Professional Documents
Culture Documents
Agota Kristof - Dokaz
Agota Kristof - Dokaz
Dokaz
1.
Vrativši se u bakinu kuću, Lukas leže pored baštenske ograde, u hladovinu grmlja. Čeka.
Jedno vojno vozilo zaustavlja se ispred karaule. Iz njega izlaze vojnici i spuštaju na zemlju neko
telo umotano u maskirnu ceradu. Iz karaule izlazi jedan vodnik, daje znak, i vojnici razmotavaju
ceradu. Vodnik zvizne:
- Neće biti veselje identifikovati ovoga! Treba biti budala pa pokušati da pređeš ovu
kurvanjsku granicu, i to u po bela dana!
Jedan vojnik kaže:
- Ljudi valjda znaju da je to nemoguće.
Neki drugi vojnik kaže:
- Ovdašnji ljudi to znaju. Pokušavaju samo došljaci.
Vodnik kaže:
- Dobro, hajdemo kod idiota preko puta. Možda on nešto zna.
Lukas ulazi u kuću. Seda na ugaonu klupu u kuhinji. Seče hleb, stavlja na sto flašu vina i
koziji sir. Neko kuca. Ulaze vodnik i jedan vojnik.
Lukas kaže:
- Očekivao sam vas. Sedite. Uzmite vina i sira.
Vojnik kaže:
- Rado.
On uzima hleba i sira, Lukas sipa vino.
Vodnik pita:
- Očekivali ste nas? Zašto?
- Čuo sam eksploziju. Posle eksplozije, uvek dođu da me pitaju jesam li video nekoga.
- A vi niste nikoga videli?
- Ne.
- Kao i obično.
- Da, kao i obično. Niko ne dođe da me obavesti o svojoj nameri da pređe granicu.
Vodnik se smeje. I on uzima vina i sira:
- Mogli ste ipak da vidite nekoga ko švrlja ovuda, ili po šumi.
- Nikoga nisam video.
- Da ste nekoga videli, rekli biste nam?
- Kad bih vam rekao da bih vam rekao, vi mi ne biste poverovali.
Vodnik se ponovo smeje:
- Ponekad se pitam zašto vas nazivaju idiotom.
- I ja se to pitam. Ja samo patim od jedne nervne bolesti prouzrokovane psihičkom
traumom iz detinjstva, za vreme rata.
Vojnik pita:
- Šta to? Šta kaže?
Lukas objašnjava:
- Glava mi je malo poremećena zbog bombardovanja. To me je zadesilo kad sam bio dete.
Vodnik kaže:
- Sir vam je baš dobar. Hvala. Pođite s nama.
Lukas ih sledi. Pokazujući telo, vodnik pita:
- Poznajete li ovog čoveka? Jeste li ga već videli?
Lukas posmatra raskomadano telo svoga oca:
- Potpuno je unakažen.
Vodnik kaže:
- Nekoga možemo prepoznati i po odeći, po cipelama, ili pak po rukama ili kosi.
Lukas kaže:
- Sve što vidim, to je da nije iz našeg grada. Njegovo odelo nije odavde. U našem gradu
niko ne nosi tako elegantno odelo.
Vodnik kaže:
- Hvala vam. Sve to već znamo. Ni mi nismo idioti. Ja vas sada samo pitam da li ste ga
negde videli ili primetili.
- Ne. Nigde. Ali vidim da su mu nokti iščupani. Bio je u zatvoru.
Vodnik kaže:
- U našim zatvorima ne muče. Ali čudno je to što su mu džepovi potpuno prazni. Nema
čak ni slike, ili ključa, ili novčanika. Pa ipak, mora da je imao ličnu kartu, čak i propusnicu, kako
bi mogao da uđe u pograničnu zonu.
Lukas kaže:
- Biće da ih se otarasio u šumi.
- I ja to mislim. Nije hteo da bude identifikovan. Pitam se koga je to ovde hteo da zaštiti.
Ako biste slučajno nešto pronašli, tražeći pečurke, doneli biste nam to, zar ne, Lukase?
- Računajte na mene, vodniče.
Lukas sedi na klupi u bašti, naslonjen glavom na beli zid kuće. Zaslepljuje ga sunce. On
zatvara oči.
- Kako sada da se ponašam?
- Kao i ranije. I dalje treba ujutro da ustajem, uveče da ležem, i da radim ono što se
obično radi u životu.
- Potrajaće dugo.
- Možda ceo jedan život.
Lukasa budi zov životinja. On ustaje, ide da se pobrine o svojim životinjama. Daje
svinjama, kokošima, zečevima da jedu. Ide na obalu reke po koze, dovodi ih, muze ih. Donosi
mleko u kuhinju. Seda na ugaonu klupu i ostaje tamo, sedeći, dok se ne spusti veče. Onda ustaje,
izlazi iz kuće, zaliva baštu. Pun je mesec. Kada se vrati u kuhinju, jede malo sira, pije vina.
Nagnuvši se kroz prozor, povraća. Posprema sto. Ulazi u bakinu sobu, otvara prozor da je
provetri. Seda ispred toaletnog stola, posmatra se u ogledalu. Kasnije Lukas otvara vrata svoje
sobe. Gleda veliki krevet. Ponovo zatvara vrata i odlazi u grad.
Ulice su puste. Lukas hoda brzo. Zastaje ispred jednog osvetljenog, otvorenog prozora.
To je neka kuhinja. Jedna porodica upravo večera. Majka i troje dece oko stola. Dva dečaka i
jedna devojčica. Jedu čorbu od krompira. Otac nije tu. Možda je na poslu, ili u zatvoru, ili u
logoru. Ili se pak nije vratio iz rata.
Lukas prolazi ispred bučnih kafana gde je, još nedavno, ponekad svirao usnu harmoniku.
Ne ulazi unutra, nastavlja svojim putem. Zalazi u neosvetljene uličice zamka, zatim ide malom
mračnom ulicom koja vodi na groblje. Zaustavlja se pred dedinim i bakinim grobom.
Baka je umrla prošle godine, od drugog moždanog udara.
Deda je umro još veoma davno. Meštani pričaju da ga je otrovala njegova žena.
Lukasov otac je umro danas, pokušavajući da pređe granicu, i Lukas nikada neće znati za
njegov grob.
Lukas se vraća kući. Pomoću jednog užeta pentra se na tavan. Gore, slamarica, staro
vojničko ćebe, sanduk. Lukas otvara sanduk, vadi veliku školsku svesku, zapisuje u nju nekoliko
rečenica. Ponovo zatvara svesku, leže na slamaricu.
Iznad njega, obasjani mesečinom koja ulazi kroz prozorčić, njišu se, okačeni o jednu
gredu, kosturi majke i bebe.
Lukasova majka i sestrica su umrle, ubijene jednom granatom, pre pet godina, par dana
pred kraj rata, ovde, u bašti bakine kuće.
Lukas sedi na baštenskoj klupi. Oči su mu zatvorene. Pred kućom se zaustavljaju jedna
kola koja vuče konj. Lukasa budi kloparanje. U baštu ulazi Josip, baštovan. Lukas ga gleda:
- Šta želite, Josipe?
- Šta želim? Danas je pazarni dan. Čekao sam vas do sedam sati.
Lukas kaže:
- Molim vas da mi oprostite, Josipe. Zaboravio sam koji je danas dan. Ako hoćete,
možemo brzo utovariti robu.
- Šalite se? Sada je dva sata popodne. Nisam došao da tovarim, već da vas pitam hoćete li
još uvek da prodajem vašu robu. Ako nećete, treba mi to reći. Meni je potpuno svejedno. Radim
to samo da vam učinim uslugu.
- Naravno, Josipe. Jednostavno sam zaboravio da je pazarni dan.
- Niste vi samo danas zaboravili. Bili ste zaboravili i prošle nedelje, i pretprošle nedelje.
Lukas kaže:
- Tri nedelje? Nisam bio ni svestan.
Josip maše glavom:
- Nešto nije u redu, kod vas. Šta ste radili s voćem i povrćem za ove tri nedelje?
- Ništa. Ali zalivao sam baštu svakog dana, čini mi se.
- Čini vam se? Hajdemo da vidimo.
Josip odlazi iza kuće, u povrtnjak, Lukas ga sledi. Baštovan se nadvija nad leje i psuje:
- Boga mu jebem! Pustili ste da sve istrune! Gledajte ovaj paradajz po zemlji, ove prerasle
mahune, ove žute krastavce i ove crne jagode! Vi ste ludi, koji vam je đavo? Ovako upropastiti
dobru robu! Zaslužujete da budete obešeni ili streljani! Grašak vam je propao za ovu godinu, sve
kajsije takođe. Jabuke i kruške još možemo spasiti. Donesite mi jednu kantu!
Lukas donosi kantu, i Josip počinje da skuplja jabuke i kruške popadale po travi. On kaže
Lukasu:
- Uzmite drugu kantu i pokupite sve što je gnjilo. Možda će vaše svinje to jesti. Za ime
Boga! Vaša stoka!
Josip juri u obor, Lukas ga sledi. Josip kaže brišući čelo:
- Hvala ti Bože, nije pocrkala. Dajte mi vile da malo počistim. Kakvim čudom niste
zaboravili da hranite životinje!
- One se ne daju zaboraviti. Deru se čim su gladne.
Josip satima radi, Lukas mu pomaže, slušajući njegova naređenja.
Kada je sunce na zalasku, ulaze u kuhinju.
Josip kaže:
- Neka me đavo nosi! Nikad nisam osetio ovakav smrad. Šta to ovoliko smrdi?
On gleda oko sebe, primeti jedno veliko vedro puno kozijeg mleka.
- Mleko se pokvarilo. Nosite to odavde, prospite u reku.
Lukas sluša. Kada se vrati, Josip je već provetrio kuhinju, oprao podne pločice. Lukas
silazi u podrum, penje se iz njega sa flašom vina i slaninom.
Josip kaže:
- Uz ovo treba hleba.
- Nemam ga.
Josip bez reči ustaje i odlazi do svojih kola po veknu hleba.
- Evo. Kupio sam ga posle pijace. Mi ga više ne pravimo kod kuće.
Josip jede i pije. On pita:
- Vi ne pijete? A ni ne jedete. Elem, šta se to dešava, Lukase!
- Umoran sam. Ne mogu da jedem.
- Bledi ste u licu pod tom preplanulom kožom, sama ste kost i koža.
- Nije to ništa. Proći će.
Josip kaže:
- Sumnjao sam ja ozbiljno da nešto ne valja u vašoj glavi. Mora da je u pitanju neka cura.
- Ne, nije u pitanju neka cura.
Josip namiguje:
- Ama, znam ja mladost. Ali bilo bi mi krivo da se jedan tako lep momak kao vi zapusti
zbog neke cure.
Lukas kaže:
- Nije to zbog cure.
- A zbog čega je onda?
- Nemam pojma.
- Nemate pojma? U tom slučaju, treba da odete kod lekara.
- Ne brinite se za mene, Josipe, biće dobro.
- Biće dobro, biće dobro. Zapostavlja baštu, pušta da mu se mleko pokvari, ne jede, ne
pije, i misli da to tako može da se nastavi.
Lukas ne odgovara.
Na polasku, Josip kaže:
- Slušajte, Lukase. Da vi opet ne biste zaboravili kada je pazarni dan, ja ću da ustanem sat
vremena ranije, doći ću da vas probudim, i zajedno ćemo utovariti povrće, voće i životinje za
prodaju. Odgovara li vam to?
- Da, hvala vam Josipe.
Lukas daje Josipu drugu flašu vina, prati ga do njegovih kola.
Ošinuvši konja, Josip viče:
- Pripazite se, Lukase! Ljubav je ponekad kobna.
Lukas sedi na baštenskoj klupi. Oči su mu sklopljene. Kada ih ponovo otvori, vidi neku
malu devojčicu koja se ljulja na grani jedne trešnje.
Lukas pita:
- Šta ti radiš ovde? Ko si ti?
Devojčica skače na zemlju, namešta ružičaste mašne svezane na krajevima svojih
pletenica:
- Tetka Leonija vas moli da pođete kod gospodina paroha. On je potpuno sam, zato što
tetka Leonija ne može više da radi, ona leži kod kuće, više ne ustaje, suviše je stara. Moja majka
nema vremena da ide kod gospodina paroha, zato što ona radi u fabrici, a nema vremena ni moj
otac.
Lukas kaže:
- Jasno mi je. Koliko imaš godina?
- Ne znam dobro. Poslednji put kad mi je bio rođendan, imala sam pet godina, ali to je
bilo zimus. A sada je već jesen, i mogla bih da pođem u školu da nisam rođena prekasno.
- Već je jesen!
Devojčica se smeje:
- Zar niste znali? Od pre dva dana je jesen, iako mislimo da je leto zato što je vruće.
- Svašta ti znaš!
- Da. Imam starijeg brata koji me svemu uči. Zove se Simon.
- A ti, kako se ti zoveš?
- Janja.
- To je lepo ime.
- Lukas takođe. Znam da ste vi Lukas, zato što je moja tetka rekla: ,,Idi po Lukasa, on
stanuje u poslednjoj kući, preko puta karaule”.
- Nisu te zaustavili graničari?
- Nisu me videli. Prošla sam otpozadi.
Lukas kaže:
- Voleo bih da imam sestricu kao što si ti.
- Nemaš je?
- Ne. Kada bih je imao, napravio bih joj ljuljašku. Hoćeš li da ti napravim ljuljašku?
Janja kaže:
- Imam već jednu kod kuće. Ali više volim da se ljuljam na nečem drugom. Zabavnije je.
Ona skače, dohvati veliku granu trešnje i zaljulja se na njoj smejući se.
Lukas pita:
- Ti nikada nisi tužna?
- Ne, jer se jednim uvek utešim za nešto drugo.
Ona skače na zemlju:
- Treba da požurite kod gospodina paroha. Moja tetka mi je to već rekla juče i prekjuče, i
pre toga, ali ja sam svakog dana zaboravila. Grdiće me.
Lukas kaže:
- Ne brini se. Ići ću večeras.
- Dobro, onda odoh ja.
- Ostani još malo. Da li bi volela da slušaš muziku?
- Koju vrstu muzike?
- Videćeš. Dođi.
Lukas uzima devojčicu u naručje, ulazi u svoju sobu, spušta dete na veliki krevet, stavlja
jednu ploču na stari gramofon. Sedeći na podu pored kreveta, glave položene na ruke, on sluša.
Janja pita:
- Ti plačeš?
Lukas odmahuje glavom.
Ona kaže:
- Plašim se. Ne volim tu muziku.
Lukas uhvati jednom rukom devojčicu za nogu, stišće je. Ona vrišti:
- Boli me to! Pusti me!
Lukas olabavljuje stisak svojih prstiju.
Kada se ploča završi, Lukas ustaje da stavi drugu stranu. Devojčica je nestala. Lukas sluša
ploče do zalaska sunca.
Uveče, Lukas priprema korpu sa povrćem, krompirom, jajima, sirom. Zakolje jednu
kokošku, čisti je, uzima još i mleka i flašu vina.
Zvoni na vrata parohije, niko ne dolazi da otvori. Ulazi na otvorena vrata za poslugu,
ostavlja korpu u kuhinju. Kuca na vrata sobe, ulazi.
Paroh, visoki i mršavi starac, sedi za svojim radnim stolom. Pod svetlošću sveće, on igra
šah, sam.
Lukas privlači jednu stolicu radnom stolu, seda preko puta starca, kaže:
- Izvinite, oče.
Paroh kaže:
- Isplatiću vam malo-pomalo ono što vam dugujem, Lukase.
Lukas pita:
- Već dugo nisam dolazio?
- Od početka leta. Ne sećate se?
- Ne. Ko vas je hranio za to vreme?
- Leonija mi je svaki dan donosila malo supe. Ali, od pre neki dan je bolesna.
Lukas kaže:
- Molim vas za izvinjenje, oče.
- Izvinjenje? Zašto? Nisam vam platio ima nekoliko meseci. Nemam više novaca. Država
je odvojena od Crkve, više me ne plaćaju za moj posao. Moram da živim od milodara vernika.
No, ljudi se plaše da ne budu na zlom glasu ako dolaze u crkvu. Na bogosluženje dođe samo
pokoja uboga starica.
Lukas kaže:
- To što nisam dolazio, nije zbog novca koji mi dugujete. Još gore je.
- Kako to, gore?
Lukas poginje glavu:
- Potpuno sam vas zaboravio. Zaboravio sam i svoju baštu, pijacu, mleko, sir. Zaboravio
sam čak i da jedem. Mesecima sam spavao na tavanu, plašio sam se da uđem u svoju sobu.
Trebalo je da jedna devojčica, Leonijina nećaka, danas dođe, pa da smognem snage i uđem
unutra. Ona me je takođe podsetila na moju dužnost prema vama.
- Nemate nikakvu dužnost, nikakvu obavezu prema meni. Vi prodajete svoju robu, živite
od te prodaje. Ako više ne mogu da vam plaćam, normalno je da me više ničim ne snabdevate.
- Ponavljam vam, nije zbog novca. Razumite me.
- Objasnite mi. Slušam vas.
- Više ne znam kako dalje da živim.
Paroh ustaje, obuhvata Lukasovo lice rukama:
- Šta vam se dogodilo, dete moje?
Lukas odmahuje glavom:
- Ne mogu ništa više da vam kažem. To je kao neka bolest.
- Shvatam. Neka vrsta bolesti duše. Zbog vaših nežnih godina, a možda i zbog vašeg
prevelikog samovanja.
Lukas kaže:
- Možda. Spremiću večeru i ješćemo zajedno. Ni ja nisam odavno jeo. Kada pokušam da
jedem, povratim. S vama ću možda moći.
On odlazi u kuhinju, loži vatru, pristavlja varivo od kokoške s povrćem. Postavlja sto,
otvara flašu vina.
Paroh dolazi u kuhinju:
- Ponavljam vam, Lukase, ne mogu više da vam plaćam.
- Ipak treba da jedete.
- Da, ali ne treba mi takva gozba. Bilo bi mi dovoljno malo krompira ili kukuruza.
Lukas kaže:
- Ješćete ono što vam budem donosio i više nećemo razgovarati o novcu.
- Ne mogu to da prihvatim.
- Lakše je davati nego primati, zar ne? Gordost je greh, oče.
Oni jedu ćutke. Piju vino. Lukas ne povraća. Nakon obeda, on pere sude. Paroh se vraća u
svoju sobu. Lukas mu se pridružuje:
- Sada treba da pođem.
- Kuda idete?
- Da hodam ulicama.
- Mogao bih vas naučiti da igrate šah.
Lukas kaže:
- Ne verujem da me to može zainteresovati. To je komplikovana igra koja zahteva mnogo
koncentracije.
- Da pokušamo.
Paroh objašnjava igru. Oni igraju jednu partiju. Lukas pobeđuje. Paroh pita:
- Gde ste naučili da igrate šah?
- Iz knjiga. Ali ovo je prvi put da igram istinski.
- Hoćete li navraćati da igramo?
Lukas navraća svake večeri. Gospodin paroh napreduje, partije postaju zanimljive, iako
uvek pobeduje Lukas.
Lukas ponovo spava u svojoj sobi, na velikom krevetu. Ne zaboravlja pazarne dane, ne
ostavlja više mleko da se pokvari. Brine se o životinjama, o bašti, o kući. Odlazi u šumu da
skuplja pečurke i suvo granje. Ponovo ide i u ribolov.
U detinjstvu, Lukas je hvatao ribe rukom ili udicom. Sada smišlja jedan sistem koji skreće
ribe iz rečnog toka i usmerava ih u jedno jezerce iz kojeg više ne mogu da izađu. Lukas samo
treba da ih zahvati mrežom, kada mu se prohte sveže ribe.
Uveče Lukas jede sa gospodinom parohom, odigra jednu ili dve partije šaha, zatim
ponovo kreće u šetnju ulicama grada.
Jedne noći, ulazi u prvu kafanu koja mu je na putu. Tu kafanicu nekada su lepo održavali,
čak i za vreme rata. Sada je to mračno, gotovo prazno mesto.
Kelnerica, ružna i umorna, pita vičući sa svoga šanka:
- Koliko?
- Tri.
Lukas seda za jedan sto štrokav od crnog vina i pepela od cigareta. Kelnerica mu donosi
tri deci domaćeg crnog vina. Odmah naplaćuje.
Kada je popio svoja tri deci, Lukas ustaje i izlazi. Ide dalje, do glavnog trga. Zaustavlja se
pred knjižarom-papirnicom, dugo posmatra izlog: školske sveske, olovke, gumice i par knjiga.
Lukas ulazi u kafanu preko puta.
Ovde ima malo više sveta, ali je još prljavije nego u onoj drugoj kafani. Pod je prekriven
piljevinom.
