PETER JAMES

SMRTONOSNA
ŠALA

Preveo s englskoga
Vojko Plovanić

OPUSGRADNA
Zagreb, 2018.
Naslov izvornika Peter James DEAD SIMPLE

korektura: Marija Janković

Copyright © 2005 Peter James / Really Scary Books

Ltd Copyright © za hrvatsko izdanje Vojko Plovanić i Opus Gradna j.d.o.o. 2018.

Tisak:
Tiskara Zelina, studeni 2018.
 1
Zasad, izuzev nekoliko poteškoća, plan A razvijao se vrlo dobro. Sva sreća da je tako, jer
nisu imali pripremljen nikakav plan B.
Očekivali su da će u pola devet navečer u svibnju još biti danjeg svjetla. Jučer ga je u ovo
doba bilo koliko hoćeš, kad su njih četvorica išla istim putom i nosila sa sobom jedan prazan
lijes i četiri lopate. No sada, dok je zeleni Transit kombi jurio lokalnom cestom uzduž
grofovije Sussex, magličasta kiša padala je iz neba boje mutnoga negativa.
„Jesmo li stigli?“ upitao je Josh odostraga, kreveljeći se poput djeteta.
„Veliki Um Ga kaže ‘kamo god idem ja sam ondje’“ odgovorio je Robbo koji je vozio i bio
nešto manje pijan od ostalih. Već su obišli četiri puba, a tri su im još bila u planu, pa se čuvao
i pio pivo s limunadom. Ustvari, to je bila njegova namjera, ali usput je i on strusio nekoliko
krigli crnog Harveya - da malo razbistri glavu za vožnju, objasnio je.
„Dakle, stigli smo!“ rekao je Josh.
„Oduvijek smo tu i bili.“
Prometni znak s jelenom zabljesnuo je na trenutak iz tame i brzo nestao, dok su farovi
nastavili kliziti po blistavoj površini makadamske ceste što je vodila u šumu. Upravo su prošli
pokraj jedne kućice obojene u bijelo.
Michael je ležao na kariranoj prostirki u tovarnom dijelu kombija, držao je glavu
zaglavljenu između krakova velikog ključa za kotače koji mu je poslužio kao jastuk, i osjećao
se ugodno ošamućen. „Defki, ja bih nefto popio“, frfljao je.
Da je kojim slučajem bio malo trezniji, primijetio bi prema izrazima lica svojih prijatelja
da nešto nije u redu. Kako nije bio navikao na piće, večeras je ostavio mozak na dnu svih onih
ispijenih krigli i čašica votki u pubovima koje su obišli.
Od šestorice njih, koji su bili prijatelji još od ranih tinejdžerskih dana, Michael Harrison
bio je oduvijek prirodni vođa. Ako je, kako se kaže, tajna života u pametnom odabiru
roditelja, Michael je onda imao dosta sreće. Naslijedio je majčinu ljepotu i očev šarm i
poduzetnički duh, ali bez autodestruktivnih gena koji su oca uništili.
Od svoje dvanaeste godine, kad se Tom Harrison ugušio udisanjem ispušnih plinova u
garaži i ostavio iza sebe gomilu dugova, Michael je ubrzano sazrijevao i pomagao svojoj majci
da sastavi kraj s krajem. Dostavljao je novine, a kada je bio nešto stariji, radio je teške fizičke
poslove preko praznika. Odrastao je svjestan toga koliko je teško zaraditi novac - i kako ga je
lako spiskati.
Sada, s punih dvadeset osam godina, bio je pametan, sređen čovjek, i prirodni vođa
čopora. Ako je imao nedostatke, onda su oni bili u tome da je previše vjerovao ljudima i da je
povremeno znao pretjerivati sa svojim šalama. I noćas će mu ovo drugo doći na naplatu. U
potpunosti.
No u ovom trenutku još ništa nije znao o tome.
 Ponovo je otplutao u blaženu ošamućenost i vrtio samo lijepe misli, uglavnom o svojoj
zaručnici Ashley. Život je dobar. Njegova majka viđa se s jednim finim muškarcem, mlađi brat
je upravo krenuo na fakultet, mlađa sestra Carly provodi godinu dana s ruksakom na leđima
negdje u Australiji i razmišlja što će upisati nakon srednje škole, a njemu posao ide savršeno.
Ali najbolje od svega je to što će se za tri dana oženiti ženom koju voli. I obožava. Svojom
srodnom dušom.
Ashley.
Nije primijetio lopatu koja bi lupnula svaki put kad bi prešli preko rupe u cesti, dok su
kotači bubnjali po vlažnom asfaltu, a kiša kuckala iznad njega po krovu kombija. I nije ništa
primijetio u izrazima lica svojih dvaju prijatelja koji su bili zajedno s njim u stražnjem dijelu
i koji su se ljuljali i pjevali bez trunke sluha stari evergrin Roda Stewarta, Sailing, što je
dopirao sprijeda iz pucketavog radija. Osjećao se smrad benzina koji je curio u kombi
iz probušenog kanistra.
„Folim je“, frfljao je Michael. „Obofavam Ashley.“
„Ona je prava dama“, rekao je Robbo i okrenuo glavu s upravljača, ulizujući mu se kao i
uvijek. To mu je bilo u prirodi. Nespretan sa ženama, pomalo nezgrapan, crvenog lica, tanke
košiće, pivskog trbuha koji mu je napinjao majice, Robbo se držao ove ekipe i trudio se da
izgleda kako im je stalno potreban. A noćas, valjda prvi put, bio im je stvarno potreban.
„Fvakako.“
„Stižemo“, upozorio je Luke.
Robbo je zakočio kad su stigli do skretanja i namignuo u mraku kabine prema Lukeu koji
je sjedio do njega. Brisači su sporo razmazivali kišu po vjetrobranskom staklu.
„Miflim, ftvarno je folim. Fhvaćate me?“
„Shvaćamo“, uzvratio je Pete.
Josh se naslonio na vozačevo sjedalo, zagrlio je Petea, potegnuo gutljaj piva, pa dodao
bocu Michaelu. Iz grlića je nagrnula pjena kad je kombi naglo zakočio. Podrignuo je.
„Oproftite.“
„Što, dovraga, Ashley vidi u tebi?“ upitao je Josh.
„Moj kurac.“
„Dakle ne novac? Ili tvoj izgled? Ili tvoj šarm?“
„I to, Josh, ali najvife moj kurac.“
Kombi se zanjihao pri oštrom skretanju udesno, zaklopotao preko polegnute rešetke za
stoku, odmah za njom i preko druge, i stigao na zemljani put. Robbo je piljio kroz zamagljeno
staklo, tražio duboke brazde, pa okrenuo volan. Zec je pretrčao ispred njih, i pojurio u grmlje.
Farovi su skrenuli lijevo pa desno, osvjetljavajući u prolazu gustu crnogoricu uz rub puta,
prije nego što je nestala u mraku retrovizora. Kad je Robbo spustio u nižu brzinu, Michael je
promijenio boju glasa, njegovo je razmetanje sasvim malo odisalo zabrinutošću.
„Kamo idemo?“
„U još jedan pub.“
„OK. Odlično.“ Trenutak poslije nastavio je: „Obećao sam Ashley da nefu, neću popiti
previše.“
 „Vidiš“, rekao je Pete, „još se niste ni oženili, a ona ti već zapovijeda. Čovječe, još si uvijek
slobodan. Barem još tri dana.“
„Tri i pol“, uslužno je dodao Robbo.
„Niste nabavili nikakve djevojke?“ upita Michael.
„Napaljen si?“ upitao je Robbo.
„Ja sam vjeran.“
„Pobrinut ćemo se za to.“
„Gadovi!“
Kombi se zanjihao i zaustavio, vratio se malo unatrag, i potom skrenuo još jedanput
udesno. A onda se ponovo zaustavio i Robbo je ugasio motor - zajedno s Rodom Stewartom.
„Stigli smo!“ rekao je. „Naše novo pojilo! ‘Pogrebnikove ruke’!“
„Radije bih da se zove ‘Gole nožice mlade Tajlanđanke’“, uzvratio je Michael.
„I ona je ovdje.“
Netko je otvorio stražnja vrata kombija, Michael nije bio siguran tko. Nevidljive su ga
ruke zgrabile za gležnjeve. Robbo ga je uhvatio za jednu ruku, a Luke za drugu.
„Hej!“
„Težak si, svinjo!“ rekao je Luke.
Trenutak poslije Michael je tresnuo na vlažnu zemlju u svojoj najdražoj sportskoj jakni i
najboljim trapericama (nije to baš najpametniji odabir za momačku večer, kazao mu je
prigušeni glas u glavi), u mrkli mrak koji su probadala samo crvena svjetla kombija i snop
baterijske svjetiljke. Snažna kiša tukla ga je po očima i lijepila mu kosu za čelo.
„Moja... odjefa...“
Malo poslije umalo su mu iščupali ruke iz ramena prije nego što su ga bacili u zrak, da bi
se potom strovalio u nešto suho i obloženo bijelim satenom koji ga je pritiskao sa svih strana.
„Hej!“ ponovio je.
Četiri pijana lica cerila su mu se odozgo iz sjene. Gurnuli su mu časopis u ruke. Pod
mutnim snopom baterijske svjetiljke ugledao je golu brinetu s nevjerojatno golemim
grudima. Stavili su mu na trbuh bocu viskija, upaljenu baterijsku svjetiljku i voki-toki.
„Što je...?“
U usta su mu gurnuli komad bljutave gumene cijevi. Kad ga je Michael ispljunuo, čuo je
zvuk grebanja, a zatim su iznenada nestala lica njegovih prijatelja. I svi zvukovi. Nosnice mu
je ispunio miris drva, nove tkanine i ljepila. Na trenutak mu je bilo toplo i udobno. A potom
ga je uhvatila panika.
„Hej, dečki... što...“
Robbo je dohvatio odvijač dok je Pete osvjetljavao lijes od tikovine.
„Zar ćete ga zašarafiti?“ upitao je Luke.
„Naravno!“ uzvratio je Pete.
„Misliš da je to potrebno?“
„Bit će OK“, uzvratio je Robbo. „Ima cijev za disanje!“
„Mislim da ga ne trebamo zašarafiti!“
 „Naravno da moramo - inače bi mogao izaći!“
„Hej...“, oglasio se Michael.
Ali sada ga nitko više nije čuo. A ni on nije mogao čuti ništa drugo osim slabog grebanja
iznad sebe.
Robbo je redom zašarafio sva četiri vijka. Bio je to vrhunski, rukom izrađen lijes od
tikovine s ispupčenim ručkama od mesinga koji je posudio iz pogrebnog zavoda svoga ujaka
gdje radi na pripremi mrtvaca, nakon što je imao nekoliko poslovnih neuspjeha. Dobri, čvrsti
mesingani vijci. Prodirali su glatko.
Michael je pogledao gore, nosom je gotovo dodirivao poklopac. Pod svjetlom baterije
shvatio je da je upakiran u saten boje slonovače. Zamahnuo je nogama, no nisu mogle nikamo.
Pokušao je izvući ruke. Ali ni s njima nije imao kamo.
Promislio je na trenutak trezveno i odjednom shvatio u čemu se nalazi.
„Hej, hej, slušajte, vi znate... hej... patim od klaustrofobije... i ovo nije smiješno! Hej!“
njegov je glas odzvanjao neobično prigušeno.
Pete je otvorio vrata, nagnuo se u kabinu i upalio prednja svjetla. Nekoliko metara ispred
njih prostirao se grob koji su jučer iskopali, zemlja je bila nabacana s jedne strane, a trake
su već bile na svom mjestu. Velika ploča od valovitog željeza i dvije lopate kojima su se
koristili stajale su u blizini.
Četvorica prijatelja prišla su k rubu i gledala dolje. Svatko od njih odjednom je postao
svjestan kako se ništa u životu ne odvija prema planu. Ova rupa sada izgleda dublja, mračnija,
mnogo sličnija... ustvari... grobu.
Snop baterijske svjetiljke zasvjetlucao je po dnu.
„Dolje je voda“, rekao je Josh.
„Samo malo kišnice“, uzvratio je Robbo.
Josh se namrštio. „Ima je previše, to nije kišnica. Mora da smo probili sloj podzemne
vode.“
„Sranje“, reče Pete. Prodavač BMW-a, uvijek dotjeran, na poslu ili izvan njega. Kosa poput
ježa, lijepo odijelo, uvijek samouvjeren. Ali sada i ne baš tako siguran u sebe.
„Nema veze“, rekao je Robbo. „To je samo nekoliko centimetara.“
„Jesmo li stvarno iskopali tako duboko?“ upitao je Luke, novopečeni niži odvjetnik,
nedavno oženjen, ne posve spreman odreći se svoje mladosti, ali polako spreman početi
prihvaćati životne odgovornosti.
„To je grob, je li tako?“ rekao je Robbo. „Odlučili smo se za grob.“
Josh je zaškiljio prema kiši koja se pojačavala. „A što ako voda naraste?“
„Sranje, čovječe“, odgovorio je Robbo. „Jučer smo iskopali rupu, u dvadeset i četiri sata
pojavilo se svega nekoliko centimetara. Nemamo se što brinuti.“
Josh je kimnuo, zamišljeno. „Što ako ga ne budemo mogli izvaditi?“
„Naravno da ćemo ga moći izvaditi“, uzvratio je Robbo. „Samo trebamo odšarafiti
poklopac.“
„Hajdemo onda nastaviti“, rekao je Luke. „Može?“
 „On to prokleto zaslužuje“, Pete je uvjeravao svoje prijatelje. „Luke, sjećaš li se što ti je
napravio za tvoju momačku večer?“
Luke to neće nikada zaboraviti. Probudio se iz alkoholne ošamućenosti na ležaju u
noćnom vlaku za Edinburgh. Zbog toga je idući dan kasnio četrdeset minuta pred oltar.
Ni Pete neće nikada zaboraviti. Vikend prije svoga vjenčanja našao se u čipkastom
donjem rublju, s umjetnim penisom oko pojasa, vezan lisičinama za viseći most Clifton Gorge,
sve dok ga vatrogasci nisu skinuli. Obadvije psine izvedene su prema Michaelovim zamislima.
„Tipično za Marka“, primijetio je Pete. „Prokleti gad. On je sve ovo organizirao, a sad ga
nema.
„Doći će. Bit će u sljedećem pubu, zna put.“
„Oh, je li?“
„Javio se, na putu je.“
„Nije mogao doći zbog magle u Leedsu. Odlično!“ rekao je Robbo.
„Bit će u Royal Oaku kad mi stignemo.“
„Prokleti gad“, dodao je Luke. „Propušta sav težak posao.“
„I zabavu!“ podsjetio ga je Pete.
„Ovo je zabava?“ upitao je Luke. „Stajati usred vlažne šume dok kiša piša po tebi? Zabava?
Bože, stvarno si blesav! Bilo bi mu bolje da se pojavi i da nam pomogne izvući Michaela.“

***

Podigli su lijes, doteturali do ruba groba i bacili ga dolje, teškog, na pripremljene trake.
Potom su se zahihotali kad su iznutra čuli: „Jao!“
A onda se začuo glasan udarac.
Michael je lupao po poklopcu. „Hej! Dosta!“
Pete, koji je imao voki-toki u svom džepu od jakne, izvadio ga je i uključio. „Test!“ rekao
je. „Test!“
U lijesu je Peteov glas zatutnjao. „Test! Test!“
„Dosta je šale!“
„Opusti se, Michael!“ rekao je Pete. „Uživaj!“
„Gadovi! Pustite me van! Moram pišati!“
Pete je ugasio voki-toki i ubacio ga u džep svoje jakne. „Dakle, što točno trebamo
napraviti?“
„Podignimo trake“, odvratio je Robbo. „Svaki najednom kraju.
Pete je izvadio voki-toki i ponovno ga uključio. „Sve snimamo, Michael!“ Potom ga je
ponovno ugasio.
Sva su se četvorica nasmijala. Onda je svaki dohvatio jedan kraj trake.
„Jedan... dva... tri!“ Robbo je odbrojavao.
 „Jebote, kako je teško!“ rekao je Luke, napinjući se dok je podizao teret.
Polagano, na mahove nagnut na bok poput pogođenog broda, lijes je potonuo u duboku
jamu.
Kad je dosegnuo dno, jedva su ga mogli vidjeti u mraku.
Pete je držao bateriju. Pod snopom svjetla mogli su razabrati cijev za disanje kako strši
iz rupice promjera slamke koju su probušili na poklopcu.
Robbo je zgrabio voki-toki. „Hej, Michael, viri ti kurac iz kovčega. Gledaš li časopis?“
„U redu, sad je dosta. Pustite me van!“
„Idemo u noćni klub gledati cure na štangama. Šteta da ne možeš s nama! “ Robbo je
ugasio radio prije nego što je Michael stigao odgovoriti. Spremio ga je u džep i potom je
podigao lopatu, počeo bacati zemlju preko ruba groba i grohotom se smijao dok je štropotala
po lijesu.
Uz glasni poklik Pete je dohvatio drugu lopatu i pridružio se zatrpavanju. Neko su
vrijeme marljivo radili sve dok se kroz zemlju nije vidio tek poneki dio kovčega. Zatim su i to
zatrpali. Obojica su nastavila raditi u mahnitom alkoholnom zanosu, sve dok nisu nabacali
gotovo pola metra zemlje na kovčeg. Cijev za disanje jedva se nazirala iznad nje.
„Hej!“ rekao im je Luke. „Hej, prestanite! Što više nabacate, to ćemo više trebati izbaciti
kad se vratimo za dva sata.“
„To je grob!“ odgovorio je Robbo. „Tako se radi s grobovima, mora se zatrpati lijes!“
Luke mu je oteo lopatu. „Dosta!“ rekao je odlučno. „Želim noćas piti, a ne kopati do jutra,
OK?“
Robbo je kimnuo, on nije nikada htio naljutiti bilo koga iz grupe. Pete, sav mokar od znoja,
bacio je lopatu na tlo. - Nemoj misliti da kanim ostvariti karijeru u kopanju - rekao je.
Navukli su valovito željezo preko vrha i onda nekoliko trenutaka stajali u tišini. Kiša je
zvonila po metalu.
„U redu“, rekao je Pete. „Hajdemo odavde.“
Luke je zamišljeno gurnuo ruke u džepove kaputa. „Jesmo li sigurno u ovo?“
„Dogovorili smo se da ćemo mu održati lekciju“, odvratio je Robbo.
„Što ako se uguši u vlastitoj bljuvotini, ili tako nešto?“
„Bit će dobro, nije toliko pijan“, javio se Josh. „Hajdemo.“
Josh je uskočio u stražnji dio kombija, a Luke zatvorio za njim vrata. Zatim su se Pete,
Luke i Robbo stisnuli u prednji dio, a Robbo upalio motor. Vozili su natrag po stazi gotovo
kilometar, a onda su skrenuli udesno na glavnu cestu.
Potom su uključili voki-toki. „Kako ide, Michael?“
„Dečki, slušajte, stvarno ne uživam u vašoj šali.“
„Stvarno?“ odgovorio je Robbo. „Ali mi uživamo!“
Luke je uzeo radio. „To je ono što se zove slatka osveta, Michael!“
Sva su se četvorica u kombiju grohotom nasmijala. Sad je bio red na Joshu. „Hej, Michael,
mi sada idemo u taj fenomenalan klub, ondje su najljepše žene, skroz gole, klize gore-dolje po
štangi. Stvarno ne znaš što propuštaš!“
 Povratno se čulo nejasno Michaelovo mumljanje, sada pomalo tugaljivo. „Možemo li sada
prestati, molim vas? Stvarno ne uživam u ovome.“
Robbo je kroz vjetrobran ugledao radove na cesti i zeleno svjetlo. Ubrzao je.
Luke je viknuo preko Joshova ramena: „Hej, Michael, samo se opusti, vraćamo se za
nekoliko sati.“
„Kako to misliš, za nekoliko sati?“
Na semaforu se upalilo crveno svjetlo. Nije bilo vremena da se zaustave. Robbo je ubrzao
još više i projurio. „Daj mi to“, rekao je, dohvatio radio jednom rukom, a drugom svladavao
dugačak zavoj. Spustio je pogled na prigušeno svjetlo i pritisnuo tipku „govor“.
„Hej, Michael...“
„ROBBO!“ Luke je vrisnuo.
Farovi su išli ravno na njih.
Zaslijepili ih.
I potom trubljenje sirene, duboko, nesnosno, okrutno.
„ROBBBBBBBOOOOOO!“ vrisnuo je Luke.
Robbo je u panici nagazio na kočnicu i ispustio voki-toki. Očajnički je krivudao s volanom
u ruci, tražeći kamo da skrene. Zdesna su mu bila stabla, rovokopač slijeva, a farovi su ga
oslijepili kroz vjetrobransko staklo i naglo iskrsnuli iz oblaka kiše, poput vlaka.
 2
Michaelu se vrtjelo u glavi, čuo je vikanje, zatim oštar udarac, kao da je netko ispustio
voki-toki.
A onda tišina.
Pritisnuo je tipku „govor“. „Halo?“
Vratio mu se tek prazan statički šum.
„Halo? Hej dečki!“
I dalje ništa. Pozorno je pogledao u dvosmjerni radio. Bila je to zdepasta stvarčica s
kućištem od tvrde, crne plastike, s jednom kratkom antenom i jednom dugom, a ime
„Motorola“ pisalo je ispupčeno preko rešetke mikrofona. Bila je tu i tipka za paljenje i gašenje,
za glasnoću, biranje kanala i mala zelena žaruljica koja je blještila u mraku. Zatim je gledao u
bijeli saten udaljen svega nekoliko centimetara od očiju, borio se s panikom, i počeo disati sve
brže i brže. Pišalo mu se, jako, užasno.
Gdje se, dovraga, nalazi? Gdje su Josh, Luke, Pete, Robbo? Stoje li tu negdje i cerekaju se?
Jesu li gadovi stvarno otišli u noćni klub?
A onda se panika stišala kako je alkohol ponovo počeo djelovati. Misli su mu postale
olovne, zbrkane. Spustili su mu se kapci i samo što nije zaspao.
Otvorio je oči i vidio mutnu sliku satena pred sobom. Tad je osjetio nalet mučnine koji ga
je podigao pa bacio natrag dolje. Ponovo gore. Ponovo dolje. Progutao je slinu, ponovo
zatvorio oči, vrtjelo mu se i učinilo mu se kao da se lijes ljulja s jedne strane na drugu, kao da
pluta. Više mu se nije pišalo. Odjednom mu više nije bilo ni toliko mučno. Postalo mu je
udobno. Plutao je. Kao da je u velikom krevetu!
Zatvorio je oči i utonuo u dubok san.
 3
Roy Grace sjedio je u mraku u svom ostarjelom Alfa Romeu u nepomičnoj koloni usred
prometne gužve, kiša je bubnjala po krovu, on je bubnjao prstima po volanu i jednim uhom
slušao CD s Didinim pjesmama. Bio je napet. Nestrpljiv. Smrknut.
Osjećao se kao govno.
Sutra se mora pojaviti na sudu i znao je da je u nevolji.
Popio je gutljaj vode Evian, zavrnuo čep i vratio bocu u džep na vratima. „Hajde, hajde!“
rekao je lupkajući prstima, sada malo jače. Kasni već četrdeset minuta na spoj. Mrzio je
kasniti, smatrao je da je to znak neotesanosti, kao da se nekom poručuje: “moje je vrijeme
važnije od tvoga, stoga me čekaj..
Da je napustio ured samo minutu prije, ne bi kasnio, netko bi se drugi javio i preuzeo
slučaj provale u zlatarsku radnju u Brightonu koju su počinile dvije bogzna čime drogirane
protuhe, i to bi postao problem nekog njegovog kolege, a ne njegov. To je jedna od velikih
mana policijskog posla - nitkovi se ne drže radnog vremena.
Znao je da večeras ne bi trebao izlaziti. Trebao bi ostati kod kuće i pripremati se za sutra.
Izvadio je bocu i popio još malo vode. Usta su mu bila suha, bio je jako žedan. Olovni
leptirići lepetali su mu u trbuhu.
U posljednjih nekoliko godina prijatelji su ga nagovorili na nekoliko ljubavnih sastanaka
na slijepo i svaki je put bio nervozan prije toga. Večeras je bio još nervozniji i zbog toga što
nije imao vremena da se istušira i promijeni odjeću. Osjećao se nelagodno. Sav njegov
detaljno razrađen plan o tome što će odjenuti propao je zbog dvije protuhe.
Jedan je od njih pucao iz skraćene sačmarice na policajca koji nije bio na dužnosti, ali se
zatekao u blizini zlatarske radnje - na sreću ne previše blizu. Roy je vidio mnogo više puta
nego što je želio učinak koji dvanaestica ostavlja na čovjeku kad se puca iz blizine. Mogla je
otkinuti ud ili izbušiti rupu na grudima veličine nogometne lopte. Ovog je policajca, detektiva
Billa Greena kojeg je Grace poznavao jer su nekoliko puta igrali ragbi za istu ekipu, zasula
sačma s udaljenosti od gotovo tridesetak metara. S te udaljenosti sačma bi mogla srušiti
kakvog fazana ili zeca, ali ne i devedeset pet kilograma teškog ragbijaša u kožnatoj jakni. Bili
Green imao je relativnu sreću - jakna mu je zaštitila tijelo, no nekoliko mu se kuglica zabilo u
lice, uključujući i onu u lijevom oku.
Do trenutka kad je Grace stigao na mjesto zločina, protuhe su već bile uhićene, nakon što
su se prilikom bijega sudarili i prevrnuli u svom Jeepu. Bio je odlučan u tome da im osim
oružane pljačke pripiše i pokušaj ubojstva. Prezirao je način na koji sve veći broj kriminalaca
koristi oružje u Velikoj Britaniji - i prisiljava sve veći broj policajaca da imaju oružje pri ruci.
U vrijeme njegova oca nije se znalo za naoružane policajce. Danas u nekim gradovima
policajci redovito drže naoružanje u prtljažnicima. Grace nije bio po prirodi osvetoljubiv, ali
po njemu svatko tko puca na policajca - ili na bilo koju nedužnu osobu - morao bi visjeti.
 Promet se i dalje nije pomicao. Pogledao je na sat na komandnoj ploči, pa van na kišu, pa
ponovo na sat, pa na žarka crvena svjetla automobila pred sobom - tikvan je imao upaljene
maglenke koje su mu blještale pod nosom. Zatim je pogledao na svoj ručni sat, ponadao se da
sat na komandnoj ploči pokazuje krivo vrijeme. Ali bio je točan. Prošlo je već deset minuta
otkako se nije pomaknuo ni centimetar. Nije se pomicao ni prometni čep iz suprotnog smjera.
Odbljesak plavog svjetla zatreperio je u njegovom unutarnjem i vanjskom retrovizoru. A
onda se začula sirena. Patrolno vozilo projurilo je pokraj njega. Potom kola hitne pomoći. Pa
još jedno policijsko vozilo, a za njim dva vatrogasna vozila.
Sranje. Kad je prije nekoliko dana prošao ovim putom, bili su u tijeku radovi na cesti, i
pomislio je da je to razlog zastoja. No sada je shvatio da se dogodila prometna nesreća, a
vatrogasna kola znače da je riječ o teškoj.
Prošla su još jedna vatrogasna kola. Potom još jedna kola hitne pomoći s uključenom
sirenom. Iza njih kamion spasilačke službe.
Ponovno je pogledao na sat: 21:15. Trebao ju je pokupiti prije četrdeset i pet minuta u
Tunbridge Wellsu do kojeg je još dobrih dvadeset minuta vožnje kad ne bi bilo ovog zastoja.
Terry Miller, odnedavno rastavljen detektiv inspektor u Graceovu odjelu, hvalio mu se
pričama o svojim ljubavnim uspjesima uz pomoć nekoliko internetskih stranica i nagovarao
Gracea da se i on registrira. Roy se odupirao, a onda je, nakon što su mu počeli stizati poticajni
mejlovi od različitih žena, pobjesnio kad je otkrio da ga je Terry Miller prijavio na stranicu U-
Date a da mu nije ni rekao.
Još uvijek mu nije bilo jasno što ga je zapravo navelo na to da odgovori na jedan email.
Usamljenost? Znatiželja? Požuda? Nije znao odgovor. Posljednjih je osam godina jednolično
živio dan za danom. Neke dane pokušao je zaboraviti, zbog nekih je osjećao krivnju zato što
ih se ne sjeća.
Sandy.
Sada je odjednom osjetio krivnju što ide na taj spoj.
Izgledala je prekrasno - barem na fotografiji. Sviđa mu se i njezino ime. Claudine. Zvuči
francuski, ima nešto egzotično u njemu. Na fotografiji je seksi! Jantarna kosa, vrlo lijepo lice,
uska bluza koja zateže razorne grudi. Sjedi na rubu kreveta u minici potegnutoj dovoljno
visoko da se vide čipkaste samostojeće čarape i da se nazire kako možda i ne nosi gaćice.
Samo su jednom razgovarali telefonom, i praktično ga je cijelo vrijeme zavodila. Buket
cvijeća koji je kupio na benzinskoj crpki ležao je pokraj njega na suvozačkom sjedalu. Crvene
ruže - otrcano, svjestan je toga, ali to je izraz onog staromodnog romantičara koji čuči u
njemu. Ljudi su u pravu, trebao se nekako pokrenuti. Izlaske sa ženama u posljednjih osam
godina mogao je nabrojati na prste jedne ruke. Naprosto nije mogao prihvatiti da možda
postoji još jedna „ona prava“. Da postoji neka koja bi bila ravna Sandy.
Možda se večeras taj osjećaj promijeni?
Claudine Lamont. Lijepo ime, lijep glas.
Ugasi te pederske maglenke!
Osjetio je slatkast miris cvijeća. Nadao se da i on miriše prihvatljivo.
Pod crvenom rasvjetom komandne ploče i zadnjih svjetala automobila ispred sebe,
pogledao se u ogledalo, nesiguran u to što se očekuje vidjeti. Odanle ga je gledala tuga.
 Moraš se pokrenuti.
Gucnuo je još malo vode. Da.
Za samo dva mjeseca napunit će trideset i devetu. Za samo dva mjeseca nazire se još
jedna obljetnica. Dana 26. srpnja napunit će se devet godina otkako je Sandy otišla. Naprosto
iščeznula na njegov trideseti rođendan. Bez pisma. Sve su njezine stvari još uvijek u kući,
osim torbice.
Nakon sedam godina nestalu osobu može se zakonski proglasiti mrtvom. Njegova majka
iz svog bolničkog kreveta, danima prije nego što je umrla od raka, njegova sestra, njegovi
najbliži prijatelji, njegov psihijatar, svi su mu oni govorili da bi to trebao učiniti.
Ne dolazi u obzir.
John Lennon je rekao: „Život je ono što ti se događa dok praviš planove.“ To je apsolutna
istina.
Do svoje trideset i šeste uvijek je pretpostavljao da bi Sandy i on imali obitelj. Troje djece
oduvijek je bio njegov san, idealno bi bilo dva dečka i curica, i provodio bi vikende s njima.
Obiteljski praznici. Odlazak na plažu. Jednodnevni izleti na zabavna mjesta. Igranje loptom.
Razni popravci. Pomagao bi im uvečer da napisu domaću zadaću. Kupao bi ih. Radio bi im sve
one ugodne stvari koje su njemu pružili njegovi roditelji.
Umjesto toga, bio je iscrpljen unutarnjim košmarom koji ga je rijetko napuštao, čak i kad
bi mu dopustio da zaspi. Je li živa ili mrtva? Proveo je osam godina i deset mjeseci
pokušavajući to otkriti i nije ni pedalj bliže nego što je bio na početku.
Izvan posla život mu je bio isprazan. Nije bio sposoban - ili nije imao volje - da iskuša
novu vezu. Svaki spoj na koji je otišao bio je katastrofalan. Ponekad se činilo da mu je jedino
društvo u životu njegova zlatna ribica, Marlon. Osvojio ju je na zabavištu prije devet godina
pogodivši metu, i pojela je sve njegove pokušaje da joj osigura društvo. Marlon je bilo
mrzovoljno, nedruštveno biće. Vjerojatno se zato sviđaju jedno drugome, pomislio je. Njih
dvoje pripadaju istoj vrsti.
Ponekad je poželio da nije policajac, da radi neki manje zahtjevan posao iz kojeg se može
isključiti u pet popodne, otići u pub i potom kući, podići noge ispred televizora.
Normalan život. Ali nije si mogao pomoći. Postojao je neki tvrdoglavi ili nepopustljiv gen - ili
više njih - u njemu - i u njegovu ocu prije njega - koji ga je neumoljivo tjerao kroz život da
istražuje činjenice, da traži istinu. Bili su to oni geni zbog kojih je napredovao i relativno brzo
bio promoviran u višeg detektiva. Ali nisu mu donijeli mir u glavi.
Iz retrovizora ga je ponovo gledalo vlastito lice. Nakreveljio se svom odrazu, svojoj
kratko ošišanoj kosi, tek nešto dužoj od malja, svom nosu, spljoštenom i iskrivljenom nakon
loma u tučnjavi dok je bio policajac pozornik, zbog čega je izgledao poput umirovljenoga
profesionalnog boksača.
Na njihovom prvom izlasku Sandy mu je rekla da ima iste oči kao Paul Newman. To mu
se jako dopalo. Bila je to jedna od milijun stvari koje su mu se sviđale kod nje. Činjenica je da
je i ona voljela sve u vezi s njim, bezuvjetno.
Roy Grace bio je svjestan toga da fizički nije neki ljepotan. Sa 175 centimetara visine bio
je tek pet centimetara iznad donjeg dopuštenog praga kad je pristupio policiji, prije
devetnaest godina. Ali usprkos svojoj sklonosti prema piću i neprestanoj borbi s cigaretama,
zahvaljujući napornom vježbanju u policijskoj teretani, izgradio je snažno tijelo i držao ga u
formi tako što je trčao preko trideset kilometara na tjedan, i još uvijek odigrao poneku ragbi
utakmicu - obično na krilu.
Devet i dvadeset.
Prokletstvo.
Stvarno nije htio noćas ostati dokasna. Nije mu to trebalo. Nije si to mogao priuštiti. Sutra
mora na sud i bio mu je potreban dug san. Pomisao na unakrsno ispitivanje koje ga je
očekivalo budila je u njemu loše raspoloženje.
Snop svjetla iznenada se odozgo prosuo po njemu i začuo je lamatanje i buku helikoptera.
Trenutak kasnije svjetlo se pomaklo naprijed i vidio je kako se helikopter spušta.
Birao je broj na svom mobitelu. Odgovor je bio gotovo trenutačan.
„Pozdrav, ovdje viši detektiv Grace. Stojim u prometnom čepu na cesti A26 južno od
Crowborougha, izgleda da se negdje naprijed dogodila nesreća, možete li mi dati kakvu
informaciju o tome?“
Spojili su ga s Operativnim stožerom. Muški glas je rekao:
„Halo, viši detektive, dogodila se teška nesreća. Imamo izvještaj o poginulima i ljudima
koje treba izvući. Cesta će biti zatvorena neko vrijeme, najbolje da se okrenete i koristite neki
alternativni put.
Roy Grace mu je zahvalio i prekinuo vezu. Zatim je iz džepa na košulji izvadio svoj
BlackBerry, potražio Claudinein broj i napisao joj poruku.
Odgovorila mu je isti tren i poručila da ne brine, samo neka dođe kad god bude mogao.
Zbog toga se još više zagrijao za nju.
I to mu je pomoglo da ne misli na sutra.
 4
Vožnje poput ove nisu se događale često, ali kada su se dogodile, čovječe, kako je Davey
uživao u njima! Sjedio je pokraj tate na suvozačkom mjestu vezan pojasom kad je kolona
policijskih vozila projurila ispred njih, s upaljenim plavim rotirkama i glasnim sirenama, s
pogrešne strane ceste, pretekavši tako kilometre i kilometre automobila koji su nepomično
stajali u koloni. Čovječe, ovo je dobro koliko i vožnje u lunaparku na koje ga je vodio njegov
tata, kao i one u Alton Towersu, a te su svakako najbolje!
„Jeeea!“ povikao je oduševljeno. Davey je bio ovisan o američkim televizijskim serijama
o policajcima, zbog čega je volio govoriti američkim naglaskom. Ponekad je bio iz New
Yorka. Ponekad iz Missourija. Ponekad iz Miamija. Ali najčešće iz LA-a.
Phil Wheeler, krupan i zdepast čovjek s golemim pivskim trbuhom, odjeven u svoje
smeđe radno odijelo od trapera, s izgrebenim čizmama i crnom kapicom, nasmijao se svom
sinu. Prije mnogo godina njegova je žena pukla i pobjegla od napornog čuvanja Daveya.
Posljednjih sedamnaest godina otac ga je podizao sam.
Sada je policijski automobil usporio prolazeći pored kolone krupnih kamiona. Kamion za
vuču imao je natpis „AUTO-POPRAVCI WHEELER“ s obje strane i žute rotirke na krovu
kabine. Kroz vjetrobransko staklo bljeskali su farova i rotirke osvjetljavajući najprije
raskomadani prednji dio kombija Transit djelomično zaglavljen ispod prednjeg branika
kamiona miješalice, a potom i njegov ostatak, zgužvan poput limenke Coca-Cole, koji je ležao
na boku u razorenoj ogradi od živice.
Plavi odbljesci rotirki klizili su po mokrom asfaltu i sjajnoj travi uz rub ceste. Vatrogasna
kola, policijska vozila i jedna kola hitne pomoći još su uvijek bili na mjestu nesreće, i gomila
ljudi, vatrogasaca, policajaca, uglavnom u reflektirajućim jaknama, stajala je u blizini. Jedan
policajac meo je staklo s ceste.
Bljesnula je policijska kamera. Dva prometna istražitelja polagala su vrpcu za mjerenje.
Posvuda su svjetlucali komadići metala i stakla. Phil Wheeler ugledao je ključ za skidanje
kotača, tenisicu, nekakvu prostirku i jaknu.
„Ovo izgleda kao prokleto gadan nered, tata!“ Večeras je na redu bio naglasak iz
Missourija.
„Jako gadno.“
Phil Wheeler otvrdnuo je tijekom godina i ništa ga više nije moglo šokirati. Vidio je sve
moguće užase koji se mogu dogoditi u prometnoj nesreći. Prizor obezglavljenog poslovnog
čovjeka, u odijelu s kravatom, svezanog sigurnosnim pojasom u ostacima Ferrarija, bio je
najupečatljiviji od svih koje pamti.
Davey, koji je upravo napunio dvadeset šestu, imao je na sebi svoju uobičajenu uniformu,
bejzbolsku kapu New York Yankeesa naopačke okrenutu, vunenu jaknu preko karirane
košulje, traperice i čvrste čizme. Davey se volio odijevati onako kako je vidio da se na televiziji
odijevaju Amerikanci. Bio je otprilike na mentalnoj razini šestogodišnjaka, i to se neće nikada
promijeniti. Ali bio je nadljudski jak, što je bilo vrlo korisno kad su ih zvali radi vuče. Mogao
je metalnu ploču saviti golim rukama. Jedanput je sam podigao prednji dio auta s
prikliještenog motocikla.
„Jako gadno“, složio se. „Misliš da ima mrtvih, tata?“
„Nadam se da nema, Davey.“
„Misliš da bi ih moglo biti?“
Prometni policajac s podignutom kapom i fluorescentnim žutim prslukom prišao je do
vozačeva prozora. Phil ga je prepoznao i spustio prozor.
„Večer, Briane. Izgleda kao teška nesreća.“
„Stiže vozilo s dizalicom da izvuče miješalicu. Možeš li se ti pobrinuti za kombi?“
„Nema problema. Što se dogodilo?“
„Frontalni sudar, Transit i miješalica. Treba odvesti kombi u dvorište.“
„Smatraj to riješenim.“
Davey je uzeo svoju bateriju i iskočio iz kabine. Dok je njegov tata razgovarao s
policajcem, osvjetljavao je okolinu, lokve od ulja i pjenu na cesti. Potom se zagledao u visoka,
kockasta ambulantna kola, kroz čije se navučene zastore na stražnjem prozoru vidjelo svjetlo,
i pitao se što se unutra događa.
Trebalo im je gotovo dva sata natovare sve dijelove Transita na platformu svog kamiona
i osiguraju ih lancima. Njegov tata i prometni policajac Brian malo su se udaljili. Phil je zapalio
cigaretu svojim upaljačem koji se nije gasio ni na vjetru. Davey ih je slijedio, jednom rukom
smotao je cigaretu i pripalio je svojim Zippom. Kola hitne pomoći i većina ostalih vozila otišla
su, a golemi kamion s dizalicom podizao je prednje kotače - od kojih je onaj na suvozačkoj
strani bio probušen i savijen - sve dok ih nije podigao s da.
Kiša je oslabjela i između oblaka pojavio se pun mjesec. Njegov tata i Brian sada su već
razgovarali o pecanju - o najboljem mamcu za šarane u ovo doba godine. Daveyu je postalo
dosadno i piškilo mu se, pa je sišao s ceste pušeći svoju smotanu cigaretu i gledajući u nebo u
potrazi za šišmišima. Volio je šišmiše, miševe, voluharice, sve takve vrste. Ustvari, volio je sve
životinje. Životinje mu se nisu nikada smijale onako kako su to činila djeca kad je išao u školu.
Možda ode do jazavčeve jazbine kad se vrate kući. Volio je ondje sjediti pod mjesečinom i
gledati ih kako se igraju.
Vrludao je baterijom, udaljio se u grmlje, raskopčao rasporak na hlačama i ispraznio
mjehur po busenu kopriva. Upravo kad je završio, neki glas je viknuo, točno pred njim tako
da se silno prestrašio.
„Hej, halo?“
Napukli glas niotkuda.
Davey je poskočio.
A onda je opet začuo glas.
„Halo?“
„Sranje!“ Uperio je snop svjetla ispred sebe u grmlje, ali nije vidio nikoga. „Halo?“
odazvao se. Trenutak poslije opet je čuo glas.
„Halo? Hej, halo? Josh? Luke? Pete? Robbo?“
 Davey je bateriju okrenuo lijevo, desno, zatim ispred sebe. Začulo se šuškanje i odjednom
je iskrsnuo zečji rep i potom brzo nestao. „Halo, tko je to?“
Muk.
Statično pištanje. Pucketanje. A onda, svega nekoliko koraka udesno, opet se javio glas:
„Halo? Halo? Halo?“
Nešto je zasvjetlucalo u grmlju. Kleknuo je. Bio je to radio, s antenom. Pozorno ga je
pogledao i s uzbuđenjem prepoznao da se radi o voki-tokiju.
Držao je upereno svjetlo na njega, još ga je malo proučavao, gotovo previše uzbuđen da
ga dodirne. Potom ga je ipak podignuo. Bio je teži nego što se činilo, hladan, vlažan. Ispod
velike zelene tipke vidio je riječ „govor“.
Pritisnuo ju je i rekao: „Halo!“
Glas mu je istog trena uzvratio: „Tko je to?“
Zatim ga je iz udaljenosti zazvao jedan drugi glas. „Davey!“
Njegov tata.
„U redu, dolazim!“ glasno mu se javio.
Dok je hodao prema cesti ponovno je pritisnuo zelenu tipku. „Ovdje Davey!“ rekao je.
„Tko si ti?“
„DAVVVEEEEEYYYY!“
Opet njegov tata.
Davey se uspaničio i bacio radio. Tresnuo je o zemlju, kućište je puklo, a baterije ispale.
„STIŽEM!“ viknuo je. Kleknuo je, pokupio voki-toki i kradomice ga utrpao u džep od
jakne. Potom je skupio baterije i spremio ih u drugi džep.
„EVO ME, TATA!“ ponovno je viknuo. „SAMO SAM MORAO PIŠKITI!“
S rukama u džepovima, da se ne vidi izbočina, pojurio je natrag prema kamionu.
 5
Michael je pritsnuo tipku „govor“. „Davey?“
Tišina.
Ponovno je pritisnuo tipku. „Davey? Halo? Davey?“
Okruživala ga je samo satenska tišina. Posvemašnja i potpuna tišina spuštala se na njega,
podizala ispod njega, pritiskala ga s obje strane. Pokušao je pomaknuti ruke, ali koliko ih je
snažno gurao od sebe, toliko su ih strane lijesa pritiskale natrag. Pokušao je raširiti noge, ali
naišle su na istu neumoljivu prepreku. Odložio je voki-toki na grudi i upro glavom prema
satenskom poklopcu nekoliko centimetara od očiju. Bilo je kao da upire u beton.
Zatim se podigao koliko god je mogao i dohvatio crvenu gumenu cijev, škiljio je kroz nju,
ali nije vidio ništa. Savio je ruku oko nje, prinio je ustima i pokušao zazviždati, ali zvuk je bio
više nego jadan.
Ponovo je legao. Bubnjalo mu je u glavi i očajnički mu se pišalo. Pritisnuo je tipku. „Davey!
Davey, moram pišati. Davey!“
Opet muk.
Godinama je jedrio tako da je imao veliko iskustvo s dvosmjernim radijima. Pokušaj
drugi kanal, pomislio je. Pronašao je tipku za izbor kanala, ali nije ju mogao pritisnuti.
Pritisnuo je jače, ali svejedno se nije ništa dogodilo. A onda je vidio i razlog - bila je
zalijepljena, tako da ne može mijenjati kanale, da se ne može prebaciti na kanal 16,
međunarodni kanal za hitne slučajeve.
„Hej! Dosta je bilo, gadovi, hajde, grozno mi je.“
Uz minimalne moguće pokrete, podigao je voki-toki do uha i slušao.
Ništa.
Stavio je radio na prsa i potom lagano, uz veliki napor, spustio desnu ruku u džep kožnate
jakne i izvukao čvrst i vodootporan mobitel koji mu je Ashley poklonila za jedrenje. Sviđao
mu se zato što je bio drukčiji od običnih mobitela koje svi ostali imaju. Pritisnuo je tipku na
njemu i ekran je zasvijetlio. Raspoloženje mu se popravilo - a onda odmah ponovno potonulo.
Nema signala.
„Sranje.“
Birao je po imeniku sve dok nije došao do imena svog poslovnog partnera Marka.
Mark Mob.
Unatoč tome što nije bilo signala, pritisnuo je tipku za poziv.
Ništa se nije dogodilo.
Pokušao je nazvati Robba, Petea, Lukea, Josha, i postao još očajniji.
A onda je ponovno pritisnuo tipku na voki-tokiju. „Dečki! Čujete me? Znam da me sigurno
čujete!“
 Ništa.
Na Ericssonovu ekranu vrijeme je pokazivalo 23.13.
Podigao je lijevu ruku, sve dok nije mogao vidjeti ručni sat: 23.14.
Pokušao se sjetiti koje je bilo vrijeme kad je zadnji put pogledao na njega. Prošla su dobra
dva sata. Zatvorio je oči. Razmislio je na trenutak, nastojao dokučiti što se zapravo događa.
Na jakom, gotovo zasljepljujućem svjetlu baterije vidio je bocu zabijenu poput klina ispod
vrata i jedan sjajni časopis. Povukao je časopis do prsa, zatim ga okrenuo prema licu i umalo
se udavio među golemim nauljenim sisama koje su mu bile toliko blizu da ih je vidio mutno.
Gadovi!
Dohvatio je voki-toki i još jednom pritisnuo tipku „govor“. „Jako smiješno. A sada me
pustite van, molim!“
Ništa.
Tko je dovraga Davey?
Bio je strašno žedan. Trebao je vode. Vrtjelo mu se u glavi. Htio je biti kod kuće, u krevetu
s Ashley. Doći će za nekoliko minuta. Samo mora pričekati. Sutra će već dobiti svoje.
Vraćala mu se prijašnja mučnina. Zatvorio je oči. Vrtoglavica. Nosilo ga je. Ponovo je
utonuo u san.
 6
Na usranom kraju usranog leta, cijeli se avion zatresao uz gromki prasak kad su kotači
muklo udarili o asfalt, s točno pet i pol sati kašnjenja u odnosu na red letenja. Dok je avion
naglo usporavao, Mark Warren, izmožden i sit svega, na svom skučenom sjedalu i sa
sigurnosnim pojasom urezanim u trbuh, koji ga je bolio od previše avionskih pereca i neke
odvratne musake zbog koje je požalio što ju je pojeo, još jedanput je pogledao slike Ferrarija
360 uz probni test u časopisu Autocar.
Želim te, mila, pomislio je. Želim te TAKO silno! Oh, da, želim te!
Svjetla piste, zamućena jakom kišom, bljeskala su u prolazu na njegovu prozoru dok je
avion sve više usporavao. Preko interfona se začuo pilotov glas, pucao je od ljubaznosti,
ispričao se još jednom i svalio krivnju na maglu.
Prokleta magla. Prokleta engleska klima. Mark je sanjao o crvenom Ferrariju, kući u
Marbelli, životu pod suncem i jednom s kojom bi sve to podijelio. S jednom vrlo posebnom
damom. Ako ugovor o prodaji imanja o kojem je pregovarao gore u Leedsu prođe, bit će jedan
korak bliže obadvome, kući i Ferrariju. Gospođa je predstavljala drugi problem.
Umorno je otkopčao pojas, podigao torbu za spise s poda ispod nogu i strpao časopis u
nju. Zatim je ustao, pomiješao se s gomilom ljudi u kabini, ostavio razvezanu kravatu i
izvukao baloner iz ormarića iznad glave, previše umoran da bi brinuo o tome kako izgleda.
Za razliku od svog poslovnog partnera koji je uvijek izgledao šlampav, Mark je obično bio
pedantan. Ali baš poput uredne plave kose i odjeća mu je bila previše konzervativna za
njegovih dvadeset osam godina i obično tako djevičanski čista da je izgledala posve novo, kao
da je netom skinuta s vješalice. Volio je zamišljati da ga drugi ljudi vide kao bogatog
poduzetnika, no u stvarnosti uvijek je izgledao poput čovjeka koji je ovdje samo zato da nešto
proda.
Na njegovu satu bilo je 23.48. Uključio je mobitel. Ali prije nego što je uspio obaviti
razgovor, oglasilo se upozorenje da je baterija na kraju i ekran se ugasio. Vratio je mobitel u
džep. Prokleto je kasnio, daleko previše. Sve što je želio u tom trenutku bilo je otići kući u
krevet.
Sat vremena poslije parkirao je u rikverc svoj srebrni BMW X5 u podzemnu garažu u
zgradi Van Alen. Popeo se dizalom na četvrti kat i ušao u svoj stan.
Prilično se financijski rastegnuo kako bi kupio ovaj stan, ali zbog toga se popeo jednu
stepenicu više u društvu. Veličanstvena moderna zgrada u secesijskom stilu sagrađena na
obali Brightona, puna slavnih osoba među svojim stanarima. Mjesto je bilo otmjeno. Ako
živite u Van Alenu, onda ste netko. A ako ste netko, onda znači da ste bogati. Cijelog svog
života Mark je imao samo jedan cilj - da postane bogat.
Svjetlo glasovne pošte treperilo je na mobitelu dok je hodao kroz otvorenu dnevnu sobu.
Odlučio ju je ignorirati na trenutak dok je praznio torbu za spise, stavio mobitel na punjenje
i potom otišao do ormarića s pićem i natočio si nekoliko prstiju viskija Balvenie. Onda je
prišao k prozoru, zagledao se dolje na šetnicu, još uvijek punu ljudi unatoč lošem vremenu i
sitnim satima. Iza šetnice vidio je blještava svjetla Palace Piera i more crno poput tinte.
Iznenada je mobitel glasno zapištao. Poruka. Prišao je i pogledao na displej. Sranje.
Četrnaest novih poruka!
Birao je broj za glasovnu poštu, ostavivši mobitel priključen na punjač. Prva poruka bila
je od Petea u 19 sati, pitao ga je gdje je. Druga je bila od Robba u 19.45, ljubazno ga je
obavijestio da idu u novi pub „Zrelo janje“. Treća je bila u 20.30 od vrlo pijanih Lukea i Josha,
s Robbom u pozadini. Prelazili su iz Janjeta u pub “Zmaj“ na Uckfield Roadu.
Iduće dvije poruke bile su od agenta za nekretnine u vezi s ugovorom iz Leedsa, i od
njihova poslovnog odvjetnika.
Šesta je bila u 23.05 od Ashley koja je zvučala očajna. Njezin ga je ton uplašio. Ashley je
inače bila smirena, flegmatična osoba.
„Mark, molim te, molim te, molim te nazovi me čim dobiješ poruku“, požurivala ga je
svojim mekanim, prepoznatljivim sjevernoameričkim naglaskom.
On je oklijevao, a potom je preslušao sljedeću poruku. Opet Ashleyjina. Sada već u panici.
Pa iduća, pa i ona poslije nje, svakih deset minuta. Deseta poruka bila je od Michaelove majke.
I ona je zvučala izvan sebe.
„Mark, ostavila sam poruku i na tvom fiksnom telefonu. Molim te nazovi me čim dobiješ
poruku, nije važno u koje doba.“
Mark je pritisnuo pauzu na uređaju. Što se, dovraga, dogodilo?
Sljedeći poziv ponovo je bio od Ashley. Zvučala je gotovo histerično. „Mark, dogodila se
strašna nesreća. Pete, Robbo i Luke su poginuli. Josh je na aparatima na intenzivnoj njezi.
Nitko ne zna gdje je Michael. O, Bože, Mark, molim te nazovi me čim dobiješ ovu poruku.“
Mark je ponovo preslušao poruku, u potpunoj nevjerici što je čuo. Nakon što je poslušao
još jedanput, teško je sjeo na naslon za ruke na kauču. „Isuse.“
Zatim je preslušao ostale poruke. Manje-više iste od Ashley i Michaelove majke. Nazovi.
Nazovi. Molim te nazovi.
Iskapio je viski, a onda si ponovo natočio tri prsta i otišao do prozora. Kroz vlastiti je
odraz ponovno pogledao na šetnicu, automobile koji su prolazili, a potom pogled okrenuo
prema moru. Daleko prema obzoru ugledao je dvije sitne svjetlucave točkice, teretni brod ili
tanker koji plovi prema Kanalu.
Razmišljao je.
Mogao sam i ja biti u toj nesreći da je avion stigao na vrijeme.
Ali razmišljao je dalje od toga.
Ispio je gutljaj viskija i potom sjeo na sofu. Nakon nekoliko trenutaka ponovo se oglasio
telefon. Otišao je do njega i pogledao u displej. Ashleyjin broj. Zvonio je četiri puta, zatim
prestao. Trenutak poslije, javio se mobitel. Ponovno Ashley. Oklijevao je, potom pritisnuo
tipku za završetak poziva preusmjerivši ga na govornu poštu. Onda je isključio mobitel i sjeo,
naslonio se, podignuo noge na klupicu i zanjihao čašu u ruci.
Kockice leda zveckale su u čaši, ruke su mu se tresle, shvatio je, sva mu je utroba
podrhtavala. Otišao je do linije Bang & Olufsen i pustio CD s kompilacijom Mozartovih djela.
Mozart mu je uvijek pomagao kad je razmišljao. Iznenada mora o mnogo toga razmisliti.
 Ponovo je sjeo na kauč, zagledao se u viski, usredotočio na kockice leda kao da je riječ o
runama koje će biti bačene. Prošlo je više od sat vremena kad je uzeo telefon i birao broj.
 7
Grčevi su postali sve učestaliji. Pritišćući bedra jedno o drugo, zadržavajući dah i čvrsto
žmireći, Michael je još uvijek uspijevao zadržati da se ne popisa u gaće. Ne smije popustiti,
nije mogao podnijeti pomisao na njihov smijeh kad se gadovi vrate i nađu ga zapisanog.
Ali sada ga je stvarno obuzimala klaustrofobija. Činilo mu se da ga bijeli saten pritišće sa
svih strana, približava se sve više njegovu licu.
Pod svjetlom baterije Michaelov ručni sat pokazivao je 2.47.
Sranje.
Što to, dovraga, izvode? Dva i četrdeset sedam. Gdje su, dovraga? Razvaljeni u nekom
noćnom klubu?
Gledao je u bijeli saten, u glavi mu je bubnjalo, umirao je od žeđi, lupkao je nogama
nastojeći potisnuti bol u mjehuru koja ga je probadala. Nije znao koliko će još izdržati.
U očaju, prstima je lupnuo po poklopcu i proderao se: „Hej! Gadovi!“
Ponovno je pogledao mobitel. Nije bilo signala. Zanemarivši tu činjenicu, pronašao je
Lukeov broj i pritisnuo tipku za poziv. Začuo se oštar pisak, a na displeju se pojavilo usluga
nedostupna.
Zatim je opipavao tražeći voki-toki, uključio ga i ponovo zazvao imena svojih prijatelja.
A onda i ime onog drugog glasa kojeg se mutno sjećao.
„Davey? Halo, Davey?“
Čuo je samo statičko pucketanje.
Očajnički je trebao vode, usta su mu bila isušena i obložena. Jesu li mu ostavili barem
malo vode? Podigao je vrat nekoliko centimetara, koliko je mogao da ne udari glavom u
poklopac.
Ugledao je odsjaj boce i ispružio ruku. Glasoviti Grouse viski.
Razočaran, potrgao je pečat, odvrnuo čep i ispio gutljaj. Na trenutak je osjećaj tekućine
djelovao poput melema u ustima, potom ga je počelo žariti i paliti u grlu, a onda i u ždrijelu.
Gotovo trenutno, osjetio se bolje. Ispio je još jedan gutljaj. Osjećao se još bolje, pa je nagnuo i
treći put, gutljaj je dugo potrajao prije nego što je zatvorio bocu.
Zatvorio je oči. Glava ga je sada malo manje boljela. Potreba za pišanjem je oslabjela.
„Gadovi“, promrmljao je.
 8
Ashley je izgledala poput sablasti. Njezina duga smeđa kosa uokvirivala joj je lice koje je
bilo bezbojno poput lica bolesnika koji je ležao iza nje u bolničkoj sobi okružen gomilom
cjevčica od infuzija, aparata za disanje i monitora. Naslonila se na recepcijski pult odjela za
intenzivnu njegu bolnice grofovije Sussex. Zbog svoje ranjivosti, Marku se učinila ljepšom
nego ikad prije.
Bunovan od neprospavane noći, u elegantnom odijelu i savršeno čistim Guccijevim
mokasinkama, prišao joj je, obujmio je i čvrsto zagrlio. Zagledao se u automat s pićem, aparat
s vodom i telefonsku govornicu ispod kupole od pleksiglasa. Bolnice su ga uvijek činile
napetim. Sve otkako je došao posjetiti svog oca nakon gotovo sudbonosnog srčanog udara i
ugledao čovjeka koji je nekada bio jak, a tada je izgledao tako krhak, tako prokleto jadan i
beskoristan - i prestrašen. Čvrsto je stisnuo Ashley, radi nje, ali i radi sebe. Blizu njezine glave,
kursor je treperio na zelenom zaslonu računala.
Privila se uz njega kao da je jedini jarbol usred olujnog oceana. „Oh, Isuse, Mark, hvala
Bogu da si ovdje.“
Jedna medicinska sestra razgovarala je na telefon, zvučalo je kao da govori s rođakom
nekoga na odjelu, a druga, iza pulta bliže njima, nešto je tipkala po tipkovnici.
„Ovo je grozno“, rekao je Mark. „Nevjerojatno.“
Ashley je kimnula i teško progutala. „Da nisi bio na tom sastanku, i ti bi bio...“
„Znam. Ne mogu prestati misliti o tome. Kako je Josh?“
Ashleyjina kosa mirisala je svježe oprano, a u njezinom dahu osjećao se trag češnjaka,
koji je jedva zamijetio. Djevojke su imale djevojačku prošle večeri u jednom talijanskom
restoranu.
„Nije dobro. Zoe je uz njega.“ Pokazala je prstom, a Mark je, prateći ga preko nekoliko
kreveta, aparata za disanje i treptajućih digitalnih displeja do samog kraja sobe, ugledao
Joshovu ženu kako sjedi na stolici. Bila je u bijeloj majici, gornjem dijelu trenirke i vrećastim
hlačama. Bila je pognuta, a raštrkani uvojci plave kose prekrivali su joj lice.
„Michael se još uvijek nije pojavio. Gdje je, Mark? Ti sigurno znaš.“
Čim je sestra završila razgovor, telefon je zazvonio i počela je ponovno razgovarati.
„Ne znam“, odgovorio je Mark. „Nemam ni približnog pojma.“
Pogledala ga je oštro. „Ali vi dečki ste to planirali tjednima, Lucy je rekla da ćete poravnati
račune s Michaelom zbog njegovih psina koje je napravio drugima kad su se ženili.“
Odmaknula se jedan korak i maknula kosu s čela, a Mark je primijetio da joj se šminka
razmazala. Obrisala je oči rukavom.
„Možda su se momci predomislili u posljednji tren“, rekao je. „Naravno, bilo je svakakvih
ideja, poput one da ga se napije, stavi na avion i pošalje nekamo, ali uspio sam ih odgovoriti
od toga, zapravo harem mislim da sam uspio.“
 Uputila mu je usiljeni smiješak u znak zahvale.
Slegnuo je ramenima. „Znam koliko si bila zabrinuta, znala si da pripremamo neku
glupost.“
„Bila sam strašno zabrinuta.“ Pogledala je medicinsku sestru, zatim šmrcnula. „Dakle,
gdje je?“
„Je li potvrđeno da nije bio u kombiju?“
„Da. Zvala sam policiju... i rekli su... rekli su... oni...“, počela je jecati.
„Što su rekli?“
U napadu bijesa rekla je: „Da neće ništa poduzimati.“
Još je neko vrijeme jecala dok se nastojala pribrati. „Rekli su da su provjerili sve oko
mjesta nesreće i da nisu pronašli ni traga od njega i da vjerojatno negdje mamuran spava.“
Mark je čekao da se smiri, ali ona je nastavila plakati. „Možda je to istina.“
Odmahnula je glavom. „Obećao mi je da se neće napiti.“ Pogledao ju je. Nakon nekoliko
trenutaka, kimnula je. „To je bila njegova momačka večer, zar ne? To vi dečki radite na
momačkim večerima, je li tako? Razvalite se.“
Mark je pogled spustio u sivi tapison. „Hajdemo pogledati Zoe“, rekao je.
Ashley ga je pratila kroz odjel, nekoliko koraka iza. Zoe je bila vitka ljepotica, a danas se
Marku činila još mršavija kad joj je spustio ruku na rame i osjetio kosti ispod mekane tkanine
njezine dizajnerske trenirke.
„Isuse, Zoe, žao mi je.“
Zahvalila mu je nemoćno slegnuvši ramenima.
„Kako je?“ Mark se ponadao da strah u njegovu glasu zvuči iskreno.
Zoe je okrenula glavu i pogledala u njega, nije imala šminke na očima ni na obrazima na
kojima su bili vidljivi tragovi suza. “Ne mogu ništa učiniti“, rekla je. „Operirali su ga, i sada
nam preostaje jedino čekanje.“
Bio je priključen na dvije boce s infuzijom, tri pumpice i aparat za disanje koji je
proizvodio stalan, tih, sablastan pišteći zvuk. Niz podataka i valovitih linija stalno su se
mijenjali na zaslonu uređaja.
Cijev iz Joshovih usta završavala je u maloj vrećici, s pipom na dnu, napola ispunjenom
tamnom tekućinom. Bila je tu gomila kanila, označenih žutom bojom na izlazu iz pumpi i
uređaja i bijelom naljepnicom rukom ispisanom na krajevima. Žice su izlazile ispod plahte i
iz Joshove glave i opskrbljivale podacima digitalne displeje i grafikone. Ono što je Mark vidio
od Joshove puti nalikovalo je na alabaster. Njegov prijatelj izgledao je kao laboratorijski
eksperiment.
No Mark jedva da je gledao Josha. Gledao je u displeje i pokušavao ih pratiti, shvatiti što
govore. Nastojao se iz vremena dok je stajao u ovoj istoj sobi pokraj umirućeg oca, prisjetiti
koji je EKG, koji očitava razinu kisika u krvi, visinu krvnog tlaka, i što sve govore. Čitao je i
naljepnice na cjevčicama. Manitol. Mesalazinum. Morfij. Midazolam. Noradrenalin. I
razmišljao. Josh je oduvijek imao sve što je želio. Bio je privlačan i imao bogate roditelje.
Radio je kao procjenitelj štete u osiguravajućem društvu, stalno je računao, planirao svoj
život, bez prestanka govorio o svojim petogodišnjim planovima, desetogodišnjim
planovima, životnim ciljevima. Bio je prvi iz društva koji se oženio, želio je djecu imati rano,
tako da bude još dovoljno mlad da uživa u životu nakon što odrastu. Oženio je savršenu ženu,
dragu malu bogatu djevojku Zoe, plodnu, koja mu je omogućila da ostvari svoj plan. Rodila
mu je dvoje jednako savršene djece u kratkom razmaku.
Mark je bacio pogled po odjelu, gledao medicinske sestre, liječnike, pamteći njihova
mjesta, a potom spustio pogleda na cjevčice infuzije u Joshovu vratu i rukama, malo iza
plastične oznake s njegovim imenom. Zatim je pogledao aparat za disanje. A onda podigao
pogled prema EKG-u. Upozoravajući signal oglasio bi se ako se otkucaji srca previše uspore.
Ili ako se smanji razina kisika u krvi.
Ako bi Josh preživio, to bi bio problem - probdio je veći dio noći razmišljajući o tome i
došao do neugodnog zaključka da to nije opcija koju bi podržao.
 9
Sudnica broj jedan u Kraljevskom sudu u Lewesu, Royu Graceu izgledala je kao da je
namjerno dizajnirana da zastraši i impresionira. Nije imala neki viši status od ostalih sudnica
u zgradi, ali činilo se da je imala. U georgijanskom stilu, imala je visok, zasvođen strop, galeriju
za javnost na vrhu, zidove obložene hrastovinom, tamne hrastove klupe, optuženičke klupe i
ograđeno mjesto za svjedoke. Cijelo vrijeme predsjedavao je sudac Driscoll ispod svoje
perike i daleko preko roka trajanja. Sjedio je napola usnuo u živopisnoj fotelji s crvenim
naslonjačem ispod grba s natpisom „Dieu et mon droit“. Prostorija je nalikovala na kazališnu
scenu i mirisala na staru školsku učionicu.
Sada kad je Grace stajao na mjestu za svjedoke, prikladno odjeven kao što je uvijek bio
na sudu, u plavom odijelu, bijeloj košulji, s tamnom kravatom i ulaštenim crnim cipelama na
vezice, na van je djelovao smireno, unutar sebe osjećao se jadno. Dijelom zbog pomanjkanja
sna nakon susreta od prošle noći - što je ispalo katastrofalno - dijelom zbog živaca. S rukom
na Bibliji na brzinu je izricao prisegu gledajući naokolo i upijajući prizor, možda tisućiti put u
svojoj karijeri prisegnuo je da će, tako mu Bog pomogao, govoriti istinu, potpunu istinu i samo
istinu.
Porota je izgledala kao i svaka druga, kao gomila turista zarobljena na autobusnom
kolodvoru. Neuredna, dronjava skupina u neukusnim puloverima, otkopčanim košuljama i
izgužvanim bluzama ispod gomile ispraznih lica, blijedih, poredanih u dva reda s bokalima s
vodom, čašama i razbacanim papirima s bilješkama. Nemarno postavljeni iza suca stajali su
video-projektor, dijaprojektor i veliki magnetofon. Ispod njega, iza linije elektroničke
opreme, čvrstim pogledom gledala je stenografkinja.
Ventilator na stolici okretao se desno-lijevo ne utječući previše na topao i vlažan zrak tog
kasnog poslijepodneva. Galerija za javnost bila je pretrpana novinarima i publikom. Ništa kao
suđenje zbog ubojstva ne privlači gomilu. A ovo je bilo lokalno suđenje godine.
Velika pobjeda Roya Gracea.
Suresh Hossain, podeblji čovjek pjegava lica, unatrag začešljane kose, u smeđem odijelu
s bijelim prugama i grimiznom satenskom kravatom, sjedio je na optuženičkoj klupi.
Proceduru je pratio lakonskim pogledom kao da je vlasnik cijele sudnice i kao da je proces
pokrenut za njegovu vlastitu zabavu. Ljigava ništarija od najmodavca. Posljednjih deset
godina bio je nedodirljiv, ali sada ga je Roy Grace konačno priveo pravdi. Planiranje ubojstva
njegova jednako nepoćudnog poslovnog suparnika Raymonda Cohena. Ako ovo suđenje ode
u ispravnom smjeru, Hossain će ležati više godina nego što može doživjeti, a nekoliko stotina
poštenih građana Brighton and Hovea moći će uživati u svojim domovima oslobođeni ružne
sjene tog ulizice koji im je svaki sat života pretvarao u pakao.
U mislima se vratio na prošlu noć. Claudine. Claudine jebena Lamont. U redu, nije
pomoglo što je na sastanak došao sa sat i tri četvrt zakašnjenja. Ali isto tako, nije pomoglo ni
to što je njezina fotografija na stranici U-Datea milosrdno bila deset godina stara; isto kao i
što je propustila navesti detalje da ne pije i da je veganka koja mrzi policajce čiji se jedini
interes u životu svodi na njezinih devetero spašenih mačaka.
Grace je volio pse. Nije imao ništa osobito protiv mačaka, ali dosada nije upoznao ni jednu
s kojom bi se povezao na način na koji se gotovo trenutno povezivao sa psima. Nakon dva i
pol sata u močvari vegetarijanskog restorana u Tunbridge Wellsu, slušajući i pekući se na
podukama o osobnostima mačaka, o opresivnoj naravi britanske policije i muškarcima koji
žene doživljavaju isključivo kao seksualne objekte, laknulo mu je kad je utekao.
Sada, nakon nemirnog, isprekidanog sna i dana u iščekivanju poziva, ponovo će se pržiti.
I dalje je padala kiša tog poslijepodneva, ali bilo je toplije i sparnije. Osjetio je kako mu se
znoj cijedi niz leđa.
Branitelj optuženog, koji je iznenadio sud pozvavši ga za svjedoka, sada je imao riječ.
Stajao je u nadutoj pozi s kratkom sivom perikom, u gracioznom crnom ogrtaču i s usnama
nabranim u osmijeh iznenađujuće srdačnosti. Zvao se Richard Charwell, Kraljičin odvjetnik.
Grace ga je upoznao već prije, a tada to nije bilo ugodno iskustvo. Mrzio je odvjetnike. Njima
je suđenje predstavljalo igru. Nikad nisu morali izlaziti na teren i riskirati živote u lovu na
zločince. I nije ih ni najmanje bilo briga kakvi su zločini počinjeni.
„Jeste li vi inspektor Roy Grace iz sjedišta CID-a u Sussex Houseu, u Hollingburryju u
Brightonu?“ upitao je odvjetnik.
„Jesam“, odgovorio je Grace. Umjesto uobičajenog samosvjesnog tona, odgovor je izašao
s krive strane njegova grla, više je sličio na graktanje.
„A jeste li imali neke veze s ovim slučajem?“
„Jesam“, ponovo prigušen glas kao iz suhih usta.
„Sada ću ispitati ovog svjedoka.“
Nastupila je kratka stanka. Nitko nije progovorio. Sva pozornost u sudnici bila je
usmjerena na Richarda Charwella. Savršen glumac otmjenog izgleda namjerno je zastao prije
nego što je nastavio iznenadnom promjenom u tonu kojom je dao na znanje da je postao novi
najbolji prijatelj Roya Gracea.
„Viši detektive, pitam se biste li nam mogli pomoći oko izvjesne stvari. Imate li kakva
saznanja o cipeli povezanoj s ovim slučajem? O smeđoj mokasinki od krokodilske kože sa
zlatnim lancem?“
Grace ga je odmjeravao nekoliko trenutaka prije nego što je odgovorio. „Da, imam.“ Sada
se iznenada uspaničio. Čak i prije nego što je odvjetnik nastavio, obuzeo ga je grozan osjećaj
oko toga kojim smjerom bi sve moglo krenuti.
„Hoćete li nam ispričati nešto o osobi kojoj ste odnijeli tu cipelu, viši detektive, ili želite
da to izvučem iz vas?“
„Pa, gospodine, nisam sasvim siguran što smjerate.“
„Viši detektive, mislim da jako dobro znate što smjeram.“
Sudac Driscoll, poput mrzovoljna čovjeka prenutog iz drijemeža, ubacio se: „Gospodine
Charwelle, molim vas prijeđite na stvar, nemamo cijeli dan pred sobom.“
Lažnom uljudnošću, odvjetnik je odgovorio: „U redu, gospodine suče.“ Zatim se ponovo
okrenuo prema Graceu. „Viši detektive, nije li činjenica da ste se upleli u vitalni dokaz u
ovom slučaju? Odnosno, u ovu cipelu.“
 Odvjetnik ju je podignuo sa stola s dokazima i na način kao da drži sportski pokal koji je
upravo primio, podignuo ju je da je cijela sudnica vidi.
„Ne bih rekao da sam se upleo u nju“, odgovorio je Grace razljućen njegovom
arogancijom, ali jednako tako svjestan da je to advokatov plan da ga uzruja, da ga želi izbaciti
iz takta.
Charwell je zamišljeno spustio cipelu. „Oh, shvaćam, ne smatrate da ste se upleli u nju?“
Nije pričekao da Grace odgovori, već je odmah nastavio. „Tvrdim da ste uzimanjem dokaza i
njegovim odnošenjem nekoj šeprtlji s mračnim vještinama zlouporabili svoj položaj.“
Okrenuvši se sucu Driscollu, nastavio je. „Gospodine suče, namjera mi je ovom sudu
dokazati da DNK uzet s ove cipele nije pouzdan jer je viši detektiv Grace utjecao na
kontinuitet i uzrokovao moguću kontaminaciju ovog vitalnog dokaza.“
Ponovo se okrenuo prema Graceu. „U pravu sam, zar ne, viši detektive, da ste u četvrtak
devetog ožujka ove godine ovu cipelu odnijeli takozvanom mediju u Hastingsu, imenom
gospođa Stempe? A pretpostavljam da ćemo od vas čuti da ova cipela sada pripada drugom
svijetu. Nekom nadzemaljskom.“
„Gospođa Stempe je dama o kojoj imam vrlo visoko mišljenje“, odvratio je Grace. „Ona...“
„Ne zanimaju nas vaša mišljenja, viši detektive, samo činjenice.“
Ali sudac se u znatiželji uzrujao. „Mislim da su njegova mišljenja iznimno važna u ovom
slučaju.“
Nakon nekoliko trenutaka zastoja između odvjetnika obrane i suca, Charwell je nevoljko
kimnuo u znak pristanka.
Grace je nastavio. „U prošlosti mi je pomogla u brojnim istragama. Prije tri godine, Mary
Stampe mi je dala dovoljno informacija da osumnjičeni za ubojstvo dobije ime. To je
izravno dovelo do njegova uhićenja i kasnije osude.“
Zastao je svjestan intenzivnih pogleda sviju u sudnici i zatim nastavio obrativši se
odvjetniku. „Odgovorio bih na vašu zabrinutost oko kontinuiteta dokaza, gospodine. Ako ste
provjerili zapisnike, što vam je dozvoljeno, i pogledali pakiranja, vidjeli ste da je na oznaci
potpisan datum kad sam ga uzeo i vratio. Obrani je ovaj dokaz, pronađen izvan kuće
gospodina Cohena one noći kad je nestao, bio poznat od početka i nikad nije tražila da
ga pregleda.“
„Dakle, u vašem se poslu uvijek okrećete crnoj magiji, viši detektive Grace?“
U sudnici se začulo glasno hihotanje.
„Ne bih to nazvao crnom magijom“, nastavio je Grace. „Nazvao bih to alternativnim
izvorima. Policiji je dužnost koristiti sve što joj stoji na raspolaganju u rješavanju slučajeva.“
„Bi li onda bilo prikladno reći da ste čovjek od okultnih znanosti? Da vjerujete u
natprirodno?“ upitao je odvjetnik.
Grace je pogledao suca Driscolla koji je zurio u njega kao da se u sudnici sudi njemu
samom. Očajnički pokušavajući smisliti prikladan odgovor nakratko je pogledao porotu,
zatim galeriju, prije nego što se ponovo usmjerio na odvjetnika. Tada mu je sinulo.
Glas je odjednom ubacio u višu brzinu, postao je oštriji, samosvjesniji. „Što mi je prvo bilo
naloženo kad sam stao na mjesto za svjedoke?“ upitao je.
 Prije negoli je advokat stigao odgovoriti, Grace je odgovorio umjesto njega. „Da
prisegnem na Bibliju.“ Zastao je da riječi ostave utisak. „Bog je natprirodno biće - vrhovno
natprirodno biće. Na sudu koji prihvaća svjedoka koji priseže na natprirodno biće, bilo bi
neobično da ja i svi ostali u ovoj sudnici ne vjerujemo u natprirodno.“
„Nemam više pitanja“, rekao je odvjetnik i sjeo.
Ustao je tužitelj, također s perikom i u svilenom ogrtaču i obratio se sucu Driscollu.
„Gospodine suče, ovo bih želio riješiti u odajama.“
„Prilično je neobično“, odgovorio je sudac Driscoll, „ali sam zadovoljan da je obavljeno
na pravi način. Ipak“, sada je pogled svrnuo na Gracea, „nadam se da će slučajevi koji dolaze
na moj sud biti zasnovani na dokazima više nego na riječima nekih vidovnjaka.“
Gotovo cijela sudnica prasnula je u smijeh.
Proces se nastavio i pozvan je novi svjedok obrane, operativac Suresha Hossaina,
imenom Rubio Valiente. Grace je ostao slušati dok je taj sitni pripadnik talijanskog
polusvijeta pričao gomile laži koje je optužba brzo razotkrivala. Do popodnevne
stanke sudnica je postala toliko uzrujana drskošću tih laži da se Roy Grace ponadao kako je
stvar s cipelom pala u drugi plan.
Nade su mu se rasplinule kad je izašao na High Street u Lewesu da udahne svježeg zraka
i pojede sendvič. Na drugoj strani ulice, veliki naslov na oglasnoj ploči lokalnih novina Argus
vrištao je:

„POLICAJAC PRIZNAO DA SE BAVI OKULTIZMOM“

Odjednom je osjetio neodoljivu potrebu za pićem i cigaretom.

