Johannes Mario Simmel

ONI U TAMI NEVIDLJIVI SU

Naslov originala
Johannes Mario Simmel
DIE IM DUNKELN SIEHT MAN NICHT

Prevela s njemačkoga
Marija Čižmek
In memoriam Lulu Simmel
 Ovo je roman.
Radnja i sva lica — osim onih iz suvremene povijesti — izmišljeni
su. Isto je tako izmišljen »Tajni sporazum« između dviju velesila što
su ga, navodno, sačinile i potpisale ličnosti iz suvremene povijesti,
te, u vezi s njime, razgovori i aktivnosti njihovih političkih i vojnih
neprijatelja.
Tvrdim da Televizija Frankfurt, koja i inače ne postoji, ni u kom
slučaju u romanu ne zamjenjuje neku drugu Televiziju Savezne
Republike, primjerice »Hessischer Rundfunk«. Dokumentarni film
oko kojeg se vrte svi događaji, također je produkt mašte i, zbog toga
nije, dakako, nikada emitiran u pedeset i osam zemalja svijeta. Kad
bi takav dokumentarni film stvarno postojao — samo kao hipoteza —
mi to nikada ne bismo ni doznali.
J. M. S.
Jedni su u mraku Drugi su na svjetlu Vide se koji su na svjetlu Oni u
mraku nevidljivi su
BERTOLT BRECHT,
Završna strofa iz filma
»Prosjačka opera«
Ne može se vjerovati u uzvišeni motiv za neki postupak, ako on u
sebi uključuje i jedan niski motiv.
EDWARD GIBBON
(1737 — 1794)
KNJIGA PRVA
 1
Stanoviti Daniel Ross naumio je 11. veljače 1984. godine oko 18
sati u svom stanu, prizemlje, u zgradi mirne Aleje Sandhofer u
Frankfurtu na Majni, počiniti samoubojstvo. Tog 11. veljače 1984. bila
je subota. Ross je veoma pomno odabrao taj trenutak za
samoubojstvo. Prigodom takvih poduhvata, pa bili oni i najsmišljeniji,
uvijek postoji opasnost da vas netko omete, pravodobno otkrije i vrati
u život, a nakon toga ostaju neizlječive i trajne posljedice oštećenja
mozga ili nekih drugih mnogobrojnih funkcija organa. Zbog toga i
samoubojice veoma često odlaze u šumu, na neko brdo, u spremište
za čamce na nekom jezeru, ili pak odabiru trenutak kad su uvjereni
da imaju dovoljno vremena da ih nitko neće omesti i da će ih se
pronaći tek kad to već bude prekasno. Daniel Ross izabrao je
subotnje popodne. Naime, nakon toga uslijedila bi još čitava noć na
nedjelju, čitava nedjelja i noć na ponedjeljak. Pospremačica je uvijek
dolazila tek ponedjeljkom. Rossovi doživljaji u protekla četiri mjeseca
bili su takvi, da on jednostavno nije imao ni najmanjeg razloga
očekivati bilo kakav telefonski poziv, bilo kakvu posjetu, niti bilo
kakvo zanimanje za sebe i svoje stanje. Koliko god je zbog toga bio
očajan, toliko ga je tog subotnjeg kasnog popodneva takvo stanje
ispunjavalo mirom. U Frankfurtu je sniježilo, ali veoma slabo.
Već je po drugi put sasuo punu šaku kapsula u usta i zalio ih s
velikim gutljajem viskija. Pio je čisti skoč, a u čaši je bilo samo
nekoliko kockica leda. Dohvatio je polovicu sendviča sa šunkom i jeo
ga, pomno žvačući. »Moram nešto i jesti«, pomisli, »inače ću sve te
tablete povratiti«. Sjedio je za pisaćim stolom na kojem je gorjela
samo jedna svjetiljka sa zelenim sjenilom. U velikoj radnoj sobi punoj
knjiga nije bilo nikakvog drugog izvora svjetla. Prozor kraj pisaćeg
stola gledao je na zapušten vrt, po kojem su se frkćući jedna na
drugu naganjale dvije mačke. Ross okrene glavu. Prozorsko je okno
odražavalo njegovo lice, jer se napolju već spustio prvi sumrak. Brzo
je odvratio pogled i usmjerio ga na pisaći stol prekriven rukopisima,
zaustavivši se na malom stalku i koso položenoj srebrnoj pločici u
njemu. Na pločici je bio ugraviran neki tekst. »Pročitaj još jednom«,
pomisli. »Bilo je to najsretnije vrijeme u tvom životu.«
 SVIJET U KOJEM ŽIVIMO MOŽE SE RAZUMJETI
KAO REZULTAT ZBRKE I SLUČAJA; AKO JE TAJ
SVIJET IPAK REZULTAT NEKE NAMJERE ONDA
MORA DA JE TO BILA ÐAVOLJA NAMJERA. JA
SMATRAM SLUČAJ MANJE MUČNIM I ISTODOBNO
PLAUZIBILNIJIM OBJAŠNJENJEM.
BERTRAND RUSSELL
Ispod toga je bilo ugravirano rukopisom:
DANIELU PRIGODOM PRVE GODIŠNJICE, S VELIKOM
LJUBAVLJU SIBYLLE
BEČ, 17. STUDENOGA 1971.
»Tako«, reče sam sebi, »sad si još jednom pomislio na nju. A sad
kreni dalje!« Iz male staklene bočice ponovno je sasuo u desnu šaku
bijele kapsule. Bio je ljevak. Sve što mu je moglo zatrebati donio je.
na pisaći stol: čašu, bocu viskija, kockice leda u maloj srebrnoj
posudi, nekoliko sendviča na tanjuru i četiri pakovanja nembutala
istresenih iz staklenih bočica.ba;lk:añ.do:w.nl:o:ad
Bilo je veoma jednostavno nabaviti ta sredstva za spavanje. U
prosincu prošle godine morao je zbog teške prehlade potražiti
liječnika u veoma udaljenom dijelu grada Eschersheimu. Uspjelo mu
je za trenutak otkloniti liječnikovu pažnju i ukrasti čitav blok s
receptima. Na njima je već bio žig i potpis. Valjalo ih je jedino
ispuniti. Otišao je u četiri različite apoteke. Jedno je pakovanje
sadržalo dvadeset i pet kapsula, a on ih je trebao stotinu. Na
televiziji se prije toga točno propitao u jednog liječnika, znanstvenog
suradnika časopisa za zdravlje »Sprechstunde«: jedna kapsula
nembutala sadržavala je sto miligrama fenobarbitata; maksimalna
dnevna doza iznosila je osam stotina miligrama, dakle, osam
kapsula. Deset grama fenobarbitata garantirano je djelovalo
smrtonosno. Iznosilo je to, dakle, sto kapsula. Ross je progutao
zajedno s viskijem i četvrtu šaku punu kapsula, a zatim brzo stao
jesti drugu polovicu sendviča. Napolju su i dalje mrnjaukale mačke.
Već je u prosincu bio toliko očajan da je čvrsto odlučio: mora se
ubiti. Jednostavno, mora to učiniti. »Čovjek ne može više živjeti«,
kazivao bi sam sebi, »kad za njega sve prestaje.« Htio je to učiniti
već u prosincu, ali tada mu je umro najstariji prijatelj. U berlinskoj
bolnici »Martin-Luther«. Odmah je odletio tamo. Dežurna medicinska
sestra saopćila mu je posljednje riječi njegova prijatelja Fritza. —
Rekao je: »Vrijeme je da se maknem.« Potom je sklopio oči i bio je
mrtav…
»Vrijeme je da se maknem.«
Ross je bio gotovo opsjednut tim riječima. Vrijeme za nestanak. Bilo
je to i njegovo vrijeme, krajnje vrijeme. Ta mu je misao padala na um
veoma često, svaki dan. Noću bi sanjao o Fritzu i čuo ga kako
govori. Nekoliko ga je puta čuo da govori i danju, dok je bio budan.
Sasvim glasno. Dotle ga je već dotjerao taj prokleti nobilam. A nije
smio pomisliti u kakvom se stanju stvarno nalazi.
Htio je počiniti samoubojstvo odmah nakon pogreba svog prijatelja,
još onda u Berlinu, ali je upravo tada dobio ponudu nezavisne
televizijske stanice. No, to je potrajalo svega tri tjedna i, stvar je
pukla. Zatim se neko vrijeme činilo kao da će se uz očajničko
nastojanje uspjeti osloboditi tog prokletstva, pa je puna tri dana bio
sav izvan sebe od blaženstva, dok se ponovno nije vratio na staro
zlo. Ali, kakav je to bio povratak! Za njega nije više postojao nikakav
izlaz; ne, više nikakav. Prošlog je četvrtka naposljetku postavio novi
rekord. Bilo mu je potrebno trinaest tableta nobilama da bi mu barem
napola uklonile strah, da bi ga bar donekle umirile. I tada je gnušanje
nad samim sobom preraslo svaku mjeru, pa je odlučio ove subote
učiniti kraj. Nikada nije osjećao samosažaljenje, kao što je to
općenito slučaj. Ne, nikakvo samosažaljenje. Jedino gnušanje, bijes i
odvratnost.
I to mu je sada pomagalo. Veoma mu je mnogo pomagalo.
Ponovno je progutao punu šaku kapsula, ponovno je ispijao viski i
jeo novi drugi sendvič. Psovao je, žvačući. Pravo sranje s tim
miligramskim kapsulama. Bila ih je još čitava hrpa. Mora ih sve
sasuti u grkljan. Viski je, dakako, pojačavao djelovanje. »No, da,
prokletstvo«, razmišljao je, »zato ga i piješ, ti tableto- žderu. Ne
smiješ preuzeti nikakav rizik. Gotovo nasuprot njegovu stanu, malo
ukoso, nalaze se Sveučilišne klinike. A svega petsto metara
udaljena, u ulici Heinricha Hoffmanna nalazi se psihijatrija. Dakle,
nikakav rizik. I bez psovki, bez predstave, zar ne? I Marilyn je
uspjela. Ili, što misliš, kako je ona kidnula? Dakle, dalje. Brže, brže!«
Upravo je progutao i zadnji zalogaj drugog sendviča, kadli zazvoni
telefon. Bio je toliko omamljen, da ga uopće nisu ljutile smetnje u
vezi, dok je mehanički podizao slušalicu.
— Da?
— Tko govori?
Ženski glas. Sa stranim naglaskom. Kakvim naglaskom? »Svejedno
s kakvim naglaskom«, pomisli. — S kim želite razgovarati?
— S gospodinom Danielom Rossom.
Nije odgovorio.
— Halo!
— Da.
— Jeste li vi gospodin Daniel Ross?
— Da. Što želite? — Primijetio je da govori malo nerazgovijetno i to
ga je ispunilo zadovoljstvom. »Počelo je«, pomisli. Ispio je veliki
gutljaj.
— Zovem se Mercedes Olivera. Moram hitno razgovarati s vama.
Ross je glasno ispustio čašu na pisaći stol. Bio je bijesan. — Ha,
ha!
— Molim?
— Kakva neslana šala. Tko ste vi? Netko s televizije? Tko je još s
vama? Tko su ostali zafrkanti? Tko su te guzice? — poviče ne
mogavši se obuzdati i odmah se trgne. »Ne. Ne vikati. Ta će osoba
odmah osjetiti da nešto nije u redu. Doći će ovamo. Poslati nekoga.
Policiju.« Odjednom mu je postalo odvratno vruće, izbio mu je znoj.
Dobro je poznavao takva stanja. Dolazilo bi od nobilama. Već
odavno je imao napadaje izbijanja znoja, vrlo često noću, u snu, a i
prilikom rada na televiziji. Sasvim iznenada. Znoj bi mu potekao s
čela u oči. Pekle bi ga. Osjetio je ispod pidžame kako mu se znoj
slijeva niz leđa. Ross je bio odjeven u pidžamu. Prije nego što je
počeo ispijati kapsule spremio se za krevet. Reče: — Oprostite. Žao
mi je. Izgubio sam živce. Vjerojatno tražite nekog drugog Rossa.
Ross je veoma često prezime.
— Stanujete li vi u Aleji Sandhofer? — Glas je zvučao vrlo odlučno.
— Da.
— Onda ste to vi!
»Kakav idiotski razgovor«, pomisli. »A što ako ih još nekolicina čuči
u radiostanici i ruga mi se? Ne«, razmišljao je. »Ne. Oni su svi sretni
što više nemaju posla sa mnom. Da me ne trebaju ni čuti ni vidjeti. Ni
približiti mi se. Jer, ja imam kugu. Da, kugu. Ali tko je onda ta žena?
Gdje je?« — Gdje ste vi? balkan do wnload. org.
— U Klotenu.
— Gdje?
— Ciriški aerodrom. Zove se Kloten, zar ne?
Odjednom se počela razabirati tiha glazba. Polagana, staromodna,
sjetna glazba. Tamni je ženski glas pjevao: »…kad bih mogla
poželjeti nešto…« »Sibylle. Naša pjesma«, pomisli. »Kako je samo
doprla ta pjesma u telefonsku vezu?«
Počeo je od jeze drhtati cijelim tijelom. »Što to znači«, pomisli
užasnuto. »Čujem li ponovno neki glas, kao što sam čuo Fritzov? I
glazbu? Našu pjesmu? I još neki drugi glas? Je li to prokleti
nobilam? Zar će opet početi priviđenja? Počinje li medikamentozni
delirijum? Sada? U subotnje veče? Sa svim tim nembutalom u
stomaku?«
Uhvati ga panika, skoči i poviče: — Vi ste zaista…?
— Ne razumijem.
»…došla bih u nedoumicu…« pjevao je ženski glas, a orkestar se
brujeći uključio.
»Oh, ne, ne, ne, nikako ne«, pomisli očajnički. Ugrize se za donju
usnu. Sjedne. Odjednom mu postade mučno. Tako nešto mu se
često događalo. Odjednom. Sasvim neočekivano. »I to mogu
zahvaliti tom prokletom nobilamu. Ali bez tog prokletog nobilama ne
mogu više živjeti«, pomisli. »Sve je gore. Sve nepodnošljivije.
Ludost! Pa ja uopće neću živjeti! Hoću umrijeti!« Pio je, iznova nasuo
viski, pa opet pio. Toliko mu se ruka tresla da je boca udarila o
staklo, kad ju je ispustio. ^
— Halo! — Sad je ženski glas zvučao nemirno. — Halo! Što vam
je? Da niste bolesni? Loše vam je, gospodine Ross?
— Osjećam… se… izvrsno… Jeste li zaista… — Progutao je.
Mučnine je nestalo.
— Što to znači: jesam li zaista?
— Jeste li zaista… u… Klotenu? — Saberi se, čovječe. Posranac.
Neurotičar. Histerik, prokleti. Moraš se smiriti.
— Pa upravo vam to kažem! Govorim iz jednog bara. Barmen je bio
tako ljubazan…
»… što da poželim…«
 »Ne mogu to izdržati. Ne mogu izdržati.« Poviče: — Je li tamo kod
vas glazba?
— Da. Barmen je upravo stavio kasetu u stereo-aparat. Zar čujete
glazbu?
— Ah… — Laknulo mu je. Glas mu se mijenjao iz sekunde u
sekundu. »Ta žena, znači, postoji. Postoji i pjesma, ’Kad bih mogla
poželjeti nešto’. Sve je stvarno. Nikakav mi delirijum neće omesti
smrt. Ali, zašto ta žena želi razgovarati sa mnom?«
»…bilo dobro ili loše…« Tamni ženski glas. Orkestar. Klavir. Sibylle.
»Tada u Beču kad smo bili tako mladi i tako sretni. Ali, sada? Zašto
baš sada? Ah, Sibylle…«
— Upravo sam doputovala avionom, gospodine Ross.
— A odakle dolazite?
— Iz Buenos Airesa?
»…tako bih rado bila malo sretna…«
— Riječ je o veoma važnoj stvari. Moram odmah razgovarati s
vama.
»…jer kad bih bila baš i presretna…«
— Ja vas ne poznajem!
»…čeznula bih za tugom«, pjevala je Marlene Dietrich. Orkestar je
bivao sve glasniji, a s njim je pjesma i završila. Začula se neka druga
glazba.
— Ali ja poznam vas!
»To ne bi nitko izdržao. To je bilo naprosto neizdrživo.« Spusti
slušalicu, a ona mu padne u krilo. Položi je na aparat i nastavi piti.
Dugo je to trajalo. Poče teško disati. Odjednom mu se zgadi vlažna
pidžama. Nesigurno usta i kroz veliku, tamnu radnu sobu punu
regala s knjigama zaputi se u spavaću sobu, gdje upali obje svjetiljke
što su bile s desne i lijeve strane kreveta. Iz ugrađenog ormara
izvadi pidžamu, skine onu vlažnu, pođe u kupaonicu, osuši tijelo i
istrlja ga kolonjskom vodom, te odjene novu pidžamu. Poput
snažnog vala svlada ga umor. »U krevet. Brzo u krevet.« Već je
navukao pokrivač preko sebe i u tom se trenutku nešto sjeti.
»Kapsule! Moram uzeti sve do posljednje. I zaključati vrata!«
Posrćući vrati se do pisaćeg stola. Kad je s viskijem progutao i
posljednje kapsule, telefon je zazvonio iznova. Sad već jako
omamljen digne slušalicu i odmah ponovno začu njen glas. —
Ovdje…
— Da, znam. Idite dođavola! — Bilo mu je dosta. U krevet. Želi otići
u krevet. Spavati. Smrt. Smirenje.
— Gospodine Ross, preklinjem vas!
— Da, da — reče i pomisli: »Dietrich više ne pjeva. Ta druga glazba
nije mi baš poznata.«
— Moramo zajedno otići na put.
— Ništa od toga — reče on.
— Što?
— Ništa. Ja upravo odlazim na put.
— Ali… ali… ne smijete to učiniti! — poviče ona. Sad je ona bila ta
koja je vikala.
Zlobno se nasmijao.
— Nemojte se smijati! Ne znate o čemu je riječ!
— Okay, okay — reče on i spusti slušalicu.
Potom se sagne i isključi telefon. »Tako. Sad luđakinja ne može
više zvati. Nitko više ne može nazvati.« Zaputi se u hodnik, okrene
sigurnosnu bravu na ulaznim vratima, zakračuna i stavi lanac. Iz
spavaće je sobe dolazio snop svjetla u radnu sobu. Ross ugasi
svjetiljku na pisaćem stolu i ote tura natrag u spavaću sobu. I tu su
prozori gledali na vrt. Mačak i uspaljena mačka još su uvijek drečali.
Ross je morao još u kupaonicu. Na misteriozan poziv one žene već
je odavno zaboravio. Bio je jako pijan i jako pospan. Odjednom se
sjeti riječi Bertranda Rusella ugraviranih na maloj srebrnoj ploči i
stade razmišljati o đavolu koji je namjerno stvorio svijet iz zbrke i
slučajnosti. Nasmiješi se. »Sad ćeš umrijeti«, reče sam sebi i obuze
ga osjećaj blaženstva. Svakom je minutom postajao mirniji.
»Spavati«, pomisli. »Spavati i nikad se više ne morati probuditi.«
Jače se nasmijao. »Nema života poslije smrti i nema Boga. Naime,
argument prve uzročnosti, kojega navode oni koji u njega vjeruju,
besmislica je. Oni tvrde da sve što se zbiva na tom svijetu ima svoj
uzrok i, ako se želi pratiti daljnje lance svih djelovanja i uzroka mora
se doći do prvog uzroka. A taj prvi uzrok oni nazivaju Bogom. Ali,
ako sve mora imati uzrok, tada i Bog mora imati uzrok. A ako nešto
postoji što nema nikakvog uzroka, onda to isto može biti i Bog kao i
svijet. Tko mi, do đavola«, razmišljao je »može navesti neki razlog,
zašto svijet nije mogao početi i bez nekog uzroka ili zašto nije
oduvijek postojao? Tko kaže da svijet mora imati svoj početak?
Zašto? Ta fiksna ideja, kako je sve moralo imati početak, samo je
posljedica naših smiješno ograničenih mogućnosti predočavanja.«
Izašao je iz kupaonice, legao u krevet, ugasio svjetlo. »Eto, ipak će
se sve dobro završiti«, pomisli. U vrtu su mačke cviljele vrlo glasno,
a s mliječno osvijetljenog neba od svjetala velikog grada lagano su
se na prljavu zemlju spuštale snježne pahuljice.
Nekoliko minuta kasnije Ross je već spavao. Sanjao je o sotoni koji
je stvorio svijet.
 2
»Mi, dakako, nikada nećemo silom ostvariti svoje pravo, ali
inzistiramo na njemu i smatramo kako je samo po sebi razumljivo da
je to pravo na zavičaj i ponovno ujedinjenje naše domovine u miru i
slobodi conditio sine qua non za sve političare, koji misle njemački, a
i za sve poštene političare iz inozemstva. I zbog toga s istinskim
negodovanjem reagiramo na svojedobno tako nazvanu istočnu
politiku gospodina Brandta, kao i na skandalozno priznavanje linije
Odra — Nisa. Mi tu liniju nismo priznali i nećemo to učiniti nikada!«
Te riječi izgovorio je u utorak 8. studenoga 1983. godine čovjek koji
se zvao Siegfried Woitech, u funkciji pomoćnika predsjednika
legalno registriranog društva Ujedinjenih saveza izgnanika
Njemačke, u studiju III Televizije u Frankfurtu na Majni.
Daniel Ross, vitak, gotovo mršav muškarac, četrdeset i
šestogodišnjak guste i već potpuno bijele kose, sjetnih sivih očiju,
velikih usta na uskom licu, sjedio je sučelice za istim stolom s tim
funkcionarom. Upravo je. već pet minuta tekla emisija »Focus« koja
se davala svakih četrnaest dana, a čiji je urednik i voditelj bio već
šest godina Daniel Ross. U toj emisiji, neobično omiljenoj u
gledatelja radi svoje apsolutne prirodnosti, davali su se samo
intervjui na aktualne teme, a sve su diskusije prenošene »live« bez
prethodne probe. I ta se emisija, slično emisiji »Oznaka D« stanice
»Slobodni Berlin« bavila zbivanjima koja su se ticala obiju njemačkih
država. Emisija je trajala tričetvrt sata, davala se između 21 sat i 21
sat i 45 minuta; priloga je bilo sve više, a Ross je već razgovarao s
vrlo mnogo osoba. Siegfried Woitech je bio pozvan, jer je njegov
Savez 4. studenoga u dortmundškoj »Westfalenhalle« upriličio veliku
manifestaciju, prigodom koje su izbili veliki neredi i tučnjava između
vrlo različito orijentiranih slušatelja. Morale su intervenirati dvije
policijske jedinice od po sto ljudi, bilo je jedanaest teško i veoma
velik broj lakše ozlijeđenih. Čitav niz osoba tom je prilikom
privremeno uhapšen. Novine, radio i televizija izvještavale su o tom
događaju već prema svojoj orijentaciji, kao o »komunističkim
terorističkim trupama«, odnosno o »desnoradikalnim ekscesima
najopasnije vrste«. Toga dana, 8. studenoga 1983, Siegfried Woitech
bio je prvi gost Daniela Rossa u emisiji »Focus«. Razgovor su
snimale tri elektronske kamere. Ross je već prije početka odveo
Woitecha u prostoriju za režiju, koja se nalazila jedan kat više i kroz
čiji se ogroman prozor moglo vidjeti dolje u studio. Upoznao ga je s
režiserom, mikserom slike i inženjerom produkcije. Funkcionaru je
sada bilo poznato da mikseri prema uputstvima režisera izabiru one
između snimaka koje im kamermani šalju iz svojih teških kamera na
ekrane monitora u prostoriji za režiju. Svi su se monitori nalazili
iznad velikog režijskog pulta. Kvaliteta tona kontrolirala se u drugoj
prostoriji.
— Kad na kameri koja je upravljena na vas počinje žmirkati crveno
svjetlo, onda je izabrana vaša slika i ide direktno van u eter. U tom
vas se trenutku vidi na ekranima svih televizora, na kojima se daje
»Focus« — objasnio je Ross funkcionaru Woitechu. I kako je on
upravo sada obznanio svoj načelni stav i svoju strasnu pobunu protiv
istočne politike Willyja Brandta, svjetlucalo je crveno svjetlo kamere
koja se nalazila vis-a-vis Woitecha, postavljena na masivni stup.
Pomisao o tome da se nalazi tako reći u domu stotine tisuća ljudi,
pospješila je u Woitechu neki osjećaj zanosa.
Kako je lampica na kameri ispred njega još uvijek svjetlucala, on je
dodao: — Gospodin Brandt nije za vrijeme rata bio ovdje. Mi ne
znamo što je on radio vani. Mi smo bili tu. Znamo što smo mi ovdje
učinili. Za moje prijatelje i mene, dakako, to su — u tom je trenutku
podigao glas i svoju okruglu glavu — još uvijek svete riječi… —
Nakašljao se, ozbiljno pogledao direktno u objektiv kamere
upravljene na njega i, moglo se primijetiti, da su mu se oči ovlažile.
— Tebi sam se predao srcem i rukom, Tebi zemljo puna ljubavi i
života, moja draga domovino!
Za vrijeme te podulje izjave, dok je na slici bio samo Woitech, jedna
je šminkerka popravila šminku na Rossovom licu i zabrinuto
ustanovila, da se urednik-voditelj jako znoji. Znoj mu je kapao s
glave na vrat i okovratnik košulje. Usne su mu podrhtavale, kao i
prsti, pa je ruke morao staviti preko koljena.
— Što se događa? — prišapnu šminkerka preplašeno. Rossa su svi
voljeli i cijenili.
Na pitanje mlade žene samo je odmahnuo glavom.
— Je li sve u redu?
Kimnuo je i dao znak da ga ostavi samog. Šminkerka se udaljila iza
kulisa u studiju. Radnicima u studiju i dvojici daljnjih Rossovih
sugovornika koji su tamo čekali na red, zabrinuto je rekla: — Njemu
nije dobro. Da pozovemo liječ…
— Glupost! — reče jedan od radnika. — Ovome se to dogodilo već
nekoliko puta, Olga. Prije svakog »Focusa«, to sfe zna, neprestano
guta tablete. To su tablete. Tomu ne treba liječnika.
Radnik u studiju bio je potpuno u pravu. Ross je zaista već imao
takve napadaje znojenja za vrijeme jedne emisije, a bili su
prouzročeni prevelikom količinom psihofarmakona nobilama, kojega
je Ross uzimao već dvanaest godina redovno svakog jutra u
povelikoj dozi. Prigodom svake emisije »Focusa«, kao i u svim
prilikama koje su zahtijevale veliku koncentraciju i napetost,
progutao bi još i dodatni obrok. Međutim, večeras je umirujuće
sredstvo djelovalo upravo obrnuto, što je Ross s najvećom nervozom
odmah primijetio. Sredstvo ga je uzrujavalo! Osjećao je znoj po
čitavom tijelu, srce mu je luđački udaralo, a obuzeo ga je i bijes zbog
svega što je Woitech upravo izgovorio. Woitech je naposljetku svojoj
»poemi« dodao i riječi: »Jadna, podijeljena domovina!«
Ross se nagnu naprijed. Čelo mu je iznova bilo orošeno kapljama
znoja. Lice mu se trzalo.
— Oooo — reče režiser gore u kabini. Zatim savine mikrofon što je
stajao ispred njega u pultu prema sebi i reče: — Dva, Charley,
sasvim se približi Danielu!
Kamerman iza kamere 2 imao je na ušima slušalice kao i njegove
kolege. Odmah nakon toga pojavilo se na ekranu monitora Rossovo
lice, ispunivši ga potpuno.
— Dva — reče režiser mikserki slike. Ona kimnu, nagne se preko
pulta s mnogobrojnim regulatorima, lampicama i prekidačima, te
odmah zatim poče svjetlucati svjetlo kamere dva.
— Ross poče vidno uzbuđen: — Naša jadna domovina, dragi
gospodine Woitech, podijeljena je zato što smo mi Nijemci pod
zločinačkim režimom, pod najvećim zločincima u povijesti započeli
zločinački rat, najveći i najzločinačkiji u dosadašnjoj povijesti…
— Hohoho! — čulo se režisera za pultom u kabini, što je bila
smještena jedan kat više. Zvao se Kramsky i bio je poprilično pijan.
To se često događalo. Mnogi suradnici televizijskih programa u
Frankfurtu, kao uostalom i u drugim TV-kućama, bili su veoma često
dobrano pijani.
 — …rat — nastavljao je Ross sve glasnije i sve strasnije, osjećajući
kako mu tijelom pulsira krv, a prokleti je nobilam djelovao obrnuto,
potpuno obrnuto — u kojem je krepalo šezdeset milijuna ljudi, među
njima samo četiri zarez osam milijuna Nijemaca i dvadeset milijuna
Rusa… rat…
— Trenutak, molim — prekine ga funkcionar veoma mirno.
— Sad govorim ja, gospodine Woitech. Ja sam vas pustio da mirno
govorite… rat, u kojem su se veliki, lijepi i stari gradovi, među njima i
naši, pretvorili u prah i pepeo…
Kramsky razveseljen poviče u mikrofon: — Još bliže na Daniela,
ako može, Charley!
Charley, koji se nalazio dolje u studiju iza kamere 2, samo je
kimnuo. Rossovo lice na monitoru bilo je još veće. Crveno svjetlo
kamere 2 svjetlucalo je, svjetlucalo…
Ross je izgubio kontrolu nad sobom: — …rat u kojem su zemlje u
cvatu, među njima i naša jadna domovina, totalno opustošene, a mi
nismo nesretnim stanovnicima svih tih zemalja ostavili ništa doli oči
za plakanje, rat u kojem su u koncentracionim logorima njemački
ljudi ubili svoju njemačku braću i šest milijuna Židova… rat u
kojem…
Woitech strese glavom.
— Samo sad još i vi počnite s tim budalaštinama, gospodine Ross!
Njemački urednik-voditelj na njemačkoj televiziji želi bezuvjetno
dokazati njemačku krivnju, c, c, c.
— Schorsch — prozbori pijani režiser Kramsky ushićeno — sada ti,
brzo! I približi se čovi što više!
Mikserka, zgodna mlada žena u plavom haljetku poče drhtati.
— Dosta! — poviče. — Stanite. Gotovo!
— Govno dosta — reče Kramsky. Ta kad će se nešto takva opet
ponoviti? — Udari mikserku slike po ruci koja je upravo htjela
okrenuti šalter i reče: — Pusti to, ti ludice! Tornjaj se! Makni se rekao
sam! — Odgurne je. Ona se oklizne sa svog sjedala, zanjiše se, no
ipak se uspije leđima nasloniti na stijenku kabine, i ostade tako
držeći obje šake pritisnute na usta.
U međuvremenu je Woitech nastavio svoj govor tiho, gotovo
opominjući, što se čulo u kabini preko zvučnika: — Kakve su to
neodgovornosti koje izjavljujete, gospodine Ross! Svjetski priznati i
poznati američki i engleski povjesničari, kao što su Toland i Irving, u
svojim su djelima utvrdili da nam je taj rat bio silom nametnut. I
prestanite samo s tim vašim Zidovima! U svakom slučaju, neki su bili
ubijeni. Ali, ne zaboga šest milijuna. Najviše dva. Stara poznata laž,
kako bi se još i naši praunuci osjećali krivim prema Izraelu i plaćali,
plaćali, plaćali… — Podigao je ruku. — Koliko je Nijemaca
protjerano iz svojih domova od Rusa, Poljaka i Ceha? Kolikima je
oduzeta domovina? Ja ću vam reći, gospodine Ross: dvanaest
milijuna! Da, dvanaest milijuna izgnanih! Koliko je Nijemaca poginulo
pri bijegu, progonima, prigodom deportiranja? Gotovo tri milijuna! A
koliko ih je životinjski ubijeno nakon četrdeset i pete? Stotine tisuća,
mnogo stotina tisuća! Treba jednom prestati tako gnusno govoriti o
našem narodu!
Dok je Woitech govorio, šminkerka je pokušavala iznova dovesti u
red Rossovo lice. On nije bio na ekranu. Uređujući ga šaptala je
preklinjući: — Molim vas, molim vas, gospodine Ross, ostavite to!
Prestanite s tim! Tako ste nesretni…
Nijemo je i ogorčeno odmahnuo glavom.
— S njim nešto nije u redu! — poviče gore iz kabine mikserka slike.
— Zar ne vidite da je Danielu zlo? Zaustavite, zaustavite sve!
— I ja mislim da bi to bilo najbolje — pridoda inženjer produkcije iz
kuta u kojem je sjedio. — Kramsky, ti ćeš biti odgovoran, kažem ti.
— A sutrašnje novine? A skandal, čovječe? Misliš da ću to tek tako
propustiti?
— Ti si lud! Odletjet ćeš! Najurit će te!
— Ja sam pijan. Znaš li jednog jedinog jebivjetra kojeg su najurili
zato što je pijan? Približi se Woitechu, kamera jedan!
Woitech je govorio i dalje. — Tko su bili pravi zločinci? Tko je ubio
poljske oficire u Katynskoj šumi? Tko je razorio Dresden kad je bio
pun izbjeglica? Tko je silovao naše žene i kćerke? Tko je pribijao
ljude na vrata ambara? Strmoglavljao ih s prozora? Bacao u rijeke
svezane jedne o druge? Batinao nasmrt, gazio nasmrt, mučio
nasmrt? One azijatske horde…
U režijskoj kabini zazvoni telefon. Inženjer produkcije digne
slušalicu i javi se. Iz slušalice dopre snažan glas. On se uplašeno
uspravi. '
— Ovdje Colledo! — vikao je muški glas. — Tko ste vi?
 — Zetller. Inženjer produkcije, gospodine Colledo.
Iz zvučnika je dopirao dolje u studio Rossov glas. — Azijatske
horde… Evo konačno onog istog starog lijepog tona! I vi hoćete
ujedinjenje u miru i slobodi, čovjek poput vas?
— Tko je režiser?
— Kramsky.
— Dajte mi ga! Hajde, brzo, brzo, brzo!
Inženjer produkcije pruži slušalicu režiseru.
— Evo, sad si u govnu — reče. — Colledo.
Režiser se javi.
— Kramsky! — zaurla Conrad Colledo, glavni šef odjela na televiziji
za politiku i aktualne događaje. — Što je to s vama? Opet ste pijani?
— Da, gospodine Colledo…
U međuvremenu je Ross i dalje vikao. Šminka mu je tekla
pomiješana sa znojem s lica, preko vrata, na košulju. Od vremena
do vremena borio se za zrak. — Ponovno ujedinjenje! Slušajte, ta mi
smo u sedamdeset godina započeli tri rata! Ujedinjena je Njemačka
više nego opasna! Mora ostati podijeljena. To je mišljenje cijelog
svijeta.
— Kako to da emisija još uvijek ide? — začu se Colledov glas iz
slušalice.
— Ja sam… Mi smo… potpuno izvan sebe… Mi… oprostite,
gospodine Colledo, oprostite, molim!
— Isključite, kažem vam! — urlao je Colledo.
— Niste baš vi taj koji želi ujedinjenje, gospodine Woitech, budite
pošteni! Kolika vam je plaća, vama kao…
Rossov glas prekine se u pola riječi. Monitori u kabini za režiju
potamnješe. Kramsky je napokon prekinuo emisiju.
Kroz veliku staklenu ogradu vidjelo se kako su sva tri kamermana,
šminkerka i tri radnika iz studija potrčala k dvojici muškaraca za
stolom i pokušala ih umiriti. Na monitorima se pojavio natpis:
SMETNJE. Počela je glazba.
— Hvala bogu, bar je jedan normalan čovjek u kući — začu se
Colledov glas iz slušalice. — Tko je večerašnja najavljivačica?
— Ilse.
— Odmah ću je nazvati i prenijeti joj što će reći. Vi se pobrinite za
Rossa i Woitecha. Taj ne smije ni u kom slučaju napustiti kuću.
Sakrijte ga u jednoj od garderoba. Morate paziti na njega. Ponudite
mu šampanjac, kavijar, što ja znam… Ni u kom slučaju do njega ne
smiju novinari prije nego što ja budem razgovarao s njim.
— Sva su vrata zaključana, gospodine Colledo.
— Preko telefona, mislim, vi pijana propalico! To ste namjerno
učinili, priznajte!
— Gospodine Colledo, kunem se…
— Dadadada. Nitko od vas neka se ne udaljuje! Ja dolazim odmah.
Za trideset minuta bit ču u studiju.
— O joj… — Kramsky je kroz staklo gledao dolje u studio.
— Što znači o, joj?
— Gospodinu Rossu je zlo. Dva ga radnika podupiru. Jako mu je
loše, gospodine Colledo.
— Odvedite ga liječniku u studiju.
Kramsky putem zvučnika uspostavi vezu s ateljeom i poviče u
mikrofon: — Vodite ga liječniku!
— Baš smo samo tebe čekali! — odvrati grubo jedan od radnika.
— Vi — urlao je Colledo — vi također idite odmah liječniku i puhnite
u cjevčicu, Kramsky! Odmah, rekao sam. I Zetller također! Jeste li
razumjeli? — Veza se prekinula.
Mikser ka slike glasno je zajecala.
— Prestani, glupa gusko — reče Kramsky, a obrativši se inženjeru
produkcije: — Dakle, što je, idemo li?
— Ja ću doći odmah iza vas.
Kramsky se izgubio. Vrata se za njim zalupiše.
Inženjer produkcije se duboko sagne i izvuče iz neke ladice bocu
konjaka. Otčepi je, nagne, i stade piti velikim gutljajima.
— Što to radite? — poviče užasnuto mikserka slike.
— Pa vidiš. Opijam se. Moram i ja biti pijan. Ako ne budem pijan,
nema nikakve isprike za mene što nisam ranije prekinuo emisiju. —
Ponovno podigne bocu. Zatim izusti: — Idioti. Kakvi smo mi idioti.
 3
— Kramsky i Zettler imaju obojica više od jednog i pol promila —
rekne Conrad Colledo hodajući svojom velikom radnom sobom gore-
dolje. — Ti nemaš uopće ništa. To je za plakati, čovječe. Zašto se i ti
nisi naljoskao?
Daniel Ross ne odgovori ništa.
Sjedio je u stolici načinjenoj od čeličnih cijevi i buljio u Picassovu
litografiju na zidu. Prikazivala je žensku glavu iz profila, a istodobno i
sprijeda. Žena je imala samo jedno oko.
Velika upravna zgrada bila je povezana sa studijima za snimanje
jednim prolaznim hodnikom. Televizija Frankfurt nalazila se u blizini
grada Konigsteina u Taunusu, udaljena dvadeset i pet minuta vožnje
automobilom od Frankfurta.
— Da si bio pijan, ne bi se ništa dogodilo. Ti dobro znaš kako se u
ustanovama toliko pije da je morala biti osnovana posebna socijalna
mreža za alkoholičare. Nikoga se ne može najuriti ako je nalokan, pa
makar učinio i nešto vrlo loše. Pogledaj Juhnkea. Sto je sve taj od
emisije napravio! I? Svi ga vole. Ti, s tim tvojim usranim pilulama.
Sad imamo katastrofu.
Ross još uvijek nije odgovarao.
Bio je vrlo blijed, lice mu se sjajilo od kreme kojom mu je šminkerka
skinula šminku. Iscurilo joj je na lice malo više kreme i, kad mu je
htjela kremu odstraniti papirnatom maramicom, Ross je šminkerku
drhteći od nemira, odgurnuo i odjurio. Šminka je uprljala bijeli
okovratnik njegove košulje koji je otkopčao, olabavivši kravatu i
skinuvši sako, jer mu je opet bilo prevruće. Ispod sivih očiju bili su
tamni kolobari, a bijela mu se kosa sjajila pod svjetlom jake stropne
rasvjete.
Bilo je već iza ponoći. Colledo je proveo nekoliko sati s ogorčenim
Siegfriedom Woitechom i pri tom upotrijebio sve svoje umijeće
govorenja i uvjeravanja. U međuvremenu su mu saopćili postotak
alkohola u krvi Kramskyja i Zettlera, a kad je na liječničkom
formularu uz ime svog starog prijatelja Daniela Rossa ugledao
precrtanu nulu, počeo je psovati na sav glas.
Zatim se ponovno obratio funkcionaru, iskrenom demokrati čija je
čast bila preduboko povrijeđena — tim je, naime, riječima, Woitech
okarakterizirao sam sebe. Colledu je bilo jasno da mora učiniti sve,
kako bi ga umirio. Nijedan razuman čovjek ne bi se uhvatio ukoštac
sa savezima izgnanih. Colledo je već od kuće razgovarao telefonom
s direktorom gospodinom von Karrelisom, raspitujući se za Rossovu
budućnost. Pretjerano uzbuđenom Siegfriedu Woitechu objasnio je
Colledo nakon toga, kako ga direktor televizije uvjerava da će se
Ross sutra, u srijedu, u najgledanije vrijeme, odmah nakon vijesti u
20 sati, pred kamerom ispričati za svoj teški ispad.
— Stvarno će to učiniti? — upita funkcioner ne vjerujući.
— Imate direktorovu riječ, gospodine Woitech. Daniel Ross će se
ispričati na najbolji mogući način i izraziti poštovanje prema vama i
prema savezima izgnanih. Time ćete istinski dobiti časnu satisfakciju
— zar ne?
— Da, dobro — reče Woitech. I odjednom se osmjehne.
— Što je? — upita Colledo.
— Vi ste mi čitavo vrijeme nudili šampanjac, gospodine Colledo, a
ja sam, dakako odbijao. No, ako je tomu već tako, ipak ću popiti na
sve to uzbuđenje čašicu. Ali i vi morate popiti sa mnom!
— Rado. — Colledo uze bocu iz kotlića kojeg je djevojka iz kantine
donijela zajedno s dvije čaše još prije nekoliko sati. Otvori bocu,
natoči čaše dopola i pruži jednu čovjeku okrugle glave.
— Da se kucnemo! — uzvikne Woitech.
Kucnuše se i ispiše, nakon što je Woitech najprije podigao svoju
čašu uvis i ozbiljno gledajući Colleda u oči, glasno zaželio »U vaše
zdravlje!«
Nakon treće čaše bio je tronut i svečan. — Vi ste nečuveno pošten
čovjek, gospodine Colledo. A i vaš gospodin direktor, također. Ja ću,
dakako, svojim drugovima prenijeti kako ste se vi ponijeli u toj
situaciji i kako ste poduzeli odlučne mjere. Skidam šešir, gospodine
Colledo! To je veoma korektno od vas! Reći ću to i svim novinarima:
Žao mi je zbog gospodina Rossa, ali čovjek koji nije sposoban voditi
intervju, ne može zaista sudjelovati u jednoj takvoj emisiji. Doista,
zar ne?
— Gospodin Ross je veoma sposoban čovjek, samo na žalost
bolestan.
— Što mu je?
— Živci, gospodine Woitech.
 — Da, jasno. E, pa baš u tom slučaju ne može raditi takav posao!
Ta ne možete pustiti jednog nervnog bolesnika da tu okolo galami!
 4
Te posljednje riječi Conrad Colledo, dakako, nije rekao Danielu
Rossu prigodom kasnijeg razgovora s njim u svojoj radnoj sobi. Sve
mu je ostalo ispričao. Ross je sjedio nepomično i slušao mirno, bez
pogovora. Colledo je još uvijek nervozno hodao gore-dolje.
— Bili ti bilo teško da sjedneš, Conny? — upita Ross promuklo.
— Oprosti.
— Oprosti ti. Imam luđačku glavobolju.
Colledo se spusti na stolicu s nogama od kromiranog metala, što je
stajala kraj njegova pisaćeg stola, također s nogama od kromiranog
metala i velikom staklenom pločom. Prostorija je bila prostrana i
moderno uređena, imala je četiri prozora koja se nisu mogla otvarati,
jer je u prostoriji bio ugrađen klima-uređaj. Četiri prozora bila su
simbol statusa. Pokazivala su da Colledo zauzima vrlo visoku
poziciju u hijerarhiji Televizije. Postojala je čitava hijerarhija od tri,
dva ili jednoprozorskih namještenika. Direktorova soba je bila
ogromna i imala je šest prozora.
— Ti ćeš se, dakle, danas uveče ispričati, Danny — tiho zausti
Colledo. Zvučalo je poput molbe.
— Jasno — odgovori Ross ne digavši glavu. — Učinit ću sve.
Zaista mi je iskreno žao.
— Jasno ti je, također, da nakon toga više ne smiješ izaći pred
kamere, zar ne?
— Razumijem. Bio sam strašno vezan za »Focus«. Bila je to moja
emisija. Ja sam je izgradio. Punih šest godina nikad mi nitko nije
prigovorio.
— Da, ali sada…
— …je kraj. Jasno. Potpuno jasno. — Ross upita: — A što će biti
sa. mnom?
— Dječji program — umorno nastavi Colledo. I on je olabavio
kravatu, povukavši je nadolje i otkopčao okovratnik.
— Što?
— Jasno da ne znači uistinu dječji program! — Colledo udari rukom
po staklenoj ploči. — Htio sam time reći, nešto slično, neatraktivno.
Neko sasvim nevažno mjesto u jednom sasvim nevažnom odjeljenju.
— Valjda ti je jasno — poče Ross, napokon pogledavši prijatelja —
da to sebi ne mogu dopustiti. Radi kolega s drugih programa. I,
oprosti na jakoj riječi, zbog poštovanja prema samom sebi. Je li ti to
jasno?
— Dakako.
— Što će se dakle dogoditi ako neću pristati na jedno takvo mjesto?
— Onda moraš dati otkaz. Ne gledaj me tako, čovječe! — poviče
Colledo. — Prokletstvo, ne gledaj tako! Ja sam tvoj prijatelj! Radili
smo zajedno. Surađivali smo dvadeset i jednu godinu. Tebi mogu
zahvaliti što danas sjedim na ovoj stolici. Ti si me povukao iz
»Siiddeutsche«, kad je tu bilo slobodno mjesto. Misliš da to mogu
ikada zaboraviti? Tvoje proklete tablete! Zar ih baš moraš uzimati?
Zar ne možeš živjeti bez tog govna?
— Ne — odgovori Ross. — Ne mogu.
— Oprosti — reče Colledo.
Potom zašutješe obojica. Iz daljine je dopirao zvuk sirene kola hitne
pomoći.
— Ako otkažem, hoću li dobiti otpremninu? — upita napokon Ross.
— Ne.
— A ako ne pristanem na premještaj i ne otkažem?
— Sve sam to već dogovorio s direktorom. Ti si toliko dugo
vremena izvrsno radio, Danny. Televizija će ti otkazati. U tom ćeš
slučaju dobiti otpremninu. Ali, otići moraš. U tvom se stanju tako
nešto može vrlo lako ponoviti. Gospode bože, kakva glupa, usrana
stvar! Te tvoje tablete! Svemu ja krivo to tvoje žderanje tableta! S tim
govnima upropaštavaš sebi karijeru, zdravlje i sposobnost za rad.
— To nije točno — reče Ross. Zvučalo je oholo. — Uzimam tu stvar
već punih dvanaest godina. Jesi li ikad primijetio da zbog toga nisam
mogao pošteno i savjesno raditi? Nikada nisi ništa primijetio! Bez
njih ne bih mogao raditi.
— Jer si ovisan.
— Nisam ovisan. Trebam samo svoju količinu. Ništa više. Uvijek
istu količinu. Što misliš, koliko ljudi uzima sredstva za umirenje? Od
čega se sastoji naš život? Od nervoze, napetosti, straha od
neuspjeha, neodređenog straha, straha od nadolazeće katastrofe.
Strah! Strah! Strah! Eto, moramo sebi pomoći, kad smo već tako
zeznuti. Budi sretan da ti nisi tako sazdan! Mnogi loču, vidiš i sam,
čitava će televizija potonuti u alkoholu. Drugi pak uzimaju
trankvilizante. Ja, na primjer.
 — Okolnosti koje spominješ sastavni su dijelovi našeg života. Strah
je često puta važna mjera sigurnosti. A napetost može povisiti
stvaralačku sposobnost.
— A kada stres ne možeš više izdržati? I tu jurnjavu? Strah? Ma
što, ti to ionako ne razumiješ. I ja bih radije pio, vjeruj mi. Svatko bi
tada bio ljubazan sa mnom. I zabrinut. Lokati je dopušteno, a pilule
su zabranjene.
— Ne možeš ljude osloboditi, ali im možeš pomoći da se u manjoj
mjeri loše osjećaju — reče Colledo.
— Sto to znači?
— Američki reklamni tekst za liječnike. Pročitao sam to kad sam
zadnji put bio u New Yorku. Treba motivirati liječnike da propisuju
više sredstava za umirenje — najveći farmaceutski posao na svijetu.