Lukas seda pored otvorenih vrata, jer u lokalu nema nikakvog drugog provetravanja.
Jedan dugačak sto zauzela je grupa graničara. S njima su devojke. Oni pevaju.
Neki odrpani starčić prilazi da sedne za Lukasov sto:
- Sviraš li nešto, ha?
Lukas zove:
- Pola litre i dve čaše!
Starčić kaže:
- Nisam hteo da mi platiš piće, hteo sam samo da zasviraš. Kao nekada.
- Ne mogu više da sviram kao nekada.
- Razumem te. Ali ipak zasviraj. To bi mi pričinilo zadovoljstvo.
Lukas sipa vino:
- Pij.
On vadi iz džepa svoju usnu harmoniku i počinje da svira jednu tužnu pesmu, pesmu o
ljubavi i rastanku.
Graničari i devojke prihvataju pesmu.
Jedna od devojaka prilazi da sedne pored Lukasa, miluje ga po kosi:
- Gledajte kako je sladak.
Lukas prestaje da svira, ustaje.
Devojka se smeje:
- Kakav mali divljak!
Napolju pada kiša. Lukas ulazi u treću kafanu, opet traži tri deci. Kada počne da svira,
lica se okreću prema njemu, zatim ponovo uranjaju u čaše. Ovde ljudi piju, ali ne razgovaraju.
Iznenada, jedan visoki i snažni muškarac, kome je amputirana noga, postavlja se nasred
sale, ispod jedine i gole sijalice i, oslanjajući se na štake, započinje jednu zabranjenu pesmu.
Lukas ga prati na harmonici.
Drugi gosti brzo dovršavaju svoje čaše i, jedan za drugim, napuštaju kafanu.
Niz čovekovo lice cure suze na poslednja dva stiha pesme:
Za prošlost i budućnost.”
Sutradan, Lukas odlazi u knjižaru-papirnicu. Bira tri olovke, paket papira na kvadratiće i
jednu debelu svesku. Kada priđe kasi, knjižar, debeo i bled čovek, kaže:
- Ima već dugo otkako vas nisam video. Niste bili tu?
- Ne, samo sam bio suviše zauzet.
- Vaša potrošnja papira je zadivljujuća. Ponekad se pitam šta sve možete s njim da radite.
Lukas kaže:
- Volim da ispunjavam bele listove olovkom. To me zabavlja.
- To s vremenom mora da daje brda.
- Mnogo rasipam. Neuspeli listovi služe mi za potpaljivanje vatre.
Knjižar kaže:
- Nažalost, nemam takvih revnosnih kupaca kao što ste vi. Posao mi više ne ide. Pre rata
je išlo. Ovde su bile mnoge škole. Više škole, internati, koledži. Uveče su se ulicama šetali
studenti, zabavljali su se. Bio je tu i muzički konzervatorijum, davali su se koncerti, pozorišne
predstave, svake sedmice. Pogledajte sada na ulicu. Samo deca i starci. Pokoji radnik, pokoji
vinogradar. Nema više omladine u ovom gradu. Sve škole su premeštene u unutrašnjost zemlje,
sem osnovne škole. Mladi, čak i oni koji ne studiraju, odlaze u druga mesta, u žive gradove. Naš
grad je mrtav, prazan grad. Pogranična zona, zatvorena, zaboravljena. Sve stanovnike ovog grada
znate iz viđenja. Uvek ista lica. Nijedan stranac ne može da uđe ovamo.
Lukas kaže:
- Ima graničara. Oni su mladi.
- Da, jadnici. Zatvoreni u kasarne, patroliraju noću. A svakih šest meseci ih smenjuju, da
se ne bi mogli integrisati u stanovništvo. Ovaj grad ima deset hiljada stanovnika, plus tri hiljade
stranih vojnika, i dve hiljade graničara iz naše zemlje. Pre rata smo imali pet hiljada studenata i
turiste preko leta. Turisti su dolazili i iz unutrašnjosti zemlje, i s druge strane granice.
Lukas pita:
- Granica je bila otvorena?
- Očigledno. Odande su dolazili seljaci da prodaju svoju robu ovde, studenti su prelazili
na drugu stranu za seoske blagdane. Voz je takođe produžavao do obližnjeg grada druge zemlje.
A sada, naš grad je poslednja stanica. Svi silaze! I izvadite vaše isprave!
Lukas pita:
- Moglo se slobodno dolaziti i odlaziti? Moglo se putovati u inostranstvo?
- Naravno. Vi, vi to nikada niste doživeli. Sada ne možete načiniti ni jedan jedini korak a
da vam ne traže ličnu kartu. I specijalnu dozvolu za pograničnu zonu.
- A ako je nemaš?
- Bolje je imati je.
- Ja je nemam.
- Koliko vam je godina?
- Petnaest.
- Trebalo bi da je imate. Čak i deca imaju ličnu kartu koju im izdaje škola. Šta radite kada
napuštate grad i kada se u njega vraćate?
- Nikada ne napuštam grad.
- Nikada? Ne idete čak ni u susedni grad kada treba da kupite nešto što ne može da se
nađe ovde?
- Ne. Nisam napustio ovaj grad otkako me je majka dovela ovamo, pre šest godina.
Knjižar kaže:
- Ako ne želite da imate nevolja, nabavite sebi ličnu kartu. Idite u opštinu i objasnite svoj
slučaj. Ako vam prave poteškoće, potražite Petera N. Recite mu da vas šalje Viktor. Peter je iz
istoga grada kao i ja. Sa severa. On zauzima važan položaj u Partiji.
Lukas kaže:
- To je ljubazno od vas. Ali zašto bih imao poteškoća da bih dobio običnu ličnu kartu?
- Nikad se ne zna.
Lukas ulazi u jednu veliku zgradu pored zamka. Na fasadi se vijore zastave. Mnogobrojne
crne table sa zlatnim slovima označavaju biroe:
„Politbiro Revolucionarne partije”
„Sekretarijat Revolucionarne partije”
„Udruženje Revolucionarne omladine”
„Udruženje Revolucionarnih žena”
„Savez Revolucionarnih sindikata”
S druge strane vrata, obična siva tabla sa crvenim slovima: „Opštinski poslovi prvi sprat”.
Lukas se penje na sprat, kuca na jedan mutni prozor iznad kojeg piše: „Lične karte”.
Neki čovek u sivoj bluzi otvara klizni prozor i ćutke gleda Lukasa.
Lukas kaže:
- Dobar dan, gospodine. Hteo bih da izvadim ličnu kartu.
- Da je obnovite, hoćete da kažete. Istekla vam je?
- Ne, gospodine. Ja je nemam. Nikada je nisam imao. Rečeno mi je kako sam dužan da je
imam.
Službenik pita:
- Koliko godina imate?
- Petnaest.
- Onda, stvarno, trebalo bi da je imate. Dajte mi vašu školsku kartu.
Lukas kaže:
- Nemam kartu. Nijedne vrste.
Službenik kaže:
- To nije moguće. Ako još niste završili osnovnu školu, imate svoju školsku kartu; ako ste
student, imate studentsku kartu; ako ste šegrt, imate šegrtsku kartu.
Lukas kaže:
- Žao mi je. Nemam ni jednu ni drugu. Nikada nisam išao u školu.
- Kako to? Škola je obavezna do četrnaest godina starosti.
- Bio sam oslobođen škole zbog jedne traume.
- A sada? Šta sada radite?
- Živim od proizvoda iz moje bašte. Uveče sviram po kafanama.
Službenik kaže:
- A, vi ste taj Lukas T., tako se zovete?
- Da.
- S kim živite?
- Stanujem u bakinoj kući, pored granice. Živim sam. Baka je umrla prošle godine.
Službenik se češka po glavi:
- Slušajte, vaš slučaj je poseban. Moram da se raspitam. Ne mogu sam da odlučim. Valja
vam doći kroz par dana.
Lukas kaže:
- Možda bi Peter N. mogao to da sredi.
- Peter N.? Partijski sekretar? Poznajete ga?
On uzima telefon. Lukas mu kaže:
- Preporučio me je gospodin Viktor.
Službenik spušta slušalicu, izlazi iz kancelarije:
- Dođite. Sići ćemo sprat niže.
On kuca na vrata na kojima piše: „Sekretarijat Revolucionarne partije”. Oni ulaze. Neki
mladi čovek sedi za kancelarijskim stolom. Službenik mu pruža jednu praznu kartu:
- Ovo je u vezi s jednom ličnom kartom.
- Ja ću se time pozabaviti. Ostavite nas.
Službenik izlazi, mladić ustaje i pruža ruku Lukasu:
- Dobar dan, Lukase.
- Vi me znate?
- Svi vas znaju u ovom gradu. Veoma sam srećan što mogu da vam učinim uslugu. Da
popunimo vašu kartu. Ime, prezime, adresa, datum rođenja. Imate samo petnaest godina? Veoma
ste krupni za vaše godine. Posao? Da upišem „muzičar”?
Lukas kaže:
- Živim takođe od obrađivanja svoje bašte.
- Onda, upisaćemo „baštovan”, to deluje ozbiljnije. Dobro, kosa kestenjasta, oči sive.
Političko opredeljenje?
Lukas kaže:
- To precrtajte.
- Da. A ovde, šta želite da vam upišem ovde: „Osena zvaničnika vlasti”?
- „Idiot”, ako možete. Imao sam jednu traumu, nisam potpuno normalan.
Mladić se smeje:
- Niste potpuno normalni? Ko bi to pomislio? Ali, imate pravo. Jedna takva ocena može
da vas poštedi mnogih neprijatnosti. Služenja vojske, na primer. Prema tome, pišem: „Hronični
psihički poremećaji”. Odgovara li vam to?
Lukas kaže:
- Da, gospodine. Hvala, gospodine.
- Zovite me Peter.
Lukas kaže:
- Hvala, Petere.
Peter prilazi Lukasu, pruža mu njegovu kartu. Drugom rukom blago mu dodiruje lice.
Lukas zatvara oči. Peter ga dugo ljubi u usta, držeći Lukasovu glavu u svojim rukama. Posmatra
još neko vreme Lukasovo lice, zatim ponovo seda za svoj sto:
- Izvinite, Lukase, vaša lepota mi je pomutila razum. Moram dobro da se pripazim. Takve
stvari u Partiji su neoprostive.
Lukas kaže:
- Niko ništa o tome neće znati.
Peter kaže:
- Jedna takva mana ne može celog života ostati skrivena. Neću se dugo zadržati na ovom
radnom mestu. To što sam ovde je samo zato što sam dezertirao, predao se i vratio se sa
pobedničkom vojskom naših oslobodilaca. Bio sam još student kada su me poslali u rat.
Lukas kaže:
- Morali biste se oženiti ili, barem, naći neku ljubavnicu da biste otklonili sumnje. Bilo bi
vam lako da zavedete neku ženu. Lepi ste, muževni. I tužni ste. Žene vole tužne muškarce. A uz
to, imate lep položaj.
Peter kaže:
- Nemam nikakve želje da zavedem neku ženu.
Lukas kaže:
- Pa ipak, možda postoje žene koje možemo voleti, na izvestan način.
- Svašta vi znate u vašim godinama, Lukase!
- Ništa ja ne znam, samo nagađam.
Peter kaže:
- Ako vam bilo šta zatreba, potražite me.
2.
Uveče, Lukas se vraća iz parohije ne svraćajući u kafanu. U štednjaku još gori vatra. Kroz
odškrinuta vrata, Lukas čuje Jasminu kako tiho peva. On ulazi u bakinu sobu, Jasmina, u košulji,
ljulja dete pored prozora. Lukas pita:
- Zašto još nisi legla?
- Čekala sam te.
- Ne treba da me čekaš. Ja se uglavnom vraćam mnogo kasnije.
Jasmina se smeši:
- Znam. Sviraš u kafanama.
Lukas prilazi, pita:
- On spava?
- Odavno. Ali uživam da ga ljuljam.
Lukas kaže:
- Dođi u kuhinju. Možemo ga probuditi.
Sedeći jedno naspram drugog u kuhinji, oni ćutke piju rakiju. Kasnije, Lukas pita:
- Kada je to počelo? Između tvoga oca i tebe?
- Odmah. Čim se vratio.
- Koliko ti je bilo godina?
- Dvanaest.
- Silovao te je?
Jasmina se smeje:
- O, ne! Nije me silovao. Samo bi legao pored mene, stiskao me uza se, ljubio me,
milovao me, plakao.
- Gde je bila tvoja tetka za to vreme?
- Radila je u fabrici, u smenama. Kada je bila u noćnoj smeni, moj otac je spavao sa
mnom, u mom krevetu. Bio je to veoma uzan krevet u jednoj sobici bez prozora. Bili smo srećni,
oboje, u tom krevetu.
Lukas sipa rakije, kaže:
- Nastavi!
- Rasla sam. Moj otac mi je milovao grudi, govorio je: „Uskoro ćeš biti žena, otići ćeš s
nekim mladićem”. Ja sam govorila: „Ne, nikada neću otići”. Jedne noći, u snu, uzela sam njegovu
ruku, stavila sam je između svojih nogu. Pritiskala sam njegove prste i po prvi put sam doživela
zadovoljstvo. Sutradan uveče, ja sam od njega tražila da mi opet pruži to beskrajno slatko
zadovoljstvo. On je plakao, govorio je da ne treba, da je to rđavo, ali ja sam navaljivala,
preklinjala sam ga. Onda se on nagnuo nad moju ribicu, lizao ju je, sisao, ljubio, i moje
zadovoljstvo bilo je još snažnije nego prvi put.
Jedne večeri, legao je na mene, stavio mi je svoj ud među butine, govorio mi je: „Stegni
noge, stegni jače, ne dozvoli mi da uđem, ne želim da te povredim.”
Tako smo vodili ljubav godinama, ali došla je noć kada nisam mogla odoleti. Moja žudnja
za njim bila je prevelika, raširila sam noge, bila sam potpuno otvorena, ušao je u mene.
Ona ćuti, gleda Lukasa. Njene krupne crne oči sijaju, njene sočne usne su poluotvorene.
Ona vadi jednu dojku iz košulje, pita:
- Hoćeš li?
Lukas je zgrabi za kosu, odvlači je u sobu, obara je na bakin krevet i uzima je ujedajući je
za potiljak.
Sledećih dana, Lukas se vraća u kafane. Ponovo ide u šetnje pustim ulicama grada.
Na povratku, ide pravo u svoju sobu.
Ipak jedne večeri, pijan, otvara vrata bakine sobe. Svetlost iz kuhinje obasjava prostoriju.
Jasmina spava, dete takođe.
Lukas se svlači i ulazi u Jasminin krevet. Jasminino telo je vrelo, Lukasovo je ledeno.
Ona je okrenuta ka zidu, on se pripija uz njena leđa, stavlja svoj ud među Jasminine noge.
Ona steže butine, jeca:
- Oče, o, oče!
Lukas joj kaže na uho:
- Stegni. Stegni jače.
Ona se otima, teško diše. On prodire u nju, ona vrišti.
Lukas stavlja ruku na Jasminina usta, navlači joj perinu na glavu:
- Ćuti. Probudićemo dete!
Ona mu grize prste, sisa mu palac.
Kada je gotovo, ostaju da leže par minuta, zatim Lukas ustaje.
Jasmina plače.
Lukas odlazi u svoju sobu.
Leto je. Dete je svuda. U bakinoj sobi, u kuhinji, u bašti. Kreće se četvoronoške.
Grbavo je, nakazno. Ima suviše mršave noge, suviše dugačke ruke, neskladno telo.
Dolazi i u Lukasovu sobu. Dobuje po vratima svojim malim pesnicama sve dok mu Lukas
ne otvori. Pentra se na veliki krevet.
Lukas stavlja jednu ploču na gramofon i dete se njiše na krevetu.
Lukas stavlja drugu ploču, a dete se sakriva pod pokrivače.
Lukas uzima list papira, crta na njemu zeca, kokošku, prase. Dete se smeje i ljubi papir.
Lukas crta žirafu i slona, dete odmahuje glavom i cepa papir.
Lukas udešava za dete jedan kvadrat s peskom, kupuje mu lopaticu, kanticu za polivanje i
ručna kolica.
Postavlja mu ljuljašku, pravi mu auto s gornjim delom i točkovima. Seda dete u auto,
voza ga. Pokazuje mu ribe, uvodi ga u kavez sa zečevima. Dete pokušava da miluje zečeve, ali
zečevi trče, izbezumljeni, na sve strane.
Dete plače.
Lukas ide u grad i kupuje jednog plišanog medu.
Dete gleda medu, uzima ga, „priča” mu, trese ga i baca pod Lukasove noge.
Jasmina uzima medu, miluje ga:
- Dobri meda. To je mnogo dobri mali meda.
Dete gleda svoju majku i lupa glavom o kuhinjski pod. Jasmina ostavlja medu i uzima
dete u naručje. Dete vrišti, udara majku po glavi i šutira je u stomak. Jasmina ga ostavlja i dete se
krije pod stolom sve do večeri.
Uveče, Lukas donosi jedno sasvim malo mače koje se spaslo od Josipovih vila. Stojeći na
kuhinjskom podu, životinjica mijauče i drhti svim svojim udovima.
Jasmina spušta pred njega zdelicu mleka, maca još mijauče.
Jasmina stavlja mače u dečiju kolevku.
Dete se uspentra u svoju kolevku, leže pored mačenceta, privija ga uza se. Mače se otima
i grebe dete po licu i rukama.
Par dana kasnije, mače jede sve što mu daju, i spava u kolevci podno detetovih nogu.
Lukas moli Josipa da mu nabavi malog psa.
Jednog dana, Josip stiže s jednim crnim kučencetom, duge i kovrdžave dlake. Jasmina
upravo kači rublje u bašti, dete se odmara. Jasmina kuca na Lukasova vrata, viče:
- Ima li koga?!
Ona se sakriva u bakinu sobu.
Lukas polazi Josipu u susret. Josip kaže:
- Evo psa koga sam vam obećao. To je ovčar iz velike ravnice. Biće to dobar pas čuvar.
Lukas kaže:
- Hvala vam, Josipe. Dođite da popijete čašu vina.
Oni ulaze u kuhinju, piju vino. Josip pita:
- Nećete da mi predstavite svoju ženu?
Lukas kaže:
- Jasmina nije moja žena. Nije znala gde da ide, primio sam je kod sebe.
Josip kaže:
- Ceo grad zna njenu priču. To je veoma lepa devojka. Kučence je za njeno dete,
pretpostavljam.
- Da, za Jasminino dete.
Pre nego što će poći, Josip još kaže:
- Suviše ste mladi, Lukase, da biste imali ženu i dete na grbači. To je velika odgovornost.
Lukas kaže:
- To je moja stvar.
Kada je Josip otišao, Jasmina izlazi iz kuće. Lukas drži kučence u naručju:
- Vidi šta je Josip doneo za Matijasa.
Jasmina kaže:
- On me je video. Nije pravio neke primedbe?
- Jeste. Smatra da si veoma lepa. Grešiš što se brineš, Jasmina, zbog onoga što ljudi mogu
o nama da misle. Trebalo bi da pođeš jednog od ovih dana sa mnom u grad, da ti kupim odeću.
Nosiš istu haljinu otkako si došla ovamo.
- Ta haljina mi je dovoljna. Ne želim drugu. Neću da idem u grad.
Lukas kaže:
- Hajde da pokažemo Matijasu psa.
Dete je s mačkom pod kuhinjskim stolom.
Jasmina kaže:
- Mati, ovo je za tebe. To je poklon.
Lukas sedi na ugaonoj klupi sa psom, dete mu se uspuže na krilo. Ono gleda psa, sklanja
dlake koje mu prekrivaju njušku. Pas liže dete po licu. Mačka frkće na psa i beži u baštu.
Često pada kiša. Jasmina šije i plete. Dete više ne može da se igra napolju. Ono provodi
dane pod kuhinjskim stolom, sa psom i mačkom.
Dete već izgovara nekoliko reči, ali još ne hoda. Kada Lukas pokuša da ga stavi da stoji,
ono se otima, beži četvoronoške, i sklanja se pod sto.
Lukas ide u knjižaru. Bira velike bele listove papira, bojice i slikovnice.
Viktor pita:
- Kod vas je neko dete?
- Da. Ali nije moje.
Viktor kaže:
- Ima toliko siročića. Peter me je pitao za vas. Trebalo bi da je posetite.
Lukas kaže:
- Veoma sam zauzet.
- Razumem. Sa detetom. U vašim godinama.
Lukas se vraća. Dete spava na tepihu pod kuhinjskim stolom. Jasmina šije u bakinoj sobi.
Lukas spušta paket pored deteta. On ulazi u sobu, ljubi Jasminu u vrat, i Jasmina prestaje da šije.
