječenja,
izgubljene prihode zbog izostanka s radnog mjesta, trošak narušenog slobodnog vremena,
trošak pretrpljene psihofizičke boli oboljelog pojedinca i psihičkog stresa bliskih osoba, kao i
izdatke za ublažavanje eventualnih posljedica bolesti (lijekovi, terapija i sl. ako nije moguće
potpuno izliječenje).

Prve tri komponente mogu se izračunati s priličnom sigurnošću: izravni trošak liječenja
poznat je za svaku bolest, smanjeni prihodi zbog bolovanja računaju se na temelju vrijednosti
radnog sata, a trošak izgubljenog slobodnog vremena smatra se, na temelju CVM procjene, da
vrijedi 30-50% vrijednosti radnog sata. Zbir ovih triju komponenata obično se naziva trošak

10
bolesti (COI, engl cost of illness) i, budući da se može približno tačno odrediti, služi kao
osnova za određivanje ukupnog troška bolesti. Rezultati anketa pokazali su da je ukupni
trošak bolesti obično dva do tri puta veći od zbira prvih triju komponenta (liječenje, izgubljeni
prihodi i slobodno vrijeme).

1.2.2.1 Dani sa smanjenom radnom sposobnošću

Utvrđeno je da cijena jednog dana smanjene radne sposobnosti ili onesposobljenosti za rad u
stvarnosti pada s trajanjem onesposobljenosti, ali budući da se ne zna po kojem pravilu, uzima
se jednaka za sve dane. Ukupni trošak uslijed smanjene aktivnosti dobiva se množenjem
prosječne cijene jednog dana s brojem takvih dana.

1.2.2.2 Hronične bolesti

Troškovi hroničnih bolesti u pravilu se računaju zbrajanjem troška bolničkog liječenja,

izgubljenih prihoda i oportunitetnog troška slobodnog vremena (Oportunitetni trošak ili
ekonomski oportunitetni gubitak je termin koji se koristi za izražavanje vrijednosti određenog
dobra nasuprot drugog. Ekonomisti tvrde da trošak jednog dobra predstavlja ono čega smo se
odrekli da bismo to dobro sebi priuštili). Mogu se odrediti i anketiranjem pojedinaca (CVM).

1.2.2.3 Benigni tumori

Novčana šteta dobroćudnog tumora dobiva se kao zbir izravnih troškova liječenja i
neostvarenih prihoda zbog izostanka s posla. Benigni tumori ne vrednuju se anketiranjem
stanovništva.

1.2.2.4 Ozbiljne nasljedne promjene

Ova vrsta zdravstvenih posljedica također se ne vrednuje putem ankete. Međutim, zbog
percepcije javnosti o težini posljedica, nasljednim promjenama pripisuje se vrijednost jednako
kao i akutnim smrtnim slučajevima.

1.2.3 Utjecaj na zdravlje zaposlenih

Promatrajući cijeli energijski lanac (njegov normalni pogon), potencijalno najvećim

zdravstvenim posljedicama izloženi su rudari u ugljenokopovima, dok ostali energijski lanci
nemaju većih posljedica u normalnom pogonu. Od učinaka na zdravlje zaposlenog osoblja u
studijama kvantificirani su smrtnost rudara zbog izloženosti radonu i karcinoma pluća, te
respiratorne smetnje rudara. Smrtnost se vrednuje na temelju vrijednosti statističkog života,
dok se respiratorne smetnje vrednuju jednako kao za opće stanovništvo.

1.2.4 Nesreće

Posebna kategorija štetnih učinaka na zdravlje su nesreće, koje mogu nastupiti u bilo kojem
dijelu energijskog lanca te pogoditi i radnike i stanovništvo. Pri nesrećama se ne uračunavaju
emisije polutanata. Zdravstvene posljedice nesreća vrednuju se slično kao u normalnom
pogonu. Dakle, trošak smrtnog slučaja izjednačuje se s vrijednošću statističkog života, a
troškovi različitih zdravstvenih tegoba računaju se sumiranjem troškova liječenja, neostvarenih
prihoda zbog bolovanja i troška izgubljenog slobodnog vremena. Troškove nesreća na radu ne
treba apriori svrstati u eksterne troškove jer su oni ponekad bar djelomično kompenzirani.

11
 1.3 Novčano vrednovanje učinaka na ekosisteme

Ekosistemi se vrednuju na temelju vrijednosti postojanja i rekreacijske vrijednosti, najčešće

metodom osobnog doprinosa (CVM). U pravilu se veća vrijednost polaže na staništa nego na
pojedinačne vrste, što je i razumljivo jer su prednosti očuvanja staništa veće. Postoje studije
ekonomskih šteta na ekosisteme, ali se one odnose na specifične vrste i staništa. Još uvijek nije
razvijena opće primjenjiva metodologija. No, pitanje je koliko je to uopće moguće, s obzirom
da je riječ o dobrima koja nemaju tržišnu vrijednost.

Ekonomska šteta zbog oštećenja šume obuhvata gubitak drvne građe, trošak sanacijskih mjera
smanjenu rekreacijsku vrijednost i smanjenu vrijednost postojanja. U studijama se najčešće
procjenjuju samo prva ili eventualno prve dvije kategorije troškova. Procjene „ne-drvnih”
vrijednosti šuma gotovo da i ne postoje, iako postoje naznake da su ekonomske štete zbog
smanjenja ostalih dobrobiti koje donosi šuma mnogo veće od troška smanjene proizvodnje
drvne građe.
Eksterni troškovi zbog šteta nad usjevima računaju se zbrajanjem troškova smanjenja uroda
zbog porasta koncentracije SO2 i O3 , troškova neutralizacije kiselosti tla i troškova gnojiva
umanjenih za učinak taloženja dušika. Troškovi smanjenja uroda računaju se na temelju
funkcija izloženosti - učinak za SO2 i ozon, i tržišne cijene dotičnog usjeva. Troškovi
neutralizacije kiselosti tla računaju se iz količine potrebnog vapnenca. Dušik je bitni sastojak
biljaka i koristi se kao umjetno gnojivo. Budući da se taloženjem NOx (ne nitrata, NO3 ) tlo
obogaćuje dušikom, potrebno je manje umjetnog gnojiva. Ušteda na troškovima gnojiva
računa se na temelju količine suho nataloženog dušika na određenoj površini. Treba voditi
računa o tome da dušik u prevelikim količinama, nataložen kao NHx ili NOx, može izazvati
eutrofikaciju, negativne posljedice po vrste koje su prilagođene i dominiraju u tlima
siromašnima dušikom.

1.4 Vrednovanje šteta globalnog zagrijavanja

Danas se smatra da je globalno zagrijavanje najvažniji od svih utjecaja na okoliš i
čovjeka u energijskim lancima fosilnih goriva. Utjecaj stakleničkih plinova na okoliš
manifestira se kroz povišenje srednje temperature Zemljine atmosfere, te s tim u vezi
klimatskim promjenama koje mogu izazvati niz uglavnom negativnih posljedica. Među najteže
i najskuplje posljedice klimatskih promjena svrstavaju se smanjenje biološke raznolikosti,
porast nivoa mora kao izravna prijetnja priobalnim ekosistemima i ljudskim naseljima,
smanjenje zaliha pitke vode, smanjenje proizvodnje u poljoprivredi i šumarstvu, te porast
potreba za energijom. Zbog toga u analizu eksternih troškova energijskog sistema treba
uključiti i troškove šteta u okolišu uzrokovane emisijama stakleničkih plinova. Međutim,
analiza učinaka globalnog zagrijavanja nije jednostavna jer su utjecaji dugoročni, međusobno
isprepleteni i razlikuju se od regije do regije, što sve pridonosi nesigurnosti procjene. No
najnesigurniji faktor je privredni i društveni razvoj čovječanstva tokom idućih stoljeća, kad se
očekuje manifestiranje učinaka klimatskih promjena. Zato procjene šteta od globalnog
zagrijavanja treba uvijek promatrati u kontekstu određenog scenarija društveno - ekonomskog
razvoja.
Učinci na okoliš zbog emisija stakleničkih plinova iz elektrane ili energijskog lanca mogu se
izračunati na dva načina. Dosad najčešće korišten je tzv. pristup odozgo nadolje (top-down),
po kojem se šteta određuje na temelju poznate (ili pretpostavljene) ukupne štete globalnog
zagrijavanja. Da se odredi eksterni trošak pojedine elektrane zbog emisija stakleničkih plinova,
ukupna šteta množi se faktorom koji ovisi o udjelu elektrane u ukupnom porastu globalne