Ross nemirno odmahne. — Bez diskusije, molim te. Ja ću se danas
uvečer ispričati. A otkazujem već sada. — Nešto je tražio po džepu
od hlača, te izvukao pakovanje nobilama i list tiskanog papira. —
Samo još nešto. Sad znam zašto mi se jučer to dogodilo. Događa se
jedanput na deset tisuća slučajeva. I moralo se to dogoditi baš meni.
— Prokletstvo, o čemu to govoriš?
— Evo! — Ross podigne papir uvis. — To je listić priložen svakom
lijeku. l ovom mojem. Eto, pogledaj! Nobilam se zove ta stvar bez
koje ne mogu raditi — ni živjeti. Dobro ga pogledaj!
— Ne govori tako sa mnom, čovječe!
— Oprosti. Žao mi je. Zaista. Pazi, Conny. Nakon… nakon
što sam usrao emisiju, palo mi je na um da pročitam listić priložen
lijeku. I, eto tu stoji, crno na bijelom! Stoji… — Ross prstom prođe po
određenom retku listića. — Tu! — Poče čitati: »Skreće se pažnja na
mogućnost paradoksalne reakcije; uzbuđenje umjesto umirenje!« —
razumiješ? — »Uzbuđenje umjesto umirenje!« Ross udari jednom
rukom po papiriću. »Uzbuđenje umjesto umirenje!« Danas uveče
stvar je djelovala upravo obrnuto. Uzimam je dvanaest godina i
uvijek je sve dobro prošlo. A onda se odjednom dogodilo takvo
nešto. I, dakako, usred emisije! '
— Danny! Molim te! Ja sam tvoj prijatelj. Ne mogu mirno gledati
kako crkavaš od tog dreka. Da, stani malo, crkavaš, rekao sam, a to
upravo i činiš. Što misliš, sada bez posla, strah će se pojačati.
Nemir, također. Nervoza. Stani, ne prekidaj me! Misliš li da će u
našoj branši netko znati držati jezik za zubima? Što misliš, koliko
kolega već zna za tvoju tabletomaniju? Većina, Danny, velika većina.
A i oni koji do sada nisu znali, sad će saznati. Pričekaj da samo vidiš
one iz žute štampe! Pa dok iskrsne ti-već-znaš-tko! Poslije svega što
se tu dogodilo, u tvom stanju nećeš moći naći novi posao. Ti se
moraš, čuješ li, moraš podvrći kuri odvikavanja! To je prvo što moraš
učiniti. Molim te, učini to. Preklinjem te, otiđi na kliniku, podvrgni se
kuri odvikavanja, meni za ljubav, Danny, molim te!
— Ne — odgovori Ross i spusti pogled na pod.
— Ali zašto ne? Zašto ne, čovječe?
— Jer sam jednom već to prošao.
— Već si jednom…
— Da.
— Kada?
— Prije dvanaest godina.
— Prije dvanaest godina? Tisuću devetsto sedamdeset i prve? U to
si vrijeme vodio studio za jugoistočnu Evropu u Beču!
— Liječio sam se u Beču. Zbog toga i ne znaš ništa o tome. U
Beču, da. Na psihijatriji Sveučilišnih klinika. Opća bolnica.
— Ali… ali… Kažeš da uzimaš tu stvar već dvanaest godina. Ne
razumijem. Od čega su te onda odvikavali prije dvanaest godina u
Beču?
— Oxazepam — odgovori Ross.
— Oxa…
— Oxazepam. Jedno drugo sredstvo. Vrlo dobro. Uzimao sam ga
svega godinu dana. Previše. Od oxazepama bih zaista totalno
propao. Nije se više moglo. Tako nešto, kao što mi se dogodilo tu
danas navečer, moglo se tada dogoditi svakog dana.
— I onda su ti prije dvanaest godina umjesto oxazepama dali
nobilam?
— Da — odvrati Ross. — A prije oxazepama uzimao sam sedam
godina valium.
Colledo prošapta: — I nakon sedam godina valiuma prošao si
također kuru odvikavanja?
— Da. Također u Beču. Također u Općoj bolnici. Fantastični ljudi.
Naprosto su shvatili da svoj ludi život ne mogu podnijeti bez nekog
sredstva. Ne mogu podnijeti! Zbog toga su pokušali da me odviknu
polagano, postepeno, sa sve slabijim sredstvima.
I zato sam dobio nobilam. Što ti je, Conny? Conny, što ti je?
Colledo je ustao i približio se jednom od prozora. Njegov se ured
nalazio na osmom katu zgrade. Gledao je dolje na grandiozni
svjetlosni sag Frankfurta. U okno je udarala kiša.
— Bože moj — izusti prigušeno — kakav si ti jadan pas.
Ponovno je uslijedila šutnja.
I tada Colledo reče, gledajući milijune šarenih svjetala grada u
daljini: — Otiđi opet u Beč, Danny! Molim te! Idi opet tim istim
specijalistima! Podvrgni se još jednom toj kuri!
— Ne — odvrati Ross, a glas mu je odjednom zazvučao odlučno.
— Ne, ne idem u Beč. Nikada više.
— Ali zašto ne bi išao? Zašto ne, Danny?
— Jer jedino tamo rade oni u koje imam povjerenje, koji me
poznaju, koji znaju što se sa mnom događa.
— Misliš, zbog toga ne ideš nikome drugome?
— Da.
— Ne razumijem. Ali, zašto onda nećeš u Beč? Tvojim prijateljima,
liječniku u kojeg imaš povjerenja, koji te tako dobro poznaje. Zašto
ne, Danny? Zašto ne?
— To nije liječnik — odvrati Ross vrlo tiho. — To je liječnica. A ja…
ja se previše stidim pred njom.
 5
Tu bijaše toplina, zlatasta svjetlost i mir.
Tu bijahu oblaci, srebrni, snažni, fantastičnih oblika.
Tu više ne bijaše briga, tuge, žurbe ni jada. Ne bijaše straha, ne,
nikakvog straha.
Tu bijaše crvena ruža.
Promatraše je sretan, misleći: »Ruža, to sam ja. Moje raspadnuto
tijelo, položeno u zemlju. Jedan njegov dio, njegovi organski sastavni
dijelovi pretvorili su se u ugljenu kiselinu i amonijak i proširili se
preko čitavog svijeta. Anorganski sastavni dijelovi, različite soli,
prodrle su u tlo u kojem ležim i od njih se rodila ruža, ta prekrasna
ruža. Ja sam postao ruža. I ruža i oblak, jer plinovi moga tijela uzdigli
su se na nebo. Ja sam oblak.
Počelo je kišiti, blago i lagano. Ja sam kiša, da, ja sam i kiša.
Postoji energija svijeta, čija je veličina točno utvrđena. Niti najmanji
djelić te energije ne smije se nikada izgubiti. Smije se jedino
preobraziti. U drugu energiju. U beskrajno mnogo drugih energija.
Toplina, na primjer. Energija koja je napustila moje tijelo kad sam
umro, pretvorila se u toplinu. Toplina koju osjećam, zlatasta svjetlost,
koja obasjava ružu. Ja sam svjetlost. Ja sam toplina. Svako drvo,
svaki list, svaki kamen prima jedan dio mene. Jer, sastavni dijelovi
mog tijela sada su svugdje, na nebu i na zemlji. Ja sam zemlja. Ja
sam rijeka. Ja sam more. Postao sam dio svega što postoji u
beskrajnom svemiru. Ja sam svemir. Svemir koji postoji oduvijek, koji
nije nikada počeo, kojemu nije bilo potrebno da bilo što počne. Ništa
nisam više, sada sam sve. I napokon imam svoj mir.«
»Kako je to lijepo«, razmišljao je. »Kako je lijepa smrt, kako lijepa
vječnost. Da, sada sam i vječnost. Zašto to nisam i prije spoznao?
Zašto to prije nisam mogao sebi predočiti? Htio sam umrijeti odmah
nakon rođenja. Ne«, razmišljao je, »to je bila pogrešna pomisao.
Nisam smio odmah umrijeti. Morao sam izrasti, da bi moje tijelo
primilo sve one dijelove koji su sada doživjeli pretvorbu. Morao sam
živjeti, da bih na taj način smio postati univerzalan: dio svega što
cvjeta, živi i uspijeva, da, svega što se zbiva na tom svijetu, u tom
svemiru; jer, dakako, i ja sam svojim doživljajima, dobrim i zlim,
svojim mislima, svojim radom stvarao energiju, ponio je u smrt i
pridonio tome da je ta energija postala djelićem energije svijeta.«
 I on ponovno ugleda ružu; i tu bijaše toplina, zlaćana svjetlost i mir.
Dogodilo se nešto strašno. Nije znao što. Ali tišine najednom nesta
i pojavi se glasna, grozna, jezovita zbrka odvratnih tonova,
infernalna buka, i nesta zlaćane svjetlosti, nasta mrak, užasna tmica,
nesta topline i nasta hladnoća, užasna hladnoća od koje se zgrozio.
U svojoj se sreći osjećao bestežinski. Sad je odjednom iznova
osjećao svoje tijelo. Tijelo mu se trzalo amo-tamo, uzdizalo, padalo.
Sve su se više počeli javljati fizički osjeti — glavobolja, bol udova i
hladnoća, hladnoća, velika hladnoća. Užasnut pomisli: »To nije
smrt.«
Slijedećeg ga je trenutka netko dva puta snažno udario po licu a
neki je ženski glas povikao: — Progutajte! — Odmah potom je
pomislio da će se udaviti. Nos mu je bio začepljen, netko mu je
čvrsto stiskao nosnice i to ga je boljelo. Zraka! Treba zraka. Do sada
mu nije bio potreban zrak, a sada ga odjednom treba. Opet je
osjećao strah, užasan strah. Tijelo mu se previjalo, to je osjetio,
zatim je široko otvorio usta, kako bi mogao disati kroz njih. Međutim,
prije nego što je to uspio u njegovo se ždrijelo poče slijevati neka
vruća tekućina stravična okusa. Htio je ispljuvati, tako je užasan
okus imala, ali umjesto toga on ju je gutao. Te životinjske gnojnice
dolazilo je sve više, a on je gutao i gutao, jer je morao disati, disati
kroz otvorena usta. Stenjao je. To neće izdržati. Nitko to ne bi
izdržao. Bilo je previše grozno. Previše grozno. Tekućina je stigla do
njegova želuca, koji je reagirao istog trena. Tekućina se ponovno
podigla i on je povraćao, snažno povraćao. Drhtao je od gnušanja.
Teškom je mukom otvorio oči. Sve je vidio kao kroz koprenu. Glava
ga je boljela kao da će se raspuknuti. Gdje se nalazio? U kadi. Kako
je dospio u kadu? Iznad sebe je ugledao jednu ženu koja se
naginjala prema njemu. Bila je naga kao i on. Pogodila ga je topla
voda. Ta žena… ta žena… Prala ga je tušem.
Sjedio je, sad je to primijetio, leđima naslonjen na stijenku kade.
Hvatao je zrak, duboko je hvatao zrak, jer mu je sada nos bio
slobodan. Odmah zatim nos je ponovno zatvoren. Žena je stiskala
nosnice. Razjapio je usta. Tog trena opet je u njegovo grlo prođrijela
vruća, odvratna tekućina. Žena je nešto rekla. Nije razumio. Poče
iznova povraćati. »Neću to izdržati«, pomisli. »To je previše. Ne
mogu to podnijeti. Smrt! Smrt! Hoću biti mrtav.« U njemu se
probudila strašna sumnja: netko ga vraća u život! U jadni prljavi,
život! Iz svemira smrti. I to ga vraća u život ona žena s velikim
grudima, što se nagnula nad njim i tušem ispire kadu.
S mukom je hvatao zrak kroz usta. Zajeca od bijesa i
bespomoćnosti. Žena je opet nešto rekla. On je opet nije razumio.
Bila je nesmiljena. Bez samilosti ponovno mu je pritisnula nosnice,
on je opet morao otvoriti široko usta, i opet mu se u grlo slijevala
gnojnica, a on je povraćao i povraćao.
Osjećao se užasno slabim. Srce mu je ludo udaralo. Zatim je
mučenje za trenutak prestalo. Opet je mogao disati. Preko grudi mu
je tekla topla voda s tuša. Jedna ruka je dodirivala njegovu ruku.
Dugo je potrajalo dok je shvatio: strana mu žena mjeri puls.
Iznenada, ostade sam. Ona se udaljila iz kupaonice. Glava mu je
umorno kliznula postrance na hladne pločice ruba kade. Bio je toliko
slab da nije više mogao imati otvorene oči. Glava ga je luđački
boljela. »Ruža«, pomisli.
Zatim se opet pojavila.
Uhvatila ga je za kosu i povukla mu glavu unazad. Opet mu je
prstima začepila nosnice, a on je otvorio usta. Tortura se nastavljala.
Ponovno mu je ulijevala tekućinu u grlo. Povraćao je. Istuširala ga je
i opet nešto rekla. Ovaj put je vikala. Čitavo mu je tijelo drhtalo. Pred
očima su mu se vrtjeli crni krugovi. Čuo je mladu ženu kako teško
diše. Mora da joj je to što je upravo činila zadavalo velike muke.
Držala mu je glavu, i na taj način sprečavala da ne sklizne u kadu. U
drugoj je ruci držala posudu s odvratnom tekućinom. Da, grcala je od
napora. Prestala je, međutim, tek kad je on izgubio svijest.
Čim je došao k sebi, ona mu je odmah pritiskom prstiju začepila
nosnice i tako je išlo dalje. Bivao je sve slabiji. Ulijevala mu je
gnojnicu u usta. On je povraćao. Izgubio je svijest. Ponovno je došao
k sebi. I sve je počelo iz početka. Nakon prve sekunde vječnosti,
naposljetku je došlo do toga da je povraćao samo još gorku žuč.
Jedno je vrijeme vladao mir. Zatim mu je žena ulila u grlo toplu vodu.
Ni to nije ostalo u njemu. Tri puta topla voda. Zatim je osjetio da mu
se srce zaustavilo. »Ona te je ubila«, pomisli. Hvala. Sve je oko
njega potamnjelo. Ponovno se vratio mir. »Dobro došla, smrti«,
pomislio je.
Otvorio je oči.
 Sad je vidio jasno. Ona je sjedila na rubu kreveta. A on je ležao
dobro pokriven sve do vrata. Jedino što ona više nije bila naga.
Nosila je grudnjak boje mesa i slip gaćice iste boje. Imala je sjajnu
crnu kosu i svijetle plave oči. Lice joj je bilo jako pocrnjelo od sunca.
— Tko ste vi? — jedva je promucao.
— Ne govorite!
— Kako ste ušli ovamo?
Ona samo strese glavom stavivši na pune lijepo oblikovane usne
kažiprst.
— Zar sad moram živjeti?
— Ne govorite! — reče ona.
Sve mu je opet postalo crno.
Probudio se. Sjedila je na njegovom krevetu. Sada je bila odjevena
u plavi jutarnji ogrtač. Bila je blijeda. Izgledala je umorno i iscrpljeno.
Već je bio dan, ali je svjetiljka kraj kreveta još uvijek gorjela. Kroz
prozor su se vidjele krupne pahulje snijega. Bila je mećava i vjetar je
raznosio pahuljice. Čulo se klepetanje prozorskih kapaka.
— Hallo — reče ona.
Bez odgovora.
— Dugo ste spavali. Trinaest sati. Četrnaest. Već je skoro
jedanaest. — Pogledala je na stolić kraj kreveta na kojem se nalazila
električna muzička budilica.
— Gotovo četrnaest sati? — Glava ga je još uvijek boljela.
— Da, gospodine Ross.
— Vi znate moje… — Prekine se u pola rečenice.
— Ja sam Mercedes Olivera.
Slegnuo je ramenima. Glava ga je boljela sve jače.
— Ne sjećate se?
— Čega?
— Ja sam nazvala. Jučer.
Nijemo ju je pogledao.
— Iz Ziiricha. S aerodroma.
— Ah… — Uzdahnuo je. Svega se odjednom sjetio.
— Sada ste se sjetili, zar ne? '
— Da.
— Htjeli ste sebi oduzeti život, gospodine Ross. Zašto?
— To se vas ne tiče. Vi ste me vratili u život. Zašto?
 — Bože moj, pa nisam vas valjda mogla pustiti da umrete!
— Zašto ne?
— Gospodine Ross, molim vas! — Položila je ruku na njegovo lice.
— Ne! — reče on.
— Što ne?
— Maknite ruku! Ne volim to.
Povukla je ruku.
— Što se vas tiče, ako ja želim umrijeti? Sve ste upropastili.
— Još ste vrlo slabi, gospodine Ross. Tiče me se svaki čovjek koji
umire. •
— Florence Nightingale — reče on. — Plemenita sestra. Dobar
čovjek. Sve ste pokvarili. Dajte da vam izmjerim puls!
— Ne dotičite me se! — Ljutito nastavi: — Da nije bilo vas, sad bih
imao svoj mir. Ružno. Baš je ružno to što ste učinili.
— Nalazite se pred najvažnijim trenutkom u vašem životu. Morate
živjeti!
— Mrzim vas — odvratio je. Zatim je iznova zaspao.
Kad se probudio vidio je kroz prozore da je napolju već mrak. Oluja
je još uvijek zavijala, nanoseći snijeg na okna. Mlada je žena i sada
sjedila na njegovu krevetu. Izgledala je beskrajno umorna, ali se
smiješila.
— I onda, gunđalo?
— Koliko sam sada dugo spavao?
— Preko sedam sati. Šest je sati uvečer.
Pokušao se ispraviti, ali je zaječao i pao natrag u krevet.
— Što je?
— Moram u kupaonicu.
Nagnula se naprijed. — Čekajte, ja ću vam pomoći.
— Mogu ići i sam.
— Ne, ne možete. — Lice joj se sada sasvim približilo njegovom.
Jutarnji se ogrtač rastvorio i on ugleda velike lijepe grudi u veoma
izrezanom grudnjaku, ali ne osjeti nikakvu želju; bio je i previše slab.
Podigla ga je, zavukavši svoje ruke ispod njegovih pazuha. Jedan je
trenutak njegova glava počivala na njenom ramenu. Osjetio je miris
parfema. — Tako, reče ona — sada noge iz kreveta! Polako! Vaš
krvotok!
Poslušno je lagano spustio noge s kreveta na pod.
 Stavila je ruku oko njegovih ramena. — Ja ću vas odvesti.
— Nije potrebno… — Ustao je. Oko njega se sve ludo vrtjelo.
— Ipak, molim vas — reče. Odjednom je primijetio da je gol. Korak
po korak odvela ga je do kupaonice. Spustio se na rub klozeta. Ona
ga je još uvijek podupirala.
— Mogu li vas ostaviti samoga?
— Ostanite radije tu! Jako mi je loše. Oprostite što to od vas
zahtijevam.
— Ne vidim prvi put golog čovjeka, gospodine Ross, budite bez
brige. I u takvoj situaciji.
Kupaonica bijaše čista. On zausti: — U kadi ste mi ulijevali u usta
onu odvratnu tekućinu da biste mi ispraznili želudac, zar ne?
— Da, gospodine Ross. Bio je to paklenski težak posao. Najprije
sam vas morala izvući iz kreveta i dovući dovdje. Bili ste tako teški,
da ste mi dva puta iskliznuli iz ruku i pali. Morala sam se skinuti jer
mi je bilo strašno vruće. I da bih sačuvala odjeću. Najteže ja bilo
prebaciti vas preko ruba kade. I ponovno van iz kade. Morala sam
sve to raditi u kadi, jer sam trebala mnogo vode. Dok ste spavali,
očistila sam kupaonicu i okupala se.
— Kakva konverzacija — reče on.
— Biste li mogli nešto pojesti? Čistu mesnu juhu?
— Ne znam.
— Morate. Popili ste nekoliko boca mineralne vode.
— Kada?
— Uvijek kad biste se probudili, davala sam vam vode.
— Nemam pojma.
— Izgubili ste enormno mnogo tekućine. Morali smo je nadoknaditi.
— Znači da sam enormno mnogo pio?
— Zar to ne primjećujete? — pogledala ga je osmjehnuvši se.
Odvratio je smiješkom drhtavih usana. — Koliko vam je godina?
— Trideset i tri. Zašto?
— Besramno zgodno izgledate za trideset i tri.
— Apsolutno besramno. Bože, kako sam zadovoljna!
— Zbog čega?
— Da se osjećate mnogo bolje.
— Što ste učinili s mojom pidžamom?
 — Svukla sam vam je. Ta nisam vas mogla staviti u kadu u
pidžami…
—Dakako da niste. — Ustao je. Koljena su mu jako drhtala.
— Ako biste još jedanput bili tako ljubazni?
Pomogla mu je da se vrati do kreveta, a on je opet osjetio miris
njena parfema i njene kože.
— Što ste to lijevali u mene? — upita, ponovno legavši u krevet.
— Svašta. Kad sam vidjela…
— Kako ste ušli?
— Razbila sam prozor u kuhinji što gleda na vrt i otvorila zasun.
Hvala bogu da stanujete prizemno! Dakako, najprije sam zvonila, i to
vrlo dugo. Kad niste otvarali, spopao me strah. Imali ste na telefonu
tako neobičan glas. Iznad vas stanuju neki ljudi, zar ne?
— Jedan stari bračni par i jedan samac.
— Imala sam loš predosjećaj. Nisam ni u kom slučaju željela
probuditi znatiželju, jer bi tada ostali stanari postali sumnjičavi.
Zacijelo bi pozvali policiju. U svakom slučaju, postojala je velika
opasnost. Policija bi razvalila vaša vrata. I dospjeli biste na
psihijatriju. Tamo se odvode samoubojice, zar ne?
— Nalazi se tu sasvim blizu.
— Tko? ''
— Psihijatrija. Niti pola kilometra odavde.
— Vidite! Tamo bi vas, dakako, zadržali. Tjednima. A to je naprosto
nemoguće.
— Zašto?
— Čeka vas vaš otac.
S mukom je progutao slinu. Zagledao se u nju. Pokušao je
progovoriti. Nije mu uspjelo. Šok je bio prevelik.
— Što vam je?
— Moj otac…
— Da?
— Moj otac je poginuo u ožujku tisuću devetsto četrdeset i pete.
— Nije.
— Kako nije?
— Ne, nije poginuo. On je živ. Živi u Buenos Airesu. Sada se zove
Olivera i očekuje vas. Zato sam i došla u Njemačku.
— Zašto?
 — Da bih vas odvela k njemu.
— Ne možete me odvesti k njemu. Kakve su to gluposti? —
Uzrujao se. — Moj je otac mrtav već trideset i devet godina!
— On nije mrtav. Živ je. Živ. Ta vjerujte mi! Molim vas! Živ je i želi
vam nešto dati. Najhitnije.
To je bilo previše za njega. Šutio je i buljio u nju.
— Sto je? Zašto šutite?
— Tko… Tko ste vi zapravo?
— Njegova kćerka — odgovorila je vrlo polako i mirno. — Njegova
pastorka, mislim reći. On se oženio mojom majkom. Ja sam, dakle,
vaša posestrima, gospodine Ross.
Sklopio je oči. — I što mi on to želi dati?
— Međunarodni tajni sporazum. Morala sam razbiti kuhinjski
prozor. I veoma se požuriti. Na sreću, sve sam našla u kuhinji.
Nekoliko komada tvrdog sapuna, sol ocat, senf.
— Ne razumijem ni riječi.
— Morala sam vam isprati želudac, izvući iz vas sav taj nembutal!
Ponovno je otvorio oči.
— Otkud znate, da ja…
Na pisaćem stolu nalazile su se prazne bočice. Napunila sam veliki
lonac vodom i stavila na najjaču struju. Onda sam sasula sve unutra,
mnogo soli, mnogo octa, senf, sve što sam našla. Sapun sam
narezala na sasvim male kriške. Gotovo pahuljice. Sve sam to
prokuhala i pustila da se ohladi. Prelijevala sam iz jednog lonca u
drugi, dok se nije ohladilo toliko da se moglo podnijeti.
— Nastrugani sapun sam…
— I sve ostalo, da.
— Otkud znate taj trik?
— Tečaj prve pomoći.
— A da sam ipak odapeo? Usprkos svemu?
— Onda bih ja nastradala. Ubojstvo iz nehata. Ali, morala sam
riskirati. Naprosto, morala sam. Imala sam sreće. I vi također.
— Ja ne. — Do ovog se trena vrlo dobro osjećao. No, odjednom
mu je opet pozlilo.
— Sve ćete mi ispričati.
Odmahnuo je glavom.
 — Ma hoćete, dakako, Daniele, kasnije. Kad se budete sasvim
dobro osjećali. Smijem vam reći samo Daniel, zar ne?
— Dakako, Mercedes — ako dopuštate.
— Razumljivo. — Rekla je: — Znate što, Daniele, mi oboje imamo
veliku sreću. Dvadeset minuta nakon telefonskog razgovora s vama,
letio je još jedan avion za ovamo i ja sam dobila mjesto u njemu. Već
sam u pola devet bila tu. — Ustala je. — A sad ćete dobiti finu, jaku
mesnu juhu. — Krenula je prema vratima. Njemu se učinilo da se
upravo probudio iz dubokog sna.
— Mercedes!
Okrenula se i nasmiješila.
— Što ste rekli?
— Sad ćete dobiti finu, jaku, mesnu juhu.
— Neću — odgovori on. — Prije toga, što mi to mora u Buenos
Airesu dati moj već trideset i devet godina pokojni otac?
— Međunarodni tajni sporazum. Već sam u kuhinji sve pripremila.
Vraćam se za tren.
Piljio je u strop. Oluja je zavijala, urlala, bješnjela i cviljela.
»Baš ako sam i poludio, pravo mi bilo«, pomisli Ross.
 6
Na koricama je crnom bojom bio utisnut orao, koji je držao u
kandžama kukasti križ. VOJNA KNJIŽICA stajalo je ispod toga.
Ross otvori staru, tanku knjižicu.
Ugleda fotografiju svog oca. Usko lice s velikim očima i tankim
usnicama. Sijeda kosa, kratko ošišana. Ross primijeti kako mu ruka
drhti. Stade čitati podatke o osobi na slici. Ime i prezime Ross,
Georg. Rođen: 11. siječnja 1907. Mjesto: BečIOstmark. Čin: major.
Prolista knjižicu. Listovi su bili požutjeli i pljesnivi od vlage.
— Je li to vaš otac?
— Da. — Glas mu je drhtao.
— Ne sumnjate ni najmanje?
— Ni najmanje. — pogleda je. — Kako je to dospjelo k vama?
— On mi je dao da ponesem sa sobom, bože moj! Kako bih inače
došla do te knjižice? Iz carstva mrtvih? Vaš je otac živ, ta vjerujte mi
već jednom!
Nije odgovorio. Buljio je u fotografiju na vojničkoj knjižici.
Mercedes je sjedila kraj njega. Leda su mu bila poduprta jastukom.
Obukao je čistu pidžamu, popio tri šalice čiste juhe, ali se još uvijek
osjećao veoma slabim, iako mnogo bolje i svježije. Mercedes je
odjenula sivi kostim, a oko vrata je stavila svjetloplavi svileni šal. Bila
je našminkana.
— Evo — reče, pruživši mu požutjelu, izblijedjelu fotografiju. On je
skamenjeno pogleda. To je bio on! Dječačić u hlačicama za igru,
košuljici preko hlača, kose ošišane kao paž. Sretno se smijao,
sjedeći na ramenima svog oca, koji je imao na sebi uniformu
njemačkog Wehrmachta. Otac je u ustima držao lulu. Stajao je u
velikom vrtu ispred vile, obrasle vinovom lozom.
— Sjećate li se te slike? — upita Mercedes.
— Da. Snimila ju je moja majka. U toj smo kući stanovali.
Iznajmljena. Sternwartestrasse. Osamnaesti okrug. U Cottage.
Sjećam se očeve lule. Pred kraj rata teško je bilo pronaći cigarete.
Tada je počeo pušiti lulu. Slika mora da je bila učinjena kad je zadnji
put bio na dopustu prije svoje smrti.
Mercedes kaže strpljivo: — Tu mi je sliku dao prije tri dana. On nije
mrtav. Ovom vas slikom trebam uvjeriti u to.
 — Ali mi smo dobili službenu obavijest o smrti! — Stade citirati
skandirajući: — »Pao vjerno obavljajući svoju dužnost, za Fuhrera,
narod i domovinu prilikom teških obrambenih bitaka, drugog ožujka
tisuću devetsto četrdeset i pete na području Kiistrina.« Kako onda
može biti živ? I kako to da nismo nikada više ništa čuli o njemu,
nikada, svih tih godina?
— To će vam on sam ispričati. Evo, a tko je to? — Pruži mu drugu
sliku.
Vidje sebe kao malog dječaka i jednu nježnu ženu koja se pomalo
prisilno smiješila. Sjedili su jedan kraj drugoga na sofi kraj radio-
aparata.
— Moja majka, a taj radio, to je bio takozvani »narodni prijemnik«
— kaže Ross. — Bilo ih je na milijune. Imali smo još jedan veliki
radio na kojem je majka uvijek noću slušala London. Dakako, slušala
je London samo tada kad oca nije bilo u kući. On bi je prijavio bez po
muke. Bio je fanatičan nacist. Siguran sam da je mnoge ljude
prijavio. Svinja, prokleta svinja. Oh, kako sam ga mrzio!
— Jer je bio fanatičan nacist?
— U to sam vrijeme bio premalen; bilo mi je tek sedam godina.
Nisam tada ništa razumijevao. I bio sam uvijek presretan, kad bi on
dolazio na dopust. Tada sam ga još volio. Vidite, kako se sretno
smješkam na toj fotografiji. Tek kasnije, mnogo kasnije, kad sam
odrastao i počeo shvaćati, moja mi je jadna majka ispričala sve o
njemu. Kakav je to samo užasan nacist bio. I kako je njezin život bio
pakao. Da je danima prije njegova dolaska potajno plakala od
straha. Jer, uvijek joj je pravio scene. Užasne scene. Noću, dok sam
ja spavao, urlao bi i bjesnio po kući. Ja to, dakako, nisam čuo… mali
dječak. Tek sam kasnije sve shvatio. Brak je već tada bio razoren.
Htio se rastaviti čim rat završi. Jadna moja majka. Tada sam ga
počeo mrziti. — Nastavi: — Vi sve znate o meni, o njemu, o mojoj
majci, zar ne?
— Da.
— Onda mi recite gdje je radio prije nego što je otišao u
Wehrmacht!
Odgovorila je bez oklijevanja: — Bio je šef filijale Austrijske
štedionice.
 Ross se nepomično zagleda u nju. — Dakle, dobro, on je živ. Ta
prokleta svinja je živa. Još uvijek ne mogu to shvatiti. Kako to da se
više ne zove Ross? Kako to da se zove Olivera? Kako je dospio u
Argentinu? Govnar. O, tek ga sada mrzim! A kad želi, može biti tako
šarmantan, drag, ljubazan. I prema mojoj jadnoj majci. — Pokazao je
na izblijedjelu sliku: — Pogledajte! Sandale s vezicama i visoke,
debele potpetice! Zvali smo ih pluterice. Smiješno, čega se čovjek
svega ne sjeća. Sjećam se čitave priče… Otac je te pluterice donio
jedanput kad je došao na dopust. Te su sandale, majka mi je sve to
kasnije pripovijedala, a sad mi je to opet nakon tako dugo vremena
palo na pamet, bile iz Italije. Mora da ih je otac dobio od nekog
druga, jer on je neprestano bio na Istočnoj fronti. Velika senzacija u
to vrijeme: talijanske pluterice! Vidite, pluto je presvučeno kožom.
Majka im se toliko veselila kad ih joj je otac poklonio. Dva sata
kasnije već je plakala. Pogledajte je! Trideset i pet godina, tek nešto
starija od vas, Mercedes. Ostarjela žena, bez imalo nade.
— A što joj je uglavnom prigovarao?
— Ništa. Jednostavno, zasitio se je. Majka je bila sigurna da u
njegovu životu postoji druga žena. I ja također.
— Što znači, i vi također?
— I ja sam kasnije, kad sam počeo shvaćati, bio uvjeren u to.
— Zašto je uopće vaš otac dolazio na dopust u Beč, kad nije u to
vrijeme bilo ništa do scena i suza?
— Bio je lud za mnom. Bio sam njegovo sve na svijetu.
— Prigodom rastave vi biste sigurno pripali majci, zar ne?
— Da — odgovori on zapanjeno. — Razumljivo.
— Mora da je on to znao.
— Valjda je tako… A možda sam mu i ja bio potpuno ravnodušan,
samo je pravio predstavu. Možda je imao sasvim drugi razlog zbog
čega je dolazio u Beč.
— Moglo bi biti.
— Znate li vi možda razlog?
— Da.
— Naime?
— Vaš će vam otac sve ispripovijedati. Vaš otac, a ne ja. Ja to ne
smijem. Zabranio mi je.
— Zašto činite sve to?
 — Jer ga volim — odgovori ona čvrsto. — On je najdivniji čovjek
kojeg poznam.
— Onda je to netko drugi. Dvojnik. Ludost! Lupež, prokleti lupež je
moj otac, eto, to.
Najbolji čovjek na svijetu — izjavi ona strasno.
Nijemo se pogledaše.
Bura je još uvijek bjesnjela.
Mercedes pruži Rossu nekoliko požutjelih listova papira.
— Pisma — reče on. — Pisma koja sam mu ja pisao.
— Da, vaša pisma. Sačuvao ih je. Punih četrdeset godina. Dao mi
ih je prije tri dana. Već ste vrlo rano znali dobro čitati i pisati, rekao
mi je.
Ross je ukočeno piljio u stari list papira pokriven nevještim dječjim
rukopisom. _
Dragi tata! Mama je rekla da je tamo gdje se ti nalaziš bila velika
bitka. Nadamo se da ti se nije ništa dogodilo. Molim te, piši što
prije… Ross okrene list papira. 14. rujna 1943. Uzme drugo pismo i
preleti nekoliko redaka. 21. veljače 1945… Dogodilo se nešto
strašno. 18. veljače prije podne opet je bio strašan napad, ovaj put i
na naš kvart. Naša je kuća pogođena. Sve je do temelja srušeno i
sve naše lijepe stvari također su uništene. Mama stalno plače, a i ja
moram neprestano plakati, jer mi je uništen kolut sa štapom, a i moj
medo. Bili smo u, bunkeru pokraj kina Apollo, znaš već, inače bismo
i mi sada bili mrtvi. Smjestili su nas u stranih ljudi. Mama će ti točno
napisati gdje. Strani ljudi su odvratni prema nama…
— Da, preživjeli smo bombardiranje — reče on — i izgubili sve. Tik
pred kraj rata. Godinama smo tada stanovali u tuđih ljudi u jednoj
sobi… — Ukočeno je gledao mladu ženu.
— Ali, to je ipak nemoguće.
— Što?
— Da ste mi sada donijeli ta pisma. — Reče glasno: — Otkuda
vam? Kažite istinu! Za koga radite?
Nijemo mu je uzvratila pogled.
On promrmlja: — Oprostite… Ali kada biste vi punih trideset devet
godina vjerovali da je vaš otac mrtav i odjednom iskrsava netko i
tvrdi… Žao mi je… Molim vas, oprostite mi!
Kimnula je.
 Dohvati i drugo pismo: 6. siječnja 1943… Dragi tata! Za tvoj
rođendan želim ti mnogo sreće i zdravlja i da se sretno vratiš k
nama. I mama ti piše pismo. Ona ima vrlo lijep novi šešir. Od
paname je, rekla je mama. To je materijal koji izgleda kao ljuska od
jajeta. Sprijeda joj pada na čelo, a straga malo na dolje, vrlo je mali i
djeluje veselo, a mama je rekla da taj šešir čini ljude mlađim i da se
zove Koletschhut{ 1 }… — Collegehut — reče Ross, zagledavši se u
stari list papira. — Točno ga se sjećam. Čini mlađima, da, baš to je
majka rekla. Još godinama kasnije razgovarali smo o tom šeširu…
— Glas mu se izgubi. Stade čitati: Za rođendan sam ti nacrtao puno
cvijeća… Pogleda na list čiji su rubovi bili ocrtani šarenim cvijećem…
Crveni su tulipani, plavi zvončići, a smeđe glavočike. Umjesto žute
boje uzeo sam smeđu, jer više nemam žute olovke. A ta dva srca,
jedno je moje, a jedno mamino… Tvoj dragi Daniel.
Pogleda je bespomoćno. Glas mu zazvuči molećivo: — U što da
povjerujem? Kome da vjerujem?
— Meni — odvrati ona. — Vaš je otac živ i mora vas odmah vidjeti.
To je istina.
— Zašto mi ništa ne pričate o tome kakav je to međunarodni tajni
ugovor?
— Jer vam to mora ispričati on. Meni ne biste povjerovali. Jer, to je
previše čudovišan sporazum. Morate ga pročitati. Riječ je o miru. A
zar postoji, zaboga, bilo što važnije tom na svijetu? Mi svi moramo
činiti sve što je u našoj moći, da ne dođe do atomskog rata.
Ross je pogleda iznenađeno, jer je odjednom govorila vrlo glasno.
Lice joj se trzalo.
— Pa i vi ste valjda za mir!
— Ne — odvrati on. — Ja sam za rat. Želim da mi jedna raketa
padne ravno na glavu.
Lice joj poprimi hladan izraz.
— A što da odgovorim na jedno takvo pitanje? — upita on
Mercedes.
— No, dobro — reče ona. Ali, bila je povrijeđena. — Evo.
— Pružila mu je veliku fotografiju u boji. — To sam snimila prije
tjedan dana.
Ross vidje između dvije stare, vrlo velike palme, muškarca u
svijetlom odijelu i bijelim cipelama. Stajao je na kratko ošišanom
travnjaku ispred bijele, dvokatne kuće s ravnim krovom. Kuća se
nalazila u parku punom egzotičnog drveća, a imala je francuske
prozore. Mogli su se razaznati putovi nasuti bijelim šljunkom,
precizno obrezana živica i velike gredice cvijeća raznovrsnih boja.
Čovjek je gledao ravno u kameru. Smiješio se. Imao je zdrave, jake
zube. Bio je vitak, uska lica sa sivim očima i tankim usnama. Kosa
mu je bila kao i Rossova bijela kao snijeg i još vrlo gusta. Na desnoj
mu je sljepoočici okomito tekla svijetla pruga: ostatak duboke
brazgotine na pocrnjeloj koži.
— Prepoznajete li svog oca?
— Možda — odgovori on i osjeti kako u njemu polagano, sasvim
polagano počne rasti strah, strah kojeg se ne može opisati i kojeg on
tako dobro već godinama poznaje. — Da, to je on. Brazgotina na
sljepoočici… Kao mladi muškarac doživio je tešku saobraćajnu
nesreću na motoru. Umalo da nije poginuo. Brazgotina… To je kuća
u kojoj živi?
— Da.
— Čini se da živi luksuzno. Otkuda gospodinu Oliveri toliki novac?
— Molim vas, Daniele… On je vrlo teško i dugo radio… čitav svoj
život.
— Da? Kao što?
— Bio je bankar.
— Bio je?
— Sada mu je sedamdeset i sedam! — Dala je Rossu još jednu
sliku. — Ovo sam snimila sasvim izbliza. Pogledajte datum novina
što ih drži u ruci!
Čovjek na slici držao je novine tako da se točno moglo pročitati
naziv novina i i.cdak ispod toga. Novine su se zvale LA PRENSA. —
Datum — ponovi Mercedes. On pročita: 3. Febrero 1984.
— Yjerujete li sada da je živ?
— Živ… — Glas mu se pretvori u šapat. — Taj nitkov je živ… — A
strah, bezimeni strah, dolazio je sve bliže, bliže, bliže.
— Prokletstvo — izusti napokon i pogleda Mercedes — zašto me
niste pustili umrijeti!
Umjesto odgovora ona mu pruži zalijepljenu omotnicu.
On je otvori, raširi papir pokriven sitnim, ali jasnim egzaktnim
rukopisom. Gore s lijeve strane nalazila se tiskana adresa
pošiljaoca.
EDUARDO OLIVERA
CESPEDES 1006
BUENOS AIRES
Dragi moj sine Daniele,
Ovo će ti pismo predati tvoja posestrima
Mercedes. Dakako da će za tebe biti veliki šok
saznanje, da sam ja još živ, ali za mene tada, 1945.
godine nije bilo druge mogućnosti, nego da službeno
budem mrtav. To je duga i pustolovna priča koju ti
mogu ispričati jedino tada, kad budeš sjedio tu,
sučelice meni. Tada ću ti objasniti i zašto se javljam tek
sada, nakon toliko godina i zašto to nisam učinio već
ranije.
Najusrdnije te molim da odmah s Mercedes dođeš
k meni, jer ja posjedujem jedan tajni dokumenat, čije bi
objavljivanje u javnosti zadalo smrtni udarac
vlastodršcima obiju supersila i zaustavilo stravičnu
opasnost od atomskog rata.
Znam da si zaposlen u Frankfurtu na televiziji. Ono
što ću ti dati, bit će za tebe i za tvoju televiziju ogromna
senzacija, koja će izmijeniti svijet. Razumjet ćeš da o
tome moram s tobom porazgovarati osobno. Kad ti sve
budem ispričao, razumjet ćeš sve što se dogodilo — i
oprostit ćeš mi, znam to. Meni je sedamdeset i sedam
godina: Želim se pomiriti s tobom, Daniele, i želim
doživjeti, da se to, što ću ti dati, otkrije ljudima svih
nacija; neka se zna kakva se đavolska igra s njima
igra. Molim te, nemoj me smatrati fantastom. I upamti:
prestar sam, a da bih lagao. Preklinjem te, sine moj,
dođi k meni!
Tvoj otac
Ross spusti pismo.
— Što je? — Mercedes ga uplašeno pogleda. — Sasvim ste blijedi.
Vi drhtite Daniele.
— Da li biste… S mukom proguta. — Da li biste, molim vas, otišli
do kupaonice… Tamo se nalazi ormarić s kućnom apotekom…
 — Da, da, i?
— U ormariću ćete naći lijek koji se zove nobilam…
— Nobilam…
— Da, molim… vas… donesite… mi.,, jednu… bočicu… Brzo!
Strah je u njemu skočio poput vodoskoka. Osjetio je vrtoglavicu.
Spustio se u krevet. U grudima ga je nešto bockalo, nešto što nije
mogao lokalizirati, ni nazvati nekim imenom — kao i toliko puta
ranije, toliko puta ranije.
»Predugo nisam uzeo ništa… previše sam govorio… previše se
uzrujao«, razmišljao je.
Mercedes se vratila s bočicom tableta i punom čašom vode.
Otvorila je staklenku, zderavši plastični poklopac. On joj ispruži svoj
drhtavi dlan.
— Koliko?
— Pet… šest… osam…
Tablete su ispale iz staklenke. On ih baci u usta. Nadušak iskapi
čašu vode.
Mercedes ga promatraše s užasom. — Što je?
— Zbog toga… sam se htio… ubiti. — Govor je bio bezmjerni napor
za njega. — Pričekajte… pola sata… onda će početi djelovati…
Onda ću vam sve ispričati… sve… Tu čitavu prokletu priču…
 7
Nitko nije govorio.
Napolju je bješnjela oluja. Ross je mirno ležao na leđima zatvorenih
očiju. Poput balona pritiskao ga je strah u visini srca. Poznavao je taj
osjećaj. Svaki put iznova bilo je to jednako neugodno. Bum. Bum.
Bum. Zatim nekoliko minuta mir. A zatim se popelo u grlo. Bum.
Bum. Bum. Neprestano je gutao slinu. Međutim, udaranje nije
mogao progutati. Mišići u nogama i rukama su se trzali. I to je bio
jedan od znakova. »Smiješno«, pomisli, »kad mi je tako loše, onda
se ne znojim.« Pojavila se i vrtoglavica. Pogleda u Mercedes. Trebao
je neku točku koju bi mogao fiksirati.
— Strašno vam je loše?
On kimne.
Digne ruke i raširi prste. Primjetno su drhtale. »Krasna drhtavica s
jakim udarima«, pomisli, ali nije mogao to izgovoriti. Sada mu ne bi
uspjelo progovoriti ni sloga. U ustima mu se skupljala slina. Proguta
je s najvećim naporom. Činilo se, kao da više uopće i nema mišića.
— Ovisni ste?
Kimne.
I opet to nadimanje s udarima. Bum. Bum. Bum.
Ruke su mu pale na pokrivač. Mercedes je hladnim, glatkim prstima
vrlo pažljivo i brižno gladila njegove ruke. Smiješila se. Udaranje i
nadimanje se pojavilo opet. Stiglo je i do grla. Htjede nešto reći.
— Ne govorite — reče Mercedes.
Okrenuo se u krevetu. Prsti na nogama mu se zgrčiše. Bacakao se
amo-tamo. Njeno lice nije ispuštao iz vida.
— Proći će — reče ona. — Molit ću se da prođe.
Kad ju je vidio da je spustila glavu, u očima mu se pojavio izraz
iznenađenja.
Nakon dosta vremena ona podigne glavu. — Bolje?
Htio je niječno stresti glavom, ali je samo kimnuo, nacerivši se
poput nekog idiota. Stvarno mu je bilo bolje. Imaginarni balon nije
više pritiskao. Strah, imaginarni strah, također se povukao. Deset
minuta kasnije napadaj je prošao.
— Boja vam se vratila na lice. •
— Zahvaljujem vam za molitvu.
— Vi se nikada ne molite?
 — Ja? — Odjednom je sve opet bilo u redu, odjednom je mogao
opet bez teškoća tečno govoriti. — Ja sam bijedni nevjernik, koji ne
nalazi put do svog spasitelja.
— Usprkos tomu. Zar se i bijedni nevjernik ne moli u jednom
takvom stanju?
On se zapilji u nju.
— Što je?
— Vi ste divni.
— Jer sam pogodila?
— Da.
— To nije bilo teško. Obuzeo vas je užasan strah, zar ne?
— On kimne.
— I tko se onda ne moli?
— Zacijelo — odgovori on. — Ali meni nije još nikada djelovalo. —
Ross pomisli: »Kako može djelovati nešto što ne postoji?« Doda: —
Dakle, čujte, Mercedes…
Ona ga prekine. — Bolje da mi sutra sve ispričate. Ne izgledate baš
najbolje. Potreban vam je san.
— Ne… Ja… ja hoću pričati baš sada. Nisam umoran. Nobilam je
pomogao… Mislim, vaša molitva.
— Ipak je to nobilam.
On reče: — »Kad bih mogla poželjeti nešto…«
— Molim?
— Kad ste me nazvali iz bara zrakoplovne luke, čuo sam Marlene
Dietrich kako pjeva tu pjesmu. Rekli ste da je barmen stavio kasetu u
stereo-uredaj. Već sam tada bio omamljen od viskija i nembutala. Ali
kad sam začuo melodiju, dobro sam se uplašio… »Kad bih mogla
poželjeti nešto…« tom pjesmom je Marlene Dietrich postigla svjetsku
slavu… Prekrasna žena… Divim joj se… Znate li što je Hemingway
napisao o njoj?
— Hemingway?
— »Da i nema ništa osim svog glasa, i time bi ti mogla srce
slomiti…« — citirao je.
— Da — reče Mercedes. — Da, to je točno.
— »…ali ona osim toga ima još i to tijelo i izvanvremensku ljepotu
svog lica« — nastavio je. — To je predivno, zar ne?
— Predivno, da — odvrati Mercedes.
 — I istinito — reče on. — Svatko mora baš tako osjećati. Bila mi je
želja da jedanput upoznam Marlene Dietrich. Ili da barem
razgovaram s njom — telefonom. — Ponovno upotrijebi
Hemingwayeve riječi: »Znam da nikad ne bih mogao vidjeti Marlene,
a da se nešto ne dogodi s mojim srcem, i da me ona ne usreći. Što
je ona tajanstvenija, to je tajna ljepša…« »Lijepa tajna«, ponovi
Ross. Da, to je Marlene Dietrich!
— Previše govorite — reče Mercedes.
— »Kad bih mogla poželjeti nešto!« Vidite, tisuću devetsto trideset i
prve, u jednom UFA-filmu, zvao se »Čovjek koji traži svog ubojicu«
režisera Roberta Siodmaka, tu je pjesmu pjevala prvi put neka
druga… neka druga… Skupljali smo stare ploče, sedamdeset osam
okretaja, razumijete. I upravo s te stare ploče bile su izgrebene obje
naljepnice. Unatoč tome, ta smo žena i ja sve pronašli i otkrili —
osim, tko je tu pjesmu pjevao. Upitali smo u Beču vlasnicu
kinematografa »Bellaria«. Tu su se redovito davale reprize sasvim
starih filmova. Pjevala je jedna djevojka, odgovorila je vlasnica.
Imena se nije mogla sjetiti… To je bilo veoma neobično. Nikada
nismo saznali to ime… Otada je prošlo već toliko vremena… Toliko
godina… I tada sam ponovno čuo tu pjesmu… To mora nešto značiti
— ili?
— Zar ste praznovjerni, Daniele?
— Kad netko ne može vjerovati, onda je praznovjeran. — On
ponovi: — »Kad bih mogla poželjeti nešto…« — Nasmiješi se.