 10
Glad nije slabjela koliko god se Michael trudio otjerati je iz misli. Želudac ga je na nju
podsjećao upornim muklim bolom, kao da se nešto u njemu trlja. Glava mu je bila prazna, a
ruke su podrhtavale. Stalno je mislio na hranu, na obilne hamburgere s debelim pomfritom i
kečapom. Kad je to izbacio iz misli, zamijenio ih je miris jastoga s roštilja, nakon njega pečeni
kukuruz, gljive s češnjakom na roštilju, pržena jaja, kobasice, cvrčava slanina.
Poklopac ga je pritiskao po licu i ponovo je počeo paničariti, hvatao je zrak i pohlepno ga
gutao. Zatvorio je oči, pokušao je zamisliti da mu je lijepo, da je negdje na toplom, na svojoj
jahti - na Sredozemlju. Posvuda morski valovi, galebovi na nebu, mirisni mediteranski zrak.
Ali stranice lijesa su pritiskale. Stiskale ga. Potražio je bateriju koja mu je ležala na prsima i
upalio je. Bila je pri kraju i brzo je slabjela. Drhtavim je prstima, oprezno odvrnuvši zatvarač
na boci viskija, grlić prinio usnama. Zatim je otpio malen gutljaj, promiješao tekućinu po
isušenim, ljepljivim ustima, svaku kap rastegnuo dokle je mogao i uživao u svakoj sekundi.
Panike je nestalo i disanje se usporilo.
Tek nekoliko minuta nakon što je progutao, kad se prijatan, vreli osjećaj spustio niz grlo
i nestao kroz želudac, okrenuo je misli prema zadaći da ponovo zatvori bocu. Ostala je dopola
puna. Jedan gutljaj na sat, svaki puni sat.
Rutina.
Ugasio je bateriju da sačuva ono malo što je od nje preostalo. Svaki pokret predstavljao
mu je problem. Udovi su mu bili ukočeni i u jednom trenutku je zadrhtao od hladnoće. U
sljedećem ga je preplavio ljepljivi, grozničavi znoj. U glavi mu je nabijalo i nabijalo, očajnički
mu je trebao paracetamol. Očajnički je želio začuti nešto iznad sebe, ljudske glasove. Želio je
izaći.
Jelo.
Nekim čudom, baterije u voki-tokiju odgovarale su onima u ručnoj svjetiljci. Barem je
njih imao u rezervi. Barem jedna dobra vijest. Jedina dobra vijest. Druga je bila da će za sat
vremena ponovo moći popiti gutljaj viskija.
Rutina je sprječavala napadaje panike.
Ako slijediš rutinu, ostaješ normalan. Prije pet godina bio se ukrcao na dvanaest metara
dugu šalupu i krenuo preko Atlantika, iz Chichestera do Barbadosa. Dvadeset sedam dana na
moru. Petnaest od njih imali su vjetar u pramac koji nije ni jednom oslabio ispod sedam, a
povremeno je u naletima narastao do deset i jedanaest. Petnaest dana pakla. Četiri sata
dežurstva, četiri sata odmora. Svaki val protresao mu je kosti dok je šalupa neprekidno lupala
po površini. Svi lanci su zveketali, svaka karika lupala je po palubi ili jedrilju, svi noževi, vilice
i tanjuri zvonili su u svojim spremnicima. Put su svladali uz pomoć rutine. Svaki dan mjerili
su grupirajući sate. I zatim su te vremenske isječke razdvajali malim užicima. Čokoladicom.
Gutljajem pića. Stranicama romana. Pogledima na kompas. Smjenama na ispumpavanju
otpadne vode.
 Rutina je bila temelj. Temelj je budio nadu. A nada je otkrivala horizont.
A kad se vidio horizont, osjećalo se olakšanje.
Sada je svaki sat mjerio malim gutljajima viskija. Ostalo je pola boce, a horizont mu je
predstavljala mala kazaljka na njegovom ručnom satu. Satu koji mu je kupila Ashley, Longines
sa srebrnim rubom i osvijetljenim rimskim brojkama. Ashley je imala savršen ukus. Imala je
stila. Sve oko nje bilo je sa stilom. Uvojak u dugoj smeđoj kosi, način na koji je hodala,
samouvjerenost u govoru, klasično lijepe crte lica. Volio se pojavljivati s njome. Bilo gdje.
Pogledi su se okretali, zurili su. Bože, kako je to volio! Bilo je nečeg osobitog na njoj. Savršeno
jedinstvenog.
I njegova majka je to rekla, a obično nije prihvaćala njegove djevojke. Ali Ashley je bila
drugačija. Potrudila se oko mame i šarmirala je. To je bilo sljedeće što je volio na njoj, mogla
je šarmirati bilo koga. Čak i najjadnijeg klijenta. Zaljubio se u nju onog dana kad je ušla na
razgovor za posao u kancelariju koju je dijelio s Markom. Sada, samo šest mjeseci nakon toga,
žene se.
Divljački ga je svrbjelo između nogu i na bedrima. Nadražena koža. Već davno je odustao
od svog mjehura. Prošla su dvadeset šest sata.
Nešto se dogodilo, ali nije imao pojma što. Dvadeset šest jebenih sati vikanja u voki-toki,
nazivanja na mobitel i dobivanja istog glupog odgovora. Nije moguće uspostaviti vezu.
Utorak. Ashley je željela da momačka večer bude dosta prije vjenčanja. Napit ćeš se i
osjećati kao govno. Ne želim da se na dan vjenčanja osjećaš tako. Obavi to ranije u tjednu da
se stigneš oporaviti.
Pritiskao je rukama po stoti put. Možda dvjestoti. Možda čak i tisućiti put. Nije bilo
razlike. Već je bio pokušao probušiti rupu na poklopcu s jedinim tvrdim alatom koji je imao,
kućištem voki-tokija. Mobitel i baterija bili su od plastike. Ali kućište ipak nije bilo dovoljno
tvrdo.
Ponovo je uključio voki-toki. „Halo? Ima li koga? Halo?“
Čuo se statički zvuk.
Javila mu se mračna pomisao. Je li Ashley bila u tome? Je li zbog toga inzistirala da
momačku večer priredi ranije u tjednu, u utorak? Kako bi bio zaključan ovdje - gdje god ovdje
bilo - cijela dvadeset četiri sata, i duže, i da to ne izazove probleme?
Nemoguće. Znala je da je klaustrofobičan, a u njoj nije bilo okrutnosti. Uvijek je druge
stavljala na prvo mjesto, uvijek mislila na potrebe drugih.
Količina poklona koje je kupila njegovoj majci i njemu zapanjivala ga je. I svaki je bio
savršeno prikladan. Njezin najdraži parfem. CD njezinog najdražeg pjevača, Robbieja
Williamsa, džemper od kašmira za kojim je čeznula. Boseov radio koji je želio. Na koji način
je to Ashley saznala? Bila je to vještina, dar, jedna od karakteristika s beskonačnog popisa
koje su je činile toliko posebnom osobom.
A njega učinile najsretnijim čovjekom na svijetu.
Svjetlo baterije vidno je slabjelo. Ponovo ju je ugasio da je sačuva i opet nepomično ležao
u mraku. Čuo je kako mu se disanje ubrzava. Što ako?
Ako se više ne vrate?
 Bilo je skoro 23.30. Čekao je, osluškivao neće li začuti gakanje glasova koji će mu označiti
da su se njegovi prijatelji vratili.
Isuse, kad izađe, požalit će. Ponovo je pogledao na sat. Dvadeset pet do ponoći. Doći će
uskoro, svake minute.
Moraju.
 11
Sandy je stajala iznad njega, smješkala se, zastirala sunce, namjerno ga provocirajući. S
obje strane njezina pjegava lica visjela je njezina plava kosa draškajući ga po obrazima.
„Hej! Moram čitati... ovaj izvještaj... moram...“
„Tako si dosadan, Grace, uvijek moraš čitati.“ Poljubila ga je u čelo. „Citati, čitati, čitati,
raditi, raditi, raditi!“ Ponovo ga je poljubila u čelo. „Zar ti se više ne sviđam?“
Bila je u oskudnoj ljetnoj haljini, grudi su joj zamalo ispadale; pogledom je uhvatio
njezine duge osunčane noge, porub koji joj se dizao uz bokove i odjednom se silno uzbudio.
Podigao je ruke da joj obuhvati lice, privukao je, gledao te oči pune povjerenja, osjećao
da je neizrecivo, silno, beskrajno voli.
„Obožavam te“, odgovorio je.
„Obožavaš me?“ Zavodljivo. „Obožavaš li me zaista više od svog posla?“ Povukla je glavu,
upitno napućila usne.
„Volim te više od svega...“
Odjednom tama. Kao da je netko izvukao utikač.
Grace je začuo odjek svog glasa kroz hladan, prazan zrak.
„Sandy“, povikao je, ali glas mu je ostao zarobljen u grlu.
Sunčevo svjetlo izblijedjelo je u slabašni narančasti sjaj; ulična rasvjeta poigravala se na
zavjesama spavaće sobe.
Displej na digitalnom satu pokazivao je 3.02.
Znojio se širom otvorenih očiju, srce mu je u grudima poskakivalo kao bova u oluji. Začuo
je lupnjavu kante za smeće - mačka ili lisica u potrazi za hranom. Nekoliko trenutaka kasnije
uslijedilo je zvrndanje dizela - vjerojatno njegov susjed tri kuće niže, taksist koji je radio u
kasne sate.
Nepomično je ležao nekoliko trenutaka. Zatvorio je oči, usporio disanje, pokušao ponovo
zaspati, čvrsto se, koliko god je mogao, okrenuti sjećanju. Kao i svi ponavljani snovi o Sandy,
činili su se stvarnima. Kao da su i dalje zajedno, ali u drugim dimenzijama. Kad bi samo mogao
naći načina da pronađe ulaz, prijeđe razdjelnicu, bili bi ponovo skupa, bilo bi im lijepo, bili bi
sretni.
Tako prokleto sretni.
Preplavila ga je beskrajna tuga. Zatim se pretvorila u užas kad se stao prisjećati. Novine.
Prokleti naslov u Argusu od prošle večeri. Sve mu se vraćalo. Bože, o, Bože. Što će, dovraga,
biti u jutarnjim novinama? S kritikama se mogao nositi. S glupostima je bilo teže. Već je od
brojnih policajaca dobio svoje zbog petljanja s natprirodnim. Već ga je prethodni ravnatelj,
koji je i sam bio jako zainteresiran za paranormalno, bio upozorio da mu otvoreno
obznanjivanje vlastitih interesa može naškoditi izgledima napredovanja.
 „Svi znamo da si specijalan slučaj, Roy, nakon što si izgubio Sandy. Nitko te neće
kritizirati ako prevrneš svaki kamen na ovom prokletom planetu. Na tvom mjestu svi bismo
napravili isto. Ali, morat ćeš to zadržati za sebe, ne možeš to uplitati u posao.“
U nekim trenucima mislio je da ju je prebolio, da ponovo postaje jak. A onda, bilo je
trenutaka poput ovih, u kojima je shvatio da se jedva pomaknuo s mrtve točke. Samo je
očajnički želio da je zagrli, da se privine uz nju, da razgovaraju o problemima. Bila je osoba
od polu-pune čaše, uvijek pozitivna i silno razumna. Pomogla mu je broditi kroz disciplinski
postupak u početnim danima u policiji koji mu je mogao okončati karijeru kad ga je Odjel za
pritužbe bio optužio za prekomjernu uporabu sile pri uhićenju nekog uličnog lopova. Bio je
oslobođen krivnje, većinom zato što je slijedio Sandyjine savjete. Sada bi točno znala što mu
je činiti.
Ponekad se pitao ne predstavljaju li ti snovi Sandyjin pokušaj da komunicira s njime. S
bilo kojeg mjesta na kom se nalazila.
Jodie, njegova sestra, govorila mu je da je vrijeme da se pokrene, da treba prihvatiti da je
Sandy mrtva, da promijeni njezin glas na automatskoj sekretarici, da makne njezinu odjeću
iz spavaće sobe i potrepštine iz kupaonice, ukratko - a Jodie je znala biti jako kratka - da
prestane živjeti u nekom Sandyjinom svetištu i krene od početka.
Ali kako je mogao nastaviti? Što ako je Sandy živa, zarobljena od nekog manijaka? Morao
je nastaviti tražiti, držati slučaj otvorenim, nadopunjavati fotografije koje bi pokazale kako
sada izgleda, nastaviti proučavati sva lica koja je sretao na ulici ili ugledao u gomili. Nastavit
će sve dok...
Sve do.
Zaključenja.
Ujutro na dan njegova tridesetog rođendana, Sandy ga je probudila s poslužavnikom na
kojem je bio mali komad torte s jednom svjećicom, čašom šampanjca i vrlo jednostavnom
rođendanskom čestitkom. Otvorio je darove koje mu je poklonila, a zatim su vodili ljubav. Iz
kuće je izašao kasnije nego obično, u 9.15 i u ured stigao nakon pola deset, zakasnivši na
informiranje o jednom slučaju ubojstva. Obećao je da će se rano vratiti kući, da s jednim
drugim parom, u to vrijeme njegovim najboljim prijateljem Dickom Popeom, također
detektivom, i njegovom ženom Lesley, s kojom se Sandy dobro slagala, izađu na rođendansku
večeru. Ali bio je to težak dan i kući se vratio gotovo dva sata kasnije nego što je namjeravao.
Sandy nije bilo.
U prvi trenutak pomislio je da se naljutila na njega zbog kašnjenja i da je nema iz protesta.
Kuća je bila uredna, njezinog auta i ručne torbice nije bilo, nije bilo tragova borbe.
Nakon toga, dvadeset četiri sata poslije, njezin automobil pronađen je na parkiralištu s
ograničenim vremenom u Zračnoj luci Gatwick. Na njezinoj kreditnoj kartici bile su dvije
transakcije iz jutra kada je nestala. Jedna na 7,50 funta kod Bootsa, druga na 16,42 funte za
benzin u lokalnom ogranku Tescoa. Nije bila uzela nikakvu odjeću, ni bilo kakve ostale
potrepštine.
Njegovi susjedi iz ove male rezidencijalne ulice tik uz obalu nisu uočili ništa. S jedne
strane živjela je vrlo ugodna grčka obitelj koja je posjedovala nekoliko kafića u gradu, ali ona
je bila na odmoru. Na drugoj strani živjela je postarija udovica slabijeg sluha koja je spavala
uz otvoren televizor i zvukom odvrnutim do maksimuma. Upravo sada, u 3.45, slušao je
američku policijsku dramu kroz zajednički zid između njihovih kuća. Pucalo se iz oružja,
gume su cviljele, sirene zavijale. Ona nije ništa vidjela.
Jedina osoba od koje je mogao očekivati da je nešto vidjela bila je Noreen Grinstead koja
je živjela preko puta. Bila je to žena oštrog pogleda, u šezdesetima, razdražljiva i znala je sve
o svima u ulici. Kad nije njegovala svog muža Lancea koji se polako gasio od Alzheimera,
stalno je bila vani sa žutim gumenim rukavicama i prala njihov srebrni Nissan, polijevala i
ribala prilaz ili prozore na kući, ili sve što je trebalo ili nije trebalo oprati. Čak je iz
kuće iznosila stvari da ih očisti na prilazu.
Malo toga joj je promicalo. Ali, na neki način, Sandyjin nestanak jest.
Upalio je svjetlo i ustao iz kreveta zastavši da pogleda fotografiju na malom stoliću na
kojoj su bili on i Sandy. Snimljena je u hotelu u Oxfordu, za vrijeme konferencije o DNK analizi
na otiscima prstiju, nekoliko mjeseci prije nego što je nestala. Bio je u odijelu i kravati
zavaljen na sofi. Sandy u večernjoj haljini ležala je na njemu s podignutom plavom kosom s
raspuštenim uvojcima, zračila svojim trajnim, neukrotivim osmijehom prema konobaru
kojeg su zadržali da ih snimi.
Prišao je, podignuo okvir, poljubio fotografiju i zatim je odložio. Otišao je u zahod da se
pomokri. Ustajanje usred noći da se popiša postala je nedavna nevolja, rezultat toga što je
počeo piti preporučenih šest čaša vode dnevno. Zatim se samo u majici u kojoj je spavao
spustio niz stepenice.
Sandy je imala savršen ukus. Njihova kuća bila je skromna, kao i sve ostale u ulici, s tri
spavaće sobe, naslonjena na drugu, u imitaciji tudorskog stila, izgrađena u tridesetima. Ali
ona ju je učinila prekrasnom. Uživala je prelistavati nedjeljne dodatke, ženske magazine i one
za dizajn i trgati stranice pokazujući mu ideje. Zajedno su proveli sate u skidanju tapeta,
ribanju podova, lakiranju, ličenju.
Zainteresirala se za feng shui, i napravila mali vodeni vrt. Kuću je napunila svijećama.
Kupovala organsku hranu kad god je mogla. Mislila je na sve, propitivala sve, zanimala se za
sve, a to je volio. To su bila ona dobra vremena kad su gradili budućnost, razgovarali o svom
zajedničkom životu i kovali planove.
Bila je i dobra vrtlarica. Razumjela se u cvijeće, biljke, nisko raslinje, grmlje i stabla. Kada
treba zasaditi, kada podrezati. Grace je volio kositi travnjak, ali njegove vještine stale su
uglavnom na tome. Sada je vrt bio zapušten i zbog toga je osjećao grižnju savjesti, povremeno
se pitao što bi rekla kad bi se vratila.
Njezin auto i dalje je bio u garaži. Forenzičari su ga pomno pretražili nakon što je
pronađen, a on ga je nakon toga dovezao kući i spremio u garažu. Godinama je akumulator
držao na impulsnom punjenju, za slučaj... isto kao što je njezine papuče držao na podu
spavaće sobe, kućni ogrtač ostavio da visi na kuki, a četkicu za zube u čaši.
Sve je čekalo njezin povratak.
Sasvim budan, natočio si je dva prsta Glenfiddicha i sjeo u bijelu fotelju u dnevnoj sobi s
drvenim podom i pritisnuo daljinski. Redom je prešao preko tri filma, zatim kroz gomilu
Skyevih kanala, ali ništa mu nije privuklo pozornost dulje od nekoliko minuta. Slušao je
glazbu, nervozno preskačući od Beatlesa preko Milesa Davisa do Sophie Ellis-Bextor, zatim
ponovo utonuo u tišinu.
 Iz redova knjiga o paranormalnom koje su ispunjavale svaki centimetar na policama,
uzeo je jednu od njemu najdražih knjiga, Colin Wilsonovu Okultnost. Zatim je ponovo sjeo i
bezvoljno prevrtao stranice pijuckajući viski, Nije bio u stanju koncentrirati se na više od
nekoliko odlomaka.
Onaj prokleti odvjetnik obrane koji se danas razmetao na sudu zavukao mu se pod kožu,
a sada mu se razmetao po mislima. Richard prokleti Charwell. Naduti ljigavi gad. Još gore,
Grace je znao da ga je taj čovjek nadmudrio. Zaskočio i nadmudrio. A to je stvarno bilo grozno.
Ponovo je uzeo daljinski i pritisnuo vijesti na teletekstu. Ničega osim istih priča koje su
se vrtjele zadnjih dana i već zastarijevale. Nije bilo šokantnih političkih skandala,
terorističkog divljanja, potresa ili zračnih katastrofa. Nikome nije želio zlo, ali nadao se
nečemu što bi ispunilo jutarnje naslovnice i prostor u eteru. Nešto drugo osim suđenja za
ubojstvo Suresh Hossainu.
Nije imao sreće.
 12
Dva nacionalna tabloida i jedne ozbiljne novine predvodile su s izvještajima na
naslovnim stranicama o suđenju Sureshu Hossainu za umorstvo. Ostatak britanskih jutarnjih
novina izvještavao je na unutarnjim stranicama.
Sam proces nije bio u središtu zanimanja. Bile su to izjave pri ispitivanju svjedoka višeg
detektiva Roya Gracea koji se u 8.30 našao na ribanju kod svoje šefice Alison Vosper
osjećajući se kao da je sat vraćen trideset godina unatrag, kao da je ponovo u školi i trese se
ispred ravnateljice.
Netko od njegovih kolega nazvao ju je „Br. 27“ što je bilo prikladno. Br. 27 bilo je slatko-
gorko jelo u lokalnom kineskom restoranu. I obratno, kad se naručivalo, uvijek se govorilo
Alison Vosper. Točno takva je bila, slatko-gorka.
U ranim četrdesetima, s nježnom plavom kosom konzervativno kratkom koja je
uokvirivala čvrsto, ali privlačno lice, pomoćnica ravnatelja Alison Vosper tog jutra bila je
nedvojbeno jako gorka. Čak je i snažan cvjetni miris na njoj imao rezak ton.
Hladno odjevena u crni dvodijelni komplet i izglačanu bijelu bluzu, sjedila je za širokim
ulaštenim stolom od ružina drva u svom besprijekornom uredu u prizemlju zgrade Policijske
uprave izgrađene u stilu kraljice Anne u Lewisu s pogledom na ošišani travnjak. Stol je bio
prazan, na njemu je jedino bila uska kristalna vaza s tri ljubičasta tulipana, uokvirene
fotografije njezina muža (policajca tri godine starijeg, ali u rangu tri čina nižeg od nje) i
njezino dvoje djece. Zatim je tu bio amonitni držač za olovke i hrpa jutarnjih novina izloženih
kao pobjednička kombinacija u pokeru.
Graceu nikad nije bilo jasno kako su njegovi nadređeni svoje urede - i stolove - održavali
tako urednim. Kroz cijeli njegov radni vijek radni prostor bio mu je u neredu. Odlagalište
gomile dosjea, neodgovorene pošte, izgubljenih olovaka, putnih naloga i obavljenih poslova
koji su se odavno prestali boriti da održe korak s novopridošlima. Da stigne do samog vrha,
zaključio je, trebao bi posjedovati vještinu rješavanja papirologije koju nije imao u genima.
Pričalo se da je Alison Vosper operirala rak dojke prije tri godine, ali Grace je znao da će
samo na tome ostati, na pričama, jer pomoćnica ravnatelja oko sebe je podigla zid. Usprkos
tome, iza oklopa tvrde policajke, postojala je doza ranjivosti koju je povezivao s njime.
Iskreno govoreći, povremeno mu se dopadala, a u nekim su prilikama njezine ljutite smeđe
oči zabljesnule toplinom i osjetio je kao da gotovo očijuka s njime. Ovo jutro nije bilo jedno
od tih.
Bez rukovanja. Bez pozdrava. Samo mu je oštro kimnula da sjedne u jednu od dvije iste
stolice s visokim naslonom ispred njezina stola. Zatim je krenula ravno u napad, s pogledom
koji je bio dijelom prijekoran, dijelom ispunjen čistim gnjevom.
„Koji je ovo vrag, Roy?“
„Žao mi je.“
„Žao?“
 Kimnuo je. „Ja... gledaj, cijela stvar izvučena je iz konteksta...“ Prekinula ga je prije negoli
je mogao nastaviti. „Shvaćaš li da bi to cijeli slučaj moglo svaliti na nas?“
„Mislim da se možemo nositi s time.“
„Već sam jutros dobila pozive iz desetak nacionalnih novina. Postao si tema za
ismijavanje. Napravio si od nas hrpu idiota. Zašto si to napravio?“
Neko vrijeme Grace je šutio. „Ona je izvanredna žena, taj medij; pomogla nam je u
prošlosti. Nikad mi nije palo na pamet da će netko saznati.“
Vosper se naslonila, zurila u Gracea odmahujući glavom. „Polagala sam velike nade u
tebe. Tvoje napredovanje bilo je zbog mene. Riskirala sam zbog tebe, Roy. To znaš, zar ne?“
Nije to bila prava istina, ali ovo nije bio trenutak za cjepidlačenje. „Znam“, rekao je, „i
cijenim to.“
Pokazala je na novine.
„I to pokazuješ na ovaj način? To mi isporučuješ?“
„Daj, Alison, isporučio sam Hossaina.“
„A sada si odvjetniku obrane otvorio rupu dovoljnu da kroz nju protjera kočiju s
konjima.“
„Ne“, odgovorio je ustajući. „Ta cipela je već bila prošla forenzična ispitivanja, potpisano
je njezino uzimanje i vraćanje. Ne mogu me optužiti za kontaminaciju dokaza. Mogu
pokušati udariti na moje metode, ali to neće imati materijalnog utjecaja na slučaj.“
Podigla je svoje manikirane prste i stala ih proučavati. Roy je vidio da su vršci crni od
novinske tinte. Njezin miris postajao je intenzivniji, kao da je životinja koja izlučuje otrov. „Ti
si viši detektiv, to je tvoj slučaj. Ako dozvoliš da te obrukaju, to bi moglo jako utjecati na ishod.
Zašto si to, dovraga, učinio?“
„Imamo suđenje za ubojstvo, a nemamo tijelo. Znamo da je Hossain dao ubiti Raymonda
Cohena, nije li tako?“
Kimnula je. Dokazi koje je Grace prikupio bili su impresivni i kvalitetni.
„Ali bez tijela uvijek postoji slaba karika.“ Slegnuo je ramenima. „U prošlosti smo od
medija imali rezultata. Sve policije na svijetu povremeno ih koriste. Leslie Whittle, nije li
tako?“
Leslie Whittle bio je glasovit slučaj. Davne 1975. oteta je sedamnaestogodišnja
nasljednica i izgubio joj se svaki trag. U nemogućnosti pronalaska bilo kakvog traga policija
je na kraju postupila prema informacijama dobivenim od vidovnjaka koji se služio
radiestezijom i koji ih je doveo do kanalizacijskog šahta u kojem su pronašli nesretnu
djevojku svezanu i mrtvu.
„Leslie Whittle nije predstavljao neki trijumf policijskog posla, Roy.“
„Otada je bilo i drugih“, usprotivio se.
Gledala ga je u tišini. Na obrazima su joj se pojavile jamice, kao da se smekšava, ali glas
joj je ostao hladan i čvrst. „Broj uspješnih slučajeva koje smo imali s vidovnjacima možeš
napisati na poštansku marku. „
„To nije istina, i to znaš.“
 „Roy, ono što znam je da si inteligentan čovjek. Znam da si proučavao paranormalno i da
ti vjeruješ u to. Vidjela sam knjige u tvom uredu i poštujem svakog policajca koji razmišlja
izvan tradicionalnih načina. Ali odgovorni smo prema zajednici. Što god da se događa iza
naših zatvorenih vrata jedna je stvar. Slika koju pružamo javnosti nešto je drugo.“
„Javnost vjeruje, Alison. Godine 1925. provedeno je ispitivanje o broju znanstvenika koji
vjeruju u Boga. Pokazalo se četrdeset tri posto. 1998. ponovili su ispitivanje i, pogodi što. I
dalje je pokazivalo četrdeset tri posto. Jedini pomak pokazao je da vjeruje manje biologa, ali
više matematičara i fizičara. Provedeno je još jedno ispitivanje, prošle godine, s ljudima koji
su doživjeli neku vrstu paranormalnih iskustava. Broj je dostizao devedeset posto.“ Nagnuo
se. „Devedeset posto!“
„Roy, obični ljudi žele vjerovati da policija troši sredstva poreznih obveznika u rješavanju
zločina i lovljenju kriminalaca kroz uobičajene policijske procedure. Žele vjerovati da
pretražujemo teren u potrazi za otiscima prstiju i DNK, da imamo laboratorije pune
znanstvenika koji će ih ispitivati, da češljamo polja, šume, jaružamo jezera, da kucamo na
vrata i ispitujemo svjedoke. Ne žele misliti da razgovaramo s vidovnjakinjom na kraju
lukobrana u Brightonu, da gledamo u kristalnu kuglu, niti da pomičemo okrenute čaše po
slovima na nekoj glupoj spiritističkoj ploči! Ne žele vjerovati da trošimo vrijeme pokušavajući
prizvati mrtve. Ne žele vjerovati da policajci stoje na zidinama zamka poput Hamleta koji
razgovara s duhom svoga oca. Razumiješ što govorim?“
„Razumijem, da. Ali ne slažem se s tobom. Naš je posao rješavanje zločina. Moramo
koristiti sva sredstva koja su nam na raspolaganju.“
Odmahnula je glavom. „Nikada nećemo riješiti svaki zločin i to moramo prihvatiti. Ono
što moramo jest potaknuti povjerenje javnosti. Da se ljudi osjećaju sigurnima u svojim
domovima i na ulicama.“
„To je teško sranje“, odvratio je Grace, „i to znaš! Jako dobro znaš da statistike o zločinima
možeš prikazivati kako god želiš.“ Čim je to rekao, zažalio je.
Ledeno mu se osmjehnula. „Natjeraj vladu da nam odobri dodatnih sto milijuna funta i
iskorijenit ćemo kriminal u Sussexu. U pomanjkanju toga, svo što možemo je da naša
sredstva rasporedimo jednomjerno i dokle dosežu.“
„Mediji su jeftini“, odgovorio je Grace.
„Nisu kad štete našoj vjerodostojnosti.“ Pogled je svratila na novine. „Kad ugrožavaju
sudski proces, postaju više nego što si možemo priuštiti. Čuješ li me?“
„Glasno, ako ne i jasno.“ Nije si mogao pomoći, drskost je izašla sama od sebe. Išla mu je
na živce. Nešto šovinističko u njemu čemu se nije mogao oduprijeti otežavalo mu je da
oštre prijekore prima od žene, a ne muškarca.
„Da ti objasnim. Imaš sreće da jutros i dalje imaš svoj posao. Šef nije najsretniji. Toliko je
bijesan da prijeti da će te zauvijek maknuti od očiju javnosti i prikovati te za stol do kraja
karijere. Je li to ono što želiš?“
„Ne.“
„Onda se vrati i budi policajac, a ne neki ekscentrik.“
 13
Nedavno je, prvi put otkako je stupio u službu, Roy Grace počeo razmišljati je li uopće
trebao postati policajac. To je od najranijeg djetinjstva jedino želio biti, a kao tinejdžer jedva
da je razmišljao o nekoj drugoj karijeri.
Njegov otac Jack bio je policajac u postaji sve do umirovljenja, a neki od starijih policajaca
još uvijek su govorili o njemu s velikim poštovanjem. Grace je kao dijete bio opčinjen
njime, volio je slušati njegove priče, izlaziti s njime - ponekad u policijskom autu, ili dolaziti u
postaju. Kao djetetu, život njegova oca činio mu se daleko pustolovniji i privlačniji od
jednoličnih života kojima je živjela većina očeva njegovih prijatelja.
Bio je ovisnik o policijskim serijama na televiziji, o knjigama o detektivima i policajcima
svake vrste, od Sherlocka Holmesa do Eda McBaina. Imao je pamćenje koja je graničilo s
fotografskim, volio je zagonetke i bio je tjelesno jak. A po svemu što je vidio ili čuo od svog
oca, izgledalo je da u policiji vlada timski rad i prijateljstvo, što ga je zaista privlačilo.
Ali sada, u danu kao što je ovaj, shvatio je da je biti policajcem manje vezano uz obavljanje
poslova prema najboljim sposobnostima, a više uz prilagođavanje nekoj unaprijed
zadanoj razini prosječnosti. U ovom suvremenom, politički ispravnom svijetu, u jednom
trenutku možeš biti policajac na vrhuncu karijere, a u drugom običan politički pijun.
Njegovo zadnje napredovanje koje je značilo da je postao drugi najmlađi viši detektiv u
policiji Sussexa, i koje ga je pred samo tri mjeseca učinilo toliko sretnim, brzo se pokazalo kao
kalež pun otrova.
To je značilo premještaj iz vreve policijske postaje u Brightonu, u središtu grada u kojoj
je bila većina njegovih prijatelja, u relativni mir nekadašnje tvornice na industrijskom
području na rubu grada koja je nedavno preuređena u zgradu sjedišta CID-a Sussexa.
Iz policije se u punu mirovinu moglo otići nakon trideset godina. Bez obzira koliko to
teško bilo, ako izdrži, financijski će biti osiguran za cijeli život. Nije na taj način želio gledati
na svoj posao, na karijeru. U najmanju ruku, ne kao normalno.
Ali danas je bilo drugačije. Danas je bilo zaista depresivno. Dan odluke. Stvari su se
promijenile, razmišljao je dok je sjedio nadvijen iznad stola ne osvrćući se na signale
pristiglih mejlova na zaslonu kompjutera. Žvakao je sendvič s majonezom i dragušcem i zurio
u sudske zapisnike sa suđenja Sureshu Hossainu ispred sebe. Život nikad ne miruje. Ponekad
su promjene dobre, ponekad manje dobre. Za manje od godine dana bit će mu četrdeset. Kosa
mu je sijedjela.
A njegov novi ured bio je premalen.
Tridesetak starinskih upaljača za cigarete iz njegove vrijedne zbirke stajali su jedan do
drugoga na polici između radnog stola i prozora koji je, za razliku od lijepog pogleda iz ureda
Alison Vosper, gledao na parkiralište i zatvorski blok iza njega. Zidom iza njega dominirao je
veliki okrugli drveni sat koji je služio kao rekvizit u fiktivnoj policijskoj stanici u seriji The Bill
Sandy mu ga je kupila za dvadeset šesti rođendan.
 Ispod sata stajala je preparirana smeđa pastrva od tri i pol kilograma koju je tamo držao
da se može našaliti s detektivima pod njegovim zapovijedanjem i govoriti im o strpljenju i
velikoj ribi.
Poredane s obje strane ribe, lagano je gušeći, visjelo je nekoliko policijskih diploma,
skupna fotografija s potpisom „Policijska akademija Bramshill. Rješavanje teških i serijskih
zločina. 1977.“ i dvije karikature njega u policijskoj operativnoj sobi koje je nacrtao njegov
kolega nakon što je promašio pravo zanimanje. Na suprotnom zidu bile su police ispunjene
njegovom zbirkom knjiga o okultizmu i ormari za spise.
Njegov stol u obliku slova L bio je zakrčen računalom, pretincima za spise, Black
Benyjem, odvojenim hrpama prepiske, nekim urednim, nekim manje, i posljednjim izdanjem
jednog časopisa s otrovnom igrom riječi u naslovu, Fingerprint Whorld. Izdvojeno i uokvireno
iz hrpe prljavština stajalo je: 'Ne uzdižemo se do razine naših mogućnosti, mi padamo do
razine naših isprika.
Ostatak poda bio je zauzet TV prijemnikom, videom, okruglim stolićem s četiri stolice,
gomilom predmeta i razbacane papirologije, i njegovom kožnatom torbom s opremom za
pretraživanje mjesta zločina. Na stolu je ležala njegova otvorena aktovka, a pokraj nje
mobitel, diktafon i hrpa zapisnika koje je prošle večeri bio odnio kući.
Pola sendviča bacio je u koš. Nije imao teka. Otpio je iz šalice kavu, pregledao zadnje
mejlove i zatim se povezao na stranicu policije Sussexa. Gledao je popis dosjea koje je
naslijedio kao dio svog unaprjeđenja.
Svaki dosje sadržavao je detalje o pojedinom neriješenom umorstvu. To je predstavljalo
gomilu od otprilike dvadeset kutija s dosjeima, možda i više, natrpanih na podu nekog
ureda, ili negdje gdje ispadaju iz ormara, ili su zaključani te skupljaju plijesan u vlažnoj garaži
postaje na području gdje se umorstvo dogodilo. U dosjeima bile su fotografije s mjesta
zločina, izvještaji forenzičara, označeni dokazi, izjave svjedoka, sudski zapisnici uredno
odvojeni u zavežljajima i povezani obojanim vrpcama. To je predstavljalo dio njegova novog
zadatka; prekopavati po pokrajinskim neriješenim umorstvima, povezivati se s
ograncima CID-a u mjestu gdje se zločin dogodio, tražiti nešto što se u međuvremenu možda
promijenilo i moglo ponovo otvoriti slučaj.
Većinu sadržaja dosjea znao je napamet zahvaljujući svojem gotovo fotografskom
pamćenju pomoću kojeg je prošao sve ispite u školovanju i u policiji. Njemu je svaki slučaj s
ubojicom na slobodi predstavljao više od oduzetog života. Predstavljao je nešto jako blisko
njegovu srcu. Značilo je da obitelj nije mogla zakopati svoju prošlost zato što tajna nije nikad
otkrivena, pravda nije zadovoljena. A znao je da je u nekim slučajevima starijim više od
trideset godina on žrtvama i obiteljima predstavljao vjerojatno posljednju nadu.
Richard Ventnor, veterinar homoseksualac, izudaran do smrti u svojoj ordinaciji prije
dvanaest godina. Sušan Downey, krasna djevojka, silovana, zadavljena i ostavljena u
crkvenom dvorištu prije petnaest godina. Pamela Chisholm, bogata udovica pronađena
mrtva u svom slupanom automobilu, ali s krivim ozljedama za prometnu nesreću. Ostaci
kostiju Petera Gokhalea, devetogodišnjeg indijskog dječaka, pronađeni ispod dasaka na podu
u stanu osumnjičenog pedofila, odavno nestalog. To je bilo tek nekoliko od mnogo slučajeva
kojih se Grace sjećao.
Iako su bili pokopani, ili pepeo davno raspršen, i za njih su se stvari promijenile.
Tehnologija je razvila DNK analizu koja je dovela do novih dokaza i novih osumnjičenika.
Internet je razvio nove načine komunikacije. Lojalnost se promijenila. Pojavili su se novi
svjedoci koji su ranije šutjeli. Ljudi su se rastajali. Raskinuli prijateljstva. Netko tko prije
dvadeset godina nije želio svjedočiti protiv prijatelja, sada ga je mrzio. Slučajevi ubojstva
nikad se ne zatvaraju. Nazivaju ih hodom sporog koraka.
Zazvonio je telefon. Bila je to administrativna pomoćnica koju je dijelio s neposrednim
šefom, pomoćnikom ravnatelja, i pitala ga želi li primiti poziv jednog detektiva. Sve te
formalnosti živcirale su ga sve više i više, a osobito su bile prisutne u policiji. Ne tako davno
zvali su ih tajnicama, a ne glupim administrativnim pomoćnicama.
Rekao joj je da ga spoji i nekoliko trenutaka kasnije začuo je poznat glas. Glenn Branson,
sjajan detektiv s kojim je nekoliko puta radio u prošlosti, vrlo ambiciozan i oštar poput britve,
ujedno i živa filmska enciklopedija. Jako mu se sviđao. Vjerojatno mu je bio najbliži prijatelj
kojeg je imao.
„Roy? Kako si? Vidio sam te danas u novinama. „
„Je, ne jebi. Što hoćeš?“
„Jesi dobro?“
„Ne, nisam dobro.“
„Imaš nekog posla?“
„Što misliš pod poslom?“
„Jesi Ii ikad odgovorio nečim što nije pitanje?“
Grace se nasmijao. „Jesi li ti?“
„Slušaj, gnjavi me jedna žena, oko svog zaručnika. Izgleda da je neka šala na momačkoj
večeri pošla po zlu i nema ga od utorka navečer.“
Grace se morao prisjetiti dana. Sada je četvrtak poslijepodne. „Hoćeš mi reći?“
„Mislio sam da ćeš danas biti na sudu. Zvao sam te na mobitel, ali je isključen.“
„Na ručku sam. Imam pauzu na sudu. Sudac Driscoll razmatra primjedbe obrane.“
Jednu od najvećih prepreka iznošenja optužbe na sudu predstavljalo je vrijeme koje je za
to bilo potrebno. Grace, kao viši detektiv, morao je biti na sudu ili na raspolaganju za
vrijeme cijelog procesa. Ovaj će vjerojatno potrajati dobra tri mjeseca, a većina toga bit će
samo gubljenje vremena.
„Imam osjećaj da ovo nije običan slučaj nestale osobe. Htio bih te nešto više pitati. Jesi li
možda slobodan popodne?“ upitao je Glenn Branson.
Svakome drugom Grace bi rekao ne, ali znao je da Glenn Branson ne trati vrijeme, a
dovraga, sada je bio sretan da ima ispriku da izađe iz ureda, čak i po ovom lošem vremenu.
„Naravno, naći ću nešto vremena.“
„Fino.“ Nastala je kratka stanka, zatim je Glenn Branson nastavio. „Gledaj, bismo li se
mogli naći u stanu tog tipa, mislim da bi pomoglo da ga sam pogledaš. Mogu nabaviti ključ i
pričekati te ondje .“ Dao mu je adresu.
Grace je pogledao na sat, zatim na kalendar na BlackBerryju. „Kako bi bilo da se nađemo
u pola pet? Možemo otići na piće.“
„Neće ti trebati tri sata - oh - valjda čovjek tvoje dobi mora sve polako. Vidimo se.“
 Grace se trznuo. Nije volio da ga se podsjeća na približavanje okruglog četrdesetog
rođendana. Nije mu se sviđala pomisao da će imati četrdeset. U toj dobi ljudi počinju
propitivati svoj život. Negdje je pročitao da kad stigneš do četrdesete život poprima oblik koji
zadržava do kraja. Na neki način, trideset osam bilo je u redu. Ali trideset devet je definitivno
značilo da se gurka u četrdesetu. A nije bilo jako davno kad je ljude s četrdeset
smatrao starima. Sranje.
Ponovo se zagledao u popis dosjea na zaslonu. Ponekad se smatrao bližim tim ljudima
nego bilo kome drugom. Dvadeset žrtava umorstva koje su ovisile o njemu da ubojice privede
pravdi. Dvadeset duhova koji su opsjedali veći dio njegove jave, a ponekad i snove.
 14
Iako je imao pravo na službeno vozilo, odlučio se odvesti u svom Alfa Romeu 147. Grace
je volio taj auto, volio je tvrda sjedala, sigurnu vožnju, gotovo spartansku funkcionalnost
unutrašnjosti, bogat zvuk ispušne cijevi, osjećaj preciznosti i blještave, sportske brojčanike
na upravljačkoj ploči. Ovaj auto davao je osjećaj točnosti koji je odgovarao njegovoj prirodi.
Veliki, mekani brisači otirali su vjetrobran odbijajući kišu sa stakla, gume su zviždale po
mokrom asfaltu, a sa sterea se čula divlja pjesma Elvisa Costella. Zaobilaznica se dizala preko
brežuljka i spuštala se u dolinu. Kroz maglu od kiše vidio je zdanja priobalnog ljetovališta
Brighton and Hovea koja su se protezala ispred njega, a iza jedinog preostalog znamenitog
dimnjaka iz stare Shorenhamove elektrane gledao je treperavu površinu sivila, jedva
različitu od neba. To je bio Engleski kanal.
Tu je odrastao, u tim ulicama sa svojim nitkovima. Otac mu je znao otkrivati njihova
imena. Imena obitelji koje su raspačavale drogu, imena salona za masažu, imena otmjenih
pokvarenih prodavača antikviteta koji su preprodavali ukradeni nakit i namještaj, imena
preprodavača koji su se bavili televizorima i CD-uređajima.
Nekoć je to bio gradić krijumčara. Zatim je George IV izgradio palaču, nekoliko stotina
metara od kuće svoje ljubavnice. Brighton and Hove na neki se način nikad nije uspio riješiti
svoje kriminalne prošlosti ni reputacije mjesta za prljave vikende. Ali to je gradiću priskrbilo
prednost nad svim ostalim provincijalnim ljetovalištima u Engleskoj, razmišljao je dok je
davao žmigavac i skrenuo sa zaobilaznice.
Grassmere Court bio je stambeni blok od crvene opeke, otprilike trideset godina star, u
skupoj i otmjenoj četvrti Hovea.
Gledao je na glavnu cestu, a s druge strane na teniski klub. Stanovnici su bili različite
dobi, većinom oni u dvadesetima i tridesetima samci u lovu za karijerom i ugodno zbrinute
starije osobe. U brošuri nekog trgovca nekretninama vjerojatno bi bio naveden kao vrlo
poželjno mjesto za život.
Glenn Branson čekao je na trijemu umotan u golemu parku, visok, crnomanjast i ćelav
kao meteorit. Razgovarao je na mobitel. U tom trenutku sličio je više na preprodavača droge
nego na policajca. Grace se osmjehnuo. Od godina ozbiljnog vježbanja u teretani njegovo
masivno, mišićavo tijelo podsjećalo ga je na opis Arnieja Schwarzeneggera kako ga je
predstavio jedan najavljivač: “kao kondom ispunjen orasima“.
„Bok, stari mudri čovječe“, pozdravio ga je Branson.
„Prekini, samo sam sedam godina stariji od tebe. Jednog dana i ti ćeš doći u ove godine i
neće ti biti smiješno“, zarežao je.
Dali su si pet nakon čega je Branson mršteći se rekao: „Grozno izgledaš. Zaista, ne šalim
se.“
„Ne odgovara mi publicitet.“
 „Aha, nisam mogao ne primijetiti da si u novinama ovog jutra dobio nekoliko centimetara
u kolumnama...“
„Ti, kao i svi ostali na ovom planetu.“
„Čovječe, slušaj, za jednog starca prilično si glup.“
„Glup?“
„Ne postaješ razumniji, Grace. Ako nastaviš viriti iznad prsobrana, jednog dana netko će
ti raznijeti glavu. Postoje dani kad pomislim da si valjda najveći kreten na svijetu koga znam.“
Otključao je ulazna vrata zgrade i otvorio ih.
Ulazeći za njim, Grace je rekao: „Hvala, stvarno znaš kako nekoga razvedriti.“ Zatim je
nabrao nos. I zatvorenih očiju uvijek si mogao znati da si u staroj stambenoj zgradi.
Sveprisutni mirisi izlizanih sagova, izblijedjele boje, miris povrća koje se kuha iza zatvorenih
vrata. „Kako ti je žena?“ upitao je dok su čekali dizalo.
„Odlično.“
„A djeca? „
„Sammy je sjajan. Remi postaje grozna.“ Pritisnuo je tipku dizala.
Nakon nekoliko trenutaka, Grace je progovorio. „Nije bilo onako kako su novine
prikazale, Glenne.“
„Čovječe, to mi je jasno jer te poznajem. Novinari te ne poznaju, a da te i poznaju, jebe se
njima. Njima treba priča, a ti si bio dovoljno glup da im je pružiš.“
Iz dizala su izašli na šestom katu. Stan je bio na kraju hodnika. Branson je otključao vrata
i ušao.
Stan je bio malen, sa spojenom dnevnom sobom i blagovaonicom, s uskom kuhinjom s
granitnom radnom plohom i okruglim čeličnim sudoperom. Imao je dvije spavaće sobe od
kojih je jedna služila kao radna u kojoj je bilo iMac računalo i radni stol. Ostali dio te prostorije
bio je ispunjen policama natrpanim uglavnom knjigama u mekom uvezu.
Za razliku od sumorne vanjštine zgrade i jednoličnih zajedničkih dijelova, stan je bio
svjež i moderan. Zidovi su bili oličeni u bijelo, s laganim tonom sive, a namještaj suvremen, s
očitim japanskim utjecajem. Bili su tu niski kauči, jednostavne reprodukcije na zidovima,
televizor s tankim zaslonom i DVD-om ispod njega, zatim skupocjena hi-fi linija s visokim
uskim zvučnicima. U spavaćoj sobi bio je nenamješten futon-krevet, garderobni ormar sa
žaluzinama, još jedan televizor s tankim zaslonom i niski stolići s jako modernim lampicama.
Na podu je bio par Nike teniska.
Grace i Branson su se pogledali. „Zgodan stančić“, rekao je Grace.
„Aha“, složio se Branson. „Život je lijep. „
Grace ga je pogledao.
„Promaknuo mi je u kinu. Pogledao sam ga na Skyu. Odličan film, jesi li ga gledao?“
Grace je odmahnuo glavom.
„Sve se događa u koncentracijskom logoru. Otac uvjerava sina da je sve samo igra. Ako
pobijede, dobit će pravi tenk. Kažem ti, potresao me je više nego Schindlerova lista ili Pijanist.“
„Nikad nisam čuo za njega.“
„Ponekad se pitam na kojem planetu živiš. „
 Grace je gledao uokvirenu fotografiju pokraj kreveta. Na njoj je bio pristao muškarac u
kasnim dvadesetim, svijetle kose, u crnoj majici i trapericama, s rukom oko veoma privlačne
žene, također u kasnim dvadesetima, s dugom, tamnom kosom.
„To je on?“
„I ona. Michael Harrison i Ashley Harper. Zgodan par, nisu li?“
Ne skinuvši pogled, Grace je kimnuo.
„Žene se u subotu. Barem je takav plan.“
„Što znači?“
„Znači ako se on pojavi, sada izgledi nisu baš najbolji.“
„Rekao si da nije viđen od utorka navečer?“ Grace je gledao kroz prozor. Pogled se pružao
na široku, kišom šibanu prometnu ulicu. Približavao se jedan autobus. „Što znaš o njemu?“
„Lokalni dečko koji je uspio. Građevinski poduzetnik. Ozbiljan igrač. Double-M
Properties. Ima partnera Marka Warrena. Nedavno preuredio jednu jebenu stvar - staro
skladište u Shoreham Harbouru. Trideset dva stana, svi su prodani prije nego što su
izgrađeni. U poslu su već sedam godina, napravili su mnogo toga u okolici, nešto su
prenamijenili, nešto novo izgradili. Cura je Michaelova tajnica, pametna ženska, zaista
predivna.“
„Misliš da je pobjegao?“
Branson je odmahnuo glavom. „Ne.“
Grace je podignuo fotografiju i pozornije je pogledao. „Jebote, oženio bih je.“
„To i mislim.“
Grace se namrštio. „Oprosti, malo sam usporen, imao sam težak dan.“
„Oženio bi je! Da sam samac, i ja bih je oženio. Svatko pri zdravoj pameti oženio bi se
njome, nije li tako?“
„Zaista je predivna.“
„Je, zaista je predivna.“
Grace ga je tupo gledao.
S podrugljivim izrazom, Branson ga je upitao: „Zaboga, starce, zar gubiš konce, ili nešto
slično?“
„Možda“, odvratio je Grace praznim glasom. „Što želiš reći?“ Branson je stresao glavom.
„Želim reći upravo to. Da se u subotu ženiš s tom curom, bi li pobjegao?“
„Ne, osim kad bih bio lud.“
„Dakle, ako nije pobjegao, gdje je?“
Grace je razmišljao jedan trenutak. „Preko telefona si mi govorio o nekoj šali na
momačkoj večeri koja je mogla poći po zlu?“ „To mi je rekla njegova zaručnica. To mi je prvo
palo na pamet. Momačke večeri znaju biti okrutne. Čak i kad se jučer cijeli dan nije pojavio,
tako sam i dalje mislio. Ali ostati vani dvije noći?“
„Promjena mišljenja? Neka druga cura?“
„Sve je moguće. Ali htio bih ti pokazati nešto.“
 Grace ga je slijedio u dnevni boravak. Branson je sjeo za računalo i lagano lupkao po
tipkovnici. Bio je čarobnjak s kompjuterima. Grace je bio prilično tehnički nastrojen i dobro
se snalazio s modernom tehnologijom, ali Branson je bio nekoliko svjetlosnih godina ispred
njega.
Na zaslonu se pojavio zahtjev za lozinku. Branson je žestoko tipkao i za nekoliko sekundi
zaslon se ispunio podacima.
„Kako ti je to uspjelo?“ upitao je Grace. „Kako si znao lozinku?“
Branson ga je postrance pogledao. „Nije bilo lozinke. Mnogi ugledaju zahtjev za lozinkom
i pokušavaju je upisati. Zašto bi mu trebala lozinka ako nije ni s kim povezan?“
„Impresioniran sam. Pravi si kompjuterski čudak.“
Ne osvrćući se na tu primjedbu, Branson je rekao: „Hoću da dobro pogledaš ovo.“
Grace je poslušao i sjeo ispred zaslona.
 15
Tek nekoliko kilometara dalje, i Mark Warren sjedio je za svojim računalom. Sat na
ravnom zaslonu pokazivao je 18.30. Imao je zavrnute rukave na košulji, pokraj sebe
zaboravljeni kapučino, pjena se pretvorila u nabranu kožu. Njegov inače uredan stol koji je u
uredu sedam godina dijelio s Michaelom bio je zatrpan gomilom papira.
Firma Double-M Properties nalazila se na trećem katu uske kuće u nizu u regentskom
stilu, nedaleko od brightonske željezničke postaje. To im je bio prvi zajednički građevinski
poduhvat. Osim ureda u kojem se nalazio, bila je tu soba za sastanke s klijentima, mala
recepcija i kuhinjica. Namještaj je bio suvremen i funkcionalan. Na zidu su visjele fotografije
triju regatnih jahti u zajedničkom vlasništvu koje su prikazivale njihov uspon - od prvog
plovila, Nicholsona-27, preko značajnije Contesse-33, do prilično otmjenog Oystera-42 koji
je bio njihova trenutna igračka.
Bile su tu i slike njihovih građevinskih poduhvata. Skladište uz more u Shoreham
Harbouru koje su preuredili u trideset dva stana. Stari hotel u Kemp Townu iz regentskog
doba s pogledom na more koji su preuredili u deset stanova, a konjušnice sa stražnje strane
u nove kuće. I njihov najnoviji i najambiciozniji projekt nacrtan rukom umjetnika koji
predstavlja šumsko građevinsko zemljište od pet jutara na kojem su dobili dozvolu izgraditi
dvadeset kuća.
Oči su mu bile umorne nakon dvije neprospavane noći, a da predahne od zurenja u
zaslon, pogledao je kroz prozor. Točno preko puta bila je pravnička kancelarija i trgovina s
popustima na posteljinu. U sunčane dane to je bilo savršeno mjesto za škicanje zgodnih
djevojaka koje hodaju ulicom, ali sada, pljuštala je kiša, ljudi su hitali stisnuti ispod kišobrana
ili umotani u kapute s podignutim ovratnicima i s rukama u džepovima. A Mark nije bio
raspoložen misliti ni na što osim na zadatak koji je stajao pred njim.
Svakih nekoliko minuta, kao i cijelog dana, zvao je Michaela na mobitel. Ali svaki put
odmah bi se uključila glasovna poruka. Osim ako mobitel nije bio isključen, ili baterija
istrošena, to je značilo da je Michael još uvijek ondje. Nitko nije ništa čuo. Sudeći prema
vremenu nesreće, tamo su ga spremili negdje oko 21 sat pretprošle večeri. Prije oko četrdeset
pet sati.
Zazvonio je glavni telefon. Začuo je stišane vibracije i ugledao lampicu kako svjetluca na
njegovom kućnom. Javio se pokušavajući sakriti nervozno podrhtavanje u glasu svaki put kad
bi progovorio.
„Double-M Properties.“
Muški glas. „Oh, zovem u vezi s gradnjom na Ashdown Fieldsu. Imate li brošuru ili
cijene?“
„Nažalost ne, gospodine, još ne“, odgovorio je Mark. „Potrajat će još nekoliko tjedana. Na
našoj web-stranici imate neke podatke... aha... okej, to ste već pogledali. Ako mi date svoje ime,
netko će vam se javiti.“
 Obično bi mu bilo drago da se netko tako rano zanima o gradnji, ali prodaja mu je
trenutno bila zadnja stvar na pameti.
Znao je da je bitno da ne paničari. Pročitao je dovoljno kriminalističkih romana i
pogledao dovoljno policijskih serija da zna kako ulove one koji paničare. Mora samo ostati
pribran.
Nastaviti brisati mejlove.
Primljeno. Poslano. Izbrisano. Sve ostale mape.
Nije bilo moguće mejlove izbrisati u potpunosti, i dalje bi ostali negdje, spremljeni na
serveru, u kibernetičkom prostoru, ali zacijelo nitko neće ići tako daleko. A možda hoće?
Utipkavao je lozinku za lozinkom i koristio napredno pretraživanje kod svake. Michael.
Momačka. Večer. Josh. Pete. Robbo.
Luke. Ashley. Planovi! Operacija Osveta. Čitao je svaki mejl, brisao one koje je trebalo
izbrisati. Pripremao se za svaku mogućnost.
Josh je bio na aparatima, stanje mu je bilo kritično i gotovo sigurno je imao teško
oštećenje mozga. Vjerojatno će ostati biljka, ako preživi. Mark je progutao, usta su mu bila
suha. Poznavao je Josha otkad im je bilo trinaest, iz škole Vardean. Naravno, i Lukea i
Michaela. Pete i Robbo došli su kasnije, upoznao ih je u kasnim tinejdžerskim godinama u
pubu u Brightonu jedne pijane večeri. Poput Marka, Josh je bio metodičan i ambiciozan.
I pristalog izgleda. Djevojke su se uvijek jatile oko njega, jednako kao i oko Michaela. Neki su
u životu prirodno nadareni, ostali, poput njega, morali su se boriti na svakom koraku. Ali čak
i u mladoj dobi od dvadeset osam, Mark je doživio dovoljno da bi znao da ništa ne traje vječno.
Ako je čovjek strpljiv, ako čeka priliku, prije ili kasnije, ukazat će mu se. Najuspješniji
grabežljivci su oni strpljivi.
Nikad neće zaboraviti dokumentarni film o životu u divljini koji je gledao na televiziji.
Snimljen u špilji sa šišmišima u Južnoj Americi. Neki sićušni mikroorganizam hranio se
izmetom šišmiša sa poda špilje, crv se hranio mikroorganizmom, kukac crvom, pauk kukcem,
a na kraju bi šišmiš pojeo pauka. Bio je to savršen prehrambeni lanac. Šišmiš je bio pametan.
Morao je samo srati i čekati.
Zazvonio mu je mobitel. Bila je to Michaelova majka, njezin treći poziv tog popodneva i
tko zna koji toga dana. Ostao je savršeno ljubazan i prijateljski raspoložen kao i uvijek. I dalje
nema vijesti o Michaelu, rekao joj je. Grozno je, zaista nema pojma što mu se dogodilo, plan
je bio obići nekoliko pubova, ne pada mu na pamet gdje bi Michael mogao biti.
„Misliš li da bi mogao biti s nekom drugom ženom?“ upitala je Gill Harrison svojim
plahim, promuklim glasom. Uvijek se prilično dobro slagao s njom, koliko god je to bilo
moguće. Njezin se muž otrovao plinom prije nego što su se on i Michael upoznali, a Michael
mu je rekao da se nakon toga zatvorila u školjku i nije iz nje izlazila. Prema njezinim
fotografijama oko kuće, kao mlada bila je vrlo lijepa, bombastična plavuša. Ali otkad ju
je Mark upoznao, kosa joj je bila prerano sijeda, lice isušeno i naborano od neprestanog
pušenja, njezin duh usahnuo.
„Mislim da je sve moguće, gospođo Harrison“, odgovorio je Mark. Na trenutak je
razmislio i pomno birao riječi. „Ali, obožavao je Ashley.“
„Ona je draga djevojka.“
 „Zaista je, koristila nam je ovdje, bila je najbolja tajnica koju smo imali.“ Na tren se
zaigrao s mišem, kursorom nehajno prelazio preko zaslona. „Ali znate da piće muškarce
ponekad natjera na nerazumne stvari...“
Kad je to izgovorio, zažalio je istog trena. Nije li mu Michael pričao da mu je otac bio pijan
kad se ubio?
Nastupila je duga stanka nakon koje je vrlo smireno rekla: „Mislim da je do sada imao
sasvim dovoljno vremena da se otrijezni. Michael je dobra i vjerna osoba. Što god da je pijan
napravio, nikad ne bi povrijedio Ashley. Nešto mu se sigurno dogodilo, u suprotnom bi
nazvao. Poznajem svog sina.“ Zastala je. “Ashley je u groznom stanju. Hoćeš li pripaziti na
nju?“
„Svakako.“
Zatim je nastupila nova stanka. Nakon nje: „Kako je Josh?“
„Bez promjene. Zoe je u bolnici. Otići ću tamo i čekati s njom, kad završim posao u uredu.“
„Nazvat ćeš me odmah kad nešto čuješ?“
„Svakako.“
Prekinuo je, gledao u stol, podigao jedan dokument i nešto mu je ispod njega privuklo
pogled. Njegov dlanovnik.
I dok je zurio u njega, obuzeo ga je silan strah. Oh, sranje, pomislio je. Oh, sranje, oh,
sranje, oh, sranje.
 16
Nakon što je ostavio višeg detektiva Gracea, Glenn Branson krenuo je natrag kroz grad u
službenom autu koji je bio uzeo. Bio je to plavi Vauxhall koji je zaudarao na dezinficijens,
nakon što je netko u njemu povraćao ili krvario zadnji put kad je bio korišten. Parkirao ga je
na njegovo mjesto na parkiralištu iza neuglednog zdanja brightonske policijske postaje i kroz
stražnji ulaz, preko kamenih stepenica, ušao u ured koji je dijelio s ostalim detektivima.
Bilo je 18.20. Njegova smjena ovog tjedna tehnički je završavala u 18.00, ali nakon velike
zapljene droge u ponedjeljak, bio je zatrpan papirologijom i dobio je dozvolu da radi
prekovremeno. A bilo mu je potrebno i dodatnog novca. Ali večeras će produžiti samo jedan
sat, do 19.00. Ari je izlazila na jedan od svojih tečajeva za samoizgrađivanje. Ponedjeljkom je
išla na večernji tečaj iz engleske književnosti, četvrtkom na tečaj iz arhitekture. Otkako im se
rodila kći Remi, počela je paničariti o navodnom manjku obrazovanja i bojala se da neće moći
odgovarati na dječja pitanja kad porastu.
Iako je većina računala bila isključena, svi stolovi bili su u neredu. Čak je i prazna
zajednička prostorija, kao obično, izgledala kao da su je korisnici napustili u žurbi i kao da će
se uskoro vratiti.
Na poslu je ostalo samo dvoje kolega, detektiv Nick Nicholl u kasnim dvadesetima, visok
kao stup, predan detektiv i napadač u nogometu i detektivka Bella Moy u dobi od trideset pet
s veselim licem ispod raščupane kose.
Nijedno ga nije primijetilo. Prošao je pokraj Nicka Nicholla koji je bio duboko uronjen u
ispunjavanje jednog obrasca. Usne je namrštio kao dijete na testu kad penkalom ispisuje
velika slova. Bellu je zaokupilo nešto na njezinu zaslonu, a lijevom rukom je poput robota iz
kutije na stolu vadila čokoladne bombone i stavljala ih u usta. Bila je vitka, a istovremeno je
jela više od bilo kojeg ljudskog stvora kojeg je Glenn Branson znao.
Kad je sjeo za svoj stol, našao je lampicu za poruke kako bljeska kao i obično. Ari, njegova
žena, Sammy, njegov osmogodišnji sin, i Remi, njegova trogodišnja kći, osmjehivali su mu se
s uokvirene fotografije na stolu.
Pogledao je na sat, morao je paziti na vrijeme. Ari bi poludjela kad bi zakasnio i kad bi
zbog toga propustila početak tečaja. A osim toga, nije mu to bilo teško. Samo nekoliko stvari
volio je više od vremena provedenog s djecom. Zatim mu je zazujao telefon.
Javila se recepcija. Jedna žena čeka ga već sat vremena i ne odlazi. Hoće li porazgovarati
s njom? Svi ostali su zauzeti.
„Dobro, a ja kao nisam zauzet?“ Glenn je odgovorio recepciji, namjerno ljutitim glasom.
„Što želi?“
„Nešto u vezi s nesrećom od utorka, oko nestalog mladoženje.“
Istog trena se smekšao. „U redu. OK. Silazim.“
 Unatoč blijedom tenu, Ashley Harper je u naravi izgledala savršeno jednako lijepa kao i
na fotografiji koju je upravo vidio u stanu Michaela Harrisona. Bila je u dizajnerskim
trapericama s pojasom sa zakovicama i nosila je otmjenu torbicu. Odveo ju je u sobu za
razgovore, naručio im kave, zatvorio vrata i sjeo preko puta nje. Kao i svaka soba za
razgovore, bila je malena, bez prozora, obojena svijetlozeleno, sa smeđim tepihom, sivim
metalnim stolicama i stolom, i vonjala je po ustajalom dimu cigareta.
Torbicu je odložila na pod. Divne sive oči obrubljene zamrljanom maškarom gledale su s
izmučena lica ukočena od boli. Pramenovi smeđe kose padali su joj preko čela, ostatak se u
valu s obje strane lica spuštao do ramena. Nokti su joj bili savršeni, kao da je upravo došla s
manikiranja. Izgledala je besprijekorno i to ga je malo iznenadilo. Ljudi u njezinom položaju
obično ne mare za izgled, ali ona je bila odjevena bez greške.
Jednako tako, znao je kako je teško razumjeti žene. Jednom, kad je njihova veza prolazila
kroz burna vremena, Ari mu je dala knjigu Muškarci su s Marsa, žene s Venere. Pomogla mu je
da se približi razumijevanju mentalnog jaza između muškaraca i žena (ali ne do kraja).
„Teško je doći do vas“, rekla je odmahujući glavom i odmičući dugu smeđu kosu s očiju.
„Ostavila sam vam četiri poruke.“
„Da, žao mi je.“ Podignuo je ruke. „Imam dvojicu na zadatku i dvojicu na dopustu.
Shvaćam kako se osjećate.“
„Zaista? Imate li pojma kako se osjećam? Trebam se udati u subotu, a zaručnika mi nema
od utorka navečer. Predbilježili smo se u crkvi, krojačka mi dolazi za probu, pozvano je
dvjesto gostiju, darovi pristižu. Imate li uopće pojma kako se osjećam?“ Suze su joj kliznule
niz obraze. Smrknula je, prekopala po torbici i izvukla papirnati rupčić.
„Gledajte, žao mi je. Radim na vašem... Michaelovom... odnosno na slučaju nestanka vašeg
zaručnika otkako smo jutros razgovarali.“
„I?“ Lagano je dodirnula oči.
Ljuljao je svoju šalicu s kavom koja je bila suviše vruća da bi ju pio. Morao je pričekati da
se ohladi. „Bojim se da, zasad, nemam nikakvih obavijesti.“ Nije to bila djela istina, ali želio
je čuti što ona ima za reći.
„Što točno vi dečki poduzimate?“
„Kao što sam vam jutros rekao na telefon, uobičajeno je kad netko nestane...“
Prekinula ga je. „Ovo nije uobičajeno, zaboga. Michaela nema od utorka navečer. Kad
nismo zajedno, zove me pet, deset puta na dan. Prošla su dva dana. Dva jebena dana, zaboga!“
Branson ju je pomno proučavao, tražio je nešto što bi je odalo. Nije vidio ništa. Tek mladu
ženu u očajničkom traženju vijesti o svom voljenom. Ili - cinik kao i uvijek - odličnu glumicu.
„Dobro me slušajte, može? U normalnim uvjetima dva dana nisu dovoljna za alarmiranje. Ali,
slažem se, u ovoj situaciji to je čudno.“
„Nešto mu se dogodilo, je li tako? Ovo nije običan nestanak. Njegovi prijatelji su mu nešto
napravili, stavili su ga negdje, poslali ga negdje. Ne znam koga vraga su mu napravili...
ja...“, sagnula je glavu kao da želi sakriti suze, potražila torbicu, našla je, izvadila papirnati
rupčić i pritisnula ga na oči još uvijek odmahujući glavom.
Glenn je bio dirnut. Nije znala, a ovo nije bio trenutak da joj kaže.
„Poduzimamo sve da pronađemo Michaela“, rekao joj je blagim glasom.
 „Kao što? Što poduzimate?“
Bol joj se pojavila u trenu, kao da je otkrila veo. Slijedila je nova provala suza uz duboke,
grčevite jecaje.
„Pretražili smo neposrednu okolicu nesreće, naši ljudi su i dalje tamo - ponekad ljudi
nakon nesreće izgube orijentaciju, zato pretražujemo cijelo okolno područje - i alarmirali smo
sve i svakoga. Sve policijske snage znaju. Zračne i morske luke...“
Ponovo ga je prekinula. „Mislite da je pobjegao? Bože! Zašto bi to napravio?“
Koristeći profinjenu tehniku za otkrivanje nečijih laži koju je naučio od Roya Gracea,
upitao ju je: „Što ste danas ručali?“
Iznenađeno ga je pogledala. „Što sam danas ručala?“
„Da.“ Pomno ju je gledao u oči. Pomaknule su se udesno. Modus pamćenja.
Ljudski mozak podijeljen je na lijevu i desnu polutku. U jednoj je pohranjeno pamćenje,
u drugoj se odvijaju kreativni procesi. Kad se nekom postavi pitanje, oči mu se gotovo
uvijek okrenu prema polutki koju koristi. Nekima je pamćenje pohranjeno u desnoj, drugima
u lijevoj. Kreativna polutka je nasuprot.
Kad govore istinu, ljudima se oči pomaknu prema polutki s pamćenjem, kad lažu,
pomaknu se prema kreativnoj. Branson je naučio prema kojoj prateći pomak očiju nakon
postavljenog jednostavnog kontrolnog pitanja poput ovog koje je upravo postavio i u kojem
nije bilo potrebe lagati.
„Danas nisam ručala.“
Sad je procijenio da je vrijeme da joj kaže. „Koliko znate o poslovima vašeg zaručnika,
gospođice Harper?“
„Bila sam mu tajnica šest mjeseci, u redu? Mislim da nema mnogo toga što ne znam.“
„Onda znate za njegovu kompaniju na Kajmanskim otocima?“
Nepatvoreni izraz iznenađenja na njezinu licu. Oči su joj poskočile ulijevo. Konstrukcija.
Lagala je. „Kajmanskim otocima?“ upitala je.
„On i njegov partner“, zastao je, izvadio svoj notes i okrenuo nekoliko stranica. „Mark
Warren. Znate li za tu njihovu kompaniju? HW Properties International?“
Gledala ga je u tišini. „HW Properties International?“ ponovila je.
„Aha.“
„Ne, ne znam ništa o tome.“
Kimnuo je. „U redu.“
Ton u glasu lagano joj se promijenio. Zahvaljujući tehnici Roya Gracea, znao je što to
znači. „Nešto više?“
„Ne znam mnogo toga više. Nadala sam se da ćete mi vi reći.“
Oči su joj ponovo skrenule ulijevo. Ponovo konstrukcija. „Ne“, rekla je. „Žao mi je.“
„Vjerojatno to i nije nešto značajno“, rekao je. „Konačno, tko ne želi izbjeći poreznike?“
„Michael je oštrouman. Pametan poslovan čovjek. Ali nikad ne bi napravio nešto
protuzakonito.“
„Ne kažem to, gospođice Harper. Pokušavam reći da možda nemate cjelovitu sliku o
čovjeku za kojeg se udajete, to je sve.“
 „A to znači?“
Ponovo je podigao ruke. Bilo je pet do sedam.
Morao je otići. „To nužno ne mora značiti ništa. Ali je nešto čega moramo biti svjesni.“
Osmjehnuo joj se.
Nije mu uzvratila.
 17
Na svom televizoru sa smetnjama, u kaotično neurednoj montažnoj kući naslonjenoj na
očevu, na rubu Lewesa, s pogledom na dvorište prepuno automobilskih olupina, Davey je
gledao američku policijsku seriju Zakon i red. Njegov najdraži lik, nagao detektiv Reynaldo
Curtis, odmjeravao je nekog nitkova, rukom ga stežući za podbradak. „Imam te, znaš što to
znači?“ režao je Reynaldo Curtis.
Davey, u vrećastim trapericama i s bejzbolskom kapom čvrsto nabijenom na glavi, ležao
je na trošnom kauču žvačući Twinkie čokoladice koje su mu tjedno poštom stizale iz Amerike.
Viknuo je: „Da, zlikovče! Imam te, znaš što to znači?“
Ostaci njegove večere od hamburgera i krumpirića bili su razbacani po tepihu uz njegove
noge usred gomile otpada koji je prikupio u radu s ocem. Prekrivao je skoro svaki
centimetar poda, polica i stola u njegovu carstvu.
Pokraj njega ležali su dijelovi voki-tokija koji je pronašao prije nekoliko večeri.
Namjeravao ga je popraviti, ali se do danas nije prihvatio toga. Nehajno je podigao kućište i
pogledao ga.
Bilo je jako oštećeno. S labavim komadićem plastike s izbočinama i dvije AAA baterije
koje je pokupio s ceste kad mu je ispao. Doista ga je namjeravao složiti, ali nekako mu je
promaknulo. Mnogo toga mu je promicalo. Jednakom brzinom kao što mu je većina stvari
padala na pamet, tako bi i izvjetrila.
Dijelovi.
Uvijek postoje dijelovi koji nemaju smisla.
Život je slagalica u kojoj uvijek nedostaju dijelovi. Oni važni. U ovoj voki-toki slagalici
postoje četiri dijela. Slomljeno kućište, dvije baterije i nešto što je nalikovalo poklopcu.
Pojeo je čokoladicu, polizao omot i bacio ga na pod.
„Znaš što to znači?“ upitao je nikoga. Zatim se sagnuo, podignuo polistirensku kutiju od
hamburgera i prstom brisao ostatke kečapa. „Da, imam te, znaš što to znači?“
Zahihotao je. Trajale su reklame. Neki ljigavi budalaš govori o stopama društvenog rasta.
Postavši nestrpljiv, Davey je rekao: „Hajde, dušo, vratimo se na seriju.“
Umjesto toga pojavila se nova reklama. Na zaslonu je mala beba puzala po podu govoreći
dubokim glasom odrasla muškarca. Gledao je nekoliko trenutaka, očaran, pitao se kako
mala beba može naučiti tako govoriti. Zatim mu se pozornost ponovo usmjerila prema voki-
tokiju. Imao je teleskopsku antenu koju je izvukao koliko je išlo i zatim je ponovo uvukao.
„Kerloink!“ rekao je. Zatim ponovio: „Kerloink!“
Okrenuo ga je prema zaslonu televizora, gledao ga po duljini, ciljao kao da drži pušku.
Zatim se serija nastavila.
Gledao je svoj novi sat koji mu je tata jučer darovao za rođendan. Služio je za mjerenje
vremena na mototrkama i imao je sve vrste gumbi, brojčanika i digitalnih displeja koje još
nije do kraja proučio iz uputa. Tata mu je obećao da će mu pomoći u čitanju i objasniti teške
riječi. Morao je do nedjelje imati sve spremno za Grand Prix Monaka. To mu je bilo važno.
Na vratima se začulo kucanje, nakon čega su se vrata otvorila nekoliko centimetara. Bio
je to njegov tata s lovačkom kapom s klapnama za uši na glavi, u iznošenoj staroj jakni i
visokim gumenim čizmama. „Pet minuta, Davey.“
„Aaaah. Ide Zakon i red. Može li petnaest?“
Dim cigarete uvukao se u prostoriju. Ugledao je crveni žar kad je tata povukao dim. „Ako
želiš u lov na zečeve, moramo krenuti za pet minuta. Sigurno si vidio sve epizode Zakona i
reda koje su snimljene.“
Reklame su završile, nastavljala se serija. Davey je podignuo prst do usta. Osmjehnuvši
se u lažnom razočaranju, Phil Wheeler je izašao. „Pet minuta“, rekao je zatvarajući vrata.
„Deset!“ Davey je viknuo za njim američkim naglaskom. „Kompromis! Znaš što to znači?“
Ponovo se usredotočio na voki-toki, razmišljao da bi bilo zgodno uzeti ga u lov na zečeve.
Izbliza je virnuo u spremište za baterije, zaključio na koju stranu ih treba umetnuti i zatim
ih stavio. Zatim je pritisnuo jedno od dvoje tipki sa strane. Ništa se nije dogodilo. Pokušao je
drugo i u istom se trenu začulo statičko pucketanje.
Dio s mikrofonom prislonio je na uho i osluškivao. Samo statički šum. A zatim, iznenada,
muški glas, toliko glasan kao da je s njim u sobi.
„Halo?“
Zapanjen, Davey je voki-toki ispustio na pod.
„Halo? Halo?“
Gledao ga je zračeći od zadovoljstva. Zatim se ponovo začulo kucanje na vratima i otac
ga je pozvao: „Uzeo sam tvoju pušku, idemo!“
Odjednom u strahu da bi tata mogao poludjeti ako vidi voki-toki - nije smio odnositi ništa
što bi našli na olupinama - čučnuo je i pritisnuo drugu tipku za koju je pretpostavljao da je za
govor i potajno prosiktao svojim američkim naglaskom: „Oprosti, ne mogu razgovarati, napet
je - znaš što to znači?“
Zatim je voki-toki gurnuo ispod kreveta i žurno izašao iz sobe ostavljajući televizor i
detektiva Reynalda Curtisa. Morat će se snaći bez njega.
 18
„Hej! Halo! Halo! Halo!“
Iz svile boje slonovače samo tišina.
„Hej, molim vas, pomozite!“
Michael je jecajući pritiskao tipku za govor. „Molim vas, pomozite, molim vas, pomozite!“
Samo statički šum.
„Oprosti, ne mogu razgovarati, napet je - znaš što to znači?“
Nepoznat glas, kao da neki loš glumac igra američkog gangstera. Je li to dio šale? Michael
je slane suze usmjerio prema suhim, ispucanim usnama i u jednom kratkom, izazovnom trenu
okusio vlagu prije nego što ih je jezikom obrisao kao upijajućim papirom.
Pogledao je na sat. Prošlo je još nekoliko sati. 8.50. Koliko će još sati trajati ova noćna
mora? Kako im uspijeva? Nema sumnje da Ashley, majka, da svi, zaboga, pritišću dečke. Ovdje
je već... već...
Odjednom ga je obuzela panika. Je li to 8.50 ujutro ili navečer?“
Nema dugo da je bilo poslijepodne, je li tako? Pratio je svaki puni sat. Zasigurno nije bio
toliko rastresen da izgubi trag od punih dvanaest sati. Sada mora da je večer, noć, noćas, nije
sutrašnje jutro.
Gotovo četrdeset osam sati.
Što, dovraga, radite?
Odupro se rukama podižući se na trenutak da potakne cirkulaciju u ukočenim leđima.
Ramena su ga boljela od pogrbljenosti, svaki zglob na tijelu bolio ga je od nekretanja - i
dehidracije - opasnosti od toga bile su mu poznate iz plovidbe. U glavi mu je nabijalo bez
prekida. To bi na nekoliko sekundi prekinuo podižući ruke do glave i zabijajući palčeve u
sljepoočice, ali bol bi se vratila jednakom snagom kao i prije.
„Isuse, u subotu se ženim, vi kreteni! Izvucite me odavde!“ vikao je što je glasnije mogao
i zatim nogama i rukama lupao po poklopcu i stijenama.
Imbecili. Sutra je petak. Dan prije vjenčanja. Morao je donijeti odijelo. Ošišati se. U subotu
idu na bračno putovanje na Tajland - u uredu mora obaviti gomilu stvari prije nego što ode na
dva tjedna. Mora napisati govor za vjenčanje.
Oh, dajte, dečki, toliko toga moram napraviti! Naplatili ste mi, u redu? Za sva sranja koja
sam vam ikad priredio. Naplatili ste mi s kamatama. Debelo!
Spustivši ruke do zaporka našao je bateriju i upalio je na nekoliko dragocjenih sekunda
pazeći da se ne istroši. Bijeli saten činio mu se bližim nego ikada. Zadnji put kad je pogledao
u njega činio se dobrih petnaest centimetara iznad lica, sada ne više od sedam, kao da se ova
kutija, lijes, ili što god bilo, polagano spušta na njega.
 Primio je savitljivu cijev ispred lica i zavirio kroz nju, ali nije vidio ništa. Zatim je pripazio
da pritisne desni gumb na voki-tokiju. Pritiskao je jedno pa drugo. Prvo je čuo statički šum,
zatim je pritisnuo „govor“ i povikao što je glasnije mogao. Nakon toga ponovo je pritisnuo
„slušanje“. Ništa.
„Nada!“ rekao je glasno. „Baš jebeno ništa.“
Zatim mu se u mislima javila tava na štednjaku njegove majke. Tava puna kobasica, jaja,
slanine, krumpira, sve pucketa, šišti, krčka, zviždi. Osjetio je njihov miris, prokleti bili, osjetio
je i miris kruha koji se peče u drugoj tavi i miris graha iz konzerve koji se podgrijava.
„Oh, Bože, tako sam gladan.“
Odagnao je misli od jela, od boli u želucu koja je bila toliko žestoka da se činilo kao da
kiselina u njemu izjeda stjenku.
Negdje u lubanji koja je nabijala, mozak ga je podsjetio na nešto što je pročitao. Bilo je to
nešto o jednoj vrsti žaba, ili kornjača, sada se nije mogao točno sjetiti, koje su mlade nosile u
želucu, a ne u maternici. Iz nekog razloga, želučana kiselina nije škodila mladima.
Što nas ljude sprječava da probavljamo vlastite želuce? Odjednom je pomislio. Mozak mu
je užurbano radio, prisjećao se sitnica i mnogih raznih stvari.
Sjetio se da je prije nekoliko godina pročitao neku teoriju o cirkadijskom ritmu. Svi živi
organizmi na svijetu žive ciklus od dvadeset četiri sata, ali ne i ljudi. Naš prosječni ciklus
traje dvadeset pet i četvrt. Provedena su ispitivanja na ljudima koji su tjednima bili zatvoreni
u mračnim mjestima bez satova. Bez iznimke, svi su mislili da su bili zatvoreni manje
vremena od onog koje je proteklo.
Odlično, sad sam ja jedan od tih jebenih laboratorijskih štakora.
Usta su mu bila toliko suha da su se usnice slijepile i boljelo ga je kad bi ih pokušao
razdvojiti. Činilo se kao da se kidaju.
Zatim je bateriju uperio iznad sebe, pogledao u sve dublju brazdu koju je izdubio iznad
glave. Uzeo je svoj kožnati pojas i uglom metalne kopče ponovo počeo strugari gore dolje po
tvrdoj tikovini - dovoljno je znao o drvu da prepozna kako se radi o tikovini i da je jedna od
najtvrđih vrsta - i čvrsto i bolno zatvorio oči na koje je padala strugotina. Kopča se malo po
malo zagrijavala sve dok je nije morao odložiti da se ohladi.
'Oprosti, ne mogu razgovarati, napet je - znaš što to znači?'
Michael se namrštio. Tko je to, dovraga, bio s lažnim američkim naglaskom?
Kako netko od njih može misliti da je to smješno? Kojeg su vraga rekli Ashley? Njegovoj
majci?
Nakon nekoliko minuta prestao je strugari, bio je iscrpljen. Znao je da mora nastaviti.
Dehidracija umara. Morao se boriti protiv umora. Morao je izaći iz te proklete kutije. Morao
je izaći i zgrabiti te gadove, morat će mu dobro platiti.
Trudio se još nekoliko minuta, strugao je, povremeno bi ogrebao prste, pokušavao je oči
držati čvrsto zatvorenima zbog strugotine, sve dok se nije suviše umorio da nastavi. Ruka mu
je pala i vratni se mišići opustili. Glava mu je pala.
Zaspao je.
 19
Večer je prerano prešla u noć. Mark je parkirao odmah iza autobusne stanice nešto dalje
uz cestu i pričekao nekoliko trenutaka. Široka ulica sjajna od žestokog pljuska bila je tiha,
prošao je tek pokoji automobil. Nikoga nije bilo u šetnji, nikoga da ga zamijeti.
Bejzbolsku kapu navukao je dublje na lice i podigavši ovratnik svog anoraka otrčao do
zaštićenog trijema Michaelovog stambenog bloka gledajući parkirane automobile i
provjeravajući sjedi li netko u njima. Michael je svima uvijek govorio da je Mark pedantan u
njihovu poslu. Zatim bi to kvalificirao opaskom koju je mrzio. Mark je nevjerojatno analan.
Ali znao je da je Michael u pravu. Da je točno zbog toga Double-M Properties toliko
uspješan, jer on je bio taj koji je obavljao sav posao. Bila je njegova uloga da prouči svaki
redak procjene graditelja, da bude na gradilištu, da odobri svaki pojedini kupljeni materijal,
da nadzire rokove i smanjuje troškove na najmanju moguću mjeru. A Michael je provodio
vrijeme skićući se i ganjajući žene, rijetko kada je nešto shvaćao suviše ozbiljno. Uspjeh u
poslu bila je njegova zasluga, vjerovao je, isključivo njegova. Ipak, Michael je posjedovao
većinu dionica, samo zato što je imao više gotovine na raspolaganju kad su započinjali.
Na ploči s portafonima bila su četrdeset dva zvonca. Nasumce je pritisnuo jedno,
namjerno ne na Michaelovu katu. Nije bilo odgovora. Pokušao je na drugo s prezimenom
'Maranello'.
Nakon nekoliko trenutaka javio se škripav muški glas s jakim talijanskim naglaskom.
„Halo? Da? Halo?“
„Dostava“, viknuo je Mark.
„Dostava čega?“
„FedEx. Iz Amerike, za Maranella.“
„Što? Dostava? Ja... ja... ja ne... „
Nastao je muk. Zatim oštro zujanje električne brave.
Mark je gurnuo vrata i ušao. Otišao je ravno do dizala, popeo se na šesti kat i hodnikom
otišao do Michaelova stana. Michael je za slučaj da se zatvori izvana, što je jednom pijan i gol
napravio, rezervni ključ držao ispod otirača. Na Markovu sreću, još uvijek je bio ondje. Yaleov
ključ prekriven dlakama.
Iz predostrožnosti pozvonio je i pričekao gledajući niz hodnik bojeći se da se netko ne
pojavi i vidi ga. Zatim je otvorio vrata, kliznuo unutra, brzo ih zatvorio za sobom i izvukao
malu bateriju iz džepa. Stan je gledao na ulicu. Preko puta bio je drugi stambeni blok.
Vjerojatno nije bilo opasno upaliti svjetla, ali Mark nije želio riskirati. Netko bi mogao biti
vani i gledati.
Skinuvši natopljenu kapu i ogrtač objesio ih je na vješalicu na zidu. Pričekao je nekoliko
trenutaka u osluškivanju. Bio je silno nervozan. Kroz zajednički zid iz susjednog stana čuo je
nešto što je nalikovalo na koračnicu s glasno otvorenog televizora. Tada je uz pomoć baterije
započeo pretraživati.
Prvo je otišao do glavne, dnevne i jedaće prostorije i baterijom osvjetljavao predmete
oko sebe. Bacio je pogled na gomilu neopranog posuđa na kuhinjskom ormaru, dopola
ispijenu bocu Chiantija s čepom u njoj, zatim na mali stolić s daljinskim za televizor koji je bio
odložen uz staklenu posudu sa velikom, dopola izgorjelom, svijećom. Hrpa časopisa - GQ,
FHM, Yachts and Yachting. Uz njih je na automatskoj sekretarici uporno bljeskala crvena
lampica.
Preslušao je poruke. Jedna je ostavljena tek prije sat vremena. Bila je to Michaelova
majka jako uzbuđenim glasom.
„Halo, Michaele. Samo provjeravam za slučaj da si se vratio.“
Druga je bila od Ashley koja je zvučala kao da se javlja s mobitela u području s lošim
signalom. „Michaele dragi, samo zovem da provjerim jesi li se slučajno vratio. Molim te, molim
te, javi mi se odmah kad ovo čuješ. Silno te volim.“
Sljedeća je bila od predstavnika Barclays banke s pitanjem želi li iskoristiti prednosti
novih zajmova koje nude svojim klijentima.
Nastavio je s preslušavanjem poruka, ali nije našao ništa zanimljivo. Provjerio je dva
kauča, stolice, stoliće i uputio se u radnu sobu.
Na stolu ispred iMaca stajala je samo tipkovnica, bežični miš, fluorescentna podloga za
njega, stakleni uteg za papire u obliku srca, kalkulator, pokretni punjač i crna šalica puna
olovaka i penkala. Ono što je tražio, nije našao. Ni na policama s knjigama, niti bilo gdje u
Markovoj neurednoj radnoj sobi.
Sranje.
Sranje, sranje, sranje.
Izašao je iz stana, spustio se protupožarnim stepenicama i kroz stražnji izlaz otišao u
tamu parkirališta. Loše vijesti, pomislio je u sebi dok se kriomice vraćao na ulicu. Ovo su
zaista loše vijesti.