12
temperature. Za razliku od toga, u studiji ExternE se za procjenu šteta od globalnog
zagrijavanja preporuča drugačiji pristup, metoda slijeda utjecaja, jer je tačniji i jer prati
logiku proračuna ostalih učinaka. To je tzv. pristup odozdo prema gore (bottom-up) u kojem se
procjenjuju granični utjecaji pojedinog energijskog lanca na temelju stvarnih fizičkih učinaka
koje izaziva emisija stakleničkih plinova. Dakle, određuje se funkcija štete. Budući da
posljedice globalnog zagrijavanja ovise o brojnim faktorima, procjena štete provodi se za jedan
određeni scenarij klimatskog, demografskog, socijalnog i ekonomskog razvoja. Ipak, treba reći
da znanstvene spoznaje na koje se oslanja metoda slijeda utjecaja još uvijek nisu potpuno
sigurne i još se uvijek istražuju. Zato se za proračun posljedica globalnog zagrijavanja i dalje
često koristi metoda ukupne štete, jer je jednostavnija. U najvećem broju studija „odozgo
nadolje" računaju se štete koji bi nastupile udvostručenjem sadržaja CO2 u atmosferi u odnosu
na predindustrijsko doba. Do danas provedene studije pokazuju da će udvostručenje
koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi u odnosu na predindustrijsko doba imati za
izravnu posljedicu troškove u visini od 1 do 3% svjetskog bruto proizvoda. Ako se u obzir
uzmu i neizravni učinci globalnog zagrijavanja kao što su smrtni slučajevi zbog slabijeg uroda
ili manje količine pitke vode (što je posebno važno u nerazvijenim zemljama), eksterni se
troškovi drastično povećaju, u nekim studijama čak za dva reda veličine. Važno je primijetiti
da posljedice globalnog zagrijavanja neće biti jednoliko raspoređene u cijelom svijetu. Najteže
pogođene bit će zemlje koje se oslanjaju na poljoprivredu, leže uz more, nalaze se u području
tople i suhe klime, i teže prilagođavaju svoju privredu i način života izmijenjenim klimatskim
uslovima. U tu kategoriju spadaju uglavnom nerazvijene zemlje.
Vrednovanje posljedica globalnog zagrijavanja na ljudsko zdravlje jedno je od
najkontroverznijih pitanja u određivanju troškova štete. U sklopu studije ExternE usvojena je
metodologija vrednovanja koja se temelji na spremnosti plaćanja prosječnog pojedinca za
sprečavanje štete. No ta vrijednost odražava preferencije pojedinaca samo u razvijenim
zemljama, dok bi u nerazvijenim zemljama najvjerojatnije bila mnogo niža. Predlaže se da se
vrijednost šteta u manje razvijenim zemljama korigira u skladu s njihovim bruto društvenim
proizvodom i kupovnom moći stanovništva. Na tretiranje dugoročnih učinaka na okoliš kao što
su klimatske promjene, jako utječe izbor diskontne stope. Uz veću diskontnu stopu se učincima
koji nastaju u budućnosti pridaje manja važnost. U studiji ExternE preporučuje se diskontna
stopa nešto veća od 1%, a najviše 3%. Smatra se da bi takva diskontna stopa osigurala ispravno
tretiranje tzv. međugeneracijskih šteta, tj. onih koje današnja generacija svojim aktivnostima
nameće budućim generacijama.
1.5 Nesigurnost u vrednovanju štete

Nesigurnost i njezina očitovanja najmanje su proučavan aspekt postupka procjene utjecaja na

okoliš različitih gorivih ciklusa (i to ne samo ekonomskog dijela procjene). Aktivnosti unutar
gorivnog ciklusa uzrokuju određene emisije ili druga opterećenja po okoliš. U određivanju
veze između emisije određene onečišćujuće materije i prizemne koncentracije te onečišćujuće
materije , kao i materija nastalih hemijskim pretvorbama početne materije, može doći do
pogrešaka. Prisustvo onečišćujuće materije ima određene učinke u okolišu, a ta se činjenica
iskazuje ovisnošću izloženosti toj materiji i njezinog učinka. Zbog složenosti, te je ovisnosti
moguće samo približno procijeniti, iako sličnost nekih rezultata u različitim studijama (npr.
broja smrtnih slučajeva zbog jediničnog porasta koncentracije čestičnih materija u zraku)
pokazuje da su ovisnosti dosta dobro procijenjene.

Idući izvor pogrešaka je novčano vrednovanje pojedinih šteta. Konačno, postoje i pogreške
uzrokovane primjenom ovisnosti izloženosti i učinka ili podatka o ukupnom iznosu štete
ustanovljenih na drugoj lokaciji. Osim toga, iznos koji je pojedinac spreman platiti da bi

13
izbjegao određeni rizik jako varira ovisno o tome da li je rizik preuzeo dobrovoljno ili mu je
nametnut. Stoga će svota koju je pojedinac spreman platiti da bi uklonio neki rizik biti daleko
veća od odgovarajuće kompenzacije za nastalu štetu u okolišu. Ova pojava nije još u
potpunosti razjašnjena, ali je svakako povezana s pravima pojedinca i mogućnosti izbora.
Navedene pogreške i nesigurnosti je moguće smanjiti daljnjim istraživanjima, mada one nikad
neće biti u potpunosti uklonjene.

NAČINI PROCJENE EKSTERNIH TROŠKOVA

Da bi odredili eksterne troškove u cilju kompenziranja cijenom električne energije šteta

nastalih u okolišu i negativnih posljedica po živi svijet postoje dva načina koja vode ka
efikasnijem sistemu zaštite okoline: metoda troškova štete i metoda troškova kontrole.

1. Metoda troškova štete – Metoda slijeda utjecaja

Ova metoda se zasniva na temelju stvarnih šteta u okolišu uz pomoć kojih se određuju tzv.
funkcija štete i zadnji korak, određivanje odgovarajuće novčane vrijednosti štete, tj.
preračunavanje fizičkih i bioloških učinaka u novčane vrijednosti. Polazi se od uzroka štete
(emisije polutanata) na nekoj lokaciji, prati njegova distribucija u okolišu, procjenjuje šteta
izazvana u receptorima, kao i njezin eksterni trošak. Ova metoda se koristi tek od sredine
1990 – te godine zahvaljujući napretku nauke i računarske tehnike. Pored naziva metoda
troškova štete za ovu metodu koristi se i metoda slijeda utjecaja.

Sada će se navesti neki od nedostataka metode troškova štete:

 rezultati umnogome ovise o lokaciji,

 vrlo je složena,
 zahtijeva veliku količinu ulaznih podataka,
 i detaljno poznavanje mehanizama u okolišu.

Ostali izvori nesigurnosti su:

 nesigurnost modela,
 nesigurnost uzrokovana etičkim i društvenopolitičkim pitanjima,
 nesigurnost u definiranju scenarija budućeg razvoja.
Sve ovo doprinosi njenoj nemogućnosti primjene u procesima koje ne znamo (dovoljno
dobro) modelirati.