— Veoma ste se voljeli? — upita ona sasvim tiho.
— Da, veoma. Bila je to žena, koja me je… spasila. — Govorio je
sve polaganije, sklopivši oči. — Uvijek me je spašavala… Bez nje, ja
već odavno ne bih bio među živima… Život i ljubav… mi je dala…
toliko puno ljubavi… »Kad bih mogla poželjeti…« naša pjesma… u
Beču. A sad sam je čuo iznova… kad ste nazvali… čudno… zar ne?
Sibylle me poznaje bolje nego itko živ. Ali ja ne mogu k Sibylle. Ne
mogu… Naposljetku… naposljetku smo ubili jedno drugoga… —
Jedva ga se moglo razumjeti. —Uvijek se ubija ono što se voli…
Mercedes se nagnula nad njega. Duboko je disao. Zaspao je.
Mlada je žena popravila pokrivač. Zatim se uspravila i pogledala
Rossa. Lice joj je bilo veoma ozbiljno.
 8
Sibylle je ustala i stajala kraj svog pisaćeg stola, okrenuta njemu
leđima. Bilo joj je trideset i šest godina, bila je srednjeg rasta i veoma
vitka. Imala je kestenjastosmeđu kosu i izrazito velike oči iste boje.
Usta su joj bila široka, usne blago zaobljene i kao stvorene za
smijeh. Danielu je bilo trideset i tri godine, kosa mu je bila plava.
Izgledao je oporavljeno i zdravo. U Sibyllinoj radnoj sobi na prvom
katu Klinike za psihijatriju i neurologiju, na ogromnoj površini Opće
bolnice grada Beča, vladala je tišina.
— Mi smo, dakle, ustanovili, da se vaša ovisnost o valijumu, bolje
reći općenito vaša ovisnost, ne može svesti samo na stres ili na vašu
profesiju, nego mnogo više na faktore razvoja u djetinjstvu i na
prejaku vezanost uz majku.
Ross je ustao istog trena. — Gospođo doktor…
— Da? — Ona se okrenula.
Stajao je tik do nje. Poče: — Postoji tu još jedna komplikacija o
kojoj bih vas želio izvijestiti.
— Koja?
— Ja vas volim, Sibylle. Otkad vas poznajem. Obožavam vas.
Oči su joj odjednom postale ogromne. On je obujmi rukama i
pritisne svoje tijelo uz njeno. Uzalud se otimala. Usne im se spojiše.
Poljubio ju je čvrsto, a njena usta ostadoše nepodatna.
Zatim se usne rastvoriše svom svojom mekoćom i podatnošću.
Poljubac je trajao dugo. Naposljetku nasloni glavu na njegovo rame,
a lice priljubi uz njegovo.
Prošapta: — Razumijem te, Daniele… — Njene ga ruke obgrliše.
Poljubac se ponovi. Zatim su se dugo gledali oči u oči.
— Za sva vremena — reče on.
— Za sva vremena — odvrati ona.
Sibvlle se odjednom nasmije.
— Što je?
— Ništa, dragi.
— Ali, ipak nešto jest! Zašto si se nasmiješila?
— Molim te, ne pitaj me!
— Molim te, kaži mi! O čemu si mislila?
— Mislila sam na »vezanost za majku«! Jasno, starija sam od tebe
— izusti Sibylle i ponovno se nasmiješi.
 Iznenada mu posta hladno i naglo se probudi.
Na rubu njegova kreveta sjedila je Mercedes. Bila je odjevena u
crnu, sjajnu pidžamu.
— Što je… kako to… — Bio je još omamljen. Sunce je prodiralo
svojim snopovima svjetla u spavaću sobu. — Ja sam opet zaspao,
zar ne?
Ona kimne.
— Htio sam vam ispričati, u kakvoj sam situaciji. Zašto ne mogu u
Beč… a morao bih… Jesam li vam to ispričao?
— Bili ste naprosto preslabi.
Baci pogled na muzičku budilicu na stoliću kraj kreveta.
— Pola deset. Opet sam spavao deset sati.
— Trinaest. Kako se osjećate danas, tog prekrasnog jutra?
— Dobro — odgovori on. — Ali vi… Gdje ste vi spavali?
— Pokraj vas.
— Što?
Ona slegne ramenima. — Kad bi u vašem stanu bio još jedan
kauč… Ali samo je jedan krevet. Taj veoma široki krevet. S drugim
pokrivačem i još nekoliko drugih jastuka. Dakle, i ja sam obukla
pidžamu i legla kraj vas. Jeste li šokirani?
— Ne. — On je pogleda. Snop sunčeva svjetla obasjao je njenu
izrazito crnu kosu koja je zasjala crvenkastim sjajem.
— Bila je tu i gospođa.
— Koja gospođa?
— Ne poznam je. Došla je točno u devet. Starija dama. Imala je
kabanicu od tirolskog sukna i lovački šeširić. I veliku torbu punu
živežnih namirnica.
— To je bila gospođa Glanzer. Moja domaćica.
— Da, to sam odmah i pomislila. Vrlo energična. Nosi higijenske
cipele.
— Otkud znate… ah, da, stvaraju buku, kad hoda.
— Probudila sam se od tog bučnog hodanja.
— Što je rekla?
— Opet jedna nova.
— Vrlo nepristojno.
— Zašto? Bila sam u krevetu s vama. Čini se da imate veoma
živahan privatni život.
 — Mercedes, zaista… — Zamišljeno nastavi: — Ponekad ne mogu
izdržati samoću. Strah. Plašim se. Plašim se svega. Ljudi.
Nevremena. Života. Strah od straha. Već čitavu vječnost budim se
noću s osjećajem straha… I kad je netko onda kraj mene… neka
djevojka… mlado, čvrsto, toplo meso, kojem se mogu priljubiti, a da
djevojku ne probudim…Samo da je osjetim: tu uza me je život,
bezbrižnost, zdravlje… i onda…
— Onda?
— … onda uvijek iznova povjerujem, da ne moram umrijeti.
— Kad se noću probudite mislite da morate umrijeti?
— Vrlo često. Da.
— Od čega morate umrijeti?
— Ne znam. Noći su puno teže od dana… Zbog toga djevojke… Vi
se smijete…
— Ma ne!
— Ma da! — On se uspravi. — Molim vas, nemojte se smijati. Sa
mnom je gotovo, Mercedes. Televizija mi je otkazala, jer se tamo
nešto neugodno sa mnom odigralo. Zbog toga me neće primiti ni
jedna druga stanica. Kompanija u koje sam se natjecao za mjesto,
propala je… — Nagne se prema naprijed. — Imam još nešto novaca
u banci. Taj govnar od mog oca! Ali, to što piše… i što vi pričate o
tom sporazumu… Ako tvrdite da je to nešto senzacionalno… Možda
bi to ipak bila moja šansa… Moram dakle otići svom ocu… —
Prekine. — Krasno ste to izveli. Čestitam!
Ozareno ga pogleda.
— Ali ja sam tako slab… Što ako više ne mogu izdržati let… ako
tamo preko odapnem…
— Nazovite vašu Sibylle. Nazvati i doći k njoj nije jedno te isto.
Nazvati je ipak nešto lakše. Ukoliko je ona doista jedini liječnik u
kojeg imate povjerenja. Njoj možete ispričati sve — samo o vašem
zdravstvenom stanju, dakako. Odnosno, samo ono što baš morate.
Jedna riječ previše bila bi ravna samoubojstvu. Recite da vas
prisluškuju.
On je nervozno prekine: — Pa nisam idiot!
— Oprostite! Ali toliko je toga u pitanju. Među inim i naš život. Vi
ćete to znati izvesti, sigurna sam. Sibylle će vam dati neki savjet,
pronaći će već neki izlaz. Hajde, dođite!
 — Kamo?
— Do telefona. Nazovite Sibylle. — Primijetila je kako mu se lice
zgrčilo. — Daniele! Ne smijete se igrati luđaka, znate li?
— I neću. Nazvat ću. Sigurno. Samo mi je tako… Rado bih popio
kavu. Nazvat ću poslije doručka.
— Časna riječ, bezbožniče!
— Časna riječ.
— Pruži desnu ruku Rossu, on je prihvati i strese. Nešto mu padne
na pamet.
— Kako je gospođa Glanzer ušla u stan? Ja sam sve zaključao i
stavio lanac.
— A ja sam otvorila nakon što sam se popela i ušla kroz kuhinjski
prozor. Moji su kovčezi ostali na cesti. Dobro, sad ću pripremiti
doručak. Morate nešto pojesti. Možete li se oprati i obrijati sami?
On ustane. Koljena su mu drhtala, ali ne previše.
— Da — odgovori. — Ali gospođa Glanzer…
— Rekla sam da ste pojeli nešto pokvareno i da imate slabo
trovanje hranom. Da ću se ja pobrinuti za vas. I da je tu već bio
liječnik. Potreban vam je mir. Apsolutni mir.
— I ona vam je povjerovala?
— Svaku riječ. Doći će tek u srijedu. Ja djelujem veoma uvjerljivo,
znate. Dakle, hajde, prvo u kupaonicu!
Sunce je obasjavalo sobu, nisko nad kućom letio je zrakoplov, a
njemu se sve učini nestvarnim, tako nestvarnim.
 9
Doručkovali su u kuhinji.
Oboje odjeveni u jutarnje ogrtače. Na razbijeno prozorsko staklo
Mercedes je prilijepila komad kartona. Bilo je tu kave, soka od
naranče, svježe pecivo, maslac, šunka, meko kuhana jaja, sir i
marmelada. Ross je odjednom imao strašan apetit. Mercedes je to
radovalo.
Na stolu se nalazio i »Frankfurter Allgemeine«. Donijela ga je
gospođa Glanzer. Pogled mu padne na masno tiskane retke.
— Andropov je mrtav!
— Umro je u četvrtak. Niste to znali?
Ross niječno odmahne glavom.
— A, tako — reče ona. — Rusi su to javili tek u petak uvečer, a
novine su to objavile u subotu. Vidjela sam napise kad sam sletjela u
Ziirichu.
— U subotu nisam više kupio… — Prekine u pola rečenice, uze
novine i poče čitati.
Jurij Andropov u stvari je umro prošlog četvrtka u dobi od šezdeset i
devet godina, u 16 sati i 50 minuta po lokalnom vremenu, nakon
duge i teške bolesti i kratkog obavljanja dužnosti generalnog
sekretara u Moskvi. Četiri stotine pedeset i četiri dana ranije, 12.
studenoga 1982. godine izabrao ga je Centralni komitet za
generalnog sekretara, a nešto kasnije i za šefa partije i države.
Posljednjih stotinu sedamdeset i četiri dana Andropov, koji je
naslijedio Leonida Brežnjeva, nije se pojavljivao u javnosti — od 18.
kolovoza 1983.
— Sutra će biti sahranjen — reče Ross, držeći novine u rukama. —
Danas će odrediti njegova nasljednika. Računa se s time da će to biti
Konstantin Ćernjenko, seljački sin iz Sibira, star sedamdeset i dvije
godine. Nikada o njemu nisam čuo.
— A mi jesmo — reče Mercedes.
— Tko to mi?
— Otac i ja. Černjenko je najstariji funkcionar koji je ikada postao
partijskim šefom i samo je godinu dana mlađi nego što je Staljin bio
kad je umro, nakon gotovo tridesetogodišnje vladavine.
— I vi to znate?
 — Studirala sam politologiju, Daniele. Otkad sam naučila ispravno
misliti, ja radim i razmišljam politički.
— Što to da znači radite? Pogleda je preko novina.
— U međunarodnom pokretu za mir. — Govorila je glasnije, a oči
su joj zasjale.
— O, ti presveti Isuse. Međunarodni pokret za mir! Uspostaviti mir,
bez upotrebe oružja! Četiri zarez šest milijarde ljudi neće dopustiti da
ih dvije stotine staraca natjera u atomski rat! Mačeve za plugove…
— Prekinuo je, jer je Mercedes nešto uzviknula. Lice joj se potpuno
promijenilo. Mišići su se trzali, skupila je obrve, a iz očiju joj je
sijevala luđačka zanesenost.
— Šutite! — uzvikne Mercedes. I nastavi: — Vi se šalite na račun
mirovnog pokreta? Smatrate da smo naivni, umišljeni i da slušamo
Moskvu, zar ne? Sanjalice i sektaši, je li?
— Ma ne…
— Da, da! Ali vi se varate, gospodine Ross! Sada, baš sada, kad
ćete vidjeti tajni dokument i još neke materijale što ih ima moj otac,
shvatit ćete da je upravo pokret za mir najvažniji pokret u svijetu
uopće. U Argentini smo se vrlo teško uvjerili u to. Vrlo teško. Osam
godina vojne diktature! Ali tada su tridesetog listopada došli izbori.
Otada u Argentini vlada demokracija. Već trinaestog prosinca, tri
dana nakon položene zakletve izdao je predsjednik Alfonsin nove
zakone. Petnaestog je poslao četrdeset i osam visokih oficira u
prijevremenu mirovinu. Već dvadeset i devetog počinje proces velikih
razmjera protiv članova vojne hunte. Sve je sada lakše. Naposljetku
možemo normalno raditi. — Vidjela je užasnuto lice. — Oprostite za
ovaj ispad, ali…
— Vi ste fanatik, Mercedes.
— Za mir, jesam. Za mir — sve. Život — odmah!, ako bi to pomoglo
da se održi mir.
— Žao mi je — reče on — dok je pomislio: »Najvjerojatnije ne samo
svoj život. I svaki drugi. Bože moj, u kakvu se ja to stvar upuštam?« •
Ona poče, sad već potpuno mirna: — Černjenko je prava slika
aparatčika. On doduše nikad do sada nije bio na nekom
rukovodećem mjestu. Nitko živ ne zna što će učiniti sada, kad je
došao na vlast. Je li on doista na vlasti? Tko stoji iza njega?
 Je li on samo prolazno rješenje! Andropovu je bilo šezdeset i devet,
a Černjenku je već sada sedamdeset i dvije. U Moskvi kruži pošalica
da je partija pogrebni zavod.
— A Reagan? — upita on. — Njemu je sedamdeset i tri!
— Amerika ima ove godine izbore. — Mercedesino lice opet je
poprimilo krajnje odlučan izraz. — Ne možete me razumjeti, jer ne
znate što vas u Buenos Airesu očekuje. Ali vi ćete me razumjeti. Pa
zbog toga sam i došla po vas — da odete tamo preko što hitnije.
Bože moj, naš je čas kucnuo! Naš je čas kucnuo!
— Vi ste tako tajanstveni — reče on.
— Ne, nisam ja tajanstvena. — Mercedes mahne glavom. Vlade
velikih sila su čudne! I bit će sve čudnije. Sve više. I sve
neuračunljivije — upravo zbog tog sporazuma. Morate ga pročitati!To
se ne da objasniti. Starci! Ti starci koji su proživjeli svoj život. Znate li
da u šezdeset i šest godina postojanja, dvadeset i dvije godine
Sovjetski Savez vode bolesnici?
Ross reče: George Orwell je u »Tisuću devetsto osamdeset i
četvrtoj« napisao »Da li Veliki brat živi, nije važno.«
— Orwell! Da je Orwell sreo oca, ne bi to nikada napisao.
Ross je promatraše opčinjeno. »Ta je žena stvarno opsjednuta«,
pomisli. »Opsjednuta svojim uvjerenjem, da ona i moj otac, ta
propalica, drže u svojim rukama mir u svijetu, da mogu sačuvati
svijet od užasnog rata koji bi značio kraj ovog svijeta. Njoj se luđački
žuri. Boji se, da je kucnuo čas i da nemamo više ni trenutka
vremena.«
Mercedes uzvikne: — Taj bezazleni, srdačni i zabavni roman,
Orwell ne bi nikada napisao — da je mogao čitavu knjigu usporediti s
realnošću tisuću devetsto osamdeset i četvrte. — Usne su joj
drhtale. — Vi ćete je upoznati, tu istinu — reče Mercedes Olivera. —
Sada ćete je upoznati.
 10
— Opća bolnica.
— Uh! Naposljetku.
— Molim?
— Ništa, ništa. Govorim iz Frankfurta. Molim vas gospođu doktor
Mannholz s psihijatrije.
— Nema je u nas.
— Glupost. Jamačno da je u vas. Ja sam njen pacijent.
— A ja vam kažem da u nas nema nikakve gospođe doktor
Mannholz.
— Draga gospođice, sasvim sam siguran da gospođa Mannholz
radi u vas. Na psihijatrijskoj sveučilišnoj klinici. — Čuo je
ispremiješane glasove djevojaka s telefonske centrale. — Dakako,
linije su preopterećene. Veoma je važno. Možda niste dugo
zaposleni na tom mjestu. Smijem li vas zamoliti da pitate neku svoju
kolegicu?
— Radim na centrali već jedanaest godina. Ali dobro… trenutak…
— Čuo je nejasno kako se telefonistica raspituje kod kolegice.
— Nešto nije u redu? — upita Mercedes. Stajala je tik do Rossa
pokraj pisaćeg stola, na kojem su se još uvijek nalazile otvorene
staklenke nembutala. Između jedne boce pune viskija i jedne boce
»Chivasa« sjajila se srebrna pločica s riječima Bertranda Russella,
koju mu je Sibylle poklonila 1971. godine, znači prije trinaest godina.
Mercedes je čitala ugravirani tekst, lupkajući istodobno nervozno
prstima po stolu.
— To je veličanstveno!
— Što? Halo! Halo, gospođice… Što je veličansMeno?
Mercedes pokaže bradom na pločicu. Čak i onda kada se nemisli
jednako. Je li i Sibylle također?
— Što?
— Mislila isto kao i Russell?
— Ne. Ona je vjerovala u… Halo! Da, gospođice?
— Evo, sada smo je pronašli — čuo se glas iz Beča.
— No, dobro.
— Gospođa Mannholz ne radi ovdje već osam godina.
— Nije više u Općoj bolnici?
— Ne. Negdje je drugdje. Mogu vam dati adresu i telefonski broj.
 — O, da, molim vas! — Dohvati olovku.
— Dakle: privatni sanatorij Kingston kod Heiligenkreuza, telefon
devet-tri-četiri. Pozivni broj: nula-dva, dva-pet, osam. Jeste li
zapisali?
— Jesam. Zahvaljujem vam najljepše, draga gospođice.
— Nema na čemu. Zbogom!
Ross spusti slušalicu.
Mercedes sjede u fotelju kraj pisaćeg stola.
— Čudno. — Zapiljio se u srebrnu pločicu.
— Da radi negdje drugdje? Što u tom ima čudno?
— Tako je rado bila na toj klinici. Nije mogla zamisliti da ikada ode
negdje drugdje. — On slegne ramenima i pritisne broj za Austriju —
0043 — zatim onaj za Heiligenkreuz i na kraju broj sanatorija.
Otamo se odmah začuje muški glas: — Sanatorij Kingston, dobar
dan.
— Dobar dan. Molim vas gospođu doktor Mannholz. Zovem iz
Frankfurta.
— Dat ću vam sekretarijat.
— Hvala.
Ženski glas: — Sekretarijat gospođe primarijus Mannholz.
— On ponovi svoju molbu.
— Vaše ime molim?
— Ross. Daniel Ross iz Frankfurta.
— Trenutak, molim. Gospođa primarijus nije u svojoj sobi. Morate
malo pričekati.
— Dobro.
— Što je? — upita Mercedes.
— Moram malo pričekati. Gospođa primarijus nije u svojoj sobi.
Libanon se bori na život i smrt.
— Što?
On pokaže primjerak »Timea«. — Evo, tu stoji napisano.
— Slušajte, Daniele, ne treba pretjerivati. Naposljetku, vaša
prijateljica nije očekivala vaš poziv.
— Dobro, dobro. — Prođe rukom po sijedoj kosi.
— Halo, gospodine Ross?
— Je li sada tu?
 — Gospođu primarijus smo pronašli. Dolazi. Samo još trenutak,
molim vas.
— Dobro. — On poče zviždukati.
— Danny!
Stresao se kao od šoka, začuvši kako ona izgovara njegovo ime.
— Sibylle! Naposljetku. Kako sam sretan što čujem tvoj glas.
— I ja, Danny! I ja! Bože moj, otada se nisi nikada više javio.
— Malo je zastala. — Gotovo trinaest godina, Danny.
— I ti se uopće nisi javljala — izgovori on s mukom.
— Tako smo se dogovorili. Ti si rekao, da tako mora biti. Ne
smijemo imati nikakvu vezu. Nikad više. Sjeti se!
— Dobro se sjećam. Oboje smo se držali dogovora.
— Da, jesmo. — Oči su mu odjednom zasjale.
— Od jednom su mi tako zasjale oči — dopro mu je do ušiju glas iz
Austrije, kojeg je on nekada tako volio. — Što ima novo, Danny? Da
se nije nešto dogodilo? Jesi li možda ti loše?
— Da — odgovori on.
— Nobilam. Opet previše?
— Očajno mnogo.
— Uzmi prvi avion i dođi u Beč! Heiligenkreuz leži dvadeset i devet
kilometara južnije. Sjedni u taksi! Zašto nisi već prije nazvao?
— Stidio sam se pred tobom, Sibylle. Radi moje slabosti, moje
ovisnosti. Ona nas je razdvojila…
— To nije istina!
— Istina je, kako da ne! — Sada je Ross govorio glasnije. Kao da je
zaboravio da je u razgovoru prisutna i Mercedes. — Mi smo imali
naše vrijeme. Tako prekrasno vrijeme. Ali to nije moglo potrajati… S
čovjekom kakav sam ja… kukavica, nesiguran i ispunjen strahom…
koji kuka i ne može živjeti bez tih bijednih tableta… uvijek druge…
uvijek nove…
— Danny! Danny! Nemoj tako govoriti! Sad si down, sad si out.
Zato ćeš odmah doći ovamo! Ti si najdivniji čovjek na svijetu, samo
da se barem nisi opet iznova uništio…
— Ja sam govno. Prejaka vezanost za majku — nebbich!{ 2 } No i
to je samo izgovor za žderanje tableta. Dobar izgovor. Dobra isprika,
Sibylle… Ti si mi dala i oxazepam, a ja sam odmah i njega uzeo
previše — kao prije toga valium — i opet sam posrnuo, te mi je
draga gospođa doktor morala pomoći… jedanput, dvaput… To je
mogla izdržati samo najveća ljubav! Naposljetku se smučilo čak i
dobroj Sibylle, koja sve razumije.
Mercedes ga uplašeno pogleda. »On više uopće nije svjestan, da
sam ja tu«, pomisli. »On tu ženu još uvijek ljubi, dakako. A ona?«
S VELIKOM LJUBAVLJU, SIBYLLE.
— Danny! — začulo se u međuvremenu Sibylle. — Molim te! Ti
dobro znaš da nije bilo tako. ba;lk:añ.do:w.nl:o:ad
— Bilo je, baš je bilo tako. Slušaj! Ispričat ću ti jedan vic. Mali dečko
dolazi iz škole i plače: »Mama, mama, moj učitelj je rekao jednom
drugom učitelju, da ja imam Edipov kompleks! A mama odgovori: ’To
je glupost! Na to se uopće nemoj obazirati, srce. Sve dok voliš svoju
mamicu!’« — On se smijao da je sve zvonilo, a suze su mu potekle
niz obraze. Mercedes ga je zabrinuto gledala. — Ti se ne smiješ,
Sibylle! Nije ti smiješno?
— Ne. A sada je dosta. Kad dolaziš?
— To i jest ono. Zato te i zovem. Ne mogu doći.
— Zašto ne možeš doći?
— To ti ne smijem reći.
— Danny, kakve su to gluposti?
— Nije to glupost, Sibylle. Polazim od toga da se naši telefoni
prisluškuju. Tvoj možda ne. A moj najvjerojatnije da. Imali su dosta
vremena, otkad… — Prekine u pola rečenice.
— Otkada? Danny, bez predstave, molim te!
— Molim te, vjeruj mi! U tebe nitko ne prisluškuje?
— Ne.
— Sigurno ne?
— Sasvim sigurno ne, Danny. Ti me vrijeđaš.
— Oprosti! Nisam htio. Dakle, sigurna si da nitko ne prisluškuje?
— Sigurno! — poviče Sibylle ne mogavši se svladati.
Docent dr Sibylle Mannholz stajala je ispred pisačeg stola udaljena
od Daniela približno šesto kilometara zračne linije, u svojoj velikoj
radnoj sobi koja je bila sva u bijeloj boji. Na uhu je držala telefonsku
slušalicu. Smeđe su joj oči bile od uzbuđenja široko otvorene.
Rukom je gladila kestenjastosmeđu i kratko ošišanu kosu. Kraj nje je
stajao visok muškarac, odjeven kao i ona u bijeli liječnički ogrtač, a
njegovo pravilno i vrlo blijedo lice bilo je gotovo ukočeno. Na uhu je
držao drugu slušalicu istog telefona. Na taj je način razabirao svaku
izgovorenu riječ, čuo je Daniela jednako dobro kao i Sibylle. Visok,
bljedoliki muškarac imao je gustu crnu kosu, ravno počešljanu
unazad i oči koje su promatraču odavale neobičnu kombinaciju
svojstava: ledenu hladnoću i tugu.
— Dobro, dobro, vjerujem ti! Moram samo biti oprezan. Vrlo
oprezan… Ispričat ću ti sve, što smijem ispričati.
Daniel stade pričati kako je izgubio mjesto na televiziji i zašto i kako
je tjednima uzalud tražio novi posao. Opisivao je popratno djelovanje
nobilama, svoj očaj, svoj neuspjeli pokušaj samoubojstva. Pričao je o
ženi koja mu je spasila život. Sibylle i visoki bljedoliki muškarac
pažljivo su slušali. Liječnik je gledao van, na park zasut dubokim
snijegom i okružen visokim zidom. Kroz snijeg su koračali jedan
njegovatelj i jedan pacijent.
— …da, i to bi bilo sve — čuo se Rossov glas iz obiju slušalica.
— Što znači »to bi bilo sve«? Kako to da onda ne možeš odmah
doći k meni?
Visok crnokosi i bljedoliki muškarac napiše na blok papira:
TKO JE TA ŽENA? I ŠTO HOĆE?
— Jer prije toga moram još nešto obaviti, Sibylle. Moram.
Bezuvjetno!
— Ima li to neke veze s tom ženom?
Stanka. A zatim: — Da.
— Tko je ta žena, Danny? Kako ti je ona mogla spasiti život?
— Žao mi je, to ti ne smijem reći.
— A niti to što ona želi od tebe?
— Ona mi je donijela jednu vijest.
— Vijest? Od koga?
— Telefonom — ništa.
— Sibylle pogleda liječnika. Lice mu je odražavalo luđački trijumf. I
on pogleda nju. Hladno i tužno. Potom napiše na blok:
A ODAKLE?
— A otkuda, ni to mi ne možeš reći.
— Mogu, to mogu. Dapače, to ti moram reći. U tome i jest moj
problem. I ja moram otići tamo. Vijest je stigla iz Buenos Airesa…
— Odakle…
— Iz Buenos Airesa.
 BUENOS AIRES
napisa bljedoliki liječnik na blok. Zatim svrati opet pogled napolje,
na snijegom pokriveni park. Obojica su muškaraca imala debele
kapute i krznene kape. Vani je bila ciča zima, iako je bijelu prostoriju
obasjavalo sunčevo svjetlo.
— I — zazvuči Rossov glas — ne znam, da li mogu izdržati taj
daleki let. Ja sam ti opisao simptome, kakve je u mene prouzrokovao
nobilam. Mislim, kakve sam ja izazvao nobilamom. I još k tome
pokušaj samoubojstva.
— Jesi li veoma oslabio?
— Sasvim zgodno. Tamo u Buenos Airesu sada je najtoplije
godišnje doba, Sibylle.
— Znam.
Na pisaćem stolu, među brdom spisa, knjiga i kutijica s lijekovima,
stajala je u širokom okviru velika fotografija u boji. Prikazivala je
nekog približno četrdesetogodišnjaka smeđih očiju i smeđe kose.
Čovjek na slici se smijao. Bio je neobično sličan Sibylle.
— Ali ja moram preko! — nastavio je Ross.
— Zašto?
— Tamo jedan čovjek ima neki posao za mene.
— Kakav posao?
— Za mene. Vijesti. Story. Znaš da sam tu izletio, Sibylle. Ni pas mi
više neće dati komad kruha. To je moja posljednja šansa. Čovjek će
mi nabaviti posao. Važan, izvrstan posao, Sibylle.
— Može li on to učiniti nakon tvog boravka tu kod mene?
— Ne, baš to ne može. Moram k njemu najhitnije. Toliko toga ovisi
o tome, Sibylle.
Bljedoliki, čije su guste obrve bile sraštene, napisa na blok:
ON BEZUVJETNO MORA U B. A.!
Sibylle nastavi: — Razumijem, što to za tebe znači, Danny, u tvojoj
situaciji. Razumljivo da moraš preko. — Ross nije mogao čuti da joj
glas drhti.
— Zar ne, Sibylle, zar ne?
Čula je kako se kratko i s olakšanjem nasmijao. I liječnik je čuo
smijeh. Napisa na blok:
ALI ODMAH NAKON TOGA OVAMO! ODMAH!
Zadnju riječ je potcrtao. Zatim je olovkom kuckao po bloku.
 Sibylle ga pogleda. U njenom se pogledu miješala beskrajna mržnja
s beskrajnom nemoći. Reče: — Ali odmah nakon toga dolaziš k
meni, Danny! Moraš mi obećati! Ja sam te dvaput izvukla. Izvući ću
te i treći put. Ni po koju cijenu ne smiješ sada otići nekom liječniku
koji te ne pozna tako dobro kao ja!
— Dakako da ću odmah nakon toga doći k tebi. Međutim, ne znam
da li ću uopće izdržati let do tamo. Možeš li mi ti pomoći
— iako zaista nemam pojma kako.
Crnokosi napisa:
REINSTEIN! REINSTEIN GA MORA TEMELJITO PREGLEDATI!
MORAMO GA IMATI ŽIVOG — I ŽENU TAKOÐER!
Sibylle je oklijevala. Preklinjući pogleda liječnika. Njegove čudne oči
uzvratiše pogled, sada međutim, samo hladan kao led, a ne više i
tužan, samo ledeno hladan.
— Sibylle, jesi li još tu?
Brutalnom kretnjom stavi bljedoliki muškarac veliku sliku u boji
čovjeka koji se smiješio direktno ispred Sibylle. Ona se tržne.
— Da — odgovori. — Da, Danny…
— Što je bilo?
— A što to?
— Zašto nisi odgovorila? Da li netko ipak prisluškuje?
— Da li netko… Danny! Pa rekla sam ti, sama sam!
Čovjek se kraj nje po prvi put nasmijao. Zabavljalo ga je. I jako
uzbuđivalo. Međutim, potpuno se svladavao. Oni su ga u specijalnoj
petogodišnjoj obuci odgojili tako, da se u svakoj situaciji može
potpuno svladavati.
— Zaista si sama?
— Danny! — reče Sibylle, a u glasu joj zazvuči očaj, očaj koji on
nije mogao razabrati. — Zar misliš da ti lažem? Misliš li to?
Njegove riječi navališe: — Ne… ne… molim te! Nisam tako mislio.
Vidiš, kako je sa mnom. Možeš li… možeš li mi ikako pomoći?
Liječnik stade olovkom udarati na jednu napisanu riječ, na riječ
REINSTEIN.
Sibylle reče skupivši svu snagu i samosvladavanje: — Dobro,
Danny. Moraš se smiriti za taj let. Mislim da ti mogu pomoći.
Ah, Sibylle!
 — Sada kad imaš u izgledu novi posao, nećeš valjda opet pokušati
samoubojstvo?
— Zacijelo ne. Zašto?
— Upravo sam razmišljala o tome da te pošaljem na psihijatriju u
Frankfurt i da tamo nazovem liječnika koji je radio sa mnom u Beču
na klinici.
— Ne, neću na psihijatriju! Oni bi me zadržali tjednima, mjesecima.
To mora ići brzo, Sibylle, što brže.
— Znam. Baš sam mislila i na to. Bit će sasvim dovoljno da te
pregleda dobar internist. Srce, krvotok, krvna slika, rendgen pluća —
nakon pokušaja suicida. Bubrege, i tako dalje. Kompletan pregled.
Imam jedog starog prijatelja. Izvanredan liječnik. Na Prvoj
medicinskoj sveučilišnoj klinici.
— Stanujem sasvim u blizini.
Liječnik koji je stajao kraj Sibylle zadovoljno kimne.
— Zove se Reinstein. Doktor Ernst Reinstein. Odmah ću ga
nazvati. Sutra ćeš već moći trčati. Tom se Reinsteinu možeš potpuno
povjeriti. Ti znaš u kakvim se nekada situacijama liječnici mogu naći,
zar ne? Tom sam Reinsteinu često pomagala, a i on meni. On će
nam točno reći kakvo je tvoje stanje. Telefonski. Sve će mi nalaze
prenijeti telefonom. Ako ti mi oboje budemo rekli da možeš otići u
Buenos Aires prije dolaska k meni, onda možeš bez brige odletjeti.
— Hvala ti, Sibylle!
— Nema na čemu — reče ona sasvim bez glasa.
IME I ADRESU ČOVJEKA U B.A.
napisa na blok visok, bljedoliki muškarac s neobičnim očima. Koliko
će dugo trajati pretrage? —začu se Rossov glas.
— Čitav jedan dan. Od jutra do navečer. Temeljito će te pregledati.
Učinit će to samo radi mene. Inače to traje mnogo dulje. Krv će ti
uzeti ujutro. Moraš biti natašte. Bez nobilama! Ne smiješ ni po koju
cijenu uzeti nobilam prije vađenja krvi! Imaš ga u tijelu dovoljno — na
žalost. Kasnije ga možeš uzeti. Tako kratko vrijeme ne igra nikakvu
ulogu, zar ne? Čim se loše osjećaš, a ti odmah posegneš za
tabletama, ti, stari tabletomanu! Ja ću sve dogovoriti s Reinsteinom.
Gdje stanuje taj čovjek?
— U Buenos Airesu. Ta, rekao sam ti Sibylle.
 Liječnik podigne sliku s širokim okvirom i zadrži je točno ispred
Sibyllina lica. Drhtala je cijelim tijelom.
— U Buenos Airesu — gdje?
— Žao mi je.
— Nećeš mi dati adresu?
— Ne smijem. A niti ime. To ionako nije uopće važno.
— Dakako da nije. Bila bi to samo mjera predostrožnosti. Ako bi ti
se slučajno nešto dogodilo. — Sibylle pogleda crnokosog čovjeka,
na čijem se licu opet mogao pročitati trijumf. Jadan, bijedan trijumf.
Liječnik hladnokrvno slegne ramenima.
— Daj mi sada svoj broj! Odmah ću nazvati Reinsteina, pa zatim
tebe.
On joj navede broj.
— Doskora, Danny!
— Čekam.
Ona spusti slušalicu i gotovo se sruši na bijeli stolac. Disala je
veoma teško, u razmacima.
Stavi lice među dlanove.
— No, hajde, gospođo primarijus! — reče visoki, blijedi liječnik.
Skine telefonsku slušalicu s aparata i pruži je. — Hajde! Nazovite
Reinsteina!
— Ja… ne… mogu:
— Dakako da možete! — Drugom rukom joj opet gurne gotovo pred
nos fotografiju s njenog pisaćeg stola. — Mislite na njega!
— Pa ja i mislim na njega…
— Onda, hajde! Ja ću okrenuti broj. — I okrene brojčanik.
— Ali, govoriti morate vi!
Sibylle uze slušalicu. Začuje neko škljocanje, a onda se javi i signal.
A zatim ženski glas: — Sveučilišne klinike.
— Molim vas… gospodina… doktora… Reinsteina! — Sibylle je
jedva disala, ponestajalo joj je zraka.
U isto vrijeme u Frankfurtu reče Ross Mercedes: — Ona je
predivna, zar ne?
— Da — odgovori Mercedes — zaista je izvanredna.
On krene u kuhinju po čašu vode. Zatim izvadi iz staklenke pet
tableta nobilama i popije ih s vodom.
 — Sada je ionako svejedno, rekla je Sibylle. Čim se dobro ne
osjećam, mogu odmah uzeti tablete. Malo mi se vrti. Divota!
Na to će Mercedes: — Ako već sutra dobijete termin, ispast će sve
perfektno.
— Na što mislite?
— Sutra je utorak. U srijedu će vaša prijateljica imati rezultate
pretraga. A prvi zrakoplov iz Frankfurta za Buenos Aires imamo u
četvrtak. LUFTHANSA. Petkom i nedjeljom lete na toj liniji
AEROLINEAS ARGENTINAS. Subotom LUFTHANSA.
— Vi ste se već raspitali?
— Kao što vidite.
— Kada?
— Prije odlaska iz Buenosa Airesa.
On je nijemo pogleda.
— I ja sam izvanredna — reče ona. — Pazite samo, kako ću
izvanredna tek biti! — On sieđe. — Daniele?
— Da?
— Vaša majka, Thea Ross, umrla je već tisuću devetsto šezdeset
devete.
— Točno. Zašto?
— A unatoč tomu… — ona ušuti.
— Što »unatoč tomu«?
Mercedes strese glavom.
— Ne, htoću znati! — poviče on.
Zazvoni telefon
— Dignite vi slušalicu! — reče Mercedes. On dohvati slušalicu i
začuje muški glas: — Dobar dan! Sanatorij Kingston. Gospodin Ross
u Frankfurtu?
— Da.
— Trenutak molim, spojit ću vas s gospođom primarijus. U vodu je
nešto škljocnulo. Zatim začuje Sibyllin glas: — Danny?
— Da.
—Dakle, ja sam razgovarala s Reinsteinom. Sve je okay. Sutra u
pola osam ujutro, natašte. Dat ću ti njegov telefonski broj na klinici.
— On zapiše broj koji mu je ona rekla. — Kad spustim slušalicu,
odmah ga nazovi! On će ti reći sve što treba — kamo trebaš doći i
što će ti pregledavati.
 — Odlično!
— Sve rezultate će imati u srijedu popodne.
— U redu, Sibylle. Direktni zrakoplov leti u četvrtak.
Visoki, bljedoliki liječnik opet se nasmiješi, te napiše na blok:bal kan
down load. f o r s t e r.
ČETVRTAK
A ispod toga:
TO JE DOVOLJNO
Zatim otkine gornji list i spremi ga u džep.
— Molim te, kad sutra uvečer budeš gotov, svakako me nazovi.
— Zašto da nazovem?
— Moram znati kako se osjećaš, kako bih mogla dogovoriti s
Reinsteinom što ćemo ti dati da poneseš sa sobom na put. A u
srijedu popodne bit ću kod kuće. Čim budem saznala kakvi su nalazi,
odmah ću te nazvati.
— Hvala ti, Sibylle, mnogo ti hvala. Ah…
— Da?
— Gotovo da sam zaboravio. Reci, što zaboga radiš tu u
Heiligenblutu?
— Heiligenkreuzu.
— Kreuzu. Svejedno. Što tamo radiš? Kako to da nisi više u Općoj
bolnici?
— Znaš, dobila sam izvanrednu ponudu. Naprosto, morala sam je
prihvatiti.
— Ali, ti si rekla da nećeš nikada otići iz Opće bolnice!
— To je bilo nešto drugo. Ispričat ću ti kad budeš došao. A i ta žena
mora doći s tobom! Mora uvijek biti uz tebe. Ukoliko bi ti bilo loše. A
ti ćeš doći što najbrže budeš mogao! Obećao si. Sjeti se ljubavi koja
nas je povezivala. Zbog naše ljubavi, Danny! Kuneš se da ćeš
odmah po povratku doći ovamo?
— Kunem se, Sibylle.
— Dakle, do viđenja! Sretno, Danny!
— Do viđenja, Sibylle! Grlim te. — On spusti slušalicu i pogleda
Mercedes. — Molim vas, molite se da nalazi budu u redu! Onda će
sve uspjeti.
— Mora uspjeti — reče Mercedes. — Molim se čitavo vrijeme.
— A sad toga Reinsteina…
 Ross pogleda gdje mu je pribilježen broj, te stade okretati brojčanik
na telefonu.
U isto vrijeme žurio se visoki, crnokosi i bljedoliki liječnik hodnikom
sanatorija na prvom katu. Stigao je do svoje radne sobe i otključao
vrata, koja se za njim zalupiše. Na vratima se nalazila pločica s
natpisom: DR GERD HERDEGEN. Čovjek po imenu Herdegen priđe
svom pisaćem stolu. I u toj je prostoriji sav namještaj bio u bijeloj
boji. Čovjek po imenu Herdegen sjede, privuče k sebi telefon, nakon
što je uključio malu i s glavnim aparatom povezanu napravu,
takozvani »cjepkač«. Za svakoga tko bi pokušao prisluškivati, bili bi
to samo nerazgovijetni glasovi. Samo je jedan čovjek razumio
Herdegena jer mu je aparat bio povezan s istom takvom napravom.
I obratno, isto tako nitko osim Herdegena nije mogao razumjeti
riječi onog čovjeka, čiji je broj Herdegen birao u velikoj žurbi. Broj je
počinjao s 00441.
00441 je bio pozivni broj za London.
Sibylle je sjedila u svojoj sobi pred slikom čovjeka sa smiješkom i
plakala. Maramicom je neprestano otirala suze. Bilo ih je, međutim,
sve više. Docent Sibylle Mannholz plakala je, kao da njenim suzama
nikada neće biti kraja.
 11
— Pažnja, molim! — začu se djevojački glas iz nekoliko zvučnika.
Govorila je španjolski. — LUFTHANSA objavljuje slijetanje
zrakoplova devetsto sedamnaest iz Frankfurta preko Rio de Janeira i
Sao Paula. — Glas je ponovio obavijest na engleskom i
portugalskom jeziku.
Napolju je na pisti za slijetanje ogroman »jumbo« tipa Boeing 747E,
usporavao, rulao i skrenuo na jednu od stajanki. Bio je petak, 17.
veljače 1984. godine, 11 sati i 45 minuta, a u Ezeizi je vladala
paklena vrućina. Ezeiza je najveća zrakoplovna luka u Južnoj
Americi, udaljena trideset i tri kilometra od Buenos Airesa. Toplomjer
je pokazivao četrdeset i dva stupnja Celzija u sjeni. Zrak je titrao od
vrućine. Asfalt se topio. Autobusi za prijevoz putnika i prtljage do
aerodromske zgrade dojurili su tik do sletjelog »jumba«. Bio je
rasprodan gotovo do posljednjeg mjesta i prevezao je dvije stotine
sedamdeset i jednog putnika.
Kad je Daniel Ross zakoračio iz hladnog prostora u zrakoplovu na
gornje stepenice, udarila ga je ljetna vrelina, kao čekićem po glavi.
Zastenjao je i neznatno zateturao.
— Loše? — upita ga Mercedes tik iza njega, položivši ruku na
njegovo rame. '
— Tako, tako — odgovori on.
Oboje su bili sasvim lagano odjeveni i imali bijele platnene šešire.
Mercedes je donijela takav šešir za Daniela sa sobom iz Argentine.
Mora ga imati, rekla je. Pri toj paklenoj vrućini svi pokrivaju nečim
glavu. Boraviti napolju makar i vrlo kratko vrijeme otkrivene glave,
opasno je po život.
Stepenište je bilo užareno. Puno puncato putnika. Četiri stepenice
iza Rossa išao je neki mlađi čovjek u tropskom odijelu bež boje.
Imao je na glavi kapu, također bež boje sa šiltom i pomalo je bio
nalik Alainu Delonu.
U autobusima koji su odvozili putnike do aerodromske zgrade
vladala je temperatura jamačno iznad pedeset stupnjeva. Putnici,
koji su upravo stigli, bili su neobično blijedih i iscrpljenih lica. Ross je
osjećao vrtoglavicu. Autobus u kojem se on nalazio, ljuljao se. Ross
je tiho opsovao.
 — Uskoro smo na kraju puta — reče Mercedes. — Ostavila sam tu
svoja kola.
Međutim, trajalo je poprilično dugo vremena, dok su prošli pasošku
i carinsku kontrolu. Ross je nosio preko ruke svoj zimski kaput, a
Mercedes bundu od nerca. Ispod kaputa ruke su im bile nakvašene
znojem. Ogromna hala zrakoplovne luke bila je klimatizirana i svi
klimatizacioni uređaji radili su na maksimumu, ali ipak nisu mogli
sasvim pobijediti vrućinu. Zrak je bio vlažan i težak.
Prošle večeri, u četvrtak u 22 sata, poletio je ovaj zrakoplov iz
zimom obavijenog Frankfurta; na upravo očišćenoj pisti sa strane su
se nalazila brda snijega. Vremenska razlika između Frankfurta i
Buenos Airesa iznosila je četiri sata, a trajanje leta sedamnaest sati
četrdeset i pet minuta, u što su uračunata i međuspuštanja.
Na mnogobrojnim šalterima činovnici su primali i kontrolirali putnike.
Mladi muškarac u tropskom odijelu bež boje i s bež kapom, koji je
nalikovao Alainu Delonu, uspio je spretno proći pasošku kontrolu
prije Rossa i Mercedes. Krenuo je prema velikoj pokretnoj
transportnoj metalnoj vrpci, gdje je stizala prtljaga. Na pola puta do
pokretne vrpce prošao je tik uz dvojicu isto tako mladih muškaraca u
bijelim platnenim hlačama i šarenim pamučnim košuljama preko
hlača i s podvrnutim rukavima; jedan je imao zelenu, a drugi crvenu
košulju. Čovjek nalik Alainu Delonu zaustavio se na trenutak i
okrenuo se.
— Šalter osam — rekao je. — Ono dvoje s kojima činovnik upravo
sada razgovara. Ona je u haljini boje jorgovana, a on u bijeloj košulji
i plavim hlačama. Oboje imaju bijele platnene šešire. Kapute nose
preko ruku. Vidite ih?
Obojica muškaraca kimnu. I oni su imali slamnate šešire.
— Vi znate što vam je činiti?
— Dakako — odgovori onaj u crvenoj košulji.
— Ðavo vas odnio ako vam se izgube. Ja sam ih pratio sve dovde.
Sada su vaši.
Čovjek u tropskom odijelu nastavi svoj put do transportne trake s
prtljagom, iza koje je čekalo bezbroj carinika.
Oko 13 sati i 15 minuta — dakle sat i pol kasnije — kretao se po
supermodernoj autocesti od Ezeiza u smjeru Buenos Airesa jedan
»cadillac seville« metalik, kestenjastosmeđe boje. Cesta se zvala
Autopista Tte. General Riccheri, pročitao je Ross nekoliko puta na
velikoj tabli.
Autocesta je bila veoma prometna. Na dosta velikoj udaljenosti
»cadillaca« je pratio crveni »ferrari«. Za volanom je sjedio mladić u
crvenoj košulji, koji je u aerodromskoj sali stajao sa svojim
prijateljem. Na pristojnom razmaku vozio je i jedan bijeli »Chevrolet«.
Za volanom tog automobila sjedio je mladić u zelenoj košulji.
S obje strane široke autoceste prostirale su se guste šume. Ross je
promatrao gajeve cedera, čempresa, palmi, pinija, eukaliptusa i
kaktusa, visokih poput hrastova. Mercedes je vozila brzo i sigurno.
Stavila je za vrijeme vožnje tamne naočale. U kolima je bilo ugodno
svježe. Klima uređaj je tiho rumorio.
— Daniele?
— Da?
— Daniele, nešto bih vas zamolila. Ali nemojte se odmah naljutiti!
— Neću. Što je?
Pogledavala bi daleko ispred sebe na voznu traku autoceste, a s
vremena na vrijeme i u retrovizor.
— Znam da mrzite svog oca. Znam i koliko i zašto. Ja vas od srca
molim, u interesu cijele stvari, nemojte ga odmah napasti, nemojte
ga odmah obasuti prijekorima i optužbama! Ja vas razumijem, zaista
vas dobro razumijem. Vi morate mrziti vašeg oca. Ali molim vas,
pokušajte se svladati, koliko god vam to bude moguće! Gledajte na
njega kao na partnera u nekom velikom poslu! Voljeti ga ionako ne
trebate. Trebate samo raditi s njim. A za to je potreban minimum
susretljivosti i razumijevanja s obje strane. Mislite li da ćete moći
pružiti taj minimum?
Ross položi ruku na njenu desnicu kojom je držala volan.
— Obećaj em da ću se normalno ponašati, Mercedes.
— Zahvaljujem vam — odgovori ona.
— Ah, i… Mercedes?
— Da?
— I ja imam jednu molbu. Nećemo ništa pričati o mojoj ovisnosti, a
niti o mom pokušaju samoubojstva, vrijedi?
— Vrijedi. Ni riječi. To će biti naša tajna.
— Zahvaljujem i ja vama — reče Ross.
 »Cadillac« je stigao do predgrađa Buenos Airesa. Što su se dulje
vrijeme vozili, to je Ross bivao ushićeniji. U Sjevernoj je Americi bio
već nekoliko puta, u Južnoj, međutim, nikada. Buenos Aires je
ogroman grad, naprosto nezamislivo velik i nadmašivao je sve
njegove predodžbe o svojoj veličini. Autocesta se polagano spuštala.
Rossov je pogled obuhvatio nepregledno more kuća. Iz jedne
informativne brošure u zrakoplovu saznao je da tu živi deset milijuna
ljudi. Grad je bujao poput eksplozije, moralo ga se početkom ovog
stoljeća doslovno iznova izgraditi, potpuno iznova. Samo je stari
grad ostao donekle netaknut. Gotovo sve ulice teku sada u
beskrajno dugačkim paralelnim pravcima, ispresijecane drugim, isto