***

Petnaest minuta kasnije svojim BMW X5 vozio se uz strmo brdo pokraj dugačkog
kompleksa bolnice Sussex County. Zaustavio se na parkiralištu odjela za hitni prijem. Prošao
je pokraj nekoliko ambulantnih vozila i ušao u jarko osvijetljenu prostoriju za prijem i
čekanje koja mu je bila poznata od prethodnog dana.
Prošao je pokraj desetina ljudi koji su izgubljeno čekali na plastičnim stolicama ispod
natpisa na kojem je stajalo „VRIJEME ČEKANJA - TRI SATA“ i kroz niz hodnika došao do
dizala kojim se popeo na četvrti kat.
Nakon toga je slijedio putokaze prema intenzivnoj skrbi uz miris dezinficijensa i bolničke
hrane u nosnicama. Zašao je za ugao, prošao pokraj automata s napicima i javnog telefona
ispod kupole od pleksiglasa. Zatim je ispred sebe spazio recepcijski stol odjela za intenzivnu
skrb. Dvije sestre stajale su iza njega, jedna na telefonu, druga u razgovoru s jednom
uzbuđenom starijom ženom.
Prošao je niz odjel pokraj četiri popunjena kreveta i stigao do kuta gdje se prošle noći
nalazio Josh. Očekivao je da će uz krevet zateći Zoe. Umjesto toga, ugledao je suhonjava starca
raščupane sijede kose i upalih obraza sa staračkim pjegama. Bio je na infuziji i intubiran.
Pokraj njega ventilator.
Mark je pogledom prešao po ostalim krevetima, ali Joshu nije bilo traga. U panici da mu
se stanje popravilo i da je premješten na drugi odjel, žurno se vratio do recepcije i stao ispred
sestre na telefonu. Bila je to punačka, vesela žena, negdje oko tridesete, s frizurom ošišanom
kao ispod zdjele i sa značkom na kojoj je stajalo „Glavna sestra OIS, MARIGOLD WATTS“.
Prema njezinu držanju, reklo bi se da čavrlja s dečkom.
Nestrpljivo je čekao s rukama na drvenom pultu, gledao u niz crno-bijelih monitora koji
su prikazivali svaki krevet i na digitalne displeje u boji ispod svakog od njih. Nekoliko puta je
na brzinu promijenio položaj pokušavajući uhvatiti njezin pogled, ali nju je izgleda jedino
brinula njezina večera.
„Kineska, mislim da volim kinesku pekinšku patku. Negdje gdje imaju pekinšku patku, s
palačinkama i...“
Zatim se konačno učinilo da ga je spazila. „Čuj, moram ići. Nazvat ću te. I ja tebe volim.“
Sva ozarena okrenula se Marku. “Da, mogu vam pomoći?“
„Josh Walker.“ Rukom je pokazao prema odjelu. „Bio je tamo, pa, jučer. Htio bih samo
znati na koji odjel je premješten.“
Lice joj se sledilo kao da je dobila pretjeranu količinu botoksa. I glas joj se promijenio,
postao je opor i suzdržan. „Vi ste mu rod?“
„Ne, ja sam mu poslovni partner.“ Mark se odmah ugrizao za jezik jer nije rekao da mu je
brat. Nikad ne bi saznala.
„Žao mi je“, rekla je kao da žali Što je zbog njega prekinula telefonski razgovor.
„Informacije dajemo samo rodbini.“
„Zar mi ne možete samo reći kamo je premješten?“
Začulo se zvonce. Pogledala je na zaslone gdje je pokraj jednog treperila crvena lampica.
„Moram ići“, rekla je. „Žao mi je.“
Pohitala je preko odjela.
Mark je izvadio mobitel. Zatim je spazio veliki natpis: „U BOLNICI JE STROGO
ZABRANJENO KORIŠTENJE MOBITELA.“
Odmaknuo se i istim putem vratio se do dizala i spustio se u prizemlje. Potpuno obuzet
strahom hitao je kroz labirint hodnika dok nije došao do glavnog ulaza.
Baš kad je došao do recepcije začuo je prodoran, gotovo histeričan glas i spazio Zoe
crvenih očiju i u suzama koje su joj tekle niz lice. Plavi uvojci bili su joj raspušteni.
„Ti i tvoj prijatelj Michael, i sve te vaše glupe proklete šale,“ povikala je. „Vi proklete
djetinjaste budale.“
Nakratko ju je gledao u tišini. Zatim mu je pala na ruke i počela nekontrolirano jecati.
„Mrtav je, Mark, upravo je umro. Mrtav je. Josh je mrtav. Oh, Bože, mrtav je. Molim te
pomozi mi, što ću sada?“
 Mark ju je zagrlio. „Ja... mislio sam da je dobro, da će se izvući“, rekao je neuvjerljivo.
„Rekli su da ništa ne mogu napraviti. Rekli su, ako preživi, ostat će kao biljka. Oh Bože.
Oh, Bože, molim te pomozi mi,
„Mark. Što ću reći? Kako ću djeci reći da im se tata nikad neće vratiti kući? Što ću im reći?“
„Hoćeš li.. .hoćeš li... šalicu čaja, ili nešto?“
Kroz duboke gušeće jecaje odgovorila je: „Ne neću jebenu šalicu čaja. Želim da mi se Josh
vrati. Oh, Bože, odvezli su ga dolje u mrtvačnicu. Oh, Isuse. Oh, Bože, što ću sada?“
Mark je stajao u tišini, čvrsto ju je držao i tapšao po leđima. Silno se nadao da neće
primijetiti njegovo olakšanje.
 20
Michael se iznenada probudio iz sna, pokušao sjesti i glavom je istog trena udario u
poklopac lijesa. Viknuvši od boli pokušao je pomaknuti ruke. Ramenima je prvo s lijeve
strane, zatim s desne, dodirnuo nepopustljiv saten. Prevrtao se i lupao u iznenadnom
napadaju panične klaustrofobije.
„Izvucite me odavde!“ vikao je preokrećući se, lupajući, gutajući zrak dok se istovremeno
znojio i tresao.
„Oh, molim vas, izvucite me odavde!“
Glas mu je zamro. Ugušio se. Nije izlazio nikamo, bio je zarobljen, baš kao i on.
Rukama je potražio bateriju što mu zbog panike nekoliko trenutaka nije polazilo za
rukom. Zatim ju je našao, upalio je, pogledao prema gore, a zatim na zidove svog zatvora.
Pogledao je na sat. 11.15.
Noć?
Drugi dan?
Noć, mora još uvijek biti noć, noć u četvrtak.
Potoci znoja cijedili su mu se niz tijelo stvarajući lokvicu ispod njega. Ispružio je vrat da
pogleda preko ramena. Baterijom je osvijetlio dno i ugledao odraz. Voda.
Jebenih dva centimetra.
Pogledao je prema dolje u šoku. Nije moguće. Ne, apsolutno nije moguće da se toliko
znojio.
Jebenih pet centimetara.
Ponovo je spustio ruku. Posvijetlio baterijom. Ispružio mali prst poput mjerača. Voda je
dosegla malo ispod drugog članka. Nije moguće da se toliko znojio. Spojivši ruke zagrabio je
malo vode i pohlepno je popio ne mareći za slankast, blatnjav okus.
Pio je i pio; nekoliko minuta činilo mu se da što više pije, to je sve žedniji.
Kad je konačno prestao, u jednadžbi se pojavio novi aspekt vode koja je rasla. Zgrabio je
kopču na pojasu i grozničavo počeo strugati po poklopcu, ali za koju minutu kopča se toliko
zagrijala da su ga počeli peći prsti.
Sranje.
Uzeo je bocu s viskijem. Ostala je još trećina sadržaja. Grlićem boce udario je o drvo iznad
glave. Ništa. Pokušao je ponovo i začuo samo tupi udarac. Odlomio se komadić stakla. Bila
bi tragedija rasipati viski. Grlić boce stavio je u usta, nagnuo je i popio velik gutljaj vatrene
tekućine. Bože, prijala je, tako je prijala. Spustio je glavu, preokrenuo bocu u usta i pustio da
ističe. Gutao je i gutao i gutao dok se nije zagrcnuo.
Podigao je bocu, škiljio u nju pod trakom svjetla. Bilo mu je teško fokusirati se, u glavi
mu je lelujalo. Ostalo je još samo malo viskija. Tek oko...
 Točno iznad glave začuo je udarac. Osjetio je da se lijes pomiče!
Zatim novi udarac.
Poput zvuka koraka.
Kao da netko iznad njega stoji na poklopcu lijesa!
Cijelim tijelom prostrujala mu je nada. Oh, Isuse Kriste, konačno će me izvući odavde!
„No, hajde, vi gadovi!“ viknuo je glasom slabijim nego što je želio. Uzeo je zraka i začuo
novo grebanje odozgo. Jebote, konačno!
„Koji vas je kurac zadržao?“
Tišina.
Šakama je lupao po poklopcu psujući. „Hej! Koji vas je kurac zadržao? Josh? Luke? Pete?
Robbo? Znate li koliko sam već ovdje? To uopće nije smiješno, to stvarno uopće nije smiješno.
Čujete
Tišina.
Michael je osluškivao.
Je li mu se pričinilo?
„Halo! Hej, halo!“
Muk.
Nije moguće da mu se pričinilo. Čuo je korake. Divlja životinja? Ne, bilo je to nešto teže.
Teško poput čovjeka.
Grozničavo je lupao bocom, zatim šakama.
Zatim odjednom, vrlo tiho, kao da gleda mađioničarsku predstavu na televiziji, cijev za
disanje podigla se i nestala.
Kroz otvor koji je ostao, palo je malo zemlje.
 21
Mark je jedva razabirao. Crvena sumaglica panike koja ga je obuzela mutila mu je vid,
maglila misli. Michaelov glas, čuo je prokleti prigušeni Michaelov glas. Oh, Bože!
Zatvorio je vrata svog BMW-a u tami šume šibane kišom, pikao po bravi za paljenje i
pokušao ugurati ključ. Čizme su mu bile teške i ljepljive od gomile blata, kiša mu se s
bejzbolske kape slijevala niz lice.
Rukom u rukavici okrenuo je ključ i upalio motor nakon čega su se uključila prednja
svjetla u divnom bijelom sjaju. Pod njima je ugledao grob i stabla iza njega. Neka životinja
šmugnula je u grmlje, lišće i granje se njihalo na vjetru, gotovo nestvarno, kao trava nošena
strujom na dnu oceana.
Nastavio je gledati grob, valovitu metalnu ploču koju je pažljivo stavio na njega i iščupano
grmlje kojim ga je prekrio da ga sakrije. Zatim je spazio drugu lopatu zabijenu u zemlju i
opsovao. Izašao je iz auta, otrčao do nje, izvukao je i ubacio kroz stražnja vrata. Zatim je
ponovo ušao, zalupio vrata, pogledao naokolo, provjeravajući koliko mu je zamućeni vid
dozvoljavao.
Razmišljao je. Na ovom mjestu neće se početi graditi još najmanje mjesec dana. Trebalo
je još razjasniti i Analizirati neka urbanistička pitanja. Nema razloga da netko dođe ovamo.
Urbanistička komisija je obavila pregled, sve je sada stavljeno na čekanje do izdavanja
konačnih dozvola.
Nekontrolirano se tresući ubacio je u brzinu i krenuo natrag po tragovima, ponovo
prešao preko dvije metalne rešetke koje je vjerojatno postavila Šumska uprava da spriječi
jelene da se popnu na cestu.
Kad se popeo na cestu, upalio je radio i pritiskao tipke u potrazi za glazbom. Čuo je vijesti.
Razgovor. Reklamu. Pritisnuo je tipku za CD, pretražio jednog po jednog, ali ni jedan mu
nije odgovarao. Ugasio je sve.
Nekoliko minuta kasnije, dok je vozio kroz zavoj, svjetla farova uz rub ceste uhvatila su
poredane vijence. Od pogleda na njih stegnulo mu se u želucu. Iz drugog smjera pojavila su
se svjetla i prošla. Zatim još nekoliko. Čvrsto je stegnuo volan, u glavi mu je lelujalo, pokušao
se koncentrirati, pokušao jasno razmišljati. Zatim je stigao do novog zavoja, još oštrijeg, a
vozio je puno prebrzo. U panici, oštro je prikočio, suviše oštro i osjetio snažno podrhtavanje
kad se uključio ABS protiv proklizavanja. Začuo je udarac kad je cijev za disanje sa
suvozačkog sjedala pala na pod.
Nekako je svladao zavoj i nakon njega spazio ugibalište na kojem je stao. Pritisnuo je
tipku za satelitsku navigaciju, zatim nazvao Arlington Reservoir. Nakon nekoliko trenutaka,
iz sustava se začuo bestjelesni ženski glas koji je najavio: „Ruta se izračunava.“
Dvadeset pet minuta kasnije zaustavio se na početku drvenog mola praznog navoza
jahtaškog kluba na osam kilometara dugom umjetnom jezeru i ugasio motor. Uzevši bateriju,
spustio se i stojeći u mraku počeo osluškivati. Čulo se jedino zveckanje jedrilja koje je
mlataralo na vjetru. Nigdje nije bilo svjetla. Klupska zgrada bila je mirna. Pogledao je na sat.
Deset iza ponoći.
Uzeo je cijev za disanje s poda i nakon toga izvukao dvije lopate sa stražnjeg dijela. Zatim
je otišao do kraja mola. Ovdje su on i Michael počeli ploviti kao djeca, prije nego što su
postali pustolovniji i počeli ploviti po oceanu. Prema njegovu sjećanju, more je ovdje bilo šest
metara duboko. Nije savršeno, ali trebalo bi biti dovoljno. Cijev za disanje i lopate bacio je na
tamnu, namreškanu površinu i gledao kako nestaju. Zatim je skinuo čizme i bacio i njih.
Potonule su istog trena.
Nakon toga, vratio se do auta, navukao mokasinke koje je ponio sa sobom i krenuo kući,
odjednom se osjetivši jako umornim. Vozio je polako, oprezno, nije želio da ga snimi kamera,
ni da privuče pozornost nekog policijskog vozila.
Njegov prvi zadatak ujutro bit će da ode do poznate autopraonice pokraj stanice Hove. U
njoj je uvijek bilo posla, dolazili su lokalni taksisti, pedeset vozila bio je kapacitet, stalno je
bio red za čekanje, i u njoj nitko neće obratiti pažnju na BMW X5 zaprljan blatom.
 22
Grace je tinjajući okrajak cigare izvadio iz usta, zijevnuo, ponovo ga zagrizao zubima u
iznenadnom napadu koncentracije dok je podizao svojih pet karata sa zelene nabrane filcane
tkanine. Na sredini stola stajala je hrpica čipova od pedeset penija. Bili su to početni ulozi
svakog igrača. Ispred njega stajale su boce viskija, čaše s vinom, gomila gotovine i čipova, te
nekoliko prepunih pepeljara s mrvicama od čipsa i sendviča oko njih. Prostorija je bila
ispunjena dimom, a vani su kiša i vjetar šibali po visokim prozorima koji su gledali na
Engleski kanal i svjetla Palace Piera.
Uvijek su igrali „Dealer s Choice“, a kad bi red došao na Boba Thorntona, dugo
umirovljenog detektiva inspektora, on bi izabrao „Draw“, vrstu pokera koju je Grace najmanje
volio. Pogledao je na sat. 00.38. Prema tradiciji njihova igranja pokera svakog četvrtka
navečer, zadnji puni krug počinjao je u pola jedan i nakon ovog dijeljenja preostala su još
samo dva.
Ova mu nije bila uspješna noć, usprkos tome što je obukao, svoje sretne tirkizne čarape
i košulju s plavim prugama. Konstantno je dobivao loše karte, nekoliko puta je krivo pratio i
bio pročitan kod skupog blefa. Cijela igra otišla je u smjeru ostalih stvari tog tjedna: krivom.
Dosad je gubio sto pedeset funta, a zadnji krug često je bio najopakiji.
Ovlaš je pogledao karte dok je gledao reakcije ostale petorice na njihove, i iznenada se
lagano trznuo. Tri desetke. Prve pristojne karte koje je dobio u protekla najmanje dva sata.
Ali bile su ujedno i opasne. Dovoljno dobre da bi bio lud da ne igra, ali nisu bile spektakularne.
Boba Thorntona bilo je teško pročitati. U srednjim sedamdesetima bio je krupan,
energičan čovjek koji je još uvijek redovito igrao skvoš. Imao je orlovsko lice i pjegave ruke
gotovo nalik na gmaza. Bio je u zelenom kardiganu, ispod njega raskopčana karirana košulja,
samtne hlače i platnene sportske cipele. Bio je daleko najstariji između desetoro najrevnijih
kartaša od kojih ih se svakog četvrtka uvijek skupilo dovoljno da odigraju partiju. Ponavljalo
se to svakog tjedna, godinu za godinom i svaki put bi drugi bio domaćinom.
Partije su počele davno prije nego što je Grace stupio u policiju. Bob im je više puta
ispričao da je, kad se je desetljećima prije priključio, bio najmlađi među njima. Razmišljajući
o svojem skorašnjem trideset devetom rođendanu, Grace se pitao neće li i on jednog dana
završiti kao staromodni starac među njima.
Ali godine neupitno imaju svoje prednosti. Bob je bio prodoran kao čavao, težak za
pročitati, prepreden i vrlo agresivan igrač. Grace nije pamtio mnoge večeri zadnjih godina da
Bob nije otišao bez dobitka, i očekivano, sada je ispred njega bila gomila čipova i gotovine.
Gledao je kako pogrbljenih leđa promatra i slaže karte držeći ih uz prsa i vireći kroz naočale
u njih opreznim i pohlepnim pogledom. Zatim je otvorio i zatvorio usta te jezikom poput
zmije lizao usne. Bilo mu je odmah jasno da ne mora brinuti o njegovim kartama, osim ako ne
bude imao sreće kod mijenjana.
Bilo je na Graceu da otvori licitiranje. Pogledao je ostale oko sebe.
 Tom Allen, trideset četiri godine, detektiv u CID-u Brightonu s dječačkim licem i bujnom
kovrčavom kosom. Odjeven u pulover preko majice mirno je gledao u svoje karte. Grace
ga nikad nije mogao lako pročitati.
Do Toma je sjedio Chris Croke, policajac motorist iz Prometne, ili Cestovne policije, kako
sada nazivaju odjel. Vitak, čvrst i privlačan, s kratkom plavom kosom, plavim očima i
neodoljivim šarmom, bio je vrhunski zavodnik koji je živio više kao plejboj nego policajac.
Večeras se igralo kod njega, u luksuznom stanu na petom katu u najljepšem stambenom
bloku u Brightonu, u Van Alenu. Obično bi policajac koji živi takvim raskošnim životom u
Graceu pobudio sumnju, ali bilo je dobro poznato da je Crokeova bivša žena bila utjecajna
nasljednica velikog dobitka na nogometnoj kladionici.
Upoznao ju je kad ju je zaustavio zbog prebrze vožnje, a kasnije se hvalio da se, unatoč
tome što joj je naplatio kaznu, ipak udala za njega. Kakva god bila istina, danas je bila povijest,
ali nije bilo sumnje da se dobro okoristio brakom, jer kad se ona konačno umorila od
nepredvidljivih sati koje su trpjele sve žene policajaca, prepisala mu je gomilu novca.
Croke je bio nehajan i nepredvidiv. U sedam godina što je s njime igrao, Grace je teško
tumačio njegov govor tijela. Činilo se da ga nije bilo briga hoće li dobiti ili izgubiti. Puno lakše
bilo je pročitati ljude kojima je stalo.
Pozornost je usmjerio na Trevora Cartera, tihog, proćelavog muškarca koji je radio u IT
odjelu brightonske policijske postaje. Konzervativno odjeven u sivu košulju sa zavrnutim
rukavima, s nemodernim velikim naočalama i dosadno smeđim hlačama, Carter je
predstavljao skromnog obiteljskog čovjeka koji je igrao kao da mu blagostanje njegovo
četvoro djece ovisi o tome. Rijetko je blefirao, rijetko podizao ulog, a kao rezultat toga, rijetko
je koju večer završio u plusu. Ono što ga je odavalo bio je nervozan trzaj na desnom oku.
Nepogrešiv znak da ima jake karte. Desno oko sada se trzalo.
Na kraju je pogledao Geoffa Panonea, detektiva iz Odjela za droge. Bilo mu je trideset, bio
je u crnoj majici, bijelim trapericama i sandalama, s crnom kosom skoro do ramena i sa
zlatnom naušnicom. Odbijao je dimove iz debele cigare. U posljednjih nekoliko godina koliko
ga je gledao, Grace je naučio da kad ima dobre karte, sistematski ih razvrstava u ruci, a kad
ima loše, to ne čini. Sada je zabrinuto uočio da ih razvrstava.
„Ti si na redu, Roy“, rekao mu je Bob Thornton.
Limit je uvijek predstavljao ulog na stolu. Nitko nije mogao uložiti više, što je uloge držalo
na prihvatljivoj razini. Nakon što je šestoro njih položilo ukupan ulog od tri funte, to je
predstavljalo otvarajući plafon. Ne želeći se ni na koji način odati, a istovremeno ih sve
zadržati u igri, Grace je otvorio s jednom funtom. Svi su pratili osim Trevora Cartera koji je
podigao na tri funte. Oko mu se sada još vidljivije trzalo.
Geoff je ubacio daljnje dvije funte. Bob Thornton je oklijevao samo neznatan trenutak,
sasvim dovoljan da Grace shvati da zasada nema dobre karte i da riskira jer se igra posljednji
krug. Odlučio je iskoristiti priliku i povisio je s novih tri funte.
Svi su ga pogledali. Znali su da je imao lošu večer i da se time odaje. Ali bilo je prekasno
da nešto napravi.
Tom je odbacio karte i odmahnuo glavom. Chris je neko vrijeme oklijevao, zatim ubacio
pet funta. Trevor i Geoff također su platili. Za njima i Bob Thornton.
„Koliko karata?“ Bob je upitao Gracea.
 Da promjeni dvije, otkrio bi da ima tri iste. Ali da promjeni dvije imao bi bolje izglede.
Odlučio se za strategiju i promijenio samo jednu. Odbacio je trojku u trefu, zadržao sedmicu
u piku. Dobio je sedmicu u hercu.
Srce mu je zaigralo. Full house! Ne najjači, ali ozbiljno jak. Desetke i sedmice. Sada je u
igri!
Nakon što je gledajući druge dok mijenjaju karte postao siguran da ima najjače, odlučio
se iskoristiti priliku i riskirati do kraja. Na njegov užas, sva trojica iza njega jedan za drugim
su odustali i tada je shvatio da je pretjerao. Ali nakon toga, laknulo mu je kad je ušao Trevor
Carter i podignuo ulog.
Samouvjereno izvadio je novčanik i dodatno podignuo. Nakon toga je Trevor podignuo
nekoliko puta za redom, sve dok Grace konačno nije izgubio hrabrost, izvadio još nekoliko
novčanica iz novčanika i platio ga.
Zatim je nervozno povlačio iz cigare dok je Carter, jednu po jednu, otkrivao svoje karte.
Oh, sranje, oh, sranje, oh, sranje.
Fleš u skali - 7,8,9,10, na vrhu dečko.
„Fantastično!“ javio se Croke.
„Dobro odigrano!“ kliknuo je Bob Thornton. „Moj Bože, bilo je odlično skriveno!“
„Dobio sam ih“, rekao je Trevor Carter gotovo ekstatično. „Dobio sam ih!“
Grace se potišteno naslonio. To je bila ruka jedna od milijun - možda su šanse za to bile i
manje. Nije bilo moguće predvidjeti. A ipak, prema nekarakterističnom Trevorovom
podizanju uloga, morao je shvatiti da je on znao da će ga dobiti i da je mnogo ranije morao
platiti.
„Čini mi se da tvojim nadnaravnim silama treba malo nadopune, Roy“, cvrkutao je Croke.
Svi su se nasmijali.
„Odjebi!“ obrecnuo se Grace dobronamjernije nego što se osjećao. Pomoćnica ravnatelja
Alison Vosper bila je u pravu. Ljudi su mu se smijali. Ovdje je to, među prijateljima, bilo
nehajno. Ali bilo je drugih u policiji koji se nisu šalili. Ako ne bude na oprezu, karijera bi mu
se mogla zaustaviti i mogao bi se naći odbačen u stranu.
A sada je izgubio dobar dio od tristo funta.
A po završetku preostala tri dijeljenja, gubitak te večeri uspio je podići na četiristo i
dvadeset dvije funte i pedeset penija.
Nije bio najsretnija osoba dok se dizalom spuštao u podzemno parkiralište stambenog
bloka. Kad je išao prema svom Alfa Romeu parkiranom na mjestu za posjetitelje, bio je i dalje
toliko ljut na sebe i svoje prijatelje da je jedva primijetio blatom uprljan BMW X5 koji je
ulazio.
 23
„Jeee!“ Davey je skroz mokar otključao vrata svoje montažne kuće, nogom ih širom
otvorio i razmetljivo ušao. „Jeee!“ obratio se televizijskom zaslonu koji je stalno bio upaljen i
svim svojim prijateljima na njemu. Zastao je, voda mu je curila s bejzbolske kape, kabanice i
blatnjavih gumenih čizama na linoleum. Provjerio je tko je na zaslonu. James Spader bio je u
uredu i razgovarao s nekom curom koju nije prepoznao.
„Skinuo sam oko dvjesto tih prokletih štetočina. Znaš što to znači?“ Davey se obratio
Jamesu Spaderu svojim najboljim južnjačkim zatezanjem.
Ali Spader ga je jednostavno ignorirao, nastavio je pričati s tom curom. Davey je s kreveta
podigao daljinski i usmjerio ga prema televizoru. „Pa, dobro, ne trebam ni ja tebe, znaš što
to znači?“ Mijenjao je kanale. Sada je ugledao dvojicu koja mu nisu bila poznata kako se
raspravljaju licem u lice. Klik.
James Gandolfino išao je između automobila u salonu Mercedes-Benza prema zgodnoj
ženi duge crne kose.
Davey je pritisnuo daljinski i nestao je.
Pretraživao je gomilu kanala, ali činilo se da nema nikoga koga bi zanimalo porazgovarati
s njime. Zato je otišao do hladnjaka. „Samo ću si uzeti pivo iz minibara“, obznanio je,
izvadio Coca-Colu, otvorio je jednom rukom i ispio pola limenke. Zatim je sjeo na krevet i
podrignuo se. Sat je pokazivao 2.21.
Bio je potpuno budan. Želio je razgovarati s nekim, ispričati mu o svim tim zečevima koje
su on i njegov tata ubili te noći.
„Evo ih“, rekao je i ponovo se podrignuo. Prekopao je džepove na kabanici, izvukao dvije
patrone i zatim kabanicu objesio o kuku na vratima. Umorno je sjeo na rub kreveta, onako
kako je vidio da Clint sjeda dok skida čizme, i jednu po jednu gumenu čizmu bacio na pod.
Zatim je pomilovao dvije neiskorištene patrone. „Tvoje ime je na njima“, obratio se Seanu
Pennu koji je išao prema njemu. Ali ni Sean Penn nije bio raspoložen za razgovor.
Zatim se sjetio. Ima netko tko će razgovarati s njime. Kleknuo je na pod, posegnuo ispod
njega za voki-tokijem i potom izvukao antenu koliko je mogao. Kerloink!
Pritisnuo je tipku „slušanje“ i začuo statičko pucketanje. Zatim je pokušao s tipkom
„govor“.
 24
Potpuno budan, Michael je plakao. Nije znao što da radi, bio je potpuno bespomoćan.
Prošlo je dva ujutro, petak ujutro, sutra se trebao ženiti. Bilo je milijun stvari koje je trebalo
napraviti.
Tko ili što je, dovraga, izvukao cijev za disanje? Je li to mogao biti jazavac koji nosi nešto
u svoju jazbinu? Što bi jazavac radio s gumenom cijevi? Osim toga, koraci su bili preteški. Bio
je to čovjek, zasigurno.
Tko?
Zašto?
Gdje je Ashley, njegova voljena, draga, prelijepa, brižna Ashley? Što sada misli, što joj
prolazi kroz glavu?
Nadao se, svakog trena, da je ovo samo grozna noćna mora i da će se uskoro probuditi i
biti u krevetu s Ashley. Ovo jednostavno nema nikakvog smisla.
Odjednom se začulo oštro pištanje, glasno i jasno. Voki-toki!
Zatim je začuo nekoga koji je jakim južnjačkim zatezanjem rekao: „Znaš koju štetu rade?
Ha? Imaš li uopće pojma?“
Michael je grozničavo tražio svoju bateriju u mraku.
Onaj je nastavljao: „Znaš, većina nema pojma. Oni glupi konzervativci govore o čuvanju
divljine, ali ti frajeri, ti ne znaju ni kurca, znaš što to znači?“
Michael je pronašao bateriju, upalio je, pronašao voki-toki i pritisnuo tipku „govor“.
„Halo?“ rekao je. „Halo? Davey?“
„Aha, ja ti govorim! Kladim se da nemaš pojma, jel' tako?“
„Halo, tko si ti?“
„Hej, frajeru, ne brini 'ko sam. Stvar je, ti prokleti zečevi jedu skoro isto trave ko jedna
ovca. Pa ti vidi.“
Michael je potpuno zbunjen stegnuo crnu kutiju, pitao se ne halucinira li. Što se, dovraga,
događa? „Mogu li govoriti s Markom? Ili Joshom? Ili Lukeom? Ili Peteom? Robbom?“
Nekoliko trenutaka bio je muk.
„Halo?“ rekao je Michael. „Jesi li i dalje tu?“
„Prijatelju, ne idem nikamo.“
„Tko si ti?“
„Možda sam Čovjek Bez Imena.“
„Slušaj, Davey, ova šala predugo traje, u redu? Jebeno predugo. Molim te, izvuci me
odavde.“
„Sigurno si zadivljen s dvjesto zečeva, je li tako?“
 Michael je zurio u voki-toki. Jesu li svi totalno poludjeli? Je li ovo onaj luđak koji je upravo
izvukao cijev za disanje? Očajnički je pokušavao bistro razmišljati.
„Slušaj“, rekao je. „Ovdje sam zbog šale nekih mojih prijatelja. Možeš li me izvući, molim
te.“
„U nekakvom si teškom govnu?“ upitao je glas američkim naglaskom. I dalje sumnjajući
da je ovo neka igra, Michael je odgovorio: „Teškom govnu, pogodio si.“
„Što misliš o dvjesto zečeva?“
„Što želiš da mislim o dvjesto zečeva?“
„Pa, frajeru, što želim da misliš je da svaki frajer koji skine dvjesto zečeva, mora biti pravi
frajer, znaš što to znači?“
„Potpuno“, uzvratio je Michael. „Potpuno se slažem s tobom.“
„U redu, na istom smo putu, to je lijepo.“
„Naravno. Lijepo.“
„Ne može ljepše, je l' tako, frajeru?“
„Tako je“, odvratio je Michael pokušavajući ga oraspoložiti. „A možda da digneš poklopac
iznad mene i da licem u lice porazgovaramo o tome?“
„Sad sam nekako umoran. Mislim da ću malo prileći i ubiti oko, znaš što to znači?“
U panici, Michael je odgovorio: „Hej, ne, nemoj, nastavimo razgovarati. Pričaj mi još o
zečevima, Davey.“
„Rekao sam ti, ja sam Čovjek Bez Imena.“
„Dobro, Čovječe Bez Imena, imaš li slučajno nekoliko Panadola, jer me užasno boli glava?“
„Panadola?“
„Da.“
Muk. Samo krckanje statičkog zvuka.
„Halo?“ upitao je Michael. „Jesi li još tu?“
Čuo se hihot. „Panadola?“
„Hajde, molim te izvuci me odavde.“
Nakon nove poduže tišine, glas je odvratio: „Mislim da to ovisi o tome gdje je to odavde.“
„U prokletom sam lijesu.“
„Zajebavaš me.“
„Ne zajebavam te.“
Ponovo hihot. „Ne zajebavam te, Sherlock, je l' tako?“
„Tako je! Ne zajebavam te, Sherlock.“
„Moram ići, kasno je. Ubiti oko!“
„Hej, molim te, čekaj... molim te... „
Voki-toki je utihnuo.
Pod oslabjelim svjetlom baterije Michael je opazio da je voda samo u posljednjih sat
vremena prilično narasla. Ponovo je rukom izmjerio dubinu. Pred sat vremena dosezala mu
je do članka na kažiprstu. Sada je utonuo cijeli dlan.
 25
Roy Grace, u bijeloj raskopčanoj košulji kratkih rukava i s tamnom kravatom, gledao je u
poruku na mobitelu i namrštio se.

Ne mogu prestati misliti na tebe! Claudine xx

Claudine?
Dok je nešto iza devet sati sjedio u uredu ispred zaslona računala koji je svako toliko
kuckao novim mejlovima, osjećao se umoran kao pas i mučila ga je silna glavobolja. Bilo mu
je hladno. Vani je kišilo, a prostorijom je strujao leden propuh. Nekoliko trenutaka gledao je
kišu kako klizi niz prozor i promatrao turoban zid uličice ispod njega. Zatim je odvrnuo
zatvarač boce mineralne vode koju je kupio po putu na benzinskoj crpci. Pretražio je ladicu
svog stola i izvadio kutiju Panadola. Izvukao je dvije kapsule iz folije, progutao ih i nakon toga
provjerio vrijeme kad je poruka poslana. 02.14.
Claudine.
Oh, Bože. Sad se sjetio.
Njegova mrziteljica policajaca, veganka, spoj na slijepo preko U-Datea, u četvrtak
navečer. Bila je grozna, noć je bila katastrofa, a sada mu piše poruke. Fantastično.
Mobitel je držao u ruci, razmišljao da li da odgovori ili da poruku jednostavno izbriše.
Tad su se otvorila vrata kroz koja je ušao Branson u izgužvanom smeđem odijelu s drečavom
kravatom i odgovarajućim cipelama u dvije nijanse, smeđoj i oker. U jednoj ruci nosio je
poklopljenu kavu, u drugoj dvije papirnate vrećice.
„Bok, stari!“ pozdravio ga je Branson veselo kao i obično i zavalio se u stolicu preko puta.
Kavu i vrećice odložio je na stol. “Vidim, i dalje imaš košulju.“
„Jako smiješno“, odvratio je Grace.
„Jesi dobio sinoć?“
„Ne, nisam ni slučajno dobio.“ Gracea je još uvijek bolio gubitak. Četiristo dvadeset funta.
Novac mu nije predstavljao problem i nije imao dugova, ali mrzio je gubiti, osobito teško
gubiti.
„Grozno izgledaš.“
„Hvala ti.“
„Ne, mislim, zaista. Izgledaš apsolutno grozno.“
„Lijepo od tebe što si prošao taj cijeli put da mi to kažeš.“
„Jesi li gledao The Cincinatti Kid!“
„Ne sjećam se.“
 „Steve McQueen. Opelješili su ga na kartama. Kraj je sjajan - sjetio bi se, dečko u maloj
uličici izaziva ga, a on mu baca svoj zadnji novčić.“ Branson je skinuo poklopac, prolio kavu
po stolu, zatim je izvadio kroasan ostavljajući trag šećera pokraj prolivene kave. Ponudio je
Gracea. „Hoćeš griz?“
Grace je odmahnuo glavom. „Za doručak bi morao jesti nešto zdravije.“
„Oh, zaista? Pa da izgledam kao ti? Što si ti jeo? Organsku piriku?“
Grace je podignuo kutiju Panadola. „To je sva hrana koja mi treba. Što radiš ovdje na
selu?“
„Za deset minuta imam sastanak sa šefom. Uzeli su me u Povjerenstvo za droge.“
„Blago tebi.“
„Radi se samo o profilu, nisi li mi tako rekao? Budi vidljiv svojim šefovima.“
„Dobar dečko, sjetio si se. Impresioniran sam.“
„Ali, ustvari, nisam te zbog toga došao vidjeti, starce.“ Branson je iz druge vrećice izvadio
rođendansku čestitku i položio je ispred Gracea. „Obilazim svakoga da se potpiše - za
ponedjeljak.“
Mandy Walker radi u Odjelu za zaštitu djece u Brightonu. Jednom su Grace i Branson
radili s njom.
„Odlazi?“ upitao je Grace.
Branson je kimnuo i rukom pokazao da je trudna. „Ustvari, mislio sam da ćeš danas biti
na sudu.“
„Odgođeno do ponedjeljka.“ Grace se potpisao uz desetak ostalih imena na čestitki; kava
i pecivo odjednom su mu dobro zamirisali. Dok je Branson odgrizao komadić kroasana,
pružio je ruku i izvadio drugi iz vrećice. Odlomio je pola i napunio usta uživajući u njegovoj
slatkoći. Žvakao je polako, gledao Bransonovu kravatu s tako oštrim geometrijskim uzorkom
da mu se skoro zavrtjelo u glavi. Zatim je vratio čestitku.
„Roy, taj stan u koji smo otišli u srijedu, je li tako?“
„U Driveu?“
„Ima nešto što ne razumijem. Treba mi mudrost tvojih godina. Imaš nekoliko minuta?“
„Imam li izbora?“
Ne obazirući se na to, Branson je rekao: „Radi se o sljedećem.“ Ponovo je zagrizao u
kroasan, šećer i mrvice padale su mu po odijelu i kravati. „Petorica na momačkoj večeri, je li
tako? Dakle...“
Začulo se kucanje na vratima, otvorila su se i ušla je Eleanor Hodgson, Graceova
administrativna pomoćnica. Donijela je snop dokumenata i dosjea. Bila je nekako ukočena,
efikasna sredovječna žena s urednom crnom kosom i jednostavnim, malo staromodnim
licem. Činilo se da je stalno nervozna. Trenutno se činilo da je nervira Bransonova kravata.
„Dobro jutro, Roy“, rekla je. „Dobro jutro, detektive Bransone.“
„Kako ide?“ odgovorio je Glenn.
Dokumente je odložila na Royev stol. „Imam nekoliko forenzičkih izvještaja iz
Huntingdona. Među njima jedan koji si čekao.“
„Tommy Lytle?“
 „Da. Imam i dnevni red i podatke za tvoj sastanak o proračunu u jedanaest.“
„Hvala.“ Dok je izlazila iz prostorije na brzinu je pregledao dosjee i izvještaj iz
Huntingdona stavio na vrh. Huntingdon, u Cambridgeu, bio je forenzički centar kojim se
služila policija Sussexa. Tommy Lytle bio je Graceov najstariji 'hladni slučaj' U dobi od
jedanaest, prije dvadeset sedam godina, Tommy je jednog popodneva u veljači iz škole
krenuo kući. Nakon toga, više nikad nije viđen. Jedini trag u to vrijeme bio je kombi
Morris Minor koji je uočio jedan svjedok i imao dovoljno prisutnosti duha da zapiše broj. Ali
veza s vlasnikom, čudakom usamljenikom s poviješću seksualnih napastovanja maloljetnika,
nije nikad bila uspostavljena. A zatim, prije dva mjeseca, potpuno slučajno, kombi se pojavio
na Graceovu radaru, kad je jedan klasični zaljubljenik u automobile u čijem je sada vlasništvu
bio zaustavljen zbog vožnje u pijanom stanju.
Napredak u forenzici od dvadeset sedam godina unatrag bio je više nego očit. Uz
suvremeno DNK testiranje s kojim su se policijski forenzičari, ne bez razloga, hvalili, mogla
se dokazati nečija prisutnost u prostoriji u izvjesno vrijeme, bez obzira koliko je od tada
prošlo. Dovoljna je samo jedna stanica kože koja je izbjegla usisavanje, ili vlakno s odjeće.
Možda nešto sto puta manje od glavice pribadače. To predstavlja trag.
A sada imaju kombi. A prvotni osumnjičenik je još uvijek živ. A forenzičari su taj kombi
mikroskopski pregledali!
Usprkos tome što mu je Branson bio drag, Grace odjednom nije mogao dočekati da ode
kako bi mogao pročitati izvještaj. Ako ga riješi, bit će to najstariji riješeni hladni slučaj u
zemlji.
Ubacujući ostatke kroasana u usta Branson je rekao: „Petorica odlaze na momačku večer,
je li tako? Mladoženja je pravi šaljivdžija - prije toga, napravio je neku psinu svakome od njih -
jednog je, kad se narednog jutra trebao oženiti u Brightonu, lisičinama svezao za sjedalo na
noćnom vlaku za Edinburgh.“
„Fin dečko“, odgovorio je Grace.
„Da, baš onakav duhovit tip kakvog želiš za najboljeg prijatelja. Dakle. Pogledajmo ono
što imamo. Petorica njih kreće. Negdje po putu izgube mladoženju, Michaela Harrisona.
Zatim dožive prometnu nesreću, trojica pogibaju na mjestu, četvrti u komi umire prošle noći.
Michael je nestao, nitko ništa ne zna. Sada je petak ujutro, a on se treba oženiti za manje od
dvadeset četiri sata.“
Branson je srknuo malo kave, ustao i počeo koračati po prostoriji. Zastao je i na trenutak
gledao u pano s velikim blokom papira na kojem je plavom tintom bio napisan popis
zadataka. Preokrenuo je list, uzeo pero i počeo ispisivati.
„Imamo Michaela Harrisona.“ Napisao je njegovo ime i zaokružio ga. „Imamo četvoricu
mrtvih prijatelja.“ Ponovo je zaokružio. „Zatim je tu zaručnica, Ashley Harper.“ Zaokružio je i
nju. „Zatim poslovni partner, Mark Warren.“ Napravio je i četvrti krug. „I.
Grace ga je upitno pogledao.
„Imamo ono što smo jučer iskopali na njegovom računalu, da?“
„Bankovni račun na Kajmanskim otocima.“
I dalje s perom u ruci, Branson je ponovo sjeo nasuprot Graceu.
Grace je nastavio. „Poslovni partner nije bio na momačkoj, tako si rekao.“
 Branson je trajno bio impresioniran Graceovim pamćenjem detalja. Činilo se da sve upija.
„Točno.“
„Jer je zapeo izvan grada na odgođenom letu.“
„Zasada, priča je takva.“
„I što on kaže? Kamo misli da je Michael Harrison otišao? Je li zbrisao na Kajmanske
otoke?“
„Roy, vidio si njegovu curu. I složili smo se da je nitko pri zdravoj pameti ne bi nogirao i
pobjegao - smrtno je lijepa i uz to pametna. I...“ Branson je napućio usne.
„I, što?“
„Laže. Primijenio sam onu tvoju stvar, trik s očima. Pitao sam je zna li nešto o računu na
Kajmanskim otocima i rekla je da ne zna. Lagala je. „
„Vjerojatno se zaštitnički ponašala. Štitila šefovu - i zaručnikovu guzicu.“ Gracea je na
trenutak omeo zvuk novog mejla koji je pristigao. Zatim se zamislio. „Koje je tvoje mišljenje?“
„Postoje sljedeći mogući scenariji: možda su mu se njegovi prijatelji osvećivali i negdje
ga svezali. Ili je možda doživio nesreću. Ili se prepao i pobjegao. Ili se u to na nekom mjestu
uklapaju Kajmanski otoci.“
Grace je kliknuo na jedan od mejlova označenim kao žurnima. Bio je od njegove šefice,
Alison Vosper. Pitala je je li slobodan za kratki sastanak u 12.30. Dok je pričao s Bransonom,
odgovorio je da je. „Njegov poslovni partner, Mark Warren, znao bi da su planirali neku psinu,
da ga svežu za stablo, ili nešto slično.“
„Gospođica Harper kaže da on zna da su spremali nešto, ali ne zna što su odlučili.“
„Jesi li provjerio pubove koje su posjetili?“
„To danas radim.“
„Sigurnosne kamere?“
„I to počinjem.“
„Jesi li pretražio kombi?“
Prema iznenadnoj panici na Bransonovu licu, znao je da nije. „Zašto, zaboga, nisi? Nije li
to prvo što treba pogledati?“
„Da, u pravu si. Po tom pitanju još nisam ubacio u punu brzinu.“
„Jesi li obavijestio sve luke?“
„Da, njegova slika jutros je poslana svima. Objavili smo nestanak osobe.“
Grace se osjetio kao da je obavijen tamnim oblakom. Nestanak osobe. Svaki put kad bi
čuo taj izraz, pogodilo bi ga, sve bi mu se vratilo u misli. Pomislio je na tu ženu, Ashley, koju
je Branson opisao. Dan prije vjenčanja, njezin dečko nestaje. Kako se mora osjećati?
„Glenne, rekao si da je taj tip šaljivdžija. Postoji li mogućnost da izvodi nešto i da će se
svaki tren pojaviti sa širokim osmijehom na licu?“
„Uz svoja četiri mrtva prijatelja? Morao bi biti stvarno bolestan.“ Branson je pogledao na
sat. „Što radiš u vrijeme ručka?“
„Osim ako me ne nazove Julia Roberts, slobodan sam - oh - jedino ako me Br. 27 ne zadrži
dulje od pola sata.“
„Kako je predivna Alison Vosper?“
 Grace ga je hladno pogledao i podignuo obrve. „Više kiselo nego slatko.“
„Je li ti ikad palo na pamet da je povališ?“
„Da, jednu nanosekundu - ili možda čak femtosekundu - nije li to najmanja mjerna
jedinica vremena koja postoji?“
„Mogao bi to biti dobar potez za karijeru.“
„Imam bolji.“
„Kao?“
„Kao ne pokušavati povaliti pomoćnicu šefa.“
„Jesi li gledao Sušan Sarandon u Mjesečevoj milji?“
„Ne sjećam se.“
„Alison me podsjeća na nju u tom filmu. Svidio mi se, dobar je. Da. Hoćeš li se u pauzi za
ručak sa mnom odvesti do odlagališta automobila - putem možemo još razgovarati. Častim te
s pivom i velikim sendvičem.“
„Ručak u odlagalištu auta? To potvrđuje ono što sam najprije pomislio kad sam vidio tu
kravatu. Stvarno imaš stila.“
 26
Voda se i dalje dizala, računao je Michael, dva i pol centimetra svaka tri sata. Sada mu je
bila tik do ušiju. Tresao se od hladnoće, hvatala ga je groznica.
Grozničavo je radio cijelu noć, pilio staklom, a sada je držao zadnju krhotinu boce viskija.
Ruke su ga boljele od iscrpljenosti. U pokrovu je izdubio dubok kanal, ali ga još uvijek nije
probio.
Sada je mjerio vrijeme. Dva sata rada, pola sata odmora, zamišljajući da plovi. Ali, gubio
je bitku. Voda je rasla brže nego što se rupa širila. Glava će mu biti ispod vode prije nego što
rupa bude dovoljna da prođe kroz nju.
Svakih petnaest minuta pritisnuo bi tipku „govor“ na voki-tokiju. Svaki put odgovorio bi
mu statički šum.
Sada je 11.03. Petak.
Prionuo je na posao. Staklena prašina i mokra zemlja su se slijevali, zadnja krhotina
stakla stanjivala se svake minute dok ja radio i razmišljao, stalno razmišljao. Kad je krhotine
nestalo, ostala mu je i dalje kopča od pojasa. A kad se i ona istrošila, što mu je još ostalo za
struganje drva? Leća lampe? Baterije?
Na voki-tokiju se začulo oštro pištanje, za njim iskrivljeni američki naglasak. „Hej,
kompa, kak' si?“ Sad ga je prepoznao.
Pritisnuo je tipku „govor“. „Davey?“ rekao je. „Jesi to ti?“
„Upravo gledam vijesti na TV-u“, izvijestio ga je Davey. „Prikazuju jednu olupinu na koju
sam s tatom otišao u utorak! Bože, kakva je to nesreća bila! Svi mrtvi - a jedan nedostaje!“
Michael je odjednom čvrsto stisnuo voki-toki. „Koji je bio, Davey? Koji je to auto bio?“
„Ford Transit. Bože, kako je slupan.“
„Pričaj mi dalje, Davey.“
„Jedan tip je virio kroz vjetrobran, nedostajalo mu je pola glave. Isuse, vidio sam mu
mozak kako se prolijeva. Odmah sam znao da mu nema spasa. Samo jedan preživjeli, ali i taj
je umro.“
Michael se počeo nekontrolirano tresti. „Taj koji je nestao. Znaš li tko je?“
„Aha.“
„Reci mi tko je?“
„Moram svaki tren otići, pomoći tati.“
„Davey, slušaj me. Možda sam ja taj.“
„Zajebavaš me?“
„Kako se zove, Davey?“
„Uh - ne znam. Samo su rekli da se sutra trebao oženiti.“
 Michael je zatvorio oči. Oh, ne, oh, Bože, oh, ne. „Davey, je li ta nesreća - ah - ta olupina -
od negdje u devet navečer u utorak?“
„To je bilo tu negdje.“
Još žurnije, Michael je voki-toki približio ustima. „Davey, ja sam taj! Ja sam taj koji se sutra
ženi!“
„Zajebavaš me?“
„Ne, Davey. Slušaj me pažljivo.“
„Moram ići, možemo se kasnije čuti.“
Michael se proderao: „DAVEY, NE IDI, MOLIM TE, NE IDI. TI SI JEDINI KOJI ME MOŽE
SPASITI.“
Odgovorio mu je muk. Samo pucketanje statike govorilo mu je da je Davey još uvijek tu.
„Davey?“
„Moram ići, znaš što to znači?“
„Davey, trebam tvoju pomoć. Ti si jedini na svijetu koji mi može pomoći. Želiš li mi
pomoći?“
Ponovo podulji muk. Zatim: „Kako si rekao da se zoveš?“
„Michael Harrison.“
„Upravo su ti rekli ime na televiziji.“
„Imaš li auto, Davey? Znaš li voziti?“
„Moj tata ima kamion. „
„Mogu li razgovarati s tvojim tatom?“
„Uh - ne znam. Prilično je zaposlen, znaš, moramo izaći i dovući olupinu.“
Michael je očajnički naporno razmišljao kako da dopre do tog tipa. „Davey, bi li želio biti
junak? Bi li želio biti na televiziji?“
Glas mu je postao veseo. „Ja na televiziji? Misliš kao, ja da budem filmska zvijezda?“
„Da, mogao bi biti filmska zvijezda! Samo dozovi tatu da razgovara sa mnom, a ja ću mu
reći kako možeš postati filmska zvijezda. Zašto ga ne dovedeš i staviš ga na voki-toki? Što
kažeš na to?“
„Ne znam.“
„Davey, molim te, dovedi tatu.“
„Ali, ima problem. Tata ne zna da imam ovaj voki-toki, shvaćaš da bi bio jako ljut da zna
da ga imam.“
Da ga udobrovolji, Michael je rekao: „Mislim da bi bio ponosan na tebe, kad bi saznao da
si junak.“
„Misliš?“
„Mislim.“
„Sada moram ići. Vidimo se! Kraj!“
Voki-toki je ponovo zamuknuo.
Preklinjući iz sveg srca, Michael je zvao. „Davey, molim te, Davey, ne ostavljaj me, molim
te dovedi tatu, molim te, Davey!“ Ali Davey je otišao.
 27
Ashley, turobno sjedeći u staroj, dubokoj fotelji u maloj dnevnoj sobi u bungalovu
Michaelove majke, prazno je gledala očima zamućenim od suza. Bez teka je pogledala
netaknut tanjur s raznim kolačićima na malom stoliću, zatim je pogled skrenula prema
fotografiji u boji na kaminu s lažnom električnom vatrom. Na njoj je bio Michael u dobi od
dvanaest na svom biciklu. Nakon toga je kroz mrežaste zavjese, preko kišom prane ulice,
gledala na igrališta odmah ispod brightonskog trkališta.
„U dva mi dolazi krojačica“, rekla je. „Što misliš da trebam napraviti?“ Otpila je malo kave,
zatim papirnatom maramicom obrisala oči. Bobo, Gill Harrisonin maleni bijeli šicu s
vrpcom na glavi pogledao je Ashley i preklinjući cvilio za kolačićem. Odgovorila mu je
glađenjem mekane dlake na trbuhu.
Gill Harrison sjedila je na rubu kauča nasuprot nje. Bila je u širokoj bijeloj majici s donjim
dijelom trenirke i u jeftinim bijelim tenisicama. Tanki trak dima dizao se iz cigarete
između njezinih prstiju. Dijamantni zaručnički prsten, prevelik da bi bio pravi, treperio je
ispod svjetla. Uz njega tanak vjenčani prsten. Oko zgloba joj je labavo visjela narukvica.
Govorila je ozbiljnom glasom, s primjesom sirovog naglaska kojim se govori u Sussexu, i
u njemu se osjećala napetost. „On je dobar mladić. Nikad nikoga u životu nije iznevjerio - to
sam rekla policajcu koji je navratio. To nije slično njemu, Michaelu ne.“ Stresla je glavom i
duboko povukla dim cigarete. „Voli šale...“, iskrivljeno se nasmijala. „Kao dijete, za Božić bi
bio prava napast sa svojim jastukom koji prdi. Užasavao je okolinu. Ali to nije on, Ashley.“
„Znam.“
„Nešto mu se dogodilo. Dečki su mu nešto napravili. Ili je i on doživio nesreću. Nije
pobjegao od tebe. Bio je ovdje u nedjelju navečer, popili smo čaj. Govorio mi je koliko te voli,
koliko je sretan, mili moj. Toliko si ga usrećila. Govorio mi je o kući koju ste našli na selu i
željeli je kupiti, i o svim planovima oko nje.“ Ponovo je povukla dim i zakašljala. „Snalažljiv je.
Otkako mu je tata...“, napućila je usne, a Ashley je shvatila da joj je zaista teško. „Otkako mu je
tata - je li ti rekao?“
Ashley je kimnula.
„Uskočio je na njegovo mjesto. Ne bih mogla bez Michaela. Bio je silno jak. Pravi oslonac
meni i Carly - svidjet će ti se Carly. Poslao joj je novac za kartu iz Australije kako bi došla
na vjenčanje, mili moj. Trebala bi stići svakog trena. Nazvala me je iz zračne luke prije
nekoliko sati.“ Stresla je glavom u očaju.
Ashley joj se, u širokim smeđim trapericama i staroj bijeloj košulji, osmjehnula.
„Upoznala sam Carly malo prije nego što je otišla u Australiju. Bila je došla u ured.“
„Dobra je djevojka!“
„Ako je vaša kći, mora biti!“
 Gill Harrison se nagnula i ugasila cigaretu. „Znaš, Ashley, cijelog života Michael je
naporno radio. Kao dijete je raznosio novine da pomogne meni i Carly, pa onda ovaj posao s
Markom. Nitko ga ne voli. Mark je dragi dečko, ali... „
„Ali, što?“
Gill je stresla glavom.
„Hoćete mi reći?“
„Marka poznajem od djetinjstva. On i Michael bili su nerazdvojni. Ali Mark je svoj uspjeh
uvijek dugovao njemu. Ponekad pomislim da je ljubomoran na Michaela.“
„Mislila sam da su dobar tim“, rekla je Ashley.
Gill je iz torbice izvadila kutiju Dunhillsa, istresla novu cigaretu i stavila je u usta. „Uvijek
sam mu govorila da se pazi Marka. Michael je prostodušan, suviše lako vjeruje ljudima.“
„Što želite reći?“
Iz torbice je izvadila jeftini plastični upaljač i zapalila cigaretu. „Ti dobro utječeš na
Michaela. Pobrinut ćeš se da bude sve u redu, hoćeš li?“
Bobo je ponovo zacvilio na kolačić. Ne obazirući se, Ashley je odgovorila: „Michael je jak.
Dobro je, ništa mu nije.“
„Da, naravno da je dobro.“ Pogled je svratila prema telefonu na stolu u uglu. „Dobro je.
Nazvat će svakog trena. Jadni oni dečki. Toliko su sudjelovali u Michaeolvu životu. Ne mogu
vjerovati... „
„Ne mogu ni ja.“
„Imaš sastanak s krojačicom, draga. Nađi se s njom. Predstava se mora nastaviti. Michael
će se pojaviti, vjeruješ u to, zar ne?“
Nakon kratkog oklijevanja, Ashley je odgovorila: „Naravno da vjerujem.“
„Razgovarat ćemo kasnije.“
Ashley je ustala, prišla svojoj budućoj svekrvi i čvrsto je zagrlila. „Sve će biti u redu.“
„Ti si nešto najbolje što mu se ikad dogodilo. Ti si divna osoba, Ashley. Bila sam tako
sretna kad mi je Michael rekao da... da... „, borila se, emocije su joj gušile riječi. „Da se... vas
dvoje... „
Ashley ju je poljubila u čelo.
 28
Grace je stisnutih usana sjedio u plavom Fordu. Držao se za rubove sjedala i kroz brisače
i gustu kišu nervozno gledao seosku cestu koja je vijugala pred njima. Nesvjestan straha svog
suputnika, Glenn Branson je sigurno jurio kroz niz zavoja, ponosno pokazujući vještinu koju
je nedavno stekao na policijskom tečaju za brzu vožnju. Rap glazba na radiju bila je suviše
glasna za Gracea.
„Dobro mi to ide, je li?“
„Uh... da“, odvratio je Grace zaključivši da što manje razgovaraju to će Branson biti
koncentriraniji, a u tom slučaju, očekivani životni vijek bit će im dulji. Pružio je ruku i stišao
radio.
„Jay-Z“, rekao je Branson. „Čaroban, nije li?“
„Čaroban.“
Ušli su u dugački desni zavoj. „Uče te da se držiš jako ulijevo, da otvoriš pogled, to je
dobar savjet, nije li?“
Približavao se lijevi zavoj, a po Graceovu mišljenju vozili su prebrzo da bi ga svladali.
„Odličan savjet“, rekao je negdje iz dubine grla.
Prošli su zavoj i nastavili po nizbrdici.
„Plašim li te?“
„Tek malo.“
„Ti si kukavica. To je zbog godina. Sjećaš li se Bullitta?“
„Steve McQueen? Voliš ga, je li tako?“
„Fantastičan je. Najbolja filmska automobilska potjera ikad snimljena.“
„Završila je groznim sudaranjem.“
„Fantastičan je taj film“, nastavio je Branson ne shvaćajući što je Grace želio reći, ili
vjerojatnije, pomislio je Grace, namjerno se nije obazirao.
I Sandy je brzo vozila. Bio je to dio njezine urođene nesmotrenosti. Bio je u silnom strahu
da će jednog dana doživjeti strašnu nesreću, jer je izgledalo da ne može shvatiti prirodne
zakone fizike koji određuju kad će vozilo uspjeti svladati zavoj, a kada ne. Ipak, u svih sedam
godina što su bili zajedno, nikad se nije slupala, čak ni ogrebla svoj auto.
Pred njima je, na svoje olakšanje, ugledao znak - „ODLAGALIŠTE AUTOMOBILA BOLNEY“
- pričvršćen na visoku metalnu ogradu s bodljikavom žicom na vrhu. Branson je
snažno prikočio i skrenuo unutra pokraj upozorenja za oštrog psa i ušao u vanjsko dvorište
zgrade velikog modernog skladišta.
Izvukavši kišobran iz prtljažnika i stišćući se ispod njega, pozvonili su na zvonce za ulaz
pokraj sivih vrata. Nekoliko trenutaka kasnije, otvorio ih je debeli čovjek masne kose, oko
trideset godina star. Bio je u jednodijelnom radnom odijelu iznad prljave majice i s dopola
pojedenim sendvičem u tetoviranoj ruci.
„Detektiv Branson i viši detektiv Garce“, rekao je Branson. „Nazvao sam prije.“
Zvačući punim ustima, tip ih je nakratko bezizražajno gledao. Iza njega, nekoliko teško
slupanih automobila i kombija ležalo je u skladištu. Zamišljeno je prevrnuo očima. „Transit,
da?“
„Da“, odgovorio je Branson.
„Bijeli? Stigao u utorak od Wheelera?“
„To je taj.“
„Vani je.“
Upisali su se, zatim krenuli za njim kroz skladište i izašli na bočna vrata u ograđen
prostor koji je prema Graceovoj procjeni bio velik jedno jutro i bio ispunjen vozilima dokle je
pogled sezao. Neka su bila pokrivena ceradama, ali većina potpuno izložena.
Visoko držeći kišobran, tik iznad Bransonove glave, gledao je jedan kombi koji je
potpuno izgorio nakon teškog frontalnog sudara - bilo je teško zamisliti da je netko u njemu
preživio. Zatim je ugledao sportski Porsche, sprešan na nešto više od tri metra po duljini. I
luksuznu Toyotu s otpalim krovom.
Na ovakvim mjestima uvijek bi se naježio. Nikad nije radio u Prometnom odjelu, ali u
vrijeme dok je bio policajac pozornik, vidio je svoj dio prometnih nesreća i nije bilo moguće
da ne ostave traga. Uvijek se mogu dogoditi bilo kome. Čovjek može krenuti na put, sretan,
pun planova, a nekoliko trenutaka kasnije, dok trepne okom, možda ne svojom krivnjom,
njegov auto se pretvara u čudovište koje ga trga na komade, otkida mu udove i možda ga
živog ispeče.
Stresao se. Vozila koja su ovdje završila, na sigurnom pod ključem, bila su ona koja su u
okolnom području sudjelovala u teškim nesrećama ili u onima s fatalnim posljedicama. Ovdje
su zadržavana dok Odjel za prometne nesreće, a ponekad i Odjel za istraživanje mjesta
zločina, ne bi prikupili sve potrebne informacije. Nakon toga odlazila bi na autootpad.
Debeli čovjek u radnom odijelu pokazao je prema izgužvanoj masi bijelog lima, s
otkinutim dijelom krova, kabina bez vjetrobrana kao da je nazubljenim škarama bila
odsječena od ostatka kombija. Veći dio unutrašnjosti bio je ispod bijele plastične presvlake.
„To je taj.“
Grace i Branson gledali su u tišini. Grace svoje misli na nekoliko neugodnih trenutaka
nije mogao odagnati od čistog užasa koji je prizor pružao. Obišli su kombi. Grace je na
naplatcima zapazio slijepljeno blato, još više debelog blata na pragovima, te nešto mrlja na
obojenim dijelovima koje su se polako otapale na kiši.
Dodajući kišobran svom kolegi, trzajem je otvorio savijena vozačeva vrata. Istog trena
zapuhnuo ga je odvratan, težak smrad istrunule krvi. Bez obzira koliko puta je to doživio,
svako novo iskustvo bilo je jednako neugodno. Bio je to zadah smrti same.
Zadržavajući dah da ne osjeti smrad, povukao je presvlaku. Volan je bio odsječen, a
vozačev dio prednjih sjedala bio je savinut unatrag. Posvuda po prednjim sjedalima, po podu
i upravljačkoj ploči bilo je mrlja krvi.
Prekrivajući ih presvlakom, ušao je. Bilo je mračno i neprirodno tiho. Naježio se. Dio
motora probio je pod, a pedale su bile izvučene u neprirodni položaj. Pruživši ruku, otvorio
je spremnik na upravljačkoj ploči i izvadio knjižicu s uputama, snop bonova za parkiranje,
nekoliko računa za gorivo i nekoliko kaseta bez imena. Kasete je dodao Glennu.
„Bolje poslušaj ove.“
Branson ih je stavio u džep.
Saginjući se ispod nazubljene rupe na krovu, Grace se probio u stražnji dio kombija.
Cipele su mu odjekivale po savijenom podu. Branson je otvorio stražnja vrata i pustio više
svjetla. Roy je pogledom prelazio preko plastičnog kanistra za gorivo, jedne rezervne gume,
ključa za skidanje kotača i kaznu za parkiranje u plastičnoj vrećici. Izvukao ju je i vidio da je
napisana nekoliko dana prije nesreće. Dao ju je Bransonu da je spremi kao dokaz. Našao je i
jednu lijevu Adidas tenisicu koju je također pružio Bransonu, te kratku najlonsku jaknu.
Opipao je džepove, izvadio kutiju cigareta, plastični upaljač i priznanicu s adresom iz jedne
kemijske čistionice u Brightonu. Branson je sve spremio u vrećicu.
Grace je pažljivo pregledao unutrašnjost, pazio da nije nešto previdio, pomno je
razmišljao. Zatim je izašao i sklonivši se ispod kišobrana upitao Bransona. „Onda, tko je
vlasnik ovog vozila?“
„Houlihanovi - pogrebnici iz Brightona. Jedan od poginulih radio je kod njih - to je
poduzeće njegova ujaka.“
„Četiri pogreba. Trebali bi dobiti priličan popust“, tmurno je nastavio Grace.
„Ponekad si stvarno pokvareni gad, znaš?“
Ne obazirući se, Grace se na trenutak zamislio. „Jesi li razgovarao s nekim od
Houlihanovih?“
„Jučer popodne ispitao sam gospodina Seana Houlihana, vlasnika. Kao što možeš
zamisliti, prilično je potresen. Rekao mi je da mu je nećak bio dobar radnik, da se uvijek trudio
zadovoljiti.“
„Nisu li svi takvi? I dozvolio mu je da uzme kombi?“
Branson je odmahnuo glavom. „Nije. Ali rekao je da je to bilo suprotno njegovoj naravi.“
Grace je na trenutak razmislio. „Čemu je obično kombi služio.“
Odvozio je trupla. Iz bolnica, hospicija, staračkih domova i sličnih mjesta gdje nisu željeli
vidjeti mrtvačka kola. Jesi gladan?“ “Bio sam prije nego što smo došli ovamo.“
 29
Deset minuta kasnije sjedili su za klimavim stolom u uglu nekog gotovo praznog seoskog
puba. Grace je rukama obuhvatio čašu Guinnessa, a Branson dijetalnu Coca-Colu dok su čekali
da im stigne jelo. Do njih je bio uvučeni kamin ispunjen nezapaženim cjepanicama. Sa zidova
su visjele zbirke starog poljoprivrednog oruđa. Bio je to pub kakve je Grace volio, pravi
starinski seoski pub. Prezirao je tematske pubove s izmišljenim imenima koji su se podmuklo
uvukli u sve manje karakteristične krajolike svakog grada.
„Provjerio si njegov mobitel?“
„Popodne bih trebao dobiti ispise“, odgovorio je Branson.
„Broj dvanaest?“
Gface je podigao pogled i ugledao šankericu s njihovim jelom. Odrezak i puding od
bubrega za njega, odrezak od sabljarke i salata za Glenna Bransona.
Grace je nožem probio mekanu ovojnicu i istog trena iz njega je briznula para i sos.
„Iznenadni infarkt na tanjuru, to je to“, ljutio se Branson. „Znaš li što je ovojnica? Goveđe
salo. Fuj.“
Dok je žličicom stavljao senf na tanjur, Grace mu je odgovorio: „Ne radi se o onom što
jedeš, nego o zabrinutosti oko onoga što jedeš. Zabrinutost ubija.“
Branson je zalogaj ribe vilicom stavio u usta. Kad je počeo žvakati, Grace je nastavio.
„Pročitao sam da je, zbog zagađenja, razina žive kod morskih riba dostigla opasnu razinu.
Ribu ne bi trebao jesti više od jednom tjedno.“
Branson je usporio žvakanje i osjetio nelagodu. „Gdje si to pročitao?
„Bio je članak u Natureu, ako se ne varam. Radi se o najuglednijem znanstvenom časopisu
na svijetu“, osmjehnuo se Grace uživajući u izrazu lica svog prijatelja.
„Sranje, ribu jedemo, pa... skoro svake večeri. Živa?“
„Završit ćeš kao termometar.“
„Nije smiješno... hoću reći... „, prekinula su ga dva uzastopna signala.
Grace je mobitel izvukao iz džepa i pogledao na zaslon.

Zašto ne odgovaraš na poruku, Muškarčino? Claudine XX

„Bože, samo mi još ovo treba“, rekao je. „Prokleta napasna zečica.“
Branson je podigao obrve. „Zečevina je zdravo meso. Ono iz divljine.“
„Ova nije zdrava, i ne jede meso. Mislim na napasnu zečicu kao iz onog starog filma s
Glennom Closeom.“
 „Kobna privlačnosti Michael Douglas i Ane Archer, 1987. Odličan film - u nedjelju je bio
na Skyu.“
Grace mu je pokazao poruku.
Branson se nacerio. „Muškarčino, ha?“
„Nije otišlo tako daleko, i nikad neće.“
Zatim se oglasio Bransonov mobitel. Izvadio ga je iz džepa sakoa i javio se. „Glenn
Branson. Da? U redu, odlično, doći ću za jedan sat.“ Završio je i mobitel odložio na stol.
Pogledavši Gracea, rekao je: „Upravo je stigao ispis s Vodafone mobitela Michaela Harrisona.
Hoćeš li sa mnom u ured i pomoći mi oko toga?“
Grace je kratko razmislio, a zatim provjerio obveze na svom BlackBerryju. Poslijepodne
je ostavio slobodno, namjeravao je riješiti neku papirologiju vezanu uz suđenje Sureshu
Hossainu koju je zatražila Alison Vosper na njihovu sastanku u 12.30. Nakon toga bi čitao
izvještaj o slučaju Tommyja Lytleja. Ali taj je čekao dvadeset sedam godina i još jedan dan ne
bi ni na koji način nešto promijenio. Ali nestanak Michaela Harrisona bila je hitna stvar. Iako
nije poznavao osobe iz te priče, suosjećao je s njima. Osobito sa zaručnicom; znao je koliko je
bolno kad nestane voljena osoba. U ovom trenutku, ako ikako može pomoći, mora.
„U redu“, rekao je. „Naravno.“
Branson je jeo salatu, ostatak ribe nije više dirao, dok je Grace slasno nabadao svoj
puding. „Pred neko vrijeme pročitao sam da Francuzi piju više crnog vina od Engleza, ali žive
dulje. Japanci jedu više ribe od Engleza, ali piju manje vina i žive dulje. Nijemci jedu više
crvenog mesa od Engleza, piju više piva i žive dulje, isto tako. Znaš li pouku ove priče?“
„Ne.“
„Ne radi se o tome što jedeš ili piješ - ubija te to što govoriš engleski.“
Branson se osmjehnuo. „Ne znam zašto si mi drag. Uvijek ti uspije da u meni oko nečega
izazoveš osjećaj krivnje.“
„Hajdemo pronaći Michaela Harrisona. Nakon toga možeš uživati u vikendu.“
Branson je ribu izgurao na rub tanjura i ispio svoju dijetnu Coca-Colu.
„Puna je aspartama“, rekao je Grace gledajući s negodovanjem u Bransonovu čašu. „Na
internetu sam pročitao da može izazvati lupus.“
„Što je lupus?“
„Nešto mnogo gore od žive.“
„Hvala, Muškarčino.“
„Sada si samo ljubomoran.“
***
Kad su na stražnja vrata sa parkirališta ušli u sumornu šesterokatnu zgradu u kojoj je
smještena postaja brightonske policije, Gracea je obuzela nostalgija. Zdanje je bilo na glasu
kao najprometnija policijska postaja u Britaniji. Sve je brujalo i zujalo, a on je volio vrijeme -
skoro petnaest godina - koje je proveo tu. Na novom radnom mjestu u prilično mirnoj
žabokrečini sjedišta CID-a u predgrađu, najviše mu je nedostajala opća strka.
Dok su se uspinjali cementnim stepenicama s plavim zidovima s obje strane, s poznatim
oglasnim pločama i na njima pribodenim slučajevima i postupcima, osjetio je da je to miris
užurbane policijske postaje. Ne miris bolnice, škole, ili zgrade javne uprave. To je bio miris
energije.
Prešli su treći kat na kojem je bio njegov nekadašnji ured i zatim se kroz dugačak hodnik,
pokraj cijele oglasne ploče na kojem je stajao natpis: „UKUPAN POSTOTAK
RIJEŠENIH KRIMINALNIH SLUČAJEVA. TRAVANJ. 27,8 %“, popeli na četvrti kat. Iza Bransona
je ušao u dugačak, uzak ured koji su Branson i njegovi suradnici uredili kao dežurnu sobu za
istragu slučaja Michaela Harrisona. Šest stolova, na svakom računalo. Dva su zauzeli detektivi
koje je poznavao i koji su mu bili dragi - detektiv Nick Nicholl i detektivka Bella Moy. Bila je
tu i ploča na nogarima s velikim blokom papira, te prazna ploča na zidu uz kartu Sussexa u
velikom omjeru s raznobojnim pribadačama.
„Kavu?“
„Trenutno ne.“
Zaustavili su se pokraj Bellina stola s uredno složenim hrpama papira između kojih je
bila kutija s čokoladnim bombonima. Pokazujući na papire, rekla je: „Imam ispis Vodafone
mobitela Michaela Harrisona od utorka ujutro do devet ujutro danas. Mislila sam da bi bilo
dobro da pribavimo ispise i ostale četvorice koja su bila s njim.“
„Ispravno razmišljanje“, odvratio je Branson, impresioniran njezinom poduzetnošću.
Pokazala je na zaslon računala na kojem se nalazila karta. „Označila sam sve odašiljače
mobilnih mreža koje su njih petorica koristili, Orange, Vodafone i T-Mobile. Orange i T-
Mobile koriste više frekvencije od Vodafonea na kojoj je Michael Harrison. Zadnji signal s
njegovog mobitela došao je iz bazne stanice s odašiljača u Pippingford Parku na cesti A22. Ali
saznala sam da se ne možemo osloniti na činjenicu da je taj najbliži, jer ako je mreža zauzeta,
signal se prebacuje na sljedeći dostupan odašiljač.“
Ta će daleko dogurati, ta mlada dama, pomislio je Grace. Gledajući neko vrijeme na kartu,
upitao je: „Koja je udaljenost između odašiljača?“
„U gradovima oko petsto metara. Ali vani u prirodi, nekoliko kilometara.“
Iz prijašnjeg iskustva, Grace je znao da telekom-operateri koriste mrežu odašiljača koji
rade na principu radiofarova. Mobiteli, bilo na čekanju ili na razgovoru, šalju stalne signale
prema najbližem odašiljaču. Iz te informacije, jednostavno je odrediti kretanje svakog
korisnika. Ali očito je to bilo lakše u gradu nego u prirodi.
Bella je ustala i otišla do karte Sussexa na zidu. Pokazala je plavu pribadaču u središtu
Brightona, okruženu sa zelenim, ljubičastim, žutim i bijelim.
„Mobitel Michaela Harrisona označila sam plavim pribadačama. Ostala četvorica imaju
druge boje.“
Grace je pratio njezine prste dok je govorila. „Možemo vidjeti da je svih pet pribadača
bilo zajedno od sedam do devet navečer.“ Pokazala je tri različite lokacije. „Na svakoj od tih
lokacija postoji pub“, rekla je. „Ali ovdje postaje zanimljivo.“ Pokazala je lokaciju nekoliko
kilometara sjeverno od Brightona. „Tu su svih pet pribadača zajedno. Nakon toga imamo ih
samo četiri. Ovdje.“
Javio se Branson: „Zelena, ljubičasta, žuta i bijela. Nema plave.“
„Točno“, odgovorila je.
„Kamo se nakon toga kretala plava pribadača?“
 „Nikamo“, rekla je značajno.
„Znači, razišli su se“, rekao je Grace, „negdje oko osam četrdeset pet?“
„Osim ako nije negdje izgubio mobitel.“
„Naravno.“
„Dakle, govorimo o polumjeru od osam kilometara, oko dvadeset pet kilometara sjeverno
od Brightona?“ upitao je Branson.
„Šalje li njegov mobitel i dalje signale?“ upitao je Grace, malo zbunjen kombinacijom
Belline pameti i dobrog izgleda. Sretao ju je i prije, ali je nikad stvarno nije zamijetio. Imala je
zaista zgodno lice i, osim ako ispod grudnjaka nije nosila umetke, imala je ozbiljno velike
grudi - nešto što ga je uvijek uzbuđivalo. Misli je s nje ponovo prebacio na posao. Zatim je na
brzinu pogledao nosi li prsten na ruci. Jedan safirni, ali ne na prstenjaku. Zapamtio je to.
„Zadnji signal je u osam i četrdeset i pet u utorak navečer. Ništa nakon toga.“
„Dakle, što bi ti rekla, Bella?“ upitao je Grace.
Bella je neko vrijeme razmišljala pozorno ga gledajući svojim plavim očima. Ali u njezinu
izrazu nije bilo ničeg više od poslovnog poštovanja prema nadređenom. „Razgovarala sam s
tehničarom u telekompaniji. Kaže da je Michaelov mobitel ili isključen i tako stoji od utorka
navečer, ili je na području bez signala.“
Grace je kimnuo. „Taj Michael Harrison je ambiciozan i zaposlen poslovan čovjek. Prema
onome što znamo, sutra ujutro treba oženiti jednu zaista prekrasnu ženu. Dvadeset minuta
prije kobne nesreće u kojoj su mu poginula četiri najbolja prijatelja, njegov mobitel je
zamuknuo. Tijekom prošle godine potajno je prebacivao novac iz svoje kompanije na račun
na Kajmanskim otocima - najmanje milijun funta za koje znamo. A njegov poslovni partner
koji je trebao biti na momačkoj večeri te kobne noći, iz nekog razloga nije se pojavio. Jesu li
moje tvrdnje dosada ispravne?“
„Jesu“, odgovorio mu je Glenn Branson.
„Dakle, mogao bi biti mrtav. Ili je inscenirao nekakav domišljat nestanak.“
„Moramo pretražiti područje koje je Bella zaokružila. Otići u sve pubove u koje je možda
svratio. Razgovarati sa svima koji ga poznaju.“
„A zatim?“
„Činjenice, Glenne. Prvo pribavimo sve činjenice. Ako nas ne dovedu do njega, onda
možemo početi nagađati.“
Zazvonio je telefon na Bellinu stolu. Javila se i gotovo u istom trenu lice joj je odalo da se
radi o nečem značajnom.
„Sigurni ste?“ upitala je. „Od utorka? Niste sigurni da je to utorak? Nitko drugi nije mogao
uzeti?“ Nakon nekoliko trenutaka, rekla je: „Ne, slažem se. Hvala vam, to bi moglo biti
jako značajno. Možete li mi dati svoj broj?“
Grace je gledao dok je na blok ispisivala 'Sean Houlihan' i iza toga broj. „Hvala vam,
gospodine Houlihan, puno hvala, javit ćemo vam se.“
Prekinula je i pogledala Gracea, zatim Bransona. „Bio je to gospodin Houlihan, vlasnik
pogrebnog u kojem je radio Robert Houlihan, njegov nećak. Upravo su ustanovili da im
nedostaje jedan lijes.“
 30
„Nedostaje lijes?“ upitao je Glenn Branson.
„Nešto što ljudi obično ne kradu, je li tako?“ dodala je Bella Moy.
Grace je jedan trenutak šutio, omela ga je muha zujara koja je nakratko zvučno zujala po
sobi i zatim se zaletjela u prozor. Kat ispod, bili su forenzičari. Odjeća zamrljana krvlju i ostale
stvari predstavljale su mamac za muhe. Grace ih je mrzio. Zujare su lešinari u svijetu insekata.
„Taj tip, Robert Houlihan, posudio je pogrebnikov kombi bez dozvole. Postoji mogućnost da
je isto tako bez dozvole posudio i lijes.“ Upitno je pogledao Bransona, zatim Bellu, na kraju
Nicka Nicholla. „Radi li se tu o nekoj zaista bolesnoj šali?“
„Pokušavaš li reći da su ga prijatelji možda stavili u lijes?“ upitao je Glenn Branson.
„Imaš li bolju teoriju?“
Branson se razdražljivo osmjehnuo. „Raditi prema činjenicama. Je li tako?“
Gledajući Bellu, podsvjesno razmišljajući koliko je privlačna, Grace je upitao: „Koliko je
taj tip Houlihan siguran da je lijes ukraden i da ga jednostavno nisu stavili na krivo mjesto?“
„Ljudi na krivom mjestu ostavljaju ključeva od vrata - ne mislim da to rade s ljesovima“,
odgovorio je Branson uz primjesu šaljivosti.
Ubacila se Bella. „Bio je sasvim siguran. Bio je to najskuplji lijes iz njihove ponude,
indijska tikovina, kaže da bi trajao stotine godina, ali ovaj je imao manu, drvo se iskrivilo, ili
tako nešto... na dnu nije dobro prijanjalo... žestoko se oko toga posvađao s proizvođačima u
Indiji.“
„Ne mogu vjerovati da lijesove moramo uvoziti iz Indije! Nemamo li drvodjelaca u
Engleskoj?“ upitao je Branson.
Grace je gledao na kartu. Prstom je opisao krug. „To je prilično veliko područje.“
„Koliko dugo netko može preživjeti u lijesu?“ upitala je Bella.
„Ako je poklopac ispravno zatvoren, zavisilo bi o tome ima li zraka, vode, hrane. Bez
zraka, ne dugo. Nekoliko sati, možda jedan dan“, odgovorio je Grace.
„Sada su prošla tri dana“, rekao je Branson.
Grace se sjetio da je čitao kako je nakon potresa u Turskoj jedna žrtva bila izvučena živa
iz ruševina svoje kuće nakon dvanaest dana. „Ako ima zraka, najmanje tjedan dana, možda
duže“, rekao je. „Moramo pretpostaviti, ako su zbijali nekakvu glupu šalu s njime, ostavili bi
mu da ima zraka. Ako nisu, znači da. tražimo leš.“
Pogledao je cijeli tim. „Pretpostavljam da ste razgovarali s Markom Warrenom, njegovim
poslovnim partnerom?“
„On mu je ujedno i kum“, javio se Nicholl. „Kaže da nema pojma što se dogodilo. Trebali
su ići na momačku u neki pub, ali on je zapeo izvan grada i propustio tu stvar.“
 Grace se namrštio, zatim pogledao na sat, potpuno svjestan da im vrijeme izmiče. „Jedna
je stvar ići u pub na momačku večer, druga je na to ponijeti lijes. Ne odlučuje se ponijeti lijes
bez prethodnog plana, je li tako?“ pogledom se obratio jednom po jednom.
Sve troje je odmahnulo glavama.
„Je li netko razgovarao s njihovim djevojkama, ženama?“
„Ja sam“, javila se Bella. „Teško je jer su sve u šoku, ali jedna je bila jako ljuta - Zoe...“ Uzela
je svoj notes i preokrenula nekoliko stranica. „Zoe Walker, udovica Josha Walkera. Rekla je
da je Michael uvijek izvodio glupe šale i da je sigurna da su planirali osvetu.“
„A kum nije ništa o tome znao? Ne vjerujem u to“, odgovorio je Grace.
„Prilično sam uvjeren da nije ništa znao. Iz kojeg bi razloga lagao?“ upitao je Nicholl.
Gracea je zabrinula naivnost mladog detektiva. Ali oduvijek je vjerovao da mlađima treba
pružiti priliku da se iskažu. Trenutno je prešao preko toga, ali dobro je zapamtio i vratit će se
na to kasnije tijekom dana.
„Ovo je golemo područje za pretragu“, rekao je Branson. „Gusto je pošumljeno, moglo bi
potrajati danima da ga stotinjak ljudi pročešlja.“
„Moramo pokušati suziti ga“, odgovorio je Grace. S Bellina stola uzeo je marker i njime
ucrtao plavi krug na karti. Zatim se okrenuo prema detektivu Nichollu. „Nick, treba nam popis
svih pubova unutar ovog kruga. Od toga trebamo početi.“ Okrenuo se prema Bransonu. „Imaš
li fotografije momaka iz kombija?“ “Da.“
„Dobar dečko. Dva kompleta?“
„Imam desetak kompleta.“
„Podijelit ćemo se. Detektiv Branson i ja uzet ćemo polovicu pubova, vas dvoje drugu.
Vidjet ću mogu li dobiti helikopter za pretragu područja, pa iako je gusto pošumljeno, iz zraka
će imati veće izglede da nešto uoče.“