Najbolji primjer za to je proračun šteta globalnog zagrijavanja gdje se zbog velike

nesigurnosti još uvijek uglavnom koristi jednostavniji pristup, tzv. metoda troškova
kontrole. Mada metoda troškova štete zbog svoje naučne utemeljenosti ipak dobiva na
važnosti i njeni se nedostatci mogu otkloniti detaljnim istraživanjima i ipak se preporučuje za
proračun eksternih troškova jer omogućuje transparentnost i interdisciplinarnost analize, te
usporedbu različitih kategorija utjecaja u istom novčanom mjerilu koje, osim toga, u velikoj
mjeri odražava preferencije javnosti.

Dalje će se navesti opis ove metode i njene smjernice.

14
 a) Definiranje opsega analize

Na početku analize treba definirati prostornu i vremensku granicu analize, te raspon pritisaka
na okoliš i učinaka koji će se obrađivati. Analiziraju se sljedeće kategorije pritisaka na okoliš:
onečišćivaći zraka (štetni plinovi i čestice koje se ispuštaju u atmosferu), kruti i tekući otpadi,
nesreće, opasne materije, buka, otpadna toplina i ostali pritisci. Pritisak na okoliš predstavlja
svaku materiju koja izaziva ili bi mogla izazvati bilo kakav utjecaj na okoliš ili ljudsko
zdravlje. Najveću važnost u energijskom lancu za proizvodnju električne energije ima sama
elektrana. Međutim, granice sistema treba odrediti tako da se uračunaju potencijalni učinci
svih procesa vezanih uz proizvodnju električne energije, energijski lanac. Razmatranje treba
proširiti na nekoliko stotina kilometara od izvora jer mnogi polutanti imaju dalekosežne
učinke (SO2, NOx, krute čestice, ozon) koji su se u nekim slučajevima pokazali veći od
lokalnih jer zahvaćaju veći broj receptora. Ipak, na određenoj udaljenosti od izvora treba
prekinuti analizu i pokušati ocijeniti omjer uračunatih i neuračunatih emisija. Da bi se dobio
uvid u potreban opseg analize, u studiji ExternE proveden je jednostavan proračun disperzije
SO2, i letečih čestica (TSP < 5 ěm i TSP 5-10 ěm). Pretpostavljen je krajnje jednostavan
model disperzije: homogeno trenutačno miješanje polutanata s okolišnim zrakom na visini
sloja miješanja, ravnomjerna distribucija smjera vjetra tokom godine, brzina vjetra jednaka
prosječnoj godišnjoj brzini, zanemarene su hemijske reakcije polutanata u atmosferi, a kao
način uklanjanja polutanata iz atmosfere računato je samo sa suhim taloženjem (mokro
taloženje nije uzeto u obzir). Nadalje, pretpostavljene su linearne funkcije izloženost-učinak
koje povezuju učinke na ljudsko zdravlje i navedene polutante, te jednolika gustoća
naseljenosti oko izvora. Uz sve te pretpostavke dobiva se da kumulativna šteta za zdravlje za
sve polutante ima oblik funkcije (1- ex), gdje je x udaljenost od izvora (slika 3). Zaključak je
da treba posmatrati udaljenosti od hiljadu i više kilometara da bi se uračunao najveći dio štete.

Slika 3. Očekivana kumulativna šteta ovisno o udaljenosti od izvora emisije

Učinke bi trebalo računati kroz cijelo razdoblje manifestiranja. Tu se pojavljuje problem

nesigurnosti dugoročnih učinaka, npr. globalnog zagrijavanja i odlaganja visokoradioaktivnog
otpada. Da bi se u obzir uzeo raspon mogućih ishoda, kreiraju se razvojni scenariji u kojima
su spomenute nepoznanice ulaznih parametara. Vremenski opseg analize povezuje se i s
pitanjem diskontiranja novčanih vrijednosti šteta. Općenito se smatra da bi ekološka
diskontna stopa, tj. ona po kojoj bi se diskontirale novčane vrijednosti šteta za okoliš/
zdravlje, trebala uzeti u obzir održivost razvoja društva i cijelog planeta.

15
 b) Određivanje prioritetnih utjecaja

Analiza treba obuhvatiti one utjecaje koji prema današnjim spoznajama izazivaju najveće
eksterne učinke. Često su lokalni utjecaji manje važni od regionalnih i globalnih jer pogađaju
manji broj ljudi, i kad se normiraju po proizvedenom TWh, ispadaju zanemarivi. Međutim, u
nekim su slučajevima lokalni eksterni troškovi ipak veći od regionalnih i globalnih, a to je
uglavnom kad je riječ o nesrećama koje pogađaju radnike i stanovništvo, te bolestima na radu.
Budući da se ljudski život i zdravlje visoko cijene, pripadajući eksterni troškovi su visoki.
Izbor prioritetnih utjecaja ovisi i o tome želimo li odrediti štete ili samo eksterne učinke.
Naime, postoje pritisci s velikim štetama za okoliš, ali vrlo malim eksternim troškovima jer je
većina šteta kompenzirana. Na primjer, povećani rizici u nekim zanimanjima većinom se
kompenziraju kroz plaće, dok se blizina industrijskog objekta, tj. vizualni utjecaj i buka,
obično kompenziraju nižom cijenom stambenog prostora.

c) Određivanje pritisaka na okoliš

Prvi korak analize relativno je jednostavan – treba izračunati emisije u zrak, vodu i tlu, te
ostale posljedice uzrokovane odabranom tehnologijom, npr. nesreće koje pogađaju radnike i
stanovništvo. Emisije u zrak (CO2, SO2, NOx, čestice, hlapljive materije i sl.) mogu se odrediti
s velikom tačnošću na temelju poznatog sastava goriva i tehnologije izgaranja. Razmatraju se
savremene, ali već dokazane tehnologije za proizvodnju električne energije i uređaji za
smanjenje emisija potrebni da se zadovolje emisijski standardi pojedine zemlje. Veći je
problem utvrditi emisije elemenata u tragovima, npr. olova i žive, jer su zbog njihovih malih
iznosa i mjerenja otežana. U energijskom lancu goriva najjednostavnije je ustanoviti emisije
na lokaciji elektrane koje u lancima fosilnih goriva čine dominantni dio ukupnih emisija
lanca.

d) Opis prihvatne okoline

Ako se procjenjuje utjecaj onečišćenja zraka na ljudsko zdravlje, treba poznavati

meteorološke uvjete koji utječu na disperziju, transport i hemijske reakcije polutanata, dobnu
strukturu i zdravstveno stanje stanovništva, stanje ekoloških resursa, te vrijednosne sisteme
pojedinaca. Za procjenu budućih šteta potrebne su neke pretpostavke o razvoju prihvatne
okoline, npr. o broju stanovništva i mogućnostima liječenja u budućnosti.

e) Rasprostiranje polutanata u okolišu – procjena izloženosti

Promatraju se utjecaji na ljudsko zdravlje, materijale, usjeve, biljne i životinjske ekosisteme,

zatim posljedice globalnog zagrijavanja i ostali utjecaji. Za proračun svih učinaka vezanih uz
emisije polutanata zajedničko je to što je potreban odgovarajući model atmosferske disperzije
i poznavanje funkcije izloženosti - učinak. Za modeliranje disperzije unutar 50-100 km od
izvora koristi se Gaussov model disperzije koji zanemaruje hemijske transformacije
polutanata u atmosferi, ali dobro opisuje vertikalnu i horizontalnu disperziju polutanata unutar
sloja miješanja. Za modeliranje dalekosežne disperzije koriste se modeli trajektorija koji u
obzir uzimaju hemijske reakcije u atmosferi te računaju ambijentalne koncentracije i taloženje
primarnih i sekundarno stvorenih polutanata.