takvim ravnim paralelnim linijama. Usprkos tom gotovo
matematičkom redu avenija i blokova kuća, Buenos Aires je jedan od
najljepših gradova svijeta. Nije se ugušio u betonu, neboderima i
začepljenim glavnim prometnim žilama. Ross je to pročitao — gradu
je svugdje udahnut život pomoću parkova; upravo sada, kad su
ulazili u grad s jugozapada, ugleda on prvi od njih, ugleda ponovno
palme, duboko zelenilo čempresa, hrasta plutnjaka, drveće banyan,
crvene, bijele, plave, žute, da, i mnoštvo zlatnih cvjetova — a zatim i
jezero s obaveznim labudovima.
— Jezero! — usklikne iznenađeno.
— Ima ih na stotine, velikih i malih. — Mercedes je vozila kola sa
sigurnošću taksista.
Autopista Tte. General Riccheri prostirala se velikim dijelom prema
istoku do u samu metropolu, desno i lijevo okružena drvećem,
cvijećem i travnjacima. Stigli su do petlje u obliku trolista s
podvožnjacima i nadvožnjacima. Direktno gore prema sjeveru i dolje
prema jugu vodila je gradska autocesta Avenida General Paz, i ona
također smještena u zelenilu. Mercedes je nastavila prema istoku.
Autocesta je sada promijenila ime u Avenida Tte. General Dellepiane
i služila je kao nastavak gradske autoceste. Uz rubove su rasle
palme, čempresi i cvjetale su gredice cvijeća. '
— Malo previše generala — reče Ross.
— Imali smo ih punih osam godina veoma mnogo — odgovori
Mercedes. — Ali ovi, po kojima su nazive dobile ulice i autoceste, ti
su bili osnivači argentinske države. — Ponovno je pogledala u
retrovizor.
 — Vidite nešto?
— Mislim da vidim. Jedan nas crveni »ferrari« slijedi još od
aerodroma. Promatram ga čitavo vrijeme. Čekajte malo… Mercedes
pritisne kočnicu i poče voziti polaganije. Crveni se »ferrari« približi
veoma brzo. Mladić u crvenoj košulji podigne ruku i srdačno se
nasmiješi Mercedes dok je bio s kolima u ravnini njenih kola.
Mercedes mu uzvrati pozdrav rukom. Crveni »ferrari« projuri i
nestane odmah zatim u gustom prometu.
— Zgodan dečko — reče Mercedes.
— Predivna dama — odgovori Ross. — I ja bih na njegovom mjestu
mahnuo.
Ona ga pogleda smiješeći se i pomiluje mu desnom rukom sijedu
kosu. — Hvala, Daniele -— reče.
— Molim, molim, milostiva gospođo — odgovori on.
— Zabunila sam se, hvala bogu — reče Mercedes.
— Oboje smo nervozni — na to će Ross.
Nijedno od njih nije primijetilo da ih sada umjesto »ferrarija« slijedi
bijeli »Chevrolet«.
Avenida Tte. General Dellepiane završavala je u jednom od
prometnih krugova. Sada je Mercedes nastavila dobar komad puta
po Avenida San Pedrito uzbrdo u smjeru sjevera, zatim opet prema
istoku, da bi naposljetku skrenula u beskrajno dugu Avenidu J. B.
Justo. Bijeli ih je »Chevrolet« slijedio.
Daleko na istoku, Rossu je to bilo poznato, grad je graničio sa
širokom Rio de la Platom. Ponovno je ugledao palme iste veličine i
starosti, što ga je oduševljavalo. »Sve je tu fantastično«, pomisli.
»Taj gigantski grad. Mnoštvo cvijeća. Parkovi i jezera. Luđački
promet. Mirna, suncem obasjana žena s moje lijeve strane. Nije
prošlo ni tjedan dana otkad sam gutao nembutal, da bih umro. Sada
sam tu, na drugoj strani svijeta i očekujem najveću senzaciju u svom
životu, Svi rezultati liječničkog pregleda bili su upola dobri. Sibylle je
rekla da mogu podnijeti put bez rizika. Vidjet ću čovjeka kojeg sam
trideset i devet godina smatrao mrtvim. Čovjeka koji ima tajnu koja bi
mogla potresti svijet.« Tiho je strujao svjež zrak s klima uređaja.
»Fantastično«, pomisli. »Posve fantastično«.
»Cadillac« se još uvijek kretao duž Avenide J. B. Justo. Bijeli
»Chevrolet« za njim.
 — Daniele?
— Da?
Gledala je naprijed dok je govorila: — Odsad ćemo raditi zajedno.
Zajedno ćemo se vratiti u Evropu. Živjet ćemo zajedno — tko zna,
kako dugo. Htjela bih vam samo reći, da sam vrlo sretna što ću raditi
s vama. Vi ste tako pametni. Tako simpatični.
On odgovori: — Hvala. To je vrlo ljubazno od vas, Mercedes. I ja se
osjećam isto tako. Divim vam se od prvog trenutka. Radujem se što
sam vas upoznao, a bez vas bih bio mrtav.
— Ne mislite više o tome! Zajedno ćemo uspjeti. Ne postoji ništa,
što nam zajedno ne bi uspjelo, znam to. — Pogleda ga kroz svoje
tamne naočale i nasmiješi mu se. Odmah zatim skrene lijevo,
ponovno u pravcu sjevera, u Avenidu Cabildo. On ugleda pompozne
vile, velike vrtove, što su se žarili u svim mogućim bojama, male
šumarke, pa opet dva parka s jezerima, čija se površina sjala na
suncu. Prometna je buka ostala iza njih. Kola su gotovo nečujno
klizila užim ulicama.
— Ovaj se kvart zove Palermo — reče Mercedes. — Iza nas se
nalazi Botanički i Zoološki vrt, desno je polo-klub, straga Parque
Tres de Febrero s jezerima, velodromom i planetarijem. Mislim da je
to najveći i najljepši park u čitavom gradu. S planetarija se već može
vidjeti i lukobran luke i Rio de la Plata.
— Skrenula je lijevo u neku dugu ulicu. S obje strane rasle su
palme.
Naposljetku se zaustavila ispred vrata od kovanog željeza i s
umecima od pozlaćenih listića, koja su se nalazila u visokoj kamenoj
ogradi što je okruživala vrlo veliko zemljište. Sa strane na zidu
nalazilo se ime ulice i broj, također od kovanog željeza. Pisalo je
CESPEDES 1006.
Mercedes dohvati mali elektronski odašiljač veličine kutije cigareta i
pritisne dugme. Vrata se otvoriše. Ona uveze kola širokim putem
nasutim šljunkom što je vodio kroz park. I tu su rasle palme.
Ross se okrene. Kroz stražnje staklo automobila vidje kako su se
za njima vrata opet zatvorila. Bijeli »Chevrolet« koji ih je slijedio sve
dovde, međutim, nije vidio. Mladić u zelenoj pamučnoj košulji koji je
bio za volanom promotrio je na trenutak ulaz, a zatim je krenuo dalje.
 »Cadillac« je vozio kroz park najmanje pet minuta. I onda se
pojavila bijela kuća s ravnim krovom i francuskim prozorima, koju je
Ross odmah prepoznao sa slika. Vrlo veliki balkon u prvom katu, s
mnogo prozora i sa spuštenim kapcima, počivao je na teškim
mramornim stupovima.
Mercedes doveze kola tik do ulaza i tek tada stane. Izađoše iz kola.
Iz kuće se pojavi jedan muškarac i dvije žene, odjeveni u svijetlu,
laganu odjeću. Srdačno ih pozdraviše. Mercedes ih zamoli da uzmu
prtljagu iz prtljažnika.
Ross korakne na kratko ošišani travnjak kraj šljunčanog puta.
Stajao je u parku. Opet je ugledao mnogobrojne vrste drveća, a
gredice su se presijavale u bijelim, žutim, crvenim i tamnoljubičastim
gladiolama, te crvenim, bijelim i ljubičastim geranijama, kao i
sićušnim cvjetovima najrazličitijih boja. Neka od većih stabala bila su
ovijena bršljanom, bujnim jasminom bijelih cvjetova, bugenvilijom,
tom trnovitom penjačicom malih ovalnih listova i cvjetova svih nijansi
od crvene, ljubičaste i narančaste. A s drveća — bilo je to poput
nekog psihodeličnog sna — visjeli su veliki grmovi orhideja, takvih
oblika i takve ljepote, kakvu Ross još nikad nije vidio.
Desno kraj kuće nalazilo se tenisko igralište, a ispred njega veliki
plivački bazen, obložen keramičkim pločicama s plavkasto srebrnim
odsjajem vode u njemu. Ispod suncobrana bila je razmještena bijela
pletena garnitura. Jedan je muškarac upravo izlazio iz bazena. Tijelo
mu je bilo vitko, mišićavo i pocrnjelo od sunca, kratko ošišana kosa
bijela poput snijega i vrlo gusta. Imao je usko lice i prodorne, pomalo
gorde oči. Usne su mu bile tanke. Zubi su blistali gotovo neprirodno
bijelo, pogotovo kad je sa smiješkom i uzdignute ruke prilazio Rossu.
On je stajao ukočeno. Osjećao je kako mu lupa srce, brzo i snažno.
Ponovno vidi svog oca nakon četiri desetljeća. Htio mu je poći u
susret, ali se nije mogao ni maknuti. Kao da je oduzet. Otac mu se
približavao velikim sigurnim koracima. Hodao je uspravno i
samouvjereno. Spustio je ruku, ali se još uvijek smiješio. Žurio je u
susret Rossu, zabačene glave, gotovo mladenački poletno. I
odjednom pade Rossu na um riječ za tu vrstu ljudi, riječ koju je tražio
od trenutka kad je ugledao svog oca. Odjednom je točno znao tu
riječ. Taj što mu se približavao, smiješeći se, izgledom tako snažan i
tako nepokolebljiv, bio je rođeni »čovjek-vladalac«.
 12
— Daniele!
Ross je još uvijek stajao nepomično, nesposoban da učini bilo
kakav pokret.
Čovjek, na čijim su se sijedim i pocrnjelim grudima sjajile kapi vode,
uhvati Rossovu desnicu žilavim rukama, pocrnjelim i pokrivenim
sijedim dlakama, i strese je tako snažno, da je Ross osjetio bol.
— Dobar dan — reče i sjeti se svog obećanja Mercedes. Ona je
stajala kraj njega i sa smiješkom promatrala obojicu, ali pogled joj je
bio i dalje ozbiljan. »Ja ću održati svoju riječ, moram održati riječ«,
uvjeravao je Ross samoga sebe. Čovjek koji se nekada, prije mnogo
vremena zvao Georg Ross, a sada se također već dugo vremena
zove Eduardo Olivera, uhvati Rossa za ramena i čvrsto ga stisne k
sebi. Zatim ga pesnicom udari po uskim leđima. Ross je mirno stajao
i pustio sve to. Lica sasvim uz sinovljevo, izusti otac u ritmu udaraca:
— Mladiću… mladiću moj… — Zagledao mu se u oči iz neposredne
blizine, pun ganuća i ljubavi, iskreno, bez ikakve primisli. — Hvala ti
što si došao! Hvala ti! — Ispusti Rossa i sada zagrli Mercedes. —
Hvala i tebi, srce moje. Ti si mi ga dovela. — Spusti ruke niz tijelo i
reče (»ne«, pomisli Ross, »ne!«), podigavši pogled k nebu: — Hvala
i Njemu. Toliko godina… Moj se život približava kraju… A ipak, bit će
to stvarnost… Čudo… veliko čudo… — Zakorači korak unazad.
— Oprostite — ispriča se — tako sam uzbuđen. — Potom zašuti, a
šutjeli su i Mercedes i Ross. Posluga je donijela kovčege iz
»cadillaca«. Jedan papagaj što je sjedio na obližnjoj palmi, veliki
šareni papagaj, uzbuđeno je i dugo kreštao. Drugi papagaji u vrtu su
mu odgovarali.
Eduardo Olivera uhvati ruke svog sina i svoje polukćerke. — Djeco
moja! — usklikne.
»Neću to izdržati«, pomisli Ross.
Olivera mora da je imao šesto čulo. Odmah im ispusti ruke, a glas
mu odjednom posta veseo i sasvim normalan. Ispitivao je kakav je
bio let i da li su umorni, na šta su oni potvrdno odgovorili.
— Jeste li gladni?
— Jeli smo u zrakoplovu, oče — reče Mercedes.
— Dakle, niste gladni?
— Ne.
 — Niti ja — reče Olivera. — Danas sam vrlo kasno doručkovao.
Lijepo, ručka neće biti. Ali zacijelo biste se rado osvježili. Dođite u
bazen! Voda je prekrasna. Morate malo plivati. Dobro će vam doći. A
zatim siesta. Sve spava. Poslije čaja ćemo razgovarati. Što ćete
popiti?
Obrativši se Rossu kaže: — Pri toj vrućini se viski ne pije, ubio bi te.
Preporučam gin-tonik s mnogo leda. Okay?
— Okay — odgovori Mercedes. Ross nijemo kimne.
— Miguel!— Olivera se obrati mladom čovjeku tamne kože što je
stajao kraj kola. Naruči piće. Miguel odgovori kratko i vrlo uljudno, te
se nakloni.
— Hajde — reče Olivera i krene preko travnjaka k bazenu. Pokaže
na čitav niz drvenih kabina oličenih bijelom bojom. Otiđi u desnu,
Daniele. Sve što ti bude trebalo naći ćeš unutra. Mercedes ima svoje
stvari uvijek tu dolje. Tuševi su iza kabina.
Ross primijeti da su po parku razmještene i mramorne figure
veličine čovjeka, kao i visoka postolja. Sjajile su se žarko na
nesmiljenom sunčevom svjetlu. Na glavi jedne božice sjedio je
kolibrić.
— Daniele!
Ross se okrene. Otac je već stigao do bazena, a Mercedes je
upravo ušla u kabinu. Otac je mahnuo, zakoračio na odskočnu
dasku, ispružio ruke prema naprijed, zanjihao se nekoliko puta gore-
dolje i elegantno, vrlo elegantno skočio u vodu što je zaprskala na
sve strane i uvis. Za tren se pojavio na površini i zaplivao snažnim
zaveslajima duž velikog bazena. Odjednom tišinu ispuni zagiušujuća
tutnjava, od koje je zadrhtao zrak i tlo pod Rossovim nogama. Iznad
njega projurile su munjevitom brzinom neke sjene. Bila je to
formacija mlaznih lovaca argentinske ratne avijacije u niskom letu.
»Čovjek-vladalac«, pomisli Daniel, »i jahači Apokalipse. Svijet neka
drhti pri propasti Germana. Propast?«, pomisli. »Kad će već jednom
propasti ovakav tip čovjeka?«
 13
U isto se vrijeme bijeli »Chevrolet« koji je pratio Mercedes i Rossa
sve od aerodroma do Oliverinog posjeda u Cespedes 1006
zaustavio dobar komad puta dalje prema zapadu, ispred glavnog
ulaza u ogromno groblje Frederico Lacroze u dijelu grada zvanom
Chacarta. Mladić u zelenoj pamučnoj košulji izašao je iz automobila i
krenuo u telefonsku govornicu. Ubacio je novčanice u automat i
okrenuo broj. Veza je bila uspostavljena odmah čim je telefon
zazvonio.
— Da? — upita muški glas.
— Ovdje Roberto. Adresa je Cespedes tisuću i šest.
— Cespedes tisuću i šest — ponovi čovjek s duge strane žice.
— Na vratima nema imena.
— Nije važno. Gotovo.
Klik. Veza je prekinuta.
Čovjek imenom Roberto brzo napusti užarenu govornicu i vrati se
parkiranom »chevroletu«. Sjede za volan i krene.
Dalje, na sjeverozapadu grada, u sobi svog malenog stana u ulici
Husares, sjedio je čovjek, samo ogrnut ručnikom oko slabina zbog
luđački visoke temperature. Ispred prozora prostirale su se turobne
kasarne i vježbališta »Regimento 3 de Infanteria General Belgrano«.
U toj ubitačnoj vrućini ranog popodneva, nije se moglo vidjeti ni žive
duše. Zrak je treperio od vrućine nad praznim mjestom. Osamljeni
čovjek — moglo mu je biti oko šezdeset godina i bio je potpuno ćelav
— s opruženim nogama na stolu, nekom je telefonirao. Imao je
dobrog prijatelja u mjesnom pri javnom uredu. A mjesni prijavni ured
je imao veoma dobar kompjutor.
Nije trajalo ni pet minuta, a prijatelj se javio: — Cristobal?
— Da.
— Cespedes tisuću i šest vlasništvo je stanovitog Eduarda Olivere.
— Hvala ti, Ruiz — odgovori Cristobal. Spusti slušalicu, okrene
električni ventilator tako da ga je topli i usmjereni zrak donekle
osvježavao strujeći mu izravno u lice, te skine noge sa stola. Zatim
uključi na telefon »cjepkač« napravu za ometanje pomoću koje će
njegov glas biti potpuno nerazumljiv za neku treću osobu, ponovno
digne slušalicu i stade birati dugačak broj. Broj je počinjao sa 00441.
Za čitav svijet 00441 pozivni je broj za London.
 14
I sada su plivali sve troje.
Mercedes je imala na sebi vrlo maleni dvodjelni kupaći kostim, koji
je otkrivao njeno čitavo lijepo, pomalo raskošno tijelo. Ross je
izabrao crne kupaće gaćice, kakvih je u kabini bilo nekoliko. Bilo ga
je pomalo stid. Njegova je koža bila potpuno bijela, dok su njih dvoje
imali lijepu zlatnosmeđu boju. Ross je preplivao s Mercedes dvije
dužine bazena, ali ga tada poče boljeti oko srca. Sjetio se što mu je
rekao liječnik hitne pomoći prije godinu dana u hotelu u Istanbulu.
Morao ga je tada pozvati, probudivši se rano u zoru kad je opet imao
osjećaj koji se nekoliko puta ponavljao, da mora umrijeti.
— Vama nije uopće ništa — rekao je tada liječnik — osim
prevelikog i naglog fizičkog napora organizma. Ne bavite se
sportom? Zar to ne činite nikada? Samo ste uvijek za pisaćim
stolom, u zrakoplovu ili u automobilu. Nebeski bože, pa vi uopće ne
hodate! Lijepo, vrlo lijepo. Znate li zašto vam je tako loše? Jer imate
potpuno zarđali krvotok. Da, da, da, samo me gledajte! Dat ću vam
injekciju. Nakon toga ćete zaspati. Ali time nije ništa učinjeno,
prijatelju moj, baš ništa! Imate četrdeset i šest godina? Šezdeset,
prije šezdeset. Odmah morate promijeniti vaš način života!
»Znam to i sam, ti pametnjakoviću«, mislio je Ross tada. »Što ti
znaš o nobilamu? Da ti piješ iz kaleža iz kojeg pijem ja, bi li uopće
još bio živ?«
Palo mu je to na pamet dok je osjetio bolove oko srca. Probadalo
ga je. Dovod krvi je zapinjao. »Doista sam podrtina«, pomisli. »A
Mercedes, naprotiv! A tek moj otac! Ja sam stariji i istrošeniji od
njega, prokletog psa. Ne! Ne smijem! Obećao sam Mercedes.
— Hajde da plivamo za okladu! — uzviknuo je Olivera.
»K vragu i to probadanje oko srca«, pomisli Ross. »Jasno, želiš da
se kladimo nas dvojica, ti usrani nitkove. Još uvijek nas dvojica!«
Otac se nalazio njemu s desne strane približno na polovici bazena.
Odjednom Ross osjeti bolan udarac u grudi koji ga povuče pod vodu.
Olivera se glasno nasmije. Mercedes se uspela iz bazena i zastala
na rubu s potpuno nepomičnim licem. Velike čvrste grudi izvirivale su
joj ispod uskih naramenica kupaćeg kostima.
Ross shvati: otac je do kraja odvrnuo slavinu mlaznice koja se
nalazila sa strane bazena. S prednje strane bazena ustremila se
prema njima vodena masa pod visokim pritiskom.
— Hajde sine! Tko će stići prvi! — Otac se odbije od bočne stijenke
bazena i započne borbu s mlaznicom. Ross duboko udahne zrak i
baci se ususret prskajućem valu. Potone, pa se opet uzdigne,
proguta vodu, ispljune je i zapliva dalje, zapliva kao da se bori za
svoj život. Tijelo ga je boljelo, svaki pojedini mišić. Osjećao je kako
mu srce kuca u grlu. Ispred očiju vrtjeli su mu se plameni kotači. Ali,
on ne posusta. »Ne više, ti vladaoče«, pomisli. »Ne više i ne uvijek.
Pa makar sada i crknuo sa svojim od tableta načetim tijelom, sa
svojim zarđalim krvotokom, pa baš ako me moraš izvući mrtva iz tog
tvog raskošnog skorojevićskog bazena, ti govnaru, ovaj put ne
smiješ pobijediti, ne smiješ pobijediti!«
Poče plivati kraul. Otac također. Bili su paralelno jedan kraj
drugoga. Ross pomisli: »Barem se više ne smije.« Ross stade
gotovo divlje kružno udarati rukama. Što se više približavao sapnici,
protupritisak mlaza postojao je sve veći. Osjećao je kao da mu
odjednom ledena voda kida meso od kostiju. Glava ga je luđački
boljela, a u desnoj nozi poče osjećati lagani grč; međutim, nije htio
posustati. Ispunjen trijumfom, primijeti kako je otac počeo zaostajati,
i to pola metra, pa metar. Ross se napregne iz petnih žila. Divlji
valovi mlaza bičevali su njegovo tijelo pocrvenjelo kao rak. Pjena je
prskala visoko uvis. »Nikada nisam osjećao nešto posebno za
borce«, pomisli, »ali ponekad se naprosto moraš boriti.« Uroni u
vodu i zapliva ispod pobješnjelog mlaza. Izroni na površinu, udarac
ga opet gurne pod vodu, pa opet izroni, uroni, izroni, uroni. U glavi
su mu bubnjala zvona. Gotovo više ništa nije vidio, kadli najednom
udari u frontalnu stijenku bazena. Uhvati neku dršku i okrene se. I
dok se masa vode slijevala preko njega, ugleda svog oca najmanje
šest metara iza njega. »Eto, dakle«, pomisli Ross. Odjednom se
osjećao blaženo.
 15
Odmarali su se u bijelim pletenim stolicama. Miguel je servirao piće.
Čaše su se orosile od vrućine. Sad su sve troje bili odjeveni u bijele
frotiraste ogrtače. Mercedes je svoju lijepu mokru crnu kosu
povezala crvenom maramom.
— Za pobjednika! — digne čašu Eduardo Olivera.
Ispiše.
Piće je bilo toliko hladno, da su Rossa zaboljeli zubi. U velikoj su se
čaši nalazile četiri kockice leda. Na vrhu je plivala polovica vrlo
malog i još zelenog limuna. Gin-tonik je imao gorkast okus i izvrsno
je prijao poslije tolikog napora. Ross je osjećao kako mu ispod
kupaćeg ogrtača podrhtavaju stegna.
— Svi vole pobjednika — reče Olivera. Ross sada izbliza uoči
njegovu brazgotinu na desnoj sljepoočici, svijetao trag stare
brazgotine. — Nitko živ ne voli pobijeđene. U njihovu se društvu
osjećamo loše. Bilo bi za očekivati da ćemo ga žaliti, da će naše
simpatije biti na njegovoj strani. Od nas se očekuje sućut i utjeha za
pobijeđenog. Gdje je krilo na koje bi mogao položiti svoju glavu da
se isplače? Nadao sam se da ćeš uspjeti, Daniele. Osjećao sam
tvoju snagu. Inače ne bih poslao Mercedes po tebe da te dovede
ovamo. Ti si jak, iako u stvari izgledaš jadno. Ako zatreba, tvoja je
snaga u tebi samome. Da, to sam osjećao. Naposljetku, ti si moj sin.
Sada ti moram povjeriti posao. Ova trka bila je neka vrsta testa, a ne
izazov. Ti si je smatrao izazovom, jer me mrziš. Ti me mrziš, zar ne?
Mercedes molećivo pogleda Rossa. On glasno odgovori:
— Da.
Olivera se vrlo glasno nasmije. Upita: — Veoma?
— Da, veoma — reče Ross. — Žao mi je, Mercedes.
— Ne moraš se ispričavati, sine — reče otac. Znam to, tako i tako.
A kako bi drugačije i moglo biti? Ti me neizmjerno mrziš. Točno?
. — Točno — odgovori Ross. — Neizmjerno.
— Zato si u bazenu i mislio: on ne smije pobijediti! Pa makar i
crknuo. Je li da si tako razmišljao, sine?
— Da.
— I zato si me i pobijedio. Mržnja daje snagu. Onaj tko mrzi,
sposoban je za sve, pa i za najteže. Da nazdravimo mržnji, sine?
— Rado — odgovori Ross.
 — Molim… — poče Mercedes molećivim glasom.
— Ti ne! To je stvar između nas muškaraca. Stvar između oca i
sina. Izgubljenog oca i sina, trebao sam reći. I ponovno pronađenog
oca i sina. A tu salud, sine, za mržnju!
— Za mržnju!— reče Ross i ispije čašu.
Olivera uze kućni radio-odašiljač što je stajao na stolu i pozove
Miguela. Ovaj se odazove. Olivera naruči iznova pića, toliko je i Ross
razumio.
— Si, senor — začuje se poslužiteljev glas.
— Što si to na kraju rekao? — upita Ross.
— S nešto više gina, molim. Pića su odlična, no mislim da biste
mogli podnijeti malo više gina. Mercedes, ti si najljepša žena u
Argentini. Budi mirna! Ocu se ne smije protusloviti. Zar nije prelijepa,
Daniele?
— Zaista je prelijepa — odgovori ovaj. — Kako to da si još živ?
— Pa obećali ste mi… — poče Mercedes.
— Ja svoje obećanje držim — odgovori Ross. — Sasvim sam
ljubazan i nimalo agresivan. On zna da ga mrzim. Moj odgovor nije
bio nikakvo iznenađenje za njega. Naprotiv. Razveselio ga je. Vidi da
ne lažem. Budite sasvim mirni, Mercedes. Neće izbiti nikakva svađa,
zar ne?
— Svađa? — upita Olivera. — Što je to?
Među krošnjama su pjevale ptice. Ross pogleda uvis. Ptice su
sjedile na listovima prastarih palmi, u čempresima i pinijama,
eukaliptusima i kaktusima, koji su bili visoki poput hrastova. Ptice su
imale perje najraznovrsnijih boja.
— Dakle — nastavi Ross. — Kako to da si živ? Nekoć si se zvao
Georg Ross i bio si šef filijale Austrijske štedionice u Beču. U ratu si
bio major. Major Georg Ross pao je vjerno vršeći svoju dužnost za
Fiihrera, narod i domovinu, prilikom teških obrambenih bitaka
drugoga ožujka tisuću devetsto četrdeset i pete na prostoru Kiistrina.
To su napisali majci i ona je veoma mnogo plakala.
— Stvarno? — Olivera podigne obrve. — »Jer, što je njemu Hekuba
ii’ što je on Hekubi da tako za njim plače.« Hamlet, malo izmijenjen.
Ona je plakala? I to čak veoma mnogo?
— Kad sam odrastao i razumio sve što mi je majka pripovijedala o
tebi, tada i ja nisam mogao razumjeti njene suze. — Ross pogleda
Mercedes. — To je prijateljska konverzacija između nas dvojice.
Travnjakom se približavao Miguel. Na srebrnom poslužavniku nosio
je nova pića, spretno ih odložio i pokupio prazne čaše.
— Zahvaljujem ti, Miguel — reče Olivera.
— Vama na službu, senor — reče Miguel i požuri natrag u kuću.
Olivera je gledao za njim. — Dobar čovjek — reče. — Šofer, vrtlar,
a zna i perfektno servirati. Razumije se i u tehniku. Prvoklasni maser.
Dao bi se za mene isjeći na komade. Nije ni tako dugo kod mene.
Preuzeo sam ga od Carla Alvareza.
— Tko je to?
— General Alvarez bio je jedan od šefova vojne hunte. Moj stari
prijatelj. Sada je izveden pred sud. Ti znaš, od nedugo je tu
demokracija.
— A ti ništa ne držiš do demokracije.
Olivera iznenađeno pogleda Rossa. — Što to treba značiti,
Daniele? Ja smatram demokraciju najboljim od svih mogućih
državnih uređenja.
— Baš ti? — Ross se nasmije.
— Da, ja — odgovori Olivera ozbiljno.
— Pa ti si bio beskrupulozni nacist!
— Kada? Prije gotovo četrdeset godina! Već odavno nisam više
nacist. Sve što sam proživio, čuo, vidio i pročitao otvorilo mi je oči za
neizrecive zločine nacista. Postao sam drugi čovjek. Taj tvoj smijeh
je bio vrlo glup, Daniele. Samo idiot može kroz čitav svoj život
zadržati isto uvjerenje.
Ross se zagledao u Oliveru i dugo ga je promatrao. — Dakle, ti si
demokrat — izusti napokon.
— Dakako — odgovori Olivera.
— Misliš da bismo se inače mogli tako divno razumjeti? — upita
Mercedes.
— Ah, Mercedes — kaže Ross.
— Što to treba značiti? Ako itko poznaje oca, onda sam to ja.
Upoznala sam ga kad mi je bilo tri godine. Odonda se stalno brinuo
o meni. Kad sam porasla, brinuo se o mom odgoju, o mojim
shvaćanjima. Nikad mi nije tutorovao. Davao mi je knjige. Vodio me
na predavanja, u kazalište, u kino. Želio je da sama stvorim svoje
mišljenje. Odgajao me na demokratski način. On se pokajao,
ispaštao. On je zaista postao drugačiji! Pogledajte mene! Ja sam
doista uvjerljivi pristaša demokracije. Vjerujete?
— Vjerujem, Mercedes.
— Onda i otac mora to biti! — usklikne Mercedes.
Ross je šutio.
— Zaista to i jesam. Uostalom, predsjednik Alfonsin ima
najsposobnije ljude, a mene su često pozivali k najvažnijima od njih i
još češće su oni dolazili k meni, pripovijedali mi o svojim
poteškoćama i planovima, te molili za savjet.
— Tebe? — upita Ross. — S tvojim prijateljem, generalom?
— Oni su točno znali da je on moj prijatelj, iako je bio general. Ja
sam poznat kao istinski demokrat, Daniele. Dakako da sada
pokušavam pomoći Alfonsinovim ljudima, gdje god to mogu.
Smatram da je demokracija u svakom slučaju za Argentinu
neprikladna — reče Olivera.
— Zašto?
— Ovo tu su divlji ljudi. Njima je potrebna čvrsta ruka.
— Misliš diktatura.
Olivera slegne ramenima. — Vidjet ćemo kako će dugo potrajati ta
demokracija.
Bum, učini imaginarni balon u Rossovim grudima. Bum, bum.
— Što ti je? Tako si blijed? Zar te moja čestitost tako uzrujava?
— Upravo to. Ti — i čestitost! — reče Ross.
— Daniele! — poviče Mercedes.
Olivera se nasmije. — Sine moj — reče. — Pijmo za tvoju
razboritost, i za tvoju ljepotu, kćeri!
Ispili su.
— A tu salud — ponovi Olivera.
— No, ali da se opet vratimo k tebi! — reče Ross.
— Jesi li ikad vidio tako majušni limun? Uspijevaju samo ovdje.
Natrag k meni. Molim. Drugog ožujka tisuću devetsto četrdeset i pete
pao je major i šef filijale Austrijske štedionice u teškim obrambenim
bitkama na području Kiistrin, vjerno vršeći svoju dužnost za Fiihrera,
narod i domovinu. I eto, on je uskrsnuo. I Lazar je također uskrsnuo.
— Ti si uskrsnuo kao Eduardo Olivera — reče Ross.
— I kao bankar — reče njegov otac. — Tisuću devetsto četrdeset i
pete bilo je veoma mnogo Lazara.
 — O, da — reče Ross.
— Sad razumiješ, zar ne?
— Da, sada razumijem — reče Ross.
— Najprije sam bio maleni bankar. U to vrijeme nisam još stanovao
tu, gdje sam sada. Zatim sam postao veliki bankar. I Preselio.
Opet je zrak ispunila zaglušujuća tutnjava poput grmljavine. Zemlja
je ponovno zadrhtala. Nova formacija lovaca na mlazni pogon nisko
je preletjela park. Čaše su zazveckale.
— Ti lovci — reče Olivera — letjeli su i prije ponekad iznad moje
kuće, u vrijeme kad je general Alvarez, moj prijatelj, još trebao
Miguela. Oni lete i sada, kad ga on više ne treba, kad se Miguel
nalazi u mene, i kad je u zemlji demokracija. Isti strojevi. S istim
pilotima. Moraju biti spremni za obranu naše zemlje. Zemlja je
također ostala ista.
Olivera široko raširi ruke. — Djeco moja! Kako sam sretan što ste tu
sa mnom, oboje! Dođite, idemo još jedanput zajedno u bazen!
— Želio bih te pitati…
— Ne — reče Eduardo Olivera, ustane, zbaci sa sebe bijeli frotirski
ogrtač. — Sada me nemoj ništa više pitati, Daniele. Poslije sieste
pokazat ći ti taj dokumenat. A onda ću ti odgovoriti na svako tvoje
pitanje. Jesi li vidio orhideje gore na drveću? Smeđo-žute s
ljubičastim usnama. Zar nisu prekrasne? Zovu se vanda tricolor.
Tako volim orhideje…
Bum, bum, bum.
Ross stisne usnice. Strah, strah, nestvarni strah, mnogo gori od
stvarnog straha nadolazio je odnekud iz daljine još, ali je već bio na
putu. Ross brzo ustane. Mercedes ga zabrinuto pogleda. On sa
smiješkom strese glavom i pođe prema kabini za presvlačenje.
— Što je? — upita Olivera.
— Ništa. Odmah se vraćam. Moram samo…
— A, tako.
Ross stiže do kabine. Uđe u nju i zatvori vrata. Iz džepa kaputa
izvuče staklenku i istrese na dlan pet tableta nobilama. Otvori usta i
baci tablete u ždrijelo. Već godinama je navikao da guta tablete svih
mogućih vrsta bez vode. »Sibylle mi je rekla da mogu bez brige uzeti
nobilam odmah čim osjetim potrebu za njim«, umirivao je sam sebe.
Zatim staklenku spremi u džep i izađe van. »Četvrt sata i sve će biti
u redu«, razmišljao je putem do bazena. Olivera i Mercedes već su
bili u vodi. Prskali su jedno drugo i smijali se. Ross je dugo
promatrao oca koji je veslao rukama i nešto dovikivao Mercedes.
Ross primijeti, da mu je već bolje. Mržnja je bila fina stvar.
 16
Čovjek koji se nekada zvao Georg Ross i koji se već dugo vremena
zove Eduardo Olivera hodao je po velikoj biblioteci u svojoj kući od
jednog do drugog visokog francuskog prozora, i pritiskom na
dugmeta spuštao teške željezne kapke na prozorima. U biblioteci je
gorjelo svjetlo. Mercedes i Daniel zavalili su se udobno u duboke
fotelje. Ona je bila odjevena u kućno odijelo od tankog materijala
zlatne boje — duge hlače, široku bluzu i zlatne cipelice. Čitava je
kuća bila klimatizirana, a u biblioteci s mnogo tisuća knjiga vladala je
ugodna hladnoća. Antikni sat na kaminu pokazivao je vrijeme: šest
sati i četiri minute. Ross se osjećao odmoreno. Spavao je dubokim
snom, ali bez snova. Zatim su u biblioteci popili čaj. Miguel —
odjeven u bijele hlače i bijeli kaput zakopčan do vrata — upravo je
pospremao šalice, vrč i sve ostalo s niskog mramornog stola ispred
velikog otvorenog kamina i stavljao sve to na kolica za serviranje.
Jedna žličica je pala na pod. Miguel klekne. Potrajalo je nekoliko
sekundi dok je našao žličicu.
— Molim da mi oprostite, senorita — reče obrativši se Mercedes i
zatim ustane.
— Ali, Miguel!
— Ne, oprostite, bio sam vrlo nespretan. — Miguel je izgledao
sasvim dobro. Bio je mlad, vitak, tamne kože, s velikim očima poput
badema i punih usana. Glas mu je zvučao toplo i ugodno.
— Dobro — reče Mercedes — dobro, sve je u redu.
— Želite li još nešto, senorita?
— Ništa. Hvala, Miguel.
— A gospoda?
— Možeš ići — reče Olivera stojeći kraj jednog od prozora.
— Bar je ovdje. Večeru molim za dva sata. Hoćeš li to reći Mariji?
— Da, senor. Za dva sata. Vama na službu. — Miguel se udalji,
gurajući kolica za serviranje s posuđem za čaj. Velika vrata
biblioteke zalupiše se bešumno za njim. Mercedes uze cigaretu iz
srebrne kutije što je stajala na niskom mramornom stoliću. Ross usta
da joj pripali cigaretu.
— Hvala, Daniele. — Pogleda ga sa smiješkom.
On ponovno sjede.
 — Sad ćeš, Daniele, vidjeti jedan film — poče Olivera, zauzet još
uvijek željeznim kapcima na prozorima. —Taj se film odigrava u
Teheranu, glavnom gradu današnjeg Irana. Prije nego što ti ga
budem prikazao, moram reći nekoliko riječi zbog boljeg
razumijevanja. — Olivera je nosio bijele platnene hlače i široku plavu
košulju. Pomoću pritiska na dugme., tjerana malim nevidljivim
električnim motorom, spustila se i treća željezna žaluzina. — Do
tisuću devetsto trideset i pete Iran se zvao Carevina Perzija. Ta je
carevina bila tisuću devetsto sedme podijeljena na britansku i rusku
interesnu sferu, a od godine tisuću devetsto dvadeset i prve postojao
je ugovor o zaštiti sa Sovjetskim Savezom. — Olivera pođe prema
četvrtom prozoru i spusti teške rolete. — Od dvadeset i osmi
studenog do prvog prosinca tisuću devetsto četrdeset i treće
održana je u Teheranu konferencija takozvane Velike trojke: Staljina,
Roosevelta i Churchilla. Bilo je to prvi put da su se Roosevelt i
Churchill sastali sa Staljinom. — Olivera stigne i do petog, zadnjeg
prozora. — Staljin je inzistirao na Teheranu i, koliko se zna, niti
jednoj ratnoj konferenciji saveznika nije prethodila tako duga i žilava
borba oko vremena i mjesta susreta kao ovoj, koju je Churchill
nazvao tajnim imenom »Eureka«. — Spuštena je i peta žaluzina. —
Tako — reče Olivera — sada je prostorija potpuno zvučno izolirana.
Priđe polici za knjige pokraj kamina i pritisne na skrivenu oprugu.
Dio regala pomakne se u stranu i pojavi se veliki trezor umetnut u zid
s bravom na brojeve. Olivera zakloni bravu leđima dok je namještao
kombinaciju brojeva. Pri tome reče: — To Staljinovo inzistiranje na
Teheranu imalo je dakako i loših strana. Ondje je vrijeme u ovo
godišnje doba veoma promjenljivo, pa je nevrijeme prisililo tada već
teško bolesnog predsjednika Roosevelta da napusti Konferenciju
prije nego što je to bilo predviđeno. Zbog približavanja fronte lošeg
vremena, on je htio izbjeći let u većim visinama, prema savjetu svog
osobnog liječnika. Razgovori prvoga prosinca bili su zato zgusnuti,
samo da bi Roosevelt već slijedećeg dana mogao krenuti na put
preko Egipta natrag. — Teška i gotovo dobrih trideset centimetara
debela okovana čelična vrata trezora se pomakoše. Iz prostrane
unutrašnjosti izvadi Olivera neki predmet sličan uskoj knjizi, što je
stajao u jednom pretincu. — Danas znamo — nastavi on — da se na
konferenciji u Teheranu razgovaralo o definitivnom osnivanju druge
fronte u Francuskoj. To je zatim dovelo do ' iskrcavanja Saveznika u
Normandiji šestoga lipnja četrdeset i četvrte. U Teheranu su se složili
samo u tome da treba otvoriti taj drugi front, koji je morao koordinirati
s ruskom protuofenzivom u proljeće iste godine. Izrađeni planovi
nisu tada još postojali. Nadalje, prema službenom pisanju
povjesničara, potrudila se Velika trojka, dakako uzalud, da već tada
zacrta glavne pravce svoje poslijeratne politike.
Olivera je ponovno zatvorio trezor. Ross vidje da Olivera drži u ruci
video-kasetu. Olivera pođe držeći kasetu u ruci prema velikom
zidnom baru s druge strane kamina i otvori obje strane vrata od
mahagonija. Pojavi se televizor. Olivera ga izvuče malo prema van.
Kraj televizora stajao je najnoviji video-uređaj, a na njemu vrlo mala
ukrašena svjetiljka sa sjenilom. Olivera je upali i isključi istodobno
stropnu rasvjetu. Sada je svjetlost dolazila samo s jednog mjesta.
Ogromna biblioteka bila je u mraku i u polusjeni.
— Tada su, dakako — nastavi Olivera radeći nešto oko video-
uređaj a — dolet jele brojne filmske ekipe koje su snimale za
zapadne i sovjetske filmske žurnale. Međutim, osim toga, tada je
učinjen i film od trideset i četiri minute, o čijem nastanku nije znao
nitko ništa, osim Roosevelta i Staljina i njihovih obaju političkih
savjetnika, te osim onih koji su ga snimali. I do danas, do ovog
trenutka, za postojanje tog filma znaju na čitavom svijetu, samo
najtješnji suradnici Staljina i Roosevelta — ako su još živi, i dakako,
nasljednici Roosevelta i Staljina, tj. vođe obiju najvećih sila na
svijetu, kao i njihovi najuži suradnici. I Mercedes i ja. Moram se
ispraviti: za postojanje tog filma znali su, isto tako, i ministar vanjskih
poslova Joachim von Ribbentrop, ministar propagande u Reichu
Joseph Goebbels i SS Reichsfuhrer Heinrich Himmler. Oni su isto
kao Staljin i Roosevelt vjerovali da je film proizveden u samo dva
primjerka, jer su na njemu radili posebno izabrani, apsolutno
pouzdani američki specijalisti; od ta dva primjerka jedan je trebao biti
s tekstom na ruskom jeziku i s ruskim komentatorom, a drugi s
engleskim tekstom i engleskim komentatorom. Ovo što ja tu imam, to
je kopija američkog primjerka.
— Što to znači kopija? Tisuću devetsto četrdeset i treće nije još
postojala video-tehnika! Filmovi su se tada vrtjeli na trideset i pet
milimetarskom projektoru.
 — Točno, Daniele. I ja sam najprije imao kopiju na trideset i pet
milimetarskom Kodak filmu. Tek kasnije presnimio sam taj film na
video-kasetu.
— Zašto?
— Iz dva razloga. Kodakov materijal se, dakako, ne može sačuvati
vječno. Tisuću devetsto četrdeset i treće — tomu je već četrdeset i
jedna godina! Tako dugo ne može opstati niti jedan materijal. Morao
sam presnimiti film na video. Siguran sam da su isto to učinili u
Kremlju i u Bijeloj kući. Prvobitni film bio je dug približno šest stotina
metara, težio je oko šest kilograma i nalazio se u velikom
aluminijskom bubnju. S time ne bi nikad nitko prošao ni jednu
carinsku kontrolu. Uostalom, ja sam dao napraviti tri video-kopije i to
u jednog Nijemca, ovdje, u njegovu laboratoriju. Taj je čovjek umro
prije pet godina. Zvao se Klein. Paulo Klein. Povjerljivi prijatelj.
— Zašto si htio imati kopije, svoje kopije?
— Da se zaštitim. Druga kaseta pohranjena je u bankovnom sefu.
Ako mi se što dogodi, ako umrem iznenadnom i neprirodnom smrću,
moj advokat ima punomoć da digne tu kopiju iz sefa i da je prikaže
na međunarodnoj konferenciji za štampu. Isto to vrijedi, ukoliko bih
dulje od dva tjedna nestao ili se ne bih javljao. Ja sam svojedobno
kasetu deponirao na veoma neuobičajeni način. Nikad se ne može
biti dovoljno oprezan. Sada, kad dobiješ snimljeni materijal, i ti ćeš
morati biti veoma oprezan, Daniele!
— Kako da to budem? — upita Ross.
— Isto kao i ja — reče Olivera. Treća kopija nalazi se tu u trezoru.
Ti ćeš, dakle, dobiti dvije kopije i jednu ćeš, dakako, odmah
deponirati s odgovarajućim uputama.
— Kako je film uopće dospio u tvoje vlasništvo?
Olivera se nasloni na regal s knjigama i stavi ruke u džepove
platnenih hlača. — Ministar vanjskih poslova Joachim von
Ribbentrop — nastavi — bio je idiot. Imao je samo jedan jedini
talenat: umio je zaduživati istaknute suradnike. On je tako, na
primjer, imao internu tajnu službu koja je funkcionirala perfektnije i
čak bolje od one Canarisove. Ribbentropova služba imala je
prvoklasne ljude na svim važnim točkama svijeta. Krajem četrdeset i
pete bio je taj aparat još gotovo potpuno netaknut. U Saveznoj
Republici Njemačkoj postoji također veći broj službi koje konkuriraju
jedne drugima, zar ne? Eto, i u Trećem Reichu bilo je isto tako. I u
Carevini Iranu izgrađena je također već odavno špijunska mreža kao
dio mnogo većeg sistema, koji je pokrivao čitav Srednji istok. Tu
silnu mrežu stvorio je jedan čovjek.
— Ti? — upita Ross.
— Da, ja — odgovori Eduardo Olivera, koji se nekada davno zvao
Georg Ross.
— Ti znači nisi nikada bio vojnik?
— Nikada. — Olivera niječno odmahne glavom. — U svim važnijim
gradovima Srednjeg istoka i u svim uporišnim točkama postavio sam
apsolutno pouzdane opunomoćenike. Uvijek su to bili domaći ljudi. U
Teheranu je stolovao čovjek imenom Chan Ragai, mlad, vrlo
dinamičan, uspješan iznad svega. Njegove agente nisam poznavao
— prema starom zakonu svih službi ovoga svijeta. Uvijek se poznaje
samo još jednog člana svake mreže.
— A kako si saobraćao s tim Chan Ragaijem?
— Putem radija ili kurira. Ribbentropovo ministarstvo vanjskih
poslova nalazilo se u Berlinu u Wilhelmstrasse. Tamo sam i ja imao
svoj ured. Tamo su bile instalirane velike odašiljačke i prijemne
radio-stanice. Chan Ragai dobio je od mene zadatak, da najpomnije
prati sve što će se događati na toj konferenciji Velike trojke. Njegovi
su ljudi radili izvanredno. Osobito jedan agent, koji mi je i do dana
današnjeg poznat samo kraticom CX dvadeset i jedan. CX-u
dvadeset i jedan uspjelo je domoći se jedne kopije filma kojega ću ti
sada prikazati, Daniele.
Olivera se spusti na kauč ispred kamina i pritisne na tipku malog
daljinskog upravljača što ga je držao u ruci. Na televizijskom ekranu
krene polagano malo pohabani crno-bijeli film. Uz kratke piskave
tonove pojavile su se brojke 3, 2, i 1. Zatim se — riječ je o crno-
bijelom filmu — vidio znak Sjedinjenih Američkih Država: stilizirani
orao sa stiliziranom grančicom mira u desnoj i isto tako stiliziranim
liktorskim snopom u lijevoj kandži; ispred grudi također stilizirana,
kvadratna američka zastava, a iznad orlove glave traka što se vije na
obje strane s riječima E PLURIBUS UNUM. Oko orla širio se
zatvoreni krug. Moglo se pročitati: SEAL OF THE PRESIDENT OF
THE UNITED STATES. Znak se za trenutak zadržao na filmu. Zatim
su slijedile velikim slovima napisane riječi TOP SECRET, pa slijedeći
tekst na engleskom:

OD OVOG FILMA POSTOJI SAMO JOŠ JEDAN

JEDINI PRIMJERAK I TO S RUSKIM TEKSTOM I
KOMENTAROM NA RUSKOM JEZIKU. ENGLESKA
JE VERZIJA NAMIJENJENA TAJNOM ARHIVU
PREDSJEDNIKA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA
U BIJELOJ KUČI; WASHINGTON, D. C. RUSKA JE
VERZIJA NAMIJENJENA TAJNOM ARHIVU
GENERALNOG SEKRETARA CENTRALNOG
KOMITETA KOMUNISTIČKE PARTIJE SOVJETSKOG
SAVEZA ODNOSNO ŠEFU SAVEZA SOVJETSKIH
SOCIJALISTIČKIH REPUBLIKA U KREMLJU,
MOSKVA. UZ ZAPRISEGNUTU OBAVEZU ŠUTNJE,
O OVOM FILMU I NJEGOVOM SADRŽAJU SMIJU
DOZNATI SAMO NAJTJEŠNJI SURADNICI OBAJU
SADAŠNJIH ŠEFOVA DRŽAVA KAO I NAJUŽI
SURADNICI OBAJU BUDUĆIH DRŽAVNIH VOÐA.
NITKO DRUGI NE SMIJE NIKADA VIDJETI OVAJ
FILM. A NITI SAZNATI O NJEGOVU POSTOJANJU.
OBA PRIMJERKA FILMA VALJA SAČUVATI
ZAUVIJEK.

ZATAMNJENJE

OTAMNJENJE
Grad Teheran u totalu. Začuje se na američkom engleskom glas
SPIKERA

Ovo je grad Teheran, prijestolnica Carevine Irana,

snimljen 27. studenoga 1943. prije podne. Sutra, 28.
studenoga 1943. počinje ovdje konferencija Velike
trojke: Prvog ministra predsjednika Ujedinjenog
Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, Winstona
Churchilla, predsjednika Sjedinjenih Američkih Država,
Franklina Delano Roosevelta i predsjednika vlade
Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, maršala
Josifa Visarionoviča Staljina.
Vojni aerodrom se nalazi izvan grada. U pozadini
se uzdiže visoki planinski lanac Elbrus — dojmljivog i
nekako tajanstvenog gorja pokrivenog snijegom.
Upravo slijeće i rula četveromotorni avion tipa
»Liberator«. Dovoze stepenice. Čini se da je veoma
hladno, jer nekolicina ljudi koji su se pojavili na dočeku
— i civili i vojnici — nose debele ogrtače, a većina na
glavi ima i krznene šubare. Uokolo aerodromskog
prostora vidi se veoma veliki broj sovjetskih vojnih
vozila i vojnika s puškomitraljezima. Poduzete su
najstrože mjere sigurnosti. Otvaraju se vrata aviona.
Na gornjoj stepenici pojavljuje se u uniformi i s kapom
sa šiltom Winston Churchill. U ustima mu je debela
cigara, smije se širokim osmijehom i podiže kažiprst i
srednjak u poznati znak V, što znači »Victory«
(pobjeda). Sovjetske snage sigurnosti u najvećoj su
spremnosti. Hektična i nervozna atmosfera. Churchilla
pozdravlja mala grupica ljudi. Iz zrakoplova izlazi još
približno dvanaestak njegovih suradnika.

SPIKER

14 sati i 35 minuta po lokalnom vremenu. U to je

vrijeme, koje se držalo u tajnosti, sletio zrakoplov s
premijerom Churchillom — zbog mjera sigurnosti — na
sovjetski vojni, a ne civilni aerodrom Mehrabad.
Premijer je stigao s malim štabom svojih suradnika. Tu
ga pozdravlja britanski ambasador u Teheranu, koji će
ga vlastitim kolima odvesti u Britansku ambasadu.
Churchill ulazi u kola koja su se već nalazila na
aerodromu, a britanski ga ambasador slijedi.
Churchillova pratnja koristi tri daljnja automobila
spremna na prostoru za rulanje. Mala kolona kreće.
Naprijed je veliki policijski automobil sa žmirkajućim
 plavim svjetlima. Na nogostupima vozila stoje teško
naoružani perzijski policajci.
–Tko je to snimao? — upita Ross, buljeći u ekran kao opčinjen.
— Odabrani američki i sovjetski vojni snimatelji — odgovori Olivera.
— Reporteri, operateri filmskih žurnala i fotografi sletjeli su tek
kasnije na civilnom aerodromu Mehrabad. — Olivera upali visoku
stojeću svjetiljku i Ross primijeti da otac ima kraj sebe neku knjigu.
Drugu, otvorenu knjigu, držao je na koljenima.
— Churchill se je doduše smijao pred kamerama, ali je bio i bijesan
— reče Mercedes. Skinula je zlatne cipelice i noge podigla na fotelju,
savivši ih ispod sebe.
— Zašto bijesan? — upita Ross. Slika se promijenila…

Mali je konvoj vozio cestom s vojnog aerodroma u

grad. Perzijska konjica čuvala je cestu u manjim
razmacima. Najprije se vidjelo samo nekoliko ljudi kako
domahuju.
— Bio je nezadovoljan mjerama sigurnosti — reče Olivera i stavi
naočale s teškim okvirima od roga. —. Imam tu svezak njegovih
memoara. Churchill piše: »…Kad smo se približavali gradu stajala je
uz rub ceste gotovo punih pet kilometara na svakih pedeset metara
perzijska konjica. Ljudi zlih namjera mogli su iz toga veoma lako
zaključiti da se očekuje neka visoka ličnost, te kojim će se putem
kretati… Tempo ja bio polagan i začas je mnoštvo ljudi ispunilo
prostore između konjice. Policijske pješadije jedva da je i bilo…« —
Film eto potvrđuje upravo to, što je Churchill kasnije sam napisao.