***

Sat kasnije, Glenn Branson zaustavio je svoj automobil na praznom dvorištu puba s
imenom King's Head, na Ringmer Roadu, na obodu kruga. Izašli su i auta i otišli do ulaza.
Iznad njega stajao je natpis, 'Vlasnici John i Margaret Hobbs'.
Unutra je prostorija za piće bila prazna, kao i sumoran restoranski dio s lijeve strane.
Vonjalo je po laku za namještaj i ustajalom pivu. U daljem uglu, uz pikado, svjetlucao je i
treperio aparat za igru.
„Halo?“ zazvao je Branson. „Halo?“
Grace se nagnuo preko pulta i ugledao otvorena pomična vrata na podu. Podigao je
preklopnik na pultu, prošao iza njega, kleknuo i viknuo u podrum osvijetljen slabom
žaruljom. „Halo? Ima li koga?“
Odgovorio mu je hrapav glas. „Dolazim odmah.“
Začuo je potmuli zvuk, za njim je slijedila siva pivska bačva s natpisom „HARVEY'S“ na
boku koju su držale dvije masivne, uprljane ruke. Nakon njih se pojavila glava glomaznog
čovjeka crvena lica u bijeloj košulji i trapericama koji se vidno znojio. Imao je širok, slomljen
nos bivšeg boksača. „Da, gospodo?“
Branson mu je pokazao iskaznicu. „Detektiv Branson i viši detektiv Grace iz policije
Sussexa. Tražimo vlasnika. Gospodin Hobbs?“
„Našli ste ga“, dahtao je dok se uspinjao i nakon toga osovio na noge podozrivo ih
gledajući. Vonjao je po tjelesnim izlučevinama.
„Možda biste pogledali ove fotografije i rekli ako prepoznajete neka lica. Možda su bili
ovdje prošlog utorka uvečer.“ Branson je fotografije spustio na pult.
John Hobbs je pogledao svaku fotografiju pojedinačno. Zatim je odmahnuo glavom. „Ne,
nikad ih nisam vidio.“
„Jeste li bili ovdje u utorak navečer?“ upitao ga je Grace.
„Ovdje sam svaku prokletu večer“, odgovorio je. „Sedam dana tjedno. Zahvaljujući vama.“
„Nama?“ upitao je Grace.
„Vašem Prometnom odjelu. Nije lako zaraditi za život u seoskom pubu dok se vaši iz
Prometnog šuljaju naokolo i daju da pušu svim mojim mušterijama.“
Ne obazirući se na primjedbu, Grace ga je upitao: „Jeste li potpuno sigurni da ih ne
poznajete?“
„Sredinom tjedna dolazi mi desetoro ljudi, ovdje je raj na zemlji. Da su bili ovdje, vidio
bih ih. Ne prepoznajem ih. Ima li razloga zašto bih morao?“
U ovakvim trenucima Roy Grace je bio neizmjerno ljut na Prometni odjel. Većini ljudi
jedini kontakt s policijom u životu događa se kad budu zaustavljeni zbog prebrze vožnje ili
kad moraju proći alkotest. Rezultat toga je da na policiju, umjesto kao na prijatelja i zaštitnika
reda, gledaju kao na neprijatelja.
„Gledate li televiziju? Čitate lokalne novine?“ upitao ga je Grace.
„Ne“, odgovorio je. „Imam previše posla. Je li to zločin?“
„Četvero ovih mladića je mrtvo“, javio se Glenn Branson, ljutit zbog njegova ponašanja.
„Poginuli su u prometnoj nesreći u utorak navečer.“
„I onda dolazite ovamo i mlatite kurcima u potrazi za nekim starim jadnim vlasnikom na
koga ćete svaliti krivicu što ih je častio pićem?“
„To nisam rekao“, odgovorio je Grace. „Nije tako. Tražim tipa koji je bio s njima.“ Pokazao
je na Michaelovu fotografiju.
Vlasnik je odmahnuo glavom. „Nije bio ovdje“, rekao je.
Pogledavši zidove, Branson ga je upitao: „Imate li sigurnosnu kameru?“
„Je li to šala? Kao, imam novaca za kupnju skupocjenih sigurnosnih naprava? Znate koje
sigurnosne kamere koristim?“ Pokazao je na svoje oči. „Ove. Dolaze besplatno s rođenjem. A
sada, ako mi oprostite, moram promijeniti bačvu.“
Nisu se potrudili odgovoriti.
 31
Michael se stresao. Nešto mu je puzalo po kosi. Nastavljalo je nezaustavljivo i odlučno
prema njegovu čelu. Činilo se da je pauk.
U panici je ispustio kopču pojasa, trzajem podigao ruke i žestoko protrljao kosu. Prsti su
mu bili ukočeni i krvavi od struganja poklopca.
Zatim mu se našao na licu, puzao niz obraz, usta i bradu.
„Isuse, makni se, gade!“ S oba dlana pljesnuo se po licu i osjetio nešto maleno i ljepljivo.
Bilo je mrtvo, što god bilo. Obrisao je ostatke koje je osjećao na gustim, svrbljivim čekinjama
kratko izrasle brade.
Oduvijek se dobro slagao s većinom životinja, ali ne i s paucima. Kao dijete, u lokalnim
novinama pročitao je o voćaru kojeg je ubola tarantula skrivena u bananama i koji je zamalo
umro.
Zraka baterije bila je vrlo slaba, unutrašnjost lijesa obasjavala je tamnožutim svjetlom.
Morao je podignuti glavu da izbjegne da mu se voda koja je rasla prelijeva po licu, očima i da
mu ne ulazi u usta. Nedugo prije, nešto drugo, neki kukac, ugrizlo ga je za nogu i to ga je peklo.
Protresao je bateriju. Na trenutak, žaruljica se potpuno ugasila. Zatim je tanka žareća nit
zasjala na nekoliko sekundi.
Smrzavao se. Struganje poklopca bila je jedina stvar koja je priječila da mu ne bude još
hladnije. Još uvijek ga nije probio. Morao je, morao je, prije nego što voda... pokušavao je
nezamislivo odagnati iz misli, ali nije uspijevao. Voda se dizala, prekrila mu je noge i dio prsa.
Jednom rukom morao je voki-toki držati između prsa i poklopca kako ne bi dospio ispod
vode.
Očaj, kao i voda, nezaustavljivo ga je obuzimao. Mislima su mu odzvanjale Daveyjeve
riječi.
Jedan tip je virio kroz prozor, nedostajalo mu je pola glave. Isuse, vidio sam mu mozak kako
se prolijeva. Odmah sam znao da mu nema spasa. Samo jedan preživjeli, ali i taj je umro.
Transit kombi skrhan u vrijeme i na mjestu koje se uklapalo. Pete, Luke, Josh, Robbo - je
li zaista moguće da su svi mrtvi? I da je to razlog da ga nitko nije došao pronaći? Ali Mark je
morao znati što namjeravaju, bio mu je kum, zaboga! Zasigurno je Mark tu negdje, predvodi
ekipu koja ga traži. Osim ako se, turobno je razmišljao, i njemu nešto nije dogodilo. Možda im
se pridružio u sljedećem pubu i bio u kombiju s njima.
Prošlo je četiri u petak poslijepodne. Pokušavao je zamisliti što se sada događa. Što radi
Ashley? Majka? Odvija li se sve za sutrašnji dan po planu?
Podigao je glavu da mu usta budu nekoliko dragocjenih centimetara bliže poklopcu i
povikao, kao i toliko puta prije: „Upomoć! Pomozite mi! Upomoć!“
Ničega do gluhe tišine.
Moram se izvući.
 Začuo je šištanje, zatim pucketanje za koje je na tren pomislio da se kida drvo, a onda je
shvatio da se radi o poznatom šumu statičkog zvuka. Nakon toga, bestjelesno južnjačko
otezanje: „Siguran si u ono što si rekao, o meni na televiziji?“
„Davey?“
„Hej, stari, upravo smo se vratili - bio je to strašan krš, čudo! Ne bi želio biti u tom
automobilu, kažem ti. Trebalo im je dva sata da izvuku vozača, bio je u jako lošem stanju. Ipak,
u boljem nego žena u drugom autu, znaš što to znači?“
„Znam“, odgovorio je Michael pokušavajući ga udobrovoljiti.
„Nisam siguran da znaš. Hoću reći da je mrtva. Razumiješ?“
„Mrtva? Da, razumijem.“
„Znaš, odma' možeš vidjet', samo kad pogledaš, koji su mrtvi i koji su oni koji će preživjet'.
Ne svaki put. Ali, hej, govorim ti nešto!“
„Davey, u onoj olupini na koju si otišao u utorak navečer, možeš li se sjetiti koliko je
mladića bilo u njoj?“
Nakon nekoliko trenutaka tišine, Davey je rekao: „Samo brojiš ambulantna kola. U teškim
nesrećama za svakog dolaze po jedna. Kad smo stigli, jedna su odlazila, jedna su još uvijek
bila tamo.“
„Davey, da slučajno ne znaš imena žrtava?“
Gotovo istog trena, na Michaelovo iznenađenje, Davey mu ih je izrecitirao. „Josh Walker,
Luke Gearing, Peter Waring, Robert Houlihan.“
„Imaš dobro pamćenje, Davey“, rekao je Michael pokušavajući ga potaknuti. „Je li bio još
netko? Je li u tom sudaru bio i netko po imenu Mark Warren?“
Davey se nasmijao. „Nikad ne zaboravim ni jedno ime. Da je Mark Warren bio u toj
olupini, znao bih. Sjećam se svakog imena koje sam ikad čuo, sjećam se gdje sam ga čuo i u
koje vrijeme. Nikad mi nije jako koristilo.“
„Mora da je koristilo za povijest u školi.“
„Možda“, ravnodušno je odgovorio.
Michael se borio protiv poriva da se iz čiste frustracije ne zadere na njega. Umjesto toga,
ustrajao je u strpljivosti i upitao ga: „Sjećaš li se gdje se nesreća dogodila?“
„Na A26. Tri zarez šest kilometara južno od Crowborougha.“ Michael je osjetio tračak
nade koji se javio u njemu. „Mislim da nisam daleko od tamo. Znaš li voziti, Davey?“
„Misliš, kao automobil?“
„Da, točno to mislim.“
„Mislim da to ovisi o tome što misliš pod voziti.“
Michael je na nekoliko trenutaka zatvorio oči. Mora postojati put da se s tom osobom
poveže na pravi način. Kako? „Davey, potrebna mi je pomoć, zaista. Voliš li igrice?“
„Misliš, kao kompjuterske igrice? Aha! Imaš PlayStation 2?“ „Ne, ne ovdje, nemam ga sa
sobom.“
„Možda se možemo povezati on line?‘
 Usta su mu se napunila vodom. Ispljunuo ju je u panici. Isuse, sada se već brzo diže.
„Davey, ako ti dam telefonski broj, možeš li mi ga nazvati? Morao bi nekome reći gdje sam.
Možeš li nekoga nazvati dok razgovaramo?“
„Houston, imamo problem.“
„Reci u čemu je problem.“
„Vidi, telefon je u tatinoj kući. Ne zna da imam ovaj voki-toki, ne bih ga smio imati. On je
naša tajna.“
„Je, tako je. Znam čuvati tajne.“
„Tata bi se jako naljutio na mene.“
„Ne misliš da bi se još više naljutio kad bi saznao da si mi mogao spasiti život, a pustio si
me da umrem? Mislim da si vjerojatno jedina osoba na svijetu koja zna gdje sam.“
„To je OK. Neću nikom reći.“
Ponovo mu je voda ušla u usta; prljava, blatnjava, bljutava voda. Ispljunuo ju je. Od
pokušaja da glavu zadrži iznad nadiruće vode, boljeli su ga mišići na rukama, ramenima i
vratu. „Davey, umrijet ću ako mi ne pomogneš. Možeš postati junakom. Želiš li postati junak?“
„Morat ću otići“, odvratio je Davey. „Vidim tatu vani, treba me.“
Michael je puknuo, zaderao se na njega: „Ne! Nikamo ne ideš, Davey. Moraš mi pomoći.
JEBEM MU, MORAŠ MI POMOĆI.“
Ponovo tišina, ovaj put jako duga, i Michael se zabrinuo da nije otišao predaleko.
„Davey?“ rekao je ljubaznije. „Jesi li tu, Davey?“
„Tu sam.“ Glas mu se promijenio. Odjednom je postao mekši, pokoran. Zvučao je poput
malog dječaka koji se opravdava.
„Davey, dat ću ti jedan telefonski broj. Hoćeš li ga zapisati i nazvati ga? Hoćeš li im reći
da moraju razgovarati sa mnom preko tvog voki-tokija - i da je jako, jako hitno. Hoćeš li mi
to napraviti?“
„OK. Reći ću im da je jako, jako hitno.“
Michael mu je dao broj. Davey je rekao da će otići i nazvati i da će mu se javiti.
Nakon pet mučnih minuta, preko voki-tokija javio se Daveyjev glas. „Javila mi se govorna
pošta“, rekao je.
Frustriran, Michael je stegnuo ruke. „Jesi li ostavio poruku?“ „Ne. Nisi mi rekao da to
napravim.“
 32
Vlasnica Friarsa u Uckfieldu bila je visoka, neuredna žena crvena lica u kasnim
četrdesetima, s razbarušenom plavom kosom i činilo se da je prošla više nego dosta toga.
Gracea i Bransona pozdravila je prijaznim osmijehom i pogledala fotografije koje je Grace
pažljivo poredao po pultu.
„Aha“, rekla je. „Bili su tu, sva petorica. Da razmislim... Oko osam u utorak.“
„Jeste li sigurni?“ upitao je Glenn Branson.
Pokazala je na fotografiju s Michaelom. „Izgledao je malo razdrmano, ali bio je sladak.“
Pokazala je na fotografiju s Joshom. “Ovaj je častio pićem. Naručio je rundu piva, ako se
sjećam, i nešto za betoniranje. Ovaj dečko“, ponovo je pokazala na Michaela, „mi je rekao da
se ženi u subotu. Rekao mi je da sam najljepša žena koju je ikad vidio, i da me je prije upoznao,
oženio bi se sa mnom.“
Smijuljila se Bransonu, a zatim je Graceu uputila jasno zavodljiv osmijeh. Očito je znala
kako postupati s policijom, pomislio je. Nema sumnje da je lokalne vlasti držala u džepu.
Ovdje nije bilo problema s radom nakon dozvoljenog vremena.
„Jeste li sasvim slučajno čuli da razgovaraju o svojim planovima?“ upitao je Grace.
„Ne, dragi. Svi su bili u sjajnom raspoloženju. Nismo imali puno posla, oni su sjedili u
onom uglu.“ Preko prazne prostorije, pokazala je na jedan uvučen stol sa stolicama iznad
kojeg su visjele konjske potkove. „Nisam obraćala pozornost, jedan od mojih stalnih gostiju
pričao mi je o svojim bračnim problemima. Znate kako to ide.“
„Da“, odvratio je Grace.
„Dakle, ne znate kamo su dalje otišli?“ upitao ju je Branson.
Odmahnula je glavom. „Činilo se da su na pijanoj turneji. Iskapili su pića i otišli.“
„Imate li sigurnosne kamere?“
Ponovo se zavodljivo osmjehnula Graceu: „Ne, dragi. Žao mi je.“
Kad su izašli iz puba i pognuti ispod guste kasnopopodnevne kiše preko dvorišta žurili
prema autu, Grace je začuo udaljeni zvuk helikoptera. Dok je Branson otključavao auto,
podigao je pogled, ali nije ugledao ništa. Sjeo je i zalupio vratima. Zatim je nazvao Bellu i
Nicka.
„Kako napredujete?“
„Nula“, odvratio je Nicholl. „Nema radosti. Moramo obići još dva puba. Vi?“
„Još tri“, odgovorio je Grace.
Branson je upalio motor. „Stara slasna namiguša“, rekao je Graceu. „Mislim da bi se
mogao uvaliti.“
„Hvala“, odgovorio je Grace. „Poslije tebe.“
„Ja sam sretno oženjen čovjek. Moram plivati niz struju.“
 Roy Grace je svratio pogled na svoj mobitel. Na poruku koju mu je poslala Claudine,
veganska mrziteljica policajaca iz Guildforda. „Ti imaš sreće“, rekao je. „Čini mi se da je
polovica neudatih žena potpuno luda.“
Nekoliko trenutaka je šutio, a zatim rekao: „Nesreća se dogodila odmah iza devet. To je
možda bio zadnji pub u koji su ušli prije nego što su ga stavili u lijes.“
„Možda su otišli u još koji?“
Obišli su sljedeća tri puba, ali nitko se nije sjećao tih mladića. Nick i Bella našli su još
jednog vlasnika koji ih je prepoznao. Izašli su oko 8.30. Svi očito jako pijani. Taj pub je udaljen
oko osam kilometara. Grace je bio očajan zbog tih vijesti. Prema informacijama koje su
prikupili, nisu bili nimalo bliže utvrđivanju mjesta gdje bi Michael Harrison mogao biti nego
što su bili na početku.
„Trebali bismo porazgovarati s njegovim poslovnim partnerom“, rekao je Grace. „Ako je
vjenčani kum, morao bi nešto znati. Ne misliš li?“
„Mislim da bismo morali organizirati pretragu područja.“
„Da, ali moramo ga suziti.“
Branson je pokrenuo auto. „Prije nekog vremena si mi rekao da znaš nekog tipa koji
izvodi nešto s viskom.“
Grace ga je u čudu pogledao. „Da?“
„Ne mogu se sjetiti imena. Rekao si da može pronaći izgubljene predmete samo tako da
viskom prelazi iznad karte.“
„Mislio sam da ne vjeruješ u to. Ti si taj koji mi stalno govori da sam idiot jer se stalno
petljam po tom području. Sad mi predlažeš da odem posjetiti nekoga?“
„Postajem očajan, Roy. Ne znam što drugo da napravim.“
„Nastavljamo pritiskati, tako ćemo.“
„Možda bi vrijedilo pokušati s njime.“
Grace se osmjehnuo. „Mislio sam da si veliki skeptik.“
„Jesam. Ali imamo tipa koji bi sutra u dva morao proći crkvom do oltara, a imamo“,
pogledao je na sat, „samo dvadeset dva sata da ga dovedemo tamo. I oko osamdeset četvornih
kilometara šume koju treba pretražiti, a ostalo nam je oko četiri sata dnevnog svjetla. Što
kažeš na to?“
Osobno, Grace je vjerovao da s Harryjem Frameom vrijedi pokušati. Ali nakon fijaska na
sudu u srijedu, nije bio siguran vrijedi li zbog toga riskirati karijeru ako Alison Vosper sazna.
„Iscrpimo najprije sve mogućnosti, zatim ćemo vidjeti. Može?“
„Brine te što bi ti šefica mogla reći?“ izazivao je Branson.
„Kad dođeš u moje godine, počet ćeš razmišljati o penziji.“
„Sjetit ću se toga, za otprilike trideset godina.“
 33
Ashley Harper živjela je na adresi na kojoj je stajala viktorijanska kuća u nizu uz
željezničku prugu, u kraju koji je nekad pripadao radničkoj klasi Hovea, ali sada je postajala
sve mondenija - i skuplja - enklava za samce i prvokupce. Marke automobila parkiranih na
ulici i otmjena ulazna vrata svjedočili su tome.
Grace i Branson izašli su iz auta, prošli pored Golfa GTI, jednog Renaulta kabrioleta i
pozvonili na vrata na broju „9 ispred kojih je bio parkiran Audi TT.
Nakon nekoliko trenutaka vrata je otvorila vrlo lijepa žena u srednjim dvadesetima.
Bransonu se osmjehnula u znak prepoznavanja.
„Dobar dan, Ashley“, rekao je Branson. „Ovo je moj kolega, viši detektiv Grace. Možemo
li porazgovarati?“
„Naravno, uđite. Ima li kakvih novosti?“ pogledala je Gracea.
Grace je ostao iznenađen razlikom između unutrašnjost i vanjštine kuće. Ušli su u oazu
mirnog minimalizma. Bijeli tepih, bijeli namještaj, sive metalne žaluzine, velika uokvirena
reprodukcija slike Jacka Vettrina s četiri tipa u elegantnim odijelima koju je Grace prepoznao,
točkice obojenog svjetla koje su poigravale na audiosustavu na zidu. Kazaljke na zidnom satu
bez brojeva pokazivale su 18.20.
Poslužila ih je pićem. Branson je dobio mineralnu vodu u elegantnoj staklenoj čaši, a
Grace, koji je sjeo do njega na dugački kauč, poslužen je kavom u finoj, bijeloj šalici.
„U tri puba na području Ashdown Foresta potvrđeno nam je da su vidjeli tvog zaručnika
u utorak navečer“, rekao joj je Glenn Branson. „Također je potvrđeno da je bio u društvu
četiri kompanjona - ti ih znaš. Ali nemamo informacija o tome što su kanili, osim da se napiju.“
„Michael nije pijanac“, rekla je hladno držeći objema rukama veliku čašu crnog vina.
„Pričajte mi o Michaelu“, zamolio ju je Grace pozorno je gledajući.
„O kojim stvarima?“
„Bilo kojim. Kako ste ga upoznali?“
Osmjehnula se, na trenutak vidno opuštena. „Došla sam na razgovor za posao u njegovu
firmu. Michaelovu i njegova partnera.“
„Marka Warrena?“ upitao je Grace.
Dašak oklijevanja, toliko kratak da je jedva bio vidljiv. Ali Grče ga je uočio. „Da.“
„Gdje ste prije radili?“ nastavio je.
„Radila sam u jednoj kompaniji koja se bavila nekretninama. U Torontu, u Kanadi. U
Englesku sam se vratila netom prije nego što sam dobila taj posao.“
„Vratila?“
„Potječem iz Engleske, moji korijeni su ovdje.“ Osmjehnula se.
„Koja je to bila kompanija u Torontu?“
 „Poznat vam je Toronto?“ upitala je malo iznenađeno.
„Prije nekih desetak godina proveo sam tjedan dana u Kanadskoj federalnoj policiji - u
njihovom forenzičkom laboratoriju.“
„U redu. Bila je to mala kompanija - u sastavu grupacije Bay.“
Grace je kimnuo. „Dakle, Michael Harrison i Mark Warren dali su vam posao.“
„Aha, bilo je to prošlog studenog.“
„I?“
„Bio je to odličan posao s dobrom plaćom, željela sam naučiti o posredničkim poslovima
u građevinarstvu, a oni su se činili sasvim finim momcima. I... hm...“ zarumenila se, „pomislila
sam da je Michael jako privlačan, ali bila sam sigurna da je oženjen ili da ima djevojku.“
„Oprostite ako sam osoban“, rekao je Grace, „ali kad ste vi i Michael postali prisni?“
Nakon kratke stanke, rekla je: „Ubrzo - nakon nekoliko mjeseci. Ali morali smo tajiti jer
se Michael bojao da Mark ne sazna. Mislio je da Marku ne bi dobro sjelo, znate, da ima nešto
sa mnom.“
Grace je kimnuo. „Dakle, kad je Mark saznao?“
Zacrvenila se. „Jednog dana se vratio u ured kad ga nismo očekivali.“
Grace se osmjehnuo. Suosjećao je s njom. Imala je nešto ranjivo u sebi što bi u gotovo
svakom muškarcu pobudilo zaštitničke osjećaje. Već je i sam osjećao isto, a upoznao ju je tek
prije nekoliko minuta. „A zatim?“
„Neko vrijeme bilo je malo nelagodno. Rekla sam Michaelu da mislim da bih trebala dati
otkaz, ali on je bio jako ustrajan.“
„A Mark?“
Grace je uočio kako je skoro neprimjetno ustuknula. Jedva vidljivo stegnula mišiće lica.
„On nije imao ništa protiv.“
„Dakle, to nije utjecalo na vaše poslovne odnose?“
„Nije.“
Pažljivo je gledajući u oči, Grace je upitao: „Jeste li znali da imaju offshore-poslove, na
Kajmanskim otocima?“
Pogled je svratila na Bransona, zatim ponovo na Gracea. „Ne... nisam... nisam znala za to.“
„Je li Michael ikad s vama razgovarao o njegovim i Warrenovim poreznim oazama?“
Zacrvenila se od ljutnje, toliko silno i iznenada da se Grace prenuo. „Što je ovo? Jeste li vi
policajci ili poreznici?“
„Ako želite da vam pomognemo pronaći vašeg zaručnika, morate nam pomoći da ga
upoznamo. Ispričajte nam sve, čak i ono što smatrate potpuno nevažnim.“
„Jedino želim da ga pronađete. Živog. Molim Boga.“
„Vaš zaručnik s vama nije razgovara o momačkoj večeri?“ upitao je Grace sjetivši se svoje,
kad je Sandy detaljno uputio gdje će se kretati, i kad ga je u rane sate sljedećeg jutra spasila
nakon što su ga potpuno golog, osim para čarapa, ostavili na vrhu poštanskog stupa u jednoj
pokrajnjoj ulici u Brightonu.
Odmahnula je glavom. „Samo da će otići na nekoliko pića, to je sve što mi je rekao.“
 „Što ćeš učiniti ako se sutra ne pojavi do vjenčanja?“ upitao je Branson.
Suze su joj potekle niz obraze. Izašla je i vratila se s izvezenom maramicom kojom je
lagano obrisala oči. Zatim je zajecala. „Ne znam. Zaista, ne znam. Molim vas, nađite ga. Toliko
ga volim, ne mogu podnijeti ovo.“
Nakon što je pričekao da se smiri i ponovo je pozorno pogledavši u oči, Grace ju je upitao:
„Bili ste tajnica obojici. Nije li vam Mark Warren rekao što smjeraju?“
„Samo da izlaze na mušku večer. Ja sam imala večer s djevojkama, znate ono, ženska
proslava. To je bilo sve.“
„Znate li da Michaela prati glas da voli zbijati šale?“ upitao je Grace.
„Michael ima jaki osjećaj za humor - to je jedna od stvari koje volim kod njega.“
„Nije vam poznato ništa o lijesu?“
Naglo se uspravila, umalo prolivši vino. „O lijesu? Što želite reći?“
Branson joj je mirno objasnio. „Jedan od njih - Robert Houlihan - znaš ga?“
„Srela sam ga nekoliko puta, da. Pomalo je luzer.“
„Oh, stvarno?“
„Tako je M... Michael govorio. Na neki način se družio s njima, ali im nije stvarno
pripadao.“
„Ali im je dovoljno pripadao da ga uključe u momačku večer?“ ustrajao je Branson.
„Michael mrzi povrijediti bilo koga. Mislim da je osjećao da treba uključiti i Robboa.
Vjerujem zato što je ostale uključio kao službene osobe na vjenčanju, a Robba nije.“
Grace je otpio malo kave. „Niste imali nekih nesuglasica s Michaelom? Nešto zbog čega
biste pomislili da je promijenio mišljenje oko vjenčanja?“
„Zaboga“, odgovorila je. „Ne, apsolutno ne. Ja... on.
„Kamo idete na medeni mjesec?“ upitao je Grace.
„Na Maldive. Michael je rezervirao fantastično mjesto - obožava more - čamci, ronjenje.
Nalik na raj.“
„Uključili smo helikopter u potragu. Angažirali stotinu specijalaca, i ako se do večeras ne
pojavi, započet ćemo sveobuhvatnu pretragu područja gdje je posljednji put viđen. Ali ne
želim potrošiti stotine dragocjenih policijskih radnih sati kako bih saznao da se sunča negdje
na Kajmanskim otocima na račun britanskih poreznih obveznika. Razumijete li?“
Ashley je kimnula. „Jasno i glasno“, rekla je resko. „Radi se o novcu, a nimalo o tome da
se pronađe Michaela.“
„Ne“, odvratio je Grace smekšavši ton. „Ne radi se o novcu. Spreman sam odobriti koliko
god novca treba da pronađemo Michaela.“
„Onda, molim vas, započnite odmah.“ Pognuvši svoja uska ramena tužno je gledala u čašu
s vinom. „Prepoznala sam vas iz Argusova članka. I iz jučerašnjeg Daily Maila. Pokušali su
vas ismijati jer ste se obratili mediju, je li tako?“
„Da.“
„Ja u sve to vjerujem. Znate li ikoga? Znate, uz vaše kontakte. Ne postoje li mediji,
vidovnjaci, koji mogu pronaći nestale?“
Grace je na brzinu pogledao Bransona, zatim ponovo Ashley. „Postoje, da.“
 „Ne biste li se mogli obratiti nekome ili me povezati s nekim koga preporučujete?“
Grace je na trenutak pomno razmišljao. „Imate li nešto što pripada Michaelu?“ Osjetio je
kako ga Glenn Branson probada pogledom.
„Kao što?“
„Bilo što. Neku stvar. Dio odjeće? Nakit? Nešto s čime je bio u dodiru.“
„Naći ću nešto. Samo mi dajte nekoliko minuta.“
„Nema problema.“
 34
„Jesi sišao s uma?“ upitao je Branson kad su se vozili od Ashleyjine kuće.
Držeći u ruci bakrenu narukvicu koju mu je Ashley dala, Grace je odgovorio: „Ti si to
predložio.“ S radija se čulo duboko nabijanje basova. Grace ga je stišao.
„Jesam, ali nisam želio da je pitaš.“
„Želio si da nešto ukrademo iz njegovog stana?“
„Posudimo. Čovječe, u opasnosti si. Što ako se obrati novinama?“
„Tražio si me da ti pomognem.“
Branson ga je pogledao postrance. „Dakle, što misliš o njoj?“
„Zna više nego što nam je rekla.“
„Pokušava mu spasiti dupe?“
Grace je prevrtao narukvicu. Tri zavarena bakrena prstena koji su završavali s dvije male
rondele. „Što ti misliš?“
„Evo te opet - tvoje uobičajeno odgovaranje na pitanje novim pitanjem.“
Grace je neko vrijeme šutio, razmišljao je. U mislima se vratio na scenu u kući Ashley
Harper. Na njezinu napetost, na njezine odgovore na pitanja. Devetnaest godina provedenih
u policiji naučilo ga je mnogim lekcijama. Vjerojatno najznačajnija bila je da istina nužno nije
ono što je odmah očito. Ashley Harper zna više od onog što je rekla, u to je bio siguran. To je
pročitao u njezinim očima. Po svoj prilici, procijenio je, shrvana bolom, bila je zabrinuta da
bilo kakva porezna igra u koju je Michael Harrison bio upleten na Kajmanskim otocima ne
izađe na vidjelo. A, isto tako, osjećao je da to nije cijela priča.
Dvadeset minuta kasnije, zaustavili su se na žutoj traci na šetnici Kemp Town izdignutoj
iznad plaže i Engleskog kanala. Izašli su iz auta.
Kiša je i dalje pljuštala, a osim sjene jednog tankera, ili teretnog broda na obzoru, na moru
nije bilo ničega. Neprekidna rijeka automobila i kamiona prolazila je pokraj njih. S druge
strane, zdesna, Grace je ugledao Palace Pier sa svojim bijelim kupolama, drečavim svjetlima
i na kraju s toboganom koji se izdizao poput stupa.
Marina Parade, široka cesta koja se protezala duž kilometar i pol ljupkih fasada u
regentskom stilu s pogledom na more, bila je zakrčena prometom koji je milio u oba smjera.
Jedna od nekoliko modernih stambenih zgrada u njoj bila je Van Alen, imitacija secesije u
dvadeset prvom stoljeću. Za nekoliko trenutaka, slabašan glas odgovorio je na pritisak zvonca
stana 407 na ulaznoj ploči. „Halo?“
„Mark Warren?“ upitao je Glenri Branson.
„Da, tko je?“
„Policija, možemo li porazgovarati s vama o Michaelu Harrisonu?“
„Naravno. Uđite, četvrti kat.“ Začulo se oštro zujanje i Grace je gurnuo vrata.
 „Čudna podudarnost“, rekao je Bransonu dok su ulazili u dizalo. „Ovdje sam sinoć bio na
večeri pokera.“
„Koga tu znaš?“
„Chrisa Crokea.“
„Onu budalu iz prometne?“
„Dobar je on.“
„Zato što se oženio za novac, bolje reći, rastao se za novac. Imao je bogatu ženu - jednom
mi je rekao da joj je otac dobio na lutriji - i dobrog odvjetnika za rastave.“
„Promućuran gad.“
Izašli su na četvrtom katu, prešli preko mekanog plavog tepiha i stali ispred stana 407.
Branson je pritisnuo zvonce.
Nakon nekoliko sekundi, vrata je otvorio muškarac u kasnim dvadesetim. Bio je u bijeloj
poslovnoj košulji bez kravate, prugastim hlačama od odijela i u crnim mokasinkama sa
zlatnim lancem. „Gospodo“, rekao je ljubazno: „Molim, uđite.“
Grace ga je pogledao s laganim izrazom prepoznavanja. Vidio t je već prije, negdje,
nedavno. Gdje? Gdje ga je, dovraga, vidio? U skladu s propisima, Branson mu je pokazao
službenu iskaznicu koju je Mark Warren jedva pogledao. Kroz mali hodnik slijedili su ga do
otvorenog dnevnog boravka s dva kauča u obliku slova L i s dugačkim, lakiranim stolom koji
je dijelio kuhinju od ostalog dijela.
Stan je, primijetio je Grace, u svom minimalističkom stilu nalikovao onom Ashley Harper,
ali ovdje je utrošeno znatno više novca. Na visokom, crnom postolju u jednom uglu stajala
je afrička maska. Probrane, iako nedokučive apstraktne slike, nizale su se na zidovima. Bio je
tu i velik prozor s izravnim pogledom na more i Palace Pier. Na zaslonu tankog televizora
vrtjele su se vijesti s utišanim tonom.
„Mogu li vas ponuditi pićem?“ upitao je Mark Warren zavrćući ruke.
Grace ga je pažljivo promatrao, studirao njegov govor tijela i slušao način na koji govori.
Odisao je napetošću. Nelagodom. Nimalo iznenađujuće kad se uzme u obzir kroz što je
prolazio. Jedna od najvećih muka preživjelih u bilo kojoj katastrofi, Grace je to naučio iz
iskustva, bila je borba s osjećajem krivnje.
„Hvala, ne treba“, odgovorio je Branson. „Ne želimo vas dugo zadržavati - tek nekoliko
pitanja.“
„Imate li kakvih novosti o Michaelu?“
Grace mu je ispričao o njihovu obilasku pubova i o nestalom lijesu. Ali u njegovu
odgovoru bilo je nečega što je u Graceu pobudilo sumnju. Sasvim malu, sićušnu iskricu
sumnje.
„Ne mogu povjerovati da bi ukrali lijes“, rekao je Mark Warren.
„Vi ste trebali znati“, uzvratio je Grace. „Nije li uloga kuma da organizira momačku
večer?„
„To sam pročitao u člancima koje sam skinuo s interneta“, odgovorio je.
Grace se namrštio. „Dakle, niste bili uključeni u planove? Nimalo?“
 Mark je djelovao zbunjeno. Kad je započeo glas mu je bio čudan, ali ubrzo se smirio. „Ja -
ne, ne kažem to. Hoću reći... znate... mi... Luke je želio organizirati striptiz, ali to je
nekako otrcano, mi smo željeli nešto originalnije.“
„I Michaelu Harrisonu vratiti za sve njegove šale?“
Na trenutak ponovno zbunjen, Mark Warren je odgovorio: „Da, pričali smo o tome.“
„Ali niste razgovarali o lijesu?“ upitao je Roy Grace s pogledom prikovanim na njegove
oči.
„Apsolutno, ne.“ U glasu mu se osjetila indignacija.
„Lijesu od tikovine“, nastavio je Grace.
„Ne, ne znam ništa ni o kakvom lijesu.“
„Govorite mi da ste mu vjenčani kum, ali da ništa ne znate o planovima za njegovu
momačku večer?“
Podulje oklijevanje. Mark Warren svraćao je duge poglede s jednog na drugog policajca.
„Da“, konačno je odgovorio.
„Ne vjerujem, Mark“, rekao je Grace. „Žao mi je, ali ne vjerujem u to.“ Odjednom je spazio
bljesak bijesa.
„Optužujete me da lažem? Žao mi je, gospodo, ovaj sastanak je završen. Moram
razgovarati s odvjetnikom.“
„To vam je važnije nego da nađete svog poslovnog partnera?“ upitao je Grace. „Sutra se
treba ženiti. Svjesni ste toga?“
„Ja sam mu kum.“
Pomno ga gledajući u lice, Grace se odjednom sjetio gdje ga je vidio. Barem gdje misli da
ga je vidio. „Koji auto vozite, Mark?“ upitao ga je.
„BMW.“
„Koji model? Serija 3? Serija 5? Serija 7?“
„X5“, odgovorio je Mark.
„Taj je s pogonom na sva četiri kotača?“
„Da, tako je.“
Grace je kimnuo bez odgovora; mozak mu je ključao.
 35
Dok su stajali u hodniku i čekali dizalo, Branson je pogledao ulazna vrata stana Marka
Warrena da se uvjeri da su zatvorena. Zatim je upitao: „O čemu se tu radilo, s onim oko auta?“
Kad su ušli u dizalo, Grace je pritisnuo najdonju tipku s oznakom B. I dalje zadubljen u
misli, nije odgovorio. Branson ga je gledao. „Nešto nije u redu kod tog tipa. Jesi primijetio?“
Grace i dalje nije odgovarao.
„Trebao si pritisnuti 'P' za prizemlje - tuda smo ušli.“
Grace je izašao u podzemnoj garaži, a Branson ga je slijedio. Bila je suha, slabo
osvijetljena, lagano odisala mirisom motornog ulja. Prošli su pokraj jednog Ferrarija,
limuzine Jaguar, sportske Mazde i malog Forda, zatim pokraj nekoliko praznih mjesta dok se
Grace nije zaustavio ispred sjajnog srebrnog terenca BMW X5. Pomno ga je pogledao. Na boji
je još uvijek bilo nekoliko kapljica kiše.
„Odlične su ovo makine“, rekao je Branson. „Ali nemaju mnogo mjesta otraga. Puno više
ga ima u Range Roveru ili Cayenneu.“
Grace je pogledao kotače, zatim je kleknuo i zavirio ispod praga. „Kad sam noćas bio
ovdje“, rekao je, „i došao po svoj auto oko četvrt do jedan, ušao je ovaj BMW sav prekriven
blatom. Primijetio sam to jer se činilo malo neobičnim - ne vidi se često uprljani terenac u
središtu Brightona, uglavnom ih koriste mame kad odlaze u kupnju.“
„Siguran si da je to bio ovaj auto?“
Grace se prstom dodirnuo po glavi. „Registracijska pločica.“
„Tvoje fotografsko pamćenje - i dalje funkcionira u odmakloj dobi...“
„I dalje funkcionira.“
„Dakle, što misliš?“
„Što ti misliš?“
„Ukradeni lijes. Suma. Blatnjav auto. Vjenčani kum kao jedini preživjeli i želi razgovarati
sa svojim odvjetnikom. Bankovni račun na Kajmanskim otocima. Nešto miriši.“
„Ne miriši nego smrdi.“
„Dakle, kako ćemo dalje?“
Grace je iz džepa izvukao bakrenu narukvicu i podigao je. „Ovako ćemo dalje.“
„Zaista tako misliš?“
„Imaš li bolju ideju?“
„Privesti Marka Warrena na ispitivanje.“
Grace je odmahnuo glavom. „Tip je lukav. Mi moramo biti lukaviji.“
„Otići do luckastog rašljara je lukavije?“
„Vjeruj mi.“
 36
Morao si ostati budan. Na taj način si preživio. Od hipotermije postaješ pospan, a kad
zaspiš, padneš u komu i zatim umreš.
Michael se tresao, bio je blizu delirija. Bilo mu je hladno, užasno hladno; čuo je glasove,
čuo je Ashley kako mu šapuće na uho; podigao je ruku da je dotakne, a prstima je udario o
tvrdu tikovinu.
Voda mu je ušla u usta i ispljunuo ju je. Lice je čvrsto pritisnuo o poklopac lijesa. Baterija
više nije radila, voki-toki je pokušavao držati iznad vode, ali ruka ga je toliko boljela i znao je
da više neće moći dugo.
Svoj mobitel, koji više nije bio od koristi, turnuo je u stražnji džep traperica. Žuljao ga je,
ali ga je podigao za nekoliko centimetara. Čemu god to doprinijelo. Umrijet će. Nije znao
koliko mu je preostalo, ali nije bilo dugo.
„Ashley“, rekao je slabašnim glasom. „Ashley, draga moja.“
Ponovo mu je voda ušla u usta.
Kućištem baterije zagrebao je sve širi i dublji urez na poklopcu. Pomislio je na sutrašnje
vjenčanje. Na mamu koja mu pokazuje haljinu koju je kupila, pa šešir, cipele i novu torbicu.
Želi njegovu potvrdu, želi znati da dobro izgleda za taj poseban dan, želi da bude ponosan na
nju, želi da Ashley bude ponosna na nju. Sjetio se poziva svoje mlađe sestre iz Australije,
toliko sretne zbog karte koju joj je kupio. Carly je već morala stići, biti uz majku i spremati se.
Vrat ga je silno bolio, nije znao koliko dugo će to moći podnositi. Svakih nekoliko minuta
morao se opustiti, zadržati dah, pustiti da mu voda prelije lice i zatim se ponovo podići.
Uskoro to više neće biti moguće.
Vičući od muke i užasa, okomio se na poklopac, udarao šakama o njega. Ponovo je
pritisnuo tipku „govor“. „Davey! Davey! Hej, Davey?“
Ispljunuo je vodu.
Tresla mu se svaka molekula tijela.
Odgovorio mu je statički šum.
Zubi su mu škljocali u ustima. Progutao je puna usta blatnjave vode, zatim još jednom.
„Molim vas, molim, molim vas, neka mi netko pomogne, molim vas, molim vas.“
Pokušao se smiriti, razmišljati o svom govoru. Mora zahvaliti djeverušama. Nazdraviti
im. Ne smije zaboraviti prvo zahvaliti majci. Završiti sa zdravicom za djeveruše. Ispričati koju
šalu. Pete mu je rekao jednu odličnu. O paru koji odlazi na medeni mjesec i...
Medeni mjesec.
Sve je rezervirano. Lete sutra navečer u devet na Maldive. Prvim razredom - o tome
Ashley nije ništa znala, time ju je tajno častio.
Oh, izvucite me odavde, vi idioti. Propustit ću vjenčanje, medeni mjesec. Hajde! Smjesta!
 37
Dok je Branson vozio Gracea uz otmjene regentske fasade kuća u nizu u Kemp Townu,
sat na Fordovoj upravljačkoj ploči pokazivao je 19.13. Zatim su izašli na otvorenu cestu,
visoko iznad litica prošli pokraj golemih neogotičkih zgrada djevojačke škole Roedean i
nakon njih, uz secesijsku zgradu Dunstairsovog doma za slijepe osobe. Kiša je pljuštala, a
vjetar bijesno šibao po autu. Sada već lijeva danima. Branson je upalio radio,
utišao isprekidano pucketanje policijskog radija i stao se ljuljati uz ritam pjesme Scissor
Sistersa.
Grace je to neko vrijeme podnosio, zatim ponovo stišao radio.
„Što ti je, čovječe? Ova grupa je jako dobra“, rekao mu je Branson.
„Odlična“, uzvratio je Grace.
„Želiš povaliti neku curu, ha? Moraš biti ukorak s kulturnim trendovima.“
„Ti si moj kulturni guru, nije li tako?“
Branson ga je postrance pogledao. „Trebao bih biti i tvoj guru za stil. Imam odličnog
frizera kojem bi trebao otići, Ian Habbin u The Pointu. Neka ti dotjera frizuru - hoću reći, pa,
izgledaš tako jučerašnje.“
„Počinjem se osjećati jučerašnje“, odgovorio je Grace. „Molio si me da ručam s tobom.
Prošlo je pola popodneva i približava se vrijeme večere. Ovim tempom, zajedno ćemo i
doručkovati.“
„Otkada ti imaš život?“ Istog trena kad je to izgovorio, Branson je požalio. Vidio je bol na
Graceovu licu bez da ga je pogledao. „Oprosti, stari“, rekao je.
Prošli su kroz Rottingdean, ljupko selo na vrhu litice, zatim preko strmog uspona, pa
nizbrdice nakon koje je uslijedio novi uspon. Nastavili su između raštrkanih poslijeratnih
prigradskih kuća u Saltdeanu, zatim u Peachavenu.
„Na sljedećem skreni lijevo“, rekao je Grace. Zatim ga je nastavio usmjeravati kroz
labirint brdovitih ulica zatrpanih bungalovima i skromnim samostojećim kućama, sve dok se
nisu zaustavili ispred malog, prilično oronulog bungalova, s još oronulijim kamperom ispred
njega.
Kroz kišu su pohitali do malog trijema dok je vjetar zviždao i fijukao. Pozvonili su. Nakon
nekoliko trenutaka otvorio im je sitan, čvrst čovjek, dobrano u sedamdesetima. Imao je kozju
bradicu, dugu sijedu kosu svezanu u rep, a bio je u kaftanu i radnim trapericama s egipatskim
križem na zlatnom lancu. Pozdravio ih je srdačnim, piskutavim glasom. Sav pun energije,
prihvatio je Graceovu ruku i gledao ga radosno, kao davno izgubljenog prijatelja. „Viši
detektive Grace! Tako je lijepo vidjeti te ponovo.“
„I tebe, prijatelju. Ovo je detektiv Branson. Glenn, ovo je Harry Frame.“
Harry Frame stegnuo je ruku Glenna Bransona žestinom koja nije odgovarala ni njegovoj
dobi ni visini i pogledao ga prodornim zelenim očima. „Zadovoljstvo mi je upoznati vas. Uđite,
uđite.“ Krenuli su za njim u uzak hodnik osvijetljen slabom žaruljom u visećem fenjeru i
ukrašenom predmetima vezanim uz more. Na sredini zida isticao se veliki mjedeni okvir
kabinskog prozora. Flodnikom su došli do dnevne sobe s policama zatrpanim brodovima u
boci. Bilo je tu i trodijelno odijelo sa zaštitom na leđima, isključen televizor i okrugli hrastov
stol s četiri drvene stolice uz prozor. Odveo ih je do njega. Na zidu je Branson ugledao
neukusnu reprodukciju seoske kuće Anne Hathaway i uokvireno geslo: Um jednom obogaćen,
više se nikad ne vraća u izvorne dimenzije. “Čaj, gospodo?“
„Hvala“, odgovorio je Grace.
Gledajući Gracea da mu da znak, Branson je rekao: „Bilo bi lijepo od vas.“
Harry Frame žurno je izašao iz prostorije. Branson se zagledao u upaljenu svijeću u
staklenom svijećnjaku na stolu, zatim je pogled svrnuo na Gracea s izrazom lica koji je govorio
„koji je ovo kurac?“
Grace mu se osmjehnuo. Budi strpljiv.
Nakon nekoliko minuta ušla je vesela i zdepasta sijeda gospođa u debeloj dolčeviti,
smeđim hlačama od poliestera i u novim bijelim tenisicama. Unijela je poslužavnik s tri šalice
čaja i kolačićima i odložila ga na stol.
„Dobar dan, Roy“, prijateljski je rekla Graceu, a zatim se, sa sjajem u očima, obratila
Bransonu, „Ja sam Marine. Ona koju treba slušati!“
„Drago mi je. Detektiv Branson.“
Za njom je ušao njezin muž s kartom u rukama.
Grace je podigao šalicu i ustanovio da je čaj vodenkastozelene boje. Vidio je kako Branson
sumnjičavo proučava svoj.
„Dakle, gospodo“, započeo je Harry sjevši im preko puta, „imate nestalu osobu?“
„Michael Harrison“, odgovorio je Grace.
„Mladić o kojem je pisao Arguši Grozna stvar, ta nesreća. Suviše mlad da bude prizvan.“
„Prizvan?“ začudio se Branson.
„Očito su ga duhovi željeli.“
Branson je pogledom prostrijelio Gracea, na što se viši detektiv nije obazreo.
Odgurnuvši kolačiće i svijećnjak u stranu, Frame je na stolu rasprostro kartu istočnog
Sussexa.
Branson je grickao kolačić. Grace je iz džepa izvukao bakrenu narukvicu i pružio je
mediju. „Tražio si da ti donesem nešto što pripada nestaloj osobi.“
Frame ju je uzeo, čvrsto primio i zatvorio oči. Oba policajca su ga promatrala. Oči je držao
zatvorenima dobru minutu, a zatim je, konačno, počeo kimati glavom. „Hm“, rekao je i
dalje zatvorenih očiju. „Hm, da, hm.“ Zatim je trzajem otvorio oči, Gracea i Bransona pogledao
kao da je iznenađen da su i dalje u sobi. Nadvio se nad kartu i iz džepa hlača izvukao uzicu s
olovnim utegom.
„Da vidimo što možemo naći“, rekao je. „Da, zaista, da vidimo. Je li vam čaj dobar?“
Grace je otpio gutljaj. Bio je vruć i lagano gorak. „Odličan“, odgovorio je.
I Branson je poslušno otpio. „Dobar je“, rekao je.
 Harry Frame je blistao, bez sumnje zadovoljan. „Dakle, idemo. ..“ S laktovima na stolu,
glavu je uronio među dlanove kao da moli. Počeo je mrmljati. Grace je izbjegao Bransonov
pogled.
„Mrmmm“, Frame je mrmljao za sebe. „Mrmmmm. Hrmm. Mrmmm.“
Zatim se uspravio na stolici, uzicu koju je držao palcem i kažiprstom nadvio je nad kartu
i pustio da se olovni uteg kao klatno njiše naprijed-natrag. Nakon toga, nabirući usne u punoj
koncentraciji, energično je opisivao uske krugove, i centimetar po centimetar prelazio iznad
karte.
„Uckfield?“ rekao je. „Crowborough? Ashdown Forest?“ upitno ih je pogledao. Obojica su
kimnnla.
Ali Harry Frame odmahnuo je glavom. „Ne, ništa mi nije pokazano na tom području, žao
mi je. Pokušat ću s drugom kartom, u manjem mjerilu.“
„Prilično smo sigurni da je na tom području, Harry“, rekao mu je Roy Grace.
Frame je odlučno odmahnuo glavom. „Ne, visak mi ne govori tako. Moramo potražiti
šire.“
Grace je osjećao kako Bransonova sumnjičavost plamti kao užarena peć. Gledajući u novu
kartu koja je prikazivala cijeli istočni i zapadni Sussex, opazio je da se visak u malom luku
njiše iznad Brightona.
„Tu se nalazi“, mrmljao je Frame.
„U Brightonu? Mislim da ne“, odgovorio je Grace.
Frame je rasprostro uličnu kartu Brightona u velikom mjerilu i postavio visak da se njiše
iznad nje. Nakon nekoliko trenutaka počeo se vrtjeti u malom krugu iznad Kemp Towna. „Da“,
rekao je. „Da, tamo je.“
Sada je Grace pogledao Bransona, kao da mu čita misli. „U krivu si, Harry“, rekao je.
„Ne, mislim da nisam, Roy. Vaš čovjek je ondje.“
Grace je odmahnuo glavom. „Upravo smo došli iz Kemp Towna - tamo smo razgovarali s
njegovim poslovnim partnerom - jesi li siguran da visak ne reagira zbog toga?“
Harry Frame je podigao bakrenu narukvicu. „Ovo je njegova narukvica? Michaela
Harrisona?“
„Da.“
„Onda je ovo to mjesto na kojem se nalazi. Moj visak nikad ne griješi!“
„Možete li nam dati neku adresu?“ upitao je Branson.
„Ne, adresu ne - mjesto je gusto naseljeno. Ali tamo motate tražiti, tamo ćete ga naći.“
 38
„Jebeni čudak“, rekao je Branson Graceu kad su odlazili od kuće Harryja Framea.
Duboko u mislima, Grace nije dugo progovorio. Prije sat vremena kiša je konačno
prestala, a zraci kasnovečernjeg sunca probijali su se kroz mrežu sivog oblaka koji se nisko
spustio nad more. „Daj da na trenutak pretpostavimo da je u pravu.“
„Daj da nešto popijemo i pojedemo“, odgovorio je Branson. „Izgladnio sam, srušit ću se.“
Na satu je stajalo 20.31.
„Dobra ideja.“
Glenn je s mobitela nazvao svoju ženu. Grace je slušao kraj razgovora. Zvučao je prilično
vatreno i završio je njegovim prekidanjem u pola poziva. „Jako je ljuta.“
Grace mu se suosjećajno osmjehnuo. Znao je jako dobro da nije uputno bez znanja
komentirati nečiju situaciju u kući.
Nekoliko minuta kasnije, za šankom puba na vrhu litice imenom Badger's Rest, Grace je
obujmio veliku čašu viskija s ledom i primijetio da se njegov kolega brzo obračunava s pola
litre piva, bez obzira na činjenicu da vozi.
„U policiju sam otišao“, započeo je Branson, „kako bih napravio karijeru zbog koje bi moja
djeca bila ponosna na mene. Sranje. Kad sam bio izbacivač, barem sam imao život. Okupao bih
Sammyja, spremio ga u krevet i imao vremena pročitati mu priču prije nego što bih otišao na
posao. Znaš li što mi je Ari upravo rekla?“
„Što?“ Grace je gledao specijalitete ispisane na ploči.
„Rekla je da Sammy i Remi plaču zato što sam im obećao da ću biti kod kuće i da ću im
čitati priče.“
„Onda idi kući“, blago je rekao Grace i mislio tako.
Branson je iskapio svoje pivo i naručio novo. „Ne mogu, znaš da ne mogu. Ovo nije jebeni
posao od devet do pet. Ne mogu kao neki glupi službenik izaći iz ureda i izvesti nešto kao,
jebe mi se za sve, sutra je subota. To dugujem Ashley Harper i Michaelu Harrisonu, nije li
tako?“
„Moraš naučiti kad treba olabaviti“, odvratio mu je Grace. „Oh, stvarno. A kad točno da
olabavim?“
Grace je iskapio svoj viski. Prijao mu je. Ono peckanje prvo u grlu, zatim u želucu.
Pokazao je čašu barmenu, naručio novi dupli, na šank stavio novčanicu od dvadeset funta i
zatražio sitno za automat s cigaretama. Nekoliko dana nije zapalio cigaretu, ali večeras je
žudnja za njom bila suviše jaka.
Na pladnjić automata ispala je kutija Silk Cuta. Potrgao je celofan i barmena zamolio
šibice. Zatim je zapalio i povukao duboko i zahvalno u pluća. Prijala je više nego
fantastično. “Mislio sam da si prestao“, rekao mu je Branson.
 „Jesam.“
Dobio je novo piće i kucnuo se s Glennom. „Ti nemaš svoj život, a ja uništavam svoj.
Dobrodošli u karijeru policajca.“ Branson je odmahnuo glavom. „Tvoj prijatelj Harry Frame
je običan čudak. Kakav osobenjak!“
„Sjećaš se Abigail Matthews?“
„One curice prije nekoliko godina? Bilo joj je osam godina, je li tako?“
„Tako je.“
„Oteta ispred roditeljske kuće. Pronašao si je u sanduku u hangaru zračne luke Gatwick.“
„Nigerijci. Prodana u dječju seksualnu mrežu u Nizozemskoj.“ „To je bio odličan
detektivski posao. Nije li to donekle bio razlog tvojeg brzog napredovanja?“
„Bio je. Osim što nikad nikom nisam ispričao istinu o tome kako sam je našao.“ Sada je
od Roya Gracea više govorio viski. “Nikad nikom nisam ispričao zato što...“
„Zato što?“
„To nije bio neki veliki detektivski posao, Glenne, eto zato. Našao ju je Harry Frame sa
svojim viskom, u redu?“
Branson je šutio neko vrijeme. „Dakle zato mu vjeruješ?“
„Bio je u pravu i u drugim slučajevima. Ali ne govorim o njemu na sav glas. Alison Vosper
i njezini nadređeni ne vole ništa što se ne uklapa u njihove šablone. Ako u policiji želiš
napraviti karijeru, moraju vidjeti da igraš po pravilima. Moraš biti viđen, OK? Ne moraš zaista
igrati po njima, sve dok misle da to činiš.“ Novi viski ispio je puno brže nego je namjeravao.
„Hajdemo nešto pojesti.“
Branson je naručio škampe. Grace je izabrao izrazito nezdrav svinjeći odrezak s dva
pržena jaja i pomfritom. Zapalio je novu cigaretu i ponovo naručio pića.
„I što ćemo dalje, stari, mudri čovječe?“
Zaškiljio je prema Bransonu. „Mogli bismo se napiti“, odgovorio je.
„To nam neće baš pomoći da nađemo Michaela Harrisona, slažeš se? Ili mi je nešto
promaklo?“
„Ništa ti nije promaklo - koliko vidim. Ali sada je oko...“ Grace je pogledao na sat. „Devet
u petak navečer. Osim da se s lopatom i baterijom ne otputimo u Ashdovvn Forest, ne
vidim što bismo drugo postigli.“
„Mora postojati nešto što nam je promaklo.“
„Uvijek postoji nešto, Glenne. Malo ljudi razumije važnost slučajnog otkrivanja u našem
poslu.“
„Misliš na sreću?“
„Znaš onaj stari vic o golferu?“
„Ispričaj mi ga.“
„Golfer kaže: 'Čudno je to... što više treniram, to više imam sreće
Branson se nasmijao. „Dakle, možda nismo dovoljno trenirali.“
„Mislim da smo dovoljno trenirali. Sutra je dan odluke. Ako Michael Harrison izvodi šalu
nad šalama, sutra će istina izaći na vidjelo.“
 „A ako ne izvodi?“
„Tada prelazimo na plan B.“
„Koji je?“
„Nemam pojma.“ Grace ga je pogledao preko ruba čaše. „Ja sam ti samo pratnja za ručak.
Sjećaš se?“
 39
Ashley je pogrbljeno sjedila na krevetu u svojoj mekanoj bijeloj kućnoj haljini i gledala
reprizu Seksa i grada na svom plazma-televizoru. Zazvonio je telefon. Brzo se uspravila,
zamalo prolila vino iz čaše koju je držala u ruci. Na budilici je stajalo 23.18. Bilo je kasno.
Javila se nervozno, gotovo bez daha. „Da, molim?“
„Ashley? Nadam se da te nisam probudila, draga.“
Čašu je odložila na stolić uz krevet, podigla daljinski i stišala zvuk. Bila je to Gill Harrison,
Michaelova majka. „Nisi“, odgovorila je. „Ni slučajno. Ionako ne mogu spavati. Nisam ni
oka sklopila od - utorka. Još malo pa ću uzeti tabletu, doktor mi je dao neke, rekao je da će me
oboriti.“ U pozadini je začula Boboa, Gillinog malog šicua kako laje.
„Želim da ponovo razmisliš, Ashley. Stvarno mislim da moraš otkazati sutrašnje
događanje.“
Ashley je duboko udahnula. „Gill, jučer i danas smo razgovarale o tome. Ovako kasno
nećemo dobiti nikakav povrat ako otkažemo; ljudi nam dolaze sa svih strana - na primjer moj
ujak iz Kanade koji će me odvesti do oltara.“
„Drag je to čovjek“, odgovorila je Gill. „Jadnik je morao prijeći sav taj put.“
„Obožavamo jedno drugo“, nastavila je Ashley. „Uzeo je cijeli tjedan slobodno samo kako
bi mogao biti u ponedjeljak na probi.“
„Gdje je odsjeo?“
„U Londonu. U Lanesboroughu. Uvijek odsjeda u najboljim hotelima.“ Na trenutak je
zašutjela. „Naravno, ispričala sam mu, ali rekao je da će ipak doći ovamo da mi bude podrška.
Ostale moje prijateljice u Kanadi - četiri su se spremale doći - uspjela sam odgovoriti. A i druge
prijatelje u Londonu uvjerila sam da ne dolaze, zadnjih nekoliko dana telefon mi neprekidno
zvoni.“
„I ovdje.“
„Problem je u tome da je Michael pozvao prijatelje i kolege iz cijele Engleske - i ostatka
Europe. Pokušala sam stupiti u vezu sa što je više moguće njih - isto tako i Mark - ali u
najmanju ruku morat ćemo se pobrinuti za one koji dolaze. A i dalje mislim da bi se Michael
mogao pojaviti.“
„Ja ne mislim, draga, ne više.“
„Gill, Michael je izvodio kojekakve psine svojim prijateljima kad su se ženili - zbog onoga
što im je napravio, dvojica su jedva stigli do crkve nekoliko minuta prije vjenčanja. Michael
bi još uvijek mogao biti negdje, zaključan ili svezan a da ne zna što se dogodilo. Možda i dalje
planira, ili pokušava stići.“
„Ti si zgodna djevojka, i fina osoba - bit će ti grozno ako budeš stajala u crkvi, a on se ne
pojavi. Moraš prihvatiti da mu se nešto dogodilo. Četvorica su mrtva, draga. Michael je
zasigurno čuo za to - ako je sve u redu s njim.“
 Ashley je šmrknula i zatim zajecala. Nekoliko trenutaka neutješno je plakala i oči otirala
papirnatom maramicom koju je izvukla iz kutije na noćnom stoliću. Zatim je teško udišući
rekla: “Silno se trudim, ali mi ne uspijeva. Jedino... ja... stalno se molim da se pojavi... svaki put
kad zazvoni telefon, pomislim da je to on - znaš - da će se smijati, objasniti da je sve bila samo
glupa šala.“
„Michael je dobar dečko“, rekla je Gill. „Nikad nije bio okrutan, ovo je suviše okrutno. On
to ne bi napravio; nema on to u sebi.“
Nastala je podulja tišina. Ashley ju je konačno prekinula. „Jesi li dobro?“
„Osim što sam oboljela od brige za Michaelom, jesam, dobro sam. Carly je sa mnom.“
„Stigla je?“
„Da, prije nekoliko sati, iz Australije. Mislim da će sutra osjećati posljedice vremenske
razlike.“
„Moram je doći pozdraviti.“ Na trenutak je zastala. „Vidiš što hoću reći - svi ti ljudi koji
dolaze odsvukuda - u najmanju ruku moramo biti u crkvi da ih pozdravimo i ponudimo jelom.
Možeš li zamisliti da nismo tamo, a Michael se pojavi?“
„Shvatio bi da si otkazala iz poštovanja prema dečkima koji su poginuli.“
Jecajući još jače, Ashley je odgovorila, „Molim te Gill, molim te, hajdemo u crkvu i vidjeti
što će biti.“
„Uzmi tabletu i naspavaj se, draga.“
„Nazvat ću te ujutro.“
„Da. Rano ću ustati.“
„Hvala što si nazvala.“
„Noć, noć.“
„Noć!“ završila je Ashley.
Spustila je slušalicu i zatim, ispunjena silnom energijom, prevrnula se, a grudi su joj
ispale iz otvorene kućne haljine. Pogledala je Marka koji je nag ležao ispod pokrivača pokraj
nje. “Glupa krava, ni ne sluti!“ Usta je razvukla u širok osmijeh, lice joj je sjalo od radosti. „Ni
ne sluti!“
Ruke mu je ovila oko vrata, čvrsto ga privila i strasno poljubila, prvo u usta, a zatim je
nastavila polako i sigurno dalje niz tijelo.
 40
Znojio se ispod popluna. Prevruće, puno prevruće. Na neki način, vrućina mu je prodrla
točno iznad glave i jedva je disao. Potoci vode curili su mu niz lice, ruke, noge, po leđima.
Otkrio je poplun, sjeo, osjetio tup udarac u glavu i ponovo utonuo.
Pljus.
Oh, Isuse.
Voda posvuda oko njega. A osjećao je kao da je i u njemu, kao da su njegova krv u žilama
i voda u kojoj je ležao izmjenjivi. Jednu riječ. Tražio je jednu riječ, ali bi mu izmakla, kliznula
iz ruku svaki put kad bi joj bio blizu. Kao sapun u kadi, pomislio je.
Sada je hladno. Trenutak prije nepodnošljivo vruće, sada je hladno. Užasno hladno. Oh,
tako hladno, hladno, hladno da cvokoću zubi. Glava mu je pucala. „Samo idem vidjeti ima li
paracetamola u ormariću u kupaonici“, obznanio je. Tišini koja mu je odgovorila, rekao je:
„Neću dugo. Samo ću skoknuti do ljekarne.“
Glad koja ga je ostavila prije nekoliko sati, sada se vratila uz odmazdu. U želucu mu je
gorjelo, kao da su se kiseline, u nastojanju da bilo što izjedu, okomile na potrbušnicu. Usta su
mu bila spržena. Pružio je ruku i napunio ih vodom, ali usprkos žeđi, predstavljalo je napor
popiti je.
Osmoza!
„OSMOZA!“ oduševljeno je vikao punim glasom stalno ponavljajući. „Osmoza! Imam te!
Osmoza!“
Zatim mu je odjednom postalo vruće. Znojio se. „Netko je isključio termostat!“ viknuo je
u mrak. „Zaboga, svi se ovdje kuhamo; što mislite da smo, jastozi?“
Zahihotao se na tu primjedbu. Zatim, točno iznad njegova lica, poklopac lijesa počeo se
otvarati. Polako, ravnomjerno, bešumno, sve dok nije ugledao noćno nebo puno zvijezda i
meteora koji su šarali njime. Iz njega je izbila zraka svjetla, zrnca prašine lijeno su plovila
njome. Postalo mu je jasno da su sve zvijezde na nebeskom svodu projicirane tom zrakom.
Nebo je bilo njegov ekran! Zatim je ugledao nečije lice kako plovi po zraci, po zrncima prašine.
Ashley. Kao da je gleda s dna bazena, a ona, licem dolje, pluta iznad njega.
Zatim se pojavilo novo lice - njegova majka. Nakon nje Carly, njegova mlađa sestra. Zatim
njegov otac, u elegantnom smeđem odijelu, krem košulji i s crvenom svilenom kravatom u
čemu ga je Michael najbolje pamtio. Nije shvaćao kako otac može biti u bazenu, a da mu
odjeća ostane suha.
„Umireš, sine“, javio se Tom Harrison. „Uskoro ćeš biti s nama.“
„Mislim da još nisam spreman, tata.“
Otac mu se kiselo osmjehnuo. „U tome je stvar, sine, a tko jest?“
„Našao sam riječ koju sam tražio“, rekao mu je Michael. „Osmoza.“
 „To je dobra riječ, sine.“
„Kako si, tata?“
„Ovdje gore postoje mnogi poslovi koje treba obaviti, sine. Odlični poslovi. Puno bolji.
Ovdje gore ne moraš se iskilaviti da sakriješ novac na Kajmanskim otocima. Ono što zaradiš,
tvoje je - sviđa ti se to?“
„Da, tata... „
Samo što to više nije bio njegov otac kome se obraćao, već vikar, velečasni Somping, niski,
nadmeni čovjek u kasnim pedesetim, s prosijedom kosom i bradom koja je tek djelomično
skrivala rumenu kožu na obrazima. Rumenu ne od zdravog boravljenja u prirodi, već od
popucalih kapilara nakon godina teškog opijanja.
„Jako ćeš zakasniti, Michaele, ako se ne izvučeš odavde. Shvaćaš li, ako do zalaza sunca
ne stigneš u crkvu, po zakonu, ne mogu te oženiti.“
„Nisam, ne... ja...“
Podigao je ruku da dotakne vikara, da mu stegne ruku, ali je tvrdo udario o neprobojnu
tikovinu.
Tama.
Voda je zapljuskala kad se pomaknuo.
Zatim je nešto primijetio. Kad je provjerio rukama, voda mu više nije sezala do lica; opala
je do vrha vrata. „Sada mi je poput kravate“, rekao je. „Može li se vodu nositi kao kravatu?“
Zatim ga je spopala drhtavica, zgrčila mu ruke tako da su mu laktovi udarali o rebra.
Lupao je nogama, disanje mu se ubrzalo, postajalo brže, sve dok nije počeo hiperventilirati.
Umrijet ću, umrijet ću, ovdje, sam, na dan vlastitog vjenčanja. Dolaze po mene, duhovi,
spuštaju se ovamo u lijes i...
Drhtave ruke sklopio je iznad lica. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put molio, bilo je to
negdje davno prije nego što je tata umro. Smrt Toma Harrisona bila mu je konačna potvrda
da Bog ne postoji. Ali sada su mu riječi Očenaša vratile u sjećanje i šaptao ih je u ruke, kao da
ne želi da ga netko čuje.
Koncentraciju mu je prekinulo pucketanje statičkog šuma. Zatim glasna unjkava country
glazba. Slijedio je glas. „Pa, dobro jutro, ljubitelji sporta, ovo je WNEB Buffalo s najnovijim
sportskim događanjima, vijestima i vremenskom prognozom u ovo kišno subotnje jutro!
Dakle, u sinoćnjem doigravanju.
Grozničavo je posegnuo za voki-tokijm. Rukom ga je s prsa odbacio u vodu. „Oh, sranje,
ne, oh, sranje, sranje, sranje!“
Izvadio ga je, stresao najjače što je mogao, pronašao tipku „govor“ i pritisnuo ga. „Davey?
Davey, jesi to ti?“
Ponovo pištanje i pucketanje. „Hej, frajeru! Ti si onaj s prijateljima u skršenom autu u
utorak, točno?“
„Da.“
„Hej, lijepo je ponovo te čuti!“
„Davey, zaista mi moraš nešto napraviti. Nakon toga možeš postati glavna vijest na tvojoj
radio postaji.“
 „Zavisi o tome koje su ostale dnevne vijesti“, odgovorio je Davey odbojno.
„OK.“ Michael je potisnuo potrebu da se obrecne na njega. „Trebam te, ili da nekog
dovedeš na telefon s kim bih razgovarao preko voki-tokija, ili da dođete ti i tvoj tata da me
spasite.“
„Mislim da će to zavisiti o tome ako si na području koje pokrivamo, znaš što to znači?“
„Znam, Davey. Znam točno što to znači.“
 41
Kasnije, ležeći naga u krevetu uz desetak mirisnih svijeća koje su gorjele oko njih, s Norah
Jones na stereu, Ashley je pripalila cigaretu i prinijela je Markovim usnama. Duboko je
povukao dim.
„Gill je u pravu“, rekao je Mark. „Mislim da ne bi trebala ići u crkvu, i definitivno ne bi
trebala nastaviti s primanjem.“
Ashley je oštro odmahnula glavom. „Apsolutno moramo. Zar ne shvaćaš? Pojavit ću se u
crkvi...“ Zastala je da povuče dim, zatim ga je polako, slasno, otpuhnula prema stropu. „Svi će
me vidjeti, jadnu napuštenu nevjestu, i jako će me žaliti.“
„Nisam siguran da se slažem; moglo bi imati suprotan učinak.“
„Kako?“
„Pa - mogli bi pomisliti da si bezosjećajna dok ustrajavaš da se ide dalje - da ne iskazuješ
poštovanje prema Peteu, Lukeu, Joshu i Robbu. Moraju nas oboje vidjeti kao da nam je stalo
do njih.“
„Oboje smo bili u kontaktu s njihovim obiteljima. Svima smo im napisali pisma, ispravno
smo postupali. Ali o vjenčanju pričamo zadnja tri dana. Idemo dalje s tim! Moramo platiti
proklete dobavljače, što god da napravimo, tako da se, isto tako, možemo i pobrinuti za ljude
koji će se potruditi doći. Vjerojatno ih neće biti previše, ali to je zasigurno najmanje što
možemo napraviti.“
Mark je uzeo cigaretu od nje i dobro potegnuo udišući dim duboko u pluća. „Ashley, ljudi
će shvatiti. Tri dana progoniš me svojom logikom, a ne želiš me slušati. Ja mislim da je to.
velika pogreška.
„Imaj povjerenja“, odgovorila je Ashley. Žestoko ga je pogledala. „Nemoj mi sada postati
slabić.“
„Zaboga, nisam slabić... samo...“
„Želiš dići ruke od svega?“
„Ne radi se o dizanju ruku od svega. Hajde, partnerice, budi jaka!“
„Jaka sam.“
Kliznula je niz njegovo tijelo, ugnijezdila se u njegove pubične dlake s mlohavim penisom
uz lice. „Ovo nije ono što zovem jakim“, rekla je nestašno.
 42
Grace je vikend započeo onako kako je volio, s deset kilometara trčanja u subotnje jutro
duž obale Brighton and Hovea. Danas je ponovo padala jaka kiša, ali to ga nije smetalo jer
je imao duboko nataknutu bejzbolsku kapu da mu štiti lice, laganu trenirku i nove Nike
tenisice za trčanje. Probijajući se čvrstim, brzim trkom, ubrzo je zaboravio kišu, zaboravio
sve svoje brige, samo je duboko disao, nizao korake u mekoj obući, uz pjesmu Steviea
Wondera Signed, Sealed, Delivered, koja mu se, iz nekog razloga, motala po glavi.
Pjevušio je dok je protrčao pokraj jednog starca u mantilu koji je vodio pudla na uzici, a
zatim su pokraj njega prošla dva biciklista u elastičnim trikoima na brdskim biciklima. Bila je
oseka. Vani na sprudu, nekoliko ribiča vadilo je crve za meku.
S okusom soli na usnama, trčao je duž ograde promenade, zatim dalje, pokraj izgorjelog
kostura West Piera, do stepenica koje su se spuštale na samu plažu na koju su lokalni ribari
izvukli svoje čamce, dovoljno daleko da budu zaštićeni od najvećih plima. Čitao je imena na
nekima od njih - Daisy Lee, Belle of Brighton, Sammy - udisao miris ispucale boje, konopaca
obloženih katranom i miris trule ribe. Nastavio je uz još uvijek zatvorene kafiće, mjesta s
automatima za igru, uz umjetničke galerije na Archesu, preko kluba jedrenja na dasci, jezera
s čamcima iza niskog betonskog zida, bazena za djecu, i dalje ispod masivnih stupova
Palace Piera - gdje su se prije sedamnaest godina on i Sandy prvi put poljubili, pa sve dalje,
sad već pomalo umoran, ali odlučan da stigne do litica Black Rocka prije nego što okrene
natrag.
Tada mu se javio mobitel signalom za poruku.
Stao je, izvadio ga iz džepa zatvorenog patentom i pogledao na zaslon.

Ne možeš se tako poigravati s djevojkama, Muškarčino. Claudine XX

Isuse! Ostavi me na miru. Cijelu večer si me napadala jer sam policajac, a sad me
izluđuješ. Zasada se njegovo jedino iskustvo s pronalaženjem partnera na internetu nije
dobro odvijalo. Jesu li sve kao Claudine? Agresivne, usamljene i pomalo lude? Zacijelo nisu,
moraju postojati i neke normalne. Nije li tako?
Spremio je mobitel u džep i nastavio trčati znajući da joj duguje odgovor, ali i pitajući se
ne bi li bilo bolje da je jednostavno nastavi ignorirati. Što da joj poruči? Goni se i prestani me
gnjaviti? Bilo je lijepo upoznati te, ali ja sam ti gej?
Nakraju je odlučio da će joj poslati poruku kad se vrati. Na kukavički način: Oprosti,
nisam još spreman za ozbiljniju vezu.
Odmorene misli okrenule su se prema poslu. Prema gomili papirologije koja je
neprekidno rasla i rasla. Nigerijsko trgovanje mladim ženama; suđenje Sureshu Hossainu;
nerazriješen slučaj Thomasa Lytleja; i sada, nestanak Michaela Harrisona.
 Taj slučaj ga je zaista mučio. A jedna konkretna misao probudila ga je usred noći i nije ga
napuštala. Stigao je do staze ispod litice, trčao ispod bijelih stijena, visoko iznad marine s
nizovima pontona i šumom jarbola, s hotelima i dućanima. Nastavio je još tri kilometra.
Zatim se okrenuo, osjetio peckanje u plućima, bol u nogama od napora, i krenuo natrag
dok nije došao do mjesta u blizini zgrade Van Alen. Popeo se do šetnice, pričekao rupu u
gustom prometu na marine Parade i prešao preko. Prošao je uskom ulicom uza zgradu i stao
na ulazu u podzemno parkiralište.
Imao je sreće. Nakon nekoliko trenutaka otvorila su se vrata na koja je izašao tamnoplavi
Porsche Boxter, s plavušom grabežljiva izgleda za volanom. Nosila je sunčane naočale
usprkos tmurnom i kišnom danu. Kliznuo je unutra prije nego što su se vrata zatvorila.
Ugodno je bilo maknuti se s kiše.
Udisao je suhi zrak ispunjen mirisom motornog ulja dok je trčao po tvrdom betonu.
Prošao je pokraj Ferrarija i nekoliko drugih automobila kojih se sjećao otprije i zatim stao
ispred sjajnog, ulaštenog terenca BMW X5.
Zagledao se u registarsku pločicu. W796 LDY. Zatim se osvrnuo naokolo. Nije bilo nikoga.
Prišao je bliže, kleknuo pokraj kotača na vozačevoj strani, zatim legao na leđa, zavukao se
ispod praga i pregledao prostor oko kotača. Bio je prekriven blatom.
Iz džepa je izvukao maramicu, rastegnuo je na dlanu lijeve ruke, a zatim je desnom
grebao po osušenom blatu dok nije ostrugao nekoliko komadića koji su pali na maramicu.
Pažljivo ju je presavio, napravio uzao i vratio je u džep. Zatim se ponovo uspravio, otišao
do ulaza u garažu i mahnuo rukom prema infracrvenoj lampici. Trenutak kasnije, vrata su mu
se otvorila uz glasan zveket i zujanje.
Izašao je, pogledao niz ulicu u oba smjera i nastavio trčati prema kući.
 43
U 9.30, istuširan i nakon opuštajućeg doručka od kajgane i organski uzgojene pečene
rajčice - organska hrana zadnje vrijeme bila mu je kod kuće novi hir kojim se suprotstavljao
onoj nezdravoj hrani koju je često morao jesti na poslu uz velike količine mineralne vode -
uživao je u prelistavanju Daily Maila i nakon toga u auto-testu najnovijeg Aston Martina u
Autocaru. Poslije toga, Grace se uputio u svoju radnu sobu koju je smjestio u malu prostoriju
na stražnjoj strani kuće i koja je gledala na njegov mali, potpuno obrastao vrt i zavidno uredne
vrtove susjeda s obje strane. Sjeo je za stol ispred zaslona računala i nazvao kućni broj Glenna
Bransona. Maramica s blatom koje je ostrugao s auta Marka Warrena ležala je na stolu u maloj
plastičnoj vrećici.
Javila se Ari, Bransonova supruga. Iako je s Glennom kliknuo već prvog dana kad su se
upoznali, s Ari se dosta teško slagao. Često je bila neugodna prema njemu, gotovo kao da
sumnja, s obzirom na to da nije bio oženjen, da će joj muža pokušati odvesti na krivi put.
Tijekom godina Grace se silno trudio da joj se približi. Rođendana njihove djece uvijek se
sjetio čestitkom i obilnim darovima, a u rijetkim prilikama kad bi bio pozvan na večeru, njoj
bi donosio cvijeće. Bilo je trenutaka kad je pomislio da njihov odnos napreduje, ali ovog jutra
to nije bio slučaj.
Zvučala je sve samo ne zadovoljna što ga čuje. „Hej, Roy“, rekla je kruto, „hoćeš Glenna?“
Ne, ustvari, želim razgovarati s čovjekom na Mjesecu, zamalo je odgovorio, ali nije.
Umjesto toga, upitao je nekako pomirljivo: “Je li tu negdje?“
„Baš smo u žurbi“, odgovorila je. U pozadini je čuo jedno dijete kako vrišti. Zatim Ari koja
viče: „Sammy! Daj joj, ti si bio na redu, daj sad sestri!“ tu se vrištanje pojačalo. Konačno, javio
se Branson.
„Bok, stari mudri čovječe, rano si ustao.“
„Jako smiješno. Što si ono rekao da danas radiš?“
„Proslava trinaestog rođendana Arijine sestre - u Solihullu. Izgleda da mogu birati -
pronaći Michaela Harrisona ili spasiti brak. Što bi ti napravio?“
„Spasio tvoj brak. Budi zahvalan što imaš jadne, stare, glupe prijatelje bez privatnog
života koji mogu provoditi vikende u obavljanju tvog posla.“
„Zahvalan sam. Što ćeš napraviti?“
„Otići ću na vjenčanje.“
„Baš si sentimentalan. Cilindar na glavi? Frak? Sve čisto i ispeglano?“
„Je li ti ikad itko rekao kakav si gad?“
„Moja žena koju skoro da više nemam.“
Gracea je nešto probolo. Znao je da Glenn nije mislio ništa zlo, ali njegove riječi su ga
zaboljele. Svake večeri, čak i ako je bilo kasno, čak i ako bi došlo do svađe, Glenn bi se barem
vraćao kući voljenoj djeci i krasnoj, toploj ženi u krevet. Oni koji to imaju, ne mogu razumjeti
što znači živjeti sam.
Samoća.
Samoća može biti grozna.
Grozna je.
Zamarala ga je - ali nije znao kako bi započeo. Što ako nađe nekog? Smrtno se zaljubi u
neku ženu? A tada se pojavi Sandy. Što tada?
U mislima je znao da se neće pojaviti nikad, ali dio njegova srca nije se pridružio tome,
kao da je, poput starinske gramofonske igle, zapeo u žlijebu bez kraja. Jedanput ili dvaput
godišnje, kad bi bio shrvan, otišao bi do medija, pokušavao uspostaviti vezu s njom, ili barem
doći do nekog traga po kojem bi mogao zaključiti što joj se dogodilo. Ali Sandy je ostajala
neuhvatljiva, negativ fotografije koji je zauvijek ostao crn i bezobličan u posudi s razvijačem.
Bransonu je zaželio ugodan vikend, zavideći mu na njegovu životu, njegovoj zahtjevnoj
ženi, na krasnoj djeci i njegovoj prokletoj normalnosti. Prao je posuđe od doručka i gledao
kroz kuhinjski prozor kako Noreen Grinstead na drugoj strani ulice, u smeđem kostimu od
poliestera, s pregačom, sa žutim gumenim rukavicama i plastičnim šeširom na glavi da je štiti
od kiše, žustro sapuna svoj srebrni Nissan na prilazu ispred kuće. Crno-bijela mačka projurila
je preko ulice. Na radiju je voditelj u Kućnim istinama razgovarao sa ženom čiji roditelji cijelo
njezino djetinjstvo nisu jedno s drugim progovorili ni riječi.
Devetnaest godina u policiji naučile su ga da nikad ne podcjenjuje nastranost ljudske
vrste. Ali jedva da bi prošao dan da ne bi izgledalo da može i gore.
Vratio se u radnu sobu, nazvao policijsku postaju u Brightonu i upitao ima li nekog od
istražitelja mjesta zločina. Trenutak kasnije, spojili su ga s Joeom Tindallom, čovjekom kojeg
je izrazito cijenio.
Tindall je bio pedantan, marljiv i beskrajno dovitljiv. Nizak, mršav čovjek s naočalama, s
rijetkom razbarušenom kosom, mogao je igrati ludog profesora kao najbolji na audiciji. Prije
nego što je ušao u policiju, nekoliko godina radio je u Britanskom muzeju kao arheolog
forenzičar. Grace je s njime radio na neriješenom slučaju Tommyja Lytleja.
„Hej, Joe!“ javio se Grace. „Nema slobodnog vikenda?“
„Ha! Moram napraviti balistički test u vezi s pljačkom draguljarnice - svi ostali su
pobjegli. A moram se pozabaviti i sa slučajem ranjavanja nožem od srijede, hvala lijepa. Ne
zna se radi li se o prepadu ili o prepirki između dva gej ljubavnika.“
„Joe, trebam pomoć. Imam uzorak blata skinut s jednog sumnjivog vozila. Koliko brzo
mogu doznati iz kojeg dijela Sussexa potječe? Koliko mi usko mogu specificirati?“
„Koliko usko ti treba?“
„Unutar nekoliko četvornih decimetara.“
„Jako smiješno, Roy.“
„Ne smijem se.“
„Imaš li uzorak sa sumnjivog područja? Mogu ispitati poklapaju li se. U Sussexu ima
vapnenca, gline, šljunka i pijeska.“
„Sumnjivo područje je Ashdown Forest.“
 „Tamo je tlo pretežito pjeskovito i glineno. Poklapanje možemo utvrditi iz peludi, fosila,
sjemena, životinjskog izmeta, raslinja, vode, iz mnogo toga. Koliko možeš suziti teren?“
„Na nekoliko četvornih kilometara.“
„Morat ćeš suziti puno više. Po cijeloj Engleskoj ima područja koja odgovaraju Ashdown
Forestu.“
„Koliko dugo bi ti trebalo da nađeš podudarnost bez uzorka s određenog područja?“
„Radilo bi se o tjednima i zahtijevalo golem tim i pozamašna sredstva.“
„Ali, mogao bi?“
„Uz neograničena sredstva i dovoljno vremena, našao bih ti podudarnost na uskom
području.“
„Koliko uskom?“
„Ovisilo bi. Nekoliko desetaka četvornih metara, možda.“
„OK, hvala. Imam nešto što bih ti donio - jesi još neko vrijeme u uredu?“
„Cijeli dan, Roy.“
 44
Sat kasnije, odjeven u plavo odijelo, bijelu košulju sa žarkom kravatom, Grace se odvezao
na široko, brdovito industrijsko područje u Hollingburyju u predgrađu Brightona. Prošao je
pokraj skladišta jednog supermarketa, niskog ružnog zdanja iz 1950-ih, a zatim usporio kad
je stigao do zgrade u secesijskom stilu u kojoj je bila smještena uprava CID-a Sussexa.
Izvorno izgrađenu kao tvornica, policija ju je prije nekoliko godina otkupila i preuredila.
Da nema povelikog policijskog znakovlja na fasadi, prolaznik bi je mogao zamijeniti s
otmjenim, pomodnim hotelom. Obojena sjajno bijelim iznad crvene opeke, s dugim
travnjakom uz cijelo pročelje, manje glamuroznom postaje kad se prođe straža i visoka,
rešetkasta vrata i dođe do parkirališta sa stražnje strane ispunjenog policijskim vozilima,
kontejnerima za otpad, uz zastrašujuće zatvorsko zdanje iza njega.
Grace je parkirao iza zgrade, između policijskog terenca i policijskog kombija. Otišao je
do stražnjeg ulaza, prislonio iskaznicu na elektronsko očitavanje da mu se otvore vrata i
zatim je ušao. Iskaznicom je mahnuo prema dežurnom iz osiguranja iza pulta i uspeo se
stepenicama ispod mekanog tepiha. Prošao je pokraj starih, ukrašenih policijskih palica
obješenih o gipsane ploče i dalje, na pola stubišta, pokraj dvije veće gipsane ploče na kojima
su bile pribijene fotografije nekih ključnih osoba zaposlenih u tom dijelu zgrade.
Poznata su mu bila sva ta lica. lan Steel i Verity Smart iz Odjela za specijalne istrage, David
Davison iz Odjela za kriminal, Will Graham i Christopher Derricott iz Odjela za znanstvenu
potporu, James Simpson iz Operativne i obavještajne službe, Terrina Clifton-Moore iz Odjela
za povezivanje s obiteljima i još desetak ostalih.
Zatim je prošao kroz širok, otvoren prostor, ispunjen radnim stolovima za kojima je
danas malo tko radio i uredima sa svake strane na kojima su stajale pločice s imenima onih
koji su u njima radili, s oznakom Policije Sussexa.
Prošao je pokraj ureda glavnog detektiva Garyja Westona koji je bio na čelu CID-a
Sussexa. Kad je stigao do sljedećih vrata, iskaznicu je podigao do sigurnosne ploče, nakon
čega je ušao u dugačak, žućkasto obojen hodnik s pločama na kojima su bili pribijeni postupci
istraga nekih teških zločina. Najednom je stajalo: „Dijagram - zajednički mogući motivi“. Na
drugom: „Model istrage ubojstva.“ Na sljedećem: „Pretraga mjesta zločina.“
Mjesto je odisalo suvremenim, trendovskim duhom, što mu se dopalo. Veći dio svoje
službe proveo je u starim, neprikladnim zgradama nalik na zečje jazbine; bilo je ugodno
osjetiti da je njegova voljena policija, kojoj je posvetio svoj život, iskreno prihvatila dvadeset
i prvo stoljeće. Iako je osjećaj bio pomračen jednim nedostatkom zbog kojeg su se svi bunili -
nedostajala je kantina.
Nastavio je dalje, pokraj niza vrata prepunih kratica. Prva su bila glavne istražne sobe u
kojoj su istraživali teške zločine. Slijedila su vrata sobe za prikupljanje informacija, sobe s
nadzornim kamerama, sobe Obavještajne službe, sobe Tima za istrage na terenu. Odjednom
ga je zapuhnuo smrad. U početku lagan, sve jači sa svakim novim korakom.
 Zasićen, bljutav, žareći smrad raspadanja ljudskog tijela koji mu je tijekom godina postao
dobro poznat. I suviše dobro poznat. Nije postojao sličan smrad. Ovijao je čovjeka poput
nevidljive magle, uvlačio se u pore na koži, duboko u nosnice, pluća, želudac, u vlasi kose i
odjeću, tako da je još satima ostajao u njima.
Kad je otvorio vrata malog, urednog Ureda za istraživanje mjesta zločina, vidio je zašto
je njihov fotografski studio imao posla. Havajska košulja, potrgana i sva umrljana krvlju,
ležala je ispod jakog svjetla na stolu, na smeđem papiru kao pozadini.
Pokraj nje, u plastičnoj vreći, bile su hlače i par mokasinka od devine kože.
Kad se dalje osvrnuo po sobi, ugledao je čovjeka u bijeloj radnoj odjeći kojega isprva nije
prepoznao kako napeto gleda kroz objektiv kamere na tronožnom stalku. Tada je shvatio da
se Joe Tindall preobrazio otkako ga je zadnji put vidio prije nekoliko mjeseci. Njegove frizure
ludog profesora i naočala s okvirom od kornjačevine više nije bilo. Glava mu je bila izbrijana,
a posred brade ispod donje usnice, spuštala mu se tanka bradica. Nosio je moderne
četverokutne naočale s plavičastim staklima. Izgledao je više kao medijska osoba u trendu
nego kao vrhunski znanstvenik.
„Nova žena u životu?“ upitao je Grace umjesto pozdrava.
Tindall ga je iznenađeno pogledao. „Roy, drago mi je da te vidim! Ustvari, da - tko ti je
rekao?“
Grace se osmjehnuo i pažljivije ga pogledao, kao da očekuje i naušnicu na uhu. „Mlada je,
je li tako?“
„Ustvari... je... kako znaš?“
Grace se ponovo osmjehnuo i promatrao novoizbrijanu glavu i moderne naočale.
„Održava te mladim, je li tako?“
Tada je Tindall shvatio i smeteno se iskezio: „Ubit će me, Roy. Tri puta na noć, svaku noć.“
„Tri puta pokušavaš ili uspijevaš?“
„Daj, odjebi!“ Odmjeravao je Gracea pogledom. „Izgledaš otmjeno, za jednu subotu. Imaš
vrući spoj?“
„Ustvari, vjenčanje.“
„Čestitam. Tko je ta sretnica?“
„Imam osjećaj da nije baš sretnica“, odvratio je Grace odlažući na stol do košulje malu
plastičnu vrećicu sa zemljom koju je skinuo s BMW-a Marka Warrena. „Trebam te da nešto
hitno poduzmeš.“
„Stalno me trebaš da nešto hitno poduzmem. Svi me trebaju.“
„Nije istina, Joe. Dao sam ti materijal Tommyja Lytleja i rekao da imaš vremena koliko
hoćeš. Ovo je nešto drugo. Imam nestalu osobu i to koliko brzo napraviš analizu može odlučiti
hoće li živjeti ili neće.“
Joe Tindall podigao je vrećicu i pogledao je. Lagano ju je protresao ne skidajući pogled s
nje. „Dosta pjeskovito“, rekao je. “Što ti to govori?“
„Spomenuo si Ashdown Forest na telefon?“
„Aha.“
„Ovo bi moglo biti tlo otamo.“
 „Moglo?“
„Ujedinjeno Kraljevstvo je do koljena duboko u pjeskovitom tlu, Roy. Pjeskovitog da ima
u Ashdown Forestu - ali ga ima i na milijun drugih mjesta.“
„Potrebno mi je područje otprilike dva metra dugačko i metar široko.
„Zvuči kao grob.“
„To i je grob.“
Joe Tindall je kimnuo, ponovo pozorno ispitujući zemlju. „Želiš da po ovoj maloj vrećici
zemlje lociram grob usred Ashdown Foresta?“
„Počinješ shvaćati.“
Policajac iz Odjela za istraživanje mjesta zločina na nekoliko je trenutaka skinuo naočale
kao da će mu to razbistriti vid i zatim ih ponovo nataknuo. „Ovako ćemo, Roy. Ti lociraj grob,
a ja ću analizirati odgovara li ova zemlja ili ne.“
„Ustvari, trebam obratno.“
Tindall je podigao plastičnu vrećicu. „Shvaćam. Što misliš, tko sam ja? David Blaine?
Derren Brown? Zavrtim ovu vrećicu u zraku i na neki način magijom nađem grob usred šume
od deset tisuća hektara?“
„Imaš problema oko toga?“
„Ustvari, da. Imam problema oko toga.“
 45
Nekoliko sati kasnije, Grace se polako uspinjao uz strmo brdo do crkve Svih Svetih u
Patcham Villageu u kojoj je bilo zakazano izvjesno vjenčanje za dva popodne - za točno tri
četvrt sata.
Ovo mu je bila najdraža crkva u okolini. Klasična, ranoengleska župna crkva, intimna,
jednostavna, s neukrašenim kamenim zidovima, malim tornjem, prozorom iza oltara s finim
vitrajem i s višestoljetnim nadgrobnim kamenjem na obraslom groblju ispred pročelja i uz
nju.
Kiša je sada samo sipila. Sjedio je u svojoj Alfi parkiranoj blizu ulaza, na travnjaku preko
puta crkve, što mu je omogućavalo neometan pogled na sve koji dolaze. Još nikome nije bilo
ni traga. Na mokrom asfaltu ležali su pokisli konfeti od prethodnog vjenčanja, vjerojatno
ranije tog jutra.
Promatrao je postariju ženu u plastičnoj kabanici s kapuljačom kako pločnikom vuče
torbu na kotačima i zastaje da izmijeni nekoliko riječi s golemim čovjekom u anoraku i s
malim psićem na uzici koji joj je prišao iz suprotnog smjera. Psić je podigao nogu uz rasvjetni
stup.
Zaustavio se plavi Ford Focus iz kojeg je izašao čovjek s dva fotoaparata obješenim oko
vrata. Grace ga je promatrao, pitao se je li službeni fotograf za vjenčanja, ili novinski
fotoreporter. Nekoliko trenutaka poslije, iza njega se zaustavio smeđi Vauxhall iz kojeg je
izašao mladić u anoraku s karakterističnim novinarskim blokom. Pozdravili su se i počeli
čavrljati osvrćući se i čekajući.
Nakon deset minuta ugledao je srebrni BMW terenac kako se zaustavlja. Zbog
zatamnjenih stakala i kiše nije uspio raspoznati tko je u njemu, ali istog trena prepoznao je
registarsku pločicu Marka Warrena. Trenutak kasnije, iskočio je Warren i pohitao uz stazu
prema glavnom ulazu u crkvu. Nestao je u njoj, a zatim gotovo u trenu izašao i žurno se vratio
do svog auta.
Zaustavio se i jedan taksi čija je stražnja vrata zatvorio privlačan visok čovjek sijede kose
u jutarnjem odijelu s karanfilom u zapučku i sa sivim cilindrom u ruci. Krenuo je prema
crkvi. Taksistu je očigledno bilo plaćeno da čeka. Nakon toga, zaustavio se srebrni Audi TT.
Grace se sjetio da je takvog vidio parkiranog ispred kuće Ashley Harper.
Otvorila su se vozačeva vrata kroz koja je izašla Ashley s malim kišobranom u elegantnoj
bijeloj vjenčanici i s podignutom kosom. Na suvozačeva vrata izašla je postarija žena u plavoj
haljini obrubljenoj bijelim porubom i s pažljivo uređenom srebrnosivom kosom. Ashley je
mahnula prema BMW-u i stisnula se ispod kišobrana. Njih dvije pohitale su uz stazu i izgubile
se u crkvi. Za njima Mark Warren.
Zatim, u pet do dva, ugledao je vikara kako prelazi groblje i ulazi u crkvu. Zaključio je da
je vrijeme da se pokrene. Izašao je iz auta u svom žuto-plavom anoraku. Dok je prelazio cestu,
prišao mu je mladić s blokom. Bio je u srednjim dvadesetima, oštrog lica, u jeftinom sivom
odijelu i s kravatom s velikim labavim uzlom koji je otkrivao gornj gumb bijele košulje.
Žvakao je žvakaću gumu.
„Viši detektiv Grace, je li tako?“
Odmjerio ga je pogledom. Naviknuo je da ga novinari prepoznaju, ali istovremeno je bio
nepovjerljiv. “A vi ste?“
„Kevin Spinella, iz Argusa. Želio bih znati možete li nam reći nešto novo u vezi s
Michaelom Harrisonom?“
„Bojim se još ništa. Pričekat ćemo i vidjeti hoće li se pojaviti na svom vjenčanju.“
Reporter je pogledao na sat. „Sasvim fino oteže.“
„Ne bi bilo prvi put da mladoženja zakasni“, osmjehnuo se Grace i prošao pokraj Spinelle.
Požurivši za njim, reporter ga je upitao: „Mislite li da je Michael Harrison živ, ili mrtav,
viši detektive?“
Zastavši na trenutak, Grace mu je odgovorio: „Vodimo istragu o nestaloj osobi.“
„Trenutačno?“
„Nemam više komentara, hvala.“ Gurnuo je teška vrata, stupio u tamu trijema i zatvorio
vrata za sobom.
Kad god bi ušao u crkvu, Grace se dvoumio. Da otkvači klecalo, spusti se na koljena i
počne moliti kao što većina čini, i kao što je kao dijete činio mnoga nedjeljna jutra uz majku i
oca, ili da sjedne na klupu i pusti Bogu, u kojega više nije bio siguran da vjeruje, da upozna
njegov bijes. Dugo vremena nakon Sandyjina nestanka odlazio je u crkvu i molio da se vrati.
Ponekad je odlazio na misu, ali većinom u praznu crkvu. Sandy nikad nije bila vjernica, a u
nekoliko posljednjih godina, nakon neuslišanih molitvi, sve više je postajao agnostikom.
Molitve mu više nisu odgovarale.
Vrati mi Sandy i izmolit ću ti cijelo svoje srce. Ali do tada ne, Gospodine Bože, u redu?
Prošao je pokraj poredanih kišobrana s kojih se cijedilo, pokraj išarane oglasne ploče i
hrpe letaka na čijoj su prednjoj strani stajala imena Michaela Johna Harrisona i Ashley Lauren
Harper. Zatim je ušao u samu crkvu, istog trena udahnuvši poznati miris starog suhoh drva,
starih tkanina, prašine i lagani miris topljenog voska. Unutrašnjost je bila prekrasno
ukrašena cvijećem, ali nije se osjetio njegov miris.
Desetak ljudi stajalo je u prolazu i u lađi crkve, svi tihi, u očekivanju, kao da su statisti na
filmu u iščekivanju redateljeve naredbe da se pokrenu.
Grace je brzim pogledom prešao skupinu, kimnuo Ashley blijedoj poput krede dok je
stezala ruku visokog muškarca u crnom jutarnjem odijelu, vjerojatno njezina oca. Do nje je
stajala žena koju je vidio da s njom izlazi iz auta, zgodna žena u pedesetima, ali napeta izraza
lica, kao netko tko je prolazio kroz teške sate. Mark Warren, u tamnoplavom odijelu s bijelim
karanfilom, stajao je pokraj mladog para u ranim tridesetima.
Shvatio je da ga svi gledaju. Zamuckujući, Ashley je probila led zahvalivši mu na dolasku
i predstavivši ga prvo Michaelovoj majci koja je bila zbunjena, a zatim pristalom,
elegantnom muškarcu za kojega je pomislio da joj je otac, ali se pokazalo da joj je ujak. Toplo
su se rukovali, predstavio se kao Bradley Cunningham, gledao ga je ravno u oči i rekao:
„Zadovoljstvo mi je upoznati vas, viši detektive.“
Čuvši njegov sjevernoamerički naglasak, Grace ga je upitao: „Iz kojeg ste dijela SAD-a?“
 Cunningham se namrštio kao da je uvrijeđen. „Ustvari, Kanađanin sam, iz Ontaria.“
„Ispričavam se.“
„U redu je, vi Britanci često griješite oko toga.“
„Mislim da biste vi imali problema s razlikovanjem lokalnih govora u Britaniji“ odvratio
je Grace.
„Ustvari, u pravu ste.“
Grace se osmjehnuo i s odobravanjem promotrio njegovo jutarnje odijelo. „Lijepo je
vidjeti nekoga ispravno odjevenog za vjenčanje.“
„Ustvari, hlače me ubijaju“, priznao je Cunningham. „Ovo sam unajmio kod vaše
izvanredne braće Moss, ali mislim da su mi dali krive hlače“ Zatim se smrknuo. „Ipak, ovo je
grozna stvar, nije li?“
„Da“, odgovorio je Grace, odjednom zbunjen. „Grozna.“
Ashley ih je prekinula i Gracea predstavila vikaru, velečasnom Sompingu, niskom
čovjeku s bradom, u bijelom ruhu i s kolarom oko vrata. Imao je krmeljive, krvave oči i činio
se izrazito ljutim.
„Rekao sam gospođici Harper da smo sve trebali otkazati“, rekao je velečasni Somping.
„Besmisleno je nekoga tako mučiti - a što je s gostima? Ovo je velika glupost.“
„Pojavit će se“, jecala je Ashley. „Hoće, znam da hoće.“ Preklinjući je pogledala Gracea.
„Molim vas, recite mu da Michael
Grace je gledao nevjestu, tako neutješnu i ranjivu i skoro da se morao obuzdati da ne
pruži ruke i zagrli je. Izgledala je tako bespomoćno, tako očajno. Došlo mu je da nadutog
vikara udari šakom u lice.
„Michael Harrison bi se još uvijek mogao pojaviti“, rekao je.
„Morao bi se pojaviti vrlo brzo“, odvratio je vikar hladno. „U Četiri imam drugo
vjenčanje.“
„Mislio sam da je ovo crkva“, rekao je Grace razljućen njegovom neosjetljivošću prema
Ashley, „a ne supermarket.“
Velečasni Somping pokušao je, bezuspješno, oštrim pogledom prekoriti Gracea. Zatim je
popuštajući rekao: „Ja sam Božji službenik. On mi određuje raspored.“
Nakon nekoliko trenutaka, Grace mu je odbrusio: „U tom slučaju, predlažem vam da
zamolite svog šefa da stvori mladoženju, smjesta.“
 46
U dva i dvadeset, potpuno nepotrebno s obzirom na broj prisutnih, velečasni Somping
se, mučno poput nekoga tko se na Everest uspinje težim putom, popeo na propovjedaonicu.
Ruke je položio na drvenu ogradu, nagnuo se uz izraz ledene dostojanstvenosti i objavio:
„Zamoljen sam od nevjeste, gospođice Ashley Harper, i majke mladoženje, gospođe
Gillian Harrison, da vas izvijestim da se vjenčanje odgađa, na neodređeno vrijeme, ovisno o
prisutnosti Michaela Harrisona. Ono što je trebalo predstavljati radostan događaj, sjedinjenje
dvoje mladih, zaljubljenih ljudi, u očima našeg Gospodina, spriječeno je odsutnošću Michaela.
Nitko od nas ne zna što mu se dogodilo, ali naše misli i molitve su s njime, s njegovom obitelji
i s njegovom budućom suprugom.“
Zastao je i izazovno pogledao skupinu ljudi prije nego što je nastavio. „Gospođica Harper
i gospođa Harrison su ljubazno predložile da, iako se čin vjenčanja nije dogodio, barem
uživate u zakusci koja je pripremljena za prijem u prostoriji kraljice Marije u brightonskom
Kraljevskom paviljonu. Bilo bi im drago da im se pridružite nakon što izgovorimo molitvu za
Michaela.“
Izmolio je kratku i brzu molitvu. Nakon toga, netko je otvorio vrata crkve.
Grace je gledao kako ljudi u tišini izlaze. Atmosfera je bila kao na sprovodu. Sljedećeg
tjedna, nekoliko prisutnih gostiju pojavit će se na četiri sprovoda. A nadao se da Michaelovo
nepojavljivanje neće značiti i peti. Ali nije predstavljalo dobar znak, bio je to jako loš znak. Svi
izgledi da je Michael Harrison zbijao šalu sada se mogu odbaciti.
A mučilo ga je još nešto.