16
 f) Funkcionalna veza izloženosti i učinka

Za vrednovanje učinaka na okoliš i zdravlje koriste se funkcionalne ovisnosti efekata od

izloženosti. Određivanje funkcionalne veze između izloženosti i učinka presudan je korak u
metodi slijeda utjecaja. Funkcija Y=fu(X) dovodi u vezu promjenu Y u receptoru, tj. učinak na
receptor, s porastom koncentracije polutanta za vrijednost X, tj. s izloženošću. Te se funkcije
nazivaju i doza-učinak jer doza predstavlja količinu materije unesenu u organizam, npr.
udisanjem, i ne mora biti jednaka izloženosti.

Da bi se odredila ovisnost učinka o dozi, odnosno izloženosti, treba u detalje razumjeti

mehanizme širenja utjecaja jer je konačna manifestacija u receptoru rezultat više isprepletenih
utjecaja. Primjenljivost rezultata u većem broju različitih uvjeta jedan je od pokazatelja
postoji li između izloženosti i zabilježene posljedice zaista funkcionalna veza i smiju li se
rezultati poopćiti. Naime, rezultati mogu varirati zbog različite strukture stanovništva,
različite smjese polutanata i drugih uvjeta, što je i primijećeno u epidemiološkim studijama.
Stručnjaci smatraju da je bolje, ako ne raspolažemo vlastitom funkcijom izloženost-učinak,
primijeniti „tuđu” funkciju (dobivenu u drugačijim uvjetima) nego promatrani učinak posve
zanemariti jer ionako u oba slučaja postoji određena doza nesigurnosti. Postoje različiti oblici
funkcija izloženost-učinak, one mogu biti linearne i nelinearne, bez praga ili s pragom
djelovanja (slika 4.). Prag označava da postoji kritično opterećenje ekosistema za posmatrani
učinak. Funkcije koje opisuju učinke onečišćenja zraka na poljoprivredne usjeve iznimno su
složene jer uključuju i pozitivne i negativne efekte (sulfati i nitrati djeluju i kao umjetno
gnojivo i kao kiseli polutanti). Idealno se funkcije izloženost-učinak dobivaju iz
epidemioloških analiza, u kojima se utvrđuju učinci polutanata na stvarne receptore: ljude,
usjeve itd. Postavlja se pitanje je li opravdano učinke ekstrapolirati na doze niže od
laboratorijskih, pogotovo ako se sumnja na postojanje praga. No, ipak se funkcije izloženost-
učinak najčešće lineariziraju, a učinci zabilježeni na višim dozama ekstrapoliraju na niske
doze, sve do nule, uz pretpostavku da ne postoji prag pojave učinka jer je iskustvo pokazalo
da su te aproksimacije opravdane.

Slika 10.2. Vrste funkcije izloženost-učinak

g) Novčano vrednovanje

Cilj je novčanog vrednovanja dobara ustanoviti koliko je pojedinac spreman platiti da

izbjegne određenu štetu za zdravlje i/ili okoliš. Pitanja o kojima treba voditi računa pri
vrednovanju šteta i o kojima se još uvijek vode rasprave jesu opravdanost prenošenja rezultata

17
iz jednog u drugi kontekst, tj. primjena rezultata na privredne, političke i geografske uvjete
različite od izvornih, zatim postojanje razlike između svojevoljnog i nametnutog rizika, izbor
diskontne stope, nesigurnost procjene itd.

IZNOS ŠTETE U OKOLIŠU KAO KRITERIJ U PLANIRANJU

ELEKTROENERGETSKOG SISTEMA

U ovom dijelu se govori o utjecaju lokacije postrojenja, korištenog goriva, učinkovitosti

procesa proizvodnje električne energije i primjene postupka odsumporavanja dimnih plinova
na trošak pridružen narušavanju zdravlja uslijed pogona termoelektrane.

Princip uključivanja eksternih u ukupne troškove pri planiranju resursa proizlazi iz činjenice
da proizvodnja električne energije uzrokuje štete po okoliš i društvo koje nisu uključene u
klasično planiranje. Pod klasičnim planiranjem misli se na postupak minimiziranja izravnih
troškova. Osim toga, postoji realna mogućnost da u budućnosti na snazi budu mnogo strožiji
ekološki standardi za nova postrojenja. Zato se preporućuje već danas, u fazi izbora
energenata, razmišljati o potrebnim mjerama zaštite okoliša kako u razdoblju eksploatacije
novih postrojenja, dakle da kroz idućih 30 do 40 godina, ne bi bilo nepotrebnih izdataka i
promašenih investicija.

Da bi se proračunao utjecaj budućih termoelektrana na okoliš, potrebno je poznavati emisiju

primarnih onečišćujućih tvari iz analiziranih postrojenja, njihov tačan geografski položaj i
meteorološke karakteristike lokacije. Odluka o izgradnji novog postrojenja mora biti
usklađena s nizom zahtjeva, među kojima su najznačajniji zahtjev za stabilnošću
elektroenergetskog sistema, zahtjev za diverzifikacijom goriva i izvora dobave, zahtjev za
konkurentnošću cijene energije proizvedene u novom postrojenju, itd.

Planovi o izgradnji novih elektroenergetskih postrojenja nailaze na velik otpor javnosti, a

istraživanja pokazuju da ljudi lakše prihvaćaju rizik s kojim su upoznati nego nov, nepoznat
rizik. Zbog toga se čini vjerojatnije da će lokalna zajednica u blizini već postojećih
postrojenja, koja je upoznata s pogonom obližnje termoelektrane, lakše pristati na izgradnju
još jednog objekta (odnosno povećanje kapaciteta već postojećeg postrojenja) nego što bi bio
slučaj u područjima gdje nema izgrađenih termoelektrana. Iz tog su razloga u ovom poglavlju
analizirani izbor lokacije, goriva, tehnike odsumporavanja dimnih plinova.

a. Izbor lokacije i trošak štete u okolišu

Broj posljedica po ljudsko zdravlje proporcionalan je prizemnim koncentracijama

onečišćujućih materija i broju izloženih ljudi. Geografskim položajem izvora onečišćenja
određena je disperzija onečišćujućih materija, zbog specifičnosti meteoroloških karakteristika
lokacije. Istovremeno, smještajem elektrane u gušće ili rjeđe naseljenom području određuje i
broj ljudi koji su izloženi povišenim koncentracijama onečišćujućih materija.

Kao što je već napomenuto, izbor lokacije nove elektrane, tehnologije proizvodnje električne
energije i goriva određen je vrlo složenim parametrima, a konačna odluka o izgradnji
postrojenja često je iz političke sfere. Da bi se različite lokacije mogle valjano usporediti s
obzirom na štetnost po zdravlje ljudi, potrebno je njihove utjecaje svesti na zajednički
nazivnik. Određena količina onečišćujućih materija ispuštena u području velike gustoće
naseljenosti ima daleko veću štetnost nego ista količina te materije ispuštena u području u

18
kojem živi malen broj ljudi. Također, veoma je bitan i izbor goriva čime se značajno može
utjecati na obim posljedica po zdravlje ljudi.

b. Odsumporavanje dimnih plinova i trošak štete u okolišu

Izbor lokacije izvora onečišćenja određuje područje na kojem će se pojaviti maksimalne

koncentracije. Izborom goriva korištenog u termoelektrani mijenja se sastav dimnih plinova, a
moguće je gotovo u potpunosti eliminirati emisije pojedinih onečišćujućih materija:
primjerice, izgaranjem prirodnog plina emitira se zanemariva količina sumpornog dioksida i
čestica. Emisiju onečišćujućih materija moguće je smanjiti i primjenom odgovarajućih tehnika
za smanjenje onečišćenja. U takve tehnike ubraja se i odsumporavanje dimnih plinova, a
utjecaj primjene postupka odsumporavanja na troškove pridružene narušavanju zdravlja
nastalom zbog rada postrojenja razmotren je u nastavku.