Dete crta. Crta psa i mačku. Crta i druge životinje. Crta drveće, cveće, kuću. Crta i svoju
majku.
Lukas ga pita:
- Zašto mene nikada ne crtaš?
Dete odmahuje glavom i sakriva se pod sto sa svojim knjigama.
Uoči Božića, Lukas seče u šumi jednu jelku. Kupuje šarene staklene kuglice i svećice.
Kiti drvo u bakinoj sobi, uz Jasmininu pomoć. Ispod drveta su stavljeni pokloni: tkanine i jedan
par toplih čizama za Jasminu, debeli džemper za Lukasa, knjige i drveni konj za Matijasa.
Jasmina peče patku u rerni. Prži krompir, kuva kupus. Kolači su već spremni, ima
nekoliko dana.
Kada se na nebu pojavi prva zvezda, Lukas pali svećice na drvetu. Jasmina ulazi u sobu sa
Matijasom u naručju.
Lukas kaže:
- Dođi po svoje poklone, Matijase. Knjige i konj su za tebe.
Dete kaže:
- Hoću konja. Konj je lep.
On pokušava da se uspentra konju na leđa, bezuspešno. Vrišti.
- Konj je mnogo veliki. Lukas ga je napravio. Zločesti Lukas. Napravio je mnogo velikog
konja za Matija.
Dete plače i udara glavom o pod. Lukas ga podiže, drmusa ga:
- Konj nije suviše velik. Matijas je suviše mali zato što neće da stoji. Uvek četvoronoške,
kao životinja! Ti nisi životinja!
On drži dete za bradu, kako bi ga primorao da ga gleda u oči. Kaže mu strogo:
- Ako nećeš da hodaš, nikada nećeš hodati. Nikada, razumeš li?
Dete vrišti, Jasmina ga otima od Lukasa:
- Ostavi ga na miru! Uskoro će prohodati.
Ona seda dete konju na leđa, ljulja ga. Lukas kaže:
- Moram da idem. Lezi dete, i čekaj me. Neću dugo biti odsutan.
On ide u kuhinju, seče pečenu patku na dva dela, stavlja polovinu u jednu toplu činiju,
oko nje ređa povrće i krompir, i umotava činiju u peškir. Kada stigne u parohiju, jelo je još uvek
toplo.
Pošto su obedovali, Lukas kaže:
- Žao mi je, oče, ali moram da se vratim, čekaju me.
Paroh kaže:
- Znam, sine moj. Istinski sam začuđen što si večeras došao. Znam da živiš u grehu sa
jednom ženom grešnicom, i sa plodom njene grešne ljubavi. To dete nije čak ni kršteno, iako nosi
ime jednog od naših svetaca.
Lukas ćuti, paroh kaže:
- Dođite oboje na ponoćnu misu, barem večeras.
Lukas kaže:
- Ne možemo da ostavimo dete samo.
- Onda ti dođi sam.
Lukas kaže:
- Govorite mi ti, oče.
- Izvinite, Lukase. Poneo me je bes. Ali to je zato što vas doživljavam kao sopstvenog
sina, i što drhtim za vašu dušu.
Lukas kaže:
- Nastavite da mi govorite ti, oče. To mi pričinjava zadovoljstvo. Ali dobro znate da ja
nikada ne idem u crkvu.
Lukas se vraća. U bakinoj kući sva svetla su pogašena. Mačka i pas spavaju u kuhinji,
polovina pečene patke je na stolu, netaknuta.
Lukas hoće da uđe u sobu. Vrata su zaključana. On kuca. Jasmina ne odgovara.
Lukas ide u grad. Iza prozora gore sveće. Kafane su zatvorene. I.ukas dugo luta ulicama,
zatim ulazi u crkvu. Velika crkva je hladna, gotovo prazna. Lukas se naslanja na zid, blizu vrata.
Dalje, na drugom kraju, gospodin paroh vrši službu Božiju na oltaru.
Jedna ruka dotiče Lukasovo rame. Peter kaže:
- Dođite, Lukase. Izađimo.
Napolju, on pita:
- Šta ste vi radili ovde?
- A vi, Petere?
- Pratio sam vas. Izlazio sam od Viktora kad sam vas ugledao.
Lukas kaže:
- Osećam se izgubljen u ovom gradu kad su kafane zatvorene.
- Ja se ovde osećam izgubljen u svakom pogledu. Dođite kod mene da se zgrejete pre
povratka.
Peter stanuje u jednoj lepoj kući, na Glavnom trgu. Kod njega ima dubokih fotelja, zidove
prekrivaju police sa knjigama, toplo je. Peter iznosi rakiju:
- Nemam nijednog prijatelja u ovom gradu, izuzev Viktora, koji je ljubazan i obrazovan
čovek, ali prilično dosadan. Neprestano kuka.
Lukas tone u san. U zoru, kada se probudi, Peter je još uvek tu, sedi naspram njega i gleda
ga.
Sledećeg leta dete se uspravlja. Grčevito držeći psa za leđa, ono viče:
- Lukase! Gledaj! Gledaj!
Lukas dojuri. Dete kaže:
- Mati je veći od psa. Mati stoji.
Pas se izmakne, dete padne. Lukas ga uzima u ruke, podiže ga iznad glave, kaže:
- Matijas je veći od Lukasa!
Dete se smeje. Sutradan, Lukas mu kupuje tricikl.
Jasmina kaže Lukasu:
- Rasipaš previše para na igračke.
Lukas kaže:
- Tricikl će pomoći da mu se razviju noge.
Na jesen, dete hoda sa sigurnošću, ali sa veoma uočljivim hramanjem.
Jednoga jutra, Lukas kaže Jasmini:
- Posle doručka, okupaj dete i obuci mu čistu odeću. Vodim ga kod lekara.
- Kod lekara? Zašto?
- Zar ne vidiš da šepa?
Jasmina odgovara:
- Već je pravo čudo što hoda.
Lukas kaže:
- Želim da hoda kao i sav drugi svet.
Jasminine oči pune se suzama:
- Ja ga prihvatam takvog kakav je.
Kada je dete okupano i obučeno, Lukas ga uzima za ruku:
- Ići ćemo u jednu dugu šetnju, Matijase. Kada se budeš umorio, nosiću te.
Jasmina pita:
- Preći ćeš ceo grad s njim, sve do bolnice?
- Što da ne?
- Ljudi će vas gledati. Mogli biste sresti moju tetku.
Lukas ne odgovara.
Jasmina još kaže:
- Ako budu hteli da ga zadrže, nećeš ga ostaviti, zar ne, Lukase?
Lukas kaže:
- Kakvo pitanje!
Na povratku iz bolnice, Lukas samo kaže:
- Bila si u pravu, Jasmina.
Zatvara se u svoju sobu, sluša ploče, a kada dete dobuje po njegovim vratima, ne otvara
mu.
Uveče, kada Jasmina legne dete, Lukas ulazi u bakinu sobu. Kao i svake večeri, seda
pored kolevke i priča Matijasu jednu priču. Kada je priča završena, on kaže:
- Tvoja kolevka uskoro će postati suviše mala. Treba da ti napravim krevet.
Dete kaže:
- Sačuvaćemo kolevku za psa i mačku.
- Da, sačuvaćemo kolevku. Napraviću ti još i policu za knjige koje već imaš, i za sve
ostale koje ću ti kupiti.
Dete kaže:
- Ispričaj još jednu priču.
- Moram da idem na posao.
- Noću nema posla.
- Za mene uvek ima posla. Treba da zaradim mnogo novaca.
- A šta će ti novac?
- Da kupim sve što nam treba, nama troma.
- Odeću i obuću?
- Da. I igračke, knjige i ploče.
- Igračke i knjige, to valja. Idi da radiš.
Lukas kaže:
- A ti moraš da spavaš, da bi rastao.
Dete kaže:
- Ja neću rasti, dobro znaš. Lekar je tako rekao.
- Loše si ga razumeo, Matijase. Rašćeš ti. Sporije od druge dece, ali rašćeš.
Dete pita:
- A zašto sporije?
- Zato što su svi različiti. Ti ćeš biti manji od ostalih, ali pametniji. Visina nema značaja,
važna je samo pamet.
Lukas izlazi iz kuće. Ali umesto da pođe ka gradu, on silazi na reku, seda u vlažnu travu i
posmatra crnu i muljevitu vodu.
3.
Lukas čeka na ulici. Klara izlazi iz biblioteke. Nema svoj zembilj. Ona kaže Lukasu:
- Nećete me valjda sačekivati ovde svakog dana?
- Zašto? Dosadilo vam je?
- Da. Smešno je i nema svrhe.
Lukas kaže:
- Voleo bih da vas ispratim.
- Nemam zembilj. Uostalom, ne vraćam se pravo kući. Treba da obavim kupovinu.
Lukas pita:
- Mogu li da dođem kod vas kasnije, tokom večeri?
- Ne!
- Zašto? Danas je petak. Sutra ne radite. Ne morate rano da legnete.
Klara kaže:
- E sad je dosta! Ne brinite se o meni ni o vremenu kad ležem. Prestanite da me sačekujete
i da me pratite kao neko psetance.
- Neću vas videti do ponedeljka?
Ona uzdiše, odmahuje glavom:
- Ni u ponedeljak niti nekog drugog dana. Prestanite da me salećete, Lukase, molim vas.
Šta hoćete od mene, konačno?
Lukas kaže:
- Zadovoljstvo mi je da vas vidim. Čak i u vašem starom kostimu i sa vašom sedom
kosom.
- Bezobrazniče mali!
Klara okreće leđa i odlazi u pravcu Glavnog trga. Lukas je prati.
Klara ulazi u radnju sa konfekcijom, zatim u prodavnicu obuće. Lukas dugo čeka. Potom,
ona ide još i u bakalnicu. Obe ruke su joj natovarene kada krene ka Staničnoj ulici. Lukas je
sustiže:
- Pustite me da vam pomognem.
Klara kaže ne zaustavljajući se:
- Ne budite uporni! Odlazite! I da vas više ne vidim!
- Dobro, Klaro. Nećete me više videti.
Lukas se vraća. Jasmina mu kaže:
- Matijas je već legao.
- Već? Zašto?
- Mislim da se duri.
Lukas ulazi u bakinu sobu:
- Već spavaš, Matijase?
Dete ne odgovara. Lukas izlazi iz sobe. Jasmina pita:
- Vratićeš se kasno, večeras?
- Petak je.
Ona kaže:
- Bašta i životinje donose dovoljno. Trebalo bi da prestaneš da sviraš po kafanama,
Lukase. To malo para što tamo zaradiš ne vredi truda da u njima provodiš celu noć.
Lukas ne odgovara. Obavlja svoj večernji posao i odlazi u parohiju.
Paroh kaže:
- Odavno nismo igrali šah.
Lukas kaže:
- Veoma sam zauzet u poslednje vreme.
On ide u grad, ulazi u jednu kafanu, svira usnu harmoniku, pije. Pije u svim kafanama u
gradu, i vraća se Klarinoj kući.
Na kuhinjskim prozorima, između dve navučene zavese probija se svetlost. Lukas obilazi
blok kuća, vraća se po šinama železničke pruge, ulazi u Klarinu baštu. Ovde su zavese tanje.
Lukas razlučuje dve siluete u prostoriji u koju je ulazio juče. Jedan čovek hoda tamo-amo po
sobi, Klara je naslonjena na peć. Čovek joj prilazi, odmiče se, ponovo prilazi. On priča. Lukas
čuje njegov glas, ali ne razume šta kaže.
Dve siluete se stapaju. To traje dugo. Razdvajaju se. Pali se svetlo u spavaćoj sobi. U
salonu nema više nikoga.
Kada Lukas pređe na drugi prozor, svetlo se gasi.
Lukas se vraća ispred kuće. Sakriven u mraku, on čeka.
U ranu zoru, iz Klarine kuće izlazi jedan čovek i odmiče brzim koracima. Lukas ga prati.
Čovek ulazi u jednu od kuća na Glavnom trgu.
Vrativši se, Lukas ulazi u kuhinju da pije vode. Jasmina izlazi iz bakine sobe:
- Čekala sam te celu noć. Šest sati je ujutro. Gde si bio?
- Na ulici.
- Šta nije u redu, Lukase?
Ona pruža ruku da ga pomiluje po licu. Lukas odguruje tu ruku, izlazi iz kuhinje i zatvara
se u svoju sobu.
U ponedeljak, Lukas čeka preko puta biblioteke. Spušta se veče, a Klara ne nailazi. Lukas
ulazi u staru sivu kuću, ide dugačkim hodnikom, kuca na zastakljena vrata. Nema odgovora, vrata
su zaključana.
Lukas trči do Klarine kuće. Bez kucanja ulazi u kuhinju, zatim u salon. Vrata spavaće
sobe su odškrinuta. Lukas zove:
- Klaro?
- Uđite, Lukase.
Lukas ulazi u sobu. Klara je u krevetu. Lukas seda na rub postelje, uzima Klarinu ruku,
vrela je. Opipava joj čelo:
- Idem po lekara.
- Ne, nema potrebe. To je obična prehlada. Boli me glava i grlo, ništa drugo.
- Imate li lekove protiv bolova i groznice?
- Ne, nemam ništa. Videćemo sutra. Samo naložite vatru, i skuvajte malo čaja.
Pijući čaj, ona kaže:
- Hvala što ste došli, Lukase.
- Dobro ste znali da ću ponovo doći.
- Nadala sam se. Užasno je biti bolestan kada si potpuno sam. Lukas kaže:
- Više nikada nećete biti sami, Klaro.
Klara pritišće Lukasovu ruku na svoj obraz:
- Bila sam bezobrazna prema vama.
- Postupali ste sa mnom kao sa psom. No, nije važno.
On miluje Klarinu kosu, mokru od znoja:
- Pokušajte da zaspite. Idem po lekove i vraćam se.
- Apoteka je sigurno već zatvorena.
- Ja ću je otvoriti.
Lukas trči do Glavnog trga, zvoni kod jedinog apotekara u gradu. Zvoni više puta. Najzad
se otvara jedan prozorčić na drvenim vratima, apotekar pita:
- Šta hoćete?
- Lekove protiv groznice i bolova. Hitno je.
- Imate li recept?
- Nisam imao vremena da odem lekaru.
- Ne čudi me. Nevolja je u tome što je bez recepta skupo.
- Nije važno.
Lukas vadi iz džepa novčanicu, apotekar donosi jednu tubu tableta.
Lukas trči do bakine kuće. Jasmina i dete su u kuhinji. Jasmina kaže:
- Već sam se pobrinula za životinje.
- Hvala, Jasmina. Možeš li večeras da odneseš gospodinu parohu njegov obrok? Ja sam u
žurbi.
Jasmina kaže:
- Ne poznajem gospodina paroha. Nemam želju da ga sretnem.
- Treba samo da ostaviš korpu na kuhinjskom stolu.
Jasmina ćuti, gleda Lukasa. Lukas se okreće ka Matijasu:
- Večeras će ti Jasmina ispričati priču.
Dete kaže:
- Jasmina ne zna da priča priče.
- Onda ćeš ti njoj da ispričaš neku. I nacrtaćeš mi nešto lepo.
- Da, nešto lepo.
Lukas se vraća kod Klare. Otapa dve tablete u čaši vode, donosi je Klari.
- Popijte ovo.
Klara posluša. Uskoro zaspi.
Lukas silazi u podrum sa džepnom lampom. U jednom ćošku je mala hrpa ćumura, a duž
zidova su naređane vreće. Neke vreće su otvorene, druge su svezane kanapom. Lukas zaviruje u
jednu vreću, puna je krompira. Odvezuje kanap druge vreće, tu su briketi uglja. Obara vreću na
pod, iz nje ispada četiri do pet briketa i dvadesetak knjiga. Lukas bira jednu knjigu, a druge vraća
u vreću. Penje se sa knjigom i kantom ćumura.
Sedeći pored Klarinog kreveta, on čita.
Ujutro, Klara pita:
- Ostali ste ovde celu noć?
- Da. Odlično sam spavao.
On sprema čaj, daje Klari lekove, potpaljuje vatru. Klara meri temperaturu, još ima
groznicu.
Lukas kaže:
- Ostanite u krevetu. Ja ću se vratiti oko podneva. Šta vam se jede?
Ona kaže:
- Nisam gladna. Ali mogu li vas zamoliti da svratite u opštinski biro i javite im da sam
bolesna?
- Obaviću to. Ne brinite.
Lukas svraća u opštinski biro, zatim se vraća svojoj kući, zakolje jednu kokošku i kuva je
sa povrćem. U podne, donosi Klari čorbu. Ona malo otpije.
Lukas joj kaže:
- Sinoć sam sišao u podrum po ćumur. Video sam knjige. Prenosite ih u svom zembilju,
zar ne?
Ona kaže:
- Da. Ne mogu prihvatiti da ih „oni” sve unište.
- Dozvoljavate li mi da ih čitam?
- Čitajte sve što hoćete. Ali budite oprezni. Rizikujem deportaciju.
- Znam.
Krajem popodneva, Lukas se vraća kući. U bašti nema šta da se radi u ovo doba godine.
Lukas se bavi životinjama, zatim sluša ploče u svojoj sobi. Dete kuca na vrata, on ga pušta da
uđe.
Dete se smešta na veliki krevet, pita:
- Zašto Jasmina plače?
- Plače?
- Da. Skoro celo vreme. Zašto?
- Ona ti ne kaže zašto?
- Plašim se da je pitam.
Lukas se okreće da bi promenio ploču:
- Verovatno plače zbog svoga oca koji je u zatvoru.
- Šta je to zatvor?
- To je jedna velika kuća sa rešetkama na prozorima. U nju zatvaraju ljude.
- Zašto?
- Iz svakojakih razloga. Smatraju ih opasnim. I moj otac je bio zatvoren.
Dete podiže svoje krupne crne oči ka Lukasu:
- I tebe bi mogli da zatvore?
- Da, i mene.
Dete šmrca, njegova mala brada drhti:
- A mene?
Lukas ga uzima u krilo, ljubi ga:
- Ne, tebe ne. Ne zatvaraju decu.
- Ali kad budem veliki?
Lukas kaže:
- Do tada će se stvari valjda promeniti i više niko neće biti zatvaran.
Dete na trenutak ćuti, zatim pita:
- Oni koji su zatvoreni, oni nikada neće moći da izađu iz zatvora!
Lukas kaže:
- Jednoga dana će izaći.
- I Jasminin otac?
- Da, naravno.
- I ona više neće plakati?
- Ne, ona više neće plakati.
- I tvoj otac će izaći?
- On je već izašao.
- A gde je on?
- Umro je. Nastradao je u jednoj nesreći.
- Da nije izašao, ne bi nastradao.
Lukas kaže:
- Sada moram da pođem. Vrati se u kuhinju i ne govori Jasmini o njenom ocu.
Rasplakaćeš je još više. Budi poslušan i dobar sa njom.
Stojeći na kuhinjskom pragu, Jasmina pita:
- Ti odlaziš, Lukase?
Lukas zastaje pored baštenske kapije. Ne odgovara.
Jasmina kaže:
- Htela bih samo da znam da li opet ja moram da idem kod gospodina paroha.
Lukas odgovara ne okrećući se:
- Molim te, Jasmina. Ja nemam vremena.
Lukas provodi noći pored Klare, sve do petka.
U petak ujutro, Klara kaže:
- Bolje mi je. Počeću da radim u ponedeljak. Niste više obavezni da provodite noći ovde.
Posvetili ste mi mnogo vremena.
- Šta hoćete da kažete, Klaro?
- Večeras bih htela da budem sama.
- ,,On” ponovo dolazi! Je li to?
Ona obara pogled ne odgovorivši. Lukas kaže:
- Ne možete to da mi radite!
Klara gleda Lukasa u oči:
- Zamerili ste mi da se ponašam poput neke stare žene. Bili ste u pravu. Još uvek sam
mlada.
Lukas pita:
- Ko je on? Zašto dolazi samo petkom? Zašto se ne oženi vama?
- On je oženjen.
Klara plače. Lukas pita:
- Zašto plačete? Pre bih ja morao da plačem.
Uveče, Lukas ponovo ide u kafanu. Nakon zatvaranja, šeta se ulicama. Pada sneg. Lukas
se zaustavlja pred Peterovom kućom. Prozori su mračni. Lukas zvoni, niko ne odgovara. Lukas
ponovo zvoni. Otvara se jedan prozor, Peter pita:
- Šta je to tamo?
- To sam ja, Lukas.
- Sačekajte, Lukase. Dolazim.
Prozor se ponovo zatvara i uskoro se otvaraju vrata. Peter kaže:
- Uđite, lutalačka dušo.