***

Sat kasnije, na prijemu u prostoriji kraljice Marije u Kraljevskom paviljonu, s vrijednim

uljima u pozlaćenim okvirima obješenim na ružičastim zidovima, nije bilo veselog žamora
zabave, umjesto toga, tišinu su naglašavali malobrojni usiljeni razgovori. Samo su nekoliko
od prelijepo postavljenih stolova s orhidejama za 200 gostiju bila zauzeta. Dva chefa u bijelim
jaknama i kuharskim kapama nadzirala su pretrpane stolove i vojsku konobara i konobarica.
Netaknuta vjenčana torta stajala je na odvojenom stolu, kao gotovo neželjeni podsjetnik na
razlog zbog kojeg su svi bili tu. Svejedno, nekolicina je nabadala po pladnjevima punim jela i
ispijala šampanjac i vino. Grace, kojega je pozvala Ashley, bio je zadržan telefonskim
razgovorom s detektivima Nichollom i Moy oko proširenja tima. Slobodna je bila nova
detektivka Emma-Jane Boutwood, o kojoj je Bella imala visoko mišljenje. Grace je podržao
Bellinu prosudbu tako što je predložio da se Emmu-Jane odmah priključi timu.
 Sada na prijemu, pomno je promatrao Ashley i Marka Warrena. Usprkos tome što su joj
oči bile ispunjene suzama i umrljane od maskare, hrabrog izraza lica sjedila je za stolom s
nekim mladićem s jedne strane i nekom ženom s druge. Grace ih se nije sjetio iz crkve. Izgleda
da su se pojavili neki kojima je Ashley rekla da je prijem otvoren svima koji žele doći.
„Pojavit će se“, Grace ju je čuo kako govori. „Iza ovog postoji neki razlog.“ Zatim je
nastavila: „Ovo je sve tako čudno - ne treba li dan vjenčanja predstavljati najsretniji dan u
životu?“ Slomila se u potoku suza.
Za drugim stolom, Grace je izdvojio Michaelovu majku i Ashleyjina ujaka koji su sjedili
jedno do drugog. Nekoliko trenutaka zamišljeno je promatrao Bradleyja Cunninghama. Tu
ga je prekinuo Mark Warren s bijelim karanfilom u zapučku i s praznom čašom za šampanjac
u ruci. Govorio je nejasno. Licem se unio u Graceovo.
„Detektiv narednik Grace?“ upitao ga je.
„Viši detektiv“, ispravio ga je Grace.
„O-oprostite - nisam znao da ste promaknuti.“
„Nisam, gospodine Warren.“
Mark je na trenutak ustuknuo, zatim je zauzeo borben stav i probadao ga pogledom
oštrim koliko je uspijevao, ali od alkohola je škiljio. Njegovo ponašanje Ashley je bilo vidno
neugodno - Grace je primijetio da ga je pogledala sa svog stola.
„Mošete li ofu mladu damu ostafiti na miru? Znate li uopće kroz što prolafi?“
„Zbog toga sam ovdje“, odgovorio je Grace mirno.
„Trebali biste biti vani, tražiti Michaela, a ne se muvati, muktariti ovuda.“
„Mark!“ opomenula ga je Ashley.
„Zajebi“, nastavio je Mark gurnuvši je u stranu i ponovo se zagledavši u Gracea. „Koji
kurac poduzimate u vezi s ovom situacijom?“
Razljućen njegovim ponašanjem, ali ostavši hladan, Grace mu je odgovorio: „Moj tim
poduzima sve što je moguće.“
„Meni se ne čini baš tako. Smijete li piti na dužnosti?“
„Ovo je mineralna voda.“
Mark je zaškiljio prema Graceovoj čaši.
Ustavši i pridruživši im se, Ashley je rekla: „Zašto se ne prošećeš, Mark?“
Grace je osjetio oštrinu u njezinu glasu. Nešto definitivno nije valjalo, ali nije mogao
odrediti što.
Zatim ga je Mark Warren lupnuo u prsa. „Znate koji je vaš problem? Vas boli kurac, je li
tako?“
„Zašto tako mislite?“
Mark Warren mu se glupo iskesio i podigao glas: „Dajte. Ne volite bogate ljude, nije li
tako? Možemo se jebati, ne? Previše ste zaposleni pregledavanjem kontrolnih kamera,
lovljenjem vozača. Zašto da vas boli kurac za nekog jadnog bogatuna koji je žrtva šale koja je
krenula po zlu, hej? Kad možete zarađivati debele bonuse kažnjavanjem vozača.“
 Grace je namjerno snizio glas, skoro do šapta, jer je znao da će to Marka Warena natjerati
da snizi svoj. „Gospodine Warrene, nemam nikakve veze s Prometnim odjelom. Ovdje sam da
vam pokušam pomoći.“
Mark se nagnuo da ga bolje čuje. „Oprostite, nisam dobro čuo. Što ste rekli?“
I dalje namjerno tiho govoreći, Grace mu je odgovorio: „Kad sam bio na policijskom
koledžu, morali smo ići na smotru gdje su nas pregledavali. Svoju kopču ulaštio sam da se
sjajila kao ogledalo. Zapovjednik mi je naredio da skinem opasač i podigao ga da svi vide
njegovu unutarnju stranu. Nju nisam ulaštio i bio sam postiđen. To me je naučilo lekciju - nije
važno samo ono što se vidi.“ upitno je pogledao Marka.
„Šhto to točno tveba značhiti?“
„Ostavljam vas da razmišljate o tome, gospodine Warren, kad sljedeći put date svoj BMW
na pranje.“
Grace se okrenuo i otišao.
 47
Kad je ponovo sjeo u svoj auto, uz kišu koja se slijevala po vjetrobranu, Grace se duboko
zamislio. Toliko duboko da je prošlo nekoliko trenutaka prije nego što je ugledao kaznu za
parkiranje ispod brisača.
Gadovi.
Izašao je, uzeo kartu i poderao celofanski omot. Globa od trideset funta zbog
prekoračenja od pet minuta više nego što je imao na bonu - i nije bilo šanse da to provede
kroz troškove. Šef je to strogo zabranio.
Nadam se da će vam se ovo dopasti, gospodine Bransone, na vašem ugodnom vikendu u
Solihullu. Iskrivio je lice i s gađenjem bacio kartu na pod ispred suvozačkog sjedala. Zatim je
misli ponovo usredotočio na Marka Warrena pa na dva tjedna koja je prije pet godina proveo
na tečaju iz forenzičke psihologije u centru za obuku FBI-a u Quanticu u SAD-u. Nisu bila
dovoljna da postane stručnjak, ali naučila su ga da vjeruje instinktima i da čita neke vidove
govora tijela.
A govor tijela Marka Warrena bio je potpuno pogrešan.
MarkWarren izgubio je četiri bliska prijatelja. Njegov poslovni partner je nestao, možda
je mrtav. Vrlo lako da je mrtav. Trebao bi biti u šoku, zapanjen, zbunjen. Ne bijesan. Bilo je
suviše rano za bijes.
A vidio je i njegovu reakciju na opasku o pranju auta. Nema sumnje da ga je njome
dotaknuo u živac.
Ne znam što si naumio, Mark Warrenu, ali stavljam si u zadatak da saznam.
Uzeo je mobitel, nazvao broj i čuo kako zvoni. U subotnje popodne očekivao je da mu
odgovori automatska sekretarica, ali javio mu se ljudski glas. Ženski. Topao i mekan. Iz kojeg
bi bilo nemoguće zaključiti kako zarađuje za život.
„Mrtvačnica Brighton and Hovea“, rekla je.
„Cleo, Roy Grace je.“
„Što je Roy, kak' si?“ obično prilično birani rječnik, Cleo Morey sada je odjednom
zamijenila malo ležernijim.
Protiv svoje volje, Grace je shvatio da joj laska preko telefona. „Da, OK. Zadivljen sam da
radiš u subotu popodne. „
„Mrtvi ne znaju koji je dan u tjednu.“ Oklijevala je. „Ni živi se previše ne brinu. Barem ne
većina“, dodala je kao primisao.
„Većina?“
„Čini mi se da većina živih i ne zna koji je dan u tjednu - odaju dojam da znaju, ali, ustvari,
ne znaju. Ne misliš li tako?“
„To je teška filozofija za kišno subotnje popodne“, odvratio je Grace.
 „Na Otvorenom sveučilištu studiram filozofiju, tako da na nekome moram vježbati svoje
pretpostavke - a od ovih ovdje ne dobivam baš puno odgovora.“
Grace se nasmijao. „Onda, kako si?“
„Dobro.“
„Zvučiš pomalo - utučeno.“
„Nikad nisam bila bolje, Roy. Samo sam umorna. Ovdje sam cijeli tjedan sama - nedostaje
mi osoblja - Doug je na dopustu.“
„Oni dečki koji su poginuli u utorak navečer - jesu li još uvijek u mrtvačnici?“
„Ovdje su. A s njima i Josh Walker.“
„Onaj koji je umro kasnije, u bolnici?“
„Da.“
„Moram doći i pogledati ih. Odgovara li sada?“
„Neće nikamo otići.“
Grace je oduvijek volio njezin crni humor. „Stižem za desetak minuta“, rekao je.
Promet u subotu poslijepodne bio je gušći nego što je očekivao i trebalo mu je gotovo
dvadeset minuta prije nego što je ušao u kružni tok s kojeg je skrenuo desno pokraj znaka na
kojem je stajalo „GRADSKA MRTVAČNICA BRIGHTON AND HOVE“ i zatim prošao kroz
željezna vrata pričvršćena na stupove od opeke. Bila su uvijek otvorena, dvadeset četiri sata
dnevno. Kao znak, razmišljao je, da mrtvi nemaju previše obzira za radno vrijeme.
Graceu je ovo mjesto bilo i suviše dobro poznato. Bila je to bezlična zgrada s groznim
ozračjem. Dugačka jednokatnica sa sivim oblucima duž zidova i natkrivenim prilazom, s
jedne strane dovoljno dubokim da primi ambulantna kola ili veliki kombi. Mrtvačnica je bila
prijelazna stanica na jednosmjernom putu prema groblju ili krematorijskoj peći onima koji
su iznenada preminuli, nasilno ili neobjašnjivo - ili od brzošireće bolesti poput virusnog
meningitisa, i kod kojih bi obdukcija mogla otkriti medicinske uzroke koji bi jednog dana
mogli pomoći živima.
Istovremeno, obdukcija predstavlja krajnje poniženje. Čovjek koji je hodao, pričao, čitao,
vodio ljubav - ili bilo što - samo dan ili dva prije, sada je rasporen i izvađeni su mu svi organi,
kao svinji na mesarskom panju.
Nije želio razmišljati o tome, ali nije si mogao pomoći. Vidio je previše obdukcija i znao
je što se na njima događa. Skalp bi se oljuštio unazad, prepililo bi se tjeme, izvadio mozak
kojeg se izrezalo na segmente. Otvorila bi se prsa, izvukli svi unutarnji organi, zatim bi ih se
izrezalo i vagalo. Neki komadići slali bi se na patološku analizu, ostatak se pohranio u
plastične vrećice koje bi se ušile natrag u leš poput guščjih iznutrica.
Parkirao je uz mali plavi sportski MG, za koji je pretpostavljao da je Cleoin, i kroz kišu
pohitao prema ulazu. Pozvonio je. Plava ulazna vrata s mutnim staklima kao da su skinuta sa
nekog prigradskog kućerka.
Nekoliko trenutaka kasnije, otvorila ih je Cleo Morey s toplim osmijehom na licu. Koliko
god puta da ju je vidio, nikad se nije mogao priviknuti na nesklad između te nevjerojatno
privlačne žene u kasnim dvadesetima, s dugom plavom kosom, i zelene kirurške odjeće ispod
impregnirane pregače i gumenih čizmi na nogama. Po izgledu, mogla je biti model, ili glumica,
a uz svoju pamet, mogla je napraviti karijeru koju god da je izabrala - a izabrala je ovu.
Registriranje leševa, njihovu pripremu za obdukciju, čišćenje nakon nje - i pružanje mrvica
utjehe obiteljima umrlih, koje bez iznimke u šoku, dolaze identificirati tijela. A velik
dio vremena radila je sama.
Istog trena, kao i uvijek, zapuhnuo ga je zadah, onaj bolesno sladak smrad dezinficijensa
koji se širio cijelom prostorijom i grčio mu crijeva.
Iz uskog ulaznog hodnika skrenuli su lijevo u ured mrtvozornika koji je služio i kao
recepcija. Bila je to mala prostorija s ventilatorskim grijačem na podu, ružičastim artex-
zidovima, ružičastim tepihom, redom stolica za posjetitelje postavljenim u obliku slova L i
malim metalnim stolićem s tri telefona, snopom malih smeđih kuverti s natpisom „OSOBNE
STVARI“, i velikom zeleno-crvenom glavnom knjigom na kojoj je velikim zlatnim slovima
stajalo „REGISTAR UMRLIH“.
Na jednom zidu bila je svjetleća kutija uz niz uokvirenih priznanja „JAVNO ZDRAVSTVO
I HIGIJENA“ i jednog većeg na kojem je pisalo „BRITANSKI INSTITUT ZA BALZAMIRANJE“, s
imenom Cloe Morey ispod toga. Na drugom zidu bila je televizijska nadzorna kamera koja je
naizmjence treptavo prikazivala pročelje, pozadinu, bokove i konačno, izbliza sniman ulaz u
zgradu.
„Šalicu čaja, Roy?“
Njezine bistre sjajne oči zadržale su se na njegovima tek djelić sekunde dulje nego je bilo
potrebno da se postavi pitanje. Nasmijane oči. Nevjerojatno tople oči.
„Prijala bi mi šalica čaja.“
„English breakfast, Earl Grey, Darjeeling, kineski, kamilica, pepermint, zeleni?“
„Mislio sam da je ovo mrtvačnica, a ne Starbucks“, odgovorio je.
Nasmijala se. „Nudimo i kavu. Espreso, s mlijekom, kolumbijsku, moku... „
Podigao je ruku. „Builder's čaj, savršeno.“
„Punomasno mlijeko, polumasno, s limunom... „
Podigao je obje ruke. „Bilo koje mlijeko koje imaš otvoreno. Joe još nije stigao?“
Zamolio je Joea Tindalla iz Odjela za istraživanje mjesta zločina da bude prisutan.
„Još ne. Želiš da pričekamo dok ne dođe?“
„Da, morali bismo.“
Uključila je kotlić i nestala u sobi za presvlačenje preko puta. Kad je kotlić počeo
klokotati, vratila se i pružila mu zelenu odjeću, plave navlake za cipele, masku za lice i bijele
rukavice od lateksa.
Dok ih je navlačio, pripremila mu je čaj i otvorila limenu kutiju s digestivnim kolačićima.
Uzeo je jedan i prožvakao ga. “Dakle, ovdje si sama cijeli tjedan? Ne baca te to u depresiju?
Ne razgovaraš ni s kim.“
„Stalno imam posla - ovaj tjedan imali smo deset prijema. Trebali su poslati nekoga iz
mrtvačnice u Eastbourneu, ali i oni su imali previše posla. Mora biti nečega u ovom zadnjem
tjednu svibnja.“
Grace je uzicu maske navukao preko glave i zatim je ostavio da mu visi ispod brade;
mladić, prema njegovu iskustvu, nije bio mrtav dovoljno dugo da bi širio suviše neugodan
miris. „Jesu li ti bile obitelji sve četvorice mladića?“
 Kimnula je. „A je li se nestali, onaj mladoženja, pojavio?“
„Upravo sam bio na vjenčanju“, odgovorio je Grace.
„Baš sam pomislila da izgledaš malo preotmjeno za subotnje jutro, Roy.“ osmjehnula se.
„Tako je barem to riješeno?“
„Nije“, odgovorio je. „Zbog toga sam ovdje.“
Podigla je obrve, ali nije komentirala. „Želiš vidjeti nešto određeno? Mogu ti pribaviti
kopije izvješća patologa upućene mrtvozorniku.“
„Ono s čime želim započeti kad Joe dođe“, odgovorio je, „njihovi su nokti.“
 48
S Joeom Tindallom, koji je iza njega navlačio rukavice“ Grace je slijedio Cleo preko tvrdog
šarenog poda i gledao njezinu prošaranu plavu kosu kako se njiše preko ovratnika zelene
odjeće. Prošli su pokraj staklenog okna zapečaćene infekcijske komore i ušli u glavnu salu za
obdukcije.
U njoj su bila postavljena dva čelična stola, jedan fiksni, drugi na kotačima, plava
hidraulička dizalica i niz hladnjaka s vratima od poda do stropa. Zidovi su bili popločeni sivim
pločicama, a cijelu prostoriju okruživao je odvodni kanal. Duž jednog zida bili su postavljeni
umivaonici s jednim smotanim žutim crijevom. Na drugom je bila široka radna površina,
metalna daska za rezanje i stakleni ormarić s instrumentima i paketićima Duracell baterija.
Uz ormarić visjela je tabela s imenom svakog pokojnika, kolumnom s težinom mozga, pluća,
srca, jetre, bubrega i slezene. Muško ime „Adrian Penny“, uz njegove suhoparne podatke,
bilo je ispisano plavim markerom.
Vidjevši u što Grace gleda, rekla je veselo: „Motocikiist kojeg smo jučer obducirali.
Pretjecao je kamion i nije vidio čelični nosač na boku - jadnikovu glavu kao nožem odrezao je
na vratu.“
„Kako, zaboga, ostaješ normalna?“ upitao ju je.
Odgovorila je uz osmijeh: „Tko kaže da sam normalna?“
„Ne znam kako možeš raditi ovaj posao?“
„Nisu mrtvi oni koji nanose zlo, Roy, to čine živi.“
„Točno“, odvratio je. Pitao se kakvo mišljenje ima o duhovima. Ali vrijeme nije bilo
prikladno.
U prostoriji je bilo hladno. Čuo su šum sustava hladnjaka i odozgo pucketanje
fluorescentne lampe koja se nije ispravno upalila. „Ima li netko koga prvog želiš vidjeti?“
„Ne, želim ih vidjeti sve.“
Cleo je otišla do vrata s brojem 4 i povukla ih. Kad je to učinila, zapuh hladnog zraka izbio
je iz njih, ali ta hladnoća nije bila ono što je sledilo Gracea. Bio je to pogled na ljudske
oblike ispod bijelih plastičnih prekrivača na svakom od četiri metalna nosila na kotačima.
Jedan je radnik dogurao dizalicu, podigao je, gornja nosila izvukao na nju i zatvorio vrata
hladnjaka. Zatim je Cleo povukla prekrivač i otkrila mesnatog bijelca s rijetkom kosom.
Njegovo tijelo i voštano bijelo lice bili su prekriveni ogrebotinama i modricama, oči su mu
bile širom otvorene, izražavale su šok čak i u svojoj staklenastoj ukočenosti, penis, naboran i
mekan, ležao je u gustoj čupi pubičnih dlaka poput nekog glodavca u zimskom snu. Grace je
pogledao cedulju pričvršćenu za nožni palac. Ime je bilo 'Robert Houlihan'.
Pogled je zatim svratio na mladićeve ruke. Bile su velike, grube, s prljavim noktima.
„Imate li ovdje svu njihovu odjeću?“
„Da.“
 „Dobro.“ Grace je zamolio Tindalla da uzme uzorke ispod noktiju.
Policajac iz Odjela za istraživanje mjesta zločina, iz ručnog pribora s instrumentima
izvadio je oštar alat, zamolio Cleo vrećicu za uzorke i zatim u nju pažljivo ostrugao blato ispod
svakog nokta. Označio ju je i zapečatio.
Ruke na sljedećem tijelu, onome Lukea Gearinga, bile su u nesreći teško oštećene, ali
osim krvi, ispod noktiju izjedenih do mesa nije bilo nečistoće. Prljavštine nije bilo ni na
rukama Josha Walkera. Ali one Petera Waringa bile su uprljane. Tindall je s njih uzeo uzorke
i spremio ih u vrećicu.
Zatim su on i Grace pažljivo pregledali odjeću sve četvorice. Na cipelama svakog od njih
bilo je blata, a bilo ga je prilično i na odjeći Roberta Houlihana i Petera Warringa. Sve uzorke
Tindall je odvojeno spremio u vrećice.
„Ideš li sada s time u laboratorij?“ upitao ga je Grace.
„Namjeravao sam otići kući - bilo bi lijepo vidjeti je prije kraja vikenda i malo uživati u
životu - ili se barem pretvarati.“
„Žao mi je, Joe, ali stvarno mi je važno da s tim počneš odmah.“
„Divno! Želiš da vratim ulaznice za večerašnji koncert U2-a, koje sam platio jebenih
pedeset funta svaku, da otkažem pratilji i da izvučem vreću za spavanje iz uredskog ormara?“
„U2 - zaista je mlada, je li tako?“
„Da, i znaš što, Roy, ima kratak fitilj. Zahtijeva mnogo pažnje.“
„Ljudski život bi mogao biti u pitanju.“
Uz pojačan bijes, Tindall je nastavio: „Hoću da mi novce za karte vratiš iz svog
proračuna.“
„Slučaj nije moj, Joe.“
„Oh - onda čiji je?“
„Glenna Bransona.“
„A gdje je, dovraga, on?“
„Na rođendanu u Solihullu.“
„Sve bolje od boljega.“
Pokraj garderobnih ormara Tindall je svukao svoju zaštitnu odjeću i odložio je u kantu.
„Želim ti ugodnu jebenu večer, Roy - sljedeći put uništi vikend nekome drugome.“
„Doći ću i praviti ti društvo.“
„Ne trudi se.“
Tindall je zalupio vratima za sobom. Trenutak kasnije, Grace je začuo gnjevno brujanje
motora. Zatim je shvatio da je forenzički stručnjak u svom bijesu zaboravio crnu vreću s
uzorcima. Dvoumio se treba li potrčati za njim, ali odlučio je da mu ih sam dopremi i pokuša
ga smiriti. Razumio je da je uzrujan - pod istim uvjetima, bio bi i on.
Sjeo je u sobu za odmor, uzeo novi dijetni kolačić i ispio ostatak čaja koji se već ohladio.
Nakon toga, uzeo je vreću, a Cleo ga je ispratila do vrata. Kad je zakoračio da izađe na kišu,
okrenuo se prema njoj.
„Kada danas završavaš posao?“
 „Za sat vremena, otprilike, ako bude sreće - pod pretpostavkom da popodne više nitko
ne umre.“
Gledao ju je, razmišljao kako je zaista nevjerojatno zgodna i odjednom se silno uzbudio
kad na njezinoj ruci nije spazio prstenje. Naravno, mogla ih je skinuti zbog posla. „Ja... „,
nastavio je, „mislio sam... imaš li... znaš... hoću reći... nekih planova za večeras?“
Oči su joj zasjale. „Ustvari, imam dogovor da večeras idem u kino“, odvratila je. Zatim je
dodala, kao da ga umiruje: „S prijateljicom, starom prijateljicom koja prolazi kroz
traumatičnu rastavu braka. „
Uz inače normalno samopouzdanje koje ga je sada napustilo, rekao je: „Ne znam... jesi li
udana... ili imaš momka... ja... „
„Ni jedno ni drugo“, odgovorila je upućujući mu dug, prijateljski , iščekujući pogled.
„Bi li... jednom... možda... htjela jedne večeri izaći na piće?“
Ne skidajući pogled s njega, usne su joj se polako razvukle u širok osmijeh uz odgovor:
„Bilo bi mi jako drago.“
Kao da lebdi, preko asfalta otišao je do auta ne obazirući se na kišu koja je pljuštala. Baš
kad je stisnuo daljinski za otvaranje vrata, Cleo ga je zazvala: „Roy, nešto si zaboravio!“
Okrenuo se i ugledao je s crnom vrećom u ruci.
 49
„Idiote jedan“, Ashley se obrecnula na Marka koji se raščupan izvalio na stražnjem
sjedalu limuzine pokraj nje. „Ne mogu shvatiti tvoje ponašanje - zašto si, dovraga, bio toliko
agresivan prema onom policajcu?“ Nagnula se da provjeri je li staklena pregrada prema
vozaču čvrsto zatvorena.
Mark joj je stavio ruku na zglob i polako je počeo povlačiti uz nogu ispod vjenčanice.
Grubo ga je odgurnula.
„Pazi što radiš!“ oštro je reagirala. „Pobogu.“
„On je budala.“
„Pijan si do daske. Kojeg si vraga mislio kad si ga napao oko kontrolnih kamera?“
Mark je zaškiljio prema njoj. „Da ga skrenem s traga.“
Kroz prozor je vidjela da se približavaju zgradi Van Alen. Bilo je pet i trideset. „Kako to
točno misliš da ga skrenem s traga?“
„Ne bi očekivao da budem grub ako nefto krijem, jel' tako?“
„A što je točno mislio oko pranja tvog BMW-a?“
„Nemam pojma.“
„Moraš imati nekog pojma - što je mislio pod time?“
Iznenada se začuo interfon i vozačev glas preko njega. „Prednji ulaz?“
„Mofe“, odgovorio je Mark. Zatim se okrenuo prema Ashley. „Hoćeš gore na piće?“
„Ne znam što hoću. Mogla bih te ubiti.“
„Kakva šarada je to bila.“
„Bila je dobra šarada - dok je zamalo nisi upropastio.“
Mark se izvukao iz auta i skoro glavom pao na pločnik. Spasila ga je Ashleyjina čvrsta
ruka. Nekoliko prolaznika je zastalo, ali Ashley se nije obazirala, jedini cilj bio joj je da Marka
uvuče unutra, prije nego što napravi još neku glupost.
Otpustila je vozača i pomogla Marku do ulaznih vrata gdje je mutnih očiju zurio u rešetke
i zatim uspio utipkati šifru za ulaz.
Nekoliko trenutaka kasnije bili su u njegovu stanu. Zatvorio je vrata i povukao zaštitni
zatvarač.
„Ne mogu ostati, Mark“, rekla je.
Počeo ju je grabiti za odjeću. Odmaknula mu je ruke. „Popijmo kavu, a onda ćeš mi reći
što je onaj detektiv mislio pod time oko pranja auta.“
Mark je zurio u nju. Bila je u vjenčanici od bijele čipke s podignutim velom. Nagnuo se i
poljubio je u usta. Dozvolila mu je poljubac na usne i uzvratila bez strasti. Zatim se
odmakla. “Ozbiljno mislim. Ne mogu ostati. Moram do Michaelove majke i glumiti shrvanu
vjernu nevjestu - ili koju već jebenu ulogu moram glumiti. Bože, kakvo popodne. Kakva
mora.“
Mark je oteturao do kuhinje, otvorio ormar za posuđe i izvadio posudu s kavom. Gledao
ju je zbunjenim izrazom lica, vratio je u ormar, otvorio hladnjak i izvadio bocu šampanjca
Cristal.
„Mislim da bismo morali propisno nazdraviti za tvoj dan vjenčanja“, rekao je.
„Sve ovo nije zabavno - a popio si već sasvim dovoljno.“
S neotvorenom bocom Mark se srušio na kauč i pozivajući je potapšao jastuk pokraj sebe.
Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja s visine, sjela je na drugi kraj kauča, što dalje od
Marka, skinula veo, prekrižila noge i odbacila cipele. „Mark, želim znati što je Grace mislio s
pranjem tvog BMW-a.“
„Nemam pojma.“
Šutjela je.
„Voliš me?“
U očaju odmahujući glavom, ustala je. „Da, volim te. U ovom trenu ne znam zašto, ali
volim te. A Michaelova majka čeka da se pojavim i isplačem svoje krvave oči i sad ću otići i
isplakati ih.“
„Prvo popij nešto.“
„Isuse, Mark.“
Podigao se s kauča, oteturao do nje i obujmio je rukama. Zatim joj se zagnjurio u vrat.
„Znaš - da se nesreća nije dogodila - vjenčanje bi se nastavilo. Sada bi bila gospođa Michael
Harrison.“
Kimnula je malo omekšavši.
Gledao ju je u oči. „Bila bi na putu u hotel Savoy u Londonu. Noćas bi vodila ljubav s njim,
ne bi li?“
„To se od supruge očekuje prve bračne noći.“
„A kako bi se osjećala?“
Primajući ga dlanovima za lice, odgovorila je: „Zamišljala bih da si to ti.“
„Bi li se spustila po njemu? Pušila mu?“
Odmaknula se. „Mark!“
„Bili?“
„Ni slučajno.“
„Ma, daj!“
„Sporazumjeli smo se, Mark.“
S bocom je otišao do sudopera, skinuo omot i izvadio dvije čaše iz ormara. Otvorio je
bocu, napunio čaše i jednu pružio njoj.
Nevoljko ju je prihvatila i kucnula se s njime. „Sve smo isplanirali“, rekla mu je.
„Imali smo plan A. Sad smo u planu B.“ Otpio je dobar gutljaj i ispraznio pola čaše. „Šta tu
ne valja?“
 „Prvo da si pijan. Sljedeće je da sada nisam gospođa Michael Harrison. Što znači da ne
sudjelujem u njegovoj polovici Double-M Propertiesa.“
„Ustvari, u njegove dvije trećine“, odgovorio je Mark.
„Tako da?“
„Tako da sudjelujem ja, prema našem dioničarskom ugovoru i prema polici životnog
osiguranja ključne osobe.“
„Pod uvjetom da je mrtva.“
„Zašto govoriš pod uvjetom?“
„Dobro si začepio rupu za zrak, jesi li? Koristio si najjače ljepilo, kako sam ti rekla?“
Meškoljeći se, odgovorio je: „Jesam.“
Gledala ga je čvrstim pogledom, prozrevši ga. „Jesi siguran?“
„Jesam. Poklopac je bio zapečaćen. Izvukao sam cijev i prekrio ga tonom zemlje. Da je živ,
uspostavio bi kontakt, ne bi li?“
Čudno ga je pogledala.
„Hoćeš da odem i zabijem mu kolac u srce?“
Otpila je gutljaj šampanjca, otišla do stereo linije i zagledala policu s CD-ima. „Koliko me
voliš?“
„Koliko? Više nego što bih ikada riječima mogao izraziti.“
Izvadila je jedan CD iz kutije, ubacila ga u liniju i pritisnula tipku sviraj. Trenutak kasnije
Love is All Around ispunila je prostoriju. Odložila je čašu, uzela Markovu i odložila i nju.
Zatim ga je obujmila rukama i počela ga voditi u plesu. Pritisnuvši mu usne na uho, rekla je:
„Ako me voliš, uvijek ćeš mi reći istinu, je li tako?“
Plesali su neko vrijeme, zatim je rekao: „Nefto me muči zadnjih dana.“
„Reći ćeš mi?“
„Poznato ti je da Michael i ja obojica koristimo uređaj dlanovnik za čitanje mejlova kad
smo izvan ureda. Pazili smo da Michaelu ne šaljemo nikakve poruke vezane uz momačku
večer - ali mislim da sam možda zabrljao.“
„Kako to misliš?“
„Mislim da sam mu jednu zabunom poslao. I ima je kod sebe.“
Odmaknula se, pogledala ga oštro poput noža. „Govoriš li da uređaj ima sa sobom?“
„Moguće je.“
„Koliko moguće?“
„Ne mogu ga pronaći nigdje u njegovom uredu ni u stanu.“
„Je li kod njega u grobu?“
„Mogao bi biti.“
„Mogao?“
Mark je slegnuo ramenima.
„Bolje ti je da budeš potpuno siguran, Mark.“
Gledao ju je u tišini. „Govorim ti jer... „
 „Jer?“
„Jer bi to moglo biti rizično.“
„Bolje ti je da ga vratiš, znaš?“
„Sve je u redu, dok ga nitko ne nađe.“
Ashley je sjela na kauč i otpila još malo šampanjca. „Ne vjerujem svojim ušima. Zašto mi
to prije nisi rekao?“
Slegnuo je ramenima. „Mislio sam... „
„Što?“
Sjeo je do nje i pokušao se kucnuti čašama. Oštro je povukla svoju.
„Bolje ti je da ga vratiš“, rekla je. „Bez pogovora. I to noćas.
 50
Dok se vozio natrag prema sjedištu CID-a, Grace je svoj mobitel uključio na hands-free i
nazvao Glenna Bransona. „Kako je u Solihullu?“ upitao ga je.
„Kiša ne prestaje. Kako je u Brightonu?“
„Kiša ne prestaje.“
„A Arijina je sestra otišla u krevet s glavoboljom.“
„Onda će to biti divna rođendanska proslava.“
„Ipak, dobio sam silna priznanja što sam se pojavio. Kako je bilo na vjenčanju?“
„Slično kao što će biti tvoja rođendanska proslava. Domaćin se nije pojavio.“
„Ne iznenađuje me. Reci mi koliko se rodbine Ashley Harper pojavilo?“
„Samo jedan, koliko sam ja vidio“, odgovorio je Grace. „Neki ujak.“ Stao je na semaforu.
„Htio sam te pitati, jesi li provjerio Michaelov bankovni račun i kreditne kartice?“
„Stalno ih nadziremo. Nije bilo ničega od utorka popodne. Isto je s njegovim mobitelom.
Ima li kakvih novosti kod tebe?“
„Helikopter je ponovo bio u zraku, ali ništa nije primijećeno. Nicholl i Moy rade cijeli
vikend - Michaelovu fotografiju proslijedili su svim medijima i prikupljaju snimke sa svih
nadzornih kamera na pretpostavljenom području. Imam ekipu koja ih je počela pregledavati.
Morat ćemo donijeti odluku oko pozivanja specijalaca i poduzimanja sveobuhvatne pretrage
područja. A njegov poslovni partner, Mark Warren, svake me minute sve više brine.“
„Ispričaj mi.“
„Nema još ništa određeno, ali mislim da zna nešto o čemu ne govori. Morat ćemo ga
pobliže provjeriti.“
„Holmesov tim već radi na tome.“
„Bravo, dečko. Čekaj... „, Grace se na trenutak zamislio dok je kretao sa semafora. „Mislim
da trebamo dobro zaviriti u njihovu tvrtku, Double-M Properties. Vidjeti kakve su im
police osiguranja.“
„I to već radimo - a provjeravam i njihovu kompaniju na Kajmanskim otocima. Što misliš
o Ashley?“
„Ne znam“, odvratio je Grace. „Nemam nikakav zaključak. Igra uvjerljivo. Mislim da i nju
trebamo provjeriti. Znaš što je čudno u vezi s njom?“
„Ono da nema rodbine? Jesi li gledao film Posljednje zavođenje, s Lindom Fiorentino?“
Signal na mobitelu odjednom je oslabio, a Bransonov glas počeo pucketati.
„Ne sjećam ga se.“
„Glumio je i Bill Pullman.“
„Ništa mi ne govori.“
 „Glumila je i u Ljudi u crnom.“
„OK.“
„Vrijedi pogledati - Posljednje zavođenje. Pojavljuje se žena grabljivica. Mračan kraj. Na
neki način, podsjeća me na Ashley.“
„Provjerit ću.“
„Pogledaj na DVD-u, vrijedno je.“
„Koliko dvadeset sedmogodišnjaka znaš a da nemaju rodbine? Dvadeset sedam joj je,
udaje se, najvažniji dan u njezinu životu, a pojavljuje se samo jedan rođak na taj veliki dan.“
„Možda je siroče. Moramo provjeriti i njezin život.“
„Otići ću do Michaelove majke - mora nešto znati o budućoj snahi.“
„Moja je o Ari znala više od mene prije nego što sam je oženio.“
„Točno tako“, dodao je Grace.
***
Deset minuta kasnije Grace je išao hodnikom Odjela za istraživanje teških zločina u
sjedištu CID-a i vukao crnu plastičnu vreću iz mrtvačnice. Zastao je pokraj velikog bijelog lista
papira pričvrćenog čavlićem na plutenu ploču na kojem je bio naslov: “DIJAGRAM - ČESTI
ZAJEDNIČKI MOTIVI“. Ponekad je pomagalo osvježiti znanje čitanjem takvih tabela, iako je
većina toga bila pohranjena u njegovu mozgu. Čitao je tabelu:

Seksualni. Ljubomora. Rasizam. Bijes/bojazan. Pljačka. Kontrola moći. Vođenje aktivnog

života. Korist. Plaćanje. Homofobija. Osveta. Psihoze.

Produžio je prema sljedećoj ploči s naslovom:

„UBRZAVANJE PROCESA“. Ispod naslova je pisalo:

1. Identificiranje sumnjivih
2. Korištenje obavještajnih podataka
3. Forenzičari mjesta zločina
4. Pretraga mjesta zločina
5. Potraga za svjedocima
6. Ispitivanje žrtava
7. Mogući motivi
8. Mediji
9. Obdukcije
10. Ispitivanje glavnih svjedoka
11. Ostale neophodne radnje
 Mediji, pomislio je. Ovo je dobra priča za medije. Nazvat će svoje veze, objaviti priču.
Možda će to pokrenuti nešto. Nastavio je i ušao u mali, uredan prostor Odjela za istraživanje
mjesta zločina. Odlučio je za početak nazvati Kevina Spinellu, novinara iz Argusa.
Joe Tindall ga je čekao u prvoj od dvije sobe, poznatoj kao mokra soba. Na podu je bila
gomila vreća od smeđeg papira, svaka evidentirana velikim crnim slovima „vreća s
dokazima“, rola smeđeg papira na radnoj površini, a uza zid sudoper i visoka zračna kutija.
„Hvala ti“, rekao je Joe Tindall kad mu je predao vreću, tonom manje prijateljskim nego
na ranijem susretu, ali barem je bio smireniji.
Otvorio je crnu vreću i počeo vaditi pojedinačne vrećice S uzorcima zemlje, zatim one s
odjećom. Većina odjeće bila je puna mrlja od krvi. Iz vreća se počeo širiti smrad truljenja.
„Ovo su uzorci tla uzeti ispod noktiju i sa cipela žrtava“, rekao je. „Želiš znati možemo li
ustanoviti podudarnost s uzorkom da koji si prije donio?“
„Sa sumnjivog vozila, da. Koliko brzo to možeš ustanoviti?“
„Osoba koja će to obaviti je Hilary Flowers – odgovarajuće ime, slažeš se?“
Grace se osmjehnuo. „Koristio sam je i prije. Dobra je.“
„Genijalka je oko peludi. Pribavila mi je neke rezultate iz uzoraka peludi u nosnicama
žrtava. Ali, skupa je.“
Grace je frustrirano odmahnuo glavom. Kad je ušao u policiju, radilo se o otkrivanju
zločina. Danas, kad se sve da je privatnim kompanijama, radi se više o proračunu. „Koliko je
brza?“
„Obično joj treba oko dva tjedna.“
„Nemam na raspolaganju dva tjedna - radi se o nekom tko bi mogao biti živ zakopan.
Svaki sat nam je bitan, Joe.“
Tindall je pogledao na sat. „Šest i dvadeset u subotu navečer. Imat ćeš sreće.“ Podigao je
telefon i nazvao. Grace ga je napeto gledao. Nakon nekoliko trenutaka Tindall je odmahnuo
glavom i šapnuo: „Govorna pošta.“
Ostavio je poruku da ga hitno nazove i spustio slušalicu. „To je sve što mogu napraviti,
Roy. Ako postoji podudarnost, ona će je otkriti. Iz peludi, ličinki kukaca, fosila, sastava tla, bilo
čega.“
„Ne možeš se sjetiti nikog drugog?“
Joe Tindall ponovo je pogledao na sat. „Subota je navečer, Roy. Ako sada odem i vozim
kao munja, možda stignem na drugi dio koncerta U2-a - i nakon toga ševiti. Mislim da ti je
jasno da svi ostali na ovom planetu koji bi mogli identificirati uzorke tla isto tako imaju
planove za večeras.“
„Moj momak koji je živ zakopan imao je plan za večeras, Joe. Trebao se ženiti.“
„Jadnik.“
„Moglo bi se reći.“
„Ne želim biti neukusan. Ali ovaj sam tjedan radio sto i deset sati.“
„Učlani se u klub.“
„Ne mogu ništa učiniti, Roy. Ništa. Poznaješ me dovoljno dobro - da postoji nešto što bih
ti sugerirao, rekao bih ti. Da postoji netko, bilo gdje u Engleskojtko bi nam noćas mogao
napraviti analizu tla, sjeo bih u auto i odvezao se do njega. Ali ne znam nikog drugog. Hilary
je ta. Dat ću ti njezin broj i pokušavaj zvati. To je sve što mogu reći.“
Grace je zapisao broj.
 51
Dok je ulazio u svoju Alfu, mobitel mu se javio s porukom.

Tko govori o vezi?

Ja govorim samo o seksu. XXX

Grace je odmahnuo glavom, bez nade da će ikad razumjeti žene. U utorak navečer,
Claudine je bila gruba prema njemu, prekoravala ga zbog policijskog posla dobar dio od tri
sata. Sada, u odgovoru na njegovu poruku od jutros, želi spavati s njim.
A najgore od svega bilo je da je zapravo bio napaljen. Prvi put nakon mnogo godina.
Claudine nije bila ljepotica, ali nije bila ni za vreću preko glave. Uz još jednu praznu subotnju
noć pred sobom, prilika da se odveze u Tunbridge Wells i da se poigra s tom veganskom
mrziteljicom policajaca postala je gotovo privlačna.
Ali ne dovoljno. A u ovom trenutku, misli su mu bile ispunjene prozaičnijim stvarima,
razmišljao je o svemu što mora napraviti u potrazi za Michaelom Harrisonom.

***

Malo iza sedam sati, uz kišu koja je jenjala, u pratnji Linde Buckley, uniformirane
policajke u sredini tridesetih s kratkom plavom kosom i prijaznim ali opreznim licem, izašao
je iz svog auta i krenuo stazom kroz uređen vrt kućice Gillian Harrison i pozvonio na vrata.
Začulo se glasno lajanje iznutra. Trenutak kasnije, vrata su se otvorila i kroz njih je izjurio
malen bijeli psić s ružičastom vrpcom na glavi. Počeo se zabavljati s njegovim cipelama.
„Bobo! Dođi ovamo! Bobo!“
Svoju iskaznicu pokazao je ženi koju je prepoznao s popodnevnog odgođenog vjenčanja.
„Gospođo Harrison? Viši detektiv Grace iz brightonskog CID-a, a ovo je policajka Buckley iz
Odjela za obitelj koja je dodijeljena vama i gospođici Harper. Ako vam nešto treba, ona će vam
pomoći.“
Bez cipela, sa srebrnoplavom pažljivo uređenom kosom, u elegantnoj plavoj haljini s
bijelim porubom i vonjajući na dim cigarete, policajki je uputila površan osmijeh, a zatim je
pogledom punim straha pogledala Gracea koji je istog trena osjetio sažaljenje. „Da, sjećam vas
se - bili ste na prijemu danas popodne.“
„Možemo li porazgovarati?“
Oči su joj bile vlažne od suza i umrljane od maškare. „Jeste li ga našli? Jeste li našli mog
sina?“
 Odmahnuo je glavom. „Bojim se da nismo, ne, žao mi je.“
Nakon kratkog oklijevanja, rekla je: „Želite li ući?“
„Hvala.“
Slijedio ju je u malu dnevnu sobu i sjeo u fotelju koju mu je pokazala pokraj imitacije
kamina na ugljen. „Hoćete li nešto popiti? Čašu vina? Kavu?“
„Čaša vode bit će dovoljna“, odgovorio je.
„Za mene ništa“, dodala je policajka. „Mogu li vam pomoći?“
„Ne, hvala, ljubazno od vas.“
Psić ga je pogledao i molećivo zacvilio.
„Bobo, mir!“ naredila mu je Gill Harrison. Pokorno je otišao za njom van iz sobe.
Grace se zagledao naokolo. Na zidu je visjela uokvirena reprodukcija slike Kola sa
sijenom, zatim reprodukcija vjetrenjača Jack i Jill u Claytonu, velika uokvirena fotografija
Michaela Harrisona u smokingu, s rukom oko Ashley Harper u dugoj večernjoj haljini, očito
snimljena s nekom namjenom. Bila je tu još jedna fotografija mnogo mlađeg Michaela
Hrrisona u kratkim hlačama na biciklu, te crno-bijela slika s vjenčanja Gill Harrison i njezina
pokojnog muža, kako je pretpostavio prema informacijama dobivenim od Glenna Bransona.
Uočio je sličnost između Michaela Harrisona i njegova oca - visokog, pristalog muškarca s
dugom smeđom kosom koja mu je sezala do ovratnika košulje. Po golemim reverima i
širokim hlačama, zaključio je da je snimljena negdje sredinom sedamdesetih.
Gill Harrison se vratila u pratnji psa, noseći čašu s vodom u jednoj i čašu vina u drugoj
ruci. Graceu je pružila vodu i sjela na kauč preko puta.
„Jako mi je žao zbog onog danas, gospođo Harrison, mora da vam je bilo jako stresno“,
rekao je uzimajući čašu i zahvalno otpivši gutljaj hladne vode.
U sobu je ušla mlada žena. Imala je osunčano, lagano šiljasto lice, dugu, neurednu kosu i
bila je u majici i trapericama. Na usnama i ušima imala je ringove, a na jeziku klin.
„Ovo je Carly, moja kći. Carly - ovo su viši inspektor Grace iz CID-a i policajka Buckley“,
predstavila ih je Gill Harrison. “Carly je doletjela iz Australije na vjenčanje.“
„Vidio sam vas na prijemu, ali nismo imali prilike razgovarati“, rekao je ustajući da
prihvati njezinu mlohavu ruku. Zatim je ponovo sjeo.
„Drago mi je, Carly“, rekla je policajka.
Carly se spustila na kauč pokraj majke i zaštitnički je zagrlila.
„Gdje ste bili u Australiji?“ upitao je Grace nastojeći biti ljubazan.
„U Darwinu.“
„Tamo nisam bio. Bio sam u Sydneyju.“
„Imam kćer koja živi tamo“, živahno je rekla Linda Buckley nastojeći probiti led.
Carly je nezainteresirano slegnula ramenima.
„Ja sam htjela u potpunosti otkazati i vjenčanje i prijem“, javila se Gill Harrison.
„Inzistirala je Ashley. Mislila je...“
„Ona je glupa krava“, upala je Carly.
„Carly!“ njezina majka podigla je glas.
 „Oprosti“, odvratila je Carly. „Svi misle da je“, tu je poput barbike izvještačeno mahnula
rukama, „tako slatka. Ali ja mislim da je proračunata mala kujica.“
„Carly!“
Poljubila je majku u obraz. „Oprosti, mama, ali je.“ Okrenuvši se Graceu, nastavila je:
„Biste li vi inzistirali da se nastavi prijem?“
Grace je, gledajući obje, pažljivo promislio prije nego što je odgovorio. „Ne znam, Carly.
Mislim da se našla između dvije vatre.“
„Moj brat je najdraža osoba na svijetu“, rekla je. „Stvarno.“
„Izgleda da ti se ne sviđa Ashley“, nastavio je, koristeći priliku.
„Ne, ne sviđa mi se.“
„Zašto?“
„Ja mislim da je djevojka na mjestu“, ubacila se Gill Harrison.
„Oh, sranje, mama! Ti samo jedva čekaš unuke. Zadovoljna si jedino da Michael nije gej.“
„Carly - to nije lijepo reći.“
„Da, no, to je istina. Ashley je manipulatorska ledena kraljica.“
Grace, odjednom uzbuđen, pokušao je ostati ravnodušan. „Po čemu si to zaključila,
Carly?“
„Ne slušajte je“, upala je Gill Hrrison. „Umorna je i razdražena zbog vremenske razlike.“
„Glupost“, uzvratila je Carly. „Ona gleda samo korist.“
„Koliko dobro je vas dvije poznajete?“ upitao je Grace.
„Srela sam je jednom - i to je bilo previše“, odgovorila je Carly.
„Ja mislim da je izvanredna djevojka“, dodala je Gill. „Inteligentna je, odana kući, s njom
se da razgovarati, voditi normalne razgovore. Jako je dobra prema meni.“
„Jeste li upoznali njezinu obitelj?“ upitao je Grace.
„Jadnica nema nikoga osim svog zgodnog kanadskog ujaka“, odgovorila je Gill. „Roditelji
su joj poginuli u automobilskoj nesreći na praznicima u Škotskoj kad je imala tri godine.
Odgojili su je udomitelji koji su bili totalni nasilnici. Prvo u Londonu, zatim su se preselili u
Australiju. U tinejdžerskim godinama, očuh ju je nekoliko puta pokušao silovati. Napustila ih
je kad joj je bilo šesnaest i otišla u Kanadu, u Toronto, gdje su je prihvatili ujak i ujna. Mislim
da joj je ujna umrla nedavno i to ju je jako pogodilo. Vjerujem da su Bradley i njegova žena
bili jedine dvije osobe koje su bile nježne s njom. Sama se morala probijati u životu. Zaista je
cijenim.“
„Fuj!“ javila se Carly.
„Zašto tako?“ upitao je Grace.
„Jer mislim da nije pokazala pravo lice kad sam je upoznala. A nakon što sam je danas
vidjela, mislim da ga je pokazala još manje. Ne mogu objasniti, ali ona ne voli mog brata. U to
sam sigurna. Možda se silno željela udati za njega, ali to nije isto kao voljeti ga. Da ga iskreno
voli, nikad ne bi prošla ovu današnju lakrdiju, bila bi suviše pogođena.“
Grace ju je pogledao sa sve većim zanimanjem.
 „Shvaćate?“ upitala je Carley. „Iz mene govori žena. Možda žena koja pati od vremenske
razlike, kao što mama kaže, ali govori žena. Zabrinuta žena koja voli svog brata. Za razliku od
njegove paklene zaručnice.“
„Carly!“
„Daj, odjebi, mama.“
 52
Nakon što je Ashley, i dalje bijesna na njega, napustila stan, Mark je uključio televizor u
nadi da će naći lokalne vijesti. Pokušao je i s radijem, ali baš je bilo prošlo sedam, tako da je
zakasnio.
Presvučen u traperice, teniske, majicu i lagani anorak, s duboko nabijenom bejzbolskom
kapom, tresao se od nervoze i pretjerane doze kofeina. U namjeri da se otrijezni već je bio
ispio dvije šalice jake kave i sada je završavao treću. Ispio je posljednje ostatke i krenuo
prema ulaznim vratima svog stana. Kad je došao do njih, zazvonio je telefon.
Pohitavši natrag u dnevni boravak, pogledao je na displej s pozivima. Privatni broj.
Nakon kratkog oklijevanja, podigao je slušalicu.
„Ovdje Kevin Spinella iz Argusa. Mogu li razgovarati s Markom Warrenom?“
Mark je opsovao. Da je bistrije razmišljao, mogao je tom čovjeku odgovoriti da je Mark
Warren izašao, ali, umjesto toga, zatekao se kako odgovara: „Da, pri telefonu. „
„Gospodine Warren, dobra večer, oprostite što vas smetam u subotu navečer. Zovem vas
u vezi s vašim poslovnim partnerom Michaelom Harrisonom. Svratio sam na vjenčanje koje
se trebalo održati danas popodne u crkvi Svih Svetih u Patchamu. Vi ste bili kum. Mislio sam
da ne bi bilo dolično ometati vas u crkvi, ali biste li sada mogli porazgovarati sa mnom?“
„Hm... da... da, naravno.“
„Koliko znam, Michael Harrison je nestao sa svoje momačke večeri kad se dogodila ona
strašna nesreća. Zanima me, zašto vi, kao njegov kum, niste bili tamo?“
„Na momačkoj?“
„Točno.“
„Trebao sam biti, naravno“, mirno je odgovorio Mark pokušavajući zvučati normalno, da
se sve čini savršeno prirodno. „Nisam bio u gradu, bio sam na poslovnom sastanku, sve
sam isplanirao da se vratim na vrijeme, ali let mi je bio odgođen zbog magle“, odgovorio je
Mark.
„Gdje je to bilo?“
„U Leedsu.“
„Ah, da. To se događa, to je problem u ovoj zemlji.“
„Svakako!“ nastavio je Mark, osjetivši da uspostavljaju vezu.
„U policiji sam saznao da niste znali ništa o onome što se planiralo za momačku večer. Je
li to točno?“
Mark je na trenutak zašutio. Razmišljao je. Oprezno. „Ne“, rekao je. „To nije baš istina.
Hoću reći, nije uopće istina. Planirali smo obilazak pubova
„Obilazak pubova! U redu, OK. Ali nije li uobičajeno da vjenčani kum organizira momačku
večer?“
 „Da, vjerujem da je tako.“
„Ali vi je niste organizirali?“
Mark se pokušao sabrati. Zvonila su zvona za uzbunu. „Da, jesam - Michael nije želio ništa
posebno, samo da ode u nekoliko pubova sa svojim prijateljima. Definitivno sam imao
namjeru biti prisutan.“
„Što ste točno planirali?“
„Pa... ah... uobičajene stvari, znate već - nekoliko pubova, smjestiti Michaelu i zatim ga
odvesti kući. Htjeli smo unajmiti minibus sa službenim vozačem, ali jedan od nas je rekao da
može nabaviti kombi i da njemu ne smeta da ne pije, tako da smo se odlučili na to.“
„Kad se u taj plan uključio lijes?“
Sranje. Mark je osjetio da upada sve dublje u govna. „Lijes, rekli ste?“
„Koliko znam, organizirali ste lijes.“
„Ne znam ništa o lijesu!“ glasno je odgovorio Mark. „To mi je novost.“ Pokušavajući
zvučati vidno iznenađen, ponovio je da naglasi: „Lijes?“
„Mislite li da su to vaši prijatelji organizirali u vašoj odsutnosti?“ upitao je novinar.
„Apsolutno. Mora da je tako. Jedan od njih, Robert Houlihan, radi... radio je kod svog
ujaka, pogrebnika, ali nikad nismo razgovarali o lijesu. Jeste li sigurni oko toga?“
„Imam informacije iz policije po kojima vjeruju da je u kombiju bio lijes - prije nesreće.
Možete li pretpostaviti što se dogodilo s Michaelom Harrisonom?“
„Ne, nemam pojma, strašno sam zabrinut.“
„Jučer sam razgovarao s udovicom jednog od vaših prijatelja. S gospođom Zoe Walker.
Rekla je da ste planirali osvetiti se Michaelu jer je redovito zbijao šale na račun vas ostalih.
Ima li možda lijes kakve veze s tim?“
„Kao što sam rekao, ne znam ništa o lijesu. Zvuči kao ideja u zadnji tren.“
„Mislite li da su vaši prijatelji možda stavili Michaela Harrisona u lijes i da je negdje
zapeo?“
Mark je pomno razmislio prije odgovora. „Slušajte, znate kako je kad se hrpa mladića
napije. Ponekad naprave sulude stvari.“
„Prisustvovao sam tome.“
Obojica su se nasmijala. Mark je osjetio lagano olakšanje.
„No, hvala što ste imali strpljenja. Ako čujete bilo što, možda biste bili ljubazni i javili mi,
ako vam dam svoj broj.“
„Naravno“, odgovorio je tražeći olovku.
Kad je nekoliko minuta kasnije stajao u dizalu, razmišljao je o tom razgovoru nadajući se
da nije rekao ništa glupo i brinući se kako bi Ashley reagirala da vidi da njegove riječi navode
u novinama. Bila bi bijesna da je uopće razgovarao s njima. Ali kakav je imao izbor?
Izlazeći iz javnog parkirališta, oprezno je izašao na cestu, skrenuo ulijevo i uključio se u
gust promet subotnje večeri pazeći da ne vozi brzo jer je bio svjestan da je previše popio.
Zadnje što mu je trebalo je da ga zaustave i podvrgnu alkotestu.
Dvadeset minuta kasnije stao je na parkiralištu vrtnog centra iza Newhavena, lučkog
gradića na Kanalu, udaljenog petnaestak kilometara od njegova stana. Uz malo vremena prije
zatvaranja u 20 sati, na brzinu je u trgovini kupio lopatu, odvijač, čekić, dlijeto, malu Maglite
ručnu svjetiljku, gumene vrtlarske rukavice i par gumenih čizama. Do osam je već bio u autu
na gotovo praznom parkiralištu. Nebo je bilo iznenađujuće čisto i proći će još dobra dva sata
prije nego što se zamrači - ako i tada.
Dva sata koja treba ubiti.
Znao je da bi trebao nešto pojesti, ali želudac mu je bio slijepljen. Razmišljao je o
hamburgeru, o kineskoj hrani, o indijskoj. Ništa ga nije privuklo. Ashley je bila ljuta na njega;
nikad prije nije je vidio ljutu i to ga je brinulo i plašilo. Kao da je među njima pukla neka veza.
Morao ju je ponovo uspostaviti, a jedini način bio je da je umiri. Da napravi što je rekla. Da
napravi ono što je već nekoliko dana znao da mora.
Želio ju je nazvati, reći joj da je voli, želio je čuti kako kaže da i ona njega voli. Ali ona to
neće reći, ne sada, ne još. Bila je u pravu što se ljutila na njega; bio je idiot, umalo je sve
uprskao. Bože, zašto je bio toliko glup s tim policajcem?
Upalio je motor i uključio se radio. Dvadeset je sati. Vijesti s lokalne stanice. Prvo novosti
iz inozemstva, nove grozote iz Iraka. Zatim prilog o Tonyju Blairu i Europskoj uniji. Zatim
je naćulio uši kad je živahni spiker objavio: „Policija Sussexa proširuje potragu za Michaelom
Harrisonom, građevinskim poduzetnikom iz Brightona. Njegova zaručnica, Ashley Harper, i
njihovi gosti bili su neugodno razočarani kad se ovog poslijepodneva nije pojavio na
vjenčanju u crkvi Svih Svetih u Patchamu, što je potvrdilo sumnju da je negdje onesposobljen
nakon neke šale s momačke večeri koja je odnijela živote njegova četiri najbolja prijatelja.
Viši detektiv Roy Grace iz CID-a Sussexa, koji vodi istragu o kretanju Michaela Harrisona,
jutros je rekao da je policija potragu s uobičajenog postupka oko nestale osobe podigla na
razinu ozbiljnog slučaja.“
Mark je pojačao radio i uhvatio detektivov glas.
„Vjerujemo da bi Michael Harrison mogao biti žrtvom šale koja je otišla tragičnim putem
i molimo sve koji vjeruju da imaju informacije o događajima od prošlog utorka navečer da se
hitno jave Odjelu za incidente CID-a Sussexa.“
Zamutilo mu se pred očima; činilo mu se da cijelo parkiralište poigrava, a u ušima mu je
zujalo kao da se nalazi u avionu koji uzlijeće ili kao da roni u velikim dubinama. Stisnuo je
nosnice, pubnuo i odčepio uši. Ruke su mu bile mokre od znoja, a odmah je shvatio da mu je
mokro i cijelo tijelo; osjetio je kapi znoja kako se slijevaju po koži.
Diši duboko, prisjetio se. Tako se treba boriti sa stresom. To ga je podučila Ashley prije
nego što se trebao sastati s jednim osobito prepredenim klijentom.
Tako je na kraju dana, u sumrak, sjedio u autu, slušao kako mu srce lupa i duboko disao.
Dugo.
 53
Kad neka istraga - oko ubojstva, otmice, silovanja, oružane pljačke, prijevare, nestale
osobe - bude podignuta na razinu ozbiljnog slučaja, dobiva i svoj kodni naziv.
Svim ozbiljnim slučajevima sada se upravlja iz sjedišta CID-a u Sussex Houseu. To je bio
razlog zbog kojeg se u osam i dvadeset u subotu navečer kad većina normalnih ljudi koji imaju
svoj život ili sjedi kod kuće ili se zabavlja negdje vani, Roy Grace, sada i službeno na čelu
istrage, zatekao kako se uspinje stubištem Sussex Housea i prolazi pokraj uokvirenih
fotografija ključnih ljudi iz tima i zbirke policijskih palica obješenih na zidu.
Odluku i odgovarajući potez da slučaj Michaela Harrisona s potrage za nestalom osobom
podigne na razinu ozbiljnog slučaja donio je u deset minuta nakon što je napustio kuću Gill
Harrison. Bila je to ozbiljna odluka, s visokim troškovima i utroškom vremena, odluka koja
će zahtijevati opravdanje pred ravnateljem i Alison Vosper. Nema sumnje da će to biti težak
posao - već je mogao zamisliti neka od ponižavajućih pitanja koja će mu postaviti.
Detektivi Nick Nicholl i Bella Moy bili su na putu ovamo. Planovi za subotnju večer ionako
su im bili propali. S njima dolazi i nova članica tima, Emma-Jane Boutwood. Sa sobom donose
sve iz dežurne sobe policijske postaje u Brightonu, čega, zasada, nema mnogo.
Ulazeći u prostor za ozbiljne slučajeve prešao je kroz otvorenu prostoriju sa zelenim
tepisima i nizovima stolova za pomoćnike starijih policajaca CID-a. Svaki stariji policajac
imao je zasebnu sobu na rubovima ovog prostora, s njegovim, ili njezinim, imenom ispisanim
na plavim i žutim fotokromatskim pločicama na vratima.
Njemu slijeva, kroz veliku staklenu površinu, mogao je vidjeti impresivan ured čovjeka
koji mu je tehnički bio prvi nadređeni - iako je to u praksi bila Alison Vosper - višeg glavnog
detektiva Garyja Westona. Njih dvojica znaju se već dugo - spojili su ih kad je Grace kao mladi
policajac tek ušao u CID, a ni Watson nije bio mnogo iskusniji.
Među njima je bilo samo mjesec dana razlike, a Grace se pitao, ponekad malo zavidno,
kako je Gary, u usporedbi s njim, uspio tako meteorski napredovati, a vrlo brzo će, nema
sumnje, završiti kao ravnatelj policije negdje u Britaniji. Ali intimno znao je odgovor. Ne radi
se o tome da je Gary Watson bio bolji policajac i s većom naobrazbom - zajedno su pohađali
mnoge iste napredne tečajeve - jednostavno, to je bilo zato što je Gary bio bolja politička
zvijer nego što će on ikad biti. Svom bivšem partneru nije zamjerio zbog toga - ostali su dobri
prijatelji - ali on nikad ne bi mogao biti poput njega, zadržavati svoja mišljenja za sebe, kao
što je Gary često morao.
U 20.30, u subotu navečer, nije bilo znaka od Garyja u njegovu uredu. Viši glavni detektiv
znao je kako treba dobro živjeti, s lakoćom kombinirati dom, zadovoljstva i posao. Uokvirene
fotografije hrtova i trkaćih konja posvuda po zidovima svjedočile su o njegovoj strasti prema
trkama, a stojeće fotografije njegove privlačne žene i četvoro male djece, strateški
porazmještane po svim ravnim površinama, posjetiteljima njegova ureda nisu
ostavljale sumnju o prioritetima u njegovu životu.
 Gary je večeras vjerojatno na utrkama pasa, pomislio je Grace. Veselo jede sa ženom i
prijateljima, kladi se, opušta, veseli se nedjelji s obitelji. U staklu je ugledao sablastan odraz
svoga lica i nastavio preko prazne prostorije pokraj žmigavih lampica za poruke na
stolovima, utihnulih fakseva i zaštitnicima zaslona sa svojim beskonačnim spiralama.
Ponekad - u trenucima poput ovog kad se osjećao potpuno odvojen od svijeta - pitao se
osjećaju li se duhovi ovako, kad neviđeni prolaze pokraj tuđih života.
Primaknuvši sigurnosnu karticu na ploču na dnu prostorije, otvorio je vrata i ušao u
dugačak, utihnuo hodnik sa sivim tepihom. Mirisao je na svježu boju. Prošao je pokraj velike,
crvene oglasne ploče s filcom na kojoj je pisalo „OPERACIJA LISABON“. Ispod toga bila je
fotografija čovjeka orijentalnog izgleda s rijetkom bradom, okružena s nekoliko različitih
fotografija kamenite plaže u podnožju visokih stijena lokalne atrakcije zvane Beachy Head.
Na svakoj je bio nacrtan crveni krug.
Taj neidentificirani čovjek prije četiri tjedna pronađen je mrtav u podnožju litice. Isprva
se sumnjalo da je bio jedan od onih koji su skočili, dok obdukcija patolozima nije pokazala da
je već bio mrtav u trenutku kad se odlučio na taj čin.
Na suprotnom zidu stajalo je „OPERACIJA KORMORAN“, uz fotografiju zgodne brinete
tinejdžerske dobi, nađene silovane i zadavljene u predgrađu Brightona.
Njemu slijeva, nalazio se Ured tima za terenske istrage, velika prostorija u kojoj su
detektivi radeći na ozbiljnim slučajevima imali sjedište do kraja istrage. Nakon toga je ušao
kroz vrata s natpisom „OBAVJEŠTAJNA SLUŽBA“.
Ured obavještajne službe predstavlja središte iz kojeg se upravlja svim ozbiljnim
slučajevima. Kad je ušao, sve je odisalo novim, mirisalo novim, čak i odnos ljudi prema poslu,
sve osim oštrog mirisa kineske hrane u zraku. Usprkos mutnim prozorima, previsokim da se
kroz njih vidi van, prostorija, sa svojim svježe bijelim zidovima djelovala je prozračno, dobro
osvjetljeno, s pozitivnom energijom, potpuno različito od užurbanih strka u uredima
policijskih stanica u kojima je proboravio velik dio vremena.
Djelovala je gotovo futuristički, tako da bi bez problema mogla biti sjedištem kontrolnog
centra u Houstonu. Bila je prostrana, u obliku slova L, razdijeljena s tri glavne radne stanice,
svake sa zakrivljenim stolom od lakog drveta za kojim je moglo sjediti do osam ljudi. Nad
jednom je stajalo „OPERACIJA KORMORAN“, nad drugom „OPERACIJA LISABON“, nad trećom
„OPERACIJA SNJEŽNI NANOS“ i bile su zatrpane fotografijama s mjesta zločina i dijagramima
o napredovanju istraga. Jedna od radnih stanica uskoro će dobiti naziv „OPERACIJA SALSA“,
slučajno ime koje je računalo u sjedištu Scotland Yarda odabralo za njegov slučaj Michaela
Harrisona.
U većini slučajeva imena nisu imala nikakve veze sa samom istragom, a povremeno su se
morala mijenjati. Prisjetio se da je jednom naziv „OPERACIJA KAVKAZAC“ bio dodijeljen
istrazi u slučaju nekog crnca pronađenog raskomadanog u prtljažniku automobila.
Promijenjen je u nešto manje kontroverzno. Ali kod operacije Salsa, mutavo računalo je
slučajno udarilo u pravu žicu. Grace je imao osjećaj da je definitivno upleten u pjesmu i ples.
Za razliku od radnih stanica u većini policijskih postaja, ovdje na stolovima i zidovima
nije bilo obilježja ničeg osobnog. Nije bilo fotografija obitelji, nogometaša, rasporeda
utakmica, šaljivih karikatura. Svaka stvar u ovoj prostoriji, osim namještaja i poslovnih
hardvera, odnosila se na teme povezane s istragom. To se jedino nije odnosilo na Michaela
Cowana, dugokosog detektiva umorna izgleda koji je plastičnom vilicom na rubu jedne
radne stanice nabadao dehidrirane valjuške.
Na čelu druge radne stanice, uronjen u ravni zaslon računala i s čašom Coca-Cole u ruci,
sjedio je Jason Piette, jedan od najopakijih detektiva s kojima je Grace radio. Zaradio bi kad
bi novac stavio na to da će jednog dana Piette postati ravnateljem Meta , najvažnijeg
policijskog posla u zemlji.
Za svakom stanicom radio je tim sastavljen od najmanje voditelja ureda, obično detektiva
narednika ili višeg detektiva, kontrolora računalnog sustava, obično niže rangiranog
policajca, jednog analitičara, uređivača spisa i daktilografa.
Michael Cowan, odjeven u otkopčanu kariranu košulju i traperice, srdačno je pozdravio
Gracea. „Kako je, Roy? Nekako si elegantan.“
„Mislio sam da se trebam dotjerati za vas ovdje - očito da se nisam trebao truditi.“
„Da, tako je!“
„Kakvo to govno jedeš?“ uzvratio je Grace. „Znaš li uopće što je u tome?“
Michael Cowen zakolutao je očima i nasmijao se. „Kemikalije, one me pokreću. „
Grace je odmahnuo glavom. „Ovdje miriši na kinesku hranu za van.“
Cowan je trzajem glave pokazao na ploču pokraj sebe s naslovom „OPERACIJA LISABON“.
„Da, tako je, moj kineski problem možeš odnijeti sa sobom kad god zaželiš. Propustio
sam seksi curu da bih bio ovdje.“
„Rado ću se mijenjati s tobom“, odvratio je Grace.
Michael Cowan ga je pogledao sa znatiželjom. „Reći ćeš mi?“
„Bolje da ne znaš, vjeruj mi.“
„Tako je loše?“
„Još gore.“
 54
Pod zrakama prednjih svjetala Mark je ugledao gomilu vijenaca uz cestu, na vrhu jednog
desnog zavoja. Neki su ležali na rubu trave, neki naslonjeni na stablo, ostali uz živicu. Bilo ih
je nešto više nego kad je posljednji put prolazio.
Skinuvši nogu s gasa, usporio je i nastavio militi. Stresao se cijelim tijelom, duboko u
nutrini, duboko u nutrini duše. Gledao ih je pod sjajem stražnjih svjetala sve dok se nisu
izgubili u tami, u noći, nestali, kao da ih nikad nije bilo. Josh, Pete, Luke, Robbo.
I on sam, da let nije bio odgođen.
Tada bi problem, naravno, bio drugačiji. Sav naježen, stisnuo je gas do kraja u želji da se
odmakne od tog mjesta; užasavalo ga je. Zabrujao mu je mobitel i zatim zazvonio. Na displeju
na upravljačkoj ploči pokazalo se Ashleyino ime.
Javio joj se na hands-free, sretan što je čuje, silno mu je trebalo nečije društvo. „Hej.“
„Onda?“ zvučala je jednako ledeno kao kad je izlazila iz njegovog stana.
„Na putu sam prema tamo.“
„Tek sada?“
„Morao sam pričekati da se smrači. Mislim da ne bismo trebali razgovarati preko
mobitela - da dođem k tebi kad se vratim?“
„To bi bilo zaista glupo, Mark.“
„Da. Ja, hm... kako je Gill?“
„Zabrinuta. Kako očekuješ da bi bila.“
„Jes.“
„Jes? Dobro si?“
„Tako nekako.“
„Jesi sada trijezan?“
„Naravno“, odgovorio je razdražljivo.
„Ne zvučiš dobro.“
„Ne osjećam se dobro, OK?“
„OK. Ali, ono ćeš napraviti?“
„Tako smo se dogovorili.“
„Hoćeš me nakon toga nazvati?“
„Svakako.“
Prekinuo je vezu. Ispred njega bila je sumaglica, a tanak sloj vlage prekrio mu je
vjetrobran. Brisači su napravili dva luka, uz škripu guma na njima. Isključio ih je. Grmlje na
rubu šume učinilo mu se poznatim, zato je usporio ne želeći promašiti izlaz s ceste.
 Kratko nakon toga tresao se po rešetki za stoku, zatim po još jednoj. Zrake svjetla s farova
rezale su maglu ispred njega poput dva lasera. Kako je dodavao gas, auto se zanosio preko
rupa na putu, vozio je prebrzo, uplašio se stabala koja su ga prijeteći pritiskala s obje strane.
Pogledao je u retrovizor, u slučaju da...
U slučaju da točno što?
Približavao se. Tiho mrmljanje na radiju smetalo ga je i zato ga je isključio. Nejasno je
postajao svjestan da mu se disanje ubrzava, da mu se znoj cijedi niz sljepoočnice i leđa. Nos
auta strmo se nagnuo kad su prednji kotači upali u lokvu, a voda, uz zvuk kao da je šljunak,
zapljusnula vjetrobran. Ponovno uključivši brisače, sasvim je usporio. Isuse, bila je duboka;
nije shvatio koliko je kiše palo otkad je zadnji put bio na ovom mjestu. A zatim - sranje, oh
sranje, ne!
Kotači nisu prianjali u blatu.
Od jakog pritiska na papučicu gasa BMW je zavibrirao, otklizao metar u stranu i ponovo
kliznuo natrag.
Oh, Bože, ne!
Ne smije zapeti, ne smije, ne smije. Kako bi to, zaboga objasnio, pola deset na večer, on
na tom mjestu?
Diši duboko.
Udahnuo je duboko i bojažljivo virio iz auta u mrak u svaku sjenu pred sobom, sa strane
i iza sebe. Zatim je pritisnuo centralno zaključavanje, začuo klik, ali se nije osjećao bolje. Tada
je uključio svjetlo na krovu i pogledao kontrole. Postojao je set za terensku vožnju, omjer za
niže brzine, zaključavanje diferencijala. Vidio ih je sto puta, ali nikad se nije potrudio pročitati
upute.
Pruživši ruku, iz odjeljka za rukavice izvadio je priručnik s uputama i stao mahnito
prelistavati sadržaj i okretati na željene stranice. Povukao je ručicu, pritisnuo tipku, odložio
priručnik i probno pritisnuo papučicu gasa. Auto se zanio i zatim, njemu na olakšanje, krenuo
naprijed.
Nastavio je jednolično petnaest kilometara na sat, auto je sada puno bolje prianjao,
prelazio je preko novih lokava kao da je na pokretnoj traci. Zatim je na račvanju puta skrenuo
desno, što bi ga trebalo dovesti do čistine. Mali zečić skočio je ispred njega, okrenuo se i
skoknuo natrag, a zatim jurnuo naprijed, ravno ispod auta. Nije znao je li ga udario ili ne, nije
ga bilo briga, želio je jedino nastaviti, održavati brzinu, inerciju, prianjanje u blatu.
Ispred njega pojavio se mali proplanak s žgoljavom mahovinom i travom a, njemu na
olakšanje, ploča od valovitog željeza ispod kamuflaže od iščupanih biljaka koje je prostro po
njoj, još je uvijek bila tu.
Popeo se na relativno tvrdo tlo ne želeći riskirati da mu auto utone dok stoji, a zatim,
ugasivši motor, ali ostavivši uključena prednja svjetla, navukao je nove gumene čizme, uzeo
Maglite i izašao na blatnjavu zemlju.
Na trenutak je zavladao potpuni muk. Zatim je začuo slabašno šuškanje u grmlju zbog
čega se okrenuo i u strahu uperio svjetlo baterije prema šumi. Zaustavivši dah začuo je
pucketanje, zatim zveket poput novčića u konzervi i ugledao velikog fazana kako se
nespretno gega između stabala.
 Bolestan od straha, svjetlom baterije šarao je lijevo-desno, zatim otvorio stražnja vrata
auta i izvukao gumene rukavice, nakon njih kupljeni alat i sve odnio do ruba groba.
Neko vrijeme nepomično je stajao, gledao valovito željezo i osluškivao. Kliknuo je motor
automobila. U šumi oko njega čulo se kapanje, ali osim toga, vladao je mir. Potpuni mir. Jedan
puž se zalijepio na valovito željezo, a kućica mu se izdizala poput školjke na olupini broda.
Dobro. Ploča je izgledala kao da ovdje nedirnuta leži već godinama.
Odloživši alat i Maglite u mokru travu, uhvatio je kraj ploče i povukao je. Grob se ukazao
poput mračne pukotine. Uzimajući svjetiljku uspravio se, ali je ostao prikovan na mjestu
pokušavajući skupiti hrabrost da se približi.
Kao da u njoj čuči Michael spreman da ga zgrabi.
Polako, malim koracima približio se rubu i paničnim trzajem usmjerio svjetlo u dugu,
pravokutnu šupljinu.
Izdahnuo je.
Sve je bilo onako kako je ostavio. Zemlja nabacana, nedirnuta. Nekoliko trenutaka stajao
je uz osjećaj krivnje. „Oprosti, partneru“, šapnuo je. „Ja... „
Nije znao što bi rekao. Vratio se do auta i ugasio svjetla. Nema smisla odavati svoju
prisutnost za slučaj da je netko u ovo doba u šumi, u što je sumnjao, ali nikad se ne zna.
Trebalo mu je skoro sat vremena napornog kopanja prije nego što je lopata udarila u
poklopac lijesa. Bilo je mnogo više zemlje nego što je mislio. Dobro, one noći još je prilično
natrpao, ali ipak... Nastavio je razgrtati dok nije jasno vidio cijeli poklopac i mjedene vijke na
svakom uglu. Maleni otvor u kojem je bila cijev za disanje i koji je bio zatvorio zemljom, malo
se proširio; izgledao je veći - ili mu se tako činilo?
Ispruživši ruku lopatu je odložio na zemlju, uzeo odvijač i počeo odvijati vijke. Tu je došlo
do nečega o čemu nije razmišljao: lijes je točno odgovarao jami i nije bilo mjesta sa strane -
stajati se moglo jedino na poklopcu, a to je onemogućilo otvaranje.
Izašao je, Maglite stavio u zube i još uvijek držeći odvijač, ispružio se i zatim nagnuo
preko ruba jame. Pružio je ruke i s lakoćom dotaknuo poklopac lijesa.
Tu je počeo drhtati. Kojeg vraga će naći? Izvadivši bateriju iz usta tiho je zazvao:
„Michael?“ Zatim glasnije. „Michael? Halo? Michael?“
Nakon toga nekoliko puta je drškom odvijača kucnuo po poklopcu - iako je znao da ako
je Michael živ - i pri svijesti - čuo bi njegove korake i struganje lopate po poklopcu. Osim ako
nije suviše slab da odgovori.
Ako je još uvijek živ.
Jedno veliko ako. Prošla su već četiri dana - i bez dvojbe, nije imao zraka. Cijev Maglita
vratio je u usta i čvrsto je stisnuo. Mora to napraviti. Mora napraviti tu jebenu stvar. Mora tu
biti i uzeti prokleti dlanovnik od Michaela. Jer jednog dana netko će otkriti ovaj grob, otvorit
će ga, naći tijelo i naći taj prokleti dlanovnik i sve mejlove na njemu. A onaj policajac, viši
detektiv Graves, ili kako god se zvao, naći će mejl koji je Michaelu poslao u ponedjeljak i u
kojem mu govori da mu pripremaju pravu gozbu, dajući mu prikrivene natuknice - suviše
prikrivene da bi Michael unaprijed shvatio što mu spremaju, ali policajcu bi otkrile sve.
Mark je odvijač ugurao ispod poklopca, podigao ga nekoliko centimetara dok nije mogao
ugurati prste. Preuzimajući pritisak lijevom rukom, odvijač je odložio na tlo iznad sebe i zatim
teški poklopac podigao koliko je mogao, jedva spazivši dubok, nazubljen žlijeb izdubljen
iznutra.
Ugledao je odbljesak crne vode, namočene ostatke nekog časopisa s jedva vidljivim golim
grudima koji su plivali po površini ispod jakog svjetla.
Mark je vrisnuo a svjetiljka mu je ispala iz usta, pljusnula u vodu i tupo udarila o dno
lijesa.
U njemu nije bilo nikoga.
 55
Poklopac je pao natrag uz tutanj kao da je opalio pištolj. Mark se podigao na noge,
spotaknuo se i pao na blatnjavu zemlju. Pridigao se na koljena, okrenuo u punom krugu i
pogledom pretraživao tamu. Cvilio je, dahtao, mozak mu je u panici prestao raditi, pitao se
kamo da pobjegne. U auto? U šumu?
Oh, mili Bože. Isuse. Isuse.
I dalje na sve četiri, odmaknuo se od groba i ponovo se okrenuo u punom krugu. Je li
Michael tu negdje i gleda ga spreman da napadne?
Da ga zaslijepi svjetlom baterije?
Podigao se i otrčao da auta, jakim trzajem otvorio vrata i ušao. Uključila su se sva
prokleta unutarnja svjetla i obasjala ga! Zalupio je vratima, pritisnuo tipku centralnog
zaključavanja, okrenuo ključ, mjenjač ubacio u drive, upalio svjetla i pritisnuo gas do daske.
Auto se zanio u širokom luku, zrake svjetla šarale su po drveću, sjene su poskakivale,
nestajale. Nastavio se kretati u krugu, jednom, dvaput, triput.
Oh, Isuse.
Koji se vrag dogodio?
Nije se dokopao jebenog dlanovnika. Mora se vratiti i provjeriti. Mora.
Kako je, dovraga...?
Kako je izašao? Ponovo pritegnuo vijke? Vratio zemlju na lijes?
Osim?
Ako uopće nije bio u njemu.
Ali, ako nije bio, zašto se nije pojavio na vjenčanju?
Misli su mu se vrzmale glavom. Potpuno zbrkane. Htio je nazvati Ashley, ali nije ni
sumnjao što će ga najprije pitati.
Jesi li našao dlanovnik?
Dovezao se do ruba jame, sjedio, čekao i gledao. Zatim je otvorio vrata, iskočio, pao na
trbuh i bez da je zavrnuo rukave, uronio je ruke u hladnu vodu. Napipao je mekano dno
presvučeno satenom. Pipao je po podstavljenim stranama, zatim ponovo po dnu. Napipao je
bateriju i izvadio je. Nije radila. Pod rukama je osjetio nešto maleno, okruglo, metalno.
Obuhvatio ga je prstima, izvadio i podigao prema svjetlu farova. Bio je to zatvarač boce
viskija.
Okrenuo se i pun straha gledao u šumu oko sebe. Zatim je ruke ponovo zarinuo u lijes i
opipavao ga od kraja do kraja. Natopljena stranica časopisa omotala mu se oko ruke. Nije bilo
više ničega. Ničega. Prokleti lijes bio je prazan.
Uspravio se, vratio ploču valovitog željeza i nevoljko je prekrio granjem. Zatim se vratio
u sigurnost svog auta. Zalupio je vrata i ponovo pritisnuo centralno zaključavanje. Okrenuo
je glavu i krenuo unazad po tragovima pritišćući gas. Probijao se kroz brazde i lokve, sve dok
nije prešao preko dvije rešetke za stoku i stigao do glavne ceste.
Tada je isključio diferencijal, mjenjač ubacio u vožnju na višim brzinama i krenuo natrag
prema Brightonu stalno pogledavajući u retrovizor u strahu od svakog para svjetala koje je
ugledao iza sebe. Očajnički je želio nazvati Ashley, ali bio je suviše smeten da bi znao što bi
joj rekao.
Gdje je, dovraga, Michael?
Gdje?
Gdje?
Prolazio je pokraj vijenaca, pogled skretao na narančasta svjetla upravljačke ploče, zatim
na cestu, zatim na retrovizor. Je li mu se sve pričinilo? Je li halucinirao? Dajte, dečki, što tajite?
Što znate, a da ja ne znam? U grob ste stavili prazan lijes? U redu, ali što ste učinili s
Michaelom?
Kako je nastavljao vožnju, počeo se malo smirivati, bistrije razmišljati, uvjeravati se da
to više ne predstavlja problem. Michaela tamo nema. Nema mrtvog tijela. Nitko mu ne može
ništa pripisati.
Pridržavajući volan koljenima, skinuo je gumene rukavice i bacio ih na pod ispred
suvozačkog sjedala. Naravno, Michael je bio sveprisutan. Sve je imalo njegova obilježja.
Michael šaljivdžija. Je li on sve to smislio?
Da se ne pojavi na vjenčanju?
Počele su ga obuzimati divlje misli. Je li Michael saznao za njega i Ashley? Je li ovo bila
njegova osveta? Michael i on poznaju se odavna. Otkad im je bilo trinaest. Mchael je bio
pametan, ali imao je svoj način rješavanja problema. Moguće da je saznao, iako su on i Ashley
bili nevjerojatno oprezni.
Vozeći, prisjećao se. Sve od dana kad je Ashley prvi put ušla u njihov ured javljajući se na
oglas koji su objavili u Argusu i u njemu tražili osobnu tajnicu. Ušla je, tako elegantna, tako
lijepa, toliko iznad svih s kojima su prije i poslije nje obavili razgovore. Pripadala je potpuno
drugačijem svijetu.
Bio se tek razišao s dugogodišnjom djevojkom i kao slobodnom muškarcu dopala mu se
kao ni jedna prije. Kliknuli su od tog prvog trenutka, iako se činilo da Michael ništa ne
primjećuje. Krajem drugog tjedna kako je kod njih radila, bez da je Michael znao, počeli su
spavati zajedno.
Nakon dva mjeseca njihove tajne veze, rekla mu je da se Michael zagrijao za nju i da ju je
pozvao na večeru. Što da napravi?
Mark se razljutio, ali nije Ashley dao do znanja. Cijelog života, otkad je upoznao Michaela,
živio je u njegovoj sjeni. Michael je bio taj koji je sa zabava odvodio najprivlačnije djevojke i
Michael je bio taj koji je nekako uspio šarmirati svog bankara da mu odobri zajam kojim je
kupio svoju prvu bezvrijednu nekretninu na kojoj je kasnije sjajno zaradio. Istovremeno,
Mark je svoju bijednu plaću zarađivao u maloj računovodstvenoj firmi.
Kad su odlučili zajednički ući u posao, Michael je bio taj koji je imao gotovine za njegovo
pokretanje, i zbog toga je uzeo dvije trećine dionica. Sada njihova tvrtka vrijedi nekoliko
milijuna funta. A Michael je vlasnik lavljeg dijela.
 Kad je Ashley ušla toga dana, bilo je to prvi put da je jedna žena prvo pogledala njega.
A tada se to govno usudilo pozvati je na večeru.
Što se dalje događalo, bila je Ashleyjina zamisao. Sve što je trebalo, bilo je da se uda za
Michaela i zatim isprovocira rastavu. Samo mu je trebalo namjestiti kurvu uz skrivenog
snimatelja. Ona bi pristala na polovicu njegovih dionica, a uz Markovih trideset tri posto,
postali bi većinski vlasnici. Kontrolirali kompaniju. Zbogom, Michael.
Stvarno, više nego jednostavno.
Ubojstvo nije nikad bilo u planu.
 56
Ashley je, u svom bijelom plišanom kućnom ogrtaču sa spuštenom kosom preko ramena,
otvorila vrata svoje kuće i s mješavinom nevjerice i bijesa zurila u blatom umrljanu Markovu
pojavu.
„Jesi lud, dolaziti ovamo?“ rekla mu je umjesto pozdrava. „I u ovo doba. Ponoć i dvadeset
je, Mark!“
„Morao sam doći. Nisam moga riskirati da te zovem. Moramo razgovarati.“
Zatečena očajničkim tonom u njegovu glasu, popustila je, a prije toga izašla je i oprezno
pogledala niz mirnu ulicu u oba smjera. „Nitko te nije slijedio?“
„Ne.“
Pogledala je prema dolje. „Mark, koga vraga izvodiš? „Pogledaj si čizme!“
Pogled je spustio prema svojim prljavim gumenim čizmama, izuo ih i unio u kuću. I dalje
ih držeći, stajao je u dnevnom boravku i gledao titravo svjetlucanje s isključene stereo linije
obješene na zidu.
Zatvorivši ulazna vrata, gledala ga je u strahu. „Grozno izgledaš.“
„Treba mi piće.“
„Mislim da si danas već dovoljno popio.“
„Sada sam i previše trijezan.“
Pomažući mu da skine anorak, upitala ga je: „Što ćeš? Viski?“
„Balvenie, ako imaš. Ako ne, bilo što.“
„Moraš se okupati.“ Krenula je prema kuhinji. „Onda, reci mi, je li bilo gadno? Jesi našao
dlanovnik?“
„Imamo problem.“
Ashley se okrenula kao da je pogođena metkom. „Kakav problem?“
Mark ju je bespomoćno gledao. „Nije ga bilo.“
„Nije ga bilo?“
„Ne... on... ne znam... on... „
„Hoćeš reći nije njega bilo? Lijesa nije bilo?“
Mark joj je ispričao što se dogodilo. Ashleyjina prva reakcija bila je da ode do svakog
prozora i čvrsto navuče zavjese. Zatim mu je natočila viski, a sebi pripremila crnu kavu.
Nakon toga sjeli su svaki na svoj kauč, jedno preko puta drugom.
„Postoji li mogućnost da si otišao na krivo mjesto?“
„Misliš... kao da postoje dva različita lijesa? Ne. Ja sam bio taj koji je prvi predložio to
mjesto. Htjeli smo ga ostaviti s pornografskim časopisom i bocom viskija. I jedno i drugo je
tamo - no, barem zatvarač boce je.“
 „A poklopac lijesa bio je zašarafljen... i prekriven zemljom?“ Držeći šalicu s obje ruke
otpuhnula je paru s površine i srknula. Mark je gledao kako joj se otvara ogrtač i kroz prorez
se nazire dio njezinih velikih bijelih grudi. Od čega ju je poželio, tog trena, usprkos svemu,
usprkos svoj panici koja ga je obuzela. Želio ju je zagrliti i voditi ljubav.
„Da... bilo je točno onako kao u četvrtak kad sam...“
„Izvukao cijev za disanje?“
Otpio je gutljaj viskija. Suosjećajno mu se osmjehnula. Možda bi mogao uspjeti ostati
barem sat ili dva. Voditi ljubav. Trebalo mu je olakšanje od ove more.
Zatim joj se lice smračilo. „Koliko si siguran da je bio u lijesu kad si izvukao cijev?“
„Naravno da je bio unutra. Čuo sam ga kako viče. Zaboga!“
„Nije ti se to pričinilo?“
„Pričinilo da ga čujem kako viče?“
„Bio si u prilično lošem stanju.“
„I ti bi bila. Bio mi je poslovni partner. Najbolji prijatelj. Ja nisam ubojica... ja... „
Cinično ga je pogledala.
„Sve ovo radim zato... zato što te volim, Ashley.“ Ponovo je otpio gutljaj viskija.
„Mogao bi sada biti negdje vani“, odgovorila je. „Vrebati iz mraka, promatrati, ne bi li?“
Odmahnuo je glavom. „Ne znam. Ako nije bio u lijesu, zašto nije došao na vjenčanje? Ali,
bio je - ili je bio netko drugi, s unutarnje strane poklopca postoje tragovi; netko je
struganjem pokušavao izaći.“
Ashley je tu novost primila ravnodušno.
„Možda zna za nas - to je sve što mogu smisliti. Da jebeno zna za nas.“
„Ne zna“, odvratila je Ashley. „Nema pojma. Puno puta mi je pričao o tebi, kako se želiš
smiriti i s pravom ženom imati djecu i da nikad nisi bio sposoban naći ozbiljnu djevojku.“
„Oh, divno, uvijek je mojem egu znao davati poticaj.“
„Ne na ružan način, Mark. Stalo mu je do tebe.“
„Stalno ga braniš.“
„On mi je zaručnik.“
„Jako smiješno.“ Odložio je čašu na četvrtasti stolić i zario lice u dlanove.
„Moraš se sabrati. Pogledajmo cijelu stvar logično, može?“
I dalje s rukama među dlanovima, kimnuo je.
„Michael je u četvrtak navečer bio tamo. Izvukao si cijev, začepio rupu, je li tako?“
Mark nije komentirao.
„Znamo da je veliki šaljivdžija. Dakle, na neki način, oslobodio se iz lijesa i ostavio ga da
se misli da je i dalje u njemu.“
Mark ju je posramljeno gledao. „Sjajna šala. Dakle, vani je i zna da sam izvadio cijev za
disanje - i da postoji samo jedan razlog zašto sam to učinio.“
„U krivu si. Kako bi znao da si to bio ti? Mogao je biti bilo tko na šetnji po šumi.“
„Hajde, Ashley, budi razumna. Da se netko tko hoda šumom spotakne o grob s cijevi za
disanje koja viri iz njega, da izvuče cijev i grob zatrpa s tonom nove zemlje?“
 „Samo iznosim svoja razmišljanja.“
Mark ju je gledao i odjednom mu je prostrujala misao da su možda Ashley i Michael nešto
skovali među sobom. Da ga ulove u zamku.
Zatim se prisjetio svih onih dana i večeri koje je u proteklim mjesecima proveo s Ashley,
svega što mu je govorila, načina na koji su vodili ljubav, planirali - i prezrivog načina na koji
bi govorila o Michaelu i tu misao odbacio u potpunosti.
„Evo još jedna mogućnost“, rekla je. „Ostali - Pete, Luke, Josh i Robbo - su znali da ćeš stići
kasno. Možda si s Michaelom željeli podvaliti tebi, a onda im se osvetilo?“
„U redu“, odvratio je. „Čak i pod pretpostavkom da Michael nije bio u grobu kad sam
otišao tamo i kad mi se pričinilo da ga čujem kako zaziva, a gdje je onda, dovraga? Gdje je od
utorka navečer? Zašto se nije javio? Zašto nije došao na vjenčanje? Možeš mi to odgovoriti?“
„Ne. Osim ako ostali nisu izvodili neku igru s njim i tobom - i on je sada zatvoren i svezan
na nekom drugom mjestu.“
„Ili je pobjegao?“
„Nije pobjegao“, uzvratila je Ashley. „To ti tvrdim.“
„Kako možeš biti sigurna?“
Gledala ga je u oči. „Zato što me voli. Stvarno i iskreno me voli. Zbog toga znam da nije
pobjegao. Jesi li sve vratio onako kako je bilo?“
Mark je oklijevao, zatim slagao, ne želeći priznati da je odjurio u panici. „Da.“
„Onda, ili moramo čekati“, rekla je, „ili idi i nađi ga - i riješi ga se.“
„Da ga se riješim?“
Pogledom je rekla sve.
„Ja nisam ubojica, Ashley. Možda sam mnogo toga...“
„Možda nemaš izbora, Mark. Razmisli. „
„Neće mi moći ništa prikvačiti. Nema ničeg što bi mi prišio.“ Zašutio je, razmišljao. „Mogu
li ovdje čekati?“
Ustala je i otišla do njega, ruke mu nježno stavila na ramena i počela ga masirati. Zatim
ga je poljubila u vrat. „Voljela bih da ostaneš“, šapnula je. „Ali to bi bila ludost. Što misliš, kako
bi to izgledalo da se Michael pojavi? Ili policija?“
Mark je okrenuo glavu i pokušao je poljubiti u usta. Dozvolila mu je kratak dodir i zatim
se odmakla. „Idi“, rekla mu je. „Požuri! Nađi Michaela prije nego što on nađe tebe.“
„Ne mogu, Ashley.“
„Možeš. Već si to napravio u četvrtak navečer. Možda nije uspjelo, ali dokazao si da
možeš. Zato idi, napravi to.“
Bezvoljno je vukao noge da dođe do svojih čizama, a Ashley mu je donijela mokri i
blatnjavi anorak. „Moramo paziti što govorimo preko telefona - policija je počela njuškati.
Moramo pretpostaviti da se telefoni prisluškuju“, rekla je. „OK?“ “Ispravno razmišljanje.“
„Čujemo se ujutro.“
Mark je oprezno otvorio vrata, kao da očekuje da će na njima zateći Michaela s pištoljem
ili nožem u ruci. Ali dočekala ga je samo ulična rasvjeta, tamni odsjaj parkiranih automobila i
tišina gradske noći, naglašena jedino udaljenom vriskom dviju mačaka u borbi.
 57
Svaki mjesec ili dva, Roy Grace izvodio bi svoje osmogodišnje kumče, Jaye Somers, na
nedjeljno druženje. Njezini roditelji, Michael i Victoria, oboje policajci, bili su njemu i Sandy
jedni od najbližih prijatelja i bili su mu od velike pomoći nakon Sandyjina nestanka. Sa svoje
četvoro djece od dvije do jedanaest godina, postali su mu gotovo druga obitelj.
Danas je morao razočarati Jaye i objasniti joj da će, kad dođe po nju, moći ostati samo
nekoliko sati jer se mora vratiti na posao i pokušati pomoći nekome tko je bio u neprilici.
Nikad joj unaprijed nije govorio kako će se zabaviti i zato je uvijek uživala u igri
pogađanja u prvim minutama vožnje.
„Mislim da ćemo danas ići gledati životinje!“ rekla je Jaye. „Misliš?“
„Da.“
Bila je zgodna djevojčica s dugom srebrnkastoplavom kosom, anđeoskim, sretnim licem
i zaraznim smijehom. Danas je, kao obično, bila elegantno odjevena u zelenu haljinicu s
bijelim čipkastim rubom i s parom malih ružičastih teniska na nogama. Ponekad su njezini
izrazi i ono što je govorila zvučali nevjerojatno odraslo. Ponekad se Grace osjećao kao da je
izašao s minijaturnom odraslom osobom, a ne djetetom.
„Zašto to misliš?“
„Hmm, da vidim.“ Nagnula se i birala po radiju, izabrala CD i pritisnula broj. Začula se
prva pjesma s albuma Bluea. „Voliš Blue?“
„Aha.“
„Ja volim Scissor Sisters.“
„Zbilja?“
„Dobre su. Znaš ih?“
Grace se prisjetio da ih Glenn Branson voli. „Naravno.“
„Bez sumnje ćemo gledati životinje.“
„Koje životinje misliš da ćemo gledati?“
Pojačala je zvuk i mahala rukama uz ritam. „Žirafe.“
„Želiš gledati žirafe?“
„Žirafe baš ne sanjaju“, podučila ga je.
„Ne? Razgovarala si sa žirafama o njihovim snovima?“
„U školi imamo projekt o snovima životinja. Psi puno sanjaju. Kao i mačke.“
„Ali žirafe ne?“
„Ne.“
Nasmijao se. „U redu, a kako to znaš?“
„Jednostavno znam.“
 „Što je s ljamama?“
Slegnula je ramenima.
Bilo je lijepo jutro u kasno proljeće, sunce blistavo i toplo blještalo je kroz vjetrobran, te
je Grace iz pretinca za rukavice izvadio sunčane naočale. Bilo je neke naznake, barem danas,
da bi dugotrajnom periodu lošeg vremena mogao doći kraj. A Jaye je bila vedro dijete, silno
je uživao u njezinu društvu. Uvijek bi u onih nekoliko dragocjenih sati s njom zaboravio sve
svoje brige.
„Čime se još bavite u školi?“
„Raznim stvarima.“
„Kojim?“
„Trenutno je u školi dosadno.“
Grace je s Jaye u autu vozio dodatno oprezno i polako iz Brightona izlazio u prirodu. „Kad
smo zadnji put izašli, rekla si da ti se baš sviđa u školi.“
„Učitelji su tako glupi.“
„Svi?“
„Gospođa Dean nije. Ona je u redu.“
„Što predaje?“
„O snovima žirafa“, zahihotala je.
Grace je stao jer su se vozila nagomilala ispred kružnog toka. „To je sve što predaje?“
Jaye je na trenutak šutjela, a zatim iznenada rekla: „Mama misli da bi se trebao ponovo
oženiti.“
Iznenađen, upitao je: „Zaista?“
Jaye je odlučno kimnula glavom.
„A što ti misliš?“
„Mislim da bi bio sretniji da imaš curu.“
Ušli su u kružni tok. Grace je izabrao drugi izlaz, na brightonsku zaobilaznicu. „Pa“, rekao
je, „tko zna.“
„Zašto nemaš curu?“ upitala ga je.
„Zato što...“ oklijevao je. „Pa... znaš... nije baš lako pronaći pravu osobu.“
„Ja imam dečka“, obznanila je Jaye.
„Stvarno? Pričaj mi o njemu.“
„Zove se Justin. Iz mog je razreda. Rekao mi je da me želi oženiti.“
Grace ju je pogledao postrance. „A želiš se ti udati za njega?“
Odrješito je odmahnula glavom. „On je bljak!“
„Dečko ti je, a bljak ti je? Kakav je to dečko?“
„Razmišljam da prekinem“, odvratila je smrtno ozbiljno.
To je bio još jedan razlog zašto je Grace volio izlaske s Jaye, imao je osjećaj da ga drži u
dodiru s mladim svijetom. Sada se, na trenutak, osjetio potpuno izgubljenim. Je li imao curu
s osam godina? Ni slučajno...
 Zazvonio mu je mobitel u pretincu na vratima. Izvadio ga je i prislonio na uho jer nije
želio koristiti hands-free u slučaju da se radi o lošim vijestima koje bi mogle uznemiriti Jaye.
„Roy Grace“, rekao je.
Javio se mladi ženski glas. „Halo? Viši detektiv Grace?“
„Ja sam.“
„Ovdje detektivka Boutwood.“
„Emma-Jane? Hej, dobrodošla u tim.“
Zvučala je nervozno. „Hvala. U Sussex Housu sam - detektiv Nicholl me je zamolio da vas
nazovem - dogodile su se neke nove stvari.“
„Reci mi.“
Sada još nervoznija, rekla je: „Pa, gospodine, nisu baš dobre vijesti. Neki šetači pronašli
su tijelo u Ashdown Forestu, oko tri kilometra istočno od Crowborougha.“
Točno usred sumnjivog područja, pomislio je Grace istog trenutka.
„Radi se o mladiću“, nastavila je, „u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima. Izgleda da
odgovara opisu Michaela Harrisona.“
Pogledavši Jaye, upitao je: „U kakvom je stanju?“
„Nemam tu informaciju. Dr. Churchman je na putu tamo. Detektiv Nicholl želi znati
hoćete li doći.“
Ponovo je pogledao Jaye. Nije bilo izbora. „Stižem za sat vremena.“
„Hvala, gospodine.“
Kad je prekinuo, Jaye ga je podučila. „Mama je rekla da ljudi ne smiju koristiti mobitele
dok voze. To je jako opasno.“
„Mama ima potpuno pravo. Jaye, žao mi je, morat ću te odvesti kući.“
„Još nismo pogledali žirafe.“
Dao je žmigavac da na sljedećem izlazu izađe s ceste i okrene se natrag. „Žao mi je. Jedan
mladić je nestao, a ja moram pomoći da ga pronađemo.“
„Mogu li i ja pomoći?“
„Ovaj put ne, Jaye, žao mi je.“ Uzeo je mobitel i nazvao njezin kućni broj. Na sreću, njezini
roditelji bili su kod kuće. Grace je njezinoj majci ispričao prilagođenu verziju događaja i
okrenuo auto. Obećao joj je da će je umjesto ove, izvesti sljedeće nedjelje. Definitivno će otići
pogledati žirafe.
Deset minuta kasnije, vukla se uz njega do vrata svoje kuće. Razočaranje se moglo
napipati rukom.
Osjećao se izdajicom.
 58
Blatom zamrljani policijski auto čekao je uz glavnu cestu označujući mu početak staze
prema šumi. Grace je stao do njega, a zatim ga je policajac za volanom vodio dobrih kilometar
i pol.
Njegov auto jedva je mogao voziti po natopljenoj i izrovanoj stazi. Karter je strugao,
prednji kotači proklizavali i vrtjeli se kad bi izgubili tlo pod sobom. Blato je štrcalo iznad
poklopca motora i pljuskalo po vjetrobranu u velikim smeđim mrljama. Grace je, nakon što je
prije nego što je pokupio Jaye svoju Alfu upravo bio preuzeo iz skupe praonice, sočno
opsovao. Zatim je bokom auta očešao grm kleke. Zvučalo je kao da netko grebe
noktom. Ponovo je opsovao, ovaj put glasnije, živci su mu se napeli, bio je uzrujan jer je
razočarao Jaye, ali još uzrujaniji zbog vijesti o pronađenom tijelu.
Ne radi se nužno o Michaelu Harrisonu, pomislio je. Ali morao je priznati da bi teško
moglo biti izbjeći koincidenciju. Michael Harrison je zadnji put viđen točno na tom području.
A sada se pojavljuje tijelo koje odgovara njegovoj dobi, visini i staturi.
Ne zvuči dobro.
Kad su prošli zavoj, ugledao je mnoštvo vozila i policijsku žutu traku kojom su ogradili
područje. Bila su tu dva policijska vozila, bijeli kombi tima za očevid, jedan neoznačeni kombi
- vjerojatno nekog pogrebnika - i sportski kabriolet Lotus Elise za koji je znao da pripada
Nigelu Churchmanu, lokalnom patologu savjetniku koji je imao sklonost prema dječjim
igračkama. Kako se uspio probiti?
Zaustavio se i otvorio vrata, očekujući da će mu bolestan zadah smrti zapuhnuti nosnice.
Ali sve što je osjetio bio je miris borova, cvijeća, zemlje i šume. Tko god bio, nije bio mrtav
dugo vremena, pomislio je dok je izlazio i svoje mokasinke isti tren utopio u natopljeno
šumsko tlo.
Svoje zaštitno bijelo odijelo i navlake za cipele izvukao je iz vreće u prtljažniku i navukao
ih. Zatim je krenuo sagnuvši se ispod vrpce. Joe Tindall, također u bijeloj zaštitnoj odjeći i
bijelim čizmama, okrenuo se prema njemu držeći veliki fotoaparat u ruci.
„Hej!“ pozdravio ga je Grace. „Imaš krasan vikend!“
„I ti i ja“, kiselo je odvratio Tindall glavom pokazujući prema grmlju iza sebe. „Znaš li da
je moja majka željela da budem računovođa?“
„Nikad te nisam zamišljao kao nekoga tko samo broji novac“, odvratio je Grace.
„Ali očito, većina računovođa ima svoj život“, ljutito je odgovorio.
„Ali kakav život?“
„Onaj u kojem nedjelje provode kod kuće sa ženama i djecom.“
„Sve koje poznajem da imaju djecu“, odgovorio je Grace, „ne mogu dočekati da ih se riješe
na jedan dan. Osobito u nedjelju.“ Potapšao je Tindalla po leđima. „Nečija nedjelja u vrtu
drugome predstavlja pakao.“
 Tindall je glavom pokazao na tijelo, jedva vidljivo ispod gustog grmlja. „No, ovaj ne uživa
u svojoj nedjelji, kako god da postaviš.“
„To, pod ovim uvjetima, vjerojatno nije najbolja metafora“, odgovorio je Grace
približavajući se tijelu oko kojega je letio roj muha. Churchman, pristao, čvrst muškarac s
dječačkim licem u bijelom zaštitnom odijelu, klečao je pokraj tijela s malenim kasetofonom u
ruci.
Grace je ugledao malo podebljeg mladića s kratkom oštrom svjetlom kosom, u kariranoj
košulji, širokim trapericama i u smeđim čizmama. Ležao je na leđima otvorenih usta,
zatvorenih očiju, a koža mu je bila voštano bijela. Na desnom uhu imao je malu zlatnu
naušnicu. Okruglo lice, ukočeno u smrti, djelovalo je dječački.
Pokušao se sjetiti fotografija Michaela Harrisona koje je vidio. Boja kose bila je ista, crte
lica mogle bi biti njegove, ali on je bio privlačniji od ovog. Isto tako, Grace je znao da se nakon
smrti izgled mijenja nakon što se koža stegne i krv se zgruša.
Nigel Churchman podigao je pogled prema njemu. „Roy“, rekao je. „Bok, kako si?“
„Dobro sam, a ti?“
Patolog je kimnuo.
„Što imamo?“
„Još nisam siguran... prerano je da išta kažem.“ Rukama u gumenim rukavicama, lagano
je podigao mladićevu glavu. Grace je progutao slinu kad se gnjevno podiglo jato malih mušica.
Na stražnjem dijelu lubanje bilo je duboko, nepravilno ulegnuće ispod čupavog pramena kose
i crne, zgrušane krvi.
„Dobio je snažan udarac nekim tupim predmetom“, rekao je Churchman. Zatim je svojim
tipičnim, reskim humorom nastavio: „Nije mu pogodovalo zdravlju.“
„Da ti kažem, svaki put kad te sretnem, sve si otrovniji.“
Churchman je široko razvukao usta, kao da je dobio kompliment. „Govoriš kao moja
žena.“
„Koliko znam, rastao si se.“
„Jesam.“
Prekinulo ih je oštro šištanje, pucketanje, nakon toga bujica riječi s policijskog radija
jednog od policajaca njemu iza leđa. Okrenuo se i ugledao policajca koji je na svom
dvosmjernom radiju davao izvješće. Nakon toga, pogled je usmjerio na tijelo, pozorno ga
promatrao, proučavao lice, odjeću, jeftin sat s još jeftinijim plastičnim remenom. Zelenu
narukvicu oko zgloba. Rukom je mahnuo iznad pokojnikova lica da otjera muhe. Da, tijelo je
bez sumnje bilo na pravom mjestu, ali, jesu li mogli biti sigurni da je to Michael Harrison?
„Nema ništa kod sebe? Kreditne kartice ili isprave?“
„Nismo ništa našli.“
Kad ga je ponovo pogledao, Grace se upitao bi li se on tako odjenuo za svoju momačku
večer. Predodžba koju je imao o Michaelu Harrisonu bila je ona o osobi s puno više stila. Ovaj
je izgledao kao protuha. Ali, tko god bio, nije zaslužio da ovdje leži s razbijenom glavom i da
ga izjedaju muhe.
„Imaš li ideju koliko dugo je ovdje?“ upitao je Grace. Churchman je ustao do svoje pune
visine od sto osamdeset dva centimetra. „Teško je reći. Ne dugo. Nema znakova ličinki prve
generacije; koža nije izgubila boju - u uvjetima koje smo imali, nekoliko dana toplog i vlažnog
zraka, očekivali bismo ubrzano propadanje. Ovdje je najviše dvadeset četiri sata, možda
manje.“
Graceov mozak je kiptio, razmišljao je o svim mladićima u dobi između dvadeset i
trideset koji su u protekla dva tjedna proglašeni nestalima. Kroz sve godine potrage za Sandy,
dobro je zapamtio statistiku. Samo u Engleskoj, godišnje nestaje dvjesto pedeset tisuća ljudi.
Od tog broja, trećina se nikad ne pronađe. Neki umru, njihovih se tijela riješe na toliko
učinkovit način da se više nikad ne pronađu. Neki pobjegnu izvan dosega policijske potrage.
Ili pobjegnu preko mora i promjene identitet.
On je dosada sudjelovao samo u malom broju potraga za nestalima; za onima koji su
nestali pod sumnjivim okolnostima, za onima koje je istraživala policija, i u malom postotku
za onima za koje su ga zatražili da ih ponovo pokrene.
Vremenska skala se poklapala. Izgled je donekle odgovarao. Donekle. Postoji samo jedan
siguran način da se sazna.
„Prebacimo ga u mrtvačnicu“, rekao je. „Da vidimo možemo li naći nekoga da ga
identificira.“
 59
Gol ispod ručnika omotanim oko prsa, Mark se iz tuša otputio prema svlačionici
sportskog kluba. Dobro se oznojio, ali partija tenisa bila je grozna. Loše je igrao protiv svog
redovitog nedjeljnog protivnika, tamnoputog polu-Danca, polu-Amerikanca, investicijskog
bankara čelične odlučnosti po imenu Tobias Kormind. Nije ga često dobivao, ali bi mu
uglavnom uzimao jedan set. Danas, rastresen i nesposoban da se koncentrira, u cijelom meču
uzeo mu je tek nekoliko gemova.
Mark je volio Tobiasa jer nikad nije pripadao Michaelovom uskom krugu starih prijatelja.
A Tobias, sa svojim kreativnim mozgom i dobrim vezama u londonskim bankarskim
krugovima, iznio mu je nekoliko pametnih ideja kako da poslovanje Double-M Propertiesa
proširi izvan granica Brightona i od nje napravi međunarodno građevinsko carstvo. Ali
Michael nije želio ni čuti. Nikad nije vidio razloga za kockanje; želio je nastaviti utabanim
putem na kojem su bili, graditi projekt po projekt, prodati ga i započeti drugi.
Tobias ga je prijateljski potapšao po leđima. „Izgleda da ti jutros misli nisu bile na igri,
ha?“
„Mislim da nisu, žao mi je.“
„Hej, ovog tjedna dogodile su ti se grozne stvari. Izgubio si četiri najbolja prijatelja, a
poslovni partner ti je nestao.“ Tobias je gol ručnikom žustro otirao kosu. „Onda, što poduzima
policija? Moraš im stati iza leđa, znaš, pogurati ih - kao i sve druge. Vjerojatno su pretrpani s
poslom i najbolje reagiraju kad ih se pogura.“
Mark se osmjehnuo. „Ashley je prilično uporna cura - ne da im mira.“
„Kako je ona?“
„Podnosi - jedva nekako. Jučer joj je bilo teško - neki ljudi do kojih nije mogla doći pojavili
su se na vjenčanju.“
Tobias nije upoznao ni Michaela ni Ashley, tako da nije mogao mnogo dodati. „Zvuči loše,
ako se nije pojavio na vjenčanju.“
Mark je kimnuo umećući ključ u vrata svog ormara. Kad ga je otvorio, njegov mobitel koji
je ostavio unutra javio se s dva signala. Na displeju je stajalo da ima četiri poruke.
Uz ispriku, odmaknuo se nekoliko koraka od Tobiasa i preslušao ih. Prva je bila od
njegove majke u kojoj ga pita ima li kakvih novosti i podsjeća ga da ne zakasni na današnji
nedjeljni ručak jer poslijepodne ide na koncert. Sljedeća je bila od Ashley. Zvučala je
zabrinuto. „Mark? Mark? Oh, valjda si na terenu. Nazovi me odmah.“ I još jedna od nje. „Ja
sam, pokušavam ponovo.“ I četvrta je bila od Ashley: „Mark - molim te nazovi, stvarno je
hitno.“
Još više se odmičući od Tobiasa, osjetio je kako mu krv nestaje s lica. Je li se Michael
pojavio?
 Cijele noći razmišljao je, pokušao se dosjetiti kako se Michael izvukao iz lijesa i što će mu
reći ako se sretnu. Hoće li povjerovati da nije znao za plan? Bio je dovoljan jedan mejl na
Michaelovom dlanovniku. A on - i ostali - poslali su mu ih nekoliko i bockali ga u vezi s
momačkom večeri.
Nazvao je Ashley, bojeći se najgoreg. Zvučala je rastreseno i istovremeno čudno službeno
- pretpostavio je da je to zbog nekoga tko bi eventualno prisluškivao.
„Ja... ne znam što se točno događa“, rekla mu je. „Prije nekih pola sata nazvala me mlada
detektivka po imenu Emma-Jane nešto - hm...“ Na trenutak je zašutjela. Mark je začuo
prevrtanje papira i onda ponovo njezin glas. „Detektivka Boutwood. Pitala me nosi li Michael
naušnicu. Rekla sam joj da ju je nosio kad smo počeli izlaziti, ali da sam ga natjerala da je
skine jer sam smatrala da je neprikladna za njegov izgled.“
„Bila si u pravu“, odgovorio je Mark.
„Misliš li da ju je možda ponovo stavio za momačku večer?“
„Moguće je, znaš da se oduvijek volio malo divlje odjenuti za večernje provode. Zašto?“
„Upravo me je ponovo nazvala ta detektivka. Pronašli su tijelo koje odgovara Michaelovu
opisu - u šumi pokraj Crowborougha.“ Zaplakala je. Bila je to sjajna predstava za slučaj da je
netko prisluškivao njihov razgovor.
„Oh, Bože“, rekao je Mark. „Jesu li sigurni da je to on?“
Između dubokih, grlenih jecaja, odgovorila je: „Ne znam. Zamolili su Michaelovu majku
da dođe u mrtvačnicu zbog identifikacije tijela. Upravo me nazvala i zamolila da idem s njom.
Žele da dođemo što je prije moguće.“
„Želiš da i ja idem? Mogu vas odvesti.“
„Bi li mogao? Mislim... mislim da ne bih bila u stanju voziti, a Gill ne može, potpuno je
shrvana. Oh, Bože, Mark, ovo je stvarno grozno.“ Zatim je ponovo zaplakala.
„Ashley, doći ću što prije. Prvo ću pokupiti Gill jer mi je bliže, zatim tebe. Stižem za pola
sata.“
Ashley je toliko glasno plakala da nije bio siguran je li ga čula.
 60
Vozeći se natrag prema Brightonu, Grace je nazvao Jaye i ispričao joj se zbog toga što je
morao skratiti njihov izlazak.
„Kako se zove, onaj izgubljeni dečko?“ upitala ga je.
Grace je oklijevao i zatim zaključio da neće biti štete ako joj kaže. „Michael.“
„Zašto se skriva, ujko Roy? Je li bio zločest?“
Nasmijao se; djeca su na svijet gledala mnogo jednostavnije od odraslih. Ali ovo je bilo
dobro pitanje. Odavno je u svom policijskom poslu naučio da ništa ne treba uzimati onakvim
kako izgleda; treba preokrenuti svaki kamen, otvoriti svaka vrata, treba razmišljati
kreativno. Važno je da se Michaela Harrisona u njegovom nestanku uzima kao aktivnog,
jednako kao i pasivnog sudionika. Usprkos tijelu koje bi dosada već trebalo biti u mrtvačnici.
„Nisam siguran“, odgovorio joj je.
„Što će se dogoditi ako nikad ne pronađete Michaela?“
Bilo je to nevino pitanje, ali je sa svojom emocijom pogodilo na pravo mjesto. „Mislim da
ćemo ga pronaći.“ Nije želio govoriti ništa o tijelu.
„Ali, što će se dogoditi ako ga ne pronađete?“ bila je uporna. „Koliko dugo ćete tražiti?“
Žalosno se osmjehnuo na njezinu nevinost. Rođena je godinu dana nakon što je Sandy
nestala i nije mogla biti svjesna oštrine svog pitanja. „Koliko god bude trebalo.“
„To bi moglo trajati dugo, ako je dobro skriven.“
„Moguće je.“
„Onda to znači da možda godinama i godinama nećemo vidjeti žirafe?“
Nakon razgovora s Jaye, odmah je nazvao Emmu-Jane Boutwood u dežurnu sobu. „Što si
saznala o naušnici?“
„Michael Harrison je naušnicu - malu, zlatnu - nosio sve dok mu zaručnica nije zabranila.
Ali moguće je da ju je stavio za tu večer. „
To nisu dobre vijesti, pomislio je Grace. „U redu. Mobiteli. U dosjeu bismo već morali
imati brojeve mobitela Marka Warrena i Ashley Harper - hoću da se povežeš s operaterima i
pribaviš kopije njihovih razgovora od“, trenutak je razmislio, „prošle subote.“
„Možda neće biti puno sreće do sutra, gospodine. Prijašnjih vikenda imala sam problema
izvući bilo što iz telekompanija.“
„Daj sve od sebe.“
„Da, gospodine.“
 ***