Predgrađa Teherana. Odjednom mnoštvo ljudi

između konjice. Većina iznenađenih i ozbiljnih lica.
Kamera pokazuje jednu malu djevojčicu kako sjedi na
ramenima svog oca i maše. Vožnja centrom grada. Tu
se tiska mnoštvo ljudi sasvim do automobila, a da ih
nitko ne sprečava u tome.
Olivera reče, držeći knjigu na koljenima: — Churchill piše dalje
ovako: »U centru grada stajali su ljudi po četvoro i petoro jedan za
drugim. Moglo se sasvim približiti automobilu. Protiv dvojice ili trojice
odlučnih individua s revolverima ili bombama nije bilo nikakve
zaštite…«

Mnoštvo je sve gušće. Konvoj vozi korakom. Na

jednom se križanju morao čak zaustaviti. Cesta je bila
zagušena ljudima. Perzijska vojska samo je s velikim
naporom uspjela zagospodariti situacijom. Ljudi se nisu
htjeli dobrovoljno povući.
Začuje se Oliverin glas: Churchill piše, a ja citiram: »Na križanju
koje je vodilo do ambasade došlo je do zastoja; stajali smo tri do
četiri minute ne mičući se, usred mnoštva Perzijanaca što su buljili u
nas. Da se kojim slučajem planirao javni dolazak bez veće oružane
pratnje, ne bi moglo biti većeg rizika. Međutim, ipak se nije. dogodilo
ništa. Smiješio sam se mnoštvu, a većina mi je uzvraćala osmijeh…«

Slika na ekranu prikazuje mirnog Churchilla s

cigarom u ustima. Domahuje ljudima, koji se tiskaju
oko njegova automobila i, smiješi se. Mnogi mu
uzvraćaju osmijeh i također domahuju. Ne vadeći
cigaru iz usta, ChurchilT nešto govori britanskom
ambasadoru što sjedi kraj njega. Ovaj kima s bijesnim
izrazom na licu. Križanje je napokon ispražnjeno,
automobili mogu krenuti naprijed. Uske ulice, a zatim
jedna široka. Konvoj stiže do velike vile smještene u
vrtu. Vrata vrta su otvorena. Čitav prostor, ulaz, put
kroz vrt i vilu čuvaju britansko-indijski vojnici. Na
glavama imaju bijele turbane. Svi su teško naoružani.
Konvoj se približava vili. Kamera ŠVENKA i pokazuje
zemljište pokraj vile, ogromni park u usporedbi s vrtom
Britanske ambasade, park s mnogo velikih zdanja. Tu
sve vrvi od sovjetskih vojnika.

SPIKER

Kolona automobila s premijerom Churchillom stigla

je i do Britanske ambasade. Churchill i njegova pratnja
stanovat će ovdje. Rezidenciju će čuvati britansko-
indijski vojnici. (Nakon ŠVENKA) Odmah pokraj nalazi
 se Sovjetska ambasada, gdje se već smjestio maršal
Staljin sa svojom pratnjom.
Olivera nastavi čitati popravivši naočale: — »Zgrade su,« piše
Churchill »bile jedna do druge. Na taj je način naša sigurnosna
britansko-indijska brigada došla vrlo lako u dodir s još
mnogobrojnijom ruskom službom sigurnosti i uskoro su se udružili i
zajednički nas osiguravali, tako da smo se nalazili u izoliranoj,
osiguranoj enklavi…«

Opet sovjetski vojni aerodrom. Slijeće zrakoplov

tipa »Flying Fortress« i rula na istom mjestu, gdje je
prije rulao avion s Churchillom. Aerodromski prostor
opet je hermetički zatvoren. Dugačka kolona velikih
američkih automobila — »chevroleta«, »buicka«,
»chryslera«, »lincolna« i »cadillaca« približava se
avionu. Otvaraju se izlazna vratašca na »Flying
Fortressu« i postavljaju se stepenice. Kamera
nesmiljeno prikazuje kako predsjednika Roosevelta
nose niz stepenice dva američka činovnika iz službe
sigurnosti, nakon čega ga postavljaju u invalidska
kolica. (Poslije preživjele predsjednikove bolesti od
dječje paralize on više nije mogao hodati, a stajao je s
velikim naporom i to vrlo kratko vrijeme.) Pozdravljaju
ga mnogobrojni civili i vojnici. Invalidska kolica nestaju
iza jedne limuzine. Očito da su predsjednika digli u
automobil. Odmah zatim ukazalo se na prednjem
prozoru automobila njegovo blijedo lice na kojem su se
očitovali tragovi bolesti.

SPIKER

16 sati i 47 minuta. U isto vrijeme koje se držalo u

tajnosti, slijeće zrakoplov s predsjednikom
Rooseveltom na ruski vojni aerodrom. Predsjednik je
došao na konferenciju »Eureka«, kako je ovaj sastanak
nazvan na prijedlog britanskog premijera. U pratnji se
nalazi oko sedamdeset i šest osoba.
 Eto, upravo vidimo taj veliki broj suputnika. Iz
zrakoplova izlazi sve više i više civila i vojnika. Zatim
ulaze u kola. Isto kao i pri dolasku Churchilla na čelu
tog dugačkog konvoja nalazi se policijski automobil sa
žmirkajućim plavim svjetlima.
— Svemogući bože — reče Ross. — Sedamdeset i šest ljudi u
pratnji!
Slike koje su se sada mogle vidjeti na videu odgovarale su u osnovi
onima s dolaska Churchilla i njegove vožnje u grad. Olivera utiša
daljinskim upravljačem glas spikera. Uzevši opet knjigu u ruke poče
govoriti: — Imam tu izvrsno djelo o suvremenoj povijesti od
Gottfrieda Ziegera. Autor tog djela, objavljenog 1967. pod naslovom
»Teheranska konferencija tisuću devetsto četrdeset i treće« bio je
tada zaposlen u Institutu za međunarodno pravo Sveučilišta u
Gottingenu. U glavi rimsko tri piše«… Osim poteškoća oko smještaja
tako velikog broja ljudi, pokazalo se također da je i mjesto boravka
Amerikanaca veoma neprikladno…

Film prikazuje dolazak kolone automobila s

predsjednikom pred Američku ambasadu, veliko, bijelo
zdanje koje je također bilo smješteno u prostranom
vrtu. Prostor je čuvao veliki broj teško naoružanih
američkih vojnika.
»…Ambasada Sjedinjenih Država nalazila se, naime, gotovo dva
kilometra udaljena od zgrada Misija Velike Britanije i Sovjetskog
Saveza«, piše Zieger. »Izražena su strahovanja, da bi se
predsjedniku moglo nešto dogoditi za vrijeme vožnje…« A na
drugom mjestu Zieger kaže: »Iz dnevnika predsjednika, bilo je
Amerikancima poznato da je Teheran još do nedavno u potpunosti
stajao pod njemačkom kontrolom« — Olivera se poče prvo
prigušeno smijati, a zatim nastavi čitati: »ili, kako se Roosevelt
drastično izrazio, tamo je bilo glavno boravište čitave osovinske
špijunske mreže na Srednjem istoku, te da će se još dugo u
perzijskom glavnom gradu zadržati mnogo partijskih pristalica
njemačkog Reicha…« Sada se Olivera već glasno smijao, da je sve
odzvanjalo. Smirio se tek postepeno i s isprekidanim upadicama
smijeha rekao: — Lukave glave, zar ne? Ipak su nekako shvatili da
smo bili djelotvorni u Teheranu! Neću doista hvaliti samoga sebe…
— To i ne trebaš — procijedi Ross kroz zube. — Roosevelt to čini.
— O, Daniele — uzdahne Olivera — zar to nije kompliment? Ross
primijeti da ga Mercedes molećivo pogledava. Oči su joj molile:
»Molim vas, nemojte! Obećali ste da ćete sačuvati živce.« Ross
kimne. Ona mu se nasmiješi. Pogleda ponovno na televizijski ekran.

Film je sada prikazivao salu u jednoj od vila u

Sovjetskoj ambasadi. Vrlo raskošno. U prostoriji i u
razgovoru: Staljin u uniformi (bijela jakna), neki niski
čovjek sa staromodnim cvikerima nataknutim na nos i
jedan krupan čovjek u uniformi.
Olivera pritiskom na dugme ponovno pojača ton video-uređaja.

SPIKER

Sovjetski organi sigurnosti koji su stigli već ranije,

tvrdili su da su kasnog poslijepodneva 27. studenoga
ušli u trag zavjeri protiv Velike trojke. Maršal Staljin
vijećao je s ministrom vanjskih poslova Vječeslavom
Mihajlovičem Molotovom i svojim osobnim političkim
savjetnikom generalom Klimentom Jefremovičem
Vorošilovim…
Večer. Ministar vanjskih poslova Molotov vozi se
od Sovjetske ambasade u Američku ambasadu,
napušta automobil, civili ga prate u kuću, gdje ga u
jednoj prostoriji prima neki pedesetogodišnji civil.
Pozdravi, stisak ruku, obojica kreću u drugu prostoriju.

SPIKER

Još iste večeri nakon svog dolaska krenuo je

ministar vanjskih poslova Molotov u Američku
ambasadu i još jedanput izričito upozorio osobnog
političkog savjetnika predsjednika Roosevelta,
gospodina Harryja Lloyda Hopkinsa, na prisustvo
 njemačkih agenata i njihovo zločinačko kretanje svuda
okolo.
Olivera dohvati opet prvu knjigu. Utišavši ton, poče čitati tekst uz
slike povorke koja je bila prikazana vrlo iscrpno: — Opet Churchill:
»Američka ambasada čuvana od američkih trupa bila je udaljena od
nas gotovo dva kilometra; to je praktički značilo da smo predsjednik
ili Staljin i ja morali dva ili tri puta na dan proći uskim ulicama
Teherana u oba smjera. Molotov, koji je stigao već dvadeset i četiri
sata prije nas, javio je iscrpno da je ruska služba sigurnosti ušla u
trag zavjeri, te da će jedan od Velike trojke, kako su nas, naime,
nazivali, biti ubijen i da ga pomisao kako neprestano moramo
prolaziti ulicama, ispunjava užasom. Svaki događaj takve vrste, imao
bi strahoviti dojam, razmišljao je on. To se nije moglo osporiti. Ja
sam zato svom svojom energijom podržao Molotovljev apel
predsjedniku, da se nastani u Sovjetskoj ambasadi koja je bila tri do
četiri puta prostranija od drugih misija, smještena u velikom parku i
okružena sovjetskim trupama i sovjetskom policijom…

Upravo se tog trenutka vidio na ekranu velik broj

sovjetskih snaga sigurnosti za vrijeme prolaza kolone
Amerikanaca.
»…Uspjelo nam je«, piše Churchill, »privoliti predsjednika da
prihvati taj dobar savjet i slijedećeg se jutra on sa svojim osobnim
štabom, koji je uključivao i izvrsne filipinske kuhare s njegove jahte,
preselio u rusku misiju, gdje mu je ponuđen bogat i udoban
smještaj.«

Scene preseljenja Amerikanaca u Sovjetsku

ambasadu. Kamera opet U GRO-PLANU pokazuje
osobnog Rooseveltovog savjetnika, Harryja Hopkinsa.
— Vidiš, Daniele — reče Olivera — popratni tekst uz film i tekst iz
Churchillovih memoara na tom su mjestu gotovo identični. Jedino što
je Churchill počeo pisati svoje memoare mnogo godina kasnije. Ne
može, dakle, postojati nikakva sumnja u vjerodostojnost slika i
filmskog komentara. Churchill piše: »Na taj smo se način svi nalazili
unutar malog okruga, gdje smo mogli bez opasnosti od
uznemiravanja rješavati probleme oko svjetskog rata. Meni je u
Britanskoj ambasadi bilo zaista udobno; a do palače Sovjeta, za koju
se bez pretjerivanja može reći da je u tom trenutku predstavljala
središte svijeta, trebalo mi je samo nekoliko stotina metara. Još sam
se uvijek slabo osjećao; prehlada i bol u grlu toliko su me smetale,
da sam povremeno jedva uspijevao govoriti. Međutim, lord Moran
me je ipak pomoću lijekova i neumornom brigom osposobio, da
kažem ono što sam imao reći — a toga je bilo mnogo.«
Olivera skine naočale i zaklopi knjigu.

Kamera sada prikazuje u GRO-PLANU zgradu

Sovjetske ambasade i približava joj se maksimalno
moguće.

ZATAMNJENJE

OTAMNJENJE

Sala s ogromnim tepisima, goblenima, starim

slikama i antiknim pokućstvom. Sučelice jedan
drugome sjede i poziraju za fotografe i snimateljsku
ekipu: Roosevelt i Staljin.
Olivera opet pojača ton.

SPIKER

28. studenoga 1943: prvi razgovori Staljin-

Roosevelt u Sovjetskoj ambasadi. Početak: 15 sati po
lokalnom vremenu. Kraj: 16 sati po lokalnom vremenu.
Prisutni još i: dva prevodioca, jedan stenograf.

PRETAPANJE

Velika dvorana za sjednice. Približno dva tuceta

ljudi, dijelom u uniformama, dijelom u civilu.

SPIKER
 Prvi plenum 28. studenoga 1943. u Sovjetskoj
ambasadi. Početak: 16 sati. Kraj: 19,30 sati. Sudionici:
predsjednik Roosevelt, njegov osobni savjetnik Harry
Hopkins, admiral Leahy, admiral King, generalmajor
Deane, kapetan Royal i Charles Bohlen. — Ministar
predsjednik Churchill, ministar vanjskih poslova Eden,
Field Marshall Dill, general Brooke, Admiral of the Fleet
Cunningham, Air Chief Marshall Portal, Lieutenant
General Ismay, major Birse. — Maršal Staljin, komesar
za vanjske poslove Molotov, general Vorošilov, Pavlov i
Bjereskov…

PRETAPANJE
Olivera reče: — O tim sastancima izvještava uostalom
najegzaktnije u svojoj knjizi Zieger — s istim datumima i vremenom.
O slijedećem sastanku on, dakako ne izvještava…

Mala prostorija. U njoj Harry Hopkins i general

Vorošilov. Obojica vrlo ozbiljnih lica.

SPIKER

29 studenoga 1943. Dva sata ujutro. Prvi tajni

sastanak između Harryja Hopkinsa i generala
Vorošilova, osobnih političkih savjetnika predsjednika
Roosevelta i maršala Staljina u pokrajnjem salonu
Sovjetske ambasade. Kasnije prisutni: dva prevodioca,
jedan stenograf. O tom sastanku znali su samo
Roosevelt i Staljin. Trajao je do 4 sata i 30 minuta
ujutro. Prva razmjena mišljenja i prvi nacrt uzajamnog
tajnog protokola između Sovjetskog saveza i
Sjedinjenih Američkih Država…

PRETAPANJE
Daniel Ross odjeven u bluejeans i bijelu mrežastu košulju skoči s
fotelje. Gotovo bez daha reče: — Uzajamni tajni protokol — već
tisuću devetsto četrdeset i treće?
 — Dakako. I to kakav! Misliš da sam te bez veze pozvao ovamo?
Misliš li da nisam u pravu kad smatram da se tim filmom može iz
temelja promijeniti svijet? Budi sada miran i slušaj!
Ross se spusti natrag u fotelju.
— Jesam li vam rekla — šapne Mercedes.
U međuvremenu se slika na ekranu promijenila i sada je pokazivala
prvu zajedničku sjednicu vojnih predstavnika triju velikih sila 29.
studenoga 1943. i to ponovno u prostorijama ambasade Sovjetskog
Saveza. Početak u 10 sati i 30 minuta, kraj približno oko 13 sati i 30
minuta. Zatim su slijedile snimke s drugog dogovora između Staljina
i Roosevelta, 29. studenoga 1943. u Sovjetskoj ambasadi, početak:
14 sati i 45 minuta. Kraj: 5 sati i 30 minuta.
Potom su bile na redu snimke drugog plenuma, 29. studenoga
1943. u Sovjetskoj ambasadi. Početak 16 sati. Kraj 19 sati i 30
minuta.
Olivera reče: — I ti su sastanci minuciozno navedeni u Ziegerovom
djelu. Ono što slijedi, to dakako nije…

PRETAPANJE

Mala prostorija u ambasadi. Pisaći stol pokriven

hrpom papira, a za njim sučelice sjede Harry Hopkins i
general Vorošilov.

SPIKER

30. studenoga 1943. 1 sat i 30 minuta iza ponoći.

Drugi tajni sastanak između Harryja Hopkinsa i
generala Vorošilova u jednom od pokrajnih salona
Sovjetske ambasade. Kasnije prisutni: dva prevodioca,
jedan stenograf. Ove snimke kao i snimke prvog tajnog
sastanka učinila su dva apsolutno pouzdana
specijalista američke armije. Roosevelt i Staljin su se
dogovorili, da te tajne sastanke treba zabilježiti na slici.
Dakako, specijalisti su bili pod obavezom šutnje. Cilj
sastanka: konačna izrada uzajamnog tajnog protokola.
Kraj sastanka: 3 sata i 45 minuta.
 PRETAPANJE
— Fantastično! — usklikne Ross.
— Čekaj! — reče Olivera.
Slijedile su slike dogovora Staljin — Churchill, 30. studenoga,
početak 12 sati i 40 minuta, kraj približno 13 sati i 30 minuta. Mjesto:
Britanska ambasada; zatim snimke razgovora za vrijeme luncha, 30.
studenoga 1943. u sali za ručanje Sovjetske ambasade; početak: 13
sati i 30 minuta, kraj: 15 sati i 45 minuta; potom snimke trećeg
plenuma 30. studenoga 1943, početak 16 sati, kraj: 18 sati i 15
minuta. Mjesto: Sovjetska ambasada; potom sjednica za okruglim
stolom 30. studenoga 1943. u Sovjetskoj ambasadi, početak: 18 sati,
kraj: 19 sati i 40 minuta.
— Sve to možemo pročitati — poče govoriti Olivera — u
Ziegerovom djelu »Teheranska konferencija tisuću devetsto
četrdeset i treće«. I datumi i vrijeme odgovaraju do u tančine. Ovo
što sada dolazi, međutim, nije ni spomenuto, jer Zieger nije mogao o
tome ništa naslutiti…

Na ekranu se pojavljuje mali salon u Sovjetskoj

ambasadi. Prisutni: Staljin, Roosevelt, Harry Hopkins,
Vorošilov, dva prevodioca. Roosevelt i Staljin sjede za
pisaćim stolom jedan kraj drugoga. Svaki potpisuje
nevelike spise smještene u kožnatoj mapi. Zatim
razmjenjuju mape i potpisuju još jedanput.

SPIKER

1. prosinca 1943. 6 sati ujutro. Staljin i Roosevelt

potpisuju tajni protokol napisan na pisaćem stroju na
engleskom i ruskom jeziku, a kojega su sačinili njihovi
osobni savjetnici. I ove snimke su učinjene po želji
obaju šefova države, a snimili su ih već spomenuti
američki specijalisti. Isto tako, po želji Roosevelta i
Staljina, snimljen je i sam protokol i to stranica po
stranica tako polagano, da se bez poteškoća može
čitati tekst. Evo i toga teksta.

PRETAPANJE
 Prva stranica protokola, gornji dio. Vrlo jasno i
čitljivo, iako je i taj dio, kao uostalom i čitav film, načet
od starosti s mnogo vertikalnih pruga, te s povremeno
isprekidanim tonom, izgreben i pun mrlja.
U biblioteci je zavladala grobna tišina. Ross stade čitati:

BILATERALNI PROTOKOL (NAJSTROŽE

POVJERLJIVO)

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država i

predsjednik vlade Saveza Socijalističkih Sovjetskih
Republika naredili su svojim političkim savjetnicima, da
formuliraju dugoročnu perspektivu politike obiju svojih
država. U povodu potpisivanja proglasa od 1. prosinca
1943. o toku i rezultatima konferencije velikih
saveznika u Teheranu, vlada Sjedinjenih Američkih
Država i vlada Saveza Socijalističkih Republika, u
daljnjem tekstu velesile, proglašavaju slijedeća načela
svoje buduće politike:

KAMERA KLIZI VRLO POLAGANO I PRIBLIŽAVA

SE REDAK PO REDAK

Vlade Sjedinjenih Američkih Država i Saveza

Sovjetskih Socijalističkih Republika— svjesne da one
snose glavni teret u borbi protiv Njemačkog Reicha i
njegovih saveznika,— složne u odlučnosti da su i
nakon pobjedonosnog završetka ove borbe one
odgovorne za svjetski mir i da zajedno snose tu
odgovornost,— u uvjerenju, da se samo dvije jake i
nezavisne velesile zaista mogu zauzeti za jedinstveni
cilj očuvanja mira, pravednosti i napretka u svijetu—
svjesne" svoje odgovornosti u očuvanju sebe samih
kao i ostalih naroda svijeta od opasnosti politike
napadanja,— u spoznaji potrebe da osiguraju postupni
prijelaz iz rata u mir i garantiraju i ubuduće
međunarodnu sigurnost,izjavljuju zajednički:
1.
 Velesile se obavezuju, da će se u svojim
uzajamnim odnosima suzdržavati od bilo kakvih
nasilničkih čina, od bilo kakvog agresivnog ponašanja,
ili od napada jedne protiv druge, i to bilo pojedinačno
bilo zajedno s drugim silama. Ukoliko bi jedna od
velesila postala ciljem agresije neke treće države, ona
druga velesila neće bilo na koji način podržavati tu
treću državu.Ovaj sporazum ne priječi niti jednu od
velesila, da…

Prva stranica je završena, kamera fotografira

gornji dio 2. stranice.

…pruži pomoć trećoj državi, čak i onda ako su ta

nastojanja, usmjerena protiv druge velesile ili grupe
sila, kojoj ta druga velesila pripada. U takvoj situaciji,
međutim, izbjegavat će obje velesile svaku direktnu i
neposrednu konfrontaciju svojih trupa i svojih vojnih
lica.
2.

Velesile uzajamno priznavaju vlastitu odgovornost

koju svaka od njih zadržava u pogledu određenih
područja.
I

Područja vlastite odgovornosti Saveza Sovjetskih

Socijalističkih Republika ograničit će se u Evropi na
liniju, koju će sovjetske trupe dostići pri zaključenju
primirja s Njemačkim Reichom, odnosno na
demarkacionu liniju koju će dogovoriti Saveznici i
ostale udružene snage. Savez Sovjetskih Socijalističkih
Republika težit će političkom i teritorijalnom
preuređenju tih područja.
— I tako mi boga, Sovjetski Savez je zaista i preobratio ta područja,
politički i teritorijalno! — uzvikne Mercedes. Ustala je i pritiskom na
dugme »stop« zaustavila odvijanje filma na videu. Glas joj je zvučao
nevjerojatno realno. — Madžarska! Ogromna razmjena stanovništva
sa Čehoslovačkom. Podržavljeni veliki posjedi, banke, industrija.
Crkvene i privatne škole podržavljene, poljoprivreda brutalno
podržavljena. Tisuću devetsto četrdeset i sedme komunistima je
uspjelo da pod zaštitom Crvene armije odstrane opoziciju. Da bi
slomili otpor klera, osudili su kardinala Mindszentyja na doživotni
zatvor. Nepoželjni političari osuđivani su na smrt na jezivim
insceniranim suđenjima kao »titoisti« i »imperijalistički agenti« i
ubijani. Za vrijeme vladavine Imre Nagya oni su rehabilitirani. Imre
Nagy je krajem pedeset i šeste, kad su u Madžarsku upale trupe
Crvene armije, svrgnut i kasnije ubijen. Kakve li ironije, samo kad se
toga sjetimo! I jesu li Amerikanci pri tom trepnuli okom? Ni najmanje!
Jesu li pomogli Madžarskoj? Niti jednim jedinim pokretom ruke. A
zašto nisu? Jer je tako bilo dogovoreno u Teheranu!
Mercedes pripali i drugu cigaretu. Ross ju je promatrao
oduševljeno.
— Čehoslovačka! — nastavi Mercedes, sasvim realno. — Jedan
dio Karpatske Ukrajine pridodan je Rusiji četrdeset i šeste, dakako
pod pritiskom. Razračunavanja između nesocijalističkih partija
omogućuju komunistima dvije godine kasnije državni udar. Ministar
vanjskih poslova Jan Masaryk, sin velikog Tomasa Masaryka, bacio
se pod misterioznim okolnostima s prozora svoje radne sobe.
Samoubojstvo? Ubojstvo? Po želji Staljina mnogim je prominentnim
komunistima insceniran proces radi »titoističkih i cionističkih
rovarenja«. Svi su smaknuti. Mnogo tisuća ljudi je ubijeno. A
Amerikanci? Ni malim prstom nisu maknuli. Pomogli? Ni pokretom
ruke. A zašto nisu? Jer je tako bilo dogovoreno u Teheranu!
Televizor je bacao svjetlo na Mercedes. Odjeća zlatne boje sjala je
na njoj. Govorila je uvijek isto — činilo se mirno i hladno. Ross ju je
opčinjeno promatrao. — Poljska! — na to će Mercedes. — Vlada u
egzilu raspuštena je i nije više bila priznata već od srpnja četrdeset i
pete. Slobodni se izbori nisu nikako mogli održati, a sovjetizacija
Poljske nije se više dala zaustaviti. Sovjetski Savez je silom iznudio
razmjenu područja bogatog rudnim blagom i s razvijenim prometom
za jedno sasvim beznačajno područje. Nakon tog izjednačavanja
slijedi od četrdeset i devete potpuno potčinjavanje sovjetskoj politici.
Tisuću devetsto pedeset i pete stupa i Poljska kao i' NJDR,
Čehoslovačka, Mađarska i druge zemlje Istočnog bloka u Varšavski
pakt. Sve su te zemlje postale sateliti SSSR-a. Željezna je zavjesa
već davno spuštena. Jesu li Amerikanci imali bilo kakav prigovor, pa
i najmanji? Ništa i nikada. A zašto nisu? Zato jer je tako bilo već
dogovoreno u Teheranu! — Mercedes nastavi: — Ja nisam nikakav
rusožder. I Amerikanci će odmah doći na red! Idemo samo po redu
prema protokolu, tom predivnom protokolu. — Pritisne jednu drugu
tipku na video-aparatu. Film poteče dalje.

Kamera klizi na kraj 2. stranice. Na ekranu se

može jasno pročitati: Sjedinjene Američke Države
preuzimaju vlastitu odgovornost u pogledu područja
Evrope koja leže zapadno i južno od te linije…
Mercedes ponovno zaustavi film.
— I zar se možda Amerikanci nisu potrudili? — upita Mercedes. —
Ono što su Sovjeti morali učiniti silom, jer nisu imali milijarde, to su
Amerikanci postigli bez upotrebe sile, jer oni imaju milijarde.
Maršalov plan. Evropa se ponovno izgrađuje, osobito Njemačka,
kako niti jedna zemlja ne bi zbog bijede postala komunistička. Stvara
se Bundeswehr za Zapadnu Njemačku — pod rukovodstvom svih
starih nacističkih generala — jer drugih ionako nije bilo. Znači li to
nešto Amerikancima? Ne, ne znači im baš ništa. Naprotiv: sigurni su
da su nacistički generali osobito pouzdani saveznici. Kao odgovor na
to u NJDRu je dakako odmah formirana Narodna armija. Također sa
starim nacističkim generalima. Valja biti general! A najbolje je biti
njemački general. Uvijek će biti potreban. Cijenit će ga se. Prijatelji i
neprijatelji. Dobio rat — ili ga izgubio — cijenit će ga se. Zašto? Jer
će ionako odmah biti iznova potreban! Zašto vi niste general,
Daniele! Neoprostivo. Imali biste prekrasan život — i nikakvih briga.
Hura, stvara se privredno čudo! S američkim novcem i njemačkim
bivšim vojnim, a sada privrednim vođama. No, i? Državni sekretar
Globcke, osobni Adenauerov referent, autor je komentara o
Nurnberškim rasnim zakonima. »Bez tog čovjeka ne mogu«, znao bi
reći Adenauer. Pa, kad on ne može bez njega! Prijateljevanje s
fašističkim generalom Francom. Samo da dade na raspolaganje
zračne uporišne točke za US Air-Force — za stotine milijuna dolara
godišnje, koje završavaju u njegovom džepu. Prijateljevanje s
najgorim tipovima u Turskoj i Grčkoj. Milijuni i za njih. Samo da
njihovi režimi ostanu nepokolebivo antikomunistički. Samo da kasnije
uđu u NATO ili barem ustupe uporišne točke za bombardere ili bojne
brodove »slobodnog svijeta«! Protest Rusa? Ozbiljan protest? Ali
zašto? Pa tako je već dogovoreno u Teheranu!
Film krene dalje.
II

Za područje vlastite odgovornosti Sjedinjenih

Američkih Država smatraju velesile i drugi dio
američkog kontinenta, uključivo i otoke što leže ispred
njega kao što su Gronland i Island.
III

Velesile ističu pravo da upotrijebe svoj utjecaj,

kako bi područja Afrike koja su sada pod upravom
evropskih sila, dobile potpunu nezavisnost. Velesile
izjavljuju, da one na afričkom kontinentu neće
jednostrano gledati ni na čije interese, niti čuvati ničije
pozicije, koje bi bile u interesu drugih sila. Slična
nastojanja trećih država odbacit će prikladnim
sredstvima.
— Odbit će prikladnim sredstvima, Daniele! U Angoli, u Kongu,
Sovjeti su odgovarajuća nastojanja tih država odbili prikladnim
sredstvima. Amerikanci nisu rekli ni riječi. To jest, rekli su mnogo, ali
učinili nisu ništa. Bili su suglasni sa Sovjetima.
— Mercedes se približi televizoru.
»Ne«, pomisli Ross, »ne…«
IV

Sa suglasnošću Saveza Sovjetskih Socijalističkih

Republika smatraju Sjedinjene Američke Države.
Tursku i zemlje Bliskog istoka južno od južne granice
Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika do istočne
granice Carevine Irana područjem vlastite odgovornosti
Sjedinjenih Američkih Država. Velesile su se složile u
tome da se problem židovskog naroda bez domovine
 mora konačno riješiti i složile se u tome da će dati
podršku osnivanju židovske države u Palestini.
— To su i učinili — reče Mercedes i dalje sasvim realnim, mirnim
glasom. — Amerikanci su potpomagali Izrael novcem, oružjem i
savjetnicima, a Sovjeti su pomagali Arape, Sirijce… sa savjetnicima,
oružjem i novcem. Točno kao što to stoji u protokolu: »Taj sporazum
ne priječi niti jednu od velesila da pomogne nekoj trećoj državi, čak i
onda ako su ta nastojanja usmjerena protiv druge velesile.« —
Ugasila je opušak cigarete pritiskom u pepeljaru. — »U jednoj takvoj
situaciji«, Daniele, čitali ste i sami, »obje će velesile spriječiti svaku
direktnu i neposrednu konfrontaciju svojih trupa i svojeg vojnog
potencijala!« I kako je to samo funkcioniralo! Bravo! Sve je išlo kao
po žnorici. Da li je na Bliskom istoku ili bilo gdje drugdje na svijetu od
kraja drugog svjetskog rata barem jedan američki vojnik pucao na
jednog ruskog vojnika ili obrnuto — čak kad je i bila riječ o ratnom
području kakvo je Izrael? Nikada, nitko. To gospoda ne čine.
Gospoda nikad ne čine nešto nažao jedan drugome. Od tisuću
devetsto četrdeset i pete godine bilo je stotinu četrdeset i osam
ratova. Malih ratova. Milijuni su u tim ratovima izgubili živote. Sto
četrdeset i osam ratova u kojima su ili jednu ili pak obje strane
potpomogli Sovjeti i Amerika, dakako, a da nikada nije došlo »do
neposredne konfrontacije njihovih trupa«. — Mercedes je i dalje bila
potpuno realna: — Nove sisteme naoružanja iskušale su u tim
ratovima obje velesile! Trebalo je naći mjesto za isprobavanje oružja.
Morali su odmah biti vrlo dosljedni, zar ne, inače bi taj tajni sporazum
bio besmislen. Vidite li sada, Daniele, što su Sovjeti i Amerikanci
učinili u Teheranu već četrdeset i treće? Oni su podijelili svijet među
sobom! Danas svi viču na sav glas da se velike sile moraju složiti.
Sporazumjeti? Pa one su se složile već odavno! — Mercedes je
pritisnula tipku na video-aparatu. Dok je govorila, film i izvadak iz
protokola se zaustavio na ekranu. Onda je opet pustila kasetu dalje
da teče. Kamera je snimila donji dio 3. stranice.
V

Razgraničenje odgovornosti na indijskom

potkontinentu i na Dalekom istoku bit će predmetom
posebnog dogovora velikih sila nakon definitivnog
 poraza carevine Japana. Velesile će to pitanje riješiti
prijateljskim dogovorom. Pri tome će biti stavljeno
težište osobito na buduću ulogu Kine. One polaze od
toga da će Koreja i zemlje indokineskog poluotoka kao
i jugoistočnog azijskog arhipelaga dobiti…

Stranica 4

…punu političku samostalnost.

Mercedes iznova pritisne dugme video-uređaj a. — Punu političku
samostalnost! — reče. Na taj način što ih se podijelilo. Koreja!
Trideset i osmi stupanj širine. Sjeverna i Južna Koreja. Svakom
svoje. »Prijateljskim dogovorom«. Vijetnam! Sjeverni i Južni
Vijetnam, dok nisu upali Amerikanci. »Prijateljskim dogovorom«.
Podijeliti! Naj briljantni ja ideja političara našeg vremena. Berlin.
Njemačka. Istok i Zapad. Sve »prijateljskim dogovorom!« — Opet
stavi video u pogon.
VI

Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika priznaje

vlastitu odgovornost Sjedinjenih Američkih Država u
pogledu Australije, Novog Zelanda i pacifičkih otoka.
3.

Velesile se potpuno slažu u mišljenju da će

osnivanje jedinstvene nove njemačke države, nakon
potpunog vojnog i političkog sloma Njemačkog Reicha
moći uslijediti tek tada, kad bude postojala apsolutna
sigurnost da ta država neće moći ugroziti međunarodni
mir kao i poredak stvoren ovim sporazumom.
— Dakle, nikada — reče Mercedes. — Njemačka mora zauvijek
ostati podijeljena. Na taj način tu su odmah dva prostora za pokuse!
4.

Velike sile smatraju da nad Arktikom i Antarktikom

ne treba biti neke posebne odgovornosti. One će se
oduprijeti svim zahtjevima bilo kojih trećih država. Za
buduću aktivnost na antarktičkom kontinentu težit će se
 međunarodnom rješenju, uz sudjelovanje trećih
zainteresiranih država.
5.

… Sloboda mora ostati netaknuta. Velesile,

međutim, pridržavaju sebi pravo da vode, koje graniče
s njihovim obalama proglase zonama u kojima mogu
imati posebnu nadležnost. Velesile su se sporazumjele
da to posjedovanje slobodnog mora, a osobito njegovo
korištenje, uključuje nalazišta koja su na moru i ispod
mora.
Video-kopija starog filma malo je treptala i svjetlucala. Slika je
izgledala požutjelo, ali se tekst ispisan na pisaćem stroju vidio
sasvim jasno. Olivera se zavali u kauč.
— Zgodno, Daniele, zar ne? — upita. — No, bit će još ljepše. —
Zadovoljno se protegne.

Stranica 5.
6.

Ukoliko dođe do razilaženja u mišljenju o veličini

područja vlastite odgovornosti obiju velesila, one će
odmah i neodgodivo stupiti u pregovore i riješiti te
probleme prijateljskim sporazumom.
— Prijateljski! I opet ta riječ! — usklikne Mercedes i prekine
projekciju. — Razumijete li, Daniele? Obje neprijateljske velesile su
prijatelji, koji jedan drugog odmah nakon rata pa sve do danas sve
žešće, sve infamnije grde, napadaju, prijete, preklinju, proglašavaju
za »utočište svih zala« za »kapitalističko zločinačko leglo«, za
ubojice i bandite, koji samo misle na vlast, proglašavajući ih za
smrtnu opasnost čovječanstva. Da bi se taj svijet spasilo od propasti
moraju se naoružavati, naoružavati, naoružavati! Daniele, predstava!
Kazalište lutaka! Neuspješni pregovori o razoružanju: teatar! Uđite
gospodo, samo uđite! Tu ćete vidjeti veliki, svjetski super-teatar. Tu
ćemo pokazati koliko se mrzimo. Kako je onaj drugi opasan,
beskrupulozan, najteži kriminalac. I kako ga se zato mora zbrisati s
lica zemlje. A mi svi, milijarde nas, mi živimo u tom cirkusu obmane,
mi vjerujemo obmanjivačima, drhtimo za naš svijet. Uviđamo da se
mora i dalje naoružavati, neprestano, uvijek, sve više. Samo na taj
način imamo šansu svladati onog Zlog ili onog drugog, onog Zlog
držati u šahu, ili onog drugog. Birajte, gospodo, samo birajte! Sasvim
je svejedno, što birate. Veliki su se sporazumjeli — tisuću devetsto
četrdeset i treće u Teheranu, kad su svijet podijelili među sobom.
Igra je već tada završena. Rien ne vaplus!
— Ali ja ne razumijem…
— Što ne razumijete, Daniele?
— Naoružavati, naoružavati! — kažete. A oni se zaista tako luđački
naoružavaju, da njihove privrede trpe zbog toga.
— Dakako!
— Da, ali zašto onda, dođavola, kad su ionako među sobom
podijelili svijet i u svemu se sporazumjeli — krajnje cinično i prezirući
čovjeka?
— Ah — na to će Olivera protežući se opet. — Vrlo dobro pitanje. A
na to ćeš pitanje Daniel'e dobiti i vrlo dobar odgovor, čim pročitaš
točku petnaest. Onda ćeš razumjeti sve što Mercedes kaže. Točka
petnaest. Pričekaj točku petnaest. Pusti dalje film Mercedes, dušo,
molim te!
Ona pusti film rekavši: — Točka sedam i osam, Daniele, pripazite
sada!
7.