Peter je u kućnoj haljini. Lukas kaže:
- Probudio sam vas. Izvinite.
- Nije strašno. Sedite.
Lukas seda u jednu kožnu fotelju:
- Ne vraća mi se po ovoj hladnoći. Suviše je daleko, a ja sam previše pio. Mogu li da
spavam kod vas?
- Naravno, Lukase. Ležite u moj krevet. Ja ću leći na kauč.
- Više volim kauč. Tako ću moći da odem kad se probudim, a da vas ne uznemirim.
- Kako god želite, Lukase. Raskomotite se. Idem po neko ćebe.
Lukas skida jaknu i čizme, leže na kauč. Peter se vraća s jednim debelim ćebetom. On
pokriva Lukasa, stavlja mu jastučiće pod glavu, seda pored njega na kauč:
- Šta nije u redu, Lukase? Je li uzrok Jasmina?
Lukas odmahuje glavom:
- Kod kuće je sve u redu. Imao sam prosto želju da vas vidim.
Peter kaže:
- Ne verujem vam, Lukase.
Lukas uzima Peterovu ruku i pritišće je na svoj donji trbuh. Peter povlači svoju ruku,
ustaje:
- Ne, Lukase. Ne ulazite u moj svet.
On odlazi u svoju sobu, zatvara vrata.
Lukas čeka. Nekoliko sati kasnije, on ustaje, tiho otvara vrata, prilazi Peterovom krevetu.
Peter spava. Lukas izlazi iz sobe, zatvara vrata, obuva čizme, uzima jaknu, proverava da li mu je
„oružje” u džepu i bešumno izlazi iz kuće. Ide u Staničnu ulicu, čeka ispred Klarine kuće.
Iz kuće izlazi jedan čovek, Lukas ga prati, zatim ga prestiže, na drugom trotoaru. Da bi
stigao svojoj kući, čovek mora da prođe pored jednog parkića. Tamo se Lukas sakriva iza grmlja.
Omotava oko glave svoj veliki crveni šal koji je isplela Jasmina, i kada čovek naiđe, iskoči pred
njega. Prepoznaje ga. To je jedan od lekara iz bolnice, koji su pregledali Matijasa.
Lekar kaže:
- Ko ste vi? Šta hoćete?
Lukas zgrabi čoveka za okovratnik kaputa, iz džepa vadi britvu:
- Kada se sledeći put budete vraćali od nje, prerezaću vam grkljan.
- Vi ste potpuno ludi! Dolazim iz bolnice gde sam bio na dežurstvu.
- Nema svrhe da lažete. Ja se ne šalim. Sposoban sam za sve. Ovo danas je samo
upozorenje.
Iz džepa svoje jakne Lukas izvlači čarapu napunjenu šljunkom, i tresne po glavi čoveka
koji obeznanjen pada na zaleđeno tlo.
Lukas se vraća kod Petera, ponovo leže na kauč i zaspi. U sedam sati ujutro Peter ga budi
s kafom:
- Već sam dolazio da vas obiđem. Mislio sam da ste se vratili kući.
Lukas kaže:
- Nisam se mrdnuo odavde cele noći. To je važno, Petere.
Peter ga dugo gleda:
- Dogovoreno, Lukase.
Lukas se vraća. Jasmina mu kaže:
- Dolazio je jedan policajac. Moraš da se javiš u komesarijat. Šta se dešava, Lukase?
Matijas kaže:
- Strpaće Lukasa u zatvor. I Lukas se više nikada neće vratiti.
Dete se ceri. Jasmina ga ščepa za ruku i opali mu šamar:
- Hoćeš li da ućutiš?
Lukas otima Jasmini dete i uzima ga u naručje. On briše suze koje mu teku niz lice:
- Ne boj se, Matijase. Neće me zatvoriti.
Dete prikiva svoje oči na Lukasove. Više ne plače. Kaže:
- Šteta.
Lukas se javlja u policijsku stanicu. Upućuju ga u kancelariju komesara. Lukas kuca i
ulazi. Klara i lekar sede naspram policajca.
Komesar kaže:
- Dobar dan, Lukase. Sedite.
Lukas seda na stolicu pored čoveka koga je mlatnuo pre nekoliko sati.
Komesar pita:
- Prepoznajete li svog napadača, doktore?
- Nije me niko napao, ponavljam vam. Okliznuo sam se na poledici.
- I pali ste na leđa. Naši službenici su vas zatekli kako ležite na leđima. Čudno je da vam
se krvni podliv nalazi na čelu.
- Pao sam zapravo spreda, zatim sam se okrenuo kada sam počeo da dolazim k svesti.
Komesar kaže:
- A tako. Tvrdite takođe da ste bili na noćnom dežurstvu u bolnici. Prema našim
obaveštenjima, napustili ste bolnicu u devet sati uveče, i proveli ste noć kod gospođe.
Lekar kaže:
- Nisam hteo da je kompromitujem.
Komesar se okreće ka Lukasu:
- Gospođini susedi videli su vas u više navrata kod nje.
Lukas kaže:
- Već neko vreme, obavljam za nju kupovinu. Naročito prošle nedelje, kad je bila bolesna.
- Znamo da se noćas niste vratili kući. Gde ste bili?
- Bio sam suviše umoran da bih se vratio. Posle zatvaranja kafana, otišao sam kod jednog
prijatelja i kod njega sam prenoćio. Napustio sam ga u pola osam.
- Ko je taj prijatelj? Neki kafanski drug, pretpostavljam.
- Ne. Sekretar Partije.
- Vi tvrdite da ste proveli noć kod sekretara Partije?
- Da. Skuvao mi je kafu u sedam sati ujutro.
Komesar izlazi iz prostorije.
Lekar se okreće ka Lukasu, dugo ga gleda. Lukas mu uzvraća pogled. Lekar gleda Klaru,
Klara gleda kroz prozor. Lekar gleda preda se, kaže:
- Nisam podneo tužbu protiv vas, iako vas savršeno prepoznajem. Jedna patrola graničara
me je pronašla i dovela ovamo, kao običnog pijanca. Sve ovo je za mene veoma neprijatno.
Molim vas da sačuvate apsolutnu diskreciju. Ja sam psihijatar međunarodnog ugleda. Imam decu.
Lukas kaže:
- Jedino rešenje je da napustite grad. Ovo je mali grad. Pre ili kasnije, svi će biti u toku.
Čak i vaša žena.
- To je pretnja?
- Da.
- Ja sam prognan u ovu izgubljenu rupu. Ne odlučujem ja gde ću da idem.
- Nije važno gde. Tražićete premeštaj.
Komesar ulazi sa Peterom. Peter gleda Lukasa, zatim Klaru, zatim lekara. Komesar kaže:
- Vaš alibi je potvrđen, Lukase.
On se okreće ka lekaru:
- Mislim, doktore, da ćemo se na ovome zaustaviti. Okliznuli ste se vraćajući se kući. Eto,
slučaj je okončan.
Lekar pita Petera:
- Mogu li da vas posetim u ponedeljak, u vašoj kancelariji? Hteo bih da napustim ovaj
grad.
Peter kaže:
- Naravno. Možete da računate na mene.
Lekar ustaje, pruža ruku Klari:
- Žao mi je.
Klara okreće glavu, lekar napušta prostoriju:
- Hvala, gospodo.
Lukas kaže Klari:
- Otpratiću vas.
Klara prolazi ispred njega ne odgovorivši.
Lukas i Peter takođe izlaze iz komesarijata. Peter gleda Klaru kako se udaljava:
- To je znači bilo zbog nje.
Lukas kaže:
- Učinite sve što možete, Petere, za premeštaj tog čoveka. Ako ostane u našem gradu, to je
mrtav čovek.
Peter kaže:
- Verujem vam. Vi ste dovoljno ludi za tako nešto. Ne brinite. On će da ode. Ali ako ga
ona voli, da li ste svesni šta ste joj uradili?
Lukas kaže:
- Ona ga ne voli.
Kada se Lukas vrati iz komesarijata, skoro je već podne.
Dete pita:
- Nisu te zatvorili?
Jasmina kaže:
- Nadam se da nije ništa ozbiljno.
Lukas kaže:
- Ne. Sve je u redu. Bilo im je potrebno moje svedočenje povodom neke tuče.
Jasmina kaže:
- Trebalo bi da obiđeš gospodina paroha. On više ne jede. Zatekla sam netaknuto sve što
sam mu donela juče i prekjuče.
Lukas uzima flašu kozijeg mleka i odlazi u parohiju. Na kuhinjskom stolu, skorena jela.
Šporet je hladan. Lukas prolazi kroz jednu praznu prostoriju i bez kucanja ulazi u spavaću sobu.
Paroh je u krevetu.
Lukas pita:
- Vi ste bolesni?
- Ne, samo mi je hladno. Uvek mi je hladno.
- Doneo sam vam dovoljno drva. Zašto se ne grejete?
Paroh kaže:
- Treba štedeti. Drva i sve ostalo.
- Vi ste naprosto suviše lenji da naložite vatru.
- Star sam, nemam više snage.
- Nemate snage zato što ne jedete.
- Nemam apetita. Otkako mi ti više ne donosiš hranu, nemam apetita.
Lukas mu pruža njegov kućni ogrtač:
- Obucite se i dođite u kuhinju.
On pomaže starcu da navuče kućni ogrtač, pomaže mu da hoda do kuhinje, pomaže mu da
sedne na klupu, sipa mu šolju mleka. Paroh pije. Lukas kaže:
- Ne možete i dalje da živite sami. Suviše ste stari za to.
Paroh spušta svoju šolju, gleda Lukasa:
- Odlazim, Lukase. Moji pretpostavljeni su me pozvali. Idem da se odmorim u jednom
manastiru. Neće više biti sveštenika u ovom gradu. Sveštenik iz susednog grada dolaziće jednom
nedeljno da služi misu.
- To je razborita odluka. Zadovoljan sam zbog vas.
- Žaliću za ovim gradom. Proveo sam četrdeset i pet godina ovde.
Nakon kraće tišine, paroh nastavlja:
- Ti si se godinama brinuo o meni kao da si mi sin. Hteo bih da ti se zahvalim. Ali kako
čovek da se zahvali za toliku ljubav i toliku dobrotu?
Lukas kaže:
- Ne zahvaljujte mi se. Nema u meni nikakve ljubavi i nikakve dobrote.
- To ti misliš, Lukase. Ja sam ubeđen u suprotno. Zadobio si ranu koju još nisi izlečio.
Lukas ćuti, paroh nastavlja:
- Imam utisak da te napuštam u jednom naročito teškom periodu tvoga života, ali biću s
tobom u mislima i moliću se neprestano za spas tvoje duše. Zaputio si se pogrešnom stazom,
ponekad se pitam dokle ćeš da odeš. Tvoja strastvena i burna priroda može da te odvuče veoma
daleko, do najgorih krajnosti. Ali ja zadržavam nadu. Beskonačno ie milosrđe Božije.
Paroh ustaje i rukama obuhvata Lukasovo lice:
- ,,Ali opominji se Tvorca svojega u mladosti svojoj pre nego dođu dani zli i prispeju
godine, za koje ćeš reći: nisu mi mile...”
Lukas poginje glavu, njegovo lice dodiruje starčeve grudi:
- ,,Pre nego pomrkne sunce i videlo i mesec i zvezde, i opet dođu oblaci...” To je Knjiga
propovednikova.
Jecaj potresa starčevo mršavo telo:
- Da. Prepoznao si je. Još je se sećaš. U detinjstvu si znao napamet cele stranice iz Biblije.
Imaš li sada vremena da je ponekad čitaš?
Lukas se izvlači:
- Imam mnogo posla. A treba i druge knjige da pročitam.
Paroh kaže:
- Razumem. Takođe razumem da te moje pridike gnjave. Sada idi, i nemoj više da dolaziš.
Odlazim sutra prvim vozom.
Lukas kaže:
- Želim vam spokojan odmor, oče.
On se vraća, kaže Jasmini:
- Gospodin paroh sutra odlazi. Neće više biti potrebno da mu nosiš hranu.
Dete pita:
- On odlazi zato što ga ti više ne voliš? I Jasmina i ja ćemo otići, ako nas više ne voliš.
Jasmina kaže:
- Ćuti, Matijase!
Dete vrišti.
- Ona je to rekla! Ali ti nas voliš, je l’ da, Lukase?
Lukas ga uzima u naručje:
- Naravno, Matijase.
Kod Klare gori vatra u peći dnevne sobe. Vrata spavaće sobe su odškrinuta.
Lukas ulazi u sobu. Klara leži, s knjigom u rukama. Ona gleda Lukasa, zatvara knjigu,
spušta je na noćni stočić.
Lukas kaže:
- Oprosti, Klaro.
Klara zbacuje perinu kojom je pokrivena. Naga je. Nastavlja da zuri u Lukasa:
- To je ono što ste hteli, je li!
- Ne znam. Zaista ne znam, Klaro!
Klara gasi lampu pored uzglavlja:
- Šta čekate?
Lukas pali lampu na pisaćem stolu, uperi je u krevet. Klara zatvara oči.
Lukas kleči podno kreveta, širi Klarine noge, zatim usne stidnice. Iz nje curi tanak mlaz
krvi. Lukas se naginje, liže, pije krv. Klara stenje, njene ruke su ščepale Lukasovu kosu.
Lukas se svlači, leže na Klaru, ulazi u nju, urla. Kasnije, Lukas ustaje, otvara prozor.
Napolju pada sneg. Lukas se vraća u krevet, Klara ga uzima u naručje. Lukas drhti. Ona kaže:
- Umiri se.
Ona miluje Lukasovu kosu, lice. On pita:
- Vi mi ne zamerate zbog onog drugog?
- Ne. Bilo je bolje da ode.
Lukas kaže:
- Znao sam da ga ne volite. Bili ste tako nesrećni prošle nedelje kada ste došli u kafanu.
Klara kaže:
- Upoznala sam ga u bolnici. On me je lečio letos, kada sam imala novu depresiju. Četvrtu
od Tomasove smrti.
- Često sanjate Tomasa?
- Svake noći. Ali samo njegovo pogubljenje. Tomasa srećnog, živog, nikada.
Lukas kaže:
- A ja vidim svog brata svuda. U svojoj sobi, u bašti, kako hoda pored mene ulicom. Priča
sa mnom.
- Šta kaže?
- Kaže da živi u smrtnoj samoći.
Lukas zaspi na Klarinim rukama. U dubokoj noći, još jedanput, ulazi u nju, nežno,
polagano, kao u snu.
Otada Lukas provodi svaku noć kod Klare.
Zima je veoma hladna te godine. Punih pet meseci nije privirilo sunce. Neka ledena magla
miruje nad pustim gradom, tlo je zamrznuto, reka takođe.
U kuhinji bakine kuće, vatra gori bez prestanka. Drvo za ogrev brzo se potroši. Svakog
popodneva, Lukas ide u šumu po drva, koja stavlja da se suše pored štednjaka.
Kuhinjska vrata su odškrinuta da bi se grejala Jasminina i detetova soba. Lukasova soba
se ne greje.
Kada Jasmina šije ili plete u sobi, Lukas sedi s detetom na velikom ćilimu koji je istkala
Jasmina a koji prekriva kuhinjski pod, i igraju se skupa sa psom i mačkom. Pregledaju slikovnice,
crtaju. Na jednoj računaljci Lukas uči Matijasa da broji.
Jasmina sprema večeru. Sve troje sede na ugaonoj klupi u kuhinji. Jedu krompira, pasulja
ili kupusa. Dete ne voli ova jela, jede malo. Lukas mu premazuje pekmezom kriške hleba.
Posle obeda, Jasmina pere posuđe, Lukas nosi dete u sobu, svlači ga, leže ga, priča mu
priču. Kada se dete uspava, Lukas odlazi kod Klare, na drugi kraj grada.
4.
U Staničnoj ulici kestenovi su u cvatu. Njihove bele latice prekrivaju tlo u tako debelom
sloju da Lukas ne čuje čak ni bat sopstvenih koraka. On se vraća od Klare, kasno u noći.
Dete sedi na ugaonoj klupi u kuhinji. Lukas kaže:
- Tek je pet sati. Zašto ustaješ tako rano?
Dete pita:
- Gde je Jasmina?
- Otišla je u veliki grad. Dosađivala se ovde.
Dete razrogačuje svoje crne oči:
- Otišla? Bez mene?
Lukas se okreće, loži vatru u šporetu.
Dete pita:
- Hoće li se vratiti?
- Ne, ne verujem.
Lukas sipa kozije mleko u jednu šerpu koju stavlja na vatru. Dete pita:
- Zašto me nije povela sa sobom?
Lukas kaže:
- Mislila je da će ti biti bolje ovde sa mnom, a i ja to mislim.
Dete kaže:
- Nije mi bolje ovde s tobom. Bilo bi mi bolje bilo gde s njom.
Lukas kaže:
- Veliki grad nije zabavan za decu. Nema ni bašte ni životinja.
Dete kaže:
- Ali ima moja majka.
Ono gleda kroz prozor. Kada se okrene, njegovo malo lice izobličeno je od bola:
- Ona me ne voli zato što sam bogalj. Zato me je i ostavila ovde.
- To nije istina, Matijase. Ona te voli svim svojim srcem. To dobro znaš.
- Onda će se vratiti po mene.
Dete odguruje svoju šolju, svoj tanjir, i izlazi iz kuhinje. Lukas ide da zalije baštu. Sunce
se rađa.
Pas spava pod jednim drvetom, dete mu prilazi, sa štapom u ruci. Lukas gleda dete. Dete
zamahuje štapom i udara psa. Pas beži cvileći. Dete gleda Lukasa:
- Ne volim životinje. Ne volim ni bašte.
Svojim štapom dete udara salate, paradajz, bundeve, mahune, cveće. Lukas ga bez reči
gleda šta radi.
Dete se vraća u kuću, leže u Jasminin krevet. Lukas mu se pridružuje, seda na rub kreveta:
- Ti si znači tako nesrećan što si ostao sa mnom? Zašto?
Detetove oči zure u tavanicu:
- Zato što te mrzim.
- Mrziš me?
- Da, oduvek te mrzim.
- Nisam to znao. Možeš li mi reći zašto?
- Zato što si visok i lep, i zato što sam verovao da te Jasmina voli. Ali ako je otišla, znači
da ni tebe nije volela. Nadam se da si i ti nesrećan kao ja.
Lukas zagnjuruje glavu u ruke. Dete pita:
- Ti plačeš?
- Ne, ne plačem.
- Ali tužan si zbog Jasmine?
- Ne, ne zbog Jasmine. Tužan sam zbog tebe, zbog tvoga bola.
- Stvarno? Zbog mene? Dobro je.
Ono se smeši:
- Pa ipak, ja sam obični mali bogalj, a Jasmina je lepa.
Nakon kraće tišine, dete pita:
- A tvoja majka, gde je ona?
- Ona je umrla.
- Bila je suviše stara, zato je umrla?
- Ne. Umrla je zbog rata. Ubila ju je jedna granata, nju i njenu bebu koja je bila moja
sestrica.
- A gde su one sada?
- Mrtvi nisu nigde i svuda su.
Dete kaže:
- One su na tavanu. Video sam ih. Velika stvar od kostiju i mala stvar od kostiju.
Lukas pita tihim glasom:
- Popeo si se na tavan? Kako si to izveo?
- Uspentrao sam se. Lako je. Pokazaću ti kako.
Lukas ćuti. Dete kaže:
- Ne boj se, neću nikome kazati. Ne želim da nam ih uzmu. Volim ih.
- Voliš ih?
- Da. Naročito bebu. Ružnija je i manja nego ja. I nikada neće narasti. Nisam znao da je
devojčica. Ne možeš znati kada su od samih kostiju, te stvari.
- Te stvari se zovu kosturi.
- Da. Kosturi. Video sam ih i u velikoj knjizi koja je skroz na vrhu biblioteke.
Lukas i dete su u bašti. Sa tavanskih vrata visi jedno uže tik do visine Lukasove podignute
ruke. On kaže detetu:
- Pokaži mi kako se penješ.
Dete dovlači baštensku klupu smeštenu malo dalje, pod prozorom Lukasove sobe.
Uspentra se na klupu, skoči, dohvati uže, usporava njihanje odupirući noge o zid, i pomoću nogu
i ruku, s naporom se uspuže do tavanskih vrata. Lukas ga prati. Oni sedaju na slamaricu, gledaju
kosture okačene za jednu gredu.
Dete pita:
- A kostur svoga brata nisi sačuvao?
- Ko ti je rekao da imam brata?
- Niko. Čuo sam te kako mu nešto pričaš. Ti mu pričaš, a on nije nigde i svuda je, prema
tome, i on je umro.
Lukas kaže:
- Ne, nije umro. Otišao je u drugu zemlju. Vratiće se.