Deset minuta kasnije, drugi put ovog vikenda, Grace se dovezao do dugačke, niske zgrade
u kojoj je bila smještena Gradska mrtvačnica Brighton and Hovea. Jasno svibanjsko sunce nije
utjecalo na njezinu vanjštinu, kao da su njezini kameni zidovi služili za sprečavanje ulaska
bilo kojim stupnjevima topline. Ulaz je bio dozvoljen samo hladnim leševima i još hladnijim
dušama.
Uz iznimku Cleo Morey.
Nadao se da je danas opet na dužnosti. Jako se nadao kad je prišao ulazu i pozvonio.
Trenutak kasnije, na njegovu radost, Cleo je otvorila vrata. Odjevena kao obično, u radni
zeleni ogrtač, zelenu pregaču i u bijelim čizmama - jedino u čemu ju je dosad vidio - pozdravila
ga je vedrim osmijehom i izgledala iskreno zadovoljna što ga vidi.
Na trenutak je stao, jezik mu se svezao, kao klincu na prvom spoju s curom za koju je u
srcu znao da je iz više lige. „Hej“, rekao je i dodao: „Ne možemo ovakvi na sastanak.“
„Radije bih da uđeš i da se prvo sabereš“, odgovorila je.
Stresao je glavom i osmjehnuo se. „Hvala ti.“
Uvela ga je u svoj malen ured s ružičastim zidovima. „Mogu li te ponuditi s čajem?
Kavom? Hladnim pićem?“
„Možeš li pripremiti pravi popodnevni čaj?“
„Svakako - pogačice s džemom od jagoda i šlagom?“
„I prepečenim čajnim kolačićima?“
„Naravno.“ Zabacila je svoju plavu kosu, pogled nije skidala s njegovih očiju, nedvojbeno
je očijukala s njime. „Dakle, ti tako zamišljaš opuštajuće nedjeljno poslijepodne?“
„Apsolutno. Ne odlaze li svi u nedjeljno poslijepodne van u prirodu?“
„Odlaze“, odgovorila je pristavljajući kuhalo za vodu. „Ali većina odlazi uživati u cvijeću i
prirodi - ne da gleda mrtva tijela.“
„Stvarno?“ pretvarao se. „Znao sam da nešto nije u redu s mojim životom.“
„I s mojim.“
Šutjeli su. Znao je da mu je to prilika. Kuhalo je tiho zašištalo. Iz plastičnog grlića izbio je
tanak mlaz pare. „Rekla si mi da nisi udana - jesi li ikad bila?“ upitao ju je. „Imaš li obitelj?“
Okrenula se i pogled zadržala na njegovom. Bio je topao, prijateljski, opušten. „Misliš,
imam li bivšeg muža, dva-zarez-dva djeteta, psa i hrčka?“
„Tako nekako“. Grace joj se osmjehnuo, nestalo je leptirića u želucu, osjećao se ugodno s
njom. Nevjerojatno ugodno.
„Imam zlatnu ribicu“, rekla je. „Smatra li se to kao obitelj?“
„Ma nemoj? Imam je i ja.“
„Kako joj je ime?“
„Njemu. Marlon.“
Prasnula je u smijeh. „To je smiješno ime za ribicu.“
„Na sreću, on to ne zna“, odgovorio je Grace.
 Odmahnula je glavom i široko se osmjehnula dok je voda u kuhalu ključala. „Ustvari,
mislim da je odlično.“
„A kako se tvoja zove?“
Kratko ga je izazivala pogledom prije nego što je sramežljivo odgovorila. „Ribica.“
„Ribica?“ ponovio je Grace. „To joj je ime?“
„Njezino ime.“
„OK. Mislim da se lako pamti. Ribica.“
„Nije tako otmjeno kao Marlon“, dodala je.
„OK je, meni se sviđa. Ima nešto.“ Tu je ugledao priliku, iako su mu riječi bile nespretne.
„Ne misliš da bi se mogli naći na onom piću negdje ovaj tjedan?“
Toplina njezina odgovora iznenadila ga je. „Voljela bih!“
„Odlično. OK. Kad ti odgovara... ah... hoću reći... kako bi bilo sutra?“
„Ponedjeljci mi odgovaraju“, odvratila je.
„Odlično. Sjajno! Hm...“ Mozgao je kamo da odu. Brighton je pun zgodnih barova, ali sada
se nije mogao sjetiti ni jednog. Da odu u neki miran bar? Na neko bučno mjesto? U restoran?
Večeri ponedjeljkom su mirne. Možda samo u pub, za prvi put, pomislio je. „Gdje
stanuješ?“
„Odmah iznad Levela.“
„Znaš za Greys?“
„Naravno!“
„Kako bi bilo tamo oko osam?“
„Vidimo se tamo.“
Kuhalo je pištalo, a oni su se nasmijali. Kad je počela točiti vodu u čajnik zazvonilo je
zvono na vratima. Izašla je iz sobe i vratila se u pratnji visokog, suhonjavog detektiva
Nicholla, ležerno odjevenog za vikend. „Dobar dan, Roy“, rekao je pozdravljajući svog šefa.
„Hoćeš čaja? Danas je ovdje vrhunska usluga.“
„Earl Grey?“ upitala je Cleo. „Zeleni? Kamilicu? Darjeeling?“
Zbunjen, mladi detektiv, uvijek jako ozbiljan, jako iskren, upitao je. „Imate li neki običan
čaj?“
„Stiže običan čaj u vrećici“, odgovorila je Cleo.
„Dakle, što smo doznali?“ upitao je Grace, vraćajući se na stvar.
„Gillian Harrison - Michaelova majka - dolazi identificirati tijelo“, izvijestio ga je Nick.
„Učinila sam sve da izgleda prihvatljivo“, rekla je Cleo.
To je bilo njezino umijeće, da prihvati tijelo, koliko god oštećeno ili unakaženo bilo, i učini
ga što je više moguće nedirnutim i smirenim za voljenu osobu ili rodbinu koja ga dolazi
identificirati. Ponekad to nije bilo moguće. Ali, kad su stigli u stražnji dio mrtvačnice, u malu,
tepihom prekrivenu prostoriju za identifikaciju, s prastarom srebrnom vazom i u njoj nešto
plastičnog cvijeća, koja je služila kao kapelica za vjernike svake vjere koji su u njoj tražili mir,
Grace je shvatio da je s ovim tijelom napravila dobar posao.
 Mladić je bio položen na leđa, s glavom na plastičnom jastuku, što je mudro prikrivalo
činjenicu da mu je stražnji dio lubanje slomljen. Cleo mu je s ruku i lica isprala blato i
prljavštinu, očistila njegovu razbarušenu kosu i sredila odjeću. Da nije njegova gipsano
bijelog tena, mogao bi proći za bilo kojeg mladića koji uživa u drijemežu u nedjeljno popodne
nakon opijanja u nekoj birtiji, pomislio je Grace.
„Emma-Jane radi na brojevima mobitela“, izvijestio ga je Nick Nicholl.
„Moramo vidjeti s koje strane vjetar puše prije nego što se odlučimo za bilo kakve akcije“,
rekao je Grace gledajući u tijelo. “Prvo, utvrdimo je li ovo naš čovjek.“ Zatim je začuo
udaljeni zvuk zvona na ulaznim vratima.
„Mislim da ćemo sada saznati“, nadovezala se Cleo odlazeći.
Nakon kratkog vremena vratila se u pratnji blijede Gill Harrison i Ashley Harper ukočena
lica koja ju je držala za ruku. Policajka Linda Buckley, zadužena za obitelj, stajala je nekoliko
koraka iza. Majka Michaela Harrisona bila je nalik na ruinu, kao da je upravo izašla iz rada u
vrtu. Kosa joj je bila raščupana, iznad bijele majice bez rukava nosila je izgužvanu jaknu, bila
je u hlačama od poliestera i u iznošenim natikačama. Ashley je, za razliku, bila u tamnoplavom
odijelu i uštirkanoj bijeloj bluzi, izgledala je kao da se odjenula za posebnu priliku.
Obje su Gracea pozdravile kimnuvši bez riječi, nakon čega se on odmaknuo i pustio ih da
prođu. Pozorno ih je promatrao dok ih je Cleo vodila do prozora za identifikaciju, a na
trenutak, pogled je svratio na Cleo. Uputila im je nekoliko riječi, uspijevajući održati pravu
ravnotežu između sućuti i profesionalizma. Što ju je više upoznavao, to mu je bila draža.
Gill Harrison nešto je rekla i jecajući se okrenula.
Ashley je odmahnula glavom i također se okrenula. Rukom je utješno zagrlila majku svog
zaručnika.
„Potpuno ste sigurni, gospođo Harrison?“ upitala je Cleo.
„To nije moj sin“, zajecala je. „To nije on, nije Michael. To nije on.“
„To nije Michael“, i Ashley je potvrdila Cleo. Zatim je stala ispred Gracea i rekla, „Ovo nije
Michael.“
Grace je shvatio da obje govore istinu. Zbunjenost Gill Harrison bila je razumljiva. Ali ga
je iznenadilo da se na Ashley Harper nije vidjelo olakšanje.
 61
Dva sata kasnije, Grace, Glenn Branson, koji je upravo stigao iz Solihulla, Nick Nicholl,
Bella Moy i Emma-Jane Bouttvood, sjedili su za radnom stanicom koja im je dodijeljena za
operaciju Salsa.
Grace se osmjehnuo da ohrabri njihovu novu kolegicu Emmu-Jane, vitku, privlačnu
djevojku s opreznim izrazom lica i dugom plavom kosom skupljenom u punđu. Zatim im je
počeo čitati izvješće koje je diktirao nakon izlaska iz mrtvačnice i koje je Emma-Jane upravo
otipkala. Svoje istrage volio je voditi na taj način - svaku stvar želio je stalno propitivati.
„Vrijeme je 18.15, nedjelja, 29. svibnja“, pročitao je. „Ovo je prvo izvješće u operaciji
Salsa, istrazi u slučaju nestanka dvadeset devet godina starog Michaela Harrisona, započetoj
petog dana nakon njegova nestanka. Sada ću iznijeti sažetak slučaja.“
Nekoliko minuta Grace je iznosio događaje koji su prethodili Michaelovu nestanku. Zatim
je govorio o mogućim osumnjičenima. „Zasada nemamo dokaza da je počinjen zločin.
Ipak, imam neki predosjećaj u vezi s Michaelovim poslovnim partnerom Markom Warrenom
i u vezi s njegovom zaručnicom, Ashley Harper. Sumnjiv mi je i Ashleyin ujak iz Kanade,
Bradley Cunningham, jer nešto mi govori da nije onaj za kojeg se izdaje. To je zasada samo
predosjećaj.“
Zastao je da popije malo vode i zatim nastavio. „Ljudi i sredstva. Odjel policije East
Downsa iskazao se ponudom ljudstva. Pretragu smo započeli u blizini mjesta nesreće od
prošlog utorka navečer i u posljednjih nekoliko dana smo je širili. Sada uvodim Odjel za
podvodne pretrage policije Sussexa i njihov tim će pretraživati sve lokalne rijeke, jezera i
umjetna jezera. Zatražit ćemo dodatno pretraživanje helikopterima - tome bi mogla pomoći
bolja vidljivost nakon poboljšanja vremena.“
Nastavio je s odrednicama. „Sastanci.“ Najavio je da će se informiranje održavati svakog
dana u 8,30 i 18,30. Obavijestio ih je da je angažiran tim s kompjutorskim sustavom Holms i
da radi od petka. Pročitao je popis ispod odrednice „Strategije“ u koji je bila uključena
odrednica „Komunikacije/mediji“ a ispod koje je stajalo da će, ako se do tada ne pojavi,
nestanak Michaela Harrisona biti objavljen u ovotjednoj televizijskoj emisiji Crimewatch.
Slijedila je „Forenzika“. Izvijestio ih je da se analiziraju uzorci da s vozila Marka Warrena
i uspoređuju s onima uzetima s odjeće i ruku četvorice poginulih mladića. Sutra u neko doba
trebao bi stići početni izvještaj Hilary Flowers, geološke forenzičarke koju su konzultirali.
Zatim je stigao do odrednice „Sumnje viših istražitelja“ i pročitao detaljne podatke o
držanju i anomalijama u ponašanju Marka Warrena i Ashley Harper i o otkrivenom
bankovnom računu Double-M Propertiesa na Kajmanskim otocima.
Kad je stigao do kraja izvješća, zaokružio je: „Alternativni scenariji, kako ih ja vidim,
sljedeći su:
Prvo. Michael Harrison je negdje zatočen i ne može pobjeći.
 Drugo. Michael Harrison je mrtav - bilo kao rezultat zatočenja ili protuzakonitog
umorstva.
Treće. Michael Harrison je namjerno je nestao.“
Nakon toga je upitao ima li tko pitanja. Glenn Branson podigao je ruku i upitao ima li
tijelo zasada neidentificiranog muškarca pronađenog u šumi ikakve veze s događajima.
„Osim ako u Ashdown Forestu ne postoji serijski ubojica koji cilja na
dvadesetdevetogodišnje muškarce, mislim da nema.“
Graceov odgovor, usprkos ozbiljnosti situacije, izazvao je smijeh.
„Tko će preuzeti tu žrtvu ubojstva?“ upitao je Branson.
„Odjel policije East Downa“, odgovorio je Grace. „Mi već imamo dovoljno na tanjuru.“
„Roy, razmišljaš li da počnemo pratiti Ashley Harper i Marka Warrena?“ upitao je
Branson.
Bila je to stvar o kojoj je razmišljao, ali da se nekoga stavi pod dvadesetčetvorosatnu
prismotru, trebalo bi do trideset ljudi - tri tima u smjenama od osam sati - na jednostavnom
poslu. Još više njih ako bi došlo do komplikacija. Odljev ljudstva bio je astronomski, a iz
iskustva Grace je znao da bi njegovi nadređeni praćenje odobrili jedino u krajnjoj potrebi -
kao pri zapljeni velike količine droge ili kad je u pitanju nečiji život. Ako uskoro ne dođe do
napretka, možda će morati postaviti takav zahtjev.
„Da“, rekao je, „ali pričekaj zasad s time. Ono što sada želim, pregled je svih prometnih
nadzornih kamera u Brighton and Hoveu od četvrtka, od zore do jedan iza ponoći u petak.
Mark Warren je bio u svom autu, BMW terencu - detalji su u dosjeu. Želim znati kamo je išao.“
Zatim je dodao: „Oh, da, a Michael Harrison ima jahtu koju drži u Sussex Motor Yacht Clubu.
Netko bi trebao provjeriti je li još uvijek tamo. Ispast ćemo idioti ako pokrenemo lov na
čovjeka, a saznamo da je na svom brodu kidnuo na more.“
Pogledao je detektivku Boutwood. „Pretraživanje nadzornih kamera možeš suziti
pomoću ispisa razgovora s mobitela - moraš jednostavno odabrati kamere na području na
kojem su zabilježeni. Jesi li napredovala?“
„Ne još, gospodine. Krenut ću s tim odmah sutra u jutro - danas mi nitko ne može
pomoći.“
Grace je pogledao na sat. „Sutra u deset moram biti na sudu - možda me hoće, a možda
neće trebati cijeli dan. Dakle, sutra se prvo vidimo ovdje u osam i trideset.“ Okrenuo se prema
Bransonu. „Naša veza u East Downsu je detektiv inspektor Jon Lamb. Već je pokrenuo svoj
tim - bilo bi dobro da se povežeš s njim.“
„Nazvat ću ga za nekoliko minuta.“
Grace je zašutio, pregledavao je stranice izvješća i provjeravao je li nešto propustio.
Trebao je saznati nešto više o karakteru
Michaela Harrisona i o njegovim poslovnim vezama s Markom Warrenom. Isto tako i o
Ashley Harper. Zatim je pogledao ljude iz svog tima. „Skoro je sedam i trideset u nedjelju
navečer. Mislim da biste trebali otići kući i odmoriti se - mislim da je cijeli tjedan pred nama.
Hvala vam što ste se odrekli svoje nedjelje. „
Branson, u svojim pomodnim širokim hlačama i majici na patent, otpratio ga je do
parkirališta. „Kakav imaš osjećaj, stari mudrače?“ upitao ga je.
 Grace je gurnuo ruke u džepove i odgovorio: „Zadnjih nekoliko dana suviše sam blizu
svemu - kakav je tvoj?“
Branson se frustrirano lupio rukama po bokovima. „Čovječe! Zašto mi to stalno radiš? Ne
možeš li jednostavno odgovoriti na pitanje?“
„Ne znam. Reci mi.“
„Sranje, ponekad me stvarno izluđuješ!“
„Oh, dakle, proveo si lijep vikend s obitelji, a mene ostavio da obavim tvoj posao, i to te
izluđuje?“
Ozlojađen, Branson je podigao glas: „Lijep vikend s obitelji. Vožnju od tri sata tamo i
natrag po autocesti Ml s ratobornom ženom i dvoje vrišteće djece nazivaš lijepim vikendom?
Sljedeći put ti ih odvezi u Solihull, a ja ću ostati ovdje i obaviti sva sranja koja želiš.
Dogovoreno?“
„Kupljeno.“
Grace je došao do svog auta. Branson je obigravao. „Dakle, kakav imaš osjećaj?“
„Nije sve kao što se čini, Horacije, takav je moj osjećaj.“
„Što to znači?“
„Ne mogu objasniti jasnije - zasada. Imam loš predosjećaj oko Marka Warrena i oko
Ashley Harper.“
„Kakav loš predosjećaj?“
„Jako loš predosjećaj.“
Grace je svog prijatelja toplo potapšao po leđima i zatim ušao u auto i krenuo prema
sigurnosnim vratima. Kad je izašao na glavnu cestu s panoramskim pogledom na Brighton
and Hove i dalje prema moru, sa suncem još uvijek visoko iznad obzora ispod kobaltnog neba
bez oblačka, pritisnuo je tipku za CD s pjesmom Boba Berga Zagonetke, i kako je vozio, počeo
se ježiti. A u nekoliko slatkih trenutaka, misli su mu s istrage skrenule na Cleo Morey.
Tu se osmjehnuo.
Zatim je misli ponovo skrenuo prema poslu: prema dugoj vožnji do južnog Londona i
natrag koja mu je slijedila. Ako bude sreće, kući će se vratiti do ponoći.
 62
Mark, u majici, trapericama i čarapama, koračao je po svom stanu s čašom viskija u ruci,
nesposoban da se smiri ili razmišlja bistre glave. Televizor je bio uključen, bez zvuka, glumac
Michael Kitchen korača; čeličnog izraza lica, preko ratom opustošenog područja južne
Engleske koje mu se učinilo mutno poznatim - negdje u blizini Hastingsa, kako se njemu
činilo.
Vrata je zaključao iznutra i navukao lanac. Balkon je bio siguran, nepristupačan na
četvrtom katu, a osim toga Michael se bojao visine.
Vani se već gotovo potpuno smračilo. Deset je sati. Za malo više od tri tjedna, bit će
najduži dan u godini. Kroz staklena balkonska vrata gledao je jedno svjetlo kako izranja i
uranja u more. Malen brodić ili jahta.
Prošli su tjedni otkako su Michael i on isplovili na Double-MM-u, njihovoj regatnoj
jedrilici. Danas je planirao otići u marinu i obaviti neke radove na njoj. Brod se nikad ne
smije zapustiti na duže vrijeme; uvijek nešto propušta, korodira, kida se ili ljušti.
Istinu za reći, brod mu je predstavljao muku. Nije čak bio siguran treba li mu ta gnjavaža,
a i užasavao se nemirnog mora. Jedrenje je oduvijek predstavljalo velik dio Michaelova
života, tako je bilo otkad ga je upoznao. Ako je želio biti njegov poslovni partner, zajedničko
vlasništvo nad brodom išlo je uz to.
Ali bez sumnje, uživali su, mnogo puta, imali su mnogo lijepih vjetrovitih dana jedreći
ispod bistrog neba, proveli mnoge vikende uz obale Devona i Cornwalla i ponekad duž
francuske obale ili otoka u Kanalu. Ali i da se više nikad ne popne na jahtu, ne bi ga to smetalo.
Gdje si, dovraga, Michaele?
Otpio je još malo viskija, sjeo na kauč, naslonio se, prekrižio noge, osjećao se prokleto
zbunjeno. Danas su Michael i Ashley trebali odletjeti na svoje romantično bračno putovanje.
Nije znao kako će se s time nositi, da Ashley vodi ljubav s Michaelom, vjerojatno bezbroj puta.
Očekivao je da se to dogodi na prokletom bračnom putovanju, osim ako ona nešto ne izmisli
- obećala mu je da će nešto izmisliti, ali kako će uspjeti čitava dva tjedna?
A, osim toga, znao je da su ona i Michael već spavali zajedno, bio je to dio njihova plana.
Ali, barem mu je rekla da je nikakav u krevetu.
Osim ako nije lagala.
Tresao je kockice leda u čaši i otpio gutljaj. Nazvao je udovice Petea, Lukea i Josha, kao i
Robbovog oca pod izgovorom da želi saznati detalje o pogrebima - ali, ustvari, želio je ispitati
je li netko od njih nešto izlanuo prije nego što su izašli u utorak navečer. Nešto što bi ga moglo
optužiti ili Michaelu naznačiti što planiraju.
Michael je u četvrtak navečer bio tamo, bez dvojbe. Nije mu se pričinilo. Ni slučajno.
Dakle, bio je u četvrtak navečer, ali ne i sinoć. Poklopac lijesa bio je čvrsto pričvršćen vijcima.
A Michael nije Houdini.
 Dakle, ako je Michael tamo bio u četvrtak, a sada ga nema, mora da ga je netko oslobodio.
I zatim ponovo pričvrstio poklopac. Ali zašto?
Michaelov humor?
A ako se oslobodio, zašto se nije pojavio na vjenčanju?
Odmahujući glavom, vratio se na početak. Michael nije bio u lijesu, a njemu se pričinilo
da čuje njegov glas. Ashley je u to bila uvjerena. Bilo je trenutaka kad je sam sebe u to uvjerio.
Ali ne dovoljno čvrsto.
Morao je još jednom o tome porazgovarati s Ashley. Što ako se Michael nekako oslobodio
i otkrio njihove planove?
U tom slučaju bi se već bio suočio s jednim od njih dvoje.
Ustao je i razmišljao treba li otići do Ashley. Zabrinjavala ga je, tako se hladno odnosila
prema njemu, kao da je do ove cijele proklete stvari došlo njegovom krivnjom. Ali, znao je što
bi mu rekla.
Ustao je i stao ponovo koračati po sobi. Ako je Michael živ, ako se oslobodio iz lijesa, što
je mogao zaključiti iz mejlova na svom dlanovniku?
Odjednom mu je palo na pamet da je u panici zadnjih nekoliko dana previdio jednostavan
način provjere. Michael je sadržaj svoga dlanovnika uvijek pohranjivao na uredski server.
Otišao je u radnu sobu, otvorio poklopac laptopa i prijavio se. Zatim je opsovao. Prokleti
server bio je isključen.
A postojao je samo jedan način da ga se pokrene.
 63
Max Candille bio je gotovo nevjerojatno privlačan, pomislio bi Grace kad god bi ga sreo.
U srednjim dvadesetima, s izbijeljenom plavom kosom, plavim očima i upečatljivim crtama
lica, predstavljao je modernog Adonisa. Mogao je bez dvojbe biti vrhunski model ili filmska
zvijezda. Umjesto toga, u svojoj skromnoj dvojnoj kući u malom gradiću Purleyju, svoj, kako
ga je nazivao, dar, odlučio je pretvoriti u karijeru. Ali usprkos tomu, potiho je postajao
medijska zvijezda u usponu.
Privlačna fasada kuće s imitacijom greda u tudorskom stilu, uredan travnjak i oprani
Smart parkiran na prilazu govorili su ponešto o čovjeku koji tu živi.
Cijela unutrašnjost kuće - barem donji dio koji je Grace jedino vidio - bila je bijela. Zidovi,
tepisi, namještaj, vitke moderne skulpture, slike, čak i dvije mačke koje su se kao minijaturne
verzije tigrova Siegfrieda i Roya motale naokolo, sve je bilo bijelo. A njemu nasuprot, u
ukrašenoj rokoko fotelji s bijelim okvirom i bijelom presvlakom od satena, sjedio je medij,
odjeven u bijelu dolčevitu, bijele Calvin Klein traperice, s bijelim kožnatim čizmama na
nogama.
Malu porculansku šalicu biljnog čaja pažljivo je držao palcem i kažiprstom, a govorio je
tonom koji je bio na granici afektacije.
„Izgledaš umorno, Roy. Previše radiš?“
„Ponovo se ispričavam što dolazim tako kasno“, rekao je Roy pijuckajući espreso koji mu
je Candille pripremio.
„Svijet duhova nema iste vremenske okvire kao ljudski, Roy. Ne smatram se robom
nikakvog sata. Pogledaj!“ Odložio je čaj, podigao ruke i povukao rukave da mu pokaže da ne
nosi sat. “Vidiš?“
„Ti si sretan čovjek.“
„Kad se radi o vremenu, uzor mi je Oscar Wilde. Nikad nije bio točan. Kad je jednom
prigodom zbilja jako zakasnio na večeru, domaćica je bijesno pokazala prema satu na zidu i
upitala ga: ‘Gospodine Wilde, znate li koliko je sati?' A on je odgovorio:
'Draga moja gospođo, molim vas, recite mi kako ova zloćudna mala naprava može znati
što veliko zlatno sunce ima u planu’“
Grace se nasmijao. „Ta je dobra.“
„Dakle, hoćeš li mi reći što te je danas dovelo ovamo, ili da pogađam? Možda nas brine
nešto vezano uz vjenčanje? Jesam na toplom?“
„Jako si blizu, Max.“
Candille se osmjehnuo. Grace je cijenio tog čovjeka. Nije svaki put pogodio, ali postotak
mu je bio visok. Dugogodišnje iskustvo naučilo ga je da svaki medij nije sposoban uvijek biti
u pravu, stoga je volio raditi s nekoliko njih, ponekad ih i suočavati.
 Ni jedan medij s kojim je dosad radio nije bio u stanju reći mu što se dogodilo sa Sandy -
a bio je kod mnogih. U mjesecima nakon njezina nestanka obišao je svakog koga je mogao a
da je imao izvjesnu reputaciju. Nekoliko puta pokušao je s Maxom Cnadilleom koji mu je već
na prvom sastanku pošteno priznao da jednostavno ne zna, da nije u stanju uspostaviti
kontakt s njom. Neki ljudi ostavljaju trag za sobom, raznovrsne vibracije u zraku ili njihovim
stvarima, objasnio mu je Max. Drugi ne ostavljaju ništa. Bilo je to kao, rekao mu je, da Sandy
nikad nije postojala. Nije imao objašnjenja. Nije mogao reći je li sakrila svoje tragove, ili je to
učinio netko umjesto nje. Nije ni znao je li živa ili ne.
Ali u slučaju Michaela Harrisona, bio je mnogo određeniji. Uzimajući narukvicu koju mu
je Ashley dala, u sekundi ju je bacio natrag, kao da mu gori u rukama. „Nije njegova“, rekao
je odrješito. „Apsolutno nije njegova.“
Mršteći se, Grace ga je upitao: „Jesi siguran?“
„Da, siguran sam, apsolutno.“
„Dala mi ju je njegova zaručnica.“
„Tada nju i sebe moraš pitati zašto. Ova apsolutno ne pripada Michaelu Harrisonu.“
Grace je narukvicu umotao u papirnatu maramicu i pažljivo je spremio u džep. Max
Candille bio je emocionalan tip - i ne uvijek precizan. Ipak, uspoređujući njegove napomene
o narukvici s onima Harryja Framea, nešto s njom nije bilo u redu.
„Što mi onda možeš reći o Michaelu Harrisonu?“ upitao je Grace.
Medij je ustao iz fotelje, zastao da mačkama pubne poljupce i nakon nekoliko trenutaka
vratio se s primjerkom novina Neiws of the the World. „Moje najdraže novine“, dao je Graceu
na znanje. “Volim znati tko koga. To je daleko zanimljivije od politike.“
I Grace ih je ponekad s užitkom čitao, ali sada to nije želio priznati. „Bez sumnje“, odvratio
je.
Medij je presavio nekoliko stranica i podigao ih da Grace vidi naslov sa slikom Michaela
Harrisona, a ispod njega: „LOV NA ODBJEGLOG MLADOŽENJU“.
I medij je nekoliko trenutaka gledao naslov. „No, pogledaj, čak te i navode: 'Nestanak
Michaela Harrisona sada smatramo teškim slučajem', rekao je viši detektiv Roy Grace iz
policije Sussexa, stoga povećavamo broj ljudi koji će pročešljati područje u kojem vjerujemo
da se nalazi.
Zatim je ponovo pogledao Gracea. „Michael Harrison je živ“, rekao je. „Definitivno živ.“
„Stvarno? Gdje? Moram ga naći - zbog toga trebam tvoju pomoć.“
„Vidim ga u nečem malenom, tamnom.“
„Može li to biti lijes?“
„Ne znam, Roy. Suviše je maglovito. Mislim da nema mnogo energije.“ Nekoliko trenutaka
držao je oči zatvorene i polagano okretao glavu slijeva nadesno. „Ne, ima je jako malo.
Baterija je skoro prazna, jadnik.“
„Kako to misliš?“ zabrinuto je upitao Grace.
Medij je ponovo zatvorio oči. „Slab je.“
„Koliko slab?“ zabrinuto je upitao Grace.
„Nestaje, bilo mu je usporeno, jako usporeno.“
 Grace ga je gledao i pitao se. Kako Max to zna? Je li povezan preko etera? Pogađa prema
predosjećaju? „To malo, tamno mjesto - nalazi li se u šumi? U gradu? Ispod ili iznad zemlje?
Na vodi?“
„Ne vidim, Roy. Ne mogu reći.“
„Koliko mu još ostaje?“ upitao je Grace.
„Ne mnogo. Ne znam hoće li preživjeti.“
 64
„Vidiš, radi se o ovom, Mike. Ne uspije svatko imati sretan dan kad i netko drugi. Tako da
ovdje imamo nekako nepravilnu situaciju - tvoj je sretan dan i moj je sretan dan. Kolika je
to sreća?“
Michael, slab, drhteći u groznici i zamalo u deliriju, podigao je pogled, ali ugledao je
jedino tamu. Nije prepoznao glas, zvučao je kao mješavina australskog i govora južnog
Londona, govorio je brzo, s čestim, nervoznim promjenama tona. Davey s novim naglaskom?
Ne, mislio je da nije. Mozak mu je kiptio. Bio je smeten. Nije znao gdje je. U lijesu?
Mrtav?
U glavi mu je nabijalo, grlo presušilo. Pokušao je otvoriti usta, ali usnice su ostale
slijepljene. Osjećao je led u žilama.
Mrtav sam.
„Bio si u groznom lijesu punom vode, mokar i reumatičan, a sada si u lijepoj suhoj i
udobnoj kolibi. Trebao si umrijeti, a sada možda nećeš umrijeti, ali želim naglasiti da je to
jedno prilično veliko možda!“
Glas se izgubio u tami. Michael je tonuo niz šaht dizala, padao je i padao, zidovi su jurili
uz njega. Pokušao je zazvati, ali usnice se nisu pokrenule. Nešto ga je čvrsto pritiskalo oko
usta. Uspio je jedino panično zastenjati.
Zatim se ponovo začuo glas, iz same blizine, kao da je uz njega u dizalu: „Je li ti poznata
Schrodingerova mačka, Mike?“
I dalje su padali. Koliko još katova? Je li to bilo važno?
„Jesi li učio fiziku kad si bio u školi?“
Tko je to? Gdje se nalazi? Davey, pokušao je reći, ali uspio je samo mrmljati.
„Ako znaš nešto o znanosti, Mike, morao si čuti za to. Schrodingerova mačka bila je u
kutiji, i u isto vrijeme bila je i živa i mrtva. Tako je sada s tobom, moj prijatelju.“
Michael je osjetio da gubi svijest. Dizalo se sada njihalo na užem, oko njega je lelujala i
vrtjela se tama. Zatvorio je oči. Zatim je osjetio zapuh vreline i kroz kapke ugledao crvenilo.
Otvorio je oči i isti tren ih čvrsto zatvorio ispod zasljepljujućeg sjaja svjetla.
„Mislim da ne bi trebao zaspati, sada moraš ostati budan, Mike. Ne mogu pustiti da mi
umreš, prošao sam mnogo muka. Za sekundu ću ti donijeti još vode i glukoze, pomalo ću ti
davati hrane. Prošao sam obuku za to, u dobrim si rukama. Obuka u džungli. Znam kako
preživjeti i pomoći drugima da prežive. Imao si sreće da sam se ja pojavio. Moram te držati
budnim. Malo ćemo popričati, moramo se malo bolje upoznati - malo se povezati, OK?“
Michael je ponovo pokušao progovoriti. Uspio je samo promrmljati. Pokušao se prisjetiti
osjećaja kad je izvlačen iz lijesa, kad je ležao na nečem mekanom u kombiju - ali je li to bilo
na momačkoj večeri? Je li to možda bio jedan od njegovih prijatelja? Nisu Ii svi mrtvi? Mark?
Sada je jedino želio zatvoriti oči i spavati.
 Hladna voda zapljusnula mu. je lice i prepala ga. Otvorio je oči i žmirkao u vodenastu
tamu.
„Samo te držim budnim, bez uvrede, prijatelju.“ Sada je glas zvučao više australski nego
južnolondonski.
Michael se tresao, voda ga je malo razbistrila. Pokušao je pomaknuti ruke da vidi je li još
u lijesu, ali nije uspio. Pokušao je pomaknuti noge, ali ni one se nisu micale. Činilo se kao da
su svezane. Pokušao je podignuti glavu, dotaknuti poklopac, ali jedva je imao snage da je
podigne nekoliko centimetara.
„Vjerujem da se pitaš tko sam i gdje se nalaziš.“
Ponovo je čvrsto stisnuo oči kad ga je zabljesnulo svjetlo i od čega su ga zaboljele
mrežnice kao da ih je spalilo sunce. Ponovo je nešto promrmljao.
„U redu je, Mike. Ne pokušavaj odgovarati. To je ljepljiva vrpca - teško je bilo što kroz nju
reći. Ja ću govoriti, a ti samo slušaj - dok se ne oporaviš, hoću reći. Jesmo li se dogovorili?“
Michael je bio zbunjen, ali istovremeno i duboko zabrinut. Ništa nije imalo nikakvog
smisla - pitao se sanja li ili halucinira.
„Kao prvo, Mike, reći ću ti kućna pravila. Ne pitaj me za ime i ne pitaj gdje smo. Shvaćaš?“
Michael je ponovo zastenjao.
„Ionako ću te još kasnije podsjetiti. Jesi gledao onaj film Stephena Kinga Miserfy?“
Michael je pitanje čuo kroz lutajuće misli, ali nije bio siguran je li upućeno njemu ili
nekom drugom. Misery? Misli da se sjetio. Kathy Bates. Pokušao je upitati je li u njemu bila
Kathy Bates, ali njegove zalijepljene usnice nisu se micale. „Mnhhhh“, rekao je.
„To je bio strašan film. Sjećaš se, Jamesa Caana ulovila je njegova luda obožavateljica,
Kathy Bates koja mu je batom polomila noge da ne može pobjeći? Ali to nije bilo prema knjizi,
znaš ti to Mike? Jesi to znao?“
„Mnhhhh.“
„U knjizi mu ona odreže jednu nogu i kauterizira je letlampom. Moraš biti prilično
nastran da to napraviš, ne misliš li tako, Mike?“
Michael je zurio u mrak, pokušavao je odrediti njegove crte lica, da glasu doda oblik, da
odredi dolazi li taj glas odozgo, odozdo ili iz njega.
„Sigurno razmišljaš, je li tako Mike?“
„Mnhhhh.“
„Slušao sam te pet dana, Mike. Tebe i tvog prijatelja, Daveya. Čini mi se da si bio prilično
frustriran s njim - i ja bih bio, na tvom mjestu.“ Nasmijao se. „Hoću reći, to je prilično teško
sranje. Padneš u zamku, a jedina osoba na cijelom svijetu koja zna da si živ je jebeni debil.“
Nekoliko trenutaka je šutio, a zatim nastavio; „Naravno, bio sam i ja s tobom tamo, Mike,
ali jednostavno se nisam htio miješati. Kao pravilo onih na radiju, ne upadaj nekom drugom
u razgovor. No, to je općenito moje pravilo. Kako ti ide?“
U Michaelovoj glavi je nabijalo, tama se sada još brže kovitlala oko njega.
„Ide ti OK. Još idućih dvadeset četiri sata u tom grobu i možda bi ostao u njemu. Ali sada
ćeš biti OK. Oporavit ću te, imaš sreće, prošao sam obuku u australijskom SAS-u.
Signalizacija. Znam sve o preživljavanju, ne bi mogao biti u boljim rukama, Mike. Rekao bih
da to puno vrijedi, zar ne? Govorim o novcu, Mike. Velikom novcu! O lovi!“
 „Mnhhhh.“
„Ali morat ću dobiti neke bona fide, Mike. Znaš što su bona fide? Dokaz da si to ti - slijediš
me?“
Michael je pod novom provalom svjetla čvrsto zatvorio oči. Kad ih je ponovo otvorio,
spazio je odsjaj čelika.
„Malo će boljeti, ali ne moraš brinuti, Mike. Neću na tebi primijeniti tehniku Kathy Bates
- nisam lud, neću te osakatiti. Trebam samo bona fide, to je sve.“
Zatim je Michael, u svom deliriju, u desnom kažiprstu osjetio neizreciv bol. U smrtnom
bolu zaurlao je, tornado zraka zakovitlao mu se u dušniku i probio se kroz ljepljivu traku kao
nagovještaj smrti.
 65
Vrativši se u Brighton malo prije ponoći, Roy Grace bio je sasvim budan. Veliki espreso
koji mu je Candille pripremib kao da je na njegovu energiju djelovao poput raketnog goriva.
Bez nekog posebnog razloga odlučio je skrenuti i proći pokraj ureda Double-M Propertiesa u
ulici tik ispod brightonske željezničke stanice.
Kad se približio, iznenadio se kad je ugledao Warrenov BMW parkiran odmah ispred
ulaza. Stao je ispred njega, izašao i podigao pogled. Vidio je da su na trećem katu upaljena
svjetla i ponovo, čisto po instinktu, otišao je do ulaza i na ploči pritisnuo tipku Double-M-a.
Nakon nekoliko trenutaka začuo je isprekidan, jako oprezan glas Marka Warrena:
„Halo?“
„Gospodine Warren, viši detektiv Grace.“
Tišina je potrajala. Zatim je Mark Warren rekao: „Dođite gore.“ Brava se uz škripav zvuk
otvorila i Grace je gurnuo vrata. Zatim se uspeo uz tri strma i uska odjeljka stubišta.
Mark je otvorio staklena vrata čekaonice. Bio je blijed kao krpa i po Graceovoj procjeni
jako uznemiren. „Ovo je malo iznenađenje, detektive“, nespretno je rekao.
„Baš sam prolazio, vidio upaljena svjetla i pitao se bismo li mogli malo porazgovarati.
Pomislio sam da bi vas zanimale novosti.
„Hm... da, hvala.“
Mark je nervozno pogledao prema otvorenim vratima iza sebe koja su vodila u ured u
kojem je nedvojbeno radio. Zatim je Gracea odveo u suprotnom smjeru, u hladnu prostoriju
za sastanke bez prozora, upalio svjetlo i izvukao mu stolicu ispod sjajno ulaštenog
konferencijskog stola.
Prije nego što je sjeo, Grace je posegnuo u džep i izvukao narukvicu koju mu je dala
Ashley. „Ovo sam našao na stubištu - pripada li kome koji ovdje radi?“
Mark je zurio u narukvicu. „Na stubištu?“
Grace je kimnuo.
„Ustvari, da, moja je - na svakom kraju ima male magnetiće - nosim je zbog teniskog lakta.
Ne... ne znam kako je tamo dospjela.“
„Sreća da sam je vidio“, odvratio je Grace.
„Zaista... hvala vam.“ Mark se činio silno zbunjen.
Grace je na zidu ugledao niz uokvirenih fotografija: skladište u Shoreham Harbouru,
visoku kuću u nizu u regentskom stilu i moderan poslovni blok koji je prepoznao da se nalazi
u London Roadu, u predgrađu Brightona. „Ovo je sve vaše?“ upitao je.
„Da.“ Mark se nakratko poigravao s narukvicom i zatim ju je stavio oko desnog ručnog
zgloba.
 „Impresivno“, rekao je Grace glavom pokazujući prema fotografijama. „Čini se da imate
uspješnu kompaniju.“
„Hvala. Ide dobro.“
Sjetivši se kako ga je Ashley jučer oprala nakon što je na vjenčanju bio osoran prema
višem detektivu, sada se silno trudio biti ljubazan. „Mogu li vas ponuditi kavom ili čime?“
„Ne treba, ipak hvala“, odgovorio je Grace. „Jednaki udjeli - vas i Michaela Harrisona?“
„Ne... on posjeduje većinu.“
„Ah. On je uložio novac?“
„Da... pa, dvije trećine. Ja sam uložio ostalo.“
Pažljivo gledajući njegov govor tijela, Grace ga je upitao, „I među vama nema problema,
oko te neravnoteže?“
„Ne, detektive, dobro se slažemo.“
„U redu. Dobro...“ Grace se suzdržao da ne zijevne. „Ujutro proširujemo pretragu
područja. Kao što ste možda čuli, danas smo imali lažnu uzbunu.“
„Tijelo mladića. Tko je to bio?“
„Lokalni dečko - mladić za kojeg sam čuo da je bio malo nazadan. Bez sumnje, dosta
lokalnih policajaca ga je poznavalo - njegov otac ima vučno vozilo i servis za popravak auta,
a često radi za Prometni odjel.“
„Jadnik. Je li ubijen?“
„Čini se mogućim“, oprezno je odgovorio Grace. Zatim, ponovo ga pomno promatrajući,
upitao je: „Je li istina da vi i Michael Harrison imate bankovni račun na Kajmanskim otocima?“
Ne trepnuvši, Mark je odgovorio: „Da, tamo imamo kompaniju, HW Properties
International.“
„Dvije trećine - jedna trećina podijeljena dioničarima?“
„Točno.“
Grace se prisjetio da na tom računu ima najmanje milijun funta. Više nego pristojna
svota. „Koju vrstu osiguranja vi i Michael imate? Kao poslovni partneri, imate li životno
osiguranje jedan na drugoga?“
„Imamo uobičajeno osiguranje ključnog čovjeka - želite li vidjeti policu?“
„Zasada ne, ali kad dođe vrijeme, želio bih, da. Možda da mi sutra faksirate kopiju u
dežurnu sobu?“
„Nema problema.“
Grace je ustao. „Dobro, večeras vas više neću zadržavati. Imate posla? Često radite
nedjeljom uvečer?“
„Papirologiju volim sređivati u vrijeme vikenda. To mi je jedina prilika kad ne zvone
telefoni.“
Grace se osmjehnuo. „Poznat mi je taj osjećaj.“
Mark je gledao kako detektiv zamiče niz stubište, nakon toga je zatvorio vrata i provjerio
je li zasun navučen. Zatim se vratio u ured, ponovo uključio računalo i nastavio s mučnim
zadatkom koji je započeo prije nekoliko sati, s čitanjem poruka prebačenih s Michaelovog
dlanovnika. Vraćao se tjednima unazad i brisao sve u vezi s momačkom večeri.
 Ashley je današnje poslijepodne provela radeći istu stvar na laptopima Petera, Lukea,
Josha i Robboa, uz izliku njihovim obiteljima da traži indicije o tome gdje bi se Michael mogao
nalaziti.
Grace je u prizemlju zatvorio ulazna vrata i preko nogostupa krenuo prema svom autu.
Ali potrajalo je prije nego što je ušao. Umjesto toga, naslonio se na suvozačka vrata, gledao na
treći kat i razmišljao. Razmišljao.
Nije mu se sviđao Mark Warren. Lagao je - i nešto ga je u toj priči činilo silno nervoznim.
Lagala je i Ashley Harper. Namjerno mu je dala narukvicu koja nije bila Michaelova.
I što je uopće Markova narukvica radila u njezinoj kući?
 66
Isuse, oh, Isuse. Michael je bolno kriknuo podižući lijevi dlan koliko je ljepljiva vrpca koja
mu je ruke sapela uz tijelo dozvoljavala. Krv mu je šiknula iz batrljka kažiprsta odsječenog
ispod prvog članka. Pogledao je u zasljepljujuće svjetlo. „Što je to, što, dovraga, radiš?“
„U redu je, Mike, opusti se.“
Ruku mu je čeličnom stiskom pritiskala dlakava šaka iznad koje je bio težak ronilački sat.
A sada je vidio i glavu svog mučitelja, nejasno ispod jarkog svjetla, dva oka iza proreza na
crnoj kapuljači.
Zatim je spazio bijelu pjenu koja je curila iz tube, a u sljedećem trenutku imao je osjećaj
kao da mu je na prst bio stavljen led. Ponovo je kriknuo, bol je bila skoro nepodnošljiva.
„Znam što radim, Mike. Ne trebaš brinuti, neće se inficirati. Htio bih da me zoveš Vic.
Razumiješ? Vic?“
„Vrrrr“, dahtao je Michael.
„Tako treba, ti i ja na ti. Mi smo poslovni partneri, shvaćaš? Moramo biti na ti.“
Njegov mučitelj izvadio je dugačak bijeli zavoj i čvrsto ga omotao oko krvavog vrška
prsta, zatim sve čvršće i čvršće prema dolje dok nije djelovao kao podveza. Nakon toga ju je
omotao flasterom da ne klizne. „Vidi, Mike, ja ovako gledam na to. Spasio sam ti život - to
mora biti vrijedno nečega, je li tako? A prema onom što sam pročitao u novinama i vidio na
televiziji, izgleda da si bogat. Ja nisam, shvaćaš, u tome je razlika. Hoćeš vode?“
Michael je kimnuo. Pokušavao je trijezno razmišljati, ali tupa, pulsirajuća bol u prstu nije
mu dozvoljavala.
„Ako želiš piti, moram ti skinuti traku s usta. To ću napraviti pod uvjetom da ne vičeš.
Jesmo li se sporazumjeli, Mike?“
Kimnuo je glavom.
„Moja riječ je svetinja. Je li i tvoja?“
Michael je ponovo kimnuo.
Spustila se jedna ruka. U slijedećem trenutku osjetio je kao da mu je pola kože strgnuto
s lica. Zinuo je, brada i lice pekli su kao pakao. Nakon toga, taj čovjek ponovo je spustio ruku
u kojoj je držao otvorenu plastičnu bocu mineralne vode i malo njezina sadržaja ulio
Michaelu u usta. Bila je hladna i fina, pohlepno je pio, a nešto i prolio po licu i vratu. Zatim je
malo vode otišlo krivim putem i počeo se gušiti.
Boca je odmaknuta. Nastavio je kašljati. Kad je napadaj konačno prestao, osjetio se
bistrijim. Osjetio je miris vlažnog zraka i motornog ulja, kao da je u podzemnoj garaži.
Podigavši pogled prema prorezima za oči, upitao je: „Gdje sam?“
„Imaš slabo pamćenje, Mike. Rekao sam ti da nikad ne pitaš gdje si, ni tko sam ja.“
„Rekao si - Vic - da ti je to ime.“
 „Vic sam za tebe, Mike.“
Zašutjeli su.
Kako mu se um brzo bistrio, počeo je osjećati veći strah od tog čovjeka od onog koji je
osjećao u lijesu. „Kako - kako si me našao?“
„Cijeli tjedan provodim u svom kamperu, Mike - znaš, održavam stupove telefonskih
kompanija po južnoj Engleskoj. Slušam stari Citizens' Band radio, čavrljam s nekoliko
prijatelja oko svijeta. Kad nema nikoga s kime bih pričao, pretražujem sve radijske
frekvencije, ponekad slušam i policijske razgovore. Sa svojom opremom mogu slušati gotovo
sve razgovore koje poželim - mobitele, bilo što. Rekao sam ti da sam bio vezist u
australskim marincima.“
Michael je kimnuo.
„Tako sam u srijedu navečer sjedio nakon posla i nabasao na tvoj i Daveyev ugodan
razgovor. Ostao sam na tom kanalu i slušao neke vaše daljnje razgovore. Pogledao sam vijesti,
čuo o lijesu. Tada sam uključio mozak i pomislio, kad bih svog najboljeg prijatelja izveo na
obilazak pubova zašto bi mi trebao lijes? Možda da te negdje sakrijem? Da izvedem neku
bolesnu šalu? Tako sam otišao u lokalni urbanistički ured u Brightonu i provjerio
tvoju kompaniju. I vidi ti to! Otkrio sam da tražiš građevinsku dozvolu za šumsko zemljište
koje si kupio prošle godine, tamo na području gdje ste trebali imati pijanku. Pomislio sam da
je to slučajno, ili je Ii slučajno? I isto tako, pomislio sam da će na pijanki tvoji prijatelji biti
lijeni gadovi. Ne bi te nosili predaleko. Bio bi blizu staze po kojoj se može doći vozilom.“
„Jesam li tamo bio?“ upitao je Michael.
„To je tamo gdje bi još uvijek bio, prijatelju. A sad mi reci o tom novcu koji si sakrio na
Kajmanskim otocima.“
„Kako to misliš?“
„Rekao sam ti, slušam policijske razgovore. Imaš novca na Kajmanskim otocima, je li
tako? Više od milijun, koliko sam shvatio. Ne bi li to bila razumna nagrada što sam ti spasio
život? Vrlo jeftino, Mike, ako mene pitaš.“
 67
U 7.20 sljedećeg jutra Grace je stigao u Sussex House. Nebo je bilo tamnomodro, s
tračcima oblaka nalik na stare dronjke. Kao policajac koji je davno nekad bio pozornik, znao
je sve o formacijama oblaka i iz njih je mogao predvidjeti vrijeme. U sjećanju mu je ostalo da
su današnji oblaci kumulonimbusi. Suho vrijeme. Pogodno za pretragu.
U većini policijskih postaja dobio bi obilan doručak, što mu je sada bilo potrebno za
podizanje energije. Tako je razmišljao dok je išao hodnikom do automata s napicima. Ubacio
je kovanicu u prorez za tople napitke i pričekao da se plastična čaša napuni kavom. Noseći je
natrag u svoj ured shvatio je koliko je umoran. Cijelu noć se prevrtao, palio svjetlo, radio
zabilješke, gasio ga i ponovo palio. Činjenice i anomalije u operaciji Salsa, kao kroz kapaljku,
neprestano su mu, kap po kap, zaokupljale misli, sve dok se svjetlo nije počelo probijati kroz
zavjese i dok se nije začuo prvi jutarnji cvrkut ptica.
Narukvica. BMW koji se jako kasno vratio na parkiralište prekriven blatom. Mark Warren
koji u nedjelju u ponoć radi u svom uredu. Bradley Cunningham, kanadski ujak Ashley
Harper. Njezin izraz lica i ponašanje danas u mrtvačnici. Forenzički rezultati koji danas
trebaju stići. Možda i rezultati s nadzornih kamera.
Pogledao je pretinac zatrpan poštom od prošlog tjedna s kojom se još nije pozabavio,
zatim uključio računalo i ugledao još veću gomilu mejlova. Zatim su se otvorila vrata i začuo
je cvrkutavo: „Dobro jutro, Roy.“
Bila je to Eleanor Hodgson, njegova tajnica koju je zamolio da danas dođe iznimno rano.
U ruci je držala list papira.
„Kakav ti je bio vikend?“ upitao ju je.
„Jako dobar. U subotu sam išla na vjenčanje svoje nećakinje, a jučer mi je kuća bila puna
rodbine. A tebi?“
„Jučer sam uspio otići u prirodu.“
„Odlično!“ odgovorila je. „Bio ti je potreban odmor i malo svježeg zraka.“ Malo ga je bolje
pogledala. „Jako si blijed, znaš.“
„Ne pričaj mi.“ Uzeo je list papira već znajući o čemu se radi - raspored za ovaj tjedan.
Donosila mu ga je svakog ponedjeljka ujutro.
Sjeo je, dražio ga je miris kave, ali bila je još prevruća da je popije. Pogledao je raspored,
trebao ga je pročistiti od svega nebitnog, sada kad je vodio slučaj.
U deset ovog jutra morao se pojaviti na sudu u nastavku procesa Sureshu Hossainu, i to
ne može izbjeći. U 13.00 ima zakazano kod zubara u Lewesu - što će morati otkazati. Sutra u
15.00 ima zakazan sastanak s CID-om Južnog Walesa za razmjenu informacija o ubojstvu
poznatog nitkova iz Swansea koji je pronađen mrtav na smetlištu pokraj Newhavena s
biljarskim štapom zabijenim u oko. To će morati prebaciti za neki drugi termin. U srijedu bi
trebao otići u Policijski centar za obuku u Bramshillu na predavanje o uzimanju DNK s otisaka
prstiju. Najvažnija stvar u četvrtak bio je kriket klub policije Sussexa - zbog kojeg si je
natovario neželjenu glavobolju pristavši biti počasnim tajnikom na glavnoj godišnjoj
skupštini. Petak je zasada bio čist, a u subotu se u Shorehamu održavala obuka u slučaju
terorističkog napada - u što nije bio uključen.
Bio bi to lagan tjedan da nije bilo suđenja Hossainu i sada operacije Salsa. Ali iz iskustva
je znao da malo koji tjedan završava onako kako je očekivao.
Eleanor je rekao da promijeni termine svemu osim odlascima na sud i zatim je krenuo
pregledavati poštu i diktirati odgovore na najhitnije stvari. Prošao je i mejlove, a s obzirom
na to da je vremena bilo malo, a sam je bio spor u pisanju, diktirao je i odgovore na njih. Zatim
je kroz labirint hodnika otišao do dežurne sobe. U njoj se već počeo osjećati kao kod kuće.
Sastanak u 8.30 u vezi s operacijom Salsa bio je kratak. Preko noći nije se dogodilo ništa
novo, osim posjeta uredu Double-M-a, a ono što je saznao od Maxa Candillea, zadržao je za
sebe. Nadao se da će do sljedećeg sastanka u 18.30 stići neke nove vijesti.
Odvezao se u Lewes. Na putu je na benzinskoj crpki kupio sendvič s jajima i slaninom
koji je još uvijek žvakao dok se u 9.30 uspinjao stepenicama suda. Već se naziralo da će to biti
jako dug dan.
Jutrošnje suđenje započelo je podnescima sucu u njegovim odajama od strane tužitelja, i
sve što je mogao bilo je da se mota po čekaonici, Eleanori preko mobitela izdiktira neke stvari
i da nekoliko puta razgovara s Glennom Bransonom. Nije bilo vremena da u stanci za ručak
ode do ureda i vrati se, zato je ipak otišao zubaru na polugodišnji pregled. Laknulo mu je kad
je saznao da su mu zubi u redu, iako ga je zubar ukorio da desni ne pere dovoljno pažljivo. Ali
barem nije bilo plombiranja - toga se užasavao, oduvijek.
Kad se u 14.00 vratio u sud, saznao je da ga do kraja dana neće trebati i zato se vratio u
ured. S vremenom, operacija Salsa se zahuktala, masa zaostataka gomilala se na hrpi papira
te se potrudio da riješi najhitnije.
Poslijepodne mu je prošlo bez novih događaja, sve dok u 18.00 nije došao na informiranje
u dežurnu sobu. Istog trena je po izrazima lica ljudi iz tima zaključio da se nešto
dogodilo. Vijest mu je prenijela Bella Moy.
„Upravo sam se čula s Philom Wheelerom, Roy - ocem ubijenog mladića pronađenog
poslijepodne:“
„Da čujem.“
„Rekao je da ne zna je li važno, ali očito mu je sin ispričao da je od četvrtka razgovarao s
Michaelom Harrisonom preko voki-tokija.“
 68
Ashley je Marku, koji je bio nagnut nad stolom ispred računala, zašla iza leđa želeći vidjeti
što radi. Trebao je odgovore arhitekta, građevinara i izvođača radova na mnoštvo mejlova o
pitanjima vezanim uz njihov dosad najambiciozniji projekt, gradnju dvadeset kuća u
Ashdownu, koji su stigli iz urbanističkog odjela.
Ruke mu je ovila oko vrata, nagnula se i priljubila mu se uz obraz. Udahnuo je oštar svježi
ljetni miris njezine kolonjske vode i osjetio limunski okus njezine kose.
Mutnih očiju podigao je ruke i primio je za obraze. „Bit će sve u redu“, rekao je.
„Naravno. Kod nas nema nije u redu. Je li tako?“
„Tako je.“
Još više se nagnuvši, poljubila ga je u čelo.
Mark je pogledao preko ureda prema otvorenim vratima u trajnom cjelodnevnom i
cjelonoćnom strahu tko bi mogao ući.
Ponovo ga je poljubila. „Volim te“, rekla je.
„I ja tebe, Ashley.“
„Voliš me? Zadnje dane nisi pokazivao previše osjećaja“, ukorila ga je.
„Oh ,točno, a ti si se baš bacala po meni?“
„Ostavimo to.“ Grickala mu je uho i zatim je, otkopčavši mu košulju, rukama kliznula
ispod nje i počela ga palcima i prstima draškati po bradavicama. Osjetila je kako je gotovo
trenutačno reagirao, čula dubok udah i osjetila kako mu se prsa stežu. Izvukla je ruke,
obujmila ga, mišem kliknula na izlaz iz programa i zatim mu tiho šapnula na uho: „Jebi me.“
„Ovdje?“
„Ovdje, sada!“
Mark je ustao, malo panično, i pogledao na sat. „Spremačice dolaze oko šest i trideset...
bit će.
Ashley mu je otkopčala hlače od odijela i povukla patent. Zatim mu je jednim brzim
potezom istovremeno povukla hlače i gaće. „Dakle, morat ćemo nabrzaka, je li tako?“ Na
trenutak je stala i pogledom kao da odaje priznanje njegovom nabreklom penisu, rekla: „No,
izgleda da je nekome drago što me vidi!“
Zatim ga je uzela u usta.
Mark je pogledao kroz prozor. Bili su u potpunosti izloženi pogledima s druge strane
ulice. Pokušao se odmaknuti u stranu i zamalo se sapleo o hlače i gaće. Sagnuo se, petljao s
gumbima na njezinoj košulji, uvukao ruke ispod nje i otkopčao grudnjak. Nakon nekoliko
minuta, osim cipela i čarapa, gol je ležao na njoj, duboko u njoj, u nosnicama je osjećao miris
sintetičkog tapisona koji se miješao s Ashleyjinima.
Zatim je oštro zabrujao interfon.
 „Sranje“, rekao je u panici. „Koji kurac sada zvoni?“
Ashley ga je čvršće gurnula u sebe, noktima mu je grebla leđa. „Ne obaziri se“, rekla je.
„Što ako je Michael? Ako provjerava ima li koga?“
„Baš si mlitavac!“ rekla je puštajući ga.
Ne osvrćući se na primjedbu, Mark se dignuo na noge i odgegao se iz sobe prema recepciji
za kojom je Ashley uglavnom radila i pogledao na crno-bijeli monitor sigurnosne kamere.
Ugledao je čovjeka s motorističkom kacigom kako s paketom u ruci stoji na ulici ispred
ulaznih vrata. Pritisnuo je tipku za govor. „Halo?“
„Pošiljka za gospodina Warrena, Double-M Properties.“
„Možete li je staviti u pretinac za pisma?“
„Treba mi potpis.“
Mark je opsovao. „Silazim za tren.“
Navukao je odjeću, rubove košulje uvukao u hlače i Ashley poslao pusu. „Vraćam se za
dvije sekunde.“
„Ne brini za mene“, rekla je bez osmijeha. „Nastavit ću bez tebe.“
Požurio je niz stepenice, otvorio vrata i od zdepaste gromade od čovjeka u motorističkoj
odjeći s natpisom „BRZA DOSTAVA“ na prsima preuzeo podstavljenu kuvertu s otisnutom
njegovom adresom, ali bez podatka od koga dolazi. Potpisao je primku, uzeo duplikat,
zatvorio vrata i uspeo se natrag uz stube.
Na primki su, rukom pisani, stajali inicijali pošiljatelja „JK, izvođači radova“. Mark nije
znao što je u kuverti. Bilo je već suviše proklete papirologije u vezi s urbanističkim
podnescima koje je gomilao ispod narasle planine. Ovo je vjerojatno stiglo od građevinara s
masom tehničkih crteža. Tipično rasipno poslati preko dostavljača tamo gdje bi mogla
poslužiti redovna pošta. Otvorit će je kasnije. Sada mu je samo jedna misao bila na
umu, Ashley, gola na podu njegova ureda. A bio je ludo, vrtoglavo, neizmjerno napaljen.
A zatim, potpuno neočekivano, za nekoliko sekundi što je bio na njoj, bilo je gotovo.
„Oprosti“, rekao je oslanjajući se na laktove. „Ja... „
„Pališ se na dostavljače na motoru, je li tako?“ upitala ga je naizgled samo djelomično u
šali.
„Oh, svakako.“
„Mnogi ljudi su gej a da to ne znaju. Znaš, motociklisti u koži nekima mogu biti jako
erotični.“
„Što to znači?“
„Što misliš da znači? Ostaviš me ovdje golu, na rubu da svršim, odeš dolje i vidiš tipa u
koži i sljedećeg trenutka ispališ munju, a da si se jedva vratio u mene.“
Otkotrljao se i sjeo pokraj nje na pod. Obuzeo ga je jad. „Oprosti“, rekao je. „Trenutno mi
hrpa toga prolazi kroz glavu.“
„A meni ne?“
„Možda se ti s time bolje nosiš od mene.“
„Ne znam s čime se ti znaš nositi, Mark. Mislila sam da si ti onaj jak, a Michael slab.“
Nagnuo se i glavu zaronio u ruke. „Ashley, oboje smo napeti, OK?“
 „Ne bi trebao biti napet, upravo si doživio divan orgazam.“
„OK, OK, OK. Ispričao sam se. Hoćeš da te diram? Da te uzbudim, znaš, rukom?“
Naglo se ustala podižući odjeću. „Zaboravi, više nisam raspoložena.“
Odjenuli su se u tišini. Prekinula ju je Ashley nanoseći šminku na usta. „Znaš kako se kaže,
Mark? Dobar seks čini jedan posto veze; loš seks devedeset devet posto.“
„Mislio sam da obično imamo odličan seks.“
Provjerila je šminku u malom ogledalcu, kao da se sprema na spoj. „Da, i ja.“
Mark joj je prišao i zagrlio je. „Ashley, draga, daj, ispričao sam se - pod velikim sam
stresom. Trebali bismo nekamo otići na nekoliko dana.“
„Svakako, to bi jako dobro izgledalo, zar ne?“
„Hoću reći, kad sve ovo završi.“
Oštro ga je pogledala. „A kad će točno završiti?“
„Ne znam.“
Ogledalce je vratila u torbicu. „Mark dragi, ne može završiti dok je Michael živ. To oboje
znamo. Zabrljao si u četvrtak navečer kad si izvukao cijev za disanje.“ Potapšala ga je po
licu. “Vidimo se ujutro.“
„Ideš?“
„Da, idem. Na kraju uvijek odem; nešto nije u redu s time? Mislila sam da se moramo
pretvarati da je sve u redu.“
„Valjda, da - hoću reći.
Gledala ga je nekoliko trenutaka. „Saberi se, zaboga. Razumiješ?
Mlitavo je kimnuo. Ona je otišla.
Ostao je još sat vremena, sređivao mejlove, a zatim, nakon što ga je počela smetati buka
čistačica, odlučio je za danas prestati i ostatak posla odnijeti kući.
Idući prema vratima podigao je kuvertu koju je bio potpisao i otvorio je. Nešto je bilo u
njoj, neki mali predmet čvrsto umotan u celofan s trakom oko njega.
Mršteći se, razmišljao je što bi to bilo. Nova SIM kartica za mobitel? Dio za računalo?
Iz ladice stola izvadio je škare, odrezao jedan kraj i zavirio unutra.
U prvom trenutku pomislio je da je neka šala, neki plastični prst koji se može kupiti u
trgovini sa svaštarijama. Zatim je ugledao krv.
„Ne“, rekao je odjednom osjetivši vrtoglavicu. „Ne. NE.“
Odrezani vršak prsta ispao je iz paketića i nečujno sletio na tepih.
Odmaknuvši se u užasu, primijetio je da je u paketu neka kuverta.
 69
Grace je malo izvan predgrađa Lewesa s glavne ceste skrenuo na sporednu. Prošao je
pokraj znaka za trgovinu s domaćim seoskim proizvodima, pokraj telefonske govornice, a
zatim je njemu slijeva ugledao visoku mrežastu ogradu s bodljikavom žicom na vrhu. Dio je
stajao uspravno, dio propao. Ograda je imala dvije širom otvorene kapije i činilo se da
godinama nisu bile zatvarane. Pričvršćen na jednu, stajao je izblijedjeli natpis s
ispucalom bojom „AUTOVUČA WHEELER“. Pokraj njega visio je jedan manji na kojem je
stajalo „ČUVAJ SE PSA“.
Mjesto je bilo najbliže Graceovoj predodžbi neke sirotinjske seoske farme. Bilo je više
nego zapušteno, najneurednije mjesto koje je u životu vidio.
Dvorištem je dominirao veliki plavi kamion za vuču parkiran između desetak djelomično
ili potpuno ogoljelih vozila od kojih su neka bila uništena, neka cijela hrđava, a jedna mala
Toyota izgledala je kao da je upravo parkirana i s nje odneseno sve što se moglo uzeti.
Bila je tu i hrpa ispiljenih i neispiljenih cjepanica, drveni nogari, hrđava pila s lancem,
oronula montažna kućica na koju je naslonjen stajao izblijedjelom kredom ispisan natpis
„PRODAJA BOŽIĆNIH DRVACA“. Bio je tu i drveni bungalov koji je izgledao kao da će se svaki
tren srušiti.
Kad je ušao i ugasio motor, začuo je oštar, dubok lavež psa čuvara koji je prekinuo blagu
tišinu tople večeri. Mudro je nekoliko trenutaka ostao sjediti i čekati da se pas pojavi. Umjesto
toga, otvorila su se vrata bungalova i na njima se pojavila gromada od čovjeka pedesetih
godina. Imao je rijetku masnu kosu, gustu kratku bradu i ogroman pivski trbuh preko kojeg
je bila navučena mrežasta majica koja je preko kopče na njegovim smeđim radnim hlačama
visjela poput lavine snijega koja će se svaki tren pokrenuti.
„Gospodine Wheeler?“ upitao je Grace prilazeći, i dalje oprezan zbog laveža koji je sada
bio još glasniji i dublji.
„Da?“ Čovjek je imao prijazno lice, velike žalosne oči i goleme, prljave ruke. Vonjao je na
užad i motorno ulje.
Grace je izvadio iskaznicu i pokazao je. „Viši detektiv Grace iz CID-a Sussexa. Jako mi je
žao zbog vašeg sina.“
Čovjek je stajao mirno i neosjetljivo, a zatim je Grace spazio da se počeo tresti. Čvrsto je
stegnuo ruke, a iz kutova očiju potekle su mu suze. „Želite ući?“ rekao je drhtećim glasom.
„Ako imate par minuta, bilo bi mi drago.“
Unutrašnjost kuće bila je manje-više ista kao i okoliš, a vonj u njoj govorio je o teškom
pušaču. Grace je ušao za njim u prljavu dnevnu sobu s trodijelnom garniturom i velikim
starim televizorom. Gotovo svaki centimetar poda i namještaja bio je zatrpan auto-
motočasopisima, časopisima o country glazbi i omotima za gramofonske ploče. Na ormaru je
bila fotografija plavokose žene s rukama na ramenima malenog dječaka na skuteru i
nekoliko jeftinih porculanskih ukrasa. Na zidovima nije bilo ničega. Sat iznad kamina
ugrađen u bok oštećenog porculanskog trkaćeg konja pokazivao je sedam i deset minuta.
Grace se začudio kad je, pogledavši na svoj sat, zaključio da je manje-više točan.
Skupivši nekoliko omota za ploče s jedne fotelje Phil Wheeler je, kao da se ispričava,
rekao, „Davey je volio ove stvari, cijelo vrijeme ih je svirao, volio ih je skupljati... „
Prekinuo je i izašao iz sobe. „Čaj“, zazvao je.
„Hvala, ništa.“ Odvratio je Grace ne znajući kakva je higijena u kuhinji.
Vođenje ovakva razgovora većina starijih policajaca povjerila bi nekom mlađem, ali
Grace je čvrsto vjerovao da sam mora izlaziti na teren. To je bio njegov način djelovanja - i
jedan od načina policijskog rada koji je držao najzanimljivijim i najkorisnijim, a ponekad, kao
sada, izazovnim.
Nakon nekoliko minuta Phil Wheeler se dogegao natrag u sobu i maknuvši hrpu časopisa
i omota za ploče, spustio se na trosjed i iz džepa izvadio limenku s duhanom. Otvorio ju je
noktom palca, izvadio paketić cigaretnog papira i jednom rukom počeo motati cigaretu. Grace
nije mogao da ne gleda; oduvijek ga je fasciniralo kako to nekome uspijeva.
„Gospodine Wheeler, koliko znam, sin vam je rekao da je preko voki-tokija razgovarao s
nestalom osobom, Michaelom Harrisonom.“
Phil Wheeler jezikom je prešao preko papirića i slijepio cigaretu. „Ne razumijem zašto bi
netko naudio mom dečku. Bio je najbezazlenija osoba koju možete zamisliti.“ Držeći
neupaljenu cigaretu, rukom je kružio po zraku. „Jadnik je imao - znate - vodu u mozgu,
encefalitis. Bio je spor, ali svi su ga voljeli.“
Grace se sućutno osmjehnuo. „Imao je mnogo prijatelja u prometnoj policiji.“
„Bio je dobar mladić.“
„To mi je jasno.“
„Bio je moj život.“
Grace je čekao. Wheeler je šibicom iz kutije Swan Vesta zapalio cigaretu i trenutak
kasnije, sladak dim dostrujao je do Gracea. Duboko je udahnuo uživajući u mirisu, ali ne i u
svom zadatku. Razgovor s nekim ucviljenim, po njegovom mišljenju, bio je najgori dio
policijskog posla.
„Možete li mi malo ispričati o razgovorima koje je vodio? O njegovom voki-tokiju?“
Wheeler je povukao dim i dok je odgovarao izlazio mu je na usta i nosnice. „Jako sam se
naljutio na njega u - ne znam - petak ili subotu. Nisam znao da ima tu prokletu stvar. Na kraju
mi je konačno rekao da ju je našao u blizini one grozne nesreće u utorak navečer, s onom
četvoricom mladića.“
Grace je kimnuo.
„Stalno je govorio o svom novom prijatelju. Da budem iskren, nisam obraćao previše
pozornosti. Davey je većinom živio u - kako bi se reklo - svom malom svijetu - bio je
isključen, stalno je u glavi razgovarao s nekim ljudima.“ Cigaretu je odložio u metalnu
pepeljaru, na oči pritisnuo izgužvanu maramicu i šmrcnuo. „Stalno je brbljao, ponekad sam
ga morao ugasiti, inače bi me izludio.“
„Možete li se sjetiti što je rekao o Michaelu Harrisonu?“
„Bio je jako uzbuđen - mislim da je to bilo u petak - netko mu je rekao da bi mogao postati
junak. Znate, volio je američke policijske serije na televiziji - oduvijek je želio biti junak.
Stalno je pričao da zna gdje se netko nalazi i da jedini on na svijetu to zna, shvaćate, i da je to
njegova prilika da postane junak. Ali nisam se previše obazirao; imao sam naporan dan oko
dvije olupine koje smo trebali dotegliti - nisam uspostavio vezu.“
„Imate li radio?“
Odmahnuo je glavom. „Mora da ga je Davey uzeo sa sobom.“
„Je li Davey vozio?“
Odmahnuo je glavom. „Ne. Volio je ponekad upravljati kamionom, dozvolio bih mu na
praznoj cesti - znate - onako, s jednom rukom na volanu. Ali ne, nikad nije vozio, nije bio
sposoban. Imao je planinski bicikl, to je bilo sve.“
„Pronađen je oko deset kilometara dalje odavde - mislite li da je otišao pronaći Michaela
Harrisona? Pokušao postati junak?“
„U subotu popodne morao sam otići po neki auto. Nije htio sa mnom, rekao mi je da ima
važnog posla.“
„Važnog posla?“
Phil Wheeler je žalosno slegnuo ramenima. „Volio je misliti da je značajan.“
Grace se osmjehnuo i u sebi pomislio, to mislimo svi. Zatim je upitao: „Jeste li iz Daveyja
izvukli nešto o tome gdje bi Michael Harrison mogao biti?“
„Ne, nije mi palo na pamet da bilo što povežem - tako da nisam obraćao previše
pozornosti na ono što je govorio.“
„Bi li bilo moguće da pogledam sobu vašeg sina, gospodine Wheeler?“
Phil Wheeler je podigao prst i pokazao iza Gracea. „U montažnoj kućici. Tamo je volio
biti. Možete otići do nje - molim vas ne zamjerite ako ja ne idem... ja...“, izvukao je maramicu.
„U redu je, shvaćam.“
„Nije zaključana.“
Grace je preko dvorišta otišao do kućice. Pas kojeg još uvijek nije vidio, za kojeg je mislio
da je na drugoj strani bungalova, počeo je opet lajati, ovaj puta još žešće. Pričvršćen na ulazna
vrata stajao je natpis s upozorenjem uljezima: „ODGOVARAM ORUŽJEM“.
Primio je kvaku, otvorio vrata i ušao u sobu s pločama od tepiha od kojih su neke bile
smotane na rubovima, ali većina je bila prekrivena čarapama, donjim gaćama, majicama,
vrećicama od slatkiša, jednom otvorenom kutijom McDonald's hamburgera čiji je poklopac
bio oblijepljen skrućenim kečapom, autoinstrumentima, poklopcima motora, starim
američkim registarskim pločicama i s nekoliko bejzbolskih kapa. Soba je bila još neurednija
od bungalova i oštro je zaudarala po neopranim nogama što ga je podsjetilo na školsku
svlačionicu.
Veći dio prostora zauzimao je krevet i klimavi televizor koji je treperio između boja i
crno-bijelog i na njemu vidio odjavnu špicu serije Zakon i red. Grace nije volio britanske
policijske serije - uvijek su ga živcirale svojim nepravilnim procedurama i glupim odlukama
istražitelja. Američke serije bile su uzbudljivije, dosljednije. Ali to je možda bilo zato što nije
dovoljno dobro poznavao američke policijske procedure da ih može kritizirati.
Gledajući naokolo, spazio je reklamne oglase koji kao da su bili istrgnuti iz časopisa i
nalijepljeni po zidovima. Bolje pogledavši, uočio je da su reklamirali samo američke stvari -
automobile, oružje, hranu, piće, mjesta za odmor.
 Prošavši pokraj kutije od hamburgera svratio je pogled na jako staro Dellovo računalo s
disketom koja je virila iz procesora.
Radnu površinu koja je mogla poslužiti kao radni stol, dijelilo je s kutijom Twinkie
kolačića, petnaest centimetara visokom plastičnom figuricom Barta Simpsona i velikim
blokom papira s crtama na kojem su dječjim rukopisom penkalom bile načrčkane neke
zabilješke.
Pozorno je pogledao črčkarije i shvatio da se radi o shematskom crtežu. Između dvije
grupe usporednih crta bilo je nadrljano: „A 26. SJEVERNO KROWBURG. DUPLA REŠETKA
STOKA. 3 KM. BIJELA KOLIBA“.
Bila je to karta.
Ispod nje je stajao niz brojeva 0771 52136. Činio se kao broj mobitela, ali kad je nazvao,
nije se dogodilo ništa.
Proveo je daljnjih dvadeset minuta u prevrtanju svega po sobi. Otvorio je svaku ladicu,
ali nije našao ništa zanimljivo. Nakon toga se s listom papira vratio u bungalov i pokazao ga
Philu Wheeleru.
„Je li Davey razgovarao s vama o ovom?“
Phil Wheeler odmahnuo je glavom. „Ne.“
„Znače li vam što ove upute?“
„Dupla rešetka za stoku, tri kilometara, bijela koliba? Ne, ne znače mi ništa.“
„A broj? Je li vam poznat?“
Pogledao ga je, svaku brojku pročitao naglas. „Ne, taj broj nije mi poznat.“
Grace je shvatio da je večeras od Wheelera izvukao sve što je mogao. Ustao je, zahvalio
mu i ponovo izrazio sućut zbog sina.
„Samo ulovite gada koji je to napravio, viši detektive. Napravite to barem zbog mene i
Daveyja, hoćete li?“
Grace je obećao da će napraviti sve što može.
 70
Mark Warren je pod kapljama znoja ugurao ključ u vrata svoga stana, na trenutak
preplašen da je brava začepljena. Zatim ih je bojažljivo otvorio, ušao, zatvorio ih, zaključao i
navukao lanac.
Ne obazirući se na svežanj pošte koji ga je čekao, odložio je aktovku, skinuo kravatu,
otkopčao ovratnik i kravatu i sako bacio na kauč. Natočio si je četiri prsta viskija, nekoliko
kockica leda iz frižidera ubacio je u ravno u čašu i otpio gutljaj.
Otvorio je kožnatu torbu od laptopa i izvadio podstavljenu kuvertu koja je stigla ranije.
Držao ju je u ispruženoj ruci jedva se usuđujući pogledati je. Odložio ju je na crni lakirani stol
na drugoj strani sobe, izvadio poruku koju je već ranije bio pročitao u uredu, zatim otišao do
malog stolića, otpio dugi gutljaj viskija i sjeo.
Poruka je bila kratka, ispisana s računala na čistom papiru A4 formata. U njoj je stajalo:
„Neka ti policija ispita otisak i saznat ćeš da se radi o tvom prijatelju i poslovnom partneru.
Svaka 24 sata odrezat ću sve veći dio njega. Dok ne napraviš točno ono što ti kažem.“
Nije bilo potpisa.
Otpio je novi gutljaj i ispraznio čašu. Ponovno ju je napunio, nova četiri prsta na iste
kockice leda, i opet pročitao poruku. I zatim opet. Negdje vani začuo je kako trubi auto i
trgnuo se. Zazujao je interfon, od čega se silno uspaničio. Odlazeći prema ploči s nadzornom
kamerom, očajnički se nadao da je Ashley. Mobitel joj je bio isključen kad ju je pokušao
nazvati iz ureda, a bio je i kad ju je prije nekoliko minuta zvao dok se uspinjao dizalom.
Ali nije bila Ashley. Bilo je to lice čovjeka kojeg je, za svoj ukus, počeo viđati suviše često.
Lice višeg detektiva Gracea.
Nekoliko je trenutaka razmišljao da li da se ne obazre, da ga pusti da ode i vrati se neki
drugi put. Ali možda je dolazio s novostima.
Podigao je slušalicu i rekao mu da uđe i zatim pritisnuo gumb elektronske brave.
Činilo se da je prošlo tek nekoliko sekunda prije nego što je Grace pokucao na vrata i
jedva je imao vremena pokupiti poruku i podstavljenu kuvertu i gurnuti ih u ormar.
„Dobra večer, detektive“, rekao je otvarajući vrata i odjednom osjetivši da je malo mutan
od pića i da mu utječe i na glas. S Graceom se rukovao ispružene ruke tako da mu ne osjeti
miris alkohola u dahu.
„Mogu li ući na trenutak ili ste zaposleni?“
„Nikad previše zaposlen za vas, detektive - na raspolaganju sam vam dvadeset četiri sata
na dan. Kakve novosti nosite? Mogu li vas ponuditi pićem?“
„Čašu vode, molim“, odgovorio je Grace isušena grla.
Sjeli su jedan nasuprot drugome u duboke kožnate kauče i Grace ga je neko vrijeme
promatrao. Činilo se da je rastrojenih živaca; malo neusklađen i zaudarao je na alkohol.
Pažljivo ga gledajući u oči, Grace je upitao: „Što ste danas ručali?“
 Mark je na tren pogledao udesno i zatim vratio pogled. „Pojeo sam sendvič od puretine s
brusnicama iz dućana iza ugla. Zašto?“
„Treba jesti“, odgovorio je Grace. „Osobito kad je čovjek pod stresom.“ Ohrabrujući mu
se osmjehnuo i zatim otpio gutljaj vode iz vjerojatno skupe čaše koju je dobio. „Postoje neke
zagonetke, Mark, i pitam se biste li mi mogli pomoći oko njih?“
„Naravno - pokušat ću.“
„Nekoliko nadzornih kamera uhvatilo je BMWX5 registriran na vaše ime u četvrtak u
noći na putu u Brighton iz smjera Lewesa...“ Grace je zastao da iz džepa izvuče svoj
BlackBerry. „Da, u ponoć i 29 i zatim u ponoć i 40.“ Grace je odlučio da trenutno ne govori
ništa o rezultatima ispitivanja tla koji su bili izloženi na ranijem informiranju. Nagnuo se kao
lav koji se sprema na skok. “Jeste li se možda kasno noću odvezli u Ashdown Forest?“
Sada ga je čvrsto gledao u oči. Umjesto da se tržnu ulijevo, u istu stranu kao kad je
odgovarao na pitanje o sendviču, na memorijsku stranu, oči su divlje lutale od desna na lijevo,
pa ponovo desno i tamo ostale. Konstruktivni način. Iz ovog se namjeravao izvući lažju.
„Možda jesam“, odgovorio je.
„Možda jeste? Nije li noćna vožnja u šumu malo neuobičajena stvar? Ne biste li je se malo
jasnije sjetili?“
„Meni nije neuobičajena“, odgovorio je Mark podižući čašu dok mu se cijeli govor tijela
iznenada mijenjao. Sada je bio red na Graceu da osjeti nelagodu i upita se što se događa. Mark
se naslonio, promućkao kockice leda u čaši s viskijem. „Vidite, ondje gradimo naš novi
stambeni projekt. Prije nekoliko mjeseci dobili smo građevinsku dozvolu za dvadeset novih
kuća na zemljištu od pet jutara u srcu šume i sada razrađujemo detalje jer su mnoge udruge
za zaštitu okoliša protiv nas. Stalno odlazim i vraćam se odande, danju i noću - moram
ispitivati faktore utjecaja na okoliš, a veći dio toga odnosi se na utjecaj na biljke i životinje
noću. Radim na sveobuhvatnom izvješću kojim ćemo potkrijepiti naš program.“
Grace se sledio. Osjetio se kao da mu je netko brzo i snažno izmaknuo tepih ispod nogu.
Već je utrošio veći dio proračuna od tisuću funta za analizu tla i osjetio se idiotom. Zašto to
nije znao? Zašto to nije znao Glenn ili netko iz tima?
Mozak mu je kiptio, pokušao se smiriti i srediti misli. Mark Warren i dalje je izgledao
očajno, a Grace nije stekao dojam da je to zbog brige o poslovnom partneru. Agresivnost koju
je pokazao na vjenčanju ukazivala je na nešto sasvim drugo, ali nije znao što.
Zatim je, negdje treći put u zadnjih deset minuta, uhvatio Markov kratak pogled prema
točki na drugom kraju sobe, kao da netko tamo stoji. Namjerno je ispustio poklopac svog
Black-
Berryja na pod i saginjući se da ga podigne pogledao je u smjeru kamo je pogledavao
Mark. Ali nije ugledao ništa bitno. Samo skupu hi-fi-liniju, nekoliko zanimljivih modernih
umjetnina i nekoliko ormarića za posuđe.
„Pročitao sam o onom mladiću - u mrtvačnici. Vidio sam danas u novinama. Jako žalosno“,
rekao je Mark.
„Možda se čak dogodilo na vašem zemljištu“, odgovorio je Grace ispitujući ga.
„Ne znam gdje se točno dogodilo.“
 Ponovo ga gledajući u oči i sjetivši se onoga što je bilo pribilježeno na listu papira u
Daveyjevoj sobi, Grace ga je upitao: „Ako se ide cestom A26 izvan Crawborougha, uz bijelu
kolibu i preko dvije rešetke za stoku, je li ondje vaš teren?“
Mark nije trebao odgovoriti. Sve što je trebao saznati Grace je uočio po okretanju
njegovih očiju, mrštenju čela, grbljenju cijelog tijela i promjeni nijanse u boji lica.
„Moglo bi biti... moguće... da.“
Sada se Graceu sve razjasnilo. „Da ste nekoliko vas htjeli svog prijatelja zakopati živa u
lijesu, bilo bi razumno učiniti to na vašem terenu, ne bi li? Na mjestu koje vam je poznato?“
„P - pretpostavljam...“
„I dalje ustrajete na tome da niste imali pojma o planu da se Michaela zakopa u lijesu?“
Nekoliko sekundi pogled mu je lutao sobom. „Apsolutno. Ni najmanje.“
„Dobro, hvala.“ Na trenutak je pogledao u svoj Black-Berry. „Imam jedan broj i možda
biste mi mogli pomoći, Mark?“
„Pokušat ću.“
Grace je pročitao broj koji je bio ispisan na onoj istoj shemi.
„0771 52136“, ponovio je Mark. Pogled mu je istog trena skrenuo ulijevo. Memorijski
način. „Čini mi se da je Ashleyjin mobitel uz nekoliko brojeva koji nedostaju. Zašto pitate?“
Grace je ispio vodu i ustao. „Nađen je u kući Daveyja Wheelera - ubijenog dječaka.
Zajedno s uputama koje sam vam upravo dao.“
„Što?“
Otišavši prema prozoru Grace je otvorio klizna vrata balkona i stao na pod prekriven
tikovinom. Uhvativši se za metalnu ogradu pogledao je niz četiri kata na ulicu u vrevi. Nije
bilo visoko, ali njemu dovoljno; oduvijek je patio od vrtoglavice, .nikad nije podnosio visine.
„Kako je taj dečko dobio Ashleyjin broj i upute prema našem zemljištu?“ upitao je Mark.
„I ja bih to jako volio znati.“
Mark je pogledom ponovo prešao preko sobe. Grace se pitao je li to ormarić za posuđe?
Nešto u njemu? Što?
Grace je imao toliko loš predosjećaj glede Marka i Ashley Harper da je želio ishoditi nalog
za pretres i preokrenuti njihove stanove i ured. Ali to neće biti lako. Suci za potpis naloga
traže uvjerljivost, a za to trebaju dokazi. Narukvica koju mu je Ashley dala ne bi bila dovoljna.
Zasada, sve što je imao o Marku Warrenu i Ashley Harper bio je njegov predosjećaj. Nije bilo
dokaza.
„Mark, je li lako naći to vaše zemljište? Prema uputama - bijela kolibica, rešetke za
stoku?“
„Treba znati gdje je skretanje - nije označeno, osim s nekoliko kolaca - nismo željeli
privlačiti pažnju.“
„Meni zvuči kao mjesto gdje bismo prilično brzo trebali potražiti vašeg partnera, ne
mislite li tako?“
„Apsolutno.“
 „Povezat ću se s policijom iz Crowborougha koja već obavlja sveobuhvatnu pretragu
područja, ali čini mi se da bi bilo neophodno da vi dođete ondje - ili da ih barem usmjerite
prema točnom mjestu. Mogu li dogovoriti da dođu po vas u sljedećih pola sata?“
„U redu. Hvala. A koliko dugo mislite da ću biti potreban?“
Grace se namrštio. „Pa, sve što trebam od vas je da nam pokažete ulaz - skretanje - i da
nas odvedete do početka vašeg zemljišta.“
„Naravno... hoću reći... napravit ću što mogu.“
 71
Mark je za Graceom zatvorio vrata, otrčao u kupaonicu, kleknuo i povratio u zahodsku
školjku. Nakon toga još jednom.
Ustao je, pritisnuo polugu za vodu i isprao usta hladnom vodom. Odjeća mu je bila
natopljena znojem, kosa slijepljena uz glavu. Uz otvorenu slavinu gotovo da nije čuo zvonjavu
fiksnog telefona.
Podižući slušalicu jedva se stigao javiti prije zadnjeg zvona i uključivanja glasovne
poruke.
Muški glas s australskim naglaskom upitao je: „Je li to Mark Warren?“
Nešto u tom glasu odmah ga je učinilo opreznim. „Ovo je broj izvan imenika. S kime
razgovaram?“
„Zovem se Vic - uz tvog prijatelja Michaela sam - on mi je dao broj. Ustvari, želio bi malo
porazgovarati s tobom; da ti ga dam?“
„Da.“ Mark je drhteći slušalicu čvrsto pritisnuo na uho. Zatim je začuo Michaelov glas, bez
dvojbe njegov, ali kakvog nikad prije nije čuo. Bio je to urlik od boli koji kao da mu je izlazio
iz dubine duše i zatim, poput vlaka koji izlazi iz tunela, prešao u krešendo krajnje, neizdržive
muke.
Morao je odmaknuti slušalicu od uha. Urlik je zamro, nakon toga čuo je Michaela kako
cvili, zatim ponovo vrišti. „Ne, molim te, ne. NE, NE, NE, NE!“
Zatim je ponovo čuo Vica. „Kladim se da se pitaš što radim tvom prijatelju, ha, Mark? Ne
brini, saznat ćeš kad ti stigne sutrašnjom poštom.“
„Što želiš?“ upitao je Mark napinjući uši, ali od Michaela više nije bilo glasa.
„Želim da nešto novca iz tvoje banke na Kajmanskim otocima prebaciš na broj računa
koji ću ti uskoro dati.“
„To nije moguće - čak i kad bih htio. Za bilo koju transakciju potrebna su dva potpisa,
Michaelov i moj.“
„U sefu u kompaniji imaš dokument koji ste obojica potpisali i dali punomoć odvjetniku
na Kajmanskim otocima; tamo si ga ostavio prošle godine kad ste na tjedan dana otišli na
jedrenje i kad ste željeli sklopiti ugovor o gradnji u Grenadi koji se nije ostvario. Zaboravio si
uništiti taj dokument. Isto tako, rekao bih.“
Kako to, dovraga, ovaj zna, pitao se Mark.
„Želim razgovarati s Michaelom - ne želim ga čuti u boli, samo želim razgovarati s njime,
molim te.“
„Danas si dovoljno razgovarao s njim. Ostavit ću te da razmisliš o ovom, Mark, i čut ćemo
se poslije, popričat ćemo. Oh, i Mark, o ovom ni riječi policiji - to bi me stvarno moglo
razljutiti.“
 Veza se prekinula.
Istog trena Mark je pritisnuo tipku za broj posljednjeg pozivatelja. Nije bio iznenađen
kad mu se javio automatski glas: „Žao nam je, ne posjedujemo broj pozivatelja.“
Pokušao je ponovo s Ashleyjinim brojem. Laknulo mu je kad se javila.
„Hvala Bogu“, rekao je. „Gdje si bila?“
„Kako to misliš gdje sam bila?“
„Pokušavao sam te dobiti.“
„Ustvari, otišla sam na masažu. Jedno od nas mora ostati hladne glave, u redu? Zatim sam
svratila do Michaelove mame i sad sam na putu kući.“
„Možeš li skoknuti ovamo - sada, ove sekunde?“
„Glas ti je nejasan, jesi li pio?“
„Nešto se dogodilo, moram razgovarati s tobom.“
„Razgovarajmo ujutro.“
„Ne može čekati.“
Zapovjedni ton u njegovu glasu dopro je do nje. Nevoljko je rekla, „OK, jedino ne znam je
li pametno da dolazim k tebi - mogli bismo se naći na nekom neutralnom mjestu - što misliš
o nekom baru ili restoranu?“
„Odlično, negdje gdje nas cijeli svijet može čuti?“
„Morat ćemo jednostavno govoriti tiho, OK? To je bolje nego da me netko vidi kako ti
dolazim u stan.“
„Isuse, paranoična si!“
„Ja? Baš se našao pravi da mi govori o paranoji. Reci restoran.“
Trenutak je razmišljao. Policijski auto doći će po njega za pola sata. Do zemljišta treba
oko pola sata. Možda tamo budu nekih deset minuta, zatim pola sata natrag. Osam je sati,
ponedjeljak navečer; restorani će biti mirni. Predložio je da se nađu u jednom talijanskom u
blizini Theatre Royala u kojem je na katu bio veliki prostor za blagovanje i koji će večeras
zasigurno biti prazan.