Ukoliko bi u područjima odgovornosti jedne od

velikih sila nastale situacije koje bi zahtijevale da
velesila ispunjavajući svoju odgovornost istupi aktivno,
poduzet će ta sila sve mjere koje smatra potrebnima da
ne povrijedi mir i sigurnost. Druga će velesila
respektirati te mjere i sa svoje strane biti svjesna svih
mjera koje će ona sama morati poduzeti u pogledu
odgovornosti iz ovog sporazuma, te neće poduzeti
ništa što bi moglo utjecati na položaj druge velesile.
— Eto, molim lijepo! — Mercedes ponovno pritisne dugme za
zaustavljanje. — Otvorenije se to zaista i nije moglo formulirati! A
gdje su to uopće navodno nastale takve situacije? Praško proljeće?
Kad su ga ugušili sovjetski tenkovi? Kad je Crvena armija okupirala
čitavu Čehoslovačku i ugušila »proljeće« u moru krvi i suza?
Amerikanci su već unaprijed znali za taj upad preko njemačke
obavještajne službe. Sovjeti su ih indirektno obavijestili. Upad se
naprosto nije mogao izbjeći, jer su se morale poduzeti mjere
predostrožnosti protiv povrede mira i sigurnosti! Što su Amerikanci
učinili? Držali su se protokola — jednako kao što su se protokola
držali i Sovjeti, uvidjevši da Amerikanci moraju poduzeti iste takve
mjere predostrožnosti »protiv svake povrede mira i sigurnosti« u
Nikaragvi, Grenadi i čitavoj Srednjoj Americi! Sovjeti se ponašaju
jednako korektno kao i Amerikanci. Kapa dolje! Baš tako, kao što se
očekuje od gentlemena.
Mercedes ugasi cigaretu.
Ross ju je zapanjeno promatrao.
— Tisuću devetsto pedesete, Koreja! Sjevernokorejske trupe prešle
su trideset i osmi stupanj širine prema Južnoj Koreji. Status quo
između ugovorenih utjecajnih područja obiju velikih sila je ugrožen,
vojno i politički. Savjet sigurnosti osuđuje Sjevernu Koreju kao
agresora. Postavljanje mirovnih snaga Ujedinjenih naroda protiv
agresora. Amerikanci koji imaju poseban interes da se u Koreji
sačuva status quo, snose glavni teret rata. Amerikanci moraju
intervenirati. Točno prema tekstu protokola! »Mir i sigurnost« na
području njihove »vlastite odgovornosti« bili su u opasnosti! Sovjeti
to uviđaju. Ne pomažu Sjevernu Koreju. Jedino oružjem i novcem.
Stotine tisuća ljudi pogiba — za mir i sigurnost. — Mercedes pređe
rukom preko čela. — Libanon! — nastavi sasvim sabrano, gotovo
neprirodno mirno. — Libanon pedeset i osme i Libanon danas.
Pedeset i osme Amerikanci su se morali umiješati, kako bi »smirili«
građanski rat! Danas to moraju ponovno: riječ je o miru i sigurnosti.
Sovjeti to uviđaju. Zašto? Jer je tako dogovoreno u Teheranu!
Ross je još uvijek nepomično gledao Mercedes.
— Madžarska tisuću devetsto pedeset šeste! — nastavi ona.
— Ustanak protiv komunističkih vlastodržaca. Sovjetski tenkovi i
sovjetske trupe krvavo su ugušili ustanak. Ubijeno je na desetine
tisuća. Stotine tisuća je pobjeglo u inozemstvo. Što poduzima
Amerika? Ništa, baš ništa. Respektira sovjetski postupak. Sovjeti se
točno drže točke sedam tajnog protokola. »Mir i sigurnost« na
području njihove »vlastite odgovornosti«! I mir i sigurnost se vraćaju
u Madžarsku kao i u Koreju, u Čehoslovačku…
— Pa Afganistan — doda Olivera. — Nakon protjerivanja kralja, bilo
je tamo različitih komunističkih partija, koje nisu htjele ni čuti za
Moskvu. Međutim, komuniste vjerne Moskvi, sve se više
zapostavljalo i postojala je opasnost da će ih se protjerati iz zemlje.
Bila je riječ samo o jednoj manjoj frakciji. Ali, molim: dovoljan je
poziv, i već su prijatelji upali u Afganistan. — Olivera se nakašlje. —
Kombinatori na Zapadu predbacivali su dakako Sovjetima, da su
htjeli pristup na Indijski ocean. »Put k toplom moru spadao je već u
carističku politiku. Mi svi moramo zahvaliti Sovjetskom Savezu, da
su Afganistanu donijeli mir i sigurnost.
— Ali, kao i uvijek, prije toga su o tome obavijestili i dobili
suglasnost Amerikanaca — nastavi Mercedes. — I što poduzimaju
Amerikanci? Uzbuđeno protestiraju putem javnih medija, jednako
kao što svaki put uzbuđeno reagiraju i sovjetski mediji. A djela? Što
čine Amerikanci? Ništa. Doista, oni su časni ugovorni partneri.
Svakome njegovo pola svijeta! — Mercedes udahne. —
Sedamnaesti lipnja pedeset i treće: ustanak u NJDR-u protiv SED-
režima. Sovjetski ga vojnici krvavo ugušuju tenkovima. — Mercedes
je bivala sve nemilosrdnija. — Što su uradili Amerikanci? Ništa.
— Trinaesti kolovoza šezdeset i prve. Gradi se Berlinski zid. I što
opet čine Amerikanci? — upita Olivera. — Ništa. Bilo bi dovoljno
tuce tenkova, ma ne, pola tuceta tenkova, pa da zid sravne sa
zemljom. Pojavljuje li se jedan jedini tenk? Ne, dakako. Opet su
Sovjeti unaprijed obavijestili svoje ugovorne partnere i ukazali na
protokol. Amerikanci uviđaju da je zid Sovjetima potreban — kao što
je za njih potrebna Južna Koreja. Ali, molim lijepo, kažu Amerikanci,
poslužite se samo, izgradite zid! Ovdje imate doista krizno žarište.
Stvorite »mir i sigurnost«! Želimo vam sve najbolje.
Govorio je sve brže, a sada je Mercedes upala još brže: —
Vijetnam! Opet situacija koja je Americi dala povoda da ispuni svoje
obaveze. Dugi, dugi rat! Mnogo stotina tisuća mrtvih, osakaćenih,
opečenih od napalma, ubijenih raspršenim otrovima! Mali ljudi,
nevažni ljudi. Također i Amerikanci. Razorena zemlja. Razorena
prastara kultura. Nevažno! Amerika mora ispuniti svoju obavezu i
uspostaviti »mir i sigurnost« na »području njene vlastite
odgovornosti«. Pa makar i bestijalnim ratom. Sovjeti to uviđaju.
Sovjeti isporučuju Sjeveru oružje, ali aktivno ne upadaju. Mogu biti
sasvim mirni. Sve je u Teheranu utvrđeno. Svatko ima svoje. Svatko
poštuje ono, što pripada drugome. Neka crknu i milijuni ljudi, ako
tako mora biti, ali Amerika i Sovjetski Savez vladaju svijetom! Svijet
pripada njima, svakome polovica. Zar treba stoka za klanje znati
nešto o tome? Smije li znati? Nikada! Nikada!
— Rujna osamdeset i treće — poče Olivera. — Sovjetski lovci
pucaju na »jumbo« južno-korejske zrakoplovne kompanije KAL s
dvije stotine šezdeset i devet putnika i članova posade i ruše ga, jer
je jugozapadno od Sahalina prešao u sovjetski zračni prostor.
Najprije strahovita uzbuna. Američki predsjednik prijeti najgorim.
Međutim, opet je vrlo brzo ušutio, sasvim ušutio na masovno
ubojstvo. Zar u sjeni »jumba« ne leti jedan američki špijunski avion?
Ne spominjimo to više! Sarajevo, zatim navodno poljski upad na
odašiljač Gleivvitz — to su bili povodi za prvi i drugi svjetski rat. A
ovaj put? Ništa se nije dogodilo. Baš ništa. Kakav li je samo
blagoslov za čovječanstvo taj obostrani tajni protokol iz Teherana!

Film se odvijao dalje.

8.

Velesile polaze od toga, da će evropske države

pokušati ponovno steći političko značenje koje su
izgubile događajima iz prošlog rata.
— Pazi sada, Daniele! — poviče Olivera.

Ukoliko bi iz toga proizašla situacija koja bi mogla

ugrožavati red, sigurnost i mir postignut ovim
dogovorom — kao primjerice u stalno nemirnom
njemačkom žarištu — svaka će se velesila ponašati s
puno razumijevanja prema mjerama koje je započela
druga velesila, a velesile će ako bude nužno zajednički
nastupati protiv tog ugrožavanja mira i sigurnosti.
— Ako bude neizbježno, zajednički! — usklikne Mercedes.
— I zar velesile ne rade upravo to? Zar ne čine to svim svojim
snagama? Zar naoružavanje nije još jednom donijelo u Njemačku
stotine i stotine atomskog oružja, u Njemačku, u to stalno žarište
nemira koje ugrožava mir i sigurnost? »Pershing II« i »Cruise
Missiles«{ 3 }? U tu Njemačku u kojoj je stacionirano pet tisuća
atomskih bojevih glava — više negoli u bilo kojoj zemlji Evrope? I zar
Sovjeti nisu kao odgovor na to u NJDR postavili nove lansirne rampe
za svoje »SS-20«? Zar nije čitava Njemačka jedna atomska lansirna
rampa? Nitko živ zaista ne zna što bi se dogodilo da eksplodira
atomska bomba današnje jačine — Hiroshima je u usporedbi s
današnjim bombama bila šala. Nitko! Nitko ne zna što bi se dogodilo
da eksplodira pedeset, sto, dvije stotine vodikovih bombi.
Znanstvenici o tome nemaju ni pojma, a pogotovo ne vojska. Ali,
mora se znati! Mora se biti informiran! Postoje ograničeni atomski
ratovi, kaže Reagan. Može ih se čak i dobiti. Dakle, naprijed!
Dignimo u zrak stalno žarište Njemačku, dignimo u zrak čitavu
prokletu Evropu! Pri tom će odletjeti u zrak šest stotina milijuna ljudi!
No, i? Zemlja je bez toga ionako nesnošljivo prenapučena. Vrijeme
je da se nešto dogodi. Šest stotina milijuna. Pa što je to? Kapljica u
moru. Dakle, naprijed! Živjeli »Pershing II«! Živjela »SS-20«! Živjeli
»Cruise Missiles«! Tada ćemo barem znati, što će se dogoditi.
Mercedes se pridržavala za televizor, potisnuvši drhtanje tijela.
Ross se prisjeti njenog ispada u Frankfurtu. Ona je bila fanatik.
»Za mir, da, sve za mir. Svoj život — odmah! Ako bi to pomoglo da
se sačuva mir.« To je tada uzviknula, točno se sjetio. Zaneseno ju je
promatrao. »Kakva žena!«
— Ali ne razumijem… — Ross pogleda Oliveru. — Kako to, atomski
rat u Njemačkoj?… U Evropi? Ta obje velike sile ne žele atomski rat
u koji bi bile uvučene one same! Konvencionalne ratove, to da!
Vijetnam, okay! Ali ne, zaboga, atomski rat, koji mora pogoditi i njih
same!
— Dakako da to ne žele, Daniele — odgovori Olivera.
— Ali Mercedes…
— …je izgubila živce. Sve doživljava kao blisku stvarnost. A
stvarnost je več dovoljno blizu sama po sebi. Ipak, ne baš tako
sasvim blizu. Još ni jedna od velikih sila nije sigurna, da li se to
drugoj zaista može učiniti. Dakako, oni se pripremaju, pune svijet
atomskim raketama, osobito Evropu. Međutim, žele se apsolutno
zaštititi od atomskog napada na vlastitu zemlju. Pričekaj točku
petnaest, Daniele, onda ćeš sve razumjeti. Molim te, Mercedes, pusti
film! I smiri se, moraš se smiriti…
— Ne mogu se smiriti, moram se uzrujavati! — poviče ona.

Film krene dalje.

9.

U situacijama u kojima se bude pokazalo nužnim

da jedna od velesila upotrijebi mjere u okviru svoje
vlastite odgovornosti, ona će prije toga o tome…

Na ekranu se pojavi stranica 6.

…na prikladan način obavijestiti drugu silu.

— No, i to se svaki put do sada obistinilo — reče Olivera. Mercedes
se spustila na malu stoličicu kraj video-uređaja. — Uostalom, ne
smijemo zaboraviti i jadnu Poljsku. Kad je tamo krenulo i kad su
Sovjeti bili spremni da u slučaju izbijanja sukoba između poljskih
civila i poljske vojske odmah s tenkovima uđu u zemlju, obavijestili
su, dakako, o tome i Reaganovu vladu. Amerikanci su smatrali da je
strogo držanje preme Poljskoj sasvim ispravno. Uvidjeli su, da
Sovjeti ne smiju dopustiti da s područja njihove »vlastite
odgovornosti« dopuste širenje slobodnih sindikata i drugih sloboda u
zemlje Istočnog bloka, pa su tako Amerikanci zaustavili isporuku
živežnih namirnica u Poljsku, iako su znali da ljudi tamo gladuju —
ali Sovjetima su kao i prije toga isporučivali ogromne količine žita. I
tu je sve išlo sasvim u redu. Točno prema protokolu.

Za prenošenje hitnih informacija u situacijama koje

se moraju odmah rješavati, velesile će uspostaviti
direktnu telefonsku vezu između vlade Sjedinjenih
Američkih Država i vlade Saveza Sovjetskih
Socijalističkih Republika. Osim toga, velesile će
razmjenjivati daljnje potrebne informacije kao najstrožu
tajnu svakim drugim prikladnim putem, uključujući i
diplomatske kanale. Ambasadori velikih sila imaju u
svako doba pravo prvenstva da stupe u vezu s
 odnosnom vladom. Šefovi vlada velikih sila sastat će
se, ako se za to ukaže neophodna potreba.
10.

Velesile smatraju da je potrebno osnovati jednu

opću međunarodnu organizaciju za održanje
međunarodnog mira i međunarodne sigurnosti. Velesile
će svim svojim snagama surađivati u toj budućoj
organizaciji Ujedinjenih naroda.
— Surađivat će koliko to bude moguće! — reče Mercedes, sabravši
se i govoreći opet mirnim glasom. — I kako samo surađuju! Kakve
uspjehe, kakve su izvanredne uspjehe zabilježili UN!

Velesile su, međutim, svjesne, da postojanje jedne

takve organizacije njih ne oslobađa osobite
odgovornosti, koju su preuzele shodno ovom
sporazumu.
— Time je značaj UN jednak nuli, kao što se uostalom možemo
uvjeriti svakog dana — reče Olivera. Nasmije se: — Sviđa li ti se to
što nudim, Daniele? Ima toga podosta, zar ne?
Ross ne odgovori ništa.

Prilikom izrade propisa ove organizacije, velesile

će voditi brigu o tome da Organizacija Ujedinjenih
naroda ili neka treća sila neće ni na koji način utjecati
na mjere koje će poduzeti jedna od velesila na
području svoje vlastite odgovornosti.
— Za mene je to najljepša rečenica — reče Olivera. — Mogao bih
je čitati nebrojeno puta iznova.
Odjednom je iskrsnuo strah. Šiknuo je uvis poput fontane. Strah…
strah… Ross je gutao… Balon, koji ne postoji, udarao je oko srca…
Brzo izvuče staklenu bočicu, otvori je, spusti tablete na dlan — pet,
šest, sedam, osam — i proguta ih. Koljena su mu klecala. Vidio je da
je Mercedes primijetila što je učinio. »Svejedno, ona ionako zna što
je sa mnom«, pomisli. »A ova propalica tu, nije ionako ništa
primijetila. A to je važno. Samo to«.
11.
 Velesile će za područje svoje vlastite odgovornosti,
a u cilju održavanja i sačuvanja mira i sigurnosti,
oživotvoriti odgovarajuće državničke veze…
— NATO, Varšavski pakt! Organizacije koje su osnovale obje strane
da bi se zaštitile jedna od druge i od međusobnog napada. A
nastanak tih organizacija zaključile su na prijateljski način još tada u
Teheranu, kad su podijelili svijet — reče Mercedes.

…i putem ovih zajednički skovanih vojnih,

političkih i privrednih ciljeva, izgraditi u budućnosti u tim
područjima kontinuiranu politiku.
Ross je disao lagano i oprezno. Bilo mu je malo bolje. »Ne«,
razmišljao je, »najprije moram otići do Sibylle i ponovno stati na
vlastite noge. Tek ću tada imati snage da se pobrinem o toj čitavoj
priči. Najvećoj priči ovog stoljeća.«

Na slici se pokaže 7. stranica.

12.

Svjesne da će se njihova dugoročna potreba za

naftom i drugim mineralima znatno povećavati, velike
sile smatraju opskrbljivanje tim sirovinama predmetom
od zajedničkog interesa.
13.

Velesile očekuju napredak u izviđanju i korištenju

svemira. Svemir, kao i sve mogućnosti koje bi se tamo
mogle otvoriti, smatraju predmetom od zajedničkog
interesa.
14.

Velesile očekuju nagli razvitak bespilotnih letjelica

s raketnim pogonom u vojne svrhe, kao i oružja na bazi
primjene cijepanja jezgre atoma. Da taj razvitak ne bi
doveo do ugrožavanja ciljeva ovog sporazuma, velesile
neće za ta oružja težiti odlučujućoj nadmoćnosti jedne
nad drugom. S druge strane, velesile će zajedničkim
naporima voditi brigu o tome, da mogućnosti koje budu
 otvorene ovim tehničkim dostignućima ne dospiju u
posjed trećih država. Ukoliko velesile budu prisiljene
upotrijebiti to oružje, upotrijebit će ga na taj način da se
ne povrijedi zračno područje druge velesile ni po koju
cijenu, kako ne bi snosile nikakve posljedice.
— Hidrogenske bombe, atomske rakete na čitav svijet, na prokletu
Evropu, ali nikada sovjetsku raketu na Ameriku, nikada američku
raketu na Sovjetsku Rusiju! — uzvikne Mercedes, ponovo uzbuđena.
— Da se Hopkins i Vorošilov nisu zagrcnuli zbog te formulacije! Pa
oni su već tada dobro znali da će sva istraživanja svemira služiti
isključivo u vojne svrhe! Danas imamo satelite u svemiru koji nose
dirigirane atomske bojeve glave. Danas imamo nebeske špijune koji
iz ludih visina mogu javiti i fotografirati registarski broj na tablici
automobila na teritoriju iznad kojega upravo lete. Danas
raspolažemo raketama-ubojicama koje razaraju u zraku rakete što
dolijeću. Sad ćete odmah sve razumjeti, Daniele, čitavu tu strašnu
podlost, stvarnu podlost ovog sporazuma, istinski razlog zbog kojeg
je tisuću devetsto četrdeset i treće sklopljen ovaj sporazum. Mnogo
je gore, nego što to može shvatiti ljudski razum. Čekajte! Samo još
tren… Čekajte da vidite točku petnaest!

Zaključne odredbe:
15.

Ovaj sporazum bit će na snazi do 1. siječnja 2000.

godine. Do tog vremena on je obavezan za sadašnje i
za sve buduće vlade obiju velikih sila. Svaka od obje
velesile ima u vršenju svog državničkog suvereniteta
pravo, da u terminu od 1. siječnja 2000. godine odstupi
od ovog sporazuma, ako odluči da su zbog izvanrednih
događaja koji su u vezi s ovim sporazumom ugroženi
njihovi najviši interesi. Svaka od obiju sila mora pri tom
poštovati pravovremeno raskidanje tog sporazuma,
koje se vrijeme utvrđuje pet godina prije isteka, dakle
sa 1. siječnjom 1995. godine. Najkasnije u tom terminu
mora jedna velesila obavijestiti drugu da odstupa od
sporazuma. Saopćenje mora sadržavati tumačenje
 izvanrednih razloga zbog kojih su po mišljenju velesile
koja istupa iz ugovora ugroženi njeni najviši interesi.
Mercedes pritisne dugme za zaustavljanje videa. Slika na ekranu
se zaustavi.
— Eto — poče ona — dokle smo došli. Sada ćete razumjeti,
Daniele, zašto je jedan takav tajni sporazum uopće i bio sklopljen još
u Teheranu.
— Jer je i Americi i Sovjetskom Savezu bio potreban predah —
reče Ross prigušenim glasom.
— Tako je! Jer su obje sile trebale predah — i znale su to.—
Mercedes je opet bila uzbuđena.
On pomisli: »Da jedan jedini čovjek na svijetu samo i sluti to što nas
troje znamo, što imamo kao dokaz! Da jedan čovjek to saopći obim
silama samo kao slutnju…«
Mercedes uzvikne: — Njemačka još tada nije bila pobijeđena!
Amerikanci su znali da će invazija na Njemačku biti ogroman vojni
napor — najveći u povijesti. Sovjeti su se još na istoku morali boriti
protiv Njemačke. Sovjetska obavještajna služba je javila — danas je
to utvrđeno — da su Amerikanci već izgradili atomsku bombu.
Sovjetska su istraživanja na tom području daleko zaostajala. Oni su
morali sustizati Amerikance, morali su također imati atomsku bombu,
prije nego što bude postignuta ravnoteža među velesilama. Rusija je
bila razorena sve do Kavkaza. Bilo je ubijeno dvadeset milijuna ljudi.
Zemlja se približavala kolapsu. Sovjeti su to znali, a znali su i to, da
to znaju i Amerikanci. Amerikanci su opet znali da Sovjeti znaju, da
će Amerikanci nakon njemačke kapitulacije morati uložiti gotovo sav
svoj kapital u razorenu Evropu, u svakom slučaju u njen zapadni dio,
kako bi pomogli izgraditi porušene i opustošene zemlje, kako bi ljude
u tim zemljama učinili neprijateljima komunizma, kako bi stvorili nove
evropske armije; i njemačku armiju također, koja bi se mogla s njima
zajedno boriti protiv Sovjeta. A Rusi su to isto znali o zemljama koje
su prilikom podjele svijeta pale pod njihovu vlast. I oni su u tim
zemljama trebali nove armije, koje će se s njima boriti protiv
Amerikanaca, a među njima i njemačku armiju. Bile su potrebne
dvije njemačke armije! Sovjeti su znali da moraju svoje stanovništvo
održati na životu. A Amerikanci su se nakon luđačkih izdataka za
naoružavanje plašili nezaposlenosti mnogo milijuna ljudi i sloma
privrede. Da, trebali su predah. Tako dugo, dok se opet podignu. Dok
budu jake. Naoružane do zuba. Na svom teritoriju neranjivi do
granica mogućnosti — svi ostali im, dakako, nisu bili važni.
— Mislite li da je zaista bilo tako? — upita Ross potresen. —
Mislim, vjerujete li zaista da su Hopkins i Vorošilov već tada u
Teheranu pošli od toga da će se njihove obje velike zemlje izložiti
slijedećem velikom ratu? Zar to nije i previše fantastično? Dovoljno
je već i to što su podijelili svijet; to sebi ipak mogu nekako predočiti.
U prilog tome možda govori misao i u Roosevelta i u Staljina, iako
teško podnošljiva, da će se na taj način moći doduše suvereno i
samovoljno vladati s mnogo milijuna ljudi, ali da će se ipak izbjeći
katastrofa koja bi poprimila razmjere ove posljednje. Trebali su
predah, rekao sam — gledajući iz današnje perspektive. Tada…
možda su tada Roosevelt i Staljin zaista željeli osigurati mir na taj
način što su unaprijed utvrdili svoje interese velikih sila. Zar nije
moglo biti i tako?
Mercedes poče zastajkujući: — Možda Daniele. I to je možda bila
jedna od mogućnosti. Ne vjerujem u nju, ali ipak je i to bila jedna
mogućnost. Obje velike sile htjele su se srediti jednom zauvijek na
račun ostalog svijeta — i tada je trebao zavladati mir, ili započeti
samo eventualno mali, ograničeni ratovi. Pretpostavimo da su
sudionici ovog protokola bili sposobni barem još za jedan takav
ljudski osjećaj, iako je i to dubiozno. Jedno je, međutim, sigurno: već
tada nisu imali nikakvog pravog povjerenja jedan u drugoga! Sasvim
je sigurno da nitko na jednoj a ni na drugoj strani nije tada sa
sigurnošću mogao predvidjeti, da li će dva tako različita društvena
sistema uspjeti dulje vrijeme živjeti u koegzistenciji. Oni to ne mogu,
sad smo se uvjerili. Već tisuću devetsto četrdeset i osme došlo je do
blokade Berlina. Tada su se obje velike sile sukobile prvi put. Već
nakon tri godine mira, samo tri godine mira! Vi znate što je rekao
Churchill, kojemu nisu dopustili da sudjeluje u igri — oni uostalom to
nisu nikom dopustili. Rekao je: »Plašim se da smo zaklali krivu
svinju.« Težak cinizam. I što se dogodilo četrdeset i osme? Ništa.
Obojica divova bili su još preslabi a da bi jedan drugome mogli
zadati smrtni udarac. I od tada je morao svatko, pa i onaj
»najudareniji«, shvatiti protokol tako, kako ste ga odmah instinktivno
shvatili i vi, Daniele.
 — Iz današnje točke gledišta! — glasno ponovi Daniel. — I jer
nikako ne želim povjerovati… — Zasta u pola rečenice.
— Jer nikako ne želite povjerovati da čovjek može biti takav ponor.
Daniele, dragi Daniele, plašim se da čovjek jest takav strašan ponor.
Ako potpisnici protokola zaista nisu mislili na »predah« — u njihovoj
je podsvijesti, in the back oftheir minds, bila ta misao. Uvjerena sam
u to. Mogu predočiti kako je sve sudionike tog sporazuma obuzela
duboka tuga nad budućnošću ljudske rase. Prava istinska žalost.
Očajnička žalost. Ali facit{ 4 } je bio ipak odgovornost isključivo
prema vlastitoj naciji. I bezgranična naivnost: neka ostatak svijeta ide
dođavola — naše obje nacije moraju preživjeti! A za to je objema
velikim silama bilo potrebno razdoblje mira, koje neće, narušavati
nikakve razmirice u ostalom svijetu, bez more u vremenu atomskog
naoružanja, neki prerani novi rat u koji bi i one morale biti umiješane,
iako još nisu bile do savršenstva neranjive i dovoljno jake. Protokol
mora spriječiti tu opasnost, i to po svaku cijenu. I zbog toga su se
obje velesile tako dugo striktno pridržavale sporazuma.
— A svemirski letovi su ih trebali dovoljno ojačati i učiniti
neranjivima — reče Ross.
— Da, Daniele, da! Svemirski letovi isključivo u mirnodopske i
znanstvene svrhe, a služili su samo ubilačkim, vojnim svrhama.
Kada su u cilju mira, za razumne svrhe koje će služiti dobrobiti
čovječanstva, bila investirana tako ogromna i bezumna novčana
sredstva? Znanost? Napredak? Smiješno! Rat! Rat! Rat! Za njega je
dakako uvijek bilo novaca na pretek, uvijek!
— I tako su se, dakle, Sovjeti i Amerikanci natjecali i natječu se još i
do dana današnjeg za nadmoć u svemiru — reče Daniel, osjećajući
pri tom kao da govori u snu.
— Tako je, Daniele. — Mercedes kimne. — Bombu imaju oboje. I
rakete također. Ali svemirski obrambeni sistemi, satelitiubojice i
sveukupni ostali fantastični instrumenti koji danas kruže svemirom i
koji trebaju tvoriti nešto kao ogradu, zid protiv letećih raketa, njih još
nema dovoljno. Zid je još propuštan. Sateliti-ubojice nisu rješenje.
Postoje već ubojice satelita-ubojica! Valja učiniti apsolutno
nepropustan zid! Bez straha! Neće više dugo potrajati. Vidite, zato
se već obavljaju pripreme za atomski rat, zato su Evropa a osobito
Njemačka — obje Njemačke — načičkane raketama s atomskim
bojevim glavama, zato je politička situacija sve zaoštrenija. —
Mercedes ponovno poviče strasno: — Kako bi odmah onog trenutka,
istog trenutka kad jedna od velesila pronađe totalnu zaštitu za svoj
teritorij, kako bi tada odmah, već slijedeće minute, mogla započeti
atomski napad protiv druge velesile! Prvi siječnja dvijetisućite! Vraga
će se obje supersile pridržavati zadnjeg termina za raskid
sporazuma, prvog siječnja devedeset i pete! Potrajat će još godinu
dana. Ili dvije. Ni u kom slučaju dulje. Tada će već jedna od obiju
velikih sila biti u prednosti u obrani svoje zemlje. Protokol će biti
zaboravljen. Tada će ta velesila udariti. Obje to dobro znaju. A četiri
milijarde ljudi to ne zna, oni se mole za mir, nadaju se miru, bore se
za mir. Jer, ne znaju istinu. Jer ne znaju istinu… — Drhtala je od
uzbuđenja.
Ross ustade, pođe k njoj, prigrli je i pomiluje po leđima.
— To je da i sam đavo zaplače — reče Mercedes — i da okrene
leđa tolikoj ljudskoj podlosti. Obje velike sile grozničavo rade na
apsolutnom osiguranju svojih zemalja. I one će u tome uspjeti.
Dakako, uspjet će! Postoji mogućnost. Neće više dugo potrajati.
Neće više dugo potrajati i oni će uspjeti. I tada će započeti rat. I doći
će do Apokalipse. I budući da je to tako, mi moramo raditi vrlo brzo.
Brzo. Brzo. Brzo. Razumijete li sada, zašto smo u takvoj žurbi?
Vrijeme nas tjera.
— Razumijem — odgovori Ross.
— Onda pročitajte još kraj — reče Mercedes i ponovno pusti film.
16.

Ovaj je sporazum sačinjen u dva primjerka i to

jedan na engleskom, a jedan na ruskom jeziku. Tekst je
potpuno identičan. Ovaj sporazum stupa na snagu
nakon potpisivanja. Smatra ga se i sada, a i ubuduće,
najvećom tajnom. Kako bi se osigurala tajnost ovog
ugovora, oba će se primjerka nakon potpisivanja
snimiti na film, a zatim uništiti u prisustvu potpisnika.
Svaka velesila dobiva svoj primjerak filma. Obje
velesile osigurat će ovaj dokument za sva vremena od
objavljivanja, a osobito od otvaranja u legalnom
državnom arhivu.
 Sastavljeno u Teheranu prvi prosinca tisuću
devetsto četrdeset i treće.

Predsjednik Sjedinjenih U ime vlade Saveza Sovjetskih

Američkih Država Socijalističkih Republika
Potpis Potpis
(Franklin D. Roosevelt) (J. V. Staljin)