- Kao Jasmina. I ona će se vratiti.
- Da, isto je s mojim bratom i tvojom majkom.
Dete kaže:
- To je jedina razlika između mrtvih i onih koji su otišli, je l’ da? Oni koji nisu umrli
vratiće se.
Lukas kaže:
- Ali kako znati da nisu umrli za vreme svog odsustva?
- Ne može se znati.
Dete na trenutak ćuti, zatim pita:
- Kako ti je bilo kada ti je brat otišao?
- Nisam znao kako dalje da živim bez njega.
- A sada znaš?
- Da. Otkako si ti došao ovamo, znam.
Dete otvara sanduk:
- A velike sveske u sanduku, šta je to?
Lukas ponovo zatvara sanduk:
- Ništa. Gospode! Srećom, još ne znaš da čitaš.
Dete se smeje:
- Varaš se. Kada je štampano, već znam da pročitam. Gledaj. On ponovo otvara sanduk i
vadi bakinu staru Bibliju. Čita reči, cele rečenice.
Lukas pita:
- Odakle si naučio da čitaš?
- Iz knjiga, naravno. Iz mojih i tvojih.
- Sa Jasminom?
- Ne, posve sam. Jasmina ne voli da čita. Rekla je da ja nikada neću ići u školu. Ali ići ću
uskoro, je l’ da, Lukase?
Lukas kaže:
- Ja ću moći da te naučim svemu što treba da znaš.
Dete kaže:
- Škola je obavezna već sa šest godina.
- Za tebe nije. Možemo izdejstvovati oslobađanje.
- Zato što sam bogalj, je l’ tako? E neću tvoje oslobađanje. Hoću da idem u školu kao i
ostala deca.
Lukas kaže:
- Ako to želiš, ići ćeš. Ali zašto to želiš?
- Zato što znam da ću u školi biti najjači, najpametniji.
Lukas se smeje:
- I najuobraženiji, nema sumnje. Ja sam, pak, uvek prezirao školu. Pravio sam se da sam
gluv da ne bih morao daje pohađam.
- To si radio?
- Da. Slušaj, Matijase. Možeš da se penješ ovamo kad god hoćeš. Možeš takođe da ideš u
moju sobu, čak i kad ja nisam tu. Možeš da čitaš Bibliju, rečnik, celu enciklopediju ako ti se to
sviđa. Ali sveske nećeš čitati, đavolji sine.
On dodaje:
- Baka nas je zvala tako: „đavolji sinovi”.
- A koga to ,,vas”? Tebe i koga drugog? Tebe i tvog brata?
- Da. Mog brata i mene.
Oni silaze sa tavana, idu u kuhinju. Lukas sprema obed. Dete pita:
- Ko će prati suđe, rublje, odeću?
- Nas dvojica. Zajedno. Ti i ja.
Oni jedu. Lukas se naginje kroz prozor, povraća. Okreće se, lica oblivenog znojem, gubi
svest i pada na kuhinjski pod.
Dete vrišti:
- Nemoj to da radiš, Lukase, nemoj to da radiš!
Lukas otvara oči:
- Ne vrišti, Matijase. Pomozi mi da se pridignem.
Dete ga vuče za ruku, Lukas se grčevito hvata za sto. Posrćući izlazi iz kuhinje, seda na
baštensku klupu. Stojeći ispred njega, dete ga gleda:
- Šta ti je, Lukase? Bio si mrtav neko vreme!
- Ne, samo me je uhvatila nesvestica, zbog vrućine.
Dete pita:
- To nije ništa što je ona otišla, zar ne? To nije tako strašno, reci? Nećeš zbog toga da
umreš?
Lukas ne odgovara, dete mu seda pod noge, obavija ih rukama, spušta svoju glavu sa
crnom i kovrdžavom kosom na Lukasova kolena:
- Biću možda tvoj sin, kasnije.
Kada dete zaspi, Lukas se ponovo penje na tavan. Uzima sveske iz sanduka, umotava ih u
platno od konoplje i odlazi u grad.
Zvoni kod Petera.
- Voleo bih da mi čuvate ovo, Petere.
On spušta paket na sto u salonu.
Peter pita:
- Šta je to?
Lukas razmotava platno:
- Školske sveske.
Peter vrti glavom:
- To mi je i Viktor rekao. Vi pišete. Kupujete ogromne količine papira i olovaka. I tako
godinama, olovke, papir sa kvadratićima i velike školske sveske. Pišete neku knjigu?
- Ne, knjigu ne. Samo pravim beleške.
Peter odmerava rukom sveske:
- Beleške! Pola tuceta debelih svezaka.
- S godinama, to se nagomilava. Međutim, mnogo toga odbacim. Čuvam samo ono što je
apsolutno neophodno.
Peter pita:
- Zašto hoćete da ih sakrijete? Zbog policije?
- Policije? Kakva pomisao! Zbog deteta. Ono već pomalo zna da čita i svuda pretura. Ne
bih voleo da čita ove sveske.
Peter se smeška:
- A ni detetova majka ne treba da ih čita, zar ne?
Lukas kaže:
- Jasmina nije više kod mene. Otišla je. Veliki grad joj je oduvek bio san. Dao sam joj
novaca.
- I ostavila vam je svoje dete?
- Bilo mi je stalo da zadržim dete.
Peter pali cigaretu, gleda Lukasa ne prozborivši ni reč.
Lukas pita:
- Možete li čuvati ove Sveske kod sebe, da ili ne?
- Naravno da mogu.
Peter ponovo umotava sveske, nosi ih u svoju sobu. Kada se vrati, kaže:
- Sakrio sam ih ispod svoga kreveta. Sutra ću im pronaći bolje skrovište.
Lukas kaže:
- Hvala, Petere.
Peter se smeje:
- Ne zahvaljujte mi se. Vaše sveske me zanimaju.
- Imate nameru da ih čitate?
- Naravno. Ako ne želite da ih čitam, slobodno ih odnesite kod Klare.
Lukas ustaje:
- Nipošto! Klara čita sve što joj dođe pod ruku. Ali mogao bih da ih poverim Viktoru.
- U tom slučaju, čitao bih ih kod Viktora. On ne može ništa da mi odbije. Uostalom,
uskoro će da ode. Želi da se vrati u svoj rodni grad, da bude pored svoje sestre. Namerava da
proda svoju kuću i knjižaru.
Lukas kaže:
- Vratite mi sveske. Zakopaću ih negde u šumi.
- Da, zakopajte ih. Ili, još bolje, spalite ih. To je jedini način da niko ne može da ih čita.
Lukas kaže:
- Moram da ih sačuvam. Za Klausa. Te sveske su namenjene Klausu. Samo njemu.
Peter pali radio. Dugo traži pre nego što nađe neku laganu muziku:
- Sedite još malo, Lukase, i kažite mi koje Klaus.
- Moj brat.
- Nisam znao da imate brata. Nikada mi o njemu niste govorili. Niko mi o njemu nije
govorio, pa čak ni Viktor, koji vas poznaje još od vašeg detinjstva.
Lukas kaže:
- Moj brat živi s druge strane granice ima već nekoliko godina.
- Kako je prešao granicu? Opšte je poznato da ju je nemoguće preći.
- Prešao ju je, to je sve.
Nakon kraće tišine, Peter pita:
- Vodite li prepisku s njim?
- Šta podrazumevate pod prepiskom?
- Ono što sav svet podrazumeva pod prepiskom. Piše li vam on? Pišete li vi njemu?
- Ja njemu pišem svakoga dana u sveskama. Verovatno i on čini to isto.
- Ali nikada ne dobijate od njega pisma?
- On ne može da mi šalje pisma odande.
- Mnogobrojna pisma stižu s druge strane granice. Vaš brat vam nikada nije pisao otkako
je otišao? Nije vam poslao svoju adresu?
Lukas odmahuje glavom, ponovo ustaje:
- Vi mislite da je mrtav, zar ne? Ali Klaus nije mrtav. Živ je i vratiće se.
- Da, Lukase. Vaš brat će se vratiti. Što se tiče svezaka, mogao sam vam obećati da ih
neću čitati, ali vi mi ne biste verovali.
- U pravu ste, ne bih vam verovao. Znao sam da se ne biste mogli uzdržati da ih ne čitate.
Znao sam još dok sam dolazio ovamo. E pa čitajte ih. Više volim da to budete vi, nego Klara ili
bilo ko drugi.
Peter kaže:
- Ima još jedna stvar koju ne razumem: vaši odnosi s Klarom. Ona je mnogo starija od
vas.
- Nisu važne godine. Ja sam njen ljubavnik. Je li to sve što ste hteli da znate?
- Ne, to nije sve. To sam već znao. Nego, volite li vi nju?
Lukas otvara vrata:
- Ne znam značenje te reči. Niko ga ne zna. Nisam očekivao takvu vrstu pitanja od vas,
Petere.
- Međutim, pitanje te vrste često će vam postavljati tokom vašeg života. A ponekad ćete
biti primorani da na njega i odgovorite.
- A vi, Petere? I vi ćete jednom biti primorani da odgovorite na određena pitanja.
Prisustvovao sam katkada vašim političkim sastancima. Držite govore, sala vam aplaudira.
Verujete li vi iskreno u to što pričate?
- Dužan sam da u to verujem.
- Ali u dubini duše, šta o tome mislite?
- Ne mislim. Ne mogu sebi da dozvolim takav luksuz. U meni je strah još od detinjstva.
Klara stoji ispred prozora, gleda baštu utonulu u noć. Ne okreće se kada Lukas uđe u
sobu. Ona kaže:
- Leto je užasno. Smrt je najbliža upravo leti. Sve se isušuje, gasi, zaustavlja. Ima već
četiri godine otkako su oni ubili Tomasa. U avgustu, veoma rano ujutru, u zoru. Oni su ga obesili.
Zabrinjavajuće je to što oni ponovo počinju svakoga leta. Zorom, kada se vi vraćate kući, ja
izađem na prozor i vidim ih. Oni ponovo počinju, međutim, ne možeš ubiti istu osobu više puta.
Lukas ljubi Klaru u potiljak:
- Šta vam je, Klaro? Šta vam je danas?
- Danas sam primila jedno pismo. Službeno pismo. Ovde je, na mom radnom stolu,
možete da ga pročitate. Javljaju mi da je Tomas rehabilitovan, da je nevin. Oni mi pišu: „Vaš
muž je bio nevin, ubili smo ga greškom. Ubili smo više nevinih osoba greškom, ali sada se sve
vraća u red, izvinjavamo se i obećavamo da se slične greške više neće dešavati.” Oni ubiju i oni
rehabilituju. Oni se izvinjavaju, ali Tomas je mrtav! Mogu li oni da ga vrate u život? Mogu li oni
da izbrišu onu noć kada mi je kosa osedela, kada sam poludela?
Te letnje noći, bila sam sama u stanu, našem stanu, Tomasovom i mom. Tamo sam bila
sama već mesecima. Čim su Tomasa zatvorili, više niko nije hteo, nije mogao, nije se usuđivao
da me poseti. Bila sam se već navikla na samoću, nije bilo ničeg neobičnog u tome što sam sama.
Nisam spavala, ali ni to nije bilo neobično. Jedino je neobično što te noći nisam plakala. Predveče
su na radiju najavili pogubljenje više osoba zbog veleizdaje. Među tim imenima jasno sam čula
Tomasovo ime. U tri sata ujutro, u vreme pogubljenja, gledala sam zidni sat. Gledala sam ga sve
do sedam sati, zatim sam otišla na posao, u jednu veliku biblioteku glavnoga grada. Sela sam za
svoj radni sto, bila sam nadzornica sale za čitanje. Prilazile su mi kolege, jedni za drugima,
slušala sam ih kako šapuću: „Došla je!” „Jeste li videli njenu kosu?” Izašla sam iz biblioteke,
hodala sam do večeri ulicama, izgubila sam se, više nisam imala pojma u kojoj sam gradskoj
četvrti, premda sam odlično poznavala taj grad. Vratila sam se taksijem. U tri sata ujutro,
pogledala sam kroz prozor, i videla sam ih: oni su vešali Tomasa na fasadi zgrade preko puta.
Kriknula sam. Došli su susedi. Kola hitne pomoći odvezla su me u bolnicu. A sada, oni kažu da
je to bila samo greška. Tomasovo ubistvo, moja bolest, meseci u bolnici, moja seda kosa, bili su
samo greška. Neka mi onda oni vrate Tomasa, živog, nasmejanog. Onog Tomasa koji me je
uzimao u naručje, koji mi je milovao kosu, koji mi je držao lice u svojim toplim rukama, koji me
je ljubio u oči, uši, usta.
Lukas hvata Klaru za ramena, okreće je ka sebi:
- Kada ćete prestati da mi pričate o Tomasu?
- Nikada. Nikada neću prestati da pričam o Tomasu. A vi? Kada ćete početi da mi pričate
o Jasmini?
Lukas kaže:
- O tome nema šta da se kaže. Naročito sada kada ona nije više tu.
Klara udara i grebe Lukasa po licu, vratu, ramenima. Ona vrišti:
- Nije više tu? Gde je? Šta ste joj uradili?
Lukas odvlači Klaru na krevet, leže na nju:
- Smirite se. Jasmina je otišla u veliki grad. To je sve.
Klara steže Lukasa u zagrljaj:
- Oni će me rastaviti i od tebe kao što su me rastavili od Tomasa. Oni će te strpati u
zatvor, obesiće te.
- Neće, sve je to svršeno. Zaboravite Tomasa, zatvor i konopac.
U zoru, Lukas ustaje:
- Treba da se vratim. Dete se rano budi.
- Jasmina je ostavila svoje dete ovde?
- To dete je bogalj. Šta je mogla s njim da radi u jednom velikom gradu?
Klara ponavlja:
- Kako je mogla da ga ostavi?
Lukas kaže:
- Htela je da ga uzme. Ja sam joj zabranio.
- Zabranio? S kojim pravom? To je njeno dete. Ono joj pripada.
Klara gleda Lukasa kako se oblači. Ona kaže:
- Jasmina je otišla zato što je ne volite.
- Ja sam joj pomogao kada joj je bilo teško. Ništa joj nisam obećao.
- Ni meni ništa niste obećali.
Lukas se vraća da Matijasu spremi doručak.
Noćobdija se i dalje pojavljuje na prozoru, svake večeri u deset sati. Dete već spava,
Lukas izlazi iz kuće, noćobdija ga pita za vreme, Lukas mu odgovara, zatim ide kod Klare. U
zoru, kada se vraća, noćobdija ga ponovo pita za vreme, Lukas mu kaže, i odlazi na spavanje.
Nekoliko sati kasnije, u noćobdijinoj sobi se gasi svetlo, a na njegov prozor nahrupe golubice.
Jednog jutra, kada se Lukas vrati, noćobdija ga zove:
- Gospodine!
Lukas kaže:
- Pet je sati.
- Znam. Ne zanima me vreme. To je zapravo način da povedem razgovor sa ljudima. Hteo
bih samo da vam kažem da je dete noćas bilo veoma nemirno. Probudilo se oko dva sata, više
puta je išlo u vašu sobu, dugo je gledalo kroz prozor. Čak je izašlo na ulicu, otišlo je pred kafanu,
zatim se vratilo i leglo, pretpostavljam.
- Često to radi?
- Često se budi, da. Skoro svake noći. Ali ovo je prvi put da ga vidim kako noću izlazi iz
kuće.
- On ni danju ne izlazi iz kuće.
- Mislim da vas je tražio.
Lukas se penje u stan, dete duboko spava u svom krevetu. Lukas gleda kroz prozor,
noćobdija pita:
- Sve je u redu?
- Da. Spava. A vi? Vi znači nikada ne spavate?
- Uspavam se s vremena na vreme, ali nikada potpuno. Ima osam godina kako više ne
spavam.
- Šta radite preko dana?
- Šetam se. Kada osetim umor, odem u jedan park da sednem. Svoje najvedrije trenutke
provedem u parku. Tamo ponekad i zaspim na par minuta, sedeći na klupi. Hoćete li da pođete sa
mnom jedanput?
Lukas kaže:
- Sada, ako hoćete.
- Dogovoreno. Samo da nahranim svoje golubice i silazim.
Oni koračaju pustim ulicama usnuloga grada, u pravcu bakine kuće. Noćobdija se
zaustavlja ispred nekoliko kvadratnih metara žute trave na kojoj dva stara drveta šire svoje
ogoljene grane.
- Evo moga parka. Jedino mesto gde mogu na trenutak da zaspim.
Starac seda na jedinu klupu pored isušene fontane, prekrivene mahovinom i rđom. Lukas
kaže:
- Ima i lepših parkova u gradu.
- Za mene nema.
On podiže svoj štap i pokazuje jednu lepu i veliku kuću:
- Ovde smo nekada stanovali, moja žena i ja.
- Ona je umrla?
- Ubijena je sa nekoliko metaka iz revolvera, tri godine po završetku rata. Jedne večeri u
deset sati.
Lukas seda pored starca:
- Ja je se sećam. Stanovali smo pored granice. Na povratku iz grada imali smo običaj da
se zaustavimo ovde da bismo se napili vode i odmorili se. Kada bi nas vaša žena ugledala kroz
prozor, sišla bi i donela nam velike kocke krompir-šećera. Odonda ih više nisam jeo. Sećam se
još i njenog osmeha i njenog akcenta, a i njenog ubistva. Ceo grad je o tome govorio.
- Šta se pričalo?
- Pričalo se da je ubijena da bi mogli nacionalizovati tri fabrike tekstila koje su joj
pripadale.
Starac kaže:
- Nasledila je te fabrike od svoga oca. Ja sam tamo radio kao inženjer. Oženio sam se
njome i ostala je ovde, mnogo je volela ovaj grad. Zadržala je, međutim, svoje državljanstvo i
„oni” su bili primorani da je ubiju. To je bilo jedino rešenje. ,,Oni” su je ubili u našoj spavaćoj
sobi. Ja sam u kupatilu čuo hice. Ubica je ušao i izašao preko balkona. Pogođena je mecima u
glavu, u grudi, u trbuh. Istraga je zaključila da je to bio neki kivni radnik koji je to uradio iz
osvete i koji je potom pobegao u inostranstvo prešavši granicu.
Lukas kaže:
- Granica je u to doba već bila neprelazna, i nijedan radnik nije imao revolver.
Noćobdija sklapa oči, ćuti. Lukas pita:
- Znate li ko sada stanuje u vašoj kući?
- Puna je dece. Naša kuća je postala sirotište. No, vi treba da se vratite, Lukase. Matijas će
se uskoro probuditi i morate otvoriti knjižaru.
- U pravu ste. Već je pola osam.
Dete i Lukas rade u knjižari. Dete uzima knjige iz jedne kartonske kutije, pruža ih Lukasu
koji ih, stojeći na duplim merdevinama, ređa na police biblioteke. Kišno je jesenje jutro.
U radnju ulazi Peter. Nosi pelerinu sa kapuljačom, niz lice mu curi kiša, kapa na pod. On
izvlači ispod pelerine jedan paket umotan u platno od konoplje:
- Uzmite, Lukase. Vraćam vam ovo. Više ne mogu to da čuvam. Kod mene više nije na
sigurnom.
Lukas kaže:
- Bledi ste, Petere. Šta se dešava?
- Vi znači ne čitate novine? Ne slušate radio?
- Ja nikada ne čitam novine, a slušam samo stare ploče.
Peter se okreće ka detetu:
- To je Jasminino dete?
Lukas kaže:
- Da, to je Matijas. Pozdravi Petera, Matijase. On je moj prijatelj.
Dete ćuti zureći u Petera.
Peter kaže:
- Matijas me je već pozdravio svojim očima.
Lukas kaže:
- Idi da nahraniš životinje, Matijase.
Dete obara pogled, kopa po kartonskoj kutiji s knjigama:
- Nije vreme da hranim životinje.
Lukas kaže:
- U pravu si. Ostani ovde i obavesti me ako se pojavi neki kupac. Pođimo gore, Petere.
Oni se penju u Lukasovu sobu.
Peter kaže:
- Ima divne oči, to dete.
- Da, Jasminine oči.
Peter pruža Lukasu paket:
- Nedostaju neke stranice u vašim sveskama, Lukase.
- Da, Petere. Već sam vam rekao; vršim ispravke, izbacujem, uklanjam sve što nije
neophodno.
- Ispravljate, izbacujete, uklanjate. Vaš brat Klaus ništa neće razumeti.
- Klaus će razumeti.
- I ja sam razumeo.
- Zato mi ih vraćate? Zato što verujete da ste sve razumeli?