***

Nije bio. Na njegovo iznenađenje, bio je krcat - zaboravio je da je nakon brightonskog

festivala grad i dalje vrvio ljudima, barovi i restorani svake večeri bili su puni. I većina stolova
na katu zauzeta tako da se uvukao za mali stol iza jednog velikog s s bučnih dvanaest tipova.
Ashley još nije stigla. Restoran je bio tipičan talijanski: bijeli zidovi, mali stolovi sa svijećama
zabodenim u grliće boca vina Chianti, glasni i žustri konobari.
Vožnja u Crawborough i natrag bila je nezanimljiva: dvojica mladih detektiva u
neobilježenom autu veći dio vremena provela su raspravljajući o nogometašima, a na putu
natrag, uglavnom o kriketu. Njemu uopće nisu pridavali pažnju, jedino su mu rekli da su još
prije sat vremena trebali biti izvan dužnosti i da se žure natrag. Mark je to smatrao dobrim
vijestima.
 Usmjerio ih je na početak staze s dvije rešetke za stoku, a zatim je sjedio i čekao dok su
oni preko radija pozivali lokalni tim za pretragu da im se pridruži. Kratko nakon toga stigao
je konvoj od nekoliko minibusa na čelu s policijskim Range Roverom.
Mark je izašao iz auta, objasnio im koliko se još moraju voziti, ali nije predložio da ide s
njima. Nije želio biti ondje kad pronađu grob, a pronaći će ga, bez sumnje.
Očajnički mu je trebalo piće, ali nije znao što naručiti. Bio je žedan pa je naručio Peroni
pivo da ga pročisti. Zatim je'gledao u jelovnik da se odmakne od svojih misli. Trenutak
kasnije, stigla je Ashley.
„I dalje piješ?“ prekorila ga je umjesto pozdrava, i bez da ga je poljubila sjela je nasuprot
njega. S neodobravanjem pogledala je bučnu gomilu ljudi pokraj njih koji su se gušili od
smijeha na neki vic. Zatim je svoju jako skupocjenu ružičastu Prada torbicu odložila na stol.
Izgledala je ljepša nego ikad, pomislio je Mark, odjevena u pomodno izgužvanu kremastu
bluzu koja je znatno i snažno erotski otkrivala njezine grudi. Imala je tanku ogrlicu ispod
podignute kose. Izgledala je svježe i odmoreno i mirisala po divnom parfemu koji je
prepoznao, ali mu nije znao ime.
Osmjehujući joj se, rekao je: „Izgledaš fantastično.“
Ona je nestrpljivo pogledom prelazila preko prostorije, kao da traži konobara. „Hvala - ti
izgledaš kao govno.“
„Ubrzo ćeš saznati zašto.“
Napola ga ignorirajući podigla je ruku, a kad se konobar konačno hitro približio, bahato
je naručila San Pellegrino.
„Hoćeš malo vina?“ upitao ju je Mark. „Ja hoću.“
„Mislim da bi i ti trebao piti vodu, u posljednje vrijeme piješ puno previše. Moraš prestati,
saberi se. OK?“
„OK. Možda.“
Slegnula je ramenima. „Dobro, radi što želiš.“
Mark je pružio ruke preko stola prema njezinima, ali ona ih je povukla, uspravno sjela i
čvrsto ih prekrižila.
„Prije nego zaboravim, sutra je Peteov sprovod. U dva, u Dobrom Pastiru u Dyke Roadu.
Lukeov je u srijedu; još ne znam u koje vrijeme - a za Josha i Robboa još nisam čula. Dakle,
koja je velika zadnja vijest koju mi moraš reći?“
Vratio se konobar s njezinom vodom i zatim su naručili. Kad se odmaknuo, Mark je
započeo s pričom o prstu.
Stresla je glavu, zvučala šokirano. „To ne može biti istina, Mark.“
Mark je prst u podstavljenoj kuverti ostavio u hladnjaku u svom stanu, ali poruku je uzeo
sa sobom i pružio joj je.
Pažljivo ju je pročitala nekoliko puta, micala usnama kao u potpunoj nevjerici. Zatim joj
se u očima odjednom pojavio gnjev i pogledala ga je optužujućim pogledom. „To nisi ti
smislio, Mark?“
Sad je na njemu bio red da se šokira. Pomicao je usne prije nego što je izrekao. „Što?
Misliš da Michaela negdje skrivam i da sam mu odsjekao prst? Možda ga baš previše ne volim,
ali...“
 „Mirno si ga pustio da u lijesu umre bez kisika - ali nikad mu nešto ružno ne bi napravio
- kao, odrezao mu prst? Hajde, Mark, kakvo je to sranje?“
Pogledao je naokolo u strahu jer je podigla glas. Ali nitko nije obraćao pažnju.
Nije mogao povjerovati kako ga je optužila. „Ashley, daj, to sam ja. Isuse Kriste, što je to
ušlo u tebe? Mi smo tim, ti i ja, nije li takav dogovor? Volimo jedno drugo, mi smo tim, nije li
tako?“
Smekšala se, pogledala naokolo, zatim pružila ruku, uzela njegovu i prinijela je usnama.
Nježno ju je poljubila. „Dragi moj“, rekla je tišim glasom. „Toliko te volim - ali jednostavno, u
šoku sam.“
„I ja.“
„Mislim da se sa šokom, stresom - znaš - nosimo svaki na svoj način.“
Kimnuo je, ruku joj privukao usnama i blago je poljubio. „Moramo nešto učiniti za
Michaela.“
Odmahnula je glavom. „Sve je savršeno, zar ne shvaćaš? Mi nećemo poduzimati ništa! Taj
tip - Vic - mislit će da ti je stalo do Michaela jer ti je poslovni partner.“ Osmjehnula se. „Ovo
je nevjerojatna situacija!“
„Nije, nisam ti rekao sve.“ Iskapio je pivo i osvrnuo se gledajući stiže li vino. Zatim joj je
ispričao o Vicovom telefonskom pozivu i Michaelovom vrištanju.
Ashley je slušala u tišini. „Bože, jadni Michael... on... „, ugrizla se za usnu, a niz obraz joj je
kliznula suza. „Hoću reći - sranje, oh, sranje.“ Nekoliko trenutaka žmirila je, zatim otvorila oči
i pogledala Marka. „Kako je... kako je, dovraga, taj čovjek našao Michaela?“
Mark je odlučio da joj zasada ne spominje Graceovu posjetu; bila je već dovoljno
potresena. „Sve što mogu zamisliti je da je nabasao na grob - nije bio baš najbolje skriven.
Dovraga, dečki su se namjeravali vratiti najviše za sat, dva. Malo sam ga sakrio - ali nije
moralo biti teško - skitnica ga je lako mogao ugledati.“
„Skitnica je jedna stvar“, rekla je hladno. „Taj tip nije skitnica.“
„Možda koristi priliku. Pronalazi Michaela, iz novina i medija saznaje da je on taj bogati
dečko kojeg svi traže - to mu je životna prilika. Odnosi ga na drugo mjesto i šalje nam poruku
s ucjenom - i dokazom da ima Michaela.“
Ashley je drhtavim glasom upitala; „Kako... kako... ti... mi... bilo tko... hoću reći... kako
znamo da je to Michaelov prst?“
„Negdje prije tri tjedna, Michael i ja otišli smo na brod da ga malo uredimo, u subotu
poslijepodne - sjećaš se?“
„Mutno.“
„Kabinska vrata prikliještila su mu kažiprst. Skakao je, psovao, stavljao ga pod hladnu
vodu. Nekoliko dana kasnije pokazao mi je crni prsten preko nokta.“ Zastao je. „Prst koji je
stigao ima crni prsten. OK?“
Stigao joj je okrjepljujući tanjur s avokadom, mozzarellom i rajčicama. Ispred njega,
postavljena je velika posuda s minestroneom. Kad se konobar ponovo udaljio, upitala ga je:
„Želiš li nazvati policiju, Mark? Ispričati sve onom psu tragaču od detektiva?“
Mark je tu mogućnost prevrtao u mislima ostavljajući juhu da se hladi. Ashley je počela
jesti. Ako ispričaju policiji, a onaj čovjek izvrši prijetnju da će ubiti Michaela, to bi bilo
elegantno rješenje situacije. Ali Michaelovo bolno vrištanje dojmilo ga se. Nekad se sve to nije
činilo stvarnim. Dečki poginuli u nesreći. Odlazak na grob i izvlačenje cijevi za disanje. Čak i
kad je Michael vikao iz lijesa, nije ga stvarno dirnulo. Ne na način kako ga sada dira njegova
bol.
„Michael sigurno ima svoj dlanovnik. Ako se živ izvuče iz ovog, znat će da sam znao gdje
je bio zakopan.“
„Nakon nesreće nije se postavljalo pitanje da se izvuče živ“, odvratila je. Zatim je, nakon
kratkog oklijevanja, dodala razdraženo: „Nije li tako?“
Mark je šutio. Njegove misli, obično sređene i fokusirane, sada su bile konfuzne i zbrkane.
Nikad nisu šalom iz momačke večeri namjeravali nauditi Michaelu - bila je to samo osveta
za sve njegove psine. A izvorni plan koji je skovao s Ashley isto tako nije pretpostavljao da se
Michaelu nešto dogodi, definitivno. Ashley se trebala udati za njega i dobiti pola njegovih
dionica u Double-M Propertiesu. Kad bi se tinta na ugovorima osušila, ona i Mark zajedno bi
imali dovoljno glasova za preuzimanje kontrole nad kompanijom. Izglasali bi da Michaela
maknu iz upravnog odbora i tada bi postao manjinski dioničar - i ne bi imao suviše izbora
nego da im dozvoli da ga isplate po niskoj cijeni.
Zašto je, dovraga, šutio one noći kad se vratio iz Leedsa i čuo za nesreću? Zašto? Zašto?
Ali, naravno, znao je pravi razlog zašto. Zbog čiste ljubomore. Bilo je to zato što nikad nije
mogao zamisliti da Ashley s Michaelom odlazi na bračno putovanje - a rješenje mu je palo u
krilo.
„Nije li tako, Mark?“ njezino uporno pitanje probilo mu se kroz misli.
„Nije li tako, što?“
„Uf! Halo! Je li se ikad postavilo pitanje da se izvuče živ?“ „Ne, naravno da nije.“
Gledala ga je čvrstim, nepomičnim pogledom.
Uzvratio je pogled, u glavi ponovo vrtio užasne krikove boli i razmišljao, Ashley, ti ih nisi
čula.
 72
Michael je ležao u potpunom mraku, srce mu je nabijalo, glava pucala, u kažiprstu kucalo,
a mučna bol u jajima probadala ga je duboko u trbuhu. Prošlo je - nije znao koliko, možda
sat, možda više, možda manje - otkako mu je taj zakukuljeni gad na njih priključio pomične
mjerke i kroz njih pustio električne šokove.
Ali bol nije bila ništa u usporedbi s mračnim, jezivim strahom koji ga je proganjao u
mislima. Sjetio se filma Kad jaganjci utihnu koji je pogledao prije nekoliko godina i nedavno
na televiziji s Ashley. Serijski ubojica koji je svojim žrtvama derao kožu, na dnu bunara držao
je zatočenu jednu djevojku, senatorovu kćer. Nije mogao ne misliti; tresao se, pokušavao
sabrati misli, odlučan da, na neki način, preživi.
Da se vrati Ashley. Da je dovede do oltara. To je bilo sve što je želio.
Bože, kako je čeznuo za njom!
Nije mogao pomicati ruke ni noge. Nakon što mu je žlicom dao malo gulaša iz konzerve i
kruha, njegov mučitelj ponovo mu je ljepljivom trakom začepio usta tako da je morao disati
samo na nos koji je bio djelomično začepljen. Šmrknuo je, odjednom u panici da će se potpuno
začepiti. Šmrknuo je ponovo, jače, dublje, brzim šmrcajima, srce mu je divljalo.
Pokušao se domisliti gdje bi mogao biti. Mirisalo je na vlagu, plijesan, osjećao se i dalje
lagan smrad motornog ulja. Ležao je na tvrdoj podlozi, a nešto oštro zabijalo mu se u križa,
pakleno boljelo i postajalo sve gore i gore svake minute.
Usprkos boli, osjetio se jačim, mnogo jačim nego prije. Hrana je djelovala. Neću ovdje
ostati i umrijeti. Nisam ništa napravio u životu da skončam ovdje. Ni slučajno. Apsolutno ni
slučajno, apsolutno ni slučajno, ni na koji jebeni način.
Borio se s povezima. Duboko je udahnuo pokušavajući se zgrčiti i zatim izdahnuvši
ponovo protegnuti. Osjetio je da nešto popušta. Neka mala naznaka labavljenja. Ruke je
čvrstim pokretima gurao i izvlačio iz poveza. O dragi Bože, mogao je pomaknuti desnu ruku.
Sasvim malo. Ali mogao ju je pomaknuti! Natezao je poveze, klimao ih, natezao, klimao. Desna
ruka još se malo olabavila.
Zatim, još više.
Prevrnuo se na bok, zatim na trbuh. Nosnice mu je ispunio smrad motornog ulja; licem
je ležao u nečem ljigavom, ali nije važno, jer je barem bol u kičmi prestala.
Vrtio je i vrtio ruku i zatim nešto napipao.
Oh moj Bože!
Napipao je vrh Erricssonova mobitela!
Primio ga je, povukao i izvukao iz stražnjeg džepa hlača.
Srce mu je luđački lupalo. Bio je s njim u lijesu, pod vodom. Iako je trebao biti
vodootporan, sumnjao je da će raditi. Svejedno, prstima je prelazio po njemu kao da je
milovao najboljeg prijatelja u životu. Pronašao je prekidač za uključivanje na vrhu i pritisnuo
ga. Osluškivao je.
Začuo se sasvim tihi zuj. Nakon toga pojavilo se slabo svijetlo, dovoljno da ugleda strme
zidove oko sebe. Bio je u prostoru oko dva metra širokom i možda metar i pol visokom,
pokrivenom nekakvim vratima. Odjednom se razbistrio, misli su mu se izoštrile i fokusirale.
Pokušao je micati ruku, osloboditi je iz poveza, prinijeti mobitel licu, ali ništa nije uspijevalo.
Povezi su bili prečvrsti, predobro omotani oko njegovih ruku.
Ipak.
Morao je razmisliti.
Poruka.
Mogao bi pokušati poslati poruku.
Razmisli! Upališ mobitel i što se dogodi? Prvo se pojavljuje zahtjev za unošenje pina. Kao
i većina, koristio je jednostavnu šifru: 4-4-4-4, njegov sretan broj.
Prstom je prešao po tipkama - 4 je bila krajnje lijevo u drugom redu. Pritisnuo ju je i
začuo bip. I svaki put novi kad je pritisnuo još tri puta. Nevjerojatno! Naprava je bila u lijesu
pod vodom, ali radila je. Dovoljno da pošalje poruku?
Sljedeći dio bit će mnogo teži. Morao je na tipkovnici pronaći slova. Sjetio se da na tipki
s brojem 1 nema slova. Na tipki s 2 bila su ABC. Računao je u glavi - cijela abeceda bila je
grupirana od tri slova na svakoj tipki, osim na dvije na kojima su bila četiri slova. Koje su to
bile? Sranje, poslao je toliko poruka, mora mu to biti otisnuto u mozgu, kad bi se samo mogao
sjetiti.
To su morala biti najmanje korištena slova abecede, Q i X, ili Z?
Polako, vrlo pažljivo, pokušao se sjetiti slijeda tipki na mobitelu. Tipka „izbornik“ bila je
na vrhu lijevo. Jedan pritisak vodio je na poruke. Sljedeći na napiši poruku. Treći je prikazivao
prazan zaslon. Tada je otipkao ono što je smatrao da je ispalo ispravno. Živ. Zovi policiju.
Naredni pritisak, za koji se nadao da je ispravno zapamtio, vodio je na „šalji“.
Onaj poslije njega na upiši broj.
Utipkao je Ashleyjin broj.
Sljedeći bi trebao biti „šalji“.
Pritisnuo je i s ogromnim olakšanjem začuo potvrdni bip. Poruka je poslana!
Zatim se uspaničio. Čak i ako je poruka uspješno poslana, od kakve bi njoj ili policiji bila
koristi? Kako bi ga prema njezinu tekstu mogli pronaći? Na nekoliko trenutaka obuzeo ga je
očaj, crnji od tame u kojoj se nalazio.
Ali nije se želio predati. Mora postojati način. Razmišljaj! Razmišljaj!
Prstima je prelazio po tipkovnici i brojao, 1-2-3-4-5-6-7-8-9.
Pritisnuo je 9-9-9. Zatim tipku „šalji“. Par trenutaka kasnije začuo je slab zvon. Nakon
njega ženski glas, isto tako slab.
„Hitna služba, koga trebate?“
Očajnički je pokušavao progovoriti, ali jedino mi je uspjelo nešto tiho prostenjati. Čuo je
kako glas pita: „Halo? Tko zove? Halo? Je li sve u redu? Halo, halo, tko zove, možete li se
predstaviti? Halo? Jeste li u neprilici? Čujete li me?“
 Zatišje.
Zatim, ponovo njezin glas: „Halo, jeste li tu?“
Prekinuo je i ponovo nazvao. Čuo je drugi ženski glas uz gotovo iste riječi. Ponovo je
prekinuo. Morat će shvatiti ako nastavi ovako. Svakako će shvatiti.
 73
U pubu je Grace za Cieo Morey naručio drugu votku sa sokom od brusnice, a za sebe
dijetalnu kolu. Jedan dupli viski bio je dovoljan - večeras se mora vratiti u dežurnu sobu i biti
potpuno priseban.
Sjedili su na stolicama s jastucima za stolom u uglu. S manje od desetak ostalih ljudi u
pubu, nije bilo gužve. Slot stroj Jednoruki Jack na drugom kraju prostorije bespomoćno je
namignuo i trepnuo kao stara kurva u prljavoj sporednoj ulici.
Cleo je izgledala fantastično. Kosa, svježe oprana i sjajna, visjela joj je preko ramena. Bila
je u elegantnoj jakni od jelenje kože preko uske drap majice, u bijelim trapericama
pomodne tričetvrt duljine koje su otkrivale njezine tanke zglobove i bijele natikače.
Grace je iz Markova stana odjurio u dežurnu sobu da uzme kopiju Daveyjeve sheme koju
je faksirao svom timu, i od tamo ravno u pub, ipak zakasnivši sat i dvadeset minuta. Naravno
da nije imao vremena presvući se i urediti. Bio je u jednostavnom plavom odijelu koje je
odjenuo tog jutra za slučaj da se mora pojaviti na sudu. Ispod njega bijela košulja s
jednobojnom plavom kravatom - sada razvezanom i spuštenom ispod otkopčanog gumba. U
usporedbi s Cleo, osjećao se neurednim.
„Nikad te prije nisam vidio u civilu“, našalio se.
„Bi li ti bilo ugodnije da sam se pojavila u zelenom ogrtaču i čizmama?“
„Mislim da bi tu bilo nečeg je ne sais quoi.“
Široko mu se osmjehnula i podigla čašu: „Živio!“
Imala je savršenu figuru. Volio je njezine plave oči, malen, skladan nosić, usne poput
pupoljka, obraze s jamicama, njezino vitko tijelo. A divno je i mirisala, kao da je okupana u
skupom parfemu. Za razliku od vonja dezinficijensa s kojim ju je obično povezivao - večeras
je zračila ženstvenošću, oči su joj veselo iskrile i svaki muškarac u pubu zaljubljeno ju je
gledao. Grace se pitao bi li je gledali na isti način kad bi znali na kakvom poslu provodi dane.
Nadolio je Coca-Colu na kockice leda i limun i uzvratio podizanjem čaše. „Drago mi je
vidjeti te.“
„I meni tebe. Onda, kako si proveo dan?“
„Bolje da ne znaš!“
Nagnula se prema njemu, govorom tijela dala mu na znanje. Da se još više primaknula,
priljubila bi se uz njega. Osjećao se vrlo ugodno sjedeći ovdje s njom, i na trenutak, sve
njegove brige odlutale su u neke druge prostore. „Želim znati“, odgovorila je. “Želim detaljan
izvještaj o svakoj minuti!“
„Kako bi bilo sa skraćenom verzijom? Ustao sam se, istuširao, izašao i našao se s Cleo na
piću. Je li to dosta?“
Nasmijala se. „U redu, to je početak. A sada mi pričaj o onome što si izostavio.“
 Ispričao joj je ukratko, imajući na umu vrijeme. Bilo je devet i petnaest - za sat vremena
mora se vratiti u dežurnu sobu. Nije uopće trebao otići na ovaj sastanak, morao ga je otkazati
zbog svega što je morao napraviti, ali, dovraga, nije li imao pravo da se malo provede?
„Mora biti teško, ispitivati ožalošćene“, rekla je. „U sedam godina već sam se trebala
naviknuti sretati ljude, često nekoliko sati nakon što bi saznali da im je voljena osoba umrla;
ali i dalje se užasavam toga.“
„Može zvučati bezosjećajno“, rekao je Grace, „ali razgovor s ožalošćenima u okviru
nekoliko sati pruža najbolju priliku da ih dobijemo da progovore. Kad netko upravo izgubi
nekoga, prva automatska reakcija je da ostane šokiran. Kad su u takvom stanju, razgovarat
će. Ali u roku od dvanaestak sati, uz okupljenu obitelj i prijatelje, počinju se uvlačiti u sebe i
smirivati. Ako se želi izvući nešto korisno, iz mojeg iskustva, treba se učiniti u tim prvim
satima.“
„Voliš li ti svoj posao?“ upitala ga je.
Pijuckao je Coca-Colu. „Volim. Osim kad u službi naiđem na ljude ograničena uma.“
Cleo je svojim štapićem za koktele bockala po čaši kao da nešto traži, a usredotočenost
njezina pogleda na trenutak ga je podsjetila na nju za poslom, u sali za obdukcije kad uzima
uzorak tkiva. Pitao se kako će izgledati ako ikad bude s njom vodio ljubav. Hoće li ga pogled
na njezino golo tijelo podsjetiti na sve one obnažene leševe koje je zajedno s njom vidio? Hoće
li ga odbiti saznanje da ispod njezine divne kože postoje isti ružni, sluzavi, masnim slojem
ovijeni unutarnji organi zajednički svim ljudima i ostalim sisavcima?
„Roy, postoji nešto što te već dugo želim pitati. I naravno, vidjela sam to u novinama
prošlog tjedna. Kako si se počeo zanimati za natprirodno?“
Sada je on vrtio po svojoj čaši. Štapićem za koktel pritisnuo je krišku limuna i iscijedio je
u Coca-Colu. „Kad sam bio dijete, moj stric, brat moga tate, živio je na otoku Wight - u
Bembridgeu. Svakog ljeta odlazio sam tamo na tjedan dana - i volio sam to. Imali su dva sina,
jednog malo starijeg, drugog malo mlađeg od mene - na neki način sam s njima odrastao od
svoje šeste godine. Ne znam jesi li ikad bila u Cowesu?“
„Jesam, tata me je često vodio na jedrenje u vrijeme regate u Cowesu.“
Oponašajući njezin uglađen naglasak, Grace je odvratio: „Eh, tatica.“
Smiješeći se i zacrvenjevši se, lagano ga je bocnula po ruci. „Ne budi zločest. Nastavi s
pričom.“
„Imali su kućicu u nizu, ali odmah preko puta nje bila je prilično velika zgrada -
četverokatnica, isto tako u nizu. U njoj su živjele dvije jako drage stare gospođe i uvijek su
sjedile u velikom erkeru na najvišem katu. Mahnule bi nam svaki put kad smo ih vidjeli. Kad
mi je bilo četrnaest, stric i strina prodali su kuću i odselili u Novi Zeland i nisam se tamo
vraćao nekih osam godina. Zatim, u proljeće prije ljeta kad smo se Sandy i ja vjenčali, vodio
sam je na jedno od onih „upoznaj pretke“ putovanja i pomislio sam da bi bilo zgodno pokazati
joj Cowes i kuću u kojoj sam kao dijete proveo mnoge sretne praznike.“
Zastao je da zapali cigaretu i uhvatio Cleo kako se mršti od iznenađenja. Zatim je nastavio.
„Kad smo došli do stričeve kuće, onu lijepu kuću preko puta rušili su da naprave mjesta za
novu stambenu zgradu. Radnike sam upitao što se dogodilo s dvije stare gospođe, a oni su me
uputili na građevinskog poduzetnika koji je cijeli život živio u Cowesu i znao skoro sve o
svakome. Rekao mi je da je kuća bila prazna više od četrdeset godina.“
 Zastao je da povuče dim. „Postojale su dvije stare gospođe, sestre, koje su obje izgubile
muževe u Prvom svjetskom ratu, tako se pričalo. Postale su nerazdvojne, a kad je jednoj
dijagnosticiran rak, druga je odlučila da neće nastaviti živjeti sama. Zato su se obje ugušile
plinom u sobi na vrhu sjedeći u erkeru. To je bilo 1947.“
Cleo je neko vrijeme samo sjedila i razmišljala. „Stare gospođe nikad nisi vidio vani?“
„Ne, bio sam mlad, dijete. Mislim da mi nikad nije palo na pamet da su sve vrijeme bile
unutra, vjerovao sam da neki stari ljudi jednostavno ne izlaze.“
„A tvoji stric i strina?“
„Kasnije sam s njima o tome razgovarao, zvao sam ih u Novi Zeland. Rekli su da su
ponekad mahali prema tom praznom prozoru samo da nas udobrovolje - mislili su da su te
dvije stare gospođe naše izmišljene prijateljice!“
„A vama su bile stvarne?“
„Potražio sam ih u novinskim arhivama. Našao sam njihove fotografije - nedvojbene.
Meni je to bilo apsolutno neupitno - to su bile dvije stare gospođe kojima sam mahao i koje
su mi odmahivale svakog dana u tjednu deset godina moga djetinjstva.“
„Nevjerojatno! Priča je prilično uvjerljiva“, rekla je. „I kako to tumačiš?“
Primijetio je da joj je čaša prazna. „Još jedno?“
„Oh, zašto ne!“ odgovorila je. „Ali sada ja plaćam.“
„Čekala si me sat i dvadeset minuta - ja plaćam. Bez pogovora!“
„Samo ako ja budem platila na sljedećem susretu. Dogovoreno.“
Gledali su se u oči i smješkali se. „Dogovoreno.“
Zatim je manikiranim prstom nestrpljivo kucnula po stolu. „Dakle, hajde, kako to
tumačiš?“
Grace je za Cleo Morey naručio treću votku i sok od brusnice i rekao: „Imam nekoliko
teorija o duhovima.“ Nakon kratke stanke, dodao je: „Hoću reći, vjerujem da postoje različite
vrste duhova... „
Prekinulo ga je zujanje njegova mobitela.
Ispričavajući joj se, odgovorio je odrješitije nego obično: „Grace.“
Bila je to detektivka Boutwood iz dežurne sobe. „Oprostite što vas smetam, gospodine.
Nešto novo se dogodilo. Jeste li već na putu ovamo?“
Pogledao je Cleo Morey, mrzio je što mora otići i odgovorio je s više nego tragom
mrzovolje: „Da, stižem za petnaest minuta.“
 74
U ozračju zaposlenosti u dežurnoj sobi na vrijeme se malo tko obazirao. U deset i pet, kad
je Grace ušao, skoro svi stolovi bili su zauzeti. Za radnom stanicom operacije Salsa Nick je
vilicom čeprkao po kineskoj hrani, Bella je žvakala jabuku, a Emma-Jane je sjedila zalijepljena
za zaslon svog računala i na slamku pijuckala sok iz tetrapaka. U prvi trenutak nitko ga nije
primijetio.
„Hej“, rekao je. „Što je nova?“
Sve troje istovremeno je podiglo pogled. Kroz usta puna jabuke Bella je odgovorila:
„Glenn je morao odjuriti kući - neki problem s dadiljom. Brzo će se vratiti.“
„Odlično! Je li to ono što se dogodilo i o čemu ste me htjeli izvijestiti?“
Detektivka Boutwood ga je nervozno pogledala. Kao mlađa članica tima još nije provela
dovoljno vremena s njime da bi znala kad se šali, a kada je ljut. Mudro je bila na oprezu - u
ovom trenutku bio je na granici i uz to silno umoran. „Gospodine, na zemljištu u vlasništvu
Double-M Propertiesa pronašli su lijes u skrivenom grobu - uz pomoć crteža koji ste donijeli.“
„Odlično! Fantastične vijesti!“
Zatim je shvatio da ga gledaju sva tri para očiju i da nešto nije bilo u redu. „Da?“
„Mislim da vijest nije tako sjajna, gospodine. U njemu nije bilo nikoga.“
„Samo prazan lijes? U pravom grobu?“
„Koliko shvaćam, gospodine, da.“ Postajala je sve nervoznija.
„Je li tko bio u njemu - hoću reći - je li prethodno tko bio u njemu?“
„Vidljivo je da je na poklopcu - s unutarnje strane - bilo znakova toga, da - gospodine.“
„Prestani s tim, gospodine, može? Zovi me Roy.“
„Da gospodine - mislim - hoću reći, Roy.“
Kratko joj se i umirujuće osmjehnuo. „Kakvi su to znakovi bili na poklopcu?“
„Tragovi da je netko pokušavao strugari, probiti se kroz njega.“
„I Michael Harrison, ili tko god to bio, uspio je?“
„Poklopac je bio skinut, gospodine... Roy... ali vidljivo je da je grob bio prekriven
valovitom željeznom pločom na koju je netko nabacao granje i drugo bilje. Čini se da ga je
netko želio sakriti.“
Grace je ruke umorno spustio na površinu radne stanice. „S kim onda tu, dovraga, imamo
posla? S Houdinijem?“
„Nema baš smisla“, dodao je Nicholl.
„Taj tip - Michael Harrison - poznat je kao šaljivdžija. Ima puno smisla“, oštro i
mrzovoljno odgovorio je Grace. Počeo se osjećati jako umorno i razdražljivo, volio bi da uopće
nije ovdje, da je u pubu i da razgovara s toplom i lijepom Cleo Morey.
 Shvativši da mu pada šećer u krvi - nije jeo ništa od sendviča za ručak i sada umire od
gladi - izašao je, otišao niz hodnik do aparata s napicima i uzeo dupli espreso, bočicu vode i
čokoladicu Mars.
Kad se, žvačući čokoladicu, vratio u dežurnu sobu, Emma-Jane mu je pružila slušalicu.
„Ashley Harper inzistira da razgovara s tobom i kaže da je jako hitno.“
Grace je progutao zalogaj i primio slušalicu. „Viši detektiv Grace“, rekao je.
„Ovdje Ashley Harper“, odgovorila je zvučeći bezumno. „Upravo sam primila poruku od
Michaela. Živ je!“
„Što je u njoj?“
„Živ, zovi policiju. Mislim da je to u njoj.“
„Mislite?“
„Napisana je malo čudno... poruke ponekad čudno ispadnu, zar ne?“
„To je sve što je u njoj?“
„Da.“
Brzo razmišljajući, Grace je upitao: „S njegova mobitela?“ „Da, s njegova normalnog
broja.“
Mogao je k njoj poslati Nicka ili Bellu, ali odlučio je otići sam.
„Ostanite kod kuće. Odmah dolazim.“
 75
Mark je gledao svoj nejasan odraz u ogledalu od mutnog stakla u dizalu koje ga je
podizalo na četvrti kat zgrade Van Alen. Sve mu se počelo razjašnjavati.
Prije manje od tjedan dana sjedio je u avionu na povratku iz Leedsa i čitao tekst o
Ferrariju 360 pokušavajući odlučiti hoće li kupiti crveni ili srebrni i hoće li ga uzeti s
mjenjačem na volanu kao kod Formule jedan ili s onim konvencionalnim na podu.
Sada mu taj auto, velikom brzinom, bez njega nestaje na obzoru. A čini se i sve ostalo.
Što je bio Ashleyjin problem? Mjesecima su bili toliko bliski, toliko koliko je zamišljao da
dvoje ljudi može biti. Imali su isti smisao za humor, isti ukus u jelu, piću, dijelili su iste
interese, voljeli su se kao ludi, vodili bi ljubav kad god bi uspjeli ukrasti nekoliko dragocjenih
trenutaka - i u nekoliko prigoda bili su opasno blizu tome da ih ne zatekne Michael. Bila je
nevjerojatna djevojka, pametna, silno bistra, a istovremeno puna ljubavi i brige. Dugo nije
upoznao nekoga poput nje i nije mogao zamisliti život bez nje.
I zašto je sada tako gruba prema njemu? Dobro, bila je glupost kad se napio na vjenčanju
i bio osoran prema lukavom policajcu. Ali cijela ga je ta priča oko ubijanja Michaela brinula.
Umorstvo nikad nije bilo na dnevnom redu. Nikad. A sada ispada kao da je od početka bilo. U
mislima su mu odzvanjale njezine riječi od prije pola sata u talijanskom restoranu.
Je li se ikad postavilo pitanje da se izvuče živ, nije li tako?
I da, složio se s njezinim planom. Ne da baš ubije Michaela... samo da ga... da ga... da ga...
Ubiti ne. Definitivno ne ubiti.
Ubojstvo znači kad se stvari planiraju, nije li tako? Unaprijed smisle? Ovo je sve bila
posljedica slučaja. Pokopati Michaela živog, zatim nesreća. Nije volio Michaela. Uvijek je bio
prvi u svim jebenim stvarima. U školi je pobijedio na 100 metara i bio prvi u gotovo svemu.
U nogometu je on zabijao golove, prvi je iz njihove klape izgubio nevinost, žene su se stalno
lijepile na njega, stalno, stalno. Mark bi u prepunom baru stajao uz Michaela kojem bi prišle
dvije krasne djevojke, a on bi rekao: „Ovo je moj prijatelj, Mark!“ One bi se osmjehnule i rekle:
„Hej, Mark!“ i zatim mu za cijelo večer okrenule leđa. Nije se to dogodilo jednom, dogodilo se
mnogo, mnogo puta.
U početku je isto bilo i s Ashley. Na onom prvom razgovoru prije šest mjeseci Michael je,
kao i obično, vodio razgovor, a Ashley je bila opsjednuta njime, Marka jedva da je
pogledala. (Kasnije mu je rekla da je sve to bila samo gluma, očajnički joj je trebao taj posao,
a saznala je da je Michael taj koji upravlja kompanijom.)
U prvih mjesec dana, ili tu nekako, shvatio je koliko se Michael zanima za nju. Svog
prijatelja poznavao je dovoljno dobro da je mogao pročitati znakove - očijukao je s njom
svojim šalama, pitanjima, laskanjima, pričama o sebi, točno onako kako je očijukao sa svim
ženama koje su mu se sviđale. A Mark je na njegovo stalno očijukanje gledao s velikim
užitkom i zadovoljstvom. Prvi put se dogodilo da mu je preoteo djevojku koja mu se dopadala
- i to je bio divan, oslobađajući osjećaj, kao da se nakon petnaest godina njihova prijateljstva
konačno izvukao iz njegove sjene.
Plan je bila Ashleyjina zamisao. Mark nije imao nikakvih primjedaba, osim na napomenu
o njezinu i Michaelovu medenom mjesecu. To mu je bilo nepodnošljivo. U dubini duše znao
je da je to bio razlog zbog kojeg se prošlog četvrtka odvezao u šumu i izvukao cijev za disanje.
Ali da sada dopusti da taj luđak muči i sakati njegova prijatelja? Do smrti? Nije bio
siguran ima li želudac za to.
Otključao je ulazna vrata i dok je ulazio, zazvonio mu je fiksni telefon. Zalupio je vrata,
potrčao preko sobe, pogledao displej, ali nije bilo broja pozivatelja.
„Halo?“ javio se.
Isti australski glas koji je čuo prije, rekao je: „Hej, prijatelju, Vic ovdje. Malo me brine onaj
policajac koji je svratio do tebe pred neko vrijeme. Mislim da sam ti rekao da ne razgovaraš
s policijom.“
„Nisam“, odgovorio je Mark. „To je viši detektiv koji istražuje Michaelov nestanak. Nisam
znao da dolazi.“
„Ne znam da li da ti vjerujem ili ne, prijatelju. Hoćeš li opet popričati s Mikeom o tome,
ili smo se razumjeli?“
Pokušavajući shvatiti što time misli, odgovorio je: „Mislim da smo se razumjeli.“
„Znači da ćeš napraviti što ti kažem?“
„Slušam.“
„Odmah sada otiđi u svoj ured, otvori sef, izvadi dokumente koje ste ti i Mike potpisali i
kojima ovlašćujete odvjetnika na Kajmanskim otocima po imenu Julius Grobbe i faksiraj mu
ih. Istovremeno ga nazovi i reci mu da prebaci milijun dvjesto pedeset tri tisuće sedamsto i
dvanaest funta s tvog bankovnog računa na broj računa u Panami koji sam mu već faksirao.
Nazvat ću te točno za sat vremena i reći ćeš mi kako je prošlo. Ako ne podigneš slušalicu,
prijatelj će ti ostati bez još jednog malog dijela tijela, a taj dio će ga stvarno zaboljeti.
Razumiješ?“
„Razumijem.“
Milijun dvjesto pedeset tri tisuće sedamsto dvanaest funta predstavljalo je u funtu
ukupnu sumu koju su Mark i Michael imali na zajedničkom računu.
 76
Roy Grace i Glenn Branson, koji se u Sussex House vratio baš kad je Grace odlazio, sjedili
su u Ashleyjinoj zgodnoj, minimalističkoj dnevnoj sobi i na njezinu mobitelu proučavali jako
loše napisanu poruku.
Zivv. LzoVii ponlicija
Ashley je sjedila nasuprot njima i blijeda lica i suznih očiju stezala ruke. Izgleda kao da je
bila negdje vani, pomislio je Grace gledajući njezinu izgužvanu krem bluzu, kosu, pamučnu
suknju i osjećajući jak miris parfema kojim je odisala. Gdje? S kim?
Znao je da bi je morao žaliti. Zaručnik joj je nestao, vjenčanje otkazano, i večeras, umjesto
da je negdje na medenom mjesecu, sjedi kod kuće u Brightonu i plače. Ali nije ju žalio, nije
mogao. Sve što je osjećao bila je duboka sumnja.
„Jeste li ga pokušali nazvati?“
„Jesam, i napisala sam mu poruku. Mobitel mu samo zvoni i prebacuje se na govornu
poštu.“
„To je bolje nego prije“, rekao je Grace. „Prije nije zvonio, odmah se javljala govorna
pošta.“
Branson se zabavljao mobitelom - s obzirom na to da je s tim napravama bio mnogo bolji
od Gracea. „Poslao ju je Michael Harrison, broj plus „797 134621“, objavio je i zatim
palcem pritisnuo tipku dok je cuclao donju usnu koncentrirajući se. “Danas u 22.28.“ I on i
Grace pogledali su na sat. Prije malo više od sat vremena.
Dvadeset minuta prije nego što je nazvala, pomislio je Grace. Zašto je čekala dvadeset
minuta?
Glenn Branson nazvao je broj i mobitel prislonio na uho. Grace i Ashley gledali su ga s
iščekivanjem. Nakon nekoliko trenutaka Branson je rekao: „Halo, Michael Harrison, ovdje
detektiv Branson iz CID-a Brightona. Odgovaram na poruku koju ste poslali Ashley Harper.
Molim vas nazovite me ili pošaljite poruku na 0789 965018. Ponavljam broj 0789 965018.“
Zatim je prekinuo.
„Ashley, piše li ti Michael često poruke?“
Slegnula je ramenima. „Ne prečesto, ali da... znate ono... male ljubavne poruke, tako
nešto.“ Odjednom se nasmiješila, a toplina kojom joj je osmijeh ozario lice i ljepota koju je
izazvao mogli su smekšati svako srce koje je htjela, pomislio je Grace.
Branson se osmjehnuo. „Je li uvijek bio loš sa slovima?“
„Ne, uglavnom nije.“
Grace je ponovo pogledao poruku. Zivv. L zoViiponlicija
Izgledala je kao da ju je pisalo malo dijete, a ne odrastao čovjek. Naravno, osim ako ju
nije pisao u žurbi, ili n vožnji.
 „Što možete saznati iz nje?“ upitala je Ashley.
Grace je krenuo da joj kaže, a zatim je odustao. Potajno je Bransona dodirnuo nogom u
znak da mu se ne protivi. „Ne baš puno toga, bojim se. S jedne strane, dobra je vijest da znamo
da je živ, ali loše je što je očito u neprilici. Osim ako sve nije dio lakrdije.“
Grace je primijetio da je pogledom lutala po sobi. Promatrao je svaki centimetar govora
njezina tijela otkako se pojavila na vratima; o svemu je vodila računa, sve je radila nakon što
bi zastala, nije bilo ničeg spontanog.
„Valjda više ne vjerujete da Michael izvodi nekakvu šalu?“ rekla je u nevjerici. Grace je u
načinu kojim je to rekla primijetio nešto usiljeno i teatralno. Ispričao joj je o pronalasku lijesa
- sve detalje.
„Dakle, izvukao se, to mislite?“
„Možda“, nastavio je Grace. „Ili možda uopće nije bio u njemu.“
„Oh, dobro, dakle, sam je strugao po unutrašnjosti poklopca?“
„Mislim da je to jedan od mogućih scenarija, da. Ne mora nužno biti točan.“
„Oh, dajte, budite realni. Ovo je poruka očajnika, a vi tu sjedite i iznosite mi glupu teoriju
o šali.“
„Ashley, vrlo smo realni“, odvratio je Grace mirno. „Imamo cijeli tim iz odjela za ozbiljne
slučajeve; više od stotinu policajaca traži Michaela Harrisona, prate nas mediji iz cijele zemlje
- poduzimamo sve što je u našoj moći.“
Odjednom se skrušila, izgubljena mala djevojčica u strahu. Krotkim pogledom gledala je
dva detektiva, širom otvorenih očiju koje je tapkala maramicom. „Oprostite“, šmrcnula je,
„nisam vas mislila napadati, bili ste izvanredni, obojica. Jednostavno sam tako... tako...“ počela
je drhtati, lice joj se naboralo ispod potoka suza.
Grace je nespretno ustao, Branson za njim.
„U redu je“, rekao je Grace. „Sami ćemo izaći.“
 77
Nazvao je. Ali bila su potrebna četiri prokleta pokušaja da faks prođe. U prvom, u
pokušaju da to obavi brzo, nije pravilno ubacio papir tako da je zapeo. Izgubio je deset
dragocjenih minuta pokušavajući ga izvući, a da ga ne pokida.
U ured se dovezao autom, što je bilo glupo s obzirom na količinu koju je popio, ali bilo je
suviše daleko da do njega i natrag stigne na vrijeme, a nije želio riskirati da ne uspije dobiti
taksi.
Sada je, nakon što je projurio kroz vrata stana i nakon što mu je ostalo manje od tri
minute do isteka vremena, otišao ravno do ormarića s pićem, natočio si tri prsta viskija i
iskapio ga. Osjetio je peckanje u grlu, zatim se zgrčio kad ga je u želucu zapeklo još jače. Na
tren je zatvorio oči.
Zazujao mu je mobitel. Znak za poruku.
Izvukao ga je iz džepa i pogledao displej.

Dobro obavljeno, prijatelju! Taman na vrijeme.

Mobitel mu je zbog živaca poskakivao u ruci. Gdje je, dovraga, taj čovjek, taj Vic? Stisnuo
je tipku opcije pokušavajući saznati izvor poruke. Ugledao je broj koji nije prepoznao.
Nespretno je otipkao: Jesmo li sada OK? Nakon toga, stisnuo je tipku „šalji“. Istog trena začuo
se tihi zvuk što je značilo da je poruka poslana.
Viski nije djelovao, barem ne na njegove živce. Nesigurnim korakom otišao je do
ormarića s pićem. Ali prije nego što je stigao, ponovo se javio mobitel. Nova poruka u dolasku.

Izađi na balkon, prijatelju.

Pogledaj dolje na ulicu!

Otišao je ravno do balkonskih vrata, otključao ih i izašao na platformu od tikovine. Zatim

je pored dvije ležaljke prešao uski balkon, stavio ruke na ogradu i pogledao dolje. Iz
noćnog gej-kluba nekoliko metara niže niz ulicu nabijala je glazba i ugledao je ćelave lubanje
dvojice izbacivača. Jedan par prolazio je rukom pod ruku. Tri pijane djevojke teturale su,
zabijale se jedna u drugu i hihotale se. Prolazile su kolone vozila.
Pogledao je na drugi kraj ulice, pitajući se je li Vic na to mislio, ali sve što je spazio bio je
jedan par koji se ljubio. Držeći mobitel na dlanu, otipkao je: Ne vidim te i poslao. Ponovo
je pogledom pretraživao ulicu.
Nekoliko trenutaka kasnije ponovo je čuo bip. U odgovoru na zaslonu stajalo je: Iza tebe
sam!
 Ali prije nego što se uspio okrenuti, jedna snažna ruka uhvatila ga je straga za opasač, a
druga za ovratnik. Djelić sekunde kasnije obje noge bile su mu u zraku. Ispustio je mobitel,
očajnički se pokušavao uhvatiti za ogradu balkona, ali bio je previsoko, prstima je lovio zrak.
Prije negoli je uopće stigao kriknuti, poletio je preko ograde kao koplje i padao prema
pločniku.
Pao je ravno na leđa u srazu od kojeg mu se kičma slomila na sedam mjesta a lubanja se
rasprsnula kao kokosov orah udaren maljem.
Jedna od pijanih cura počela je vriskati.
 78
Poziv preko policijskog radija Grace i Branson čuli su u Graceovom autu nekoliko minuta
prije nego što su se vratili u Sussex House. Očigledno samoubojstvo skakanjem sa zgrade Van
Alen uz obalu u Kemp Townu.
Pogledali su se. Grace je iz pretinca za rukavice izvukao plavo svjetlo, pričvrstio ga na
krov i pritisnuo gas. Projurili su ispod nadzorne kamere koja je svjetlucala, ali Grace nije
mario, to će uspjeti srediti.
Sedam minuta poslije, kad je ušao na Marine Parade, bio je prisiljen usporiti, tako da su
gotovo miljeli. Dalje naprijed ugledao je gomilu plavih bljeskajućih svjetala, mnoštvo ljudi i
dvoja ambulantna kola.
Nakon što je stao uz jedno vozilo, obojica su izjurili iz auta, progurali se kroz gomilu i
došli do dva policajca koji su užurbano postavljali vrpcu s natpisom „STOP POLICIJA.
ZABRANJEN PRISTUP.“
Pokazavši iskaznice, sagnuli su se ispod vrpce i ugledali dva medicinska tehničara kako
bespomoćno stoje iznad polomljene nakupine čovjeka na tlu, pokraj tamne lokve krvi i žute
tvari koja se razlijevala iz glave, a druga veća iz trupa.
Ispod žutog svjetla ulične rasvjete Grace mu je prepoznao lice. Bio je to Mark Warren,
izvan svake sumnje. Boreći se da ne povrati, okrenuo se prema jednom policajcu i pokazao
mu iskaznicu.
„Što se dogodilo?“
„Ne... ne znam, gospodine. Upravo sam razgovarao sa svjedokinjom - išla je s
prijateljicama ulicom kad im je pao skoro na noge. U ambulantnim kolima je - u teškom šoku.“
Grace je pogledao Bransona koji je djelovao nesigurno, zatim ponovo potpuno beživotno
tijelo. Oči Marka Warrena bile su širom otvorene, kao u šoku.
Bože. Samo nekoliko sati prije razgovarao je s tim čovjekom. Zaudarao je na alkohol i
djelovao kao nervozna ruina. Odjednom, Grace je pomislio na Cleo. Kako će za otprilike sat
vremena u mrtvačnici biti zaposlena da Marka uredi kako bi izgledao prihvatljivo rodbini
koja će ga doći identificirati. Ni najmanje joj nije zavidio na tome.
„Zna li itko tko je ovaj čovjek?“ začuo se glas.
„Da, ja ga znam“, odvratio je drugi. „S mog je kata. Susjed mi je!“
Grace je začuo sirenu kako se približava. „I ja ga znam“, rekao je. Zatim se ispravio. „Znao
sam ga.“
Robert Allison, tvrd inspektor i bivši prvak policije Sussexa u snookeru - kojeg je Grace
dobro poznavao, izašao je na glavni ulaz zgrade. Grace i Branson otišli su do njega.
„Roy! Glenn!“ pozdravio ih je. „Što vi dvije noćobdije radite ovdje?“
„Pomislio sam da bi bilo dobro prošetati se i udahnuti zraka“, odgovorio je Grace.
 „Opasno je to u ovom kraju“, nastavio je inspektor i glavom pokazao prema lešu. „I on je
pomislio da bi bilo dobro izaći na balkon i udahnuti zraka.“ Stigli su policijski liječnik i
fotograf. Allison je nakratko porazgovarao s njima i zatim se vratio Gracu i Bransonu.
„Ima li kakvih informacija što se dogodilo?“ upitao je Grace.
„Još ne.“
„Znam ga“, nastavio je Grace. „Ispitivao sam ga nešto ranije večeras. Oko osam. Poslovni
je partner mladića koji je nestao - momačka šala - četvorica poginula prošlog tjedna.“
Allison je kimnuo. „Tako je.“
„Možemo li u njegov stan?“
„Upravo sam bio gore, vratar ima ključ. Hoćete li da idem s vama?“
„Da, naravno. Zašto ne?“
Nekoliko trenutaka poslije, Grace, Branson i inspektor Allison ušli su u stan. Vratar,
mišićav čovjek u pedesetima, u kratkim hlačama i prsluku, čekao je vani.
Grace se zaputio u dnevnu sobu koja mu je već donekle bila poznata i krenuo prema
balkonu na koji je bio izašao prije nekoliko sati. Ponovo je izašao i pogledao prizor ispod
njega. Ugledao je malu skupinu ljudi, dvoja ambulantna kola, policijska vozila, bljeskanje
fotoaparata policijskog fotografa, vrpcu koja je opkoljavala polomljeno tijelo Marka Warrena
i tamne mrlje koje su mu se poput sjena širile oko tijela i glave.
Prisjetio se vjenčanja na kojem mu je Mark onako agresivno pristupio. I ove večeri kad
je predstavljao pijanu ruinu. Grace je iz iskustva znao da preživjeli u nesrećama u kojima
netko pogine često budu izjedeni osjećajem krivnje što su preživjeli; neke to uništi. Ali je li
Mark Warren iz tog razloga skočio s balkona?
Kad se one noći kasno vratio u stan blatnim automobilom, je li zbog grižnje savjesti bio
otišao na mjesto nesreće u kojoj je trebao poginuti zajedno sa svojim prijateljima? Moguće.
Ali zbog čega je bio toliko agresivan na vjenčanju? Taj se dio nije uklapao. Nije imao dobar
osjećaj u vezi Marka Warrena. Vjenčanog kuma koji nije znao što se sprema za momačku
večer.
Koliko je to vjerojatno?
Zamišljen, vratio se unutra. „Hajdemo nakratko sve dobro pogledati“, rekao je i krenuo
prema vratima ormara za posuđe prema kojima je Mark prije stalno pogledavao. Ali sve što
je u njemu našao, bile su dvije prašnjave vaze za cvijeće i prazna kutija Cohiba Robusto cigara.
Pažljivo je pretraživao svaki ormarić za posuđe, otvarao je svaka vrata i sve ladice. Isto
je započeo i Glenn Branson, a Allison je čekao. Zatim je Grace došao do hladnjaka u otvorenoj
kuhinji i otvorio vrata. Prelazeći pogledom preko tetrapaka s obranim mlijekom, čaša s
jogurtom, hrpica lišća pomodne salate i nekoliko boca burgundca i šampanjca, skoro je
previdio podstavljenu kuvertu na trećoj polici.
Izvadio ju je i mršteći se pogledao u nju. Zatim je malu plastičnu vrećicu koja je bila u njoj
istresao na kuhinjsku radnu plohu od crnog mramora.
„Isuse“, zgrozio se Branson zureći u vršak prsta.
„OK“, rekao je Robert Allison. „Ovo sada počinje imati smisla. Ovo sam našao kod žrtve
kad sam tražio osobne dokumente.“ Izvadio je preklopljeni list papira A4 formata iz džepa i
pružio ga Graceu.
 Pročitali su ga i Grace i Branson.
'Provjeri otisak i saznat ćeš da se radi o tvom prijatelju i poslovnom partneru. Svaka 24
sata odrezat ću sve veći dio njega. Dok ne napraviš točno ono što ti kažem.'
Grace je pročitao ponovo, zatim i treći put. „Mislim da nam ovo govori dvije stvari“, rekao
je.
Oba detektiva pogledala su ga, ali su se morali strpjeti neko vrijeme prije nego što je
konačno progovorio.
„Prva je da se, po mom mišljenju, ovdje ne radi o samoubojstvu. A druga je, ako je moja
pretpostavka točna, da ćemo imati sreće i Michaela Harrisona pronaći živa.“
 79
Mobitel je ponovo zazvonio! Treći put! Svaki put prije pritisnuo bi tipku pokušavajući ga
prekinuti u slučaju da Vic čuje. Zatim bi petljao po tipkama i zvao 901. I svaki put javio bi
mu se isti prokleti ženski glas. „Nemate poruka. „
Ali ovaj put je glas rekao nešto drugo: „Imate jednu novu poruku.“ Zatim je začuo: „Halo,
Michael Harrison, ovdje detektiv Branson iz brightonskog CID-a. Odgovaram na poruku koju
ste poslali Ashley Harper. Molim vas nazovite me ili pošaljite poruku na 0789 965018.
Ponavljam broj 0789 965018.“
Bio je to najslađi glas koji je čuo u životu.
Ponovo je petljao po tipkama i u vlažnoj tami pokušavao sročiti odgovor: A'88 donjet
h$ld -
Zatim blještavo, zasljepljujuće svjetlo.
Vic.
„Imaš mobitel za koji mi nisi rekao, je l' tako, Mike? Zločest si ti dečko, zar ne? Mislim da
je bolje da ti to uzmem prije negoli se uvališ u neprilike.“
„Ummm“, promrmljao je Michael kroz ljepljivu vrpcu.
U sljedećem trenutku osjetio je kako mu je mobitel istrgnut iz ruke. Zatim je slijedio Vicov
odurni glas.
„Ovo nije fer igra, Mike. Jako sam se razočarao u tebi. Trebao si mi reći za mobitel. Stvarno
si morao.“
„Ummrn“, ponovo je mumljao Michael tresući se od užasa.
Vidio je ispod kapuljače oči koje su svjetlucale tek nekoliko centimetara iznad njegova
lica, žarko zelene oči kao u divlje mačke.
„Hoćeš da te opet mučim? To bi htio, Mike? Da vidimo koga zoveš, hoćemo li?“
Trenutak kasnije sa zvučnika mobitela Michael je ponovo čuo tihi policajčev glas.
„Oho, gledaj ti ovo“, rekao je Australac. „Kako slatko. Zoveš zaručnicu. Slatko, ali zločesto.
Mislim da je vrijeme za kaznu. Hoćeš da ti odsiječem novi prst, ili da ti opet pritegnem
pomično mjerilo na jaja?“
„Nemmm.“
„Žao mi je, prijatelju, morat ćeš bolje izgovarati. Reci mi što ti je draže. Meni je svejedno
- a usput, tvoj prijatelj Mark je običan gad. Mislio sam da bi volio znati da se nije ni oprostio.„
Michael je žmirkao prema svjetlu. Nije znao o čemu ovaj govori. O Marku? Nejasno se
pitao kamo je to Mark otišao.
„Evo ti nešto za razmišljanje, Mikey. Onaj milijun i dvjesto tisuća koje ste spremili na
Kajmanske otoke. To je krasna svota za stare dane, slažeš se?“
 Koliko taj čovjek zna o njemu i njegovu životu, pitao se Michael. Je li to što ga zanima?
Neka mu bude, svaki prokleti peni, samo da ga pusti. Pokušao mu je reći. „Ummmm.
Mmmmžuz-mmmti.“
„To je lijepo od tebe, Mieky, što god da mi pokušavaš reći. Stvarno cijenim koliko se
trudiš. Ali radi se o ovom, znaš. Tvoj problem je u tome što ga već imam. Što znači da te više
ne trebam.“
 80
Malo prije ponoći Grace je ušao na parkiralište Sussex Housea i umorno kimnuo stražaru.
Jedva da su razgovarali na povratku iz zgrade Van Alen; Grace i Branson bili su obojica utonuli
u svoje misli.
Kad je Grace zaustavio auto, Branson je glasno zijevnuo. „Misliš da možemo otići kući u
krevet, odspavati malo?“
„Nemaš snage, mladiću?“ Ukorio ga je Grace.
„A ti si sasvim budan, živahan? Trčiš punom snagom, ha? Čuo sam da čovjek kad prođe
izvjesnu dob, treba manje sna; što je očito dobro, s obzirom na to da polovicu noći provodi
ustajući na pišanje.“
Grace se nasmijao.
„Baš se ne veselim staroj dobi“, dodao je Branson. „Ti?“
„Da budem iskren, ne razmišljam o tome. Vidim tipa poput Marka Warrena kako leži sav
polomljen, mozak mu curi na pločnik, i sjetim se da smo tek nekoliko sati prije razgovarali;
takve stvari tjeraju me da vjerujem da treba živjeti od danas do sutra.“
Branson je ponovo zijevnuo.
„Ja se vraćam na posao“, rekao je Grace. „Ti možeš odjebati kući, ako želiš.“
„Znaš, ponekad znaš biti pravi gad“, odgovorio je Branson nevoljko ga slijedeći prema
glavnom ulazu, zatim kroz vrata i nakon toga uz stubište pokraj izloženih policijskih palica.
Emma-Jane Boutwood, s bijelim džemperom oko vrata i u ružičastoj bluzi, bila je jedina
osoba i dalje na poslu u dežurnoj sobi. Grace je otišao do nje i zatim pokazao prema praznim
radnim stanicama. „Gdje su ostali, E-J?“
Nagnula se naprijed kao da čita neka mala slova na zaslonu računala i rastreseno
odgovorila: „Mislim da su svi otišli kući.“
Grace je pogledao njezino umorno lice i lagano potapšao meku vunu džempera oko
njezinih ramena. „Mislim da bi i ti trebala otići kući; dan je bio dug.“
„Daj mi još samo minutu, Roy. Imam nešto što mislim da će te zanimati - obojicu.“
„Je li tko za kavu?“ upitao je Grace. „Vodu? Coca-Colu?“
„Ti plaćaš?“ upitao je Branson.
„Ne, ovaj put plaćaju porezni obveznici Sussexa. Ako žele da radimo u ponoć, mogu nam
platiti kavu. Ovo ide na rashode.“
„Ja ću dijetalnu kolu“, naručio je Branson. „Ustvari ne, promijeni to. Neka bude prava
Coca-Cola: treba mi doza šećera.“
„Ja bih voljela kavu“, zamolila je Emma-Jane.
Grace je izašao i kroz prazan hodnik otišao do prostorije za odmor s kuhinjicom i
automatima za pića. Kopajući po džepu izvadio je nešto kovanica, sebi uzeo dupli espreso,
Emmi-Jane kapučino i Bransonu Coca Colu. Zatim je sve na plastičnom poslužavniku odnio
natrag u dežurnu sobu.
Kad je ušao, mlada detektivka pokazivala je nešto na zaslonu računala, a Branson, nagnut
iznad njezina ramena, pratio je sa zanimanjem. Ne okrenuvši glavu, rekao je: „Roy, dođi
pogledati ovo!“
Emma-Jane se okrenula prema Graceu. „Tražio si da provjerim prošlost Ashley Harper...“
„Aha. Što si pronašla?“
Gotovo pucajući od ponosa, odgovorila je: „Ustvari, mnogo toga.“
„Reci mi.“
Prevrnula je nekoliko listova svoga bloka ispisanih njezinim urednim rukopisom i
pregledavala zabilješke dok je govorila. “Prema informacijama koje si mi dao, Ashley Harper
rođena je u Engleskoj, a roditelji su joj poginuli u automobilskoj nesreći u Škotskoj kad su joj
bile tri godine; nakon toga odgajali su je usvojitelji, prvo u Londonu, a zatim su odselili u
Australiju. Sa šesnaest je otišla u Kanadu i tamo živjela s ujakom i ujnom - koja je nedavno
umrla. Ime njezina ujaka je Bradley Cunningham, ujnino ime ne znam.“
I dalje čitajući iz bloka, nastavila je: „Ashley Harper vratila se u Englesku - svojim
korijenima - prije otprilike devet mjeseci. Rekao si da je prije toga radila s nekretninama u
Torontu u Kanadi i da su joj poslodavci imali podružnicu grupacije Bay.“ Zatim je pogledala
prema Graceu i Bransonu kao da traži potvrdu.
Grace je odgovorio: „Da, tako je.“
„U redu“, rekla je. „Jutros sam razgovarala s čelnikom službe za ljudske resurse za
grupaciju Bay u Torontu - kao što možda znate, to je jedan od najvećih lanaca robnih kuća u
Kanadi. Nemaju podružnicu koja se bavi nekretninama, i Ashley Harper nije nikada radila za
njih. Napravila sam još neke provjere i ustanovila da u Kanadi nigdje ne postoji firma koja se
bavi nekretninama a da u nazivu sadrži 'The Bay'.“
„Zanimljivo“, javio se Branson otvarajući limenku Coca-Cole. Nije se začulo oštro
pištanje.
„Postaje još zanimljivije“, odvratila je. „U telefonskim imenicima Toronta nigdje nema
Bradleya Cunninghama, a nema ga ni na cijelom području Ontarija. Još nisam imala vremena
provjeriti cijelu Kanadu. Ali...“, zastala je da otpije malo čokoladom posipane pjene s vrha
kapučina, „imam prijateljicu novinarku u Glasgotu Heraldu u Škotskoj. Pregledala je arhive
svih glavnih škotskih novina. Da je trogodišnja djevojčica ostala siroče nakon prometne
nesreće, to bi bila vijest, nije li tako?“
„Obično da.“ odgovorio je Grace.
„Ashley govori da joj je dvadeset osam. Vratila sam se dvadeset pet godina unatrag i
zatim pet godina prije i poslije toga. Prezime Harper nije se pojavilo.“
„Mogla je uzeti prezime svojih usvojitelja“, rekao je Branson.
„Mogla je“, složila se Emma-Jane Boutwood. „Ali ono što ću vam pokazati umanjuje tu
mogućnost.“
Grace je mladu detektivku gledao s divljenjem. Činilo se da joj samopouzdanje raste na
očigled. Predstavljala je točno onu vrstu svježe krvi koja je policiji bila neophodna. Pametna,
radišna i odlučna mlada osoba.
 „Ime Ashley Harper pustila sam kroz mrežu Holmes, kao što si tražio“, nastavila je
obraćajući se Graceu.
Holmes-2 predstavljao je sljedeću fazu u razvoju kompjutorizirane baze podataka o
zločinima, povezivao je sve policijske snage u Ujedinjenom Kraljevstvu, Interpol i u novije
vrijeme ostale prekomorske policijske mreže.
„Ništa se nije pojavilo pod imenom Ashley Harper“, nastavila je. „Ali sada postaje
zanimljivo. Kad sam uzela inicijale 'AH' i povezala ih sa širokom kategorijom pod nazivom
„građevinarstvo“, Holmes je izbacio sljedeće. Prije osamnaest mjeseci mlada dama imenom
Abigail Harrington udala se za bogatog građevinskog poduzetnika u Lymu, u Cheshireu, a
zove se Richard Wonnash. Bio je poznat po slobodnim skokovima padobranom. Tri mjeseca
nakon vjenčanja poginuo je nakon što mu se padobran za vrijeme skoka nije otvorio. Prije
četiri godine, u Torontu, u Kanadi, žena po imenu Alexandra Huron udala se za građevinskog
poduzetnika po imenu Joe Kerwin. Pet mjeseci nakon vjenčanja utopio se u nesreći dok je
jedrio jezerom Ontario. Prije sedam godina žena po imenu Ann Hampson, udala se u Londonu
za građevinskog poduzetnika po imenu Julian Warner. Bio je poznati neženja s velikim
udjelima u londonskim dokovima u vrijeme sloma građevinarstva u ranim devedesetim. Šest
mjeseci i dva dana nakon njihova vjenčanja ugušio se plinom u podzemnoj garaži u
Wappingu.
Otpila je još malo pjene.
„Sve isti inicijali“, javio se Branson. „Ali što to dokazuje?“
„Mnogi prevaranti zadržavaju inicijale kad mijenjaju imena“, odgovorila je. „Čitala sam o
tome na policijskom koledžu za obuku. Samo po sebi to ne dokazuje ništa. Ali sada slijedi
ono pravo.“ Pritisnula je tipku na tipkovnici i pojavila se crno-bijela novinska fotografija
mlade žene s kratko ošišanom crnom kosom. Lice je pripadalo Ashley Harper - ili njezinoj
dvojnici.
„Ovo je iz članka o smrti Juliana Warnera u Evening Stnadardu“, rekla je.
Grace i Branson dugo su u tišini proučavali fotografiju. „Sranje“, rekao je Branson. „Bez
dvojbe, sliči na nju.“
Ne odgovorivši, stisnula je novu tipku. Pojavila se druga, isto tako crno-bijela fotografija.
Na njoj je bila žena s plavom kosom do ramena. Njezino lice još je više sličilo licu Ashley
Harper. “Ovo je iz Toronto Stara prije četiri godine, iz izvještaja o smrti Joea Kerwina.“
Grace i Branson nisu komentirali. Bili su zapanjeni.
„Sljedeća je iz Cheshire Evening Posta, prije osamnaest mjeseci, iz članka o smrti Richarda
Wonnasha. Abigail Harrington bila je lijepa ožalošćena udovica.“ Kucnula je po zaslonu i
pojavila se nova fotografija, ovaj put u boji. Kosa je bila crvena, britvom kratko elegantno
pošišana. Lice je ponovo, gotovo bez sumnje, pripadalo Ashley Harper.
„Dovraga!“ kliknuo je Branson.
Grace je dugo vremena zamišljeno proučavao lice. Zatim je rekao, „Emma-Jane, dobro
obavljen posao.“
„Hvala - Roy.“
Okrenuo se prema Glennu Bransonu. „Dakle“, nastavio je. „Sada je dvadeset do jedan.
Kojeg suca bi imao hrabrosti probuditi?“
„Zbog naloga za pretres?“
 „Sve si ovo sam smislio, nisi li?“ Ne osvrćući se na Bransonovu grimasu, Grace je ustao.
„Emma-Jane, idi kući, naspavaj se.“
Branson je zijevnuo. „A što je sa mnom? Mogu li ja malo odspavati?“
Grace ga je rukom potapšao po ramenu. „Prijatelju, bojim se da je tvoj dan tek započeo.“
 81
Nekoliko trenutaka kasnije Grace je bio na telefonu i razgovarao s pospanom sudskom
službenicom koja ga je upitalk ne može li to čekati do sutra.
„Istražujemo moguću otmicu, i možda se radi o životu ili smrti“, izvijestio ju je Grace.
„Treba mi nalog i bojim se da stvar ni u kojem slučaju ne može čekati.“
„U redu“, rekla je nevoljko. „Dežurna sutkinja je gospođa Quentin.“
Grace se osmjehnuo u sebi. Hermione Quentin bila je je sutkinja koju osobito nije
podnosio. Prije nekoliko mjeseci sukobio se s njom na sudu oko osumnjičenika kojeg je želio
zadržati u pritvoru; ona je odbila. Po njegovu sudu, pripadala je najgoroj vrsti sudaca. Udana
za bogatog burzovnog mešetara, živjela je u kičastoj raskošnoj kući, kraljica glamura srednje
dobi bez iskustva o stvarnom svijetu i s nekom žarkom željom da osobno promijeni način na
koji se cijela policija odnosila prema kriminalcima. S najvećim zadovoljstvom dići će je iz
kreveta u sitne sate da mu potpiše nalog.
Sljedećih deset minuta Grace i Branson proveli su za telefonom i organizirali tim da se u
pet ujutro okupi u Sussex Houseu. Nakon toga, sažalivši se na Bransona, poslao ga je kući da
odspava nekoliko sati.
Zatim je nazvao detektiva Nicholla, ispričao se što ga uznemirava i rekao mu da krene
prema kući Ashley Harper i da prati svako kretanje.
U 2.00, s potpisanim nalogom, Grace se vratio kući, namjestio buđenje na 4.15 i zaspao
kao top.