Postupak mokrog odsumporavanja dimnih plinova danas je najčešći način uklanjanja

sumpornog dioksida iz dimnih plinova (slika 5.). U struju dimnih plinova ubrizgava se
suspenzija vapna (Ca(OH)2) i vode, a uklanjanje SO2 određeno je sljedećim hemijskim
reakcijama:

(2.)

Kao što se vidi iz formule (2.), na ovaj se način proizvodi gips (CaSO4). On ima tržišnu
vrijednost, a najčešće se koristi u građevinarstvu. Pojednostavljenu shemu postupka prikazuje
slika 5.

Slika 5. Postupak mokrog odsumporavanja dimnih plinova

Postupkom mokrog odsumporavanja uz SO2 uklanja se i oko 50% čestica nastalih u procesu
izgaranja. Glavnina uklonjenih čestica spada u krupne čestice, promjera većeg od 10 µm, pa
se može pretpostaviti da se odsumporavanje neće odraziti na utjecaj primarnih čestica na
zdravlje ljudi.

19
 NAČINI UKLJUČENJA EKSTERNIH TROŠKOVA

Uloga eksternih troškova može biti u korekciji tržišne cijene energetskih dobara,
kompenzaciji štete po okoliš, oni mogu služiti kao podloga za donošenje propisa u zaštiti
okoliša ili u planiranju resursa. U početcima zaštite okoliša, prije 20 i više godina utjecaj na
okoliš izražavao se kvalitativno (mali, srednji, veliki), a takva je bila i usporedba energetskih
tehnologija. No ubrzo se pokazala potreba za kvantificiranjem utjecaja, pa je razvijena
metoda težinskih faktora. Svakom od polutanata pridruži se odgovarajući relativni iznos,
ovisno o stepenu štetnosti. Uz svaku tehnologiju vezuje se određeni skup polutanata, pa se na
temelju njihovih relativnih štetnosti može odrediti relativni utjecaj na okoliš pojedine
tehnologije. Problem ove metode je što određivanje relativne štetnosti polutanata uključuje
priličnu dozu subjektivnosti pa se ne može očekivati da će rezultati biti široko prihvaćeni, što
unosi nesigurnost pri analizi energetskih tehnologija ili u analizi isplativosti mjera zaštite
okoliša.

Dio eksternih troškova internalizira se propisivanjem standarda. Da bi se standardi

zadovoljili potrebna su određena ulaganja u mjere zaštite okoliša, čime se smanjuju emisije,
utjecaji na okoliš i eksterni troškovi. Ta ulaganja reflektiraju se u cijeni električne energije, tj.
snosi ih potrošač. To je opravdano ako se zna da visina standarda odražava spremnost društva
da plati za smanjenje negativnih učinaka po okoliš i zdravlje. Dio eksternih troškova može se
kompenzirati različitim ekonomskim instrumentima u politici zaštite okoliša. Jedan način za
uključenje eksternih troškova je penalizacije ili kažnjavanje. Naime, prljavije tehnologije
mogu se opteretiti određenim kaznenim faktorom, tako da njihovi troškovi umjetno porastu.

Princip sličan penalima je monetizacija emisija tj. pridruživanje novčane vrijednosti svakoj
ispuštenoj toni polutanta. Ako se pretpostavi da elektrana zadovoljava emisijske standarde, ta
novčana vrijednost trebala bi predstavljati društveni trošak koji nastaje zbog ostatnih emisija,
koje ostaju nakon zadovoljenja standarda. I ovdje se kazneni faktor za pojedinu onečišćujuću
materiju određuje na osnovi troška smanjenja emisija ili troška štete u okolišu.

Eksterni troškovi presudno ovise o:

 lokaciji,
 gustoći naseljenosti,
 nivou industrijske djelatnosti,
 potrošnji električne energije na nekom području

što doprinosi komplikovanom principu internalizacije i visini eksternog troška.

20
 Mogući utjecaji eksternih troškova na odluke elektroprivrede

MJERE ZAŠTITE OKOLIŠA

Mjere zaštite okoliša mogu biti regulativne, kojima se propisuju različiti standardi, ili pak
ekonomske, koje se u ostvarenju ekološkog cilja oslanjaju na tržišne mehanizme. U eri
procvata tržišne ekonomije sve popularnije postaju tržišne mjere. Njihova je osnovna
prednost što isti ekološki cilj postižu uz manje ukupne troškove.

a) Regulativne mjere

U regulativne mjere ubrajaju se standardi kvalitete okoliša, standardi kvalitete proizvoda,

emisijski standardi, tehničko-tehnološki standardi, sigurnosni propisi, itd. Konvencionalne
mjere zaštite okoliša sastoje se od sljedećeg:

 donošenje propisa (standarda),

 nadzor provedbe,
 nametanje sankcija za nepoštivanje.

U proizvodnji električne energije najčešće se propisuju maksimalno dopuštene emisije

štetnih materija iz stacionarnih izvora. Za elektrane na fosilna goriva propisane su granične
vrijednosti emisije za krute čestice, sumporni dioksid, azotne okside, hlapljive organske
materije itd.

Propisane vrijednosti mogu se zadovoljiti:

 odabirom „čistijeg” goriva,

 povećanjem efikasnosti izgaranja,
 modifikacijama uvjeta izgaranja,

21
  pročišćavanjem dimnih plinova nakon izgaranja uz pomoć posebnih uređaja - filtera i
katalizatora, koji imaju veliku sposobnost uklanjanja štetnih materija iz dimnih
plinova, ali bitno povećavaju troškove proizvodnje električne energije.

Nedostatak regulativnih mjera je što nisu ekonomski efikasne i ne minimiziraju troškove

zaštite okoliša. Naime, proizvođač nije motiviran smanjiti svoje emisije više nego što je
minimalno potrebno jer mu to ne bi donijelo nikakvu ekonomsku dobit. U sistemu koji se
bazira na mjerama regulative nema ekonomskog poticaja za tehnološka unapređenja i
inovacije. Zato na važnosti dobivaju tržišne mjere zaštite okoliša, iako su mjere regulative i
dalje zadržale svoje mjesto.

b) Ekonomske mjere

U ekonomske mjere ubrajaju se politika cijena, subvencije, ekološki porezi, emisijske

naknade i kazne, i fleksibilni mehanizmi kao što su propisivanje emisijskih kvota i
trgovanje emisijskim dozvolama. Emisijske naknade terete proizvođača proporcionalno
onečišćenju koje uzrokuje, a definiraju se po jedinici ispuštenog polutanta. Dakle, svaki će
izvor reducirati svoje emisije na nivo pri kojem su marginalni troškovi redukcijskih mjera
jednaki naknadi za emisije. Takav pristup potiče proizvođače da minimiziraju troškove
redukcijskih mjera, pa se ekološke naknade smatraju ekonomski efikasnijom mjerom zaštite
okoliša od propisivanja standarda. Međutim kako u praksi tržište nije idealno, ne zna se kakav
će biti odgovor proizvođača električne energije na uvođenje naknada i koliko će se smanjenje
emisija time zaista postići, uvodi se bolji mehanizam, trgovanje emisijskim dozvolama.
Preduvjet za uspostavu tržišta dozvolama je definiranje ukupne kvote emisija i raspodjela
emisijskih dozvola među sudionicima na tržištu. Proizvođači koji emitiraju manje od svoje
kvote mogu višak dozvola prodati onima kojima nedostaje. Na idealnom tržištu uspostavlja se
cijena emisijske dozvole jednaka graničnom trošku smanjenja emisija. Proizvođači koji mogu
smanjiti emisije uz manji trošak po toni polutanta preuzet će na sebe proporcionalno veći udio
u ukupnoj obvezi smanjenja emisija, ali će od toga i profitirati, npr. prodajom svojih
emisijskih dozvola. Ukupni troškovi postizanja zadane emisijske kvote bit će minimalni, a
granični troškovi smanjenja emisija u idealnom slučaju bit će jednaki za sve proizvođače.
Osim što minimiziraju ukupne troškove, tržišne mjere vode ka inovacijama, tj. razvoju
jeftinijih i boljih tehničkih rješenja za smanjenje onečišćenja.

c) Kako se računaju troškovi smanjenja emisija?