Peter kaže:
- To što se dešava nema nikakve veze s vašim sveskama, Lukase. To je nešto mnogo
ozbiljnije. U našoj zemlji se priprema ustanak. Kontrarevolucija. Počelo je sa intelektualcima koji
su pisali neke stvari koje nije trebalo da pišu. Nastavilo se sa studentima. Studenti su uvek
spremni da seju nered. Organizovali su jednu manifestaciju koja se izrodila u pobunu protiv
snaga reda. Ali evo kada je sve to postalo zaista opasno, tek onda kad su se radnici, pa čak i jedna
struja u našoj vojsci, pridružili studentima. Sinoć su vojnici podelili oružje neodgovornim
pojedincima. U glavnom gradu ljudi pucaju jedni na druge, a nemiri su na putu da zahvate
unutrašnjost i seljaštvo.
Lukas kaže:
- To znači sve slojeve stanovništva.
- Osim jednog. Onog kome ja pripadam.
- Vi ste malobrojni u odnosu na one koji su protiv vas.
- Tačno. Ali imamo moćne prijatelje.
Lukas ćuti. Peter otvara vrata:
- Verovatno se više nikada nećemo videti, Lukase. Rastanimo se bez mržnje.
Lukas pita:
- Kuda idete?
- Vođe Partije moraju da se stave pod zaštitu strane vojske.
Lukas ustaje, hvata Petera za ramena, gleda ga u oči:
- Recite mi, Petere! Zar vas nije sramota?
Peter zgrabi Lukasove ruke i pritišće ih na svoje lice:
- Jeste, Lukase. Užasno me je sramota.
Iz njegovih sklopljenih očiju otima se nekoliko suza. Lukas kaže:
- Ne. To nemojte. Priberite se.
Lukas ispraća Petera na ulicu. Pogledom sledi crnu siluetu koja odlazi pognute glave, po
kiši, u pravcu stanice.
Kada se Lukas vrati u knjižaru, dete mu kaže:
- Baš je lep taj gospodin. Kada će ponovo doći?
- Ne znam, Matijase. Možda nikada.
Uveče, Lukas ide kod Klare. Ulazi u kuću u kojoj su pogašena sva svetla. Klarin krevet je
hladan i prazan. Lukas pali lampu pored uzglavlja. Na jastuku, Klarina poruka:
„Odlazim da osvetim Tomasa.”
Lukas se vraća. U svom krevetu zatiče dete. Kaže mu:
- Dozlogrdilo mi je da te zatičem svake noći u svom krevetu. Idi u svoju sobu i spavaj.
Detetu drhti brada, ono šmrca:
- Čuo sam Petera kad je govorio kako u glavnom gradu ljudi pucaju jedni na druge. Misliš
li da je Jasmina u opasnosti?
- Jasmina nije u opasnosti, ne brini se.
- Kazao si da se Peter možda nikad više neće vratiti. Misliš da će umreti?
- Ne, ne mislim. Ali Klara sigurno hoće.
- Ko je Klara?
- Jedna prijateljica. Idi u svoj krevet, Matijase, i spavaj. Strašno sam umoran.
U malom gradu, ne dešava se gotovo ništa. Sa javnih zgrada nestaju strane zastave, slike
vođa takode. Preko grada prelazi jedna povorka sa bivšim zastavama zemlje, pevajući bivšu
nacionalnu himnu i druge stare pesme koje sećaju na jednu drugu revoluciju iz jednog drugog
veka.
Kafane su pune. Ljudi pričaju, smeju se, pevaju glasnije nego obično.
Lukas neprestano sluša radio, sve do onog dana kada vesti zamenjuje klasična muzika.
Lukas gleda kroz prozor. Na Glavnom trgu stoje jedna borna kola strane vojske.
Lukas izlazi iz kuće da kupi paklo cigareta. Sve bakalnice, sve radnje su zatvorene. Lukas
mora da ode do stanice. Usput nailazi na druga borna kola. Njihovi topovi upravljaju se prema
njemu, prate ga. Ulice su puste, prozori zatvoreni, zastori navučeni. Ali stanica i njena okolina
puni su domaćih vojnika, graničara, bez oružja. Lukas se obraća jednome od njih:
- Šta se to dešava?
- Nemam pojma. Mi smo demobilisani. Hteli ste na voz? Nema voza za civile.
- Nisam hteo na voz. Samo sam došao da kupim cigarete. Radnje su zatvorene.
Vojnik pruža Lukasu paklo cigareta:
- Ne možete da uđete u staničnu zgradu. Uzmite ovo paklo i vratite se kući. Opasno je
šetati se ulicom.
Lukas se vraća. Dete je ustalo, oni zajedno slušaju radio.
Mnogo muzike i par kratkih govora:
„Dobili smo revoluciju. Narod je ponovo odneo pobedu. Naša vlada je zatražila pomoć od
našeg velikog zaštitnika protiv narodnih neprijatelja.”
I još:
„Ostanite mirni. Zabranjeno je svako okupljanje više od dve osobe. Zabranjena je prodaja
alkohola. Restorani, kafane, moraju ostati zatvoreni sve do novog naređenja. Zabranjena su
pojedinačna putovanja vozom ili autobusom. Poštujte policijski čas. Ne izlazite posle
smrkavanja.”
Opet muzika, zatim preporuke i pretnje:
„Fabrike moraju ponovo početi da rade. Radnici koji se ne jave na svoja radna mesta biće
otpušteni. Saboteri će biti predati posebnom sudu. Oni podležu smrtnoj kazni.”
Dete kaže:
- Ništa ne razumem. Ko je dobio revoluciju? I zašto je sve zabranjeno? Zašto su tako zli?
Lukas gasi radio:
- Ne treba više slušati radio. To ničemu ne služi.
Još ima otpora, borbi, štrajkova. Ima i hapšenja, zatvaranja, nestanaka, pogubljenja.
Obuzeti panikom, dvesta hiljada stanovnika napušta zemlju.
Nekoliko meseci kasnije, ponovo vlada tišina, mir, red.
Dete ima šest i po godina. Prvog dana u školi Lukas želi da ga otprati, ali dete više voli da
ide samo. Kada se vrati, u podne, Lukas ga pita je li sve prošlo dobro, dete kaže da je sve prošlo
veoma dobro.
Narednih dana takođe, dete kaže da je u školi sve u redu. Međutim, jednog dana vraća se
sa ranom na obrazu. Kaže da je palo. Nekog drugog dana, pak, na desnoj ruci nosi crvene
masnice. Na toj ruci, sutradan, nokti mu postaju crni, sem nokta na palcu. Dete kaže da je
pričepilo prste u vratima. Nedeljama je primorano da se služi levom rukom kad piše.
Jedne večeri dete se vraća rascepljene i natečene usne. Ne može da jede. Lukas ga ništa ne
pita, sipa detetu mleko u usta, zatim spušta na kuhinjski sto čarapu napunjenu peskom, šiljati
kamen i britvu. On kaže:
- To je bilo naše oružje kada smo morali da se branimo od druge dece. Uzmi ga. Brani se!
Dete kaže:
- Vas je bilo dvojica. A ja sam sam.
- I ako si sam, treba da znaš da se braniš.
Dete gleda predmete na stolu:
- Ne mogu. Nikada ne bili mogao da udarim nekoga, da ranim nekoga.
- Zašto? I drugi tebe udaraju, ranjavaju.
Dete gleda Lukasa u oči:
- Fizičke rane nemaju značaja kada ih zadobijem. Ali ako bih morao nekome da ih
nanesem, to bi za mene postalo jedna druga vrsta rane koju ne bih mogao da podnesem.
Lukas pita:
- Hoćeš li da razgovaram s tvojim učiteljem?
Dete kaže:
- Nipošto! Zabranjujem ti to! Nikad nemoj to da radiš, Lukase! Da li se ja žalim? Da li
tražim tvoju pomoć? Tvoje oružje?
Ono gura sa stola predmete za odbranu:
- Ja sam jači od njih svih. Hrabriji sam, a naročito pametniji. Samo to je važno.
Lukas baca u kantu za smeće kamen i čarapu napunjenu peskom. Sklapa britvu, stavlja je
u svoj džep:
- Još uvek je nosim sa sobom, ali više se njome ne služim.
Kada je dete leglo, Lukas ulazi u njegovu sobu, seda na rub njegovog kreveta:
- Neću se više mešati u tvoje stvari, Matijase. Neću ti više postavljati pitanja. Kada budeš
hteo da napustiš školu, reći ćeš mi, zar ne?
Dete kaže:
- Nikada neću napustiti školu.
Lukas pita:
- Reci mi, Matijase, plačeš li ponekad uveče kada si sam?
Dete kaže:
- Navikao sam da budem sam. Nikada ne plačem, dobro znaš.
- Da, znam. Ali nikada se ni ne smeješ. Kada si bio mali, sve vreme si se smejao.
- To mora da je bilo pre Jasminine smrti.
- Šta to kažeš, Matijase? Jasmina nije mrtva.
- Jeste. Mrtva je. Znam to već odavno. Da nije, već bi se vratila.
Nakon kraćeg ćutanja, Lukas kaže:
- Čak i posle Jasmininog odlaska još uvek si se smejao, Matijase.
Dete gleda u tavanicu:
- Jesam, možda. Pre nego što smo napustili bakinu kuću. Nije trebalo da napustimo
bakinu kuću.
Lukas obuhvata detetovo lice rukama:
- Možda si u pravu. Možda nije trebalo da napustimo bakinu kuću.
Dete sklapa oči, Lukas ga ljubi u čelo:
- Lepo spavaj, Matijase. A kada ti bude suviše teško, kada budeš suviše patio, a ne budeš
hteo nikome da kažeš, piši o tome. To će ti pomoći.
Dete odgovara:
- Već sam pisao o tome. Sve sam zapisao. Sve što mi se događalo otkako stanujemo ovde.
Svoje košmare, školu, sve. I ja imam svoju veliku svesku kao i ti. Ti ih imaš više, ja imam samo
jednu, još uvek tanku. Nikada ti neću dozvoliti da je čitaš. Ti si meni zabranio da čitam tvoje, ja
tebi branim da čitaš moju.
U deset sati ujutro, jedan stariji, bradat čovek ulazi u knjižaru. Lukas ga je već viđao. To
mu je jedan od najboljih kupaca:
- Šta želite, gospodine?
- Imam sve što mi treba, hvala. Došao sam da porazgovaramo o Matijasu. Ja sam njegov
učitelj. Poslao sam vam nekoliko pisama sa molbom da me posetite.
Lukas kaže:
- Nisam dobio nijedno pismo.
- Ali vi ste ih potpisali.
Učitelj vadi iz džepa tri koverte i pruža ih Lukasu:
- Zar ovo nije vaš potpis?
Lukas pregleda pisma:
- I jeste i nije. Ovo je veoma vešta imitacija mog potpisa.
Učitelj se smeška uzimajući pisma:
- I ja sam to konačno pomislio. Matijas ne želi da razgovaram s vama. Zato sam odlučio
da svratim kod vas za vreme časova. Zamolio sam jednog starijeg učenika da nadgleda moju decu
dok budem odsutan. Moja poseta će ostati samo naša tajna, ako želite.
Lukas kaže:
- Da, mislim da bi tako bilo bolje. Matijas mi je zabranio da razgovaram s vama.
- To je jedno veoma ponosno dete, pa čak i gordo. On je neosporno i najpametnije dete u
razredu. Uprkos tome, jedino što mogu da vam savetujem je da povučete dete iz škole. Ja ću
potpisati papire koji su za to neophodni.
Lukas kaže:
- Matijas ne želi da napusti školu.
- Kada biste samo znali šta on sve trpi! Dečija surovost prevazilazi sva očekivanja.
Devojčice mu se rugaju. Zovu ga „pauk”, „grbavac”, „kopile”. Sedi sam u prvoj klupi i niko neće
da sedi pored njega. Dečaci ga tuku, udaraju ga nogama, pesnicama. Dečak koji sedi iza njega
oborio mu je sto na prste. Više puta sam se umešao, ali to je samo pogoršalo stvari. Čak se i
njegova inteligencija okreće protiv njega. Druga deca ne podnose što Matijas sve zna, što je u
svemu najbolji. Ljubomorni su i zagorčavaju mu život.
Lukas kaže:
- Znam, iako mi nikada o tome ne priča.
- Ne, nikada se ne žali. Čak i ne plače. Ima ogromnu snagu karaktera. Ali ne može večno
trpeti tolika ponižavanja. Ispišite ga iz škole, ja ću svake večeri dolaziti da mu držim časove
ovde, biće mi pravo zadovoljstvo da radim sa jednim tako darovitim detetom.
Lukas kaže:
- Zahvaljujem vam, gospodine. Ali sve to ne zavisi od mene. Matijasu je apsolutno stalo
da pohađa školu normalno, kao i ostala deca. Napustiti školu, za njega bi značilo priznati da je
drugačiji, da je bogalj.
Učitelj kaže:
- Razumem. Pa ipak, on jeste drugačiji, i zaista će biti potrebno da to jednoga dana
prihvati.
Lukas ćuti, učitelj se šeta gledajući knjige na policama:
- Ovo je veoma prostran lokal. Šta kažete na to da ovde postavimo nekoliko stolova sa
stolicama, i da od toga napravimo čitaonicu za decu? Mogao bih vam doneti korištene knjige,
imam ih toliko da ne znam gde da ih stavim. Tako bi deca čiji roditelji nemaju nijednu knjigu, a
takvih je, verujte mi, mnogo, mogla da dolaze ovamo i da u tišini čitaju sat-dva.
Lukas zuri u učitelja:
- Vi mislite da bi to moglo promeniti odnose između Matijasa i ostale dece, zar ne? Da,
vredi pokušati. To je možda dobra ideja, gospodine učitelju.
6.
Deset je sati uveče. Peter zvoni kod Lukasa. Lukas mu baca ključ od vrata kroz prozor.
Peter se penje i ulazi u sobu:
- Ne smetam vam?
- Ni govora. Naprotiv. Tražio sam vas, ali vi ste bili nestali. Čak se i Matijas brinuo što
vas nema.
Peter kaže:
- Baš je zlatan. On spava?
- On je u svojoj sobi, ali otkud znam da li spava ili radi nešto drugo. Budi se u bilo koje
doba noći i počne da čita, piše, razmišlja, uči.
- Može li nas čuti?
- Može ako hoće, da.
- U tom slučaju, više volim da vi pođete kod mene.
- Dogovoreno.
Kod svoje kuće Peter otvara prozore u svim prostorijama. Zavaljuje se u fotelju:
- Ova vrućina je nepodnošljiva. Nađite nešto za piće i sedite. Dolazim sa stanice, putovao
sam ceo dan. Morao sam četiri puta da presedani u drugi voz, sa užasno dugim čekanjima između
dva voza.
Lukas poslužuje piće:
- Odakle dolazite?
- Iz svog rodnog grada. Istražni sudija me je hitno pozvao tamo, zbog Viktora. Ovaj je
zadavio svoju sestru u jednoj krizi delirijum tremensa.
Lukas kaže:
- Jadni Viktor. Jeste li ga videli?
- Da, video sam ga. Nalazi se u psihijatrijskom azilu.
- Kako je on?
- Sasvim dobro, veoma je miran. Malo nadut zbog lekova. Bilo mu je drago što me vidi,
pitao me je za vas i za knjižaru, za dete. Šalje vam pozdrave.
- I šta kaže u vezi sa svojom sestrom?
- Rekao mi je smireno: ,,To je gotova stvar, tu više ništa ne može da se promeni”.
Lukas pita:
- I šta će biti s njim?
- Ne znam. Još nije održano suđenje. Mislim da će ostati u azilu do kraja života. Viktoru
nije mesto u zatvoru. Pitao sam ga šta za njega mogu da učinim, on mi je rekao da mu redovno
šaljem pribor za pisanje. „Papir i olovke, to je sve što mi treba. Ovde ću napokon moći da
napišem svoju knjigu”, tako mi je rekao.
- Da, Viktor je hteo da napiše knjigu. Rekao mi je to kada sam od njega kupovao knjižaru.
Čak je zbog toga sve i prodao.
- Da, i već je počeo da piše tu svoju knjigu.
Peter vadi iz svoje aktovke gomilu iskucanih listova papira:
- Čitao sam ih u vozu. Zadržite ih, pročitajte ih i vratite mi ih. To je kucao na mašini,
pored leša svoje sestre. Zadavio je sestru i seo za radni sto da piše. Zatekli su ih tako, u
Viktorovoj sobi, sestru zadavljenu, ispruženu na krevetu, Viktora kako kuca na mašini,
pijuckajući rakiju, pušeći cigare. Policiju su pozvale mušterije njegove sestre, sutradan. Na dan
zločina, Viktor je izašao iz kuće, podigao je novac iz banke, otišao je po rakiju, cigarete i cigare.
Mušterijama koje su imale zakazanu probu i koje su čekale pred vratima, rekao je da je njegovoj
sestri jako loše zbog vrućine i da je ne treba uznemiravati. Mušterije su, uporne i verovatno
nestrpljive da dobiju svoje nove haljine, ponovo došle sutradan, lupale na vrata, razgovarale sa
susedima, zaključile da je sve to čudno i konačno odlučile da hitno obaveste policiju. Policajci su
provalili vrata i zatekli Viktora mrtvog pijanog, kako i dalje mirno kuca svoj rukopis. Pustio je
bez otpora da ga odvedu, ponevši sa sobom već otkucane stranice. Čitajte ih. Uprkos
mnogobrojnim greškama, čitko je i veoma zanimljivo.
Lukas se vraća sa Viktorovim rukopisom i odlučuje da ga tokom noći prepiše u svoju
svesku.
Petnaesti je avgust, pasja vrućina traje već tri nedelje. Vrućina je nesnosna, kako unutra,
tako i napolju. Nema nikakvog načina da se od nje odbranim. Ne volim vrućinu, ne volim leto.
Kišno, sveže leto, da, ali od pasje vrućine uvek se bukvalno razbolim.
Upravo sam udavio svoju sestru. Ona leži na mom krevetu, prekrio sam je plahtom. Na
ovoj vrućini njeno telo uskoro će početi da zaudara. Ne mari. Smisliću nešto kasnije. Zaključao
sam ulazna vrata i kad neko kuca, ne otvaram. Takođe sam pozatvarao prozore i spustio roletne.
Sa svojom sestrom sam živeo skoro dve godine. Prodao sam knjižaru i kuću koje sam
imao u jednom malom dalekom gradu, pored granice. Došao sam da živim sa sestrom kako bih
mogao da napišem jednu knjigu. U malom dalekom gradu to mi je izgledalo nemoguće, zbog
moje prevelike samoće koja je pretila da napravi od mene bolesnika i alkoholičara. Mislio sam da
ću ovde, pored svoje sestre koja će se baviti domaćinstvom, kuvanjem i šivanjem, povratiti zdrav
život, uravnotežen život, što će mi najzad omogućiti da napišem knjigu koju sam oduvek želeo da
napišem.
Nažalost, mirni i spokojni život kakav sam zamišljao, veoma brzo pretvorio se u pakao.
Moja sestra me je nadzirala, uhodila bez prestanka. Ona mi je smesta, čim sam stigao,
zabranila da pijem i pušim, a kada bih se vratio iz kupovine ili šetnje, nežno bi me ljubila, ali,
znao sam to, jedino sa ciljem da oseti na meni miris alkohola ili duvana.
Uzdržavao sam se od alkohola nekoliko meseci, ali bio sam potpuno nesposoban da se
odreknem i duvana. Pušio sam krišom, kao dete, kupio bih jednu cigaru ili paklo cigareta i otišao
bih da se prošetam po šumi. Na povratku bih žvakao borove iglice, cuclao mentol-bombone, da
isteram miris. Pušio sam i noću, uz otvoren prozor, pa čak i zimi.
Često bih sedao s listovima papira za radni sto, ali u glavi mi beše apsolutna praznina.
Šta sam mogao da napišem? Ništa se nije događalo u mom životu, nikada se ništa nije
dogodilo u mom životu, a ni oko mene. Ništa što vredi da bude zapisano. A uz to, moja sestra me
je celo vreme uznemiravala, ulazila je u moju sobu pod svim mogućim izgovorima. Donosila mi
je čaj, brisala je prašinu sa nameštaja, slagala čistu odeću u moj ormar. Naginjala se takođe preko
moga ramena, da vidi napreduje li moj spisateljski posao. Iz tog razloga, bio sam primoran da
ispunjavam strane i strane, a pošto nisam znao čime da ih ispunim, prepisivao sam tekstove iz
knjiga, iz bilo kojih knjiga. Ponekad bi moja sestra pročitala neku rečenicu preko moga ramena,
zaključila da je rečenica lepa, ohrabrila me zadovoljnim osmehom.
Nije bilo nikakve opasnosti da otkrije moju podvalu, jer nikada nije čitala, ona možda
nikada nije pročitala ni jednu jedinu knjigu u svom životu, za to nije imala ni vremena, još od
detinjstva je radila od jutra do mraka.