***

Kad je stisnuo gumb da zaustavi budilicu i automatski iskočio iz kreveta u tamu sobe,
začuo je prvi cvrkut zbora ptica koji ga je, dok je ulazio ispod tuša, podsjetio da je, iako ljeto
još nije počelo, do najdužeg dana, 21. lipnja, ostalo manje od mjesec dana.
U pet ujutro bio je ponovo u Sussex Houseu, osjećajući se iznenađujuće svježe nakon tek
nešto više od sata sna. Bella i Emma-Jane bile su već ondje, jednako kao i Ben Farr,
narednik okrugla lica s bradom, u četrdesetima, koji je trebao poslužiti kao osoba za pravilno
prikupljanje dokaza, i Joe Tindall. Glenn Branson pojavio se nekoliko minuta kasnije.
Uz prvu kavu Grace im je iznio informacije. Zatim su nešto iza pola šest, svi sa zaštitnim
prslucima, sjeli u policijski Transit kombi i označeni auto koji je vozio Branson uz Gracea na
prednjem sjedalu i krenuli.
Kad su ušli u Ashleyinu ulicu, Grace je rekao Bransonu da stane pored Nickove
neoznačene Astre i zatim je spustio staklo.
 „Sve je tiho“, izvijestio ga je Nicholl.
„Dobar si dečko“, odgovorio je Grace vidjevši da je Ashleyin Audi TT parkiran na
uobičajenom mjestu ispred njezine kuće. Nichollu je naložio da pokriva ulicu iza a zatim su
nastavili.
U ulici nije bilo slobodnih mjesta, stoga su stali pokraj Audija. Grace je Nichollu ostavio
nekoliko minuta da stigne na mjesto i zatim, sada već pod punim danjim svjetlom, na čelu
skupine policajaca otišao prema ulaznim vratima i pozvonio.
Nije bilo odgovora.
Ponovo je pozvonio i zatim, za minutu, još jednom. Tada je glavom dao znak Benu Farru
koji je otišao do Transita i izvadio težak ručni malj veličine povećeg protupožarnog aparata.
Prislonio ga je, snažno udario i vrata su se širom otvorila.
Grace je ušao prvi. „Policija!“ Viknuo je. „Halo? Policija!“
Dočekala su ga nijema žmirkava svjetalca na hi-fi-liniji. U pratnji ostalih krenuo je uz
stubište i zastao na odmorištu gornjeg kata. „Halo!“ povikao je ponovo. „Gospođice Harper?“
Muk.
Otvorio je vrata malene kupaonice. Sljedeća su vodila u malu odvojenu spavaću sobu koja
se, kako je izgledalo, nije nikad koristila. Malo je zastao a zatim gurnuo posljednja vrata
glavne spavaće sobe u kojoj je bio bračni krevet u kojem očito nitko nije bio spavao. Zavjese
su bile navučene. Našao je prekidač i pritisnuo ga. Nekoliko stropnih lampi obasjalo je sobu.
Djelovala je nedirnuto, poput hotelske sobe spremljene za novog gosta. Ugledao je
netaknuti poplun preko kreveta kraljevske veličine, televizor s ravnim zaslonom, radio-sat i
na zidu nekoliko Hockneyevih reprodukcija s motivima bazena.
Ne i Ashley Harper.
Gdje je, dovraga?
Osjetivši paniku, pogledao je Bransona. Obojica su znali da su na izvjesnoj točki bili
nadmudreni, ali na kojoj i kako? Trenutačno je mislio samo na ribanje koje će doživjeti od
Alison Vosper ako se ispostavi da je usred noći bez valjanog razloga probudio sutkinju radi
naloga za pretres.
A postojalo je mnogo dobrih razloga zbog kojih Ashley Harper noćas nije bila ovdje.
Trenutačno bio je bijesan na svog prijatelja. Glenn je bio kriv za sve. On ga je uvukao u ovaj
prokleti slučaj. Nije imao ništa s njime, nije to bio njegov problem. Sad je jebeno bio i postajao
je sve veći.
Pokušao je rekapitulirati stvari, domisliti se kako će spasiti guzicu ako ga Br. 27 pritisne.
Imamo smrt Marka Warrena. Poruku. Prst u hladnjaku. Otkrića Emme-Jane. Tone stvari
nisu bile u redu. Mark Warren, toliko ratoboran na svadbenom primanju. Bradley
Cunningham, toliko uglađen, toliko profinjen na vjenčanju.
'Ustvari, gaće me ubijaju... Ovo sam unajmio kod vašeg izvanrednog Moss Brosa, ali
mislim da su mi dali krive gaće!'
Iz vremena koje je proveo u Sjedinjenim Državama i Kanadi i iz razgovora koje je vodio
o razlikama u jezicima znao je da otmjeniji Amerikanci i Kanađani obične hlače zovu
'gaćama', a one svečane 'hlačama'. Bio je to neposredni dokaz da Bradley Cunningham možda
nije bio onaj za koga se izdavao.
 Ta tanka pretpostavka teško će zadovoljiti Alison Vosper.
„Rasturite ovo mjesto“, umorno je naložio svojim ljudima. „Prevrnite svaku prokletu
stvar. Saznajte tko je vlasnik. Čiji su televizori, hi-fi, Audi ispred kuće, tepisi, prekidači na
zidovima. Želim saznati svaki prokleti detalj u vezi s Ashley Harper. Je li svima jasno?“

***

Nakon dva sata pretrage nitko nije ništa pronašao. Kao da je Ashley Harper cijelu kuću
očistila superusisavačem. Nije bilo ničeg osim namještaja, u hladnjaku bio jogurt i sojino
mlijeko, svežanj rotkvica i škotska mineralna voda iz Sainsburyja.
Glenn Branson prišao je Graceu koji je podizao madrac s kreveta. „Čovječe, ovo je jako
čudno - kao da je znala da dolazimo, znaš što hoću reći?“
„A zašto onda nismo znali da će otići?“ upitao je Grace.
„Evo te opet. S drugim pitanjem.“
„Da“, nastavio je Grace, od umora je postajao razdražljiv. „Možda je to zato što mi uvijek
postavljaš pitanja umjesto da mi daješ odgovore.“
Branson je podigao ruku. „Bez uvrede, čovječe.“
„Nisi me uvrijedio.“
„Gdje je onda pobogu?“
„Ovdje nije.“
„To znam.“
„Roy! Pogledaj ovo - ne znam je li od kakve koristi.“ Detektiv Nicholl ušao je u sobu s
listićem papira i pokazao ga Graceu.
Bio je to račun iz kompanije Century Radio u Tottenham Court Roadu. Na njemu je
stajalo: 'AR5000 Cyber Scan, L2,437.25'.
„Gdje je to bilo?“ Upitao je Grace.
„U kanti za smeće u stražnjem dvorištu“, odgovorio je ponosno Nick.
„Dvije tisuće četiristo trideset sedam funta za skener?“ Čudio se Grace „Koji skener košta
toliko? Neki kompjutorski skener?“ Nakon kratkog razmišljanja dodao je, „Zašto bi netko
bacio račun? Čak i kad skener ne bi mogao prebaciti na firmu, zasigurno bi sačuvao račun za
slučaj da nešto krene krivo. Nije li tako?“
„Ja bih ga u svakom slučaju sačuvao“, složio se Branson.
Grace je pogledao datum na računu. Prošla srijeda. Vrijeme kupnje pokazivalo je 14.25.
U utorak navečer njezin zaručnik nestaje. U srijedu poslijepodne kupuje skener od dvije i pol
tisuće funta. Nije imalo smisla - zasada. Sat mu je pokazivao da su prošla dva sata, sada je
malo iza osam. „Ne znam kad se Century Radio otvara - ali moramo se raspitati o tom
skeneru“, rekao je.
„Imaš neke predosjećaje u vezi njega?“ upitao je Branson.
 „Mnogo njih“, odgovorio je Grace. „Previše njih. Puno previše.“ Zatim je dodao: „U
petnaest do deset moram biti na Kraljevskom sudu u Lewesu.“
„Zbog tvog dobrog prijatelja Suresha Hossaina?“
„Ne mogu ni pomisliti da mu nedostajem. Što kažeš na doručak? Velik i obilan -
kompletan?“
„Kolesterol, čovječe, loš ti je za srce.“
„Znaš što? U ovom trenutku sve mi je loše za srce.“
 82
Nakon što je ušao u veliku čekaonicu za tri sudnice punu vreve, smještenu u zgradi u
georgijanskom stilu Kraljevskog suda u Lewesu, s dovoljno vremena pred sobom, utišao je
mobitel. Barem se činilo da je Claudine shvatila i prestala mu slati poruke.
Zijevnuo je, tijelo mu je bilo kao od olova, obilni doručak koji je upravo bio pojeo odnio
mu je više energije nego što ju je obnovio. Jedino je želio negdje leći i malo odspavati. Čudno
je to, pomislio je. Prije tjedan dana ovaj proces bio je glavna stvar u njegovu životu, budio se
s mislima na njega. Sad je postao nebitan, jedino što je bilo važno, bilo je pronaći Michaela
Harrisona.
Ali i ovaj proces bio je važan. Važan udovici i djeci Raymonda Cohena, čovjeka nasmrt
prebijenog šiljastim kolcem, što je učinio Hossain ili njegovi ubojice. Bio je važan svim
običnim pristojnim stanovnicima Brightona and Hovea jer su imali pravo biti zaštićeni od
takvih nakaza, a uvelike je bio važan za Graceovu vjerodostojnost. Morao je otjerati umor i
koncentrirati se.
Našavši u prostoriji miran kutak, sjeo je i uzvratio poziv Eleanori koja mu je sređivala
poštu i mejlove. Zatim je zatvorio oči, zahvalan što ih je odmorio i glavu stavio u ruke. Pokušao
je malo zadrijemati, isključiti otvaranja i zatvaranja vrata, vesela pozdravljanja, škljocanja
zatvarača na aktovkama, tihe razgovore između odvjetnika i stranaka.
Nakon nekoliko minuta dva put je duboko udahnuo i kisik ga je isti tren malo podigao.
Ustao je i pogledao naokolo. Za tren će saznati hoće li danas biti potreban ili ne. Nadam se da
neću, da ću se moći vratiti u Sussex House, pomislio je osvrćući se i tražeći osobu kojoj se
mora obratiti. Tražio je Liz Reilly iz Kraljevskog državnog odvjetništva.
U prostoriji je bilo stotinjak ljudi, uključujući nekoliko odvjetnika i njihovih pomoćnika
u ogrtačima, a Liz je spazio na drugoj strani. Bila je to elegantno odjevena žena u ranim
tridesetima, konzervativnog izgleda, s blokom u ruci i razgovarala je s jednim odvjetnikom
kojeg nije prepoznao.
Prišao im je i stao, uočivši njezin znak da će mu se brzo pridružiti. Kad je konačno završila
s odvjetnikom, bila je uzbuđena. „Imamo mogućeg novog svjedoka!“
„Stvarno? Koga?“
„Jednu prostitutku iz Brightona. Sinoć je nazvala u Odvjetništvo i ispričala da prati proces
u novinama i izjavila da ju je Suresh Hossain istukao za vrijeme odnosa. To se dogodilo
10. veljače prošle godine u Brightonu.“
U noći 10. veljače dogodilo se ubojstvo za koje se sudi Sureshu Hossainu.
„Hossain ima neoboriv alibi da je te noći s dva prijatelja bio na večeri u Londonu. Obojica
su posvjedočila“, rekao je Grace.
 „Da, ima alibi, ali obojica su njegovi zaposlenici. Ova djevojka nije. Boji ga se - razlog što
se nije prije javila leži u tome što joj je prijetio smrću ako to učini. A ima još jedan problem, a
taj je da ne vjeruje policiji. Zato se radije obratila nama, a ne policiji.“
„Koliko je po tvom mišljenju vjerodostojna?“
„Jako“, odgovorila je.“ Za nju nam treba visoka zaštita svjedoka.“
„Što god želi. Bilo što!“ Grace je u uzbuđenju stisnuo ruke. Došlo mu je da zagrli Liz Reilly.
To je bila fantastična vijest. Fantastična!
„Ali netko će morati otići do nje i uvjeriti je da je policija neće uhititi zbog - znaš već -
njezina zanimanja.“
„Gdje je sada?“
„Kod kuće.“
Grace je pogledao na sat. „Mogao bih odmah otići do nje. Je li to moguće?“
„Otiđi u neobilježenom autu.“
„Hoću i povest ću jednu policajku koja može ostati s njom. Ne smijemo Hossainu ostaviti
nikakvu mogućnost da je se dočepa. Idem do nje da je nagovorim da odmah dođe.“
„Ako budeš oprezan s njom, naići ćeš na otvorena vrata.“ Odjednom više nije bio umoran.
 83
U dežurnu sobu vratio se malo iza podneva. Svjedokinja Shelley Sandler bila je
prihvatljiva, razmišljao je. U srednjim dvadesetima, inteligentna, razgovijetna, ranjiva, bit će
jako vjerodostojna na sudu. Samo ako ne počne paničariti i u zadnji tren ne promijeni
mišljenje, što se često događalo. Ali činila se odlučnom da se osveti Hossainu. Jako, jako
odlučnom.
To je bila izvanredna vijest. Nakon nekoliko klimavih dana prošlog tjedna, sada mu se
činilo će presuda koju je toliko želio biti dostižna.
Svi iz tima bili su za radnom stanicom, zajedno s dvoje novih pomoćnika, mladim
policajcem i pomoćnicom srednjih godina. Zato je sazvao informativni sastanak rekavši im da
svi ostanu na svojim mjestima.
Tihim glasom zbog drugih timova koji su naporno radili za svojim radnim stanicama,
prvi je započeo Nick Nicholl. „Roy, onaj račun za skener koji smo jutros uzeli iz kuće
gospođice Harper, dvije tisuće četiristo trideset sedam funta.“
„Aha.“
„U Century Radiju dobio sam sve podatke.“ Nekoliko isprintanih web-stranica pružio je
Graceu. „Mi smo ih vidjeli.“
Grace je bacio pogled.

AR5000 Reciever 'Cyber Scan. Nevjerojatan frekvencijski raspon od 10Khz-2600Mhz.

AR5000 siri granice performansi, omogućava savršen, jak signal, visoku osjetljivost i
široko frekvencijsko praćenje s mikroprocesorom koji omogućava 5 neovisnih VFO-a,
1000 memorijskih kanala, 20 banaka za pretraživanje, Cyber Scan brzo skeniranje i
pretraživanje - uključivši sve pokretne frekvencije. Brzina skeniranja i pretraživanja
iznosi 45 kanala ili više u sekundi...

Okrenuo se prema Bransonu. „Ti si najbolji tehnolog kojeg imam. Mislim da već znam o
čemu se ovdje radi - možeš li mi potvrditi?“
„Radi se o vrhunskom radiofrekvencijskom skeneru. Koriste ga zanesenjaci Citizens
Banda za pronalaženje novih prijatelja, za prisluškivanje policijskih radiomreža ili poziva s
mobitela.“
Grace je kimnuo. Zatim se obratio Emmi-Jane Boutwood, „Imamo li ikakav dokaz da je
Ashley Harper ikad koristila Citizens Band, bilo u sadašnjem ili u prošlim životima?“
„Nemamo“, odgovorila je. „Ne.“
Pogledao je sliku skenera u boji. Velika srebrna kutija na vlastitim nogama s brojčanikom
na prednjoj strani i zbunjujućim mnoštvom prekidača i tipki koje ima svaki složeniji radijski
uređaj. „Dakle, u utorak navečer njezin zaručnik nestaje. Srijedu poslijepodne odlazi u
London i kupuje radioskener za dvije i pol tisuće funta. Ima li kakvih razumnih teorija zašto?
I kako se dovraga znala služiti njime?“
„Iz očaja?“ javio se Nick Nicholl.
„To ne prihvaćam“, odgovorio je Grace.
„Očito je da nikako nije znala gdje je on“, javila se Bella Moy.
Grace je rastreseno kimnuo. Imalo je smisla, no njemu se nije uklapalo.
„Možda je znala da Michael Harrison ima voki-toki. Možda je na taj način pokušala
uspostaviti vezu s njime?“ Nadovezala se Emma-Jane Boutwood. „Ili - kako bi to bilo - da
prisluškuje nekoga s kime bi razgovarao?“
Grace je bio impresioniran. „Da, dobro razmišljanje.“ Pogledao je naokolo. „Ima li još
kakvih teorija? U redu, ostavimo to zasada po strani. Ima li nekog drugog napretka?“
„Da“, rekao je Nick Nicholl. „Nakon što si otišao iz kuće Ashley Harper, Joe Tindall je
počeo dizati daske na podu. Iza jedne komode koju smo odmaknuli našli smo kuvertu punu
računa - možda je tamo pala slučajno, ili je bila skrivena. Većina računa nije nam zanimljiva,
ali ima jedan koji moraš vidjeti.“
Bio je to račun u iznosu od 1500 funta od jedne kompanije iz ulice Maddox u Londonu
imenom Conquest Escorts. Ispod naziva stajalo je 'Diskretna pratnja privlačnih muškaraca i
žena za svaku priliku'. Pokazivao je dva datuma - prošlu subotu, dan kad se Ashley Harper
trebala vjenčati, i prošli ponedjeljak.
„Okreni ga, Roy“, rekao je Nick Nicholl. „Pogledaj na drugu stranu.“
Grace ga je okrenuo i ugledao penkalom napisano ime Bradley Cunningham.
U mislima se vratio na razgovor koji je u petak navečer vodio s Ashley u njezinoj kući.
Sjetio se kako je potišteno sjedila i pričala o svom ujaku iz Kanade. Rekla je 'Obožavamo
jedno drugo... uzeo je cijeli slobodan tjedan samo kako bi bio na probi u ponedjeljak'.
„Izmislila je ujaka?“ upitao je zbunjeno.
„Izmislila je mnogo toga, a ne samo ujaka - E-J će ti uskoro ispričati“, rekao je Glenn
Branson. „Prvo pogledaj ovo.“
Pružio je Graceu fotokopiju papira A4 formata. Bio je to faksiram nalog za Bank Hexta na
Velikom Kajmanu da prebaci 1,253,712 funta na broj računa u Banco Aliado u Panami.
Nalog su potpisali obojica, Michael Harrison i Mark Warren, a vrijeme na vrhu stranice
pokazivalo je 23.25 od prethodnog dana.
Grace je dva puta pročitao nalog i zatim se namrštio prema Bransonu. „To je nekih
dvadeset minuta prije nego što je pao s balkona.“
„Da, točno.“
Grace je razmišljao o bilješci pronađenoj u Markovu džepu. „Dakle, ide i prebacuje novac
da prijatelju spasi život. Zatim se ubija.“
„Možda su morali platiti neki veliki dug? Panama je možda povezana s Kolumbijom -
kolumbijskom mafijom - možda su se uvalili u govna sa zajmom? Isplaćuju ga, a Mark Warren
se nakon toga ubija.“
 „Ta teorija ima smisla“, odgovorio je Grace. „Ali toj dvojici je jako dobro išlo. Imaju velik
projekt u Ashdownu - dvadeset kuća - koji im je mogao donijeti nekoliko milijuna. Zašto da
se ubije za - koliki bi njegov udio bio - nekoliko stotina tisuća funta?“
„Dakle, prebacio je novac i zatim je ubijen.“
„To je već elegantnija teorija“, rekao je Grace. „Upravo sam razgovarao s Cleo Morey iz
mrtvačnice. Dolazi joj patolog iz Ministarstva unutarnjih poslova. Možda kasnije danas
dobijemo neke nove informacije.“
Detektivka Bella Moy Gracea izvijestila je da ima neke podatke od jednog telefonskog
operatera. Vodafone je zabilježio aktivnost Michaelova mobitela između 22.22 i 23.00
prethodne večeri, a bilo je i nekoliko hitnih poziva na 999 s istog mobitela, ali u svakom
pokušaju operatorica nije čula nikoga s druge strane i nije dobila odgovor na svoja pitanja.
„Što je s mobilnim antenama?“
„Upravo stižem na to, Roy. Ovog jutra iz Vodafona su bili jako uslužni i već smo od njih
dobili lokaciju Michaelovom mobitelu najbliže antene“, odgovorila je.
„Gdje se nalazi?“
Malo se namrštila. „To nije baš dobra vijest - nalazi su u središtu grada Newhavena, a
antena pokriva cijeli grad.“
„Pa, i to je nešto“, odgovorio je Grace. „Ima li koincidencije s time da je Newhaven morska
luka?“
„Već sam uzbunila sve luke“, rekla je.
„U vezi s kim?“
„U vezi s Ashley Harper i Alexandrom Huron - to je ime koristila u Kanadi prije četiri
godine.“
Bilo je jasno da ima još toga reći, stoga ju je Grace pustio da nastavi.
„Provjerila sam podatke o njezinom Audiju TT. Uzela ga je na lizing, na svoje ime, iz
autosalona u Hammersmithu prije godinu dana. Sve isplate rata su redovite i uredne. Isto je
s njezinom kućom, također na lizing, ali lizing prestaje krajem ovog mjeseca.“
„Da se podudara s njezinim vjenčanjem?“ upao je Branson.
„Sasvim moguće“, odgovorila je Emma-Jane. „Zatim sam po predosjećaju naložila našim
novim kolegama da provjere sve kompanije koje iznajmljuju automobile i kombije i da im uz
ime Ashley Harper proslijede i sva njezina prijašnja imena: Pod imenom Ashley Harper nije
se pojavilo ništa“, rekla je. „Ali noćas, u deset iza ponoći, žena pod imenom Alexandra Huron
unajmila je Mercedes e-klase u lokalnom Avisu u zračnoj luci Gatwick koristeći kreditnu
karticu kanadske Toronto Dominion banke. Službenik koji je obavljao detalje sa strankom
identificirao ju je prema fotografiji kao nedvojbeno Ashley Harper.“
„Nadzorne kamere“, rekao je Grace „Ono što...“
Glenn Branson je podigao ruku. „Već radimo na tome. Već provjeravamo sve kamere
između Gatwicka i Newhavena od vremena kad je preuzela auto.“
„Kuću je napustila otprilike sat vremena prije nego što si ti stigao tamo, Nick.“ Grace se
obratio detektivu Nichollu.
„Da.“
 „Znamo li kako je stigla do zračne luke?“
„Ne.“
Grace je zašutio. Nekoliko trenutaka nitko nije ništa rekao. Razmišljao je o svim
vremenskim sljedovima prošle noći - kad je otišao do Marka Warrena, kad su on i Glenn
Branson posjetili Ashley. Marka Warrena odvezli su do šume da pomogne u pronalaženju
groba. Smrt Marka Warrena. Ashley unajmljuje auto pod drugim imenom.
Sad mu je bilo jasno kakvu je igru igrala; bilo je sasvim jasno. I znao je da je trebaju naći.
Ovog trenutka ništa nije bilo važnije od toga.
I to brzo.
Ako već nije prekasno.
 84
„Zaboga, ženo, četiri jebena kofera - što ti je, Alex?“
„Kako to misliš?“
„Neću ti pomoći tegliti četiri jebena kofera, to mislim.“
„Onda ćemo uzeti nosača.“
„A što je s plaćanjem prekoračenja težine?“
„Putujemo s Clubom, Vic, dopuštaju puno prtljage. Smiri se.
„Da se smirim? Zašto sva ta sranja jednostavno ne ostaviš tu, nove stvari kupiš u
Sydneyju - i ondje ima dućana, znaš!“
Ashley, u Pradinu traper-kostimu s hlačama i u visokim petama, stajala je između
kovčega u dnevnoj sobi male samostojeće kuće u Newhavenu. Ruke je prkosno stavila na
bokove i gledala kroz prozor. Pogled iz unajmljene kuće na udaljenom vrbu brijega
obuhvaćao je gotovo cijeli grad i veći dio njegove luke.
Gledala je kako Seacatov trajekt koji vozi preko Kanala klizi uz lučki gat i kreće prema
moru. Dan je bio dosadan, siv i vlažan. Znojila se, što je dodatno utjecalo na njezino
raspoloženje, a bila je i pred menstruacijom, što je još više pogoršavalo stvar.
Okrenula se prema njemu i otrovno podigla glas. „Zbilja? U Sydneyju ima dućana? Misliš
dućana u koje možeš ući i kupovati?“
„Oh, odjebi, glupa kravo - ne razgovaraj sa mnom kao da sam neki jebeni sluga.“
„Odjebi ti! Zašto da sve ovo ostavim? Ovo je moj život.“
„Što misliš pod tim ovo je moj život?“
Sa svojih sto sedamdeset Vic je bio tek dva centimetra viši od Ashley, ali njoj se uvijek
činio mnogo viši. Bio je čvrste mišićave građe i s tetoviranim rukama, kratko ošišanom kosom
i tvrdim, pristalim licem ostavljao je dojam uličnog borca. Odjeća je dodatno naglašavala
njegovu vojničku pojavu. Trenutačno bio je u maskirnoj jakni iznad crne majice, u chinos-
hlačama i u nečem što se moglo nazvati vojničkim čizmama.
„Hoćeš reći, Michael je tvoj život? Mark? Ta dva dripca su tvoj život, to hoćeš reći? Jesam
li nešto krivo razumio - mislio sam da sam ja tvoj život, ti glupa kučko.“
„I ja sam mislila da jesi“, odgovorila je čvrsto, susprežući suze.
„Koji kurac to znači?“
„Ništa“, rekla je.
Uhvatio ju je za ramena i okrenuo je da ga gleda u lice. „Alex, opusti se, može? Uskoro
smo na cilju, kod kuće, smirimo se.“
„Savršeno sam mirna“, odgovorila je. „Ti si taj koji je sav napet.“
 Privukao ju je. Gledao je u njezine zelene oči. Zatim je nježno odmaknuo pramen kose s
njezina čela. „Volim te“, rekao je. „Jako te volim, Alex.“
Rukama ga je zagrlila oko vrata, privukla njegove usne svojima i strastveno ga dugo
ljubila. „I ja tebe volim, Vic. Oduvijek.“
„A ipak si spremno otišla i jebala se s Markom a zatim s Michaelom. I s gomilom prije
njih.“
Ljutito se odmaknula i zamalo pala preko kovčega. „Isuse Kriste, što te je spopalo?“
„Što me je spopalo? Ovaj put smo zajebali, to je to. OK?“
„Nismo zajebali, Vic, imamo rezultat.“
„Pišljivih milijun i dvjesto tisuća funta? Pola godine naših života za to?“
„Nismo mogli predvidjeti što će se dogoditi - prometna nesreća.“
„Trebali smo drugačije odigrati stvar. Mogla si izvući Michaela, obaviti vjenčanje i onda
bi imali pola njegova novca, i njegova partnera.“
„A to bi odnijelo mjesece, Vic - možda godine. I dalje imaju dozvole za svoj veliki projekt.
Kako stvari stoje, napravili smo brzi rezultat. A da nisi prokockao pola našeg prokletog
novca, kao prvo, uopće ne bismo ni trebali biti ovdje, OK?“
Tupo je pogledao na sat. „Moramo krenuti ako želimo stići na let.“
„Ja sam spremna.“
„Nemaš pojma kako me sve ovo jebeno boli, Alex, znaš? Što radimo? Ja sjedim po strani i
znam da se ove godine jebeš s Michaelom i Markom, prije toga jebala si se s onim kretenom
Richardom u Cheshireu, da ne spominjem Joa Kenvina i Juliana Warnera.“
„Ne mogu vjerovati da to čujem, Vic. Napravila sam što sam napravila, jer to je bio dio
naše nagodbe, OK?“
„Ne, nije OK.“
„Nakon svega si im se za zadovoljstvom osvetio - dakle, u čemu je tvoj problem? A na ovaj
način i sebe i tebe poštedjela sam medenog mjeseca s Michaelom.“
Ponovo je zabrinuto pogledao na sat. „Razgovarat ćemo u autu - moram obaviti još jednu
stvar prije nego što odemo.“ Njezinu prtljagu odvukao je u hodnik, a zatim se vratio u dnevnu
sobu i povukao kauč. Nakon toga je kleknuo i podigao rub tepiha.
„Vic“, rekla je.
Podigao je pogled. „Što je?“
„Ne možemo li ga jednostavno ostaviti?“
„Ostaviti ga?“
„Neće nikamo otići, je li tako? Neće se izvući - ne može ni govoriti, rekao si.“
„Dokrajčit ću ga, osloboditi ga muka.“
„Zašto ga jednostavno ne ostaviš? Nitko ga neće nikada naći.“
„Treba mi deset sekunda da mu slomim vrat.“
„Ali zašto?“
Bljesnuo je očima prema njoj. „Meka si prema njemu, kučko, je li tako?“
Zarumenjevši se, odgovorila je: „Ni najmanje nisam meka prema njemu. „
 „Nikad te nije bilo briga kad sam se rješavao drugih. Što je posebno kod tog dečka
Mikeyja?“
„Nema ničeg posebnog.“
Pustio je da se tepih vrati na mjesto, ustao je i vratio kauč na njegovo mjesto. Zatim je
vratio i maleni stolić. „Imaš pravo u tome da se neće izvući, Alex. Zašto da se tom malom gadu
smilujemo tako da ga riješimo muka? Ostavit ćemo ga da umre od gladi, sam samcat u mraku.
Jesi sad sretna?“
Kimnula je. „Jesi li pogledao današnje novine?“
„Ne, čistio sam kuću. Imam sve jučerašnje - ništa zabrinjavajuće. Današnje ćemo
pogledati na aerodromu.“ Nasmijao se. „A nakon toga, nema briga, je I'tako?“
Pet minuta nakon toga Mercedes je bio napunjen s Ashleyjina četiri kovčega i Vicovom
velikom putnom torbom. Zaključao je ulazna vrata i ključeve spremio u džep.
„Misliš da bismo ih trebali vratiti u agenciju?“
„Ostaje nam pet mjeseci do kraja lizinga, ženo! Želiš da netko uđe i počne njuškati? Jer
kažem ti jednu stvar, ovdje neće dobro mirisati za tjedan ili dva.“
Nije govorila dok je vezivala pojas i zadnji put pogledala kuću kroz staklo automobila.
Bila je to čudna kuća, zbog izoliranosti savršena za njihove potrebe - najbliži susjed bio je
udaljen četiristo metara - a, ustvari, dvostruko savršena kad se gleda u svjetlu događaja od
prošlog utorka navečer. Ni u milijun godina ne bi se za nju moglo reći da je zgodna ili otmjena.
Podignuta na pustoj ledini - što se nije promijenilo - tridesetih godina, izgledala je kao
okrnjena polovica dvojne kuće, kao da druga polovica nije izgrađena. Izvorno, u noj je bila
garaža, ali prije nekoliko godina pretvorena je u ono što je danas dnevna soba.
Upalio je motor. Za sat vremena bit će u zračnoj luci Gatwick. Sutra, ili kasnije danas -
oduvijek je imala problema s vremenskim zonama - bit će ponovo u Australiji. Kod kuće.
Vjetrobran se orosio kapima kiše. Usprkos tome, stavila je svoje Guccijeve sunčane naočale.
Vic joj je odrezao kosu - nije bilo vremena da ode frizeru - a zatim je jutros stavila kratku
tamnu periku. Ako bude ikakvih provjera u zračnoj luci, tražit će Ashley Harper. Postojala je
tek neznatna mogućnost da će tražiti Alexandru Huron. Ali kad je u torbici pogledala svoju
putovnicu, koja je bila valjana još dvije godine, osmjehnula se. Zasigurno nitko neće tražiti
Anne Hampson.
Vic je mjenjač ubacio u vožnju i ogledao se. „Gdje je jebena kočnica?“
„Na ručici je, moraš je povući.“
„Za koji kurac imaju ručicu? Zašto nisi unajmila normalan auto?“
„Što normalnije od Mercedesa možeš dobiti?“
„Onaj s normalnom kočnicom.“
„Zaboga!“
Spustio je prozor i povikao: „Zbogom, glupane. Neka ti je lijep ostatak života!“
„Vic?“
„Da?“ Žestoko je pritisnuo gas niz izrovanu cestu koju vlasti kao da su zaboravile. „Što je,
već ti nedostaje pimpek tvog dragog?
„Znaš što? Veći je od tvog!“
 Trznuo se, pljusnuo je po licu, auto se zanio na zaraslu travu uz rub ceste, zatim se vratio
i poskočio preko rupe.
„To te čini sretnim, da me pljusneš?“
„Ti si obična kurva.“
Došli su do T-križanja i skrenuli desno, uz novi stambeni blok s mladicama stabala.
„A ti si običan nasilnik, Vic. Ti si sadist, znaš? To te čini sretnim? Svršavaš li na to da mučiš
nekog poput Michaela?“
„A ti svršavaš tako da se jebeš s njim, a znaš da ćeš ga jednog dana stvarno izjebati?“
Sijevnuo je pogledom prema njoj i skrenuo na glavnu cestu.
Dogodilo se tako brzo, sve što je vidjela na trenutak se učinilo kao iznenadna promjena
svjetla. Začuo se stravičan tresak, osjetila je snažan trzaj, uši su joj se začepile, cijeli auto
ispunio se nečim nalik na perje i mirisalo je na kordit. Istog trena uključila se sirena.
„Oh sranje, oh sranje, sranje, sranje!“ Vic je šakama lupao po volanu; njegov zračni jastuk
visio je poput rabljenog kondoma preko postolja volana, a drugi obješen uz njegovu glavu.
„Jesi li dobro?“ upitao je Ashley.
Kimnuia je gledajući u poklopac motora koji se deformiran uzdigao ispred nje, a
Mercedesove zvijezde na njegovom kraju više nije bilo. Drugi, bijeli auto, bio je zaustavljen
pod čudnim kutom na sredini ceste nekoliko metara dalje.
Vic je pokušao otvoriti svoja vrata, ali nije uspijevao. Zatim je svom težinom tijela udario
po njima i uz škripu šarki otvorila su se.
Ashleyina vrata otvorila su se bez problema. Otkopčala je pojas i teturajući izašla. Zatim
je stisnula nos i snažno puhnula da odčepi uši. Za volanom drugog auta, Saaba, izgužvanog
prednjeg dijela, spazila je preneraženu sjedokosu ženu.
Vic je provjeravao štetu na Mercedesu. Prednji kotač bio je slomljen i savijen uguran u
kućište motora. Ni slučajno ne bi mogao nastaviti.
„Ti glupa jebena kučko!“ Vic je preko zavijanja sirene Mercedesa vikao na Saab.
Ashley je ugledala auto koji se približavao po cesti i jedan kombi iz drugog smjera. A
spazila je i jednog mladića koji je trčao prema njima. „Vic“, povikala je panično, „moramo
nešto napraviti, zaboga!“
„Da, tako je, moramo nešto napraviti. Što predlažeš?“
 85
U dežurnoj sobi Nick Nicholl je odjednom viknuo Graceu. „Roy! Linija sedam, preuzmi,
preuzmi!“
Grace je pritisnuo gumb i slušalicu stavio na uho. „Roy Grace“, rekao je.
Bio je to Mark Tuckvvell, detektiv iz policijske postaje u Brightonu. „Mercedes za kojim
si objavio potjeru, plavi saloon, Lima-Juliet-nula-četiri-Papa-X-Ray-Lima?“
„Da.“
„Sudjelovao je u prometnoj nesreći u Newhavenu. Putnici, muškarac i žena, oteli su jedno
vozilo.“
Grace se uspravio sa slušalicom čvrsto prislonjenom na uho. Preplavio ga je adrenalin.
„Jesu li uzeli taoce?“
„Ne.“
„Imamo li njihov opis?“
„Zasad ne baš pouzdan. Muškarac je zdepast, bijelac, kratke kose, u srednjim
četrdesetim; žena ima kratku crnu kosu, negdje u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim.“
Uzimajući olovku, upitao je: „Koji su podaci o vozilu koje su oteli?“
„Land Rover Freelander, zeleni, Whisky-sedam-devet-šest-Lima-Delta-Yankee.“
Zapisujući, ponovo je upitao: „Je li već negdje viđen?“
„Ne još.“
„Kad je točno otet?“
„Prije deset minuta.“
Trenutak je razmišljao. Deset minuta. U deset minuta može se prevaliti prokleto dug put.
Zahvalio je detektivu, rekao mu da će mu se javiti za nekoliko minuta i da liniju drži
otvorenom.
Zatim je na brzinu izvijestio svoj tim. Pružajući podatke o vozilu Nicku Nichollu, rekao
je: „Nick, podatke o vozilu proslijedi u sve susjedne grofovije - Surry, Kent, Hampshire - i
londonskoj policiji. Smjesta!“
Trenutak je razmišljao. Ceste istočno od Newhavena vode prema Eastbourneu i
Hastingsu. Na sjeveru brze ceste vode prema zračnoj luci Gatwick i prema Londonu. Zapadno
je bio Brighton. Najvjerojatnije će, ako su ostali u Land Roveru, krenuti prema sjeveru.
Okrećući se prema detektivki Moy, rekao je: “Bella, podigni helikopter. Pod pretpostavkom
da odlaze iz ovog područja, neka pokriva ceste petnaest do dvadeset pet kilometara sjeverno
od Newhavena.“
„U redu.“
„Kad to obaviš, organiziraj praćenje svih nadzornih kamera na željezničkim stanicama u
tom području, za slučaj da odbace vozilo i krenu vlakom.“
 Otpio je gutljaj vode. „Emma-Jane, nazovi prometnu policiju neka odmah izvezu vozila
na A23 i paze na onaj auto. Nakon toga obavijesti policije u luci Newhavena i zračnim lukama
Gatwick i Shoreham.“
Provjeravao je popis u glavi. Postaje, morske luke, zračne luke, ceste. Znao je da oni koji
otmu vozilo u većini slučajeva voze nekoliko kilometara, a zatim ga odbace i uzmu drugo.
„Glenn“, rekao je, „pokrij cijelo okolno područje Newhavena - moramo biti sigurni da još nisu
napustili svoj auto. A i ovdje u pripremi imaj nekoliko naših patrolnih kola.“
„Idem odmah.“
Grace je nazvao Operacijski centar i izvijestio ih da preuzima zapovijedanje nad ovim
slučajem. Službenik u centru rekao mu je da je upravo stigla jedna obavijest. Vozilo koje
odgovara opisu na semaforu je okrznulo nekoliko drugih dok ih je pretjecalo preko pločnika
da stigne na pokretni most u Newhavenu sekundu prije negoli se podigne. Informacija je stara
dvije minute.
 86
Vic Delaney snažno je nagazio kočnicu kad su ušli u desni zavoj krivudave seoske ceste,
mnogo oštriji nego što je mislio. Prednji su kotači zablokirali i jedan mučan trenutak
nastavili ravno naprijed prema stablu topole, dok se Vic borio s debelim volanom. Ashley je
kriknula: „Viiiic!“
Auto se žestoko zanio udesno, prednji dio se zaokrenuo, stražnji kotači proklizali, zatim
ga je suviše ispravio tako da su klizili prema drugoj topoli. Pa onda natrag, dok se
preopterećeni auto ljuljao kao teška vreća, a prtljaga lupala u stražnjem dijelu. Ponovo su bili
pod kontrolom.
„Uspori, Vic, za ime Božje!“
Ispred njih je bio veliki kamion koji se sporo vukao, i u trenu su se našli iza njega, bez
dovoljno mjesta da ga preteknu. „Oh, jebeni Isuse!“ povikao je kočeći i frustrirano lupajući po
volanu.
Sve je krenulo po krivu. Priča mog života, pomislio je. Otac mu je umro od pića kad je bio
tinejdžer. Malo prije osamnaestog rođendana istukao je maminog ljubavnika jer je bio
propalica i ponašao se prema njoj kao da je govno. A majka je odgovorila tako da ga je, njega,
Vica, izbacila na ulicu.
Otišao je u vojsku u potrazi za pustolovinama i istog trena pronašao sebe u marincima,
ali osim toga, razvio je i smisao za novac. Za mnogo novca. Osobito je volio elegantnu odjeću,
aute, kocku i prostitutke. Ali više od svega, volio je osjećaj - poštovanje koje je izazivao - kad
bi u kasino ulazio u otmjenom odijelu. A koja bolja poruka muškarčevu ponosu može biti od
one kad u kasinu dobije besplatnu večeru s odreskom, a možda i sobu.
Sreća koja ga je u drugoj godini u marincima pratila u kasinima donijela mu je bogat
plijen, a zatim ga je nesretna godina ogoljela.
Nakon toga sprijateljio se s jednim potkupljivim intendantom, Bruceom Jackmanom,
zaduženim za borbenu tehniku i pronašao način da na brzinu, preko interneta, zaradi na
prodaji oružja, streljiva i ostalog vojnog materijala. Kad je prijetilo da bude otkriven, zadavio
je Brucea Jackmana i ostavio ga da visi u svojoj sobi s oproštajnim pismom. I nikad zbog toga
nije nemirno spavao ni jednu noć.
Život je igra, preživljavaju najjači. Po njegovu shvaćanju, ljudi griješe u pretvaranju da su
imalo drugačiji od životinjskog svijeta. Život se odvija po zakonima džungle.
Što nije značilo da se nekoga ne može voljeti. Od prvog trenutka kad ju je ugledao, zavolio
je Alex duboko, ludo, vrtoglavo. Imala je sve: bila je uzvišena, imala je stila, bila je
zapanjujuće lijepa, s fantastičnim tijelom, a u krevetu je bila prava zvijer. Imala je sve što je
ikad želio od žene i još mnogo više. I bila je jedina žena koju je upoznao s više ambicija od
njega - i koja je imala plan kako ostvariti jednostavan cilj: obogati se dok si mlad i ostatak
života provedi uživajući u tome. Ništa jednostavnije.
Sve što im je sada trebalo, bilo je da stignu do zračne luke Gatwick i uhvate avion.
 Unutrašnjost Freelandera zaudarala je na dizelske pare iz ispušne cijevi kamiona ispred
njih koji se vukao manje od 50 kilometara na sat. Izvukao se da vidi može li ga preteći, ali se
oštro vratio dok je kamion iz suprotnog smjera protutnjao pokraj njih. Sve nestrpljiviji, vozili
su iza kamiona kroz dugi ponirući dvostruki zavoj pokraj oznake za kamenolom, zatim uz
brijeg na kojem je kamion dodatno usporio. Lijevu ruku spustio je Ashley u krilo, našao
njezinu i stegnuo je. „Bit će sve u redu, anđele.“
Kao odgovor stegnula je i ona njegovu.
Zatim je u retrovizoru spazio plavi bljesak. Hladan strah stegnuo mu je želudac.
Pažljivo je gledao u retrovizor. Iza njih je ostajao asfalt, trava i drveće. Zatim ponovo plavi
bljesak, i ovaj put nije bilo dvojbe. Sranje. Svakog trena ugledat će ga iza zavoja.
Ponovo virnuvši u suprotan smjer, zdesna je spazio drvenu oznaku za pješačku stazu i
širok put. Oštrim okretom volana skrenuo je Freelander presjekavši put nadolazećem
kombiju i sletio na kvrgav, zarastao put. Auto je uletio u duboku, vodom ispunjenu rupu i
izašao iz nje. U retrovizoru je vidio policijski auto koji je projurio u suprotnom smjeru, nadao
se prevelikom brzinom da ih primijeti.
„Zašto si skrenuo?“ upitala ga je Ashley.
„Policija.“ Ubrzao je, osjetio je kako kotači poskakuju, prijanjaju, kako se auto propinje
po brazdama i zatim se spušta u njih. Prošli su pored seoskog dvorišta s praznim konjskim
furgonom, ugašenim traktorom i nekim zdanjem od valovitog željeza s praznim torovima za
ovce.
„Kamo ovo vodi?“ upitala je Ashley.
„Nemam pojma.“
Na kraju staze skrenuo je ulijevo na šljunčani put; prošli su pokraj nekoliko koliba i stigli
do ceste s gustim prometom. Vic je, spustivši prozor i prekriven kapljama znoja, rekao: „Ovo
je A27 - vodi na A23 - ravno prema Gatwicku, je li tako?“
„Znam. Ali ne smijemo na glavnu cestu.“
„Razmišljam - najbolje bi bilo... „
Oboje je začulo kloparanje helikoptera. Vic je glavu gurnuo kroz prozor i pogledao prema
gore. Ugledao je tamnoplavi helikopter kako se s neba obrušava ravno na njih. Dok je
kružio uz još jaču buku, spustio se dovoljno nisko da na njemu ispod kokpita pročita bijelim
slovima otisnuto „POLICIJA“.
„Gadovi.“ Promet je tekao pa je procijenio da bi bilo suviše riskantno ravno prijeći cestu.
Umjesto toga okrenuo je ulijevo snažno ubrzavajući ispred jednog Jaguara koji mu je
signalizirao svjetlima i trubom. Nije se obazirao, netremice je i uspaničeno gledao naprijed.
Promet se ponovo usporavao. Sranje, uskoro će stati. Malo se izvukavši udesno i gledajući niz
kolonu, shvatio je razlog zastoja, iako mu je pogled djelomice skrivao visoki karavan.
Policijski auto blokirao je cestu, a sa svake strane stajale su velike plave zapreke s
natpisom „STOP POLICIJA“.
 87
„Upravo su probili policijsku zapreku na kružnom toku kod Beddinghama“, službenik iz
Operacijskog centra izvijestio je Gracea, „i sada se kreću zapadno po A27. Sljedeće mjesto gdje
bi mogli skrenuti je kružni tok udaljen kilometar i pol i tamo mogu skrenuti desno prema
Lewesu ili lijevo prema selu Kingston.“
„Imamo li koga na tom kružnom toku?“
„Policajac na motoru je na putu - mogao bi stići na vrijeme.“
„Motor nema svrhe. Moramo ih opkoliti. Barem nisu u brzom autu, tako da ih možemo
uloviti. Trebaju nam četiri vozila - gdje su najbliža četiri?“
„Dvoja idu prema čvoru s A23, jedno stiže iz Lewesa, pretpostavljeno vrijeme dolaska,
četiri minute, jedno dolazi iz Shorehama, pretpostavljeno vrijeme, tri minute do čvora
A23/A27, dva imamo ovdje u Sussex Houseu spremna za pokret, a jedno je na putu iz
Haywards Heatha, pretpostavljeno vrijeme, dvije minute.“
„Helikopter ih i dalje prati?“
„Iznad njih je.“
Grace je na trenutak zatvorio oči, zamišljao je cestu. U ovom trenutku, zlikovci su, tko
god da jesu - a on je imao duboke sumnje o jednom od njih - napravili grešku kad su krenuli
cestom kojom se svakodnevno vozio s posla i koju je vjerojatno poznavao bolje od bilo koje
na svijetu. Znao je svako skretanje, svaku mogućnost, dodajući tome i činjenicu da su u vozilu
s terenskim opremom. Pa iako je tlo od posljednjih kiša bilo prilično natopljeno, ako odluče,
imat će dovoljno mogućnosti da skrenu s ceste i zapute se seoskim putovima.
„Možemo li uključiti i nekoliko policijskih terenaca?“ Upitao je Grace. „Postavite ih
najbliže što možete čvoru A27/23.“
Pogledao je na sat. Četvrt do dva. Utorak. Promet će biti prilično jak i brinuli su ga ostali
sudionici u njemu. Policija je posljednjih godina bila izložena silnim kritikama zbog
nesmotrenih potjera u kojima je dolazilo i do tragičnih pogibija nedužnih ljudi. Ovu potjeru
morao je osigurati koliko je u zadanim uvjetima bilo moguće.
Najbolje bi ih bilo opkoliti: vozilo ispred, vozilo iza; jedno sa svake strane i usporavati ih.
To bi bio sretan završetak iz udžbenika.
Osim što nije doživio mnogo sretnih završetaka otkako je previše ostario da bi uživao u
bajkama.
 88
Dok je jurio niz dugo zavojito brdo u brzoj traci, s iglom na pokazivaču brzine koja je
treperila iznad 200 kilometara na sat, Vic je znao da će za minutu ili dvije stići do čvora A23
i da uskoro mora donijeti odluku. Nekoliko je posljednjih trenutaka, svjestan sjene
helikoptera iznad sebe, bio zaokupljen jednom mišlju: da sam policajac, koje bih baze sada
pokrivao?
Začne luke ne bi bile dobar izbor. Ni one trajektne. Ali postojala je jedna stvar koju
policija vjerojatno nije uzela u obzir - vjerojatno zato što nisu znali za nju. Ali da dođu do nje,
morat će se otresti onog prokletog helikoptera. A postoji mjesto, samo nekoliko kilometara
naprijed, gdje to može obaviti.
Dvosmjerna razdvojena cesta strmo penjala se uzbrdo, s valovitim brežuljcima
Downlanda njemu zdesna i urbanom cjelinom Brightona and Hovea slijeva. A naprijed, još
samo nekoliko kilometara, s visokim dimnjakom, putokazom prema njegovom odredištu, luci
Shoreham. Ali još će se zaustaviti prije njega.
„Zašto si produžio, Vic?“ nervozno je upitala Ashley. „Mislila sam da idemo u Gatwick.“
Nije odgovorio. Jedan starčić vukao se po unutarnjoj traci u brončanoj Toyoti s četverim
vratima koja se činila starom dobrih deset godina. Savršeno.
Svakog trena trebao bi se pojaviti tunel. Koliko se sjećao, bio je oko četiristo metara dug
i prolazio je kroz Downs. Prošli su pored znaka zabrane pretjecanja i ušli u slabo osvjetljen
tunel pri brzini od dobrih 180 kilometara na sat. Vic je odjednom skrenuo u unutarnju traku
i pritisnuo kočnicu tako da je auto jedva milio. Upalio je četiri žmigavca.
„Vic... što... zaboga...“
Nije se obazirao na nju, gledao je u retrovizor kolonu koja je prolazila pokraj njega. A
sada je stizala Toyota. Vic se napeo, znao je da mora nepogrešivo izračunati vrijeme. Toyota
je dala znak da prelazi u preticajni trak i počela se izvlačiti, ali odjednom su bljesnula svjetla
i začula se truba kad je prohujao jedan Porsche, a Toyota se snažno kočeći vratila u unutarnji
trak.
Odlično!
Vic je na Land Roveru povukao ručnu kočnicu snažno koliko je mogao, znajući da će time
zaustaviti auto bez da se upale stražnja svjetla. „Drži se!“ viknuo je otpuštajući kočnicu i
pritišćući gas.
Iza njih se začula škripa guma, ali u trenutku kad ih je Toyota udarila već su se lagano
kretali naprijed. Udarac nije bio jak, tek jedan lagan trzaj koji je jedva osjetio uz zvuk lomljave
stakla.
„Van!“ povikao je Vic snažno otvarajući vrata, iskačući i trčeći do stražnjeg dijela da
provjeri štetu. Brinuo ga je jedino prednji dio Toyote. Izgledao je u redu - rešetka je bila
udubljena a prednja svjetla slomljena, ali nije bilo mrlja od vode ni ulja.
 „Uzmi jebene kofere!“ viknuo je Ashley koja je zapanjeno krenula prema njemu. „Jebene
kofere, ženo!“
Trzajem je otvorio vozačeva vrata Toyote. Vozač je bio još krhkiji nego što se činio kad
su ga pretjecali. Dobro iznad osamdeset, sa staračkim pjegama po licu, rijetkom kosom i
naočalama s debelim staklima.
„Hej, što je - što radiš - što?“ uzbudio se starac.
Vic mu je otkopčao pojas svjestan da im se približava jedan automobil. Zatim mu je
skinuo naočale da ga dezorijentira. “Odnijet ću te u ambulantna kola, prijatelju.“
„Ne trebam glupa.
Vic je starca izvukao iz auta, prebacio ga preko ramena, smjestio ga na stražnje sjedalo
Land Rovera i zatvorio vrata. Trbušasti, sredovječni muškarac koji je upravo izašao iz
Fordova putničkog kombija koji se zaustavio iza Toyote, dotrčao je do Vica. „Hej, treba li
pomoći?“
„Da, jadnik, mislim da ima moždani udar... teturao je.“
Protutnjao je jedan kamion, za njim dva motocikla. Ashley je viknula: „Zaboga, pomogni
mi Vic, ne mogu sama s ovim prokletim koferima!“
„Ostavi ih!“
„U jednom su mi svi papiri... „
Vic je spazio da trbušasti čudno gleda Ashley i zaključio da je najbrže rješenje da ga se
riješi. Nokautirao ga je jednim udarcem i naslonio ga na prednji dio njegova Forda.
Zatim su na brzinu njegovu putnu torbu i dva njezina kovčega utovarili u Toyotu i
uskočili u nju. Vic je krenuo unatrag i zatim, uz zvuk drobljenja koji je, pretpostavljao je,
dolazio od remena za ventilator, auto vratio metar-dva. Nakon toga ubacio je u brzinu i auto
se zatresao. Pogledao je u retrovizor, dodao gas, prošao pokraj Land Rovera i ubrzao koliko
je ta jako rasklimana Toyota mogla prema sve širem svjetlu na kraju tunela.
Ashley je u šoku zurila u njega. „To je bilo pametno“, rekla je.
„Vidiš li jebeni helikopter?“ upitao je škiljeći nakon što su izašli na svjetlo.
Pomakla se na svom sjedalu, izdužila vrat i pogledala kroz prednji, a zatim kroz stražnji
vjetrobran. „Ne slijedi nas!“ kliknula je. „Lebdi iznad izlaza iz tunela... čekaj... odlično... sad se
vraća na ulaz!“
„Pobijedili smo!“
Vic je s dvostruke ceste skrenuo na prvom izlazu koji se pojavio kilometar i pol dalje. Taj
ih je odveo u miješano urbano-industrijsko središte Southwick, predgrađe koje je dijelilo
Brighton and Hove od Shorehama. Imali su nekoliko minuta prednosti prije nego što policija
identificira njihov auto, a možda se, uz malo sreće, ona stara budala, njegov vlasnik, neće
sjetiti registarskog broja, nadao se Vic.
„Ok, onda, kamo dovraga idemo, Vic?“
„Na mjesto gdje nas policija neće tražiti.“
„A to je?“
„Michael i Mark imaju brod, je li tako, pravu jahtu. Jesi bila na njoj?“
„Rekla sam ti - nekoliko puta plovila sam na njoj.“
 „Dovoljno je velika da prijeđe Kanal, je l' tako?“
„Tip od kojeg su je kupili njom je preplovio Atlantik.“
„To je dobro. Ti i ja znamo ploviti.“
„Da.“ Ashley se prisjetila nekoliko odmora koje su sami proveli ploveći u Australiji i
Kanadi na unajmljenoj jahti. Bili su to jedni od rijetkih sretnih i mirnih trenutaka u njezinu
životu.
„Sada znaš kamo idemo. Osim ako nemaš bolju ideju.“
„Uzet ćemo njihov brod?“
„Isplovit ćemo kad se smrači.“
Sada su bili na prometnoj glavnoj cesti s čije su se obje strane na priličnoj udaljenosti
nizale dvojne kuće. Usporio je kako su se približavali crvenom svjetlu i ispred sebe s obje
strane ceste ugledao nizove trgovina. Zatim, kad se zaustavio, lice mu se objesilo. Jarko, bijelo
svjetlo ispunilo mu je retrovizor. Začuo je oštar zvuk sirene u dva tona. Ugledao je plavo
bljeskavo svjetlo, začuo glasno dodavanje gasa, zatim se uz njegov bok pojavio motociklist
i dao mu znak da izađe.
Umjesto toga stisnuo je gas do daske i jurnuo ravno kroz crveno presijecajući put jednom
teškom kamionu.
„Oh, sranje“, javila se Ashley.
Nekoliko trenutaka kasnije, uz uključenu sirenu, motocikl je bio ponovo uz njega,
policajac mu je odrješito davao znak da stane. Umjesto toga Vic je okrenuo volan oštro
udesno, namjerno udario motor koji se prevrnuo i pao na bok; u retrovizoru je na tren vidio
policajca izbačenog iz sjedala kako se kotrlja po cesti.
U panici, Vic je ispred sebe ugledao poštanski stup i naoko mirnu pokrajnju ulicu. Oštro
je skrenuo u nju, čuo kovčege kako klize po stražnjem sjedalu i zatim ubrzao niz ulicu s
drvoredima. Ponovo je počelo kišiti. Prebirao je po prekidačima dok nije našao onaj za
brisače i uključio ih. Stigli su do T-križanja, ispred njih je bila crkva.
„Znaš li gdje smo?“
„Luka ne može biti daleko“, odgovorio je. Nastavio je kroz labirint mirnih stambenih
ulica, a zatim su odjednom ušli u usku, bučnu prometnu trgovačku ulicu. „Tamo!“ pokazao je
ispred sebe. „Ono je luka!“
Na dnu glavne ulice došli su do križanja s glavnom obalnom cestom koja je išla duž obale
Brighton and Hovea, uz luku Shoreham i dalje uz rijeku Adur.
„Kojim putom se ide do broda?“
„U Sussex Motor Yacht Clubu je“, odgovorila je. „Moraš ići lijevo.“
Brzo im se približavao autobus. Htio je pričekati da prođe, a tada je u retrovizoru spazio
bijelo svjetlo; gotovo u nevjerici ugledao je policijski motocikl kako se probija kroz gust
promet iza njega. Isti onaj prokleti policajac kojeg je bio srušio s motora?
Uz škripu guma izletio je pred autobus. Zatim se, nakon nekoliko trenutaka, ni od kuda,
pojavio crni BMW s bljeskavim plavim svjetlom na upravljačkoj ploči i još nekoliko njih iza
stražnjeg stakla. Projurio je pokraj autobusa i njegove Toyote, prepriječio mu put i prisilio ga
da oštro zakoči. Iznad stražnjeg odbojnika, u bljeskajućim crvenim slovima pojavilo se: „STOP
POLICIJA“.
 U slijepoj panici okrenuo je auto za 180 stupnjeva i krenuo natrag probijajući se kroz
promet koji se usporavao ispred kružnog toka. Motocikl mu je bio za petama, sirena je
zavijala. S dva kotača na pločniku, stišćući trubu da se pješaci sklone, Vic se progurao pokraj
kolone vozila i stigao do kružnog toka. Imao je tri izbora: desno je značilo povratak u labirint
kuća, ravno naprijed, u zakrčen promet. Lijevo je vodilo na most s metalnim nosačima koji je
nadsvodio rijeku.
Krenuo je lijevo, motocikl mu je bio zalijepljen za rep dok je ubrzavao Toyotu do krajnje
granice. Ventilator je strugao, škripao, buka se svake sekunde pojačavala. Ispod njega plima
se upravo povukla, rijeka je bila tek malen potočić između blatnjavih obala na kojima su
nasukani na boku ležali čamci, od kojih su mnogi izgledali kao da će teško moći zaploviti kad
se plima ponovo digne.
Na kraju mosta cesta je bila prazna. Ali nakon nekoliko trenutaka, velikom brzinom
približavao mu se BMW Odjednom se ispred njega pojavio motocikl i pokušavao ga usporiti.
„Mislio sam da sam te već naučio lekciju“, mrmljao je Vic, stisnuo gas pokušavajući ga oboriti,
ali motociklist je bio brži od njega, strelovito je ubrzao, kao da je predvidio što će se dogoditi.
Očajnički pokušavajući sabrano razmišljati, Vic je pogledao na obje strane. Slijeva je bila
garaža, niz trgovina i nešto što je nalikovalo na niz stambenih kuća. Zdesna se prostirala
ravnica zračne luke Shorehama koju su uglavnom koristili privatni avioni i nekoliko malih
aviokompanija Kanalskih otoka. Približavao se ulazu.
Bez žmigavca, okrenuo je desno na uzak put. Slijeva mu je bio betonski zid, zdesna,
otvoreno polje zračne luke s hangarima, malim avionima i helikopterima ispred njih i s
bijelim secesijskim kontrolnim tornjem kojem je bilo neophodno malo boje. Misao koja mu
se sada javila u glavi, bila je: kad bi se barem na nekoliko minuta uspio otresti policije, mogli
bi oteti mali avion, poput dvomotornog Beechcrafta koji se upravo približavao - odvesti se
ravno do njega, zgrabiti pilota.
Kao da se točno to očekivalo, BMW mu je prišao uz bok, zanio se prema njemu i gurnuo
ga u betonski zid. Ashley je kriknula kad je auto udario u zid i stao strugati uz kišu iskri
oko njih. „Vic, napravi nešto, zaboga!“
Sjedio je, stezao volan kao da se bori za goli život, koncentrirao se znajući da su
nepovratno slabiji u borbi protiv BMW-a i motocikla. Približavao im se tunel. Točno je znao
što je BMW-u na umu - ući u tunel prije njega i zatim stati. Zato je naglo pritisnuo kočnicu.
Iznenađen, BMW je projurio pored njega, a on je istog trena iza njega skrenuo s puta ravno
na uzletište.
Motocikl je ostao uz njega, a malo poslije iza njega našao se i BMW. Vozio je preko
kvrgava travnjaka ravno prema prvom redu aviona, zatim divlje vijugao između njih
pokušavajući se riješiti policajaca iza sebe, pokušavajući uočiti nekoga tko ide prema avionu
ili izlazi iz njega. Zatim, kad je nastavio prema prostoru između jednog Grummanova
poslovnog mlažnjaka i jednog Pipera Azteca, iznenada se u njega zabio BMW, od čega su se
oboje trznuli naprijed, a Ashley je, usprkos pojasu, glavom udarila u vjetrobran i kriknula od
boli.
Čuo je kako BMW dodaje gas. Pista je bila odmah ispred njega i ugledao je dvomotorni
avion kako se spušta, nekoliko metara iznad zemlje. Stisnuo je gas do daske, poskakivao po
pisti, točno u sjeni aviona. Nakratko u retrovizoru nije bilo ni BMW-a ni motocikla! Nastavio
je punom brzinom, auto je poskakivao, struganje u motoru se pojačavalo, osjećao se i oštar
smrad paljevine, vozio je ravno prema ogradi i uskom putu iza nje.
„Moramo izaći i sakriti se, Vic. Nećemo biti brži od njih u ovoj krntiji.“
„Znam“, rekao je tmurno dok ga je obuzimala panika jer nije vidio nikakav otvor na
ogradi. „Gdje je jebeni izlaz?“
„Idi kroz ogradu.“
Poslušavši njezin savjet, nastavio je ravno prema ogradi i malo usporio prije nego što su
udarili u nju. Žičana mreža je zazvečala i potrgala se kao krpa. Zatim se našao na cesti koja je
vodila oko uzletišta, s muljevitim dnom rijeke zdesna, uzletištem slijeva i s automobilom i
motociklom iza sebe. Iz drugog smjera približavao im se sportski Mercedes. Vic je nastavio.
„Miči mi se s puta!“ U zadnji tren Mercedes se popeo na rub.
Približavali su se T-križanju s uskim putom koji je bio tek nešto širi od staze. Slijeva mu
je ispred jedne kućice bio kamion za selidbe koji su upravo istovarivali i potpuno zapriječili
put.
Skrenuo je desno, gas pritisnuo do daske i gledao u retrovizor. Ako ništa, put je bio
preuzak da ga BMW pretekne. Motocikl je zauzimao položaj. Svakog trena projurit će pored
njega. Vic je skretao lijevo-desno da ga odvrati. Vozili su sto deset, sto dvadeset, sto trideset i
približavali se drvenom mostu preko rijeke.
Kad je došao do mosta, na drugoj strani pojavila su se dva dječaka na biciklima točno na
sredini. „Sraaanje, oh, sraaanje, oh, sraaanje“, govorio je Vic stišćući kočnice, trubeći, ali
nije bilo vremena, neće se uspjeti zaustaviti i nije bilo mjesta da prođe pored njih. Ashley je
vrištala.
Auto je klizio desno, lijevo, desno. Udario je u desnu ogradu mosta, skrenuo i udario u
lijevu, odbio se od nje, napravio pola piruete, prevrnuo se na krov, poskočio u zrak, probio
zaštitnu ogradu, probio drvenu stranu nadgrađa mosta raznijevši je u komadiće, survao se
naglavce, s otvorenim stražnjim vratima i kovčezima koji su letjeli oko njega, u blatnjavo tlo
koje je bilo meko i podmuklo poput živog pijeska.
Motociklist je sjahao s motora i hramajući od ozljede koju je dobio kad je maloprije bio
zbačen, šepajući se otputio do rupe na boku mosta i pogledao dolje.
Sve što je vidio kako viri iz blata bilo je prljavo crno podvozje Toyote. Ostatak auta je
utonuo. Gledao je metalnu ploču podvozja, ispušnu cijev i prigušivač, četiri kotača koji su se i
dalje vrtjeli. Zatim, njemu pred očima, mulj oko auta ispunio se mjehurima kao kotao koji
vrije, i ubrzo zatim, podvozje i kotači nestali su ispod površine i mulj se zatvorio iznad njih.
Na površinu su isplivali mjehuri iz dubine, kao da su nekom podvodnom čudovištu uznemirili
njegov brlog. Nakon toga ništa.
 89
Nadolazeća plima otežavala im je napore. Cijelo područje u kojem je utonuo auto bilo je
osigurano, a platnene ograde tek su djelomično zastirale pogled sve većoj gomili znatiželjnika
koji su se okupljali na drugoj obali. Na stazi su bila jedna vatrogasna kola, dvoja ambulantna,
nekoliko policijskih, uključivo i kamion za vuču.
Na stari most dovezena je dizalica, usprkos sumnjama koliku težinu može podnijeti. I
Grace je bio na mostu i gledao kako napreduje spašavanje. Policijski ljudi žabe upinjali su sve
snage da kuke koje su se ljuljale s dizalice pričvrste na sigurna mjesta na Toyoti. Nebo, iz
kojeg je kišilo cijelog dana, u posljednjem satu se osvijetlilo, a sunce je pokušavalo probiti
oblake.
Čvrsto zbijeno blato onemogućilo je roniocima da se probiju dublje, a jedina nada da su
putnici živi bila je da prozori nisu razbijeni i da je u autu ostalo malo zraka. Uz količinu
smrskanog stakla razasutog po mostu, to je izgledalo malo vjerojatno.
Iz ostavljenog Land Rovera izvađena su dva kovčega, ali u njima je bila samo ženska
odjeća; ni komadićak papira koji bi dao naslutiti o mjestu gdje se Michael Harrison nalazi.
Grace se potajno nadao da bi ovaj auto mogao nešto otkriti.
Glenn Branson koji je stajao uz Gracea upitao ga je: „Znaš na što me ovo podsjeća? Na
izvorni Psycho - 1960. Kad su auto s tijelom Janet Leigh izvukli iz jezera. Sjećaš se?“
„Sjećam se.“
„To je bio odličan film. Nova verzija bila je sranje. Ne znam zašto se itko bavi novim
verzijama.“
„Zbog novca“, odgovorio je Grace. „To je razlog zbog kojeg ti i ja imamo posao. Jer ljudi
rade gomilu stvari da dođu do novca.“
Nakon sljedećih nekoliko minuta kuke su bile na mjestu. Počelo je izvlačenje. Ispod
zaglušujuće buke motora dizalice Grace i Branson jedva su čuli kako mulj grgolji ispod vode
nadolazeće plime i popušta pred njom.
Polako, pred njihovim očima, isprana vodom, Toyota se pojavila u zraku s otvorenim
poklopcem prtljažnika koji je visio. Sa svih okvira prozora polako se ispirao mulj. Auto je bio
teško oštećen, a krovni nosači savijeni. Nije izgledalo da je ijedan prozor ostao na mjestu.
A kad je mulj otpao, dio u krpama, dio u tankim trakama, prvo su se ukazali obrisi dvoje
putnika, a zatim i njihova nepomična lica.
Dizalica je auto okrenula iznad obale rijeke i spustila ga na krov, nekoliko metara od
natrulog čamca kuće. Nekoliko vatrogasaca, policajaca i radnika na dizalici oslobodili su kuke
i polagano ispravili auto. Kad se prevrnuo na kotače, dvoje ljudi u njemu trznulo se poput
lutaka za testiranje sudara.
Grace, u pratnji Bransona, sa strepnjom se spustio do auta, čučnuo i zavirio unutra. Iako
joj je na licu bilo mrlja blata, a kosa mnogo kraća nego posljednji put kad ju je vidio, bilo je
izvan sumnje da je to Ashley Harper sa širom otvorenim očima bez treptaja. Zatim se s
gađenjem stresao kad je ugledao tankog raka dugih nogu kako joj puzi po krilu.
„Isuse“, rekao je Branson.
Tko je bio čovjek pokraj nje na vozačkom sjedalu, pitao se Grace. I on otvorenih očiju,
čovjek nasilničkog izgleda, s izrazom šoka na licu.
„Vidi što možeš naći kod nje“, rekao je Grace i trzajem otvorio vozačka vrata i nakon toga
pipao njegovu natopljenu blatnjavu odjeću u potrazi za osobnim dokumentima. Izvukao je
tešku kožnatu lisnicu iz njegove jakne i otvorio je. U njoj je bila australska putovnica.
Na fotografiji je, bez sumnje, bio čovjek iz auta. Ime mu je bilo Victor Bruce Delaney i bio
je star četrdeset dvije godine.
Ispod oznake „kontakt u slučaju nužde“ stajalo je ime gospođa Alexandra Delaney, s
adresom u Sydneyju.
Glenn Branson otro je mulj sa žute ručne torbe, otvorio je i nakon nekoliko trenutaka i
on je izvadio putovnicu, ovaj put britansku, i pokazao je Graceu. U njoj je bila fotografija,
bez sumnje Ashley Harper, ali s kratkom crnom kosom i s imenom Anne Hampson. Ispod
oznake „kontakt u slučaju nužde“ nije stajalo ništa.
U njegovoj lisnici i njezinoj maloj torbici izvađenoj iz veće našli su kreditne kartice, ali
ništa više od toga. Ni traga o tome odakle su došli i kamo su se uputili.
„Houston, imamo problem“, Glenn Branson tiho je rekao Graceu, ali u tonu se nije osjećao
humor.
„Imamo.“ Grace je ustao i okrenuo se: „Odjednom mnogo veći nego što je bio prije dva
sata.“
„I kako da sada, dovraga, nađemo Michaela Harrisona?“
Nakon nekoliko trenutaka tišine javio se Grace: „Imam ideju, ali neće ti se svidjeti.“
S nelagodom gledajući putnike u vozilu, Glenn Branson je odgovorio: „Trenutačno mi se
ništa previše ne sviđa.“
 90
Sat i pol kasnije Grace je maloj žilavoj spodobi od Harryja Framea pomogao da se uvuče
na prednje sjedalo Forda Mondea koji su on i Branson koristili tog poslijepodneva.
Medij, s kosom u repu, s kozjom bradicom, s mirisom pačuli ulja, u svom kaftanu i
trapericama kao zaštitnim znakom, u krilu je imao ulični plan Newhavena, a u desnoj ruci
držao je metalni prsten na uzici.
Grace je odlučio Glenna Bransona izostaviti iz ovoga. Nije želio nikakvih negativnih
vibracija, a znao je da je energija Harryja Framea u najmanju ruku osjetljiva.
„Jesi li mi onda donio nešto, kao što sam tražio?“ upitao je Harry Frame Gracea dok je
ovaj sjedao iza volana.
Grace je iz džepa izvadio kutiju i pružio je mediju. Frame ju je otvorio i izvadio par zlatnih
gumbi za manšete.
„Ovi definitivno pripadaju Michaelu Harrisonu“, rekao je Grace. „Uzeo sam ih iz njegova
stana na putu ovamo.“
„Savršeno.“
Od kuće Harryja Framea u Peacehavenu uz obalu do Newhavena nije bilo daleko. Dok su
se vozili duž, kako se činilo beskrajnog niza dućana i malih restorana, Flarry Frame je gumbe
držao u zatvorenoj ruci. „Newhaven, rekao si?“
„Jedan automobil koji nas je zanimao sudjelovao je u nesreći u Newhavenu ranije danas.
A signal s mobitela Michaela Harrisona stigao je iz Newhavena. Mislio sam da odemo do tog
mjesta i da vidiš možeš li ondje što osjetiti. Je li to dobra ideja?“
Svojim zanesenim, piskutavim glasom medij je odgovorio: „Već osjećam nešto. Blizu smo,
znaš. Definitivno.“
Grace je prema uputama koje je dobivao, počeo smanjivati brzinu. Tragovi guma, mrlja
ulja na cesti i nekoliko blještavih komadića sigurnosnog stakla otkrili su mu gdje je Mercedes
sudjelovao u nesreći i zatim je skrenuo u moderno stambeno naselje s malim kućama i
neizraslim vrtovima. Tu je stao.
„OK“, rekao je. „Ovdje se jutros dogodila nesreća.“
Harry Frame, s gumbima za manšete u lijevoj ruci, počeo je ljuljati visak iznad plana uz
sve dublje udisaje. Čvrsto je zatvorio oči i nakon nekoliko trenutaka rekao: „Samo vozi, Roy,
samo vozi ravno naprijed. Polako.“
Grace je vozio prema uputama.
„Približavamo se!“ Rekao je Frame. „Definitivno. Vidim skretanje ulijevo malo ispred nas
- možda to čak nije ni cesta, možda je samo staza.“
Nakon stotinjak metara zaista su došli do staze koja se uspinjala ulijevo. Napravljena od
tucanika prije mnogo godina, sada je bila potpuno zapuštena. Penjala se uzbrdo kroz
zapuštenu pustopoljinu na vjetrometini i, barem s mjesta na kojem su bili, činilo se da ne vodi
nikamo.
„Skreni lijevo, Roy!“
Grace ga je pogledao pomislivši da ga obmanjuje i da viri kroz kapke. Ali ako je ikamo
gledao, gledao je sebi u krilo. Grace je skrenuo na stazu i vozio po njoj četiristotinjak metara,
a kad se ukazala niska ružna kuća na samom vrhu brda. Imala je lijep pogled na Newhaven i
dalje na luku, ali ništa osim toga nije bilo za preporuku.
„Vidim kuću i ništa drugo oko nje. U toj kući je Michael Harrison“, rekao je Frame s još
većim uzbuđenjem u glasu.
Grace se zaustavio ispred nje. Visak se brzo vrtio u malom krugu, a Harry Frame, i dalje
čvrsto zatvorenih očiju, tresao se kao da je uključen u strujnu utičnicu.
„Ovdje?“
Ne otvarajući oči, Harry Frame je potvrdio: „Ovdje.“
Grace ga je ostavio u autu i zastao ispred kapije. Gledao je zapušten travnjak i gredice za
cvijeće zarasle u hladolež. Bilo je nečeg neobičnog oko te kuće što nije mogao odmah
objasniti. Izgledala je kao da je izgrađena u tridesetima, ili možda ranim pedesetima, a projekt
je bio neobičan, asimetričan.
Prošao je stazom od betonskih ploča iz čijih je pukotina probijao korov i pritisnuo
slomljeno plastično zvono na ulaznim vratima. Začuo se kreštav zvuk, ali nitko nije došao do
vrata. Pokušao je ponovo. I dalje bez odgovora.
Zatim je krenuo oko kuće i zavirivao kroz svaki prozor. I vanjština i unutrašnjost odisali
su nečim zaboravljenim, napuštenim. Sav namještaj djelovao je star dvadeset ili trideset
godina, kao i uređaji u kuhinji. Tada je, na svoje iznenađenje, na kuhinjskom stolu spazio kup
novina.
Pogledao je na sat. Upravo je prošlo šest popodne. Znao je da mora dobiti nalog za
pretres. Ali to bi potrajalo sljedećih nekoliko sati - a sa svakom minutom koja prolazi, izgledi
da Michaela Harrisona pronađe živa, smanjuju se.
Koliko vjeruje Harryju Frameu? Medij je u nekoliko prilika u prošlosti bio u pravu - ali
nije li pogriješio u isto tolikom broju?
Sranje.
Mučila ga je pomisao na to što će reći Alison Vosper ako bez naloga provali u kuću.
Nije imao mnogo toga čime bi podupro svoju odluku, ali ovo će biti dovoljno. Vrijeme
Michaela Harrisona istjecalo je.
Uz pomoć jedne cigle iz vrta razbio je staklo na kuhinjskom prozoru i zatim, omotavši
ruku maramicom, izvadio je komade stakla koji su ostali u prozorskom kitu, uhvatio
prozorsku kvaku, otvorio je i uvukao se unutra.
„Halo!“ viknuo je. „Halo! Ima li koga?“
Kuća je djelovala sumorno i vonjala je isto tako. Kuhinja je bila čista, a osim nekoliko
novina s jučerašnjim datumom, nije bilo znakova da je u posljednje vrijeme netko u njoj
boravio.
Pregledao je sve prostorije u prizemlju. Prostrana dnevna soba bila je nevjerojatno
jednolična, na zidovima je visjelo nekoliko uokvirenih reprodukcija s morskim motivima. Na
tepihu je uočio crte, kao da je netko nedavno pomicao kauč. Nastavio je u tamnu blagovaonicu
s hrastovim stolom i četiri stolice i s reljefnim tapetama, a onda se uputio u toalet u kojem je
na zidu visio vez s natpisom ‘Bog blagoslovio ovu kuću'.
Gornji kat djelovao je jednako neugodno i nekorišteno. Bile su tu tri spavaće sobe s
krevetima ogoljelim do madraca i sa starim požutjelim jastucima bez navlaka na njima, i
jedna mala kupaonica s grijačem vode, umrljanim umivaonikom i kadom.
Iznad kreveta u najmanjoj sobi bio je otvor na stropu. Stavivši stolicu na nesigurni
madrac i popevši se na nju, mogao je gurnuti vratašca i zaviriti iza njih. Na njegovo
iznenađenje, odmah uz otvor bio je prekidač za svjetlo koji je bio u funkciji i odmah je shvatio
da tu nema ničega. Samo jedan mali spremnik za vodu, čistač za tepihe i smotani sag.
Otvorio je svaki kredenc i ormar. Na katu su posteljina i ručnici bili odloženi u kredence.
U prizemlju, u kuhinjskim ormarima nalazile su se osnovne stvari - kava, čaj, nekoliko
konzervi, ali ništa više. Lako je moglo biti da ovdje nije nitko boravio više od godinu ili dvije
dana. Ni traga Michaelu Harrisonu. Ništa.
Nigdje.
Provjerio je ormar u hodniku, za slučaj da je u njemu ulaz u podrum, iako je znao da je
malo koja kuća nakon viktorijanskog doba imala podrum. Morao je saznati tko je vlasnik ove
kuće i kad je zadnji put netko u njoj živio. Možda su vlasnici umrli i sada je u rukama
izvršitelja oporuke? Možda povremeno dolazi čistačica?
Čistačica koja čita sve nacionalne novine?
Grace je izašao na stražnja vrata i otišao do boka kuće gdje je zatekao dvije kante za
smeće. Podigao je poklopac prve i istog trenutka bila je to druga priča. Bile su tu ljuske od
jaja, iskorištene vrećice čaja, prazan tetrapak obranog mlijeka s današnjim datumom roka
trajanja i kutija od Marks and Spencerovih lazanja s datumom roka trajanja koji još nije bio
istekao.
Pomno razmišljajući otišao je do pročelja, ponovo se pokušao dosjetiti što nije u redu s
nacrtom kuće. Zatim mu je sinulo. Na mjestu na kojem se sada nalazio ružan prozor s
plastičnim okvirom, desno od ulaznih vrata, trebala je biti neodijeljena garaža. Sada je jasno
vidio; nijansa boje opeke nije odgovarala ostalom dijelu kuće. Nekoć je netko garažu
pretvorio u dnevnu sobu.
Iznenada se sjetio nečega iz djetinjstva, svog oca koji je uvijek nešto popravljao. Volio je
sam održavati auto, mijenjati ulje, popravljati obloge na kočnicama, ne biti u rukama gulikoža,
kako je tata nazivao autoservise.
Sjetio se grabe u njihovoj garaži u kojoj je proveo mnoge sretne sate svog djetinjstva
pomažući ocu u održavanju fordova koje je stalno kupovao. Znao je biti sav umazan uljem i
mazivom - da ne spominje pauka na kojeg bi tu i tamo naišao.
A razmišljao je o crtama koje je vidio na tepihu u dnevnoj sobi gdje je pomican kauč.
Tek po predosjećaju i ničem više, vratio se u kuću i otišao ravno u dnevnu sobu. Podigao
je mali stolić i odnio ga u stranu, zatim je gurnuo kauč po prije nastalom tragu na zelenom
reljefnom tepihu.
Zatim je primijetio da je jedan ugao tepiha lagano nadignut. Kleknuo je, povukao ga i lako
ga podigao. Suviše lako. A umjesto prašine i mucica, naišao je na debelu podlogu koja nije
nalikovala na uobičajene podloge za tepihe. Točno je znao što je to. Materijal za izoliranje
zvukova.
U sve većem uzbuđenju pogledao je preko ramena, a zatim odmaknuo teški sivi materijal.
Ispod njega ugledao je povelik komad šperploče. Uz malo poteškoća, jer je bila u ravnini
žlijeba na podu, ugurao je prste ispod ruba, podigao je i gurnuo na stranu.
Istog trena, od smrada koji mu je zapljusnuo nosnice, skoro je povratio.
Užasan smrad prljavog ljudskog tijela, urina i fekalija.
Susprežući dah i u strahu na što će naići, pogledao je u dva metra duboku garažnu grabu
i na dnu u sjeni ugledao ljudsko tijelo svezanih ruku i nogu i s ljepljivom trakom preko usta.
U prvom trenu pomislio je da se radi o lešu. Zatim su trepnule oči. Prestrašene oči.
Oh, Isuse dragi, bio je živ! Grace je osjetio kako ga obuzima gotovo neizdrživ osjećaj
radosti. „Michael Harrison?“
Pozdravilo ga je prigušeno: „Mmmmm.“
„Viši detektiv Grace iz CID-a Sussexa“, rekao je spuštajući se u grabu, ne obazirući se na
smrad. Jedino je želio ustanoviti u kakvom je mladić stanju.
Klečeći pokraj njega, pažljivo mu je odlijepio vrpcu s usta. „Jeste li vi Michael Harrison?“
„Da“, graknuo je. „Vode. Molim vas.“
Grace mu je lagano stisnuo ruku. „Odmah ću vam donijeti. I izvući ću vas. Bit će sve u
redu.“
Grace se izvukao iz grabe, odjurio u kuhinju, odvrnuo slavinu i istovremeno radiovezom
zatražio ambulantna kola. Zatim se ponovo spustio u grabu s velikom čašom vode u ruci.
Nagnuo ju je prema Michaelovim ustima. Ispio ju je dugim pohlepnim gutljajima, samo
je nekoliko kapi kapnulo na bradu. Kad je odmaknuo čašu, Michael ga je pogledao i upitao:
„Kako je Ashley?“
Grace je uzvratio pogled, dobro promislio i zatim mu se uvjerljivo osmjehnuo. „Na
sigurnom je“, bio je njegov odgovor.
„Hvala Bogu.“
Grace mu je ponovo stisnuo ruku. „Hoćete li još vode?“
Michael je kimnuo.
„Donijet ću vam, zatim ću vam skinuti vrpce.“
„Hvala Bogu da je na sigurnom“, rekao je Michael slabim i drhtavim glasom. „Ona je sve
o čemu sam razmišljao, sve što...“
Grace se izvukao iz grabe. U jednom trenutku morat će mu ispričati sve, ali ovdje nije bilo
ni vrijeme ni mjesto.
A nije ni znao kako bi počeo.

Kraj

www.balkandownload.org