Teorija eksternih troškova kaže da se ekonomski optimalan nivo emisija, koji je inače i
ključan faktor pri određivanju visine emisijskih naknada i ukupnih nivoa emisija dobiva
izjednačenjem graničnih troškova smanjenja emisija s graničnim troškovima štete u okolišu.
Troškovi štete mogu se izračunati metodom slijeda utjecaja, to znači da još moramo odrediti
troškove smanjenja emisija. Oni će ovisiti o tipu mjera zaštite okoliša da li su one regulativne
ili tržišne, tj da li su propisani emisijski standardi ili postoji neka vrsta fleksibilnih
mehanizama.

d) Sistem s regulativnim mjerama

U ovom sistemu granična vrijednost emisije određuje se ovisno o gorivu i toplinskoj snazi
ložišta. Sva ložišta koja pripadaju istoj kategoriji morat će zadovoljiti isti standard bez obzira
na njihove ostale karakteristike. U tom slučaju su troškovi smanjenja emisija zapravo troškovi
uređaja za pročišćavanje dimnih plinova. Za očekivati je da će se troškovi smanjenja emisija

22
razlikovati od ložišta do ložišta, ovisno o učinkovitosti izgaranja, sastavu goriva i ostalim
faktorima. Što je veća razlika u troškovima među izvorima, to je manja ukupna efikasnost
redukcijskih mjera, jer se maksimalna efikasnost tržišta postiže ako su granični troškovi
smanjenja emisija jednaki za sve sudionike na tržištu.

Kao primjer priloženom su izračunati troškovi smanjenja emisija za elektranu na ugljen snage
350 MW, stepena djelovanja 37%, koja radi na nazivnoj snazi 6570 sati godišnje.
Pretpostavljeno je da elektrana sagorijeva ugljen sadržaja sumpora 1%, te da je opremljena
elektrostatskim filtrom (ESP) za otprašivanje dimnih plinova koji uklanja 99,95% čestica iz
dimnih plinova. Početne emisije onečišćujućih materija, u slučaju da nije primijenjeno
odsumporavanje i odazotiranje dimnih plinova i odgovarajući standard za nova postrojenja
daje tabela.

Emisija (mg/m3) Granična vrijednost emisije (mg/m3)

SO2 2225 400
NOx 1200 650 (200)*
Čestice (nakon ESP) < 50 50
*očekivano postroženje standarda

Tabela : Početne vrijednoti emisije i standard

Analizira se nekoliko tehnoloških rješenja za smanjenje emisija NOx i SO2 koja se

međusobno razlikuju po stepenu redukcije i cijeni. Za eliminiranje azota su na raspolaganju
tzv. primarne mjere (u engleskoj literaturi Low NOx mjere), kojima se na smanjenje emisije
utjeće još u ložištu, modifikacijom izgaranja. To je najjeftinije rješenje, ali i s najmanjom
djelotvornošću uklanjanja, 25%. Tehnike pomoću kojih se emisija NOx smanjuje nakon
izgaranja, iz dimnih plinova, su selektivna nekatalitička redukcija (SNCR), s efikasnošću
50%, te još napredniji ali i skuplji postupak selektivne katalitičke redukcije (SCR), čija je
efikasnost 85%.
Za odsumporavanje se može primijeniti suho ubrizgavanje lužine u kanal dimnih plinova
(DSI, dry sorbent injection), suhi proces odsumporavanja (SDA, spray dryer absorption) i
mokro odsumporavanje (WS, wet scrubber). Njima se može postići smanjenje emisije SO2 do
50%, 85% i 92,5%, redom. Tabela daje investicijske troškove i troškove pogona i održavanja
za svaku od spomenutih tehnika.

Stalni Promjenjivi
Stepen Trošak troškovi troškovi pogona i
uklanjanja kapitala pogona i održavanja
($/kW) održavanja (10-3 US$/kWh)
(US$/kW)
Smanjenje emisije SO2
- mokro odsumporavanje(WS) 92,5% 165 11,4 1
- suho odsumporavanje (SDA) 85% 130 8,5 1,7
- ubrizgavanje upijača (DSI) 50% 100 6 2,6
Smanjenje emisije NOx
- katalitička redukcija (SCR) 85% 70 0,5 2
- nekatalitička redukcija (SNCR) 50% 10 0,2 0,7
- modifikacija ložišta (Low NOx) 25% 15 0 0
izvori: Environmental Manual v1.1, Oeko Institut, Darmstadt, 1998; Pollution P revention and Abatement
Handbook, World Bank, 1998; Argonne National Laboratory, USA & US EPA, 1998.

Tabela: Mjere za smanjenje emisije SO2 i NOx u elektrani na ugljen

23
 Slika 6. Granični troškovi i djelotvornost uobičajenih tehnika odsumporavanja

Izračunat će se sad trošak smanjenja emisija SO2 pomoću spomenutih uređaja za

odsumporavanje. Pretpostavke za elektranu su već navedene. Uzmimo najjeftiniji način
odsumporavanja - injektiranje lužine u kanal dimnih plinova (DSI), kojim se koncentracija SO2
u dimnim plinovima smanjuje za 50%. Emisija SO2 prepolovi se s oko 16000 na približno
8000 tona godišnje (slika 13.1.).

Ako želimo emisije smanjiti ispod 50% početnih, treba primijeniti SDA uređaj, čiji su
granični troškovi veći od troškova DSI. Kako se vidi iz slike, u ovom bi slučaju SDA uređaj
bio dovoljan jer je minimalna razina emisija koja se može postići suhim odsumporavanjem
nešto ispod dozvoljene vrijednosti (GVE) koju propisuje standard. Ako je potreban još veći
stepen odsumporavanja, treba instalirati mokri filtar, WS. On može reducirati SO2 na oko
1300 t/god. Na emisijama iznad 8 000 t/god. rezultantni granični trošak slijedi DSI krivu, a
zatim na manjim vrijednostima skače na SDA, odnosno WS krivu. U sistemu s propisanim
standardima, za razliku od tržišnog, granični trošak smanjenja emisija je jednoznačan jer je
propisana maksimalno dopuštena razina emisija, pa je i izbor uređaja za smanjenje emisija
ograničen. U ovom slučaju odabiremo SDA postupak tako da granični trošak odsumporavanja
iznosi oko 2200 US$/t SO2 (slika 13.1., sjecište krive SDA i pravca GVE). Prosječni trošak
odsumporavanja bio bi 800 US$/t, izraženo po količini reduciranog SO2. Tu vrijednost
dobijemo dijeljenjem godišnjeg troška za SDA u iznosu od 10,9 milijuna US$ (vidljivo iz
tabele ispod) s količinom reduciranog SO2 koja iznosi 13600 tona.