Uveče me je terala da dođem u salon:
- Dosta si danas radio. Da popričamo malo.
Svejednako šijući, rukom, ili na svojoj staroj mašini, ona je pričala. O svojim
komšinicama, o svojim mušterijama, o haljinama i tkaninama, o svome umoru, o tome kako se
žrtvuje za delo i uspeh svoga brata, mene, Viktora.
Bio sam primoran da mirno sedim tamo, bez duvana, bez alkohola, i da slušam njeno
glupo naklapanje. Kada bi se najzad povukla u svoju sobu, ja bih otišao u svoju, zapalio bih
cigaru ili cigaretu, uzeo list papira i ispunio bih ga uvredama na račun svoje sestre, njenih
ograničenih mušterija i njenih smešnih haljina. Sakrio bih list među druge, koji behu obične
kopije nepovezanih odlomaka iz bilo koje knjige.
Za Božić, moja sestra mi je poklonila pisaću mašinu:
- Tvoj rukopis je već veoma debeo, uskoro ćeš stići do kraja svoje knjige, pretpostavljam.
Posle ćeš morati da je otkucaš na mašini. U trgovačkoj školi si imao časove daktilografije, pa čak
i ako si malo zaboravio, u nedostatku prakse, lako ćeš se podsetiti.
Bio sam na vrhuncu očajanja, ali, da bih ugodio svojoj sestri, smesta sam seo za radni sto,
i prepisao, nespretno, nekoliko stranica teksta, već prepisanog iz ko zna koje knjige. Moja sestra
me je gledala kako radim, zadovoljno klimajući glavom:
- Nije loše, Viktore, začuđena sam, čak ti dobro ide. Za kratko vreme, kucaćeš brzo kao
nekada.
Čim sam ostao sam, pročitao sam iskucane strane. Bila je to obična gomila grešaka u
kucanju i raznih drugih omaški.
Par dana kasnije, vraćajući se iz svoje „higijenske” šetnje, ušao sam u jednu kafanu u
predgrađu. Hteo sam samo malo da se zgrejem uz šolju čaja, jer mi ruke i noge behu promrzle i
potpuno ukočene zbog moje slabe cirkulacije. Seo sam za sto pored peći, i kada me je kelner
upitao šta želim, odgovorio sam:
- Čaj.
Zatim sam dodao:
- Sa rumom.
Ne znam zašto sam to dodao, nisam imao nikakvu nameru to da dodam, pa ipak sam to
učinio. Popio sam svoj čaj sa rumom i zatražio još ruma, ovoga puta bez čaja, a kasnije, i treći
rum.
Zabrinuto sam gledao oko sebe. Grad nije suviše velik, skoro svi ovde znaju moju sestru.
Šta ako sazna od svojih mušterija ili od svojih suseda da sam ušao u kafanu! Ali video sam samo
umorna, nezainteresovana, odsutna ljudska lica, i moja zabrinutost je nestala. Uzeo sam još jedan
rum i izašao iz kafane. Koraci mi behu nesigurni, mesecima nisam pio, alkohol mije veoma brzo
udario u glavu.
Nisam znao kako da se vratim. Plašio sam se svoje sestre. Neko vreme sam lutao ulicama,
zatim sam kupio u jednoj radnji kutiju mentol-bombona, odmah sam stavio dve u usta. Dok sam
plaćao, a da ni sam ne znam zašto, takoreći i protiv svoje volje, rekao sam prodavačici
ravnodušnim tonom:
- Dajte mi onda još flašu šljivovice, dva pakla cigareta i tri cigare.
Stavio sam flašu u unutrašnji džep svog kaputa. Napolju je padao sneg, osećao sam se
savršeno srećan. Nije me više bilo strah da se vratim, nije me više bilo strah moje sestre. Kada
sam stigao kući, ona je doviknula iz sobe koja joj služi kao krojačnica:
- Imam nekog hitnog posla, Viktore. U pećnici ti je topla večera. Ja ću jesti kasnije.
Brzo sam jeo u kuhinji, povukao sam se u svoju sobu i zaključao vrata.
To beše prvi put da sam se usudio da zaključam svoja vrata. Kada je moja sestra htela da
uđe u sobu, viknuo sam, usudio sam se da viknem:
- Ne uznemiravaj me! Imam sjajne ideje! Treba da ih zabeležim pre nego što odlete.
Moja sestra je ponizno odgovorila:
- Nisam htela da te uznemiravam. Samo sam htela da ti poželim laku noć.
- Laku noć, Sofija!
Još uvek nije odlazila.
- Imala sam jednu veoma zahtevnu mušteriju. Njena haljina mora da bude gotova za Novu
godinu. Izvini, Viktore, što si morao da večeraš sam.
- To nema nikakvog značaja, odgovorio sam ljubazno, idi u krevet, Sofija, kasno je.
Nakon kraće tišine, ona je upitala:
- Zašto si zaključao vrata, Viktore? Nisi morao da zaključaš vrata. To zaista nije bilo
neophodno.
Popio sam gutljaj rakije da se smirim:
- Hoću da budem na miru. Pišem.
- Dobro. Vrlo dobro, Viktore.
Popio sam flašu rakije, bio je to samo politrenjak, popušio sam dve cigare i mnogobrojne
cigarete. Opuške sam bacao kroz prozor. Još uvek je padao sneg. Prekrio je opuške i praznu flašu
koju sam takođe bacio kroz prozor, daleko na ulicu.
Sutradan ujutro, sestra mi je pokucala na vrata. Nisam odgovarao. Ponovo je pokucala.
Viknuo sam:
- Pusti me da spavam!
Čuo sam je kako odlazi.
Ustao sam tek u dva sata popodne. U kuhinji su me čekali ručak i sestra. Evo našeg
dijaloga:
- Triput sam podgrejavala ručak.
- Nisam gladan. Skuvaj mi kafu.
- Dva je sata. Kako možeš tako dugo da spavaš?
- Pisao sam do pet sati ujutro. Ja sam umetnik. Imam pravo da radim kad hoću, kada mi
nadahnuće to omogućuje. Pisati nije isto što i šiti haljine. Utuvi to sebi u glavu, Sofija.
Moja sestra me je gledala sa divljenjem:
- U pravu si, Viktore, oprosti mi. Hoćeš li uskoro završiti tu svoju knjigu?
- Hoću, uskoro.
- Kakva sreća! Biće to veoma lepa knjiga. U to me je uverilo onih par stranica koje sam
pročitala.
Pomislio sam:
- Jadna blesača!
Pio sam sve više i više, postajao sam nesmotren. Zaboravljao sam pakla cigareta u džepu
od kaputa. Moja sestra, pod izgovorom da četka i čisti, preturala mi je po džepovima. Jednoga
dana, ušla je u moju sobu mašući jednim polupraznim paklom:
- Ti pušiš!
Odgovorio sam prkosno:
- Da, pušim. Ne mogu da pišem bez pušenja.
- Obećao si mi da nećeš više pušiti!
- To isto sam i sebi obećao. Ali shvatio sam kako sam nesposoban da pišem ako ne pušim.
To je za mene pitanje izbora, Sofija. Ako prestanem da pušim, prestaću i da pišem. Odlučio sam
da je bolje nastaviti sa pušenjem i pisanjem, nego živeti bez pisanja. Uskoro ću biti pri kraju
svoje knjige, morala bi mi ostaviti slobodu, Sofija, da završim svoju knjigu, i nevažno je pušim li
ili ne pušim.
Moja sestra se povukla, zadivljena, zatim se vratila s jednom pepeljarom koju je spustila
na moj sto:
- Onda puši, to i nije tako strašno, a ako je zbog tvoje knjige...
Da bih pio, primenio sam sledeću taktiku: kupovao sam litrenjake rakije u raznim
gradskim četvrtima, vodeći računa da ne idem dvaput zaredom u istu prodavnicu. Doneo bih
flašu u unutrašnjem džepu svog kaputa, sakrio tu flašu u stalak za kišobrane na hodniku, a kad bi
moja sestra izašla ili legla, pokupio bih flašu, zatvorio se u sobu, pio i pušio do kasno u noć.
Izbegavao sam kafane, vraćao sam se iz šetnje trezan, i sve je bilo u redu između moje
sestre i mene do proleća te godine, kada je Sofija počela da gubi strpljenje:
- Hoćeš li konačno završiti tu knjigu, Viktore? Ovako više ne može dalje. Ne ustaješ
nikada pre dva sata popodne, izgledaš loše, razbolećeš se, a i ja takođe.
- Završio sam je, Sofija. Sada treba da je ispravim i otkucam na mašini. To je veliki
posao.
- Nikada ne bih pomislila da pisanje jedne knjige oduzima toliko vremena.
- Knjiga nije haljina, Sofija, ne zaboravi to.
Stiglo je leto. Užasno sam patio zbog vrućine. Popodneva sam provodio u šumi, ležeći
ispod drveća. Ponekad bih se uspavao, snevao bih zamršene snove. Jedne večeri, na spavanju me
je zadesila oluja, strašna oluja. Beše to četrnaestog avgusta. Izašao sam iz šume što sam brže
mogao s mojom bolesnom nogom. Požurio sam da se sklonim u prvu usputnu gostionicu.
Radnici, obični ljudi, ispijali su svoje čaše. Svi su se radovali oluji, jer već nekoliko meseci nije
bilo kiše. Naručio sam limunadu, oni su se smejali, i jedan od njih mi je pružio čašu crnog vina.
Prihvatio sam je. Zatim sam ja naručio jednu flašu i sve ih častio vinom. To se tako nastavilo dok
je padala kiša, naručivao sam flašu za flašom, osećao sam se sjajno, u toplom prijateljskom
okruženju. Potrošio sam sav novac koji sam imao kod sebe. Moji drugari su se razišli jedan za
drugim, meni se nije vraćalo, osećao sam se sam, nisam imao svoj dom, nisam znao kuda da
pođem, hteo sam da se vratim u svoju kuću, svoju knjižaru, u malom dalekom gradu koji beše
idealno mesto, sada sam to znao sa sigurnošću, nikada nije trebalo da napustim taj pogranični
grad da bih se pridružio svojoj sestri koju mrzim još od detinjstva.
Gostioničar je rekao:
- Zatvaramo!
Na ulici, moja leva noga, bolesna noga, pokleknula je poda mnom, pao sam.
Ne sećam se više ostalog. Probudio sam se u svom krevetu, obliven znojem. Nisam se
usuđivao da izađem iz svoje sobe. Polako su mi navirale mrvice sećanja. Vesela, prosta lica, u
jednoj gostionici u predgrađu... Kasnije, kiša, blato... uniforme policajaca koji su me vratili...
izobličeno lice moje sestre... moje uvrede na njen račun smeh policajaca...
U kući beše tiho. Napolju je ponovo sijalo sunce, gušila me je sparina.
Ustao sam, izvukao sam svoj stari kofer ispod kreveta, počeo sam da trpam u njega svoju
odeću. To je bilo jedino rešenje. Otići odavde što brže. Vrtelo mi se u glavi. Pekle su me oči,
usta, grlo. Zanesvestilo mi se, morao sam da sednem. Mislio sam da nikada neću stići do stanice
u ovakvom stanju. Prekopao sam po korpi za papir, našao sam jednu tek otvorenu flašu rakije.
Pio sam iz grlića. Osećao sam se bolje. Opipao sam glavu. Imao sam neku bolnu kvrgu iza levoga
uha. Ponovo sam uzeo flašu, prineo sam je ustima, i u sobu je ušla moja sestra. Ostavio sam flašu,
čekao sam. Moja sestra je takode čekala. Tišina je potrajala dugo. Prekinula ju je ona, nekim
smirenim i čudnim glasom:
- Šta imaš da mi kažeš?
- Ništa - rekao sam.
Ona je povikala:
- Tako je najlakše! Biće da je tako najlakše! Gospodin nema ništa da kaže! Pokupi ga
policija, mrtvog pijanog, dok je ležao u blatu, i gospodin nema ništa da kaže!
Ja sam rekao:
- Pusti me. Odlazim.
Ona je siktala:
- Da, vidim, pakuješ kofer. Ali kuda ćeš, jadna budalo, kuda ćeš to bez novca?
- Imam još novca u banci, koji mi je ostao od prodaje knjižare.
- A, je li? Pitam se samo šta je ostalo od tvog novca. Prodao si je budzašto, tu tvoju
knjižaru, a ono malo novca što si za nju izvukao, profućkao si na piće, na cigarete.
Nisam joj, naravno, nikada pričao o zlatnicima i srebrnjacima, niti o nakitu koji sam dobio
uz to, a koje sam takode položio u banku. Odgovorio sam jednostavno:
- Ostalo mi je još sasvim dovoljno da odem.
Ona je rekla:
- A ja? Meni ništa nisi platio. Hranila sam te, negovala, pružila ti krov nad glavom. Ko će
meni platiti za sve to?
Zakopčao sam svoj kofer:
- Platiću ti. Pusti me da odem.
Naglo se smekšala, rekla je:
- Ne budi dete, Viktore. Opraštam ti poslednji put. To što se dogodilo sinoć, to je obična
nezgoda, povratak starom poroku. Sve će se promeniti čim budeš završio svoju knjigu.
Upitao sam:
- Kakvu knjigu?
Ona je podigla moj „rukopis”:
- Ovu knjigu. Tvoju knjigu.
- Nisam napisao nijedan jedini redak.
- Ovde ima preko dvesta otkucanih stranica.
- Da, dvesta stranica prepisanih iz raznoraznih knjiga.
- Prepisanih? Ne razumem.
- Nikada ništa nećeš razumeti. Svih dvesta stranica prepisao sam iz knjiga. Nijedan jedini
redak nije moj.
Ona me je gledala. Nagnuo sam flašu i pio. Dugo. Ona je odmahivala glavom:
- Ne verujem ti. Pijan si. Pričaš koješta. Zašto bi tako nešto uradio?
Ja sam se nacerio:
- Da bih te uverio kako pišem. Ali ovde ne mogu da pišem. Ti me ometaš, neprestano me
uhodiš, sprečavaš me da pišem, dovoljno mi je da te vidim, i samo tvoje prisustvo u kući
sprečava me da pišem. Ti sve upropaštavaš, sve degradiraš, uništavaš svako stvaranje, život,
slobodu, nadahnuće. Još od detinjstva, samo me nadzireš, komanduješ mi, gnjaviš me, još od
detinjstva!
Ona je neko vreme ćutala, zatim je rekla, odrecitovala je gledajući u sobni pod, u
pohabani tepih:
- Sve sam žrtvovala za tvoj rad, za tvoju knjigu. Svoj sopsteni posao, svoje mušterije,
svoje poslednje godine. Hodala sam na prstima da te ne bih ometala. A ti nisi napisao nijednog
jedinog retka za skoro dve godine otkako si ovde? Samo jedeš, piješ i pušiš! Ti si obični
besposličar, ništarija, pijanica, parazit! Najavila sam izlazak tvoje knjige svim svojim
mušterijama! A ti ništa nisi napisao? Biću ruglo celoga grada! Doneo si bruku u moju kuću!
Trebala je da te pustim da truneš u tvom smrdljivom malom gradu i u tvojoj štrokavoj knjižari.
Tamo si živeo sam, više od dvadeset godina, zašto tu knjigu nisi napisao tamo, gde te ja nisam
ometala, gde te niko nije ometao? Zašto? Zato što bi bio nesposoban da napišeš i najmanji redak
čak i neke loše knjige, čak i u najpovoljnijoj situaciji, i u najboljim uslovima.
Nastavio sam da pijem dok je ona pričala, i kao izdaleka, kao da dolazi iz sporedne
prostorije, slušao sam svoj glas kako joj odgovara. Govorio sam joj da je u pravu, da ja neću
moći, da ne mogu napisati bilo šta sve dok ona bude živa. Podsetio sam je na naša dečija
seksualna iskustva čiji ona beše inicijator, pošto je bila nekoliko godina starija od mene, a koja su
me šokirala više nego što ona uopšte može i da zamisli.
Moja sestra je odgovorila da su to bile samo dečije igre, da je neukusno prepričavati te
stvari, naročito zato što je ona ostala nevina i što je ,,to” više odavno ne zanima.
Rekao sam da znam da je ,,to” ne zanima, da se zadovoljava milovanjem bokova i grudi
svojih mušterija, gledao sam je za vreme proba, video sam kako uživa dodirujući svoje mlade i
lepe mušterije onako kako nju nikada niko nije dodirivao, te da je oduvek bila obična razvratnica.
Rekao sam joj da zbog njene ružnoće i zbog njenog licemernog puritanstva nikada nije
mogla da zanima nekog muškarca, ma kakav on bio. Stoga se okrenula ka svojim mušterijama i,
pod izgovorom da im uzima meru, da gladi tkaninu, prepuštala se pipkanju tih mladih i lepih žena
koje su kod nje naručivale haljine.
Moja sestra je rekla:
- Prevršio si svaku meru, Viktore, dosta!
Dograbila je flašu, moju flašu rakije, tresnula ju je o pisaću mašinu, rakija se razlila po
pisaćem stolu. Držeći grlić razbijene flaše, moja sestra mi je prilazila.
Ustao sam, čvrsto sam joj stegao ruku, uvrnuo joj šaku, ona je ispustila grlić. Srušili smo
se na krevet, legao sam na nju, moje ruke su stegle njen mršavi vrat i, kada je prestala da se
batrga, ejakulirao sam.
Knjižara je preuređena u čitaonicu. Nekolicina dece već je stekla naviku da dolazi tamo
kako bi čitala ili crtala, druga ulaze slučajno, kada im je hladno ili kada su umorna posle dugog
igranja na snegu. Ova ostanu jedva četvrt sata, koliko im je potrebno da se zgreju prelistavajući
slikovnice. Ima i one koja gledaju kroz izlog prodavnice i pobegnu čim Lukas izađe da ih pozove
da uđu.
S vremena na vreme, Matijas siđe iz stana, smesti se s nekom knjigom pored Lukasa,
popne se natrag nakon sat ili dva, i vrati se zbog zatvaranja. Ne meša se s drugom decom. Kada
svi odu, Matijas vraća knjige u red, isprazni korpu za papir, stavi stolice na stolove i prebriše
taračem blatnjavi pod. On takođe svodi račune:
- Ponovo su nam ukrali sedam olovaka u boji, tri knjige i uludo su potrošili hrpe papira.
Lukas kaže:
- Neka su, Matijase. Da su od mene tražili, sve bih im to dao. Stidljivi su, više vole da
uzmu krišom. Nije strašno.
Krajem jednog popodneva, dok svi čitaju u tišini, Matijas gurne pred Lukasa list papira.
Na njemu piše: „Gledaj onu ženu!” Iza izloga, u uličnom mraku, senka neke žene, neka silueta
bez lica gleda osvetljenu salu knjižare. Lukas ustaje i senka iščezava.
Matijas kaže šapatom:
- Ona me svuda prati. Za vreme školskog odmora gleda me kroz ogradu dvorišta. Hoda za
mnom na putu kući.
Lukas pita:
- Obraća li ti se?
- Ne. Jedanput, pre nekoliko dana, pružila mi je jabuku, ali ja je nisam uzeo. Drugi put,
kada su me četiri dečaka oborila na sneg i htela da me svuku, ona ih je izgrdila i išamarala. Ja
sam pobegao.
- Znači nije zla, odbranila te je.
- Da, ali zašto? Ona nema nikakvog razloga da me brani. I zašto me prati? Zašto me
gleda? Plašim se njenog pogleda. Plašim se njenih očiju.
Lukas kaže:
- Ne obraćaj na to pažnju, Matijase. Mnoge žene su izgubile svoju decu za vreme rata. Ne
mogu da ih zaborave. I onda se vežu za neko drugo dete koje im liči na ono koje su izgubile.
Matijas se ceri:
- Čudno bi mi bilo da ja mogu nekorne ličiti na njegovo dete.
Uveče, Lukas zvoni kod Jasminine tetke. Ona otvara prozor:
- Šta hoćete:
- Da razgovaram s vama.
- Nemam vremena. Moram na posao.
- Čekam vas.
Kada ona izađe iz kuće, Lukas kaže:
- Otpratiću vas. Često radite noću?
- Svake treće sedmice. Kao i svi. O čemu hoćete da razgovaramo? O mom poslu?
- Ne. O detetu. Hoću samo da vas zamolim da ga ostavite na miru.
- Ništa mu nisam uradila.
- Znam. Ali pratite ga, gledate ga. To ga uznemirava. Razumete li?
- Da. Jadan mali. Ostavila ga je.
Oni hodaju ćutke zavejanom i praznom ulicom. Žena krije svoje lice šalom, nemi jecaji
potresaju joj ramena.