24
 Stalni Promjenjivi Ukupni Prosječni Granični
troškovi* troškovi godišnji trošak trošak** trošak**

106 US$/god US$/t 106 US$/god US$/t US$/t

DSI 5,2 365 11,2

SDA 7,0 240 10,9 800 2200

WS 9,1 140 11,4 775 3160

LowNOx 0,47 0 0,5

SNCR 0,38 100 2,0 445 185

SCR 2,38 280 7,0 915 1850

* trošak kapitala + stalni troškovi pogona i održavanja (pretp: povrat investicije 30

godina, diskontna stopa 8%);
** iznos potreban za zadovoljenje standarda, tj. za smanjenje emisija ispod propisanih
vrijednosti.
Tabela: Troškovi smanjenja emisija SO2 i NOx

Slična analiza provedena je za tehnike odušičivanja. Početna emisija NOx iznosi oko 9 000
tona na godinu ili 1200 mg/m3 (ali ta vrijednost mnogo ovisi o konstrukciji ložišta i
temperaturi izgaranja, pa može biti i manja). Ako je emisija manja od 7 000 t/god., granični
trošak kretat će se po krivoj LowNOx, zatim krivom SNCR do 4500 t/god. i konačno krivom
SCR do 1500 t/god. Da bi se zadovoljio standard od 650 mg/m3, granični trošak smanjenja
NOx iznosi oko 185 US$/t (sjecište krive marginalnog troška za SNCR i standarda 650
mg/m3). Ako se uzme da je standard 200 mg/m3, granični bi trošak iznosio 1850 US$/t.
Prosječni trošak odušičivanja iznosi 445 US$/t za SNCR uređaj (jer on smanji emisije za 50
% uz godišnji trošak od 2 milijuna US$), odnosno 915 US$/t za SCR uređaj, izraženo po toni
reduciranog NOx. Prosječni troškovi SNCR i SCR uređaja razlikuju se za faktor 2, a granični
za faktor 10. To znači da je od presudne važnosti na kojoj se razini obavlja redukcija emisija.

25
 Slika7. Granični troškovi i djelotvornost uobičajnih tehnika eliminiranja azota

Nakon što su određeni granični troškovi smanjenja emisija i zadovoljenja standarda, cilj je
odrediti optimalni nivo emisija u skladu s ekonomskom teorijom eksternih troškova.
Ekonomski optimalan nivo emisija dobiva se izjednačavanjem graničnih troškova štete u
okolišu s graničnim troškovima smanjenja emisija. Granični troškovi štete u okolišu bit će u
ovom slučaju troškovi štete za zdravlje. Granična šteta ne ovisi o nivou emisija - to je jedna
od osnovnih postavki metode slijeda utjecaja. Ako se posmatraju lokalni i regionalni
troškovi izraženi po toni polutanta, već je na prvi pogled jasno da je regionalna šteta
višestruko veća od graničnih troškova odsumporavanja, odnosno eliminiranja azota i da, ako
želimo izjednačiti štetu za zdravlje i trošak uređaja za smanjenje emisija, optimalan nivo
emisija teži nuli. Drugim riječima, i najmanja emisija rezultira velikim štetama za zdravlje jer
je izložen velik broj ljudi. Opet se potvrđuje da su strogi emisijski standardi za SO2 i NOx
opravdani upravo zbog njihovih dalekosežnih učinaka kojima je izložen veliki broj ljudi.

e) Sistem s tržišnim mjerama

Za kreiranje tržišnih mjera zaštite okoliša mjerodavni su troškovi smanjenja emisija na nivou
cijele privrede, dakle svih industrijskih djelatnosti, a ne samo za pojedini sektor ili elektranu jer
se smanjenje emisija postiže zajedničkim djelovanjem svih aktera na tržištu. U takvom
sistemu, mjere zaštite okoliša imaju zadatak potaknuti restrukturiranje privrede i promjenu
ponašanja proizvođača, djelovati na uzrok onečišćenja, a ne samo na posljedicu. Zato pri
određivanju troškova smanjenja emisija treba promatrati ne samo potrebna ulaganja u uređaje
za smanjenje, već i obilježja firmi, kompanija (veličinu, udio državnog vlasništva u firmi),
ekološku svijest kompanije, npr. broj zaposlenika na poslovima zaštite okoliša i politiku zaštite
okoliša, poštivanje propisanih standarda, visinu emisijskih naknada koje firma plaća (ako takav
sistem postoji), te sadašnje i buduće mjere smanjenja emisija u tvrtki. Drugim riječima, nastoji
se nagovijestiti ponašanje proizvođača spram mjera zaštite okoliša i na osnovu toga procijeniti
troškove.

26
 f) Emisijske naknade i porezi

Emisijska naknada je novčana kazna po jedinici mase ispuštenog polutanta iz nekog izvora.
Po pravilu svaki će izvor reducirati svoje emisije na nivo pri kojem su marginalni troškovi
kontrolnih mjera jednaki visini naknade. Takav pristup potiče proizvođače da minimiziraju
troškove kontrolnih mjera, pa se ekološki porezi smatraju ekonomski efikasnijom mjerom
zaštite okoliša nego što su uređaji za redukciju emisija.

Prema namjeni razlikuju se tri tipa naknada i njihove karakteristike su sljedeće:

 naknade za pokriće troškova – uključuju troškove sanacije ekoloških šteta uz tržišnu

cijenu dobara i usluga koji uzrokuju štete, i terete proizvođača proporcionalno
onečišćenju koje uzrokuje (primjer ovog tipa poreza je naknada za saniranje otpadnih
voda);
 poticajne naknade i porezi – potiču proizvođača i potrošače na ekološki efikasniju
upotrebu resursa, stimuliraju nove i čistije proizvode tehnologije i potiču održivi
razvoj;
 fiskalne naknade i porezi – nameću se s primarnim ciljem ostvarenja dobiti koja se
može upotrijebiti za daljnje unaprijeđenje zaštite okoliša, ali i za popunu državnog
proračuna;

Naknade i porezi na emisiju mogu potaknuti efikasniju upotrebu resursa, primjenu čistijih
goriva i tehnologija, te stimulirati održivi razvoj. Ekološki porezi ne bi smjeli povećati
ukupno porezno opterećenje stanovništva, već bi na račun njih trebalo smanjiti neke druge
poreze, po mogućnosti porez na dohodak i štetne subvencije (npr. na potrošnju fosilnih
goriva). Porezi i naknade za emisiju CO2 ili njihovi ekvivalenti (npr. porez na sadržaj ugljika
u gorivu) posebno su osjetljivo pitanje jer mogu uzrokovati opći porast cijena i, ako se
primjenjuju izolirano, smanjiti konkurentnost na međunarodnom tržištu. Zato bi se porezi
takvog tipa trebali uvesti istodobno i u istom iznosu u svim zemljama. Emisijske naknade i
porezi ne mogu bitnije smanjiti potrošnju fosilnih goriva u primjenama gdje nema
zamjenskog energenta ili je nepovoljniji (takav primjer je potrošnja tekućih goriva za potrebe
prijevoza i petrohemijske industrije, koja je gotovo neelastična na promjenu cijene goriva).
Međutim, naknada za emisiju CO2 mogla bi utjecati na optimalni sastav novih kapaciteta za
proizvodnju električne energije, dakle u fazi planiranja sistema. Naime, zbog naknade bi se
povećali proizvodni troškovi jedinica s velikim emisijama CO2 po proizvedenom kWh, čime
bi se smanjila njihova ekonomska prednost.

Primjećeno je kroz provedene analize da naknada za emisiju CO2 ne bi bitnije povećala

troškove plinskih jedinica, ali bi troškovi jedinica na ugljen porasli za 15-20%, čime bi se
smanjila prednost pred skupljim nuklearnim elektranama. Smanjenje emisija CO2 može se
postići i ako se emisijska naknada primijeni na postojeća postrojenja u sistemu. Tada bi se
promijenio poredak proizvodnih jedinica u optimalnom pokrivanju dnevnog dijagrama
opterećenja. Jedinice s velikim emisijama CO2, koje su dosad zahvaljujući najmanjim
proizvodnim troškovima pokrivale bazno opterećenje, preselile bi se u središnji ili čak vršni dio
dijagrama opterećenja i manje proizvodile. Zbog toga smanjile bi se i emisije CO2 u
elektroenergetskom sistemu.

27
 g) Trgovanje emisijskim dozvolama

Tržišni pristup kontrole onečišćenja okoliša, tzv. emisijske dozvole, omogućuju zakonodavcu
da ograniči i nadzire ukupnu razinu onečišćenja, a onečišćivaču da obvezu smanjenja emisija
ispuni uz minimalne troškove. Po tom principu, svaki onečišćivač (izvor emisija) treba dozvolu
za svaku jedinicu emisije, a ukupan broj izdanih dozvola, koji je ograničen, odgovara
maksimalno dozvoljenoj ukupnoj razini emisija. Ako proizvođač ocijeni da je tržišna vrijednost
dozvole veća od troškova potrebnih za neke tehničke zahvate (kao što su prelazak na povoljnije
gorivo ili opremanje elektrane uređajima za smanjenje emisija), dobivenu dozvolu neće iskoristiti
već će je sačuvati ili prodati najboljem ponuđaču. Dakle, proizvođač može standard zadovoljiti na
dva načina: ili tehničkim rješenjima za smanjenje emisije ili korištenjem emisijskih dozvola.
Budući da su marginalni troškovi kontrole jednaki za sve proizvođače, ukupan trošak kontrole
emisija bit će minimalan.

U odnosu na emisijske poreze i naknade, fleksibilni mehanizmi nude veću slobodu i veću
ekonomsku efikasnost u zadovoljenju propisanih emisijskih granica. Ipak, s primjenom
emisijskih dozvola treba biti oprezan. Naime, za učinkovitu regulativu u zaštiti zraka važno je
je li onečišćenje zraka lokalnog, regionalnog ili globalnog karaktera. Programi kontrole
onečišćenja bolje uspijevaju za globalne polutante jer oni jednako djeluju bez obzira na
lokaciju izvora, tako da je dovoljno regulirati njihovu ukupnu emisiju. Za lokalne i regionalne
polutante trebalo bi odrediti opsege područja izvan kojih bi trgovina dozvolama bila
zabranjena. Tako bi se spriječilo da manje razvijeni dijelovi zemlje (koji manje onečišćuju)
prodaju svoje dozvole razvijenijim dijelovima (koji puno više onečišćuju), te da se emisijski
pritisak u ionako opterećenim područjima dodatno povećava.

ZAKLJUČAK

Predhodno su analizirane emisije polutanata u okoliš koje su uzrokovane radom elektrana

koje koriste fosilna goriva i neki aspekti sigurnosti nuklearnih postojenja, vjetroelektrana i
hidroelektrana. Pokazano je da gradnja i pogon elektroenergetskih objekata ima izvjestan
utjecaj na prirodni okoliš. To se može reći i za sve druge objekte koje gradi čovjek bez obzira
radi li se o prometnicama, industrijskim objektima ili stambenim naseljima. Posebno kada je
riječ o elektroenergetskim objektima kod proračuna štete u okolišu u obzir treba uzeti i sve
zahvate koji su vezani na pogon i realizaciju objekta, dakle sve zahvate vezane uz dobivanje
materijala za gradnju objekta, zahvate na terenu gradnje, zahvate vezane uz dobivanje,
transport, preradu i upotrebu energenata, odlaganje otpadnog materijala i otpadne energije,
odvod proizvedene električne energije i razgradnja objekta po završetku radnog vijeka.

Navedeni su osnovni koraci u postupku za utvrđivanje ekološke štete zbog emisija u okoliš:
proračun količine emisija štetnih materija elemenata energijskog lanca (na primjer: tona SO2
po GWh proizvedene električne energije), određivanje raspodjele koncentracije polutanata u
ekosistemu (na primjer: g/m3 SO2) korištenjem modela za proračun atmosferske disperzije, te
proračun ovisnosti oštećenja ekosistema i zdravlja stanovništva o koncentraciji polutanata (na
primjer: broj dodatnih slučajeva bolesti plućnih organa u funkciji koncentracije krutih čestica,
ozona ili aerosola u atmosferi) gdje rezultat veoma bitno ovisi o lokaciji jer je broj slučajeva
oboljenja na nekom području proporcionalan s gustoćom stanovništva na tom području i
konačno kvantificiranje štete zbog oštećenja zdravlja stanovništva (odnosno povećane smrt-
nosti) i oštećenja ekosistema (štete na vegetaciji i životinjskom svijetu).

28
 Eksterni troškovi, kao novčani ekvivalent štete u okolišu, mogu biti jedan od pokazatelja
održivog razvoja jer omogućuju da se raznorodni učinci prikažu u istom mjerilu i također
mogu poslužiti za izbor optimalnog skupa mjera zaštite okoliša, takvih da se uz ograničena
sredstva koja su dodijeljena za zaštitu okoliša postigne najveće smanjenje rizika na ljude i
okoliš.

Eksterni troškovi imaju sve važniju ulogu u politici zaštite okoliša, te u donošenju odluka
koje su prihvatljivije s aspekta utjecaja na okoliš. Taj trend će se najvjerojatnije nastaviti s
jačanjem tržišnog razvoja u svijetu. Eksterni troškovi mogu se odrediti na osnovi troška štete
u okolišu, metodom slijeda utjecaja, kojom se na naučno utemeljen način prate putovi
rasprostiranja štete u okolišu od uzroka do konačnog učinka na receptore. Ustanovljeno je da
najveće štete po zdravlje izaziva čestična tvar, zbog čega elektrana na ugljen imaju jako
visoke eksterne troškove. Budući da štete izravno ovise o veličini izloženog stanovništva,
regionalni eksterni troškovi bitno su veći od lokalnih.

Analiza isplativosti uređaja za smanjenje emisija pokazuje da su strogi emisijski standardi za

sumporni dioksid i dušične okside u Europi opravdani upravo zbog njihovih dalekosežnih
učinaka kojima je izložen veliki broj ljudi. Nadalje, izračunata je ekonomski optimalna razina
emisija, izjednačenjem graničnih troškova uređaja za smanjenje emisija s graničnim troškom
štete po zdravlje.

Svi navedeni primjeri potvrđuju da troškovi štete u okolišu mogu biti dobra osnova za
kreiranje mjera zaštite okoliša. No treba naglasiti da su eksterni troškovi prilično kontroverzna
kategorija, pogotovo zadnji korak metode slijeda utjecaja  pridruživanje novčanih vrijednosti
fizičkim učincima. To je i razumljivo jer vrijednosti koje pojedinci pridaju istim učincima
ovise o individualnom sistemu vrijednosti. Zato se smatra da eksterni trošak kao jedini
pokazatelj utjecaja na okoliš nije prihvatljiv, pogotovo u donošenju politike zaštite okoliša,
već da se mora upotpuniti fizičkim pokazateljima. Upravo je u tome vrijednost i snaga metode
slijeda utjecaja: ona je u stanju pružiti uvid u veličinu fizičke štete u okolišu. Činjenica je da
troškovi smanjenja emisija progresivno rastu sa stepenom redukcije, iz čega slijedi da politika
zaštite okoliša, koja se temelji isključivo na propisivanju standarda, nije idealno rješenje jer
izaziva nepotrebno visoke troškove. Relaksacija regulativnih prema tržišno orijentiranim
mjerama mogla bi donijeti financijsku uštedu uz istu ekološku dobit. Ako se već propisuju
standardi, preporuka je da se najprije odrede željeni standardi kvalitete zraka, tj. maksimalno
dopuštene ambijentalne koncentracije polutanata, a tek onda emisijski standardi. Propisivanje
standarda koji zahtijevaju vrlo skupe mjere smanjenja emisija opravdano je jedino ako se time
postižu ekološke i društvene dobiti veće od troškova tih mjera.

29