Lukas pita:
- Kada će vaš muž biti oslobođen?
- Moj muž? On je umro. Zar niste znali?
- Ne. Žao mi je.
- Zvanično, on se ubio. Ali saznala sam od nekoga ko ga je tamo upoznao i ko je pušten
na slobodu da to nije bilo samoubistvo. Ubili su ga zapravo zatvorenici iz njegove ćelije zbog
onoga što je učinio svojoj kćerki.
Sada su pred velikom fabrikom tekstila osvetljenom neonom. Sa svih strana stižu
promrzle i užurbane senke koje iščezavaju kroz metalna vrata. Čak i ovde, buka mašina je
zaglušujuća.
Lukas pita:
- Da vaš muž nije umro, da li biste ga opet prihvatili?
- Ne znam. On se ne bi usudio da se vrati u ovaj grad. Mislim da bi otišao za glavni grad
da traži Jasminu.
Fabrička sirena počinje da zavija. Lukas kaže:
- Ostavljam vas. Zakasnićete.
Žena podiže svoje bledo lice, još uvek mlado, na kome sijaju krupne crne Jasminine oči:
- Sada kada sam sama, možda bih mogla, ako biste vi to zaista hteli, ako biste se složili,
da uzmem dete kod sebe.
Lukas urla jače od fabričke sirene:
- Da uzmete Matijasa! Nikada! On je moj, samo moj! Zabranjujem vam da mu prilazite,
da ga gledate, da mu se obraćate, da ga pratite!
Žena ustukne prema vratima fabrike:
- Smirite se. Jeste li ludi? To je bio običan predlog.
Lukas se okreće nalevo krug i trči do knjižare. Tamo se naslanja na zid kuće i čeka da mu
se srce smiri.
Proleće je. Vrata koja gledaju na baštu otvorena su. Matijas se bavi svojim biljkama i
životinjama. On ima jednog belog zeca, nekoliko mačaka, i crnog psa koga mu je poklonio Josip.
I još sa nestrpljenjem čeka da se izlegu pilići iz jaja na kojima u kokošinjcu leži jedna kokoška.
Lukas gleda salu u kojoj su se deca, nadvijena nad svojim knjigama, zadubila u čitanje.
Jedan dečačić diže pogled, smeši se Lukasu. Ima plavu kosu, plave oči, i prvi put je
došao.
Lukas ne može da odvoji oči od tog deteta. On seda iza kase, otvara jednu knjigu i
nastavlja da gleda nepoznato dete. Neki oštar, iznenadan bol sevne mu kroz levu ruku položenu
na knjigu. U nadlanicu te ruke zabijen je šestar. Napola oduzet od jačine bola, Lukas se polako
okreće ka Matijasu:
- Zašto si to uradio?
Matijas sikće kroz zube:
- Neću da ga gledaš!
- Ne gledam nikoga.
- Gledaš! Ne laži! Video sam kako ga gledaš. Neću da ga gledaš na taj način!
Lukas izvlači šestar, pritiska maramicu na ranu:
- Idem gore da dezinfikujem ranu.
Kada ponovo siđe, deca više nisu tu, Matijas je spustio gvozdenu zavesu na vrata:
- Rekao sam im da danas ranije zatvaramo.
Lukas uzima Matijasa u naručje, nosi ga u stan, leže ga na krevet:
- Šta ti je, Matijase?
- Zašto si ga gledao, plavog dečaka?
- Podsetio me je na nekoga.
- Na nekoga koga si voleo?
- Da, na mog brata.
- Ne smeš da voliš nikog drugog osim mene, čak ni svog brata.
Lukas ćuti, dete nastavlja:
- Ničemu ne služi biti pametan. Bolje bi bilo biti lep i plav. Ako bi se ti oženio, mogao bi
da imaš decu kao što je on, plavi dečak, nalik tvom bratu. Imao bi decu koja su stvarno tvoja, lepa
i plava, ne bi bila bogalji. Ja nisam tvoj sin. Ja sam Jasminin sin.
Lukas kaže:
- Ti si moj sin. Ne želim drugo dete.
On pokazuje svoju ruku, u zavoju:
- Povredio si me, znaš?
Dete kaže:
- I ti si mene povredio, ali ti to ne znaš.
Lukas kaže:
- Nisam hteo da te povredim. Treba da znaš jednu stvar, Matijase: jedino biće na svetu
koje mi nešto znači, to si ti.
Dete kaže:
- Ne verujem ti. Samo me je Jasmina istinski volela, a ona je mrtva. Već sam ti to rekao
više puta.
- Jasmina nije mrtva. Jednostavno je otišla.
- Ne bi ona otišla bez mene, znači mrtva je.
Dete još kaže:
- Treba ukinuti čitaonicu. Kako ti je palo na pamet da otvoriš čitaonicu?
- Učinio sam to zbog tebe. Mislio sam da ćeš tako steći prijatelje.
- Prijatelje, ne želim ih. I nikada od tebe nisam tražio čitaonicu. Tražim, naprotiv, da je
zatvoriš.
Lukas kaže:
- Zatvoriću je. Reći ću deci sutra uveče da po ovom lepom vremenu mogu da čitaju, crtaju
napolju.
Plavi dečačić dolazi i sutradan. Lukas ga ne gleda. Oči su mu prikovane za redove, za
slova jedne knjige. Matijas kaže:
- Ne usuđuješ se više da ga gledaš? A ipak strašno želiš. Već pet minuta nisi okrenuo
nijednu stranicu svoje knjige.
Lukas zatvara knjigu i rukama krije lice.
U knjižaru ulazi Janja, Matijas joj trči u susret, ona ga ljubi. Matijas pita:
- Zašto ste prestali da dolazite?
- Nisam imala vremena. Išla sam na jedan kurs u susednom gradu da bih stekla diplomu
vaspitačice. Veoma retko sam se vraćala.
- Ali sada ćete ostati ovde, u našem gradu?
- Da.
- Hoćete li doći večeras kod nas na palačinke?
- Rado bih došla, ali moram da čuvam svog malog brata. Naši roditelji rade.
Matijas kaže:
- Povedite ga sa sobom, vašeg malog brata. Biće dovoljno palačinki. Idem gore da
zamesim testo.
- A ja ću da pospremim radnju umesto tebe.
Matijas se penje u stan, Lukas kaže deci:
- Možete da uzmete knjige koje se nalaze na stolovima. Listove papira takođe, i svako po
kutiju olovaka u boji. Ne treba da budete zatvoreni ovde dok je lepo vreme. Idite da čitate i crtate
u svojim baštama ili u parkovima. Ako vam nešto ustreba, slobodno dođite da to od mene
zatražite.
Deca izlaze, na kraju ostaje samo mali plavi dečak koji i dalje poslušno sedi na svom
mestu. Lukas ga nežno pita:
- A ti? Ti se ne vraćaš?
Dete ne odgovara, Lukas se okreće ka Janji:
- Nisam znao da vam je to brat. Ništa o njemu nisam znao.
- Stidljiv je. Zove se Samuel. Ja sam mu savetovala da dolazi ovamo, pošto sada uči da
čita. Taj malecki je najmlađi. Moj brat Sirnon već pet godina radi u fabrici. On je kamiondžija.
Plavo dete ustaje, uzima sestru za ruku:
- Hoćemo li da jedemo palačinke kod gospodina?
Janja kaže:
- Da, idemo gore. Treba pomoći Matijasu.
Oni se penju stepenicama koje vode u stan. U kuhinji, Matijas meša testo za palačinke.
Janja kaže:
- Matijase, predstavljam ti svog mlađeg brata. Zove se Samuel. Mogli biste da se
sprijateljite, skoro ste istih godina.
Matijas razrogačuje oči, ispušta drvenu varjaču, izlazi iz kuhinje. Janja se okreće ka
Lukasu:
- Šta nije u redu?
Lukas kaže:
- Matijas je sigurno otišao u svoju sobu da nešto donese. Počnite da pečete palačinke,
Janjo, vraćam se.
Lukas ulazi u Matijasovu sobu. Dete leži na svojoj perini, kaže:
- Pusti me na miru. Hoću da spavam.
- Ti si ih pozvao, Matijase. To je pitanje pristojnosti.
- Pozvao sam Janju. Nisam znao da je baš on njen brat.
- Ni ja, nisam ni ja znao. Učini napor zbog Janje, Matijase. Ti mnogo voliš Janju?
- A ti, ti voliš njenog brata. Kada sam vas video kako ulazite u kuhinju, shvatio sam šta je
to prava porodica. Plavi i lepi roditelji, sa svojim plavim i lepim detetom. Ja nemam porodicu.
Nemam ni majku ni oca, nisam plav, ja sam ružan i bogalj.
Lukas ga privija uza se:
- Matijase, mali moj dečko. Ti si mi sve u životu.
Matijas se smeši:
- Dobro, hajdemo da jedemo.
U kuhinji je postavljen sto, a na sredini je brdo palačinki. Janja mnogo priča, često ustaje
da služi čaj. Vodi računa o svom malom bratu kao i o Matijasu.
- Džema? Sira? Čokolade?
Lukas posmatra Matijasa. Ovaj jede malo, ne skida pogled s plavog deteta. Plavo dete
jede mnogo, smeši se Lukasu kada im se oči sretnu, smeši se svojoj sestri kada mu ona nešto
pruži, ali kada njegove plave oči sretnu Matijasov crni pogled, on svoje oči obori.
Janja pere posuđe sa Matijasom. Lukas se penje u svoju sobu. Matijas ga kasnije zove:
- Treba otpratiti Janju i njenog brata.
Janja kaže:
- Mi se zaista ne plašimo da se vratimo sami.
Matijas navaljuje:
- To je pitanje pristojnosti. Otprati ih.
Lukas ih prati. On im poželi laku noć i odlazi da sedne na klupu u noćobdijinom parku.
Noćobdija kaže:
- Sada je pola četiri. U jedanaest sati dete je zapalilo vatru u svojoj sobi. Dozvolio sam
sebi da ga zovnem, iako nemam takav običaj. Strahovao sam od požara. Upitao sam dete šta to
radi, ono mi je odgovorilo da se ne brinem i da samo spaljuje svoje pogrešne školske zadatke u
jednoj gvozdenoj kanti ispred prozora. Pitao sam ga zašto ne spaljuje svoje papire u šporetu,
odgovorilo mi je da mu se ne ide u kuhinju zbog toga. Vatra se ubrzo ugasila, i više nisam video
dete, niti čuo kakav zvuk.
Lukas se penje uz stepenice, ulazi u svoju sobu, zatim u detetovu. Ispred prozora se nalazi
limena kanta puna spaljenog papira. Dečiji krevet je prazan. Na jastuku, jedna plava sveska,
zatvorena. Na beloj nalepnici piše: MATIJASOVA SVESKA. Lukas otvara svesku. Unutra su
samo prazne stranice i tragovi istrgnutih listova. Lukas smiče tamnocrveni zastor. Pored kostura
majke i bebe obešeno je malo Matijasovo telo, već pomodrelo.
Noćobdija začuje dugi urlik. On silazi na ulicu, zvoni kod Lukasa. Nema odgovora. Starac
se penje uz stepenice, ulazi u Lukasovu sobu, ugleda druga vrata, otvara ih. Lukas leži na krevetu
stežući detinje telo na svoje grudi.
- Lukase?
Lukas ne odgovara, njegove iskolačene oči zure u plafon.
Noćobdija silazi na ulicu, zvoni kod Petera. Peter otvara prozor:
- Šta se desilo, Mihaele?
- Potrebni ste Lukasu. Snašla ga je velika nesreća. Dođite.
- Vratite se, Mihaele. Ja ću se o svemu pobrinuti.
On se penje kod Lukasa. Ugleda limenu kantu, dva tela ispružena na krevetu. Sklanja
zastor, otkriva kosture i, na istoj kuki, krajičak konopca presečenog britvom. Vraća se ka krevetu,
blago odmakne telo deteta i opali Lukasu dva šamara:
- Probudite se!
Lukas zatvara oči, Peter ga drmusa:
- Recite mi šta se desilo!
Lukas kaže:
- To je Jasmina. Ona mi ga je preotela.
Peter oštro kaže:
- Ne ponavljajte nikad više tu rečenicu ni pred kim drugim sem preda mnom, Lukase.
Jeste li me razumeli? Pogledajte me!
Lukas gleda Petera:
- Da, razumeo sam. Šta sada da radim, Petere?
- Ništa. Ostanite da ležite. Doneću vam sredstvo za smirenje. Pozabaviću se i oko
formalnosti.
Lukas grli Matijasovo telo:
- Hvala, Petere. Ne treba mi sredstvo za smirenje.
- Ne? Onda, barem, pokušajte da plačete. Gde su vam ključevi?
- Ne znam. Možda su ostali u ulaznim vratima.
- Zaključaću vas. Ne treba da izlazite u takvom stanju. Ja ću se vratiti.
Peter pronalazi u kuhinji jednu vreću, otkači kosture, gurne ih u vreću i nosi ih svojoj
kući.
Lukas i Peter prate Josipova kola, na kojima je položen detetov kovčeg.
Na groblju, jedan grobar, sedeći na gomili zemlje, jede slaninu sa crnim lukom.
Matijas je sahranjen u grob Lukasovih bake i dede.
Kada je grobar zatrpao raku, Lukas sam zabada krst na kojem piše: „Matijas” i dva
datuma. Dete je živelo sedam godina i četiri meseca.
Josip pita:
- Da vas povezem natrag, Lukase?
Lukas kaže:
- Vratite se, Josipe, i hvala. Hvala za sve.
- Nema nikakve svrhe da ostanete ovde.
Peter kaže:
- Dođite, Josipe. Vratiću se s vama.
Lukas sluša kako se kola udaljavaju. On seda pored groba. Ptice pevaju.
Jedna žena u crnini nečujno prolazi i spušta buket ljubičica podno krsta.
Kasnije, vraća se Peter. Dodirne Lukasovo rame:
- Dođite. Uskoro će noć.
Lukas kaže:
- Ne mogu da ga ostavim samoga ovde, samoga u mraku. On se plaši mraka. Još uvek je
tako mali.
- Ne, sada se više ne plaši. Dođite, Lukase.
Lukas ustaje, zuri u grob:
- Morao sam ga pustiti da ode sa svojom majkom. Učinio sam kobnu grešku, Petere, što
sam hteo da zadržim to dete po bilo koju cenu.
Peter kaže:
- Svako od nas učini u svom životu neku kobnu grešku, a kada toga postanemo svesni,
već se desilo ono nepovratno.
Oni silaze u grad. Ispred knjižare, Peter pita:
- Hoćete li da pođete kod mene ili više volite da se vratite?
- Više volim da se vratim.
Lukas se vraća. Seda za svoj radni sto, gleda zatvorena vrata detetove sobe, otvara
školsku svesku, zapisuje u nju:
,,Sa Matijasom je sve u redu. U školi je uvek prvi i nema više košmare”.
Lukas zatvara svesku, izlazi iz kuće, vraća se na groblje i zaspi na detetovom grobu.
U zoru, noćobdija dolazi da ga probudi:
- Dođite, Lukase. Treba otvoriti knjižaru.
- Dobro, Mihaele.
8.
Klaus stiže vozom. Mala stanica se nije promenila, ali sada na njoj jedan gradski autobus
čeka putnike.
Klaus ne ide autobusom, on pešice hoda ka centru grada. Kestenovi su u cvatu, ulica je
pusta i tiha kao nekada.
Glavni trg, Klaus zastaje. Jedna velika dvospratnica uzdiže se na mestu jednostavnih i
niskih kućica. To je hotel. Klaus ulazi unutra i pita recepcionera:
- Kada je sagrađen ovaj hotel?
- Ima otprilike deset godina, gospodine. Hoćete li sobu?
- Još ne znam. Vratiću se za par sati. Možete li da pričuvate moj kofer u međuvremenu?
- Vrlo rado.
Klaus nastavlja svoj hod, prolazi kroz grad, ostavlja poslednje kuće, kreće jednim
neasfaltiranim putem koji ga dovodi do nekog sportskog igrališta. Klaus prelazi preko igrališta i
seda u travu na obali reke. Malo kasnije, dečaci počinju da se igraju loptom. Klaus pita jednog od
njih:
- Da li ovo sportsko igralište već dugo postoji?
Dete sleže ramenima:
- Igralište? Oduvek je postojalo.
Klaus se vraća u grad, penje se u zamak, zatim na groblje. On dugo traži, ali ne pronalazi
bakin i dedin grob. Ponovo silazi u grad, seda na jednu klupu na Glavnom trgu, gleda ljude koji
obavljaju kupovinu, vraćaju se s posla, šetaju se ili se voze biciklom. Prođe tek pokoji automobil.
Kada se radnje zatvore, trg se prazni, i Klaus ponovo ulazi u hotel.
- Uzeću jednu sobu, gospođice.
- Na koliko dana?
- Još ne znam.
- Mogu li dobiti vaš pasoš, gospodine?
- Izvolite.
- Vi ste stranac? Gde ste tako dobro naučili naš jezik?
- Ovde. Proveo sam detinjstvo u ovom gradu.
Ona ga gleda:
- Onda je to bilo veoma davno.
Klaus se smeje:
- Znači smatrate me tako starim?
Mlada žena crveni:
- Ne, ne, nisam to htela da kažem. Daću vam našu najlepšu sobu, skoro su sve slobodne,
još nije počela sezona.
- Imate li mnogo turista?
- Leti, mnogo. Preporučujem vam takođe naš restoran, gospodine.
Klaus se penje u svoju sobu, na prvom spratu. Njena dva prozora gledaju na trg.
Klaus jede u pustom restoranu i ponovo se penje u svoju sobu. Otvara kofer, slaže odeću
u ormar, privlači fotelju pred jedan od prozora i gleda pustu ulicu. S druge strane trga, stare kuće
ostale su netaknute. One su obnovljene, okrečene u ružičasto, žuto, plavo, zeleno. U prizemlju
svake od njih nalazi se butik ili prodavnica: bakalnica, „suveniri”, mlekara, knjižara, „moda”.
Knjižara se nalazi u plavoj kući, gde se već nalazila kada je Klaus bio dete i kada je tamo odlazio
da kupuje papir i olovke.
Predmet: Zahtev za repatrijaciju vašeg državljanina Klausa T., koji je lišen slobode i
trenutno se nalazi u zatvoru grada K.
Klaus T., star pedeset godina, koji poseduje važeći pasoš, overen turističkom vizom na
trideset dana, stigao je u naš grad 2. aprila tekuće godine. Unajmio je sobu u jedinom hotelu u
našem gradu, Velikom Hotelu, smeštenom na Glavnom trgu.
Klaus T. proveo je tri sedmice u hotelu, ponašajući se kao turista, šetajući se po gradu,
posećujući turistička mesta, obedujući u hotelskom restoranu ili u posećenijim gradskim
gostionicama.
Klaus T. često je odlazio u knjižaru preko puta hotela da kupuje papir i olovke. Znajući
jezik naše zemlje, rado je ćaskao sa knjižarem, gđom B., i sa drugim licima, na javnim mestima.
Posle isteka tri sedmice, Klaus T. je pitao gđu B. može li mu ista iznajmiti dve sobe iznad
knjižare, na mesec dana. Pošto joj je ponudio visoku cenu, gđa B. mu je ustupila svoj dvosobni
stan i otišla da živi kod svoje kćerke, koja stanuje nedaleko odatle.
Klaus T. je tražio u tri navrata produženje svoje vize, što je bilo učinjeno bez poteškoća.
Naprotiv, njegov četvrti zahtev za produženje bio mu je odbijen u mesecu avgustu. Klaus T.
nimalo nije vodio računa o ovoj odbijenici i, usled nehata naših službenika, ostalo je na tome sve
do meseca oktobra. 30. oktobra, tokom rutinske kontrole identiteta, čuvari reda naše lokalne
policije utvrdili su da isprave Klausa T. nisu više uredne.
U to vreme, Klaus T. više nije imao novaca. Dugovao je gđi B. stanarinu za dva meseca,
više skoro nije ni jeo, išao je od kafane do kafane svirajući na usnoj harmonici. Pijanice su mu
plaćale piće, gđa B. mu je svakog dana donosila malo supe.
Za vreme saslušanja, Klaus T. je tvrdio da je rođen u našoj zemlji, da je proveo detinjstvo
u našem gradu, kod svoje bake, i izjavio je da želi da ostane ovde do povratka svog brata Lukasa
T. Pomenuti Lukas nije zaveden ni u jednom registru grada K. Nije zaveden ni Klaus T.
Ljubazno vas molimo da izmirite priložene račune (novčana kazna, troškovi istrage,
stanarina gđe B.) i da izvršite repatrijaciju Klausa T. na vašu odgovornost.