Slika 8. stranice ostane još trenutak na ekranu, a

zatim uslijedi
ZATAMNJENJE.
Olivera ustade te isključi video-rekorder i televizor. Upali svjetlo
dvaju velikih lustera. Dok je vraćao kasetu u trezor, nitko nije
progovorio ni riječi. Nitko ne progovori ni kad je počeo šetati od
prozora do prozora, te podizati teške željezne rolete. Otvori jedan od
prozora. Zatim sjede na kauč i zagleda se u tamni kamin.
Mercedes zausti prva: — Pitate se zašto je taj protokol snimljen na
film, zar ne, Daniele?
— Da — odgovori ovaj. — Dakako da se pitam. I sam spis je bio
dovoljan.
— E, nije — reče Mercedes.
— Ne razumijem.
— Amerikanci već tada nisu vjerovali Sovjetima. Plašili su se da će
Sovjeti, ako bude postojao samo u pismenom obliku, jednostavno
zanijekati njegovo postojanje, ako im to bude tada odgovaralo.
Sovjeti bi naprosto mogli reći da takav protokol nisu nikada potpisali,
da takav protokol nije nikada ni postojao. To je izmišljotina
Amerikanaca, a potpisi nisu pravi. Bez filma bi isto tako i Amerikanci
mogli zanijekati postojanje protokola. I zato je snimljen film,
razumijete, Daniele. Čitav film! Sastanak između Hopkinsa i
Vorošilova. Potpisivanje ugovora od Roosevelta i Staljina. Film
prikazuje najvažnije osobe. To što film pokazuje, ne može se samo
tako zanijekati. Ne može se reći da takvog sastanka nikad nije bilo,
da protokol nikad nije potpisan. A također ni to, da snimljeni protokol
nikad nije postojao.
 — Ne, to ne — reče Ross. — Ali unatoč tomu mogli su i Sovjeti i
Amerikanci reći, a mogu to još i darias, da je čitav film zajedno s
protokolom falsifikat. Falsificirali su ga nacisti, u prvom redu.
— To će, dakako, i reći, ako javnost sazna za taj film — uključi se
Olivera. — Sasvim si točno razmislio, Daniele. Oni će to morati reći,
jer im ništa drugo i ne preostaje. Pa bio film makar i tisuću puta
pravi.
— Pa bio makar i tisuću puta falsificiran — reče Ross.
— Pravi je, Daniele — reče Olivera. — Slike ne mogu jednostavno
nestati s ovog svijeta. Sve su ličnosti zaista snimane. Kao što sam
rekao, Amerikanci su htjeli spriječiti da Sovjeti jednostavno negiraju
postojanje protokola. I zato ne postoji protokol u pismenom obliku.
Zato je protokol snimljen na film zajedno sa svime što mu je
prethodilo.
Ross pođe prema otvorenom prozoru. Pred njim se pružao večernji
park s prekrasnim cvijećem, grmljem i drvećem. Zrak je bio slatkast i
težak od mirisa jasmina u cvatu. Ross je disao duboko.
Zatim primijeti da Mercedes stoji tik do njega. Rukom je uhvatila
njegovu ruku i čvrsto je držala. I tako su šutke stajali dugo vremena.
 17
Večerali su već u osam sati. Snopovi sunčeva svjetla još su se
probijali kroz park i podupirali u tamno popločenu blagovaonicu,
ukrašenu goblenima, u kojoj se nalazio veliki stol i stolice s visokim
izrezbarenim naslonima od crne ebanovine. Za dugačkim
četverokutnim stolom bilo je mjesta za šesnaest osoba.
Miguel je prostro stol samo na jednom kraju. Mercedes je sjedila
između Rossa i Olivere. Presvukli su se.
Miguel, vrlo dopadljive vanjštine, odjeven u bijele hlače i bijelu
jaknu zakopčanu do grla, servirao je veoma umješno i diskretno
poput pravog maitrea u nekom luksuznom restoranu. Debeli teški
tepisi sasvim su prigušivali njegove korake. Jela su stizala iz kuhinje
dizalom, a zatim ih se postavljalo na isto tako izrezbarena drvena
kolica za serviranje. Poslužitelj je bio vrlo uljudan. Daniel Ross je
saznao zbog čega su večerali tako rano: Miguel je od petka uvečer
do nedjelje ujutro imao slobodno vrijeme za izlazak. Olivera, koji je
oduševljeno pričao o svom poslužitelju, objasnio je kako uvijek pazi
na to da Miguel pravovremeno završi svoju službu. Samo ponekad,
kad bi Olivera petkom imao goste i trebao Miguela Moralesa, sluga
bi, dakako, pomicao svoje slobodno vrijeme.
Miguel je upravo ponudio drugo jelo. Mercedes uze vrlo malo, a isto
tako i Ross. Olivera je imao dobar apetit.
— Tako to ne ide — reče. — Morate pošteno jesti, djeco moja!
— Meni je uvijek zlo kad vidim taj film — odgovori Mercedes. Imala
je tamnozelenu haljinu.
Ross se osvrnuo za Miguelom, koji se noseći srebrni poslužavnik
vraćao do stolića za serviranje jela, te zatim pogledao Oliveru. — On
zaista ne razumije njemački?
— Niti riječi, Daniele. Izvrsna riba. Izvanredna. — Olivera je to
Miguelu rekao na španjolskom, a on se zadovoljno smiješeći samo
naklonio. Nešto je i rekao. — Žalostan je što tako malo jedete —
prevede Olivera Miguelove riječi. A zatim reče španjolski, obrativši
se slugi: — Daleki let, znaš. I promjena klime.
— Jamačno, senor. Glupo od mene da se toga nisam sjetio.
Stiglo je i treće jelo: meso. Olivera uze veliki komad. Činilo se da je
veoma dobro raspoložen. Mercedes i Ross su se zahvalili i nisu uzeli
ništa. Mercedes reče Miguelu: — Sutra će već sve biti u redu.
 — Nadam se od sveg srca, senorita — ozbiljno odgovori sluga.
I sir i desert jeo je samo Olivera. Crnu kavu su popili sve troje.
Miguel je prije toga raspremio tanjure i jedaći pribor i poslao ih kao i
poslužavnik dizalom dolje u kuhinju.
Olivera pogleda na sat. Bilo je petnaest minuta do devet.
— Tako — reče — više te ne trebamo, Miguel. Otići ćemo opet u
biblioteku. Pića mogu pripremiti i ja sam. Dakle, hajde nestani!
— Hvala, senor.
— Što planiraš za danas uvečer?
— U Chacarti je otvorena nova diskoteka.
Olivera prevede Rossu Miguelove riječi. Zatim nastavi: — To je dio
grada, dalje prema zapadu. — I opet španjolski Miguelu: — Imaš li
još uvijek onu slatku Crvenokosu?
— Carmelitu? Ne, senor. — Miguel se zamisli. — S njom je gotovo.
— Zašto?
— Bila je previše ljubomorna.
— Imaš već neku drugu, dakako.
— Da, senor. Zove se Maria Perichole.
— Crnka?
— Plava. Gotovo zlaćana. Duge, zlatne kose.
— Dečko mijenja najljepše djevojke u gradu, poput košulja. A nije ni
čudo, kad netko izgleda tako privlačno!
Miguel se nakloni još jedanput i progovori nekoliko riječi.
— Poželio nam je svima ugodnu večer — prevede Mercedes.
— Budi dobar, mladiću! — reče Olivera. — Ako već ne možeš biti
dobar, onda budi oprezan!
Miguel se nasmije pokazujući pri tom lijepe zube i nesta.
— U čitavoj zemlji nećeš naći više takvu poslugu kao što je Miguel
— reče Olivera. — Moram zaista biti zahvalan svom prijatelju
generalu Alvarezu, što mi ga je poslao. Takva odanost, takva
vjernost! Zar nije savršeno servirao? Isto tako savršeno vozi
automobil. Održava vrt. Popravlja sve, što je potrebno. I fantastičan
je maser! — Obrativši se Rossu kaže: — I tebe će masirati, Daniele.
Tvome je tijelu to neophodno potrebno.
— Da, da — odgovori Ross.
— Ne, ne! Nisi ti više tako mlad. Tvoje srce. Cirkulacija.
 Pogledaj samo mene! Nema dana u kojemu ne poduzimam barem
dva sata nešto za svoje zdravlje. I ti moraš isto tako. Obećaj mi to,
hoćeš li?
— Da — reče Ross. — Da, prokletstvo.
Olivera se nasmije.
— Ne gledaj me tako unezvijereno, Mercedes! Daniel će sada
surađivati sa svojim omraženim ocem. To je već dovoljno.
Ne, zaista Daniele, ja se mogu vrlo lako prenijeti u tvoju situaciju. —
Olivera se opet zvonko nasmije.
Miguel Morales ga je čuo. Upravo je ušao u biblioteku i upalio
svjetlo. Zatim se zavukao ispod niskog mramornog stolića pokraj
kamina, legao na leđa i nešto tražio. Ispod donje strane mramorne
ploče izvadio je neki poluokrugli predmet, koji je bio od metala,
veličine kovanice od dvije marke. Bila je to takozvana »stjenica«,
sićušan elektronski aparat s veoma osjetljivim mikrofonom i vrlo
jakim odašiljačem. »Stjenica« — japanski proizvod — mogla je
odaslati razgovore koje je snimio mikrofon na udaljenost do tri
stotine metara, čak i kroz betonske zidove. Miguel ju je pričvrstio na
donju stranu mramornog stola popodne, kad je odnosio sa stola
šalice z:a čaj. Pri tom je ispustio jednu žličicu kako bi imao razlog da
se nisko sagne, kao da je traži pod stolom. Nitko nije ništa primijetio.
Olivera je bio u pravu: Miguel je zaista bio neobično spretan.
Mladić glatke tamne kože, te velikih crnih bademastih očiju stavi
»stjenicu« u džep svog bijelog odijela. Iz drugog džepa izvadi drugu,
još neupotrebljenu »stjenicu«. Brzo je pričvrsti na isto mjesto — na
donju stranu mramornog stolića.
Zatim napusti biblioteku i popne se na drugi kat zgrade. Tamo je
svoje sobe imala posluga. Miguel otvori jednu od njih, uđe i ponovno
zatvori vrata za sobom. Prostorija je bila velika, a iz nje se ulazilo u
kupaonicu. Zidove sobe oblijepio je Miguel fotografijama i plakatima
poznatih filmskih zvijezda i najomiljenijih argentinskih estradnih
umjetnika. U kutu se nalazio stolić na kojem je bila šarena madona iz
oslikane gline. Pokraj nje vaza puna cvijeća. Miguel se brinuo da
cvijeće uvijek bude svježe. Često bi znao klečati ispred stolića.
Miguel je bio pobožan.
Pođe u kupaonicu i na klozet. Opet je čučeći nešto radio po podu.
Iza školjke je izvukao elektronski prijemnik veličine paketića
cigarilosa, kao i jedan malo veći kasetofon. Prijemnik i kasetofon bili
su međusobno povezani tankim kablom, a bili su također japanske
proizvodnje. Bila je riječ o specijalnoj izradi, s većim kasetama.
Jedna je strana mogla snimati čak i do tri sata, a kad je to vrijeme
isteklo, kasetu nije trebalo ni okrenuti. Kasetofon je snimao na drugoj
strani kasete bez okretanja daljnja tri sata. Nadalje, aparat se
automatski uključivao čim bi se s prijemnika prenosili zvuci, glasovi ili
razgovor, koji je slala »stjenica«. Kasetofon se automatski isključivao
ukoliko dulje od pet minuta ne bi dobivao nikakve impulse, a čim bi
sa »stjenice« stigle nove pobude poslane od prijemnika, on bi se
odmah automatski nanovo uključivao.
Miguel otvori kasetofon i uze veliku kasetu. Vrati se u svoju sobu u
kojoj se nalazilo njegovo vlastito pokućstvo, što ga je donio sa
sobom. Bio je tu i ormar za odijela s dvije ladice za donje rublje i
čarape. Miguel izvuče lijevu ladicu. Tri puta snažno udari stisnutom
rukom ugao poprečne letvice na dnu ladice, koja se potom otvori.
Ploča se pomakne prema gore i ukaže se pretinac dubok oko deset
centimetara. U pretincu se nalazilo mnoštvo kaseta jednakih onoj,
koju je Miguel upravo izvadio iz kasetofona. Bio je tu i veći broj
»stjenica«. U maloj bijeloj plastičnoj vrećici koju je Miguel upravo
uzeo u ruke, nalazile su se dvije kasete, najvjerojatnije snimljene, jer
je i ovu treću koju je donio sa sobom stavio k njima. Zatim je zderao
foliju s jedne nove kasete, vratio se u kupaonicu i uložio kasetu u
kasetofon, spremnu za novo snimanje. Kad se Olivera, kao što je
najavio, bude vratio u biblioteku zajedno sa svojom kćerkom i
čovjekom koji je navodno njegov sin, u što Miguel nikako nije mogao
povjerovati, jer je to bio čovjek koji se pojavio sasvim s drugog kraja
svijeta i s kojim je Olivera sjedio satima zatvoren kraj brižno
spuštenih željeznih žaluzina! — dakle, kad se njih troje vrate u
biblioteku na razgovor, tada će taj njihov razgovor biti snimljen na
novu kasetu.
Miguel stavi kasetofon iza zahodske školjke, vrati se u svoju sobu i
zatvori tajno skrovište u ladici smještenoj u ormaru.
Iz ormara izvadi košulju s plavim i crvenim prugama, te plave hlače,
odjene uz to plave čarape i plave platnene cipele. Prije toga se
istuširao i pomno odabrao odgovarajuću odjeću. Oprezno i pažljivo
stavi svoje bijelo odijelo na vješalicu. Prije nego što je napustio svoju
sobu, klekne ispred šarene madone i pomoli se sklopljenih ruku,
zahvaljujući Gospi na dosadašnjoj zaštiti i milosti.
Zatim ustade, uze plastičnu vrećicu s kasetama i ručnu kožnatu
torbu, kakvu su tu nosili gotovo svi muškarci i u kojoj su se nalazili
novac, isprave i ključ od kola. Zaključa vrata. Nekoliko minuta
kasnije izveze se svojim »volkswagenom« kroz veliki park do
izlaznih vrata.
 18
— Joj! — poviče krupan muškarac ležeći gol na trbuhu. — Ne tako
jako, Mali! Boli me.
— Molim oprostite, generale moj — reče Miguel Morales. — Moram
pritisnuti malo jače. Vratni su vam mišići opet sasvim zgrčeni.
Goli muškarac koji je naginjao debljanju, ležao je na visokoj klupi za
masažu, čija je obloga od pjenaste gume bila opšivena platnom.
Miguel je odjeven u bijele hlače, bijele sandale i bijelu košulju kratkih
rukava stajao kraj stola za masažu u velikoj kupaonici generala
Carla Maria Alvareza i masirao ga. To se događalo gotovo četiri
mjeseca ranije, 25. listopada 1983. godine, jednog utorka prije
podne.
Miguel istrese na dlanove puder u prahu i nastavi masirati
generalov potiljak.
— Sad me dobro slušaj — reče Alvarez. — Vrlo je važno. Ti si mi
zaista iskreno i pošteno odan, zar ne, Mali?
— Da, moj generale.
— I učinit ćeš sve što od tebe budem tražio.
— Sve, moj generale.
— Ti znaš da te volim. Još nikada nisam sreo dečka s tako dobrim
karakterom i toliko vjernog kao što si ti. I ne zaboravi da sam te ja
izvukao iz bijede.
— Nikada, moj generale, nikada to neću zaboraviti.
— Dobro, dobro. Ti poznaš senor Oliveru, Mali? Mog dobrog
prijatelja Eduarda Oliveru?
— Svakako, moj generale. — Miguel je sada masirao leđa
gojaznog muškarca.
— On bi bio veoma zadovoljan da dođeš k njemu. A da li je on moj
dobar prijatelj — prokletstvo, to tako boli!
— Mora boljeti, moj generale.
— No, dobro. Baš i ne mogu znati da li mi je on prijatelj. Ne
zaboravi: dobro izmasiraj bokove, dragi. Noge se tako brzo umaraju.
— Da, moj generale. — Miguel je trošio vrlo mnogo talka. Bilo mu je
vruće. To je bio vrlo težak posao. — Nisam to razumio — reče. — Vi
ne znate, da li je senor Olivera zaista vaš prijatelj?
— Točno. — Alvarez zagunđa od zadovoljstva. — Tu! Da, baš tu!
Još! Daj još! Tako je ugodno. Olivera je neobičan čovjek, znaš. On je
uvijek i meni i drugovima mnogo pomagao. Ne samo kao bankar.
Nego i s informacijama. — Miguel je upravo mijesio Alvarezovu
stražnjicu. General nastavi: — Ali, da li je vjeran? Vjeran poput tebe,
Mali? Barem napola toliko vjeran? Jače! Pritisni jače! Tko zna neće li
sada promijeniti stranu i postati prijateljem naših neprijatelja?
— Ne razumijem, moj generale…
— Pred izborima smo — odgovori general. — Izbori će se održati
za pet dana. Mi ćemo izgubiti. Pobijedit će Alfonsin.
— Majko Božja, ne — to ne može biti! — poviče Miguel.
— Vidjet ćeš. Mi očekujemo poraz. Narod nas mrzi od vremena
Falklandskog rata. Narod nas je zapravo mrzio i prije, ali nas se
bojao. A sad nas još samo mrzi. Daj još jedanput stegno, molim te!
— Da, moj generale. — Miguel poče bridovima obiju ruku brzo i
spretno lupkati duž generalova desnog stegna. Isto je to učinio i s
lijevom nogom, i to nekoliko puta.
— Alfonsin će pobijediti — reče Alvarez. — I jasno je da će se tada
suditi hunti.
— I vama, moj generale? — Miguel je bio užasnut. Prestao je s
masažom i zaplakao.
— Ne plači, dragi! To nema smisla. Sigurno će nam suditi u to
nema sumnje.
— Mislite… dospjet ćete u zatvor? — Miguel je još uvijek
nepomično stajao kao skamenjen. Jednom je rukom otirao suze.
— Da, zacijelo, Mali. Nema smisla da zatvaramo oči pred tim. Ja
znam da se ti slažeš sa svime što ja činim, zar ne?
— Sa svime, moj generale. Moja ljubav i zahvalnosti prema vama
nemaju granica. Zauvijek sam vama na službu.
Carlo Maria Alvarez se stenjući okrene na leđa. U njega su bile
grudi gotovo kao u žene. Miguel poče masirati grudi.
— Ja sam te već njemu zavijestio, najdraži moj — reče general.
— Gospodin general me je…
— Kad dođu po mene i odvedu me, možeš odmah otpočeti u njega.
Uzmi sa sobom sve svoje stvari — to će veoma dugo potrajati.
General je Alvarez živio u ogromnoj vili u Ulici Dorego, u
prominentnom kvartu Palermo. Jedanaest ulica dalje pružala se
dugačka Cespedes, gdje je svoju kuću imao Olivera.
 — Ali… ali ja neću, moj generale! Ja neću ići k senor Oliveri. Ako
vas zaista uhapse i osude, ja ću se ubiti. — Miguelove se oči opet
napuniše suzama.
— To bi bilo vrlo lijepo od tebe, ali i vrlo glupo — reče Alvarez. —
Mrtav ne možeš koristiti nikomu. Živ, i to baš u Olivere, mog dobrog
prijatelja, možeš biti nama od velike koristi.
— Vama? — Miguel je sada masirao generalov mlohavi trbuh.
— Da, nama, najdraži — reče Alvarez. — Svima nama, koje će
srušiti. Jer, demokracija se neće zadržati, vjeruj mi! Mi ćemo se
vratiti.
— Vratit ćete se? — Miguel stade pljeskati mlohavi trbuh. Uvelo
meso se njihalo amo-tamo.
— Pa uvijek smo se vraćali. Koliko god ih i pozatvarali — sve neće
moći zatvoriti. Dovoljno će ih ostati na slobodi, u akciji. A uz to, tu je
još i jaki savez drugova u cijeloj zemlji. Nitko ništa ne zna o tom
savezu, i zato ga nitko i ne dira. Cilj tom savezu je otpor. Veliki
poduhvati. Širenje nesigurnosti i straha. Pripremanje terena za naš
povratak. Vidiš da ti poklanjam svoje potpuno povjerenje, Mali.
— I možete, generale moj. Ja bih — tako mi svete Djevice — dao
za vas i svoj život.
— Ipak bi me razočarao da ne preživiš svoju izdaju niti jedan dan,
najdraži. Dakako, nisi ti jedini čovjek od povjerenja. Imamo ih na
tisuće, možeš zamisliti. Ali ti bi bio jedan od najvažnijih. Svakoga od
njih nadzirat će naši ljudi, svakoga pojedinog. A nužno je da netko
nadzire i Oliveru. Moram pretpostaviti, ne, ja to znam, znam sigurno.
I eto, sad mi se pružila prilika za to. Daj ovu nogu tu sprijeda, molim
te!
Miguel je masirao, teško dišući. Bio je duboko ganut onim što je
upravo čuo.
— Olivera je bio dobar prijatelj svih nas. Međutim, čuo sam iz tajnih
izvora, da navodno već kontaktira s ljudima iz Alfonsinove okoline.
— Ma ne valjda!
— Ti ne poznaješ ljude, nevinašce moje. Navodno, Olivera je već
promijenio stranu. On će sada postati dobrim prijateljem naših
neprijatelja, pomoći im — kao bankar i s informacijama. Pozivat će ih
u svoj dom. On je zaista veoma mudar. Oni će u njega tražiti savjete.
Smatrat će ga jednim od svojih. I zato moraš sada otići k njemu. —
Alvarez nježno zavuče ruku Miguelu između nogu, dok je ovaj stajao
njemu okrenut leđima.
— Ti ćeš to učiniti za mene, najdraži moj, zar ne? Preko tebe ćemo
primati u zatvoru informacije o svemu onome što će novi gospodari
planirati, htjeti, naumiti sprovesti. A mi moramo biti informirani, zar
ne, to dobro razumiješ, zar ne? Samo na taj način moguća je borba
iz tame… ustanak… državni udar… kasnije… «.
— Ali… ali što trebam činiti, moj generale? Ja sam samo jedan
glupi mladić kojeg ste vi u svojoj beskrajnoj dobroti izvukli iz blata.
— Ti si pametan mladić, dragi moj. Prisluškivat ćeš razgovore koje
će Olivera voditi iza zatvorenih vrata. Sve što ti se bude činilo
važnim. Hoćeš li to uraditi?
— Učinit ću sve, generale moj.
— I ubiti?
— Ako tako mora biti, i ubiti, moj generale. Ali kako da prisluškujem
te razgovore?
— Za to postoje perfektni uređaji. Dobit ćeš sve što ti bude
potrebno. Sve ćemo ti protumačiti. Moji prijatelji i ja mislimo pri tom
na najmodernije uređaje. Pa ti si veliki amater. Ja sam Oliveri već
rekao da ti uvijek od petka uvečer pa do nedjelje ujutro imaš
slobodno vrijeme i da ti on u isto vrijeme mora dati slobodno. On će
to učiniti vrlo rado. Strašno je zagrijan na pomisao da ćeš doći k
njemu. Budi potpuno miran! On nije takav kakvi smo mi. Nećeš doći
u iskušenje da me prevariš.
— Ne bih to nikada učinio! — Miguel se trgne. Na njegovu se
lijepom licu otvoreno pokaže istinska pobuna.
— Znam ja to. Šala — reče general i ponovno uhvati Miguela. —
Dragi moj, najbolji moj. Da, što sam još htio reći: u svoje ćeš
slobodno vrijeme uvijek donositi rezultate jednom tjedno na
određeno mjesto… Još ćeš biti obaviješten, kamo… Trebaš biti
zaslužan za revoluciju, Mali. I ti to želiš — ako to meni koristi?
— Sve, generale moj — reče tronuto Miguel. — Sve što tražite od
mene.
 19
Miguel je svojim »volkswagenom«-stigao do ulaznih vrata od
kovanog željeza. I on je imao malu plastičnu napravu kojom je
elektronskim putem otvarao željezna vrata. Kola lagano izveze na
ulicu. Vrata se za njim zatvoriše. Skrene ulijevo. Pod starim su
palmama s obje strane duž Cespedesa stajali parkirani mnogobrojni
automobili. Mladić je primijetio da susjedi imaju veliku vrtnu
svečanost. Do njega su dopirali zvuci glazbe, a ugledao je i pojedine
parove koji su plesali na otvorenom, na akrilno staklastom parketu.
Malo podalje bila su parkirana u suprotnom smjeru vožnje dvoja
kola: jedan »buick« i jedan plavi »lincoln«. Za volanima su sjedila
dvojica mladića. »Lincoln« je bio parkiran u smjeru kojem je sada
krenuo Miguelov »VW«. Čovjek za volanom »lincolna« izvuče iz
ležišta mali mikrofon i reče: — Peru, ovdje Cuba.
Čovjek iz crnog »buicka« odgovori preko mikrofona: — Ovdje Peru.
Što se događa, Cuba? Vozite li za »volkswagenom«?
— Da. Ako još netko izađe iz kuće, slijedite ga. Ostat ćemo u radio
vezi.
— Okay, Cuba, mnogo sreće! Gotovo.
Plavi »lincoln« se izvuče iz parkirališnog prostora. Njegov vozač,
koji je prilikom telefonskog razgovora sa starim čovjekom
Cristobalom rekao da se zove Roberto, još je uvijek nosio zelenu
košulju i bijele hlače kao i prije podne. Kraj njega je sada sjedio
mladić u crvenoj košulji. Kad su danas ujutro pratili Mercedes i
Daniela Rossa s aerodroma u grad, on je sjedio za volanom crvenog
»ferrarija«. Organizacija je raspolagala velikim brojem automobila.
Bilo je još uvijek vrlo svijetlo i vruće, iako je sunce već zapadalo.
Uskoro će se spustiti sumrak.
Na Avenidi Cabildo skrenuo je Miguel nadesno. Vozio je širokom
cestom nizbrdo u smjeru jugozapada. Plavi ga je »lincoln« slijedio.
Miguel je stigao do polo-kluba, što je ležao nalijevo od njega, pa
zatim do križanja s Avenidom J. B. Justo. Tu je Avenida Cabildo
mijenjala naziv u Avenida Santa Fe i vodila dalje prema jugu kraj
Zoološkog i Botaničkog vrta, pokraj mnogih parkova i malih jezera.
Lagano je skretala prema jugoistoku.
— Zovem Peru — reče Roberto u mikrofon. — Zovem Peru, Ovdje
Cuba.
 — Ovdje Peru. Što je?
— »Volksvvagen« se spušta Avenidom Santa Fe. Ako tako nastavi,
uskoro će stići do dokova i luke. Ostanite na vezi! Nešto je tu ipak
čudno.
— Ostajemo na vezi, Cuba. Gotovo.
— Što taj hoće u luci, Esteban? — upita Roberto mladića u crvenoj
košulji koji je prije podne vozio »ferrari«.
— Nemam pojma — odgovori Esteban. Razljutio se. — Stari nam je
Cristobal trebao već odavno poslati zamjenu. Čovječe, pa to traje
već od jutros! A sada je pola deset. Umoran sam. To je vraški usran
posao.
— Taj tip vozi prema Retirou, Esteban! Prema Retirou!
I stvarno, Miguel je iznad Plaža General San Martin i Plaža Britania,
iza kojih su se prostirali veliki parkovi, skrenuo ulijevo i stigao do
ogromnog parkirališta ispred masivnog zdanja glavnog kolodvora
Buenos Airesa. Od ukupno šest različitih željezničkih mreža u
Argentini, pet ih je nosilo imena generala, zajedno s njihovim
titulama. Tri su se sastajale u Retirou, a ostale su imale vlastite
stanice u Constitucionu, Onceu i Lacrozeu. Parkiralište ispred
Retiroa bilo je gotovo zauzeto. Sve je vrvjelo od užurbanih ljudi.
Roberto je pronašao u blizini »volksvvagena« mali slobodni prostor.
Spretno je manevriranjem smjestio velika kola u taj mali prostor, dok
je Esteban dohvatio mikrofon.
— Zovem Peru, ovdje Cuba.
— Ovdje Peru.
— Nalazimo se na parkiralištu Retiro. »VW« se zaustavio. Iz njega
izlazi neki mladi muškarac. Nosi ručnu torbu i bijelu plastičnu
vrećicu. Ide prema Retirou. Slijedit ćemo ga ukorak…
Miguel se probijao između mnoštva automobila. Na stanovitoj
udaljenosti slijedili su ga Esteban i Roberto. Miguel je stigao do
velikog bloka glavnog kolodvora i do perona ispred velike hale s
bezbroj trgovina koje su još sve bile otvorene. Išao je pokraj kioska s
novinama, pokraj letećih trgovaca s kolicima, štandova sa zakuskom
za put, sve do velikog zida s pretincima na zaključavanje. Njegovi su
ga pratioci krišom promatrali zaklonjeni iza štandova s novinama i
porno-časopisima. Miguel izvuče iz male kožnate torbe neobično
nazubljen ključ i otključa pretinac dvije stotine četrnaest. Činio je to
svakog petka u isto vrijeme, sve otkako je radio u Olivere. Bijelu
plastičnu vrećicu položio je u pretinac. Tu je on već deponirao
mnogo kaseta u takvim vrećicama. Po njih je dolazio povjerljivi
čovjek generala Alvareza, kojem se upravo sudilo. Miguel tog
čovjeka nije poznavao. Plan je bio dogovoren još s Alvarezom od
kojeg je Miguel — koji ga je toliko cijenio i volio — dobio ključ i točne
upute.
— Taj pretinac dvije stotine četrnaest mora se, kao uostalom i svi
drugi pretinci, puniti kovanim novcem da bi ga se moglo otvoriti.
Najkasnije svakih sedamdeset i dva sata mora se ubaciti nova
kovanica, jer će mu isteći vrijeme i tada ga može otvoriti jedino
kontrolor. Ali, o tome ne trebaš ti brinuti, Mali. O tome će brinuti
drugi. U svakom slučaju, svaki put kad se pretinac otvara, sat se
prekida. Prije otključavanja pretinca, ti, dakle, moraš uvijek ubaciti u
prorez kovani novac kad deponiraš kasete. I ljudi koji će podizati
kasete, moraju, dakako činiti to isto, najdraži moj…
Miguel pritisne vrata pretinca na zaključavanje, ubaci novac i
zaključa. Ključ vrati u svoju malu kožnatu torbicu. Na ključu je bilo
utisnuto slovima RETIRO i brojka 214. Nekoliko minuta nakon toga
Miguel se ponovno našao u prepunom parkiralištu, sjeo za, volan
svog »volkswagena«, upalio motor i izvukao kola s malog prostora.
Već slijedećeg trena sudario se s velikim, plavim »lincolnom«, koji je
iznenada iskrsnuo ispred njega. Miguel ga nije vidio. Kola su se
sudarila s prednjim blatobranima. Metal je zazvonio. Miguel od
straha zaguši motor. Iz »lincolna« je izašao muškarac u zelenoj
košulji i krenuo prema njemu.
— Vi ste pijani, je li? — poviče.
— Baš vam je to trebalo! — uzvrati Miguel vičući. — Tu nije staza
za utrkivanje! Vozili ste sigurno najmanje četrdeset milja!
— Ne budite smiješni!
— Ne, gospodin ima pravo! — poviče neka žena, napadajući
Roberta. — Vozili ste doista prebrzo!
— Istina je. Ja sam svjedok.
— I ja!
Odjednom se tu stvorilo mnoštvo ljudi. Vrućina, koja je i uvečer bila
gotovo nepodnošljiva, djelovala je na ljude da su bili nervozni i
razdražljvi.
 U tom se metežu Esteban sasvim približio »volkswagenu« čija su
prednja vrata bila otvorena. Na desnom je sjedalu ležala kožnata
torbica. Vanjski je pretinac torbice imao patentni zatvarač. Esteban je
vrlo točno sve promotrio. Znao je da je mladić tamne boje kože
spremio ključ u vanjski pretinac torbice. Dohvati torbicu, otvori
zatvarač, dok je galama iza njega bivala sve glasnija.
I, eto — ključa! Esteban požuri, da što prije nestane. Potrči prema
peronima, sudarajući se pri tom s ljudima, otrpi njihove psovke i
pojuri naprijed, sve do zida s pretincima na zaključavanje. Odmah
zatim otvori dvije stotine i četrnaesti i izvadi plastičnu vrećicu. Ubaci
kovani novac, zaključa, i potrči koliko su ga noge nosile natrag na
parkiralište. S olakšanjem začuje ljutiti žamor glasova. »Oni se,
dakle, još uvijek svađaju«, a sakupilo se i još više ljudi. Miguelov
»volkswagen« prilično je jako oštetio »lincolnov« prednji blatobran.
On i Roberto iznova su pregledavali i ocjenjivali štetu. Okolni su
promatrači komentirali. Esteban se progura naprijed, približi se
»volkswagenu« s otvorenim prednjim vratima, neprimjetno spusti
ključ u prednji pretinac torbice i spretno povuče zatvarač. Plastičnu
je vrećicu sakrio ispod košulje.
U međuvremenu je netko predložio da valja pozvati policiju.
»Sranje«, pomisli Esteban, a isto tako i Roberto, na što Miguel
prestrašeno poviče: — Ne, ne zvati policiju!
— Zašto ne? Jasno je da je »lincoln« apsolutno kriv!
— Svejedno… — Miguel stade zamuckivati od uzbuđenja. »Samo
ne policiju«, pomisli. »Ako me pitaju što sam tu radio.« S mukom
procijedi: — To nisu moja kola… Ja… ja sam ih posudio… Ne želim
naljutiti svog prijatelja. Dat ću vam svoju adresu… Dajte popraviti
kola i pošaljite mi račun, molim vas. — Pogleda Roberta molećivo.
— Krivu adresu, zar ne? — upita ovaj.
— Ne, ne! pokazat ću vam svoje isprave. — Miguel se makne,
sagne i dohvati iz »volkswagena« kožnatu torbicu, te pokaže
vozačku dozvolu i druge dokumente. — Molim, izvolite pogledati…
Stanujem u Cespedes tisuću šest… kod senora Olivere… tamo
radim… Evo prijavnog listića… Tek sam nekoliko tjedana tamo… »O
prokletstvo«, pomisli, »da mi se moralo baš to dogoditi. O Majko
Božja, pomozi mi!«
— No, dobro — odgovori Roberto — ako to hoćete platiti.
 Uze blok i olovku iz stražnjeg džepa hlača — Pokažite,
gosppdine…
— Miguel Morales, molim lijepo.
— Ta vi ste ludi! — poviče neka žena. — Platit ćete, a on je sto
posto kriv.
Odobravanje sa svih strana.
— To je moja stvar. Rekao sam već, kola su posuđena.
U međuvremenu je Roberto naslonjen na haubu »lincolna«
zabilježio Miguelovu adresu i broj osiguranja.
— Dakle, okay, dobit ćete račun. Drugi put bolje pripazite! Laku
noć.
— Laku noć… i mnogo hvala za vaše razumijevanje — zamuckivao
je Miguel.
Promatrači su se komentirajući razišli. Nisu se nikako slagali s tim
rješenjem.
— Taj napuhanac u »lincolnu« — reče jedna žena muškarcu koji je
išao kraj nje. — Mali se u svom »volkswagenu« usrao od straha.
Samo se ne upuštati s budžama! Svi smo takvi. Zato i nikada ništa
ne možemo postići.
— Prestani, Evita! — reče njen pratilac. — Sad ćemo zakasniti u
kino. Ali, ti si, dakako, morala sve vidjeti, do zadnjeg časa.
 20
U Cristobalovom stanu, na drugom katu zgrade dvadeset i pet, u
ulici Husares na zapadu grada, zazvoni telefon. Muškarac približno
šezdesetih godina, potpuno ćelav, s kojim je Roberto u podne
telefonski razgovarao, obavijestivši ga da su kola koja je on pratio od
zrakoplovne luke skrenula u park vile u ulici Cespedes tisuću šest,
sjedio je u pohabanom naslonjaču ispod stajaće svjetiljke, u otužnoj
dnevnoj sobi pred starim radio-aparatom i slušao kraj dramatizacije
»Mosta na San Luis Rey« od Thorntona Wildera.
Telefon je zvonio i zvonio. Cristobal ustade, požuri u susjednu sobu,
čiji je prozor gledao na ogromni prostor »Regimento 3 de Infanteria
General Belgrano« sa svojim vježbalištima i kasarnama. Prostor je
bio jako rasvijetljen mnogobrojnim reflektorima, postavljenim na
visoke stupove. Postariji je čovjek imao svezan ručnik oko bokova.
Otvorio je sve prozore, kako bi prostorijom barem malo prostrujao
svjež zrak. Podigne slušalicu.
— Da?
— Ovdje Roberto — začu se glas koji je poznavao. — Imamo
nešto, što morate odmah dobiti.
— A što je to? — Cristobala se je moglo dobiti jedino telefonskim
putem. Tehničari, pripadnici organizacije, tako su preuredili telefonski
uređaj, da se razgovori nisu mogli prisluškivati. Kontaktiranje s
Cristobalom radijem bilo bi previše riskantno.
Roberto ispriča što se dogodilo.
Cristobal živne. — Donesi kasete odmah ovamo! Ja ću sići dolje.
Koliko vam treba da stignete do mene?
— Oko trideset minuta. Promet je veoma gust.
— Dobro. Čekat ću u sjeni izlaznih vrata. Vi polagano vozite pokraj i
dodajte mi plastičnu vrećicu iz kola.
— Okay, Cristobal. Gotovo.
Cristobal spusti slušalicu, vrati se u sobu za dnevni boravak s
oštećenim pokućstvom i ponovno sjedne. Čuo je glas s radija koji je
upravo govorio da je prijenos »Mosta na San Luis Rey« završen.
»Ali uskoro ćemo umrijeti svi, i sve uspomene nestat će s lica
zemlje, a mi sami bit ćemo voljeni samo kratak tren, zatim ćemo biti
zaboravljeni. Ipak, ljubavi će biti dosta; sve pobude ljubavi vratit će
se natrag k jednoj, od koje su nastale. Ljubavi ne treba čak ni
sjećanja. Postoji zemlja živih i zemlja mrtvih, a most između njih je
ljubav — jedino što ostaje, jedini smisao.«
Cristobal ugasi radio. Usne mu se nijemo pomicaše. Ponavljao je
zadnju rečenicu i gledao u prazno. Bio je vrlo tužan i vrlo osamljen
čovjek.
 21
Kad je plavi »lincoln« trideset i pet minuta kasnije lagano vozio s
upaljenim kratkim svjetlima ulicom Husares, Cristobal je stajao u
tami ulaza u kuću. Jedna se ruka ispruži iz kola prema njemu.
Postariji čovjek spretno dohvati bijelu plastičnu vrećicu. »Lincoln«
nastavi put i skre’ne iza prvog ugla.
Cristobal zatvori ulazna vrata i vrati se u svoj stan. U svojoj radnoj
sobi pažljivo pogleda sve tri kasete. Imao je kasetofone najrazličitijih
tipova, ali kasete nisu pasale ni u jedan. Tako nešto Cristobal nije
očekivao. Čim ih je ugledao, bilo mu je jasno da su te kasete
specijalne izradbe i za specijalni uređaj. U trgovinama se zacijelo
takav uređaj nije mogao kupiti.
Ustane i zatvori sve prozore. Zatim sjedne, uključi »cjepkač« i stade
birati broj 00441, pozivni broj za London, a zatim
sedmeroznamenkasti broj.
Začuje se signal, a odmah zatim ugodan muški glas: — Halo.
Cristobal poče govoriti engleski. Spomene svoje ime, te se ispriča
što smeta tako kasno.
— Nema razloga! — Glas iz Londona zvučao je srdačno. — Samo
trenutak! — Nešto je zaškljocalo u vezi. — Tako, »cjepkač« je
uključen. Što je, da čujem?
— Zaista mi je žao, mister Morley. Ovdje je sada pola dvanaest. A u
vas je već skoro pola tri. Sigurno ste već spavali.
— Nije važno. Pa rekao sam vam da me morate nazvati odmah,
čim se nešto dogodi, pa bio dan ili noć. Kažete da imate ime čovjeka
koji je ostavljao kasete u pretincu na zaključavanje?
— Da. Iz njegove vozačke dozvole, te iz prijavnog listića. Zove se
Miguel Morales. Rođen petnaestog svibnja tisuću devetsto
šezdesete u Buenos Airesu. Moji su ljudi veoma pouzdani. Na
prijavnom listiću stoji i bivša adresa i zadnji poslodavac. General
Carlo.Maria Alvarez, Dorrego osamsto sedamdeset. Predio grada
Palermo. To je sasvim u blizini Oliverine vile.
Mr. Morley u Londonu zazviždi. — Alvarez — general hunte?
— Da, sir. Prekontrolirao sam u telefonskom imeniku. To je njegova
adresa. Ili bolje: to je bila njegova adresa. Već je tjednima u zatvoru.
Odveli su ga dvadesetog prosinca. Dvadeset i prvog Morales se
preselio Oliveri.
 — Gotovo se čini kao da je on imao neki zadatak, zar ne,
Cristobal?
— Čini se tako, sir, da.
— Da instalira uređaj za prisluškivanje i snimi razgovore svog
novog poslodavca. Od koga li je samo mogao dobiti tako
komplicirani specijalni uređaj? Jedino od Alvareza i njegovih
prijatelja. Kao da se uvukao Oliveri, baš tako, je li?
— Da, sir.
— Recite Cristobal, te kasete… imaju li one lijevo na etiketi gore tri
mala isprepletena prstena — nešto poput olimpijskih krugova, samo
dva manja?
Ostarjeli muškarac pogleda.
— Da, sir. A ispod krugova nalaze se slova E i X.
— Sranje. Slutio sam. Privatna izradba. Nitko ih ne može
reproducirati. Samo tehničari u specijalnom laboratoriju. Slušajte,
sam bog zna što je na tim kasetama — ali ja ih moram imati.
Najhitnije, jeste li razumjeli?
— Da, sir — reče Cristobal. Glas mu je zvučao umorno i potišteno.
— Pošaljite mi ih po vašem najboljem čovjeku, onom što liči na
Alaina Delona. Kako se ono zove?
— Garcia, sir. Garcia Lopez.
— A gdje je taj?
— U gradu, sir. On je s oboje doletio iz Frankfurta ovamo. Javio se
prije nekoliko sati — u dogovoreno vrijeme. Živi sa svojom
prijateljicom. Imam broj telefona. Ali prije sutra ujutro ne poliječe više
ni jedan avion.
— Svejedno mi je kako će putovati, koliko će aviona morati
promijeniti, ako nema odmah direktan let. Neka poleti sutra ujutro,
jasno?
— Potpuno jasno, sir — ponizno uzvrati Cristobal. — Otputovat će
prvim avionom. Pa makar morao i presjedati nekoliko puta. Donijet
će vam kasete neodložno, odmah čim stigne u London, sir.
— Računam na vas, Cristobal. Moramo napokon saznati, što se to
događa.
U Londonu se slušalica spustila. Cristobal učini to isto. »Baš je
mogao reći laku noć, taj Mr. Morley«, pomisli isključujući »cjepkač«.
»Koliko samo mrzim sve to. Ali od nečega se mora živjeti. Probudit
ću Garciu u pet ujutro. TS ja ionako ne mogu spavati. Već godinama
ne mogu pošteno spavati. Najviše jedan ili dva sata ponekad, ako
imam sreće. Probudit ću Garciu u pet sati i reći mu da mora doći k
meni po kasete. I da odmah mora odletjeti za London. A sada neka
mu ostane još malo vremena za ljubav«, reče ostarjeli čovjek samom
sebi. »Samo malo vremena!«
 22
REICHSFUHRER SS I
ŠEF NJEMAČKE POLICIJE
Berlin, 31. ožujka, 1944.
S-Oberf. Prof. Dr Walther Wust,
i šef Ahnenerbe/Pers. Stab RFSS SS-Staf. Wolfram Sievers,
Reichgeschaftsfuhrer des Ahnenerbes{ 5 }

Molim da se ubuduće prigodom meteoroloških

proučavanja promjene vremena koje će se pomoću
organiziranih promatrača nakon rata pratiti sistematski,
obrati pažnja na slijedeće: korijenje odnosno lukovice
mrazovca nalaze se u zemlji na različitim dubinama,
već prema kakvoj godini je riječ. Sto su dublje u zemlji,
zima će biti oštrija; što su bliže površini, to će zima biti
blaža.
Na tu me je činjenicu upozorio Fuhrer
potp. H. Himmler

Eduardo Olivera, pročitavši to pismo, spusti knjigu

džepnog formata i skine naočale s okvirom od roga.
— Što je to? — upita Daniel Ross. Olivera, Mercedes i on sjedili su
na pletenim stolicama kraj bazena. Na dnu bazena bile su ispod
debelog stakla smještene jake svjetiljke koje su bile upaljene i davale
su vodi plavkasti sjaj. Svjetlost je padala i na njih troje. Najprije su se
htjeli vratiti u biblioteku, ali je Olivera predložio da bi mogli još malo
posjediti na svježem zraku. Kraj njih je bio bar na kolicima. Pili su
viski. Biblioteka je bila prazna. Kasetofon, smješten iza klozetske
školjke u Miguelovoj kupaonici, nije se uključio još ni jedan jedini put.
Bilo je pola deset.
Baš u to vrijeme pratili su mladići u plavom »lincolnu« poslužitelja u
njegovom »volkswagenu« Avenidom Santa Fe, sve dolje do Retiroa,
glavnog kolodvora.
— To sam pročitao da shvatiš zašto sam trideset i prvog ožujka
četrdeset i četvrte morao čekati Himmlera kad sam došao po njega,
da bih ga odveo u Ministarstvo vanjskih poslova i kakve je on imao
brige tada, četrdeset i četvrte krajem ožujka. Pozdravio me u svojoj
radnoj sobi, ispričao se, te izdiktirao sekretarici s kojom je radio prije
mog dolaska još i tu idiotsku napomenu za »Ahnenerbe«, čiji je šef
on bio. Ribbentrop ga je već telefonski obavijestio da on i Goebbels
moraju razgovarati s njim o veoma važnoj stvari. Na taj mi je način
Himmler, dakako, htio dati na znanje, što misli o Ribbentropu. Nikada
nisam zaboravio tu napomenu o mrazovcu, jer sam bio užasno
bijesan zbog Himmlerovog ponašanja. Kasnije sam tekst te
napomene našao doslovce u ovoj džepnoj knjizi s još gotovo četiri
stotine pisama Himmleru i njegovih pisama drugima. Pod brojem tri
stotine pet, stvarno stoji taj tako neobično važan doprinos Hitlera
proučavanju vremenskih prilika, zbog kojega me je Himmler pustio
da ga čekam stojeći, jer ga je morao izdiktirati sekretarici. — Olivera
položi knjigu na vrtni stolić. — Trebao sam doći po Himmlera u četiri
sata poslije podne. Nakon što je završio taj posao, zatražio je još i
debelu mapu za potpise i potpisivao pisma. Naposljetku smo oko
pola pet napustili Reichsfiihrung u Prinz-Albrecht-Strasse osam. Na
broju devet bilo je sjedište Gestapoa. Do ministarstva vanjskih
poslova u Wilhelmsstrasse sedamdeset i četiri do sedamdeset i šest
odvezli smo se automobilom, za čijim je volanom sjedio neki SS-
ovac, a kraj njega još jedan. I Himmler je također bio odjeven u SS
crnu uniformu sa srebrnom mrtvačkom glavom na niskoj vojničkoj
kapi. Vrijeme je bilo lijepo i zato je došlo do popodnevnih napada
Amerikanaca. Amerikanci su dolazili uvijek samo po lijepom
vremenu i uvijek danju, dok su Englezi dolazili noću bez obzira na
vremenske prilike, ponekad i dvaput. Sjećam se da još mnogi požari
nisu bili ugašeni. Nad gradom se nadvio težak i ogroman oblak dima.
Uostalom — gotovo je nevjerojatno kad se sada o tome govori —
sjedišta ureda Ribbentropa, Goebbelsa i Himmlera ostala su gotovo
netaknuta i u njima se nesmetano radilo, unatoč neprekidnim
zračnim napadima, pri kojima se malo po malo čitav ogromni
milijunski grad pretvarao u ruševinu, a tisuće ljudi izgubilo živote.
Jedino su prozorska stakla neprestano bila razbijena, ali su ih
redovno i hitno zamjenjivali novima. I Ministarstvo propagande je
pretrpjelo krajem siječnja četrdeset i četvrte nekoliko laganih udara
bombi. No, oštećenja su bila uklonjena. Zaista nevjerojatno. Kao da
je sam Bog pazio kako ne bi spriječio gospodu da narod povedu do
ruba pakla kojim se inače završio rat…
 Olivera, demokrat, popije gutljaj — tako reći in memoriam
Germaniae patriae.
Zatim nastavi: — U Ministarstvu vanjskih poslova odveo sam
Himmlera u podrum. Tamo se nalazilo više prostorija za prikazivanje
filmova. Ribbentrop i Goebbels već su čekali, obojica, kao i ja u
civilu. Ledena izmjena pozdrava. Goebbels i Ribbentrop su se ljutili
radi Himmlerova zakašnjenja, a on je pak pokazivao svoj prezir
prema Ribbentropu i strah od Goebbelsa, kojem se divio i zavidio mu
što je uživao Hitlerovo povjerenje, na način tipičan za njega: nastup
mu je bio osobito živahan. Pred Hitlerom je, međutim, Himmler
redovno imao tremu i nije mogao izgovoriti niti jednu suvislu
rečenicu.
— Čovjek s puno lica, taj Himmler — reče Daniel Ross.
Olivera ponovno stavi naočale, prolista džepnu knjigu i kimne.
— Tu ga karakteriziraju kao »učitelja« i »ubojicu za pisaćim
stolom«, čija se sveukupna bilanca svodi na približno deset milijuna
ljudskih života, kao »potčinjenog« ali ipak »vrhovnog zapovjednika«,
označuju ga »okultistom«, »povrtljarom« i »bjesomučnikom«.
Olivera spusti knjigu. Popije. — Da — reče — a imao je on i još
stotinu drugih lica.
— Najmalograđanskiji krvopija — reče Ross. — Bože moj, kakvi su
psihopate bili tvoje kolege, propalice, luđaci, najokorjeliji zločinci. —
Obrati se zatim Mercedes: — Vi ste studirali politologiju. Znate li, da
na visokoj školi ne postoji jedan od najvažnijih predmeta? Mislim na
politopsihologiju. Ona bi se morala izučavati na svakom sveučilištu!
Psihološka pozadina povijesnih događaja. Kakvo psihološko
objašnjenje postoji za to, da je njemački narod izabrao za vođu
asocijalnog beskućnika i da je tada taj isti narod unesrećio čitav
svijet? Oprosti! — okrene se Oliveri — prekinuo sam te.
— Ali molim te, Daniele, samo ti nastavi! Veoma je zanimljivo.
Dakle!
— Dakle — nastavi Ross — pod politopsihologijom mislim na
psihološko tumačenje ljudske povijesti. Uvijek postoje isti konflikti,
uvijek isto polazište, uvijek iste ličnosti, isti ništavni povodi koji vode
u propast, a koje bi točno trebalo izučavati. Mi možemo, na primjer,
spriječiti povratak fašizma samo u slučaju, ako se upravo psihološki
budemo bavili tom i takvom polaznom situacijom i ljudima.
 — Bože moj, to je točno — reče Mercedes.
— Postoje povjesničari, postoje psiholozi — ali ne postoje povijesni
politolozi. A to je ono iznenađujuće, jer kao što se zna, čovječanstvo
ne može učiti iz povijesti, iako se i ne trudi da nešto nauči. A
povijesno-psihološko tumačenje bila bi jedina šansa koju imamo, da
bismo spriječili zlo, gledajući perspektivno, tj. u budućnost. I tu jedinu
šansu ne koristi nitko na čitavom svijetu, bez iznimke. Neshvatljivo,
zar ne? Ono što je zanimljivo u povijesti nisu događaji, nego
psihološke povezanosti, koje su dovele do stanovitih događaja.
Jedino bi to za nas bila pouka. Jedini spas. Ali nitko živ uopće ne
misli da etablira jednu takvu znanost. — Zatim je slijedila dulja
stanka. Mercedes se netremice zagleda u Rossa. On primijeti pogled
i reče Oliveri pomalo zamišljeno: — Što se, dakle, dogodilo u
Berlinu?
— No, da — nastavi ovaj — Ribbentrop je objasnio, da sam se ja,
bolje rečeno moja služba, uspio dočepati nevjerojatnog filma i da ga
odmah želi prikazati Goebbelsu i Himmleru…
— …vama, dragi doktore, i vama, Reichsfiihreru, jer bih Fiihreru taj
film htio prikazati tek s našim sasvim određenim prijedlogom — reče
Ribbentrop. — Izvolite, sjednite! — Goebbels odšepesa do
tapeciranog sjedala u prvom redu male prostorije za prikazivanje
filmova. Ross i Ribbentrop sjeli su kraj njega, a Himmler je sjeo na
drugom kraju tog istog reda. Ribbentrop digne ruku i dade znak
nekome u kabini. Svjetlo se u sobi polagano ugasi, i film poče.
Slijedeće trideset i četiri minute nitko nije progovorio ni riječ. Nitko
se nije pomakao. Georg Ross je redom promatrao njihova lica.
Goebbelsovo je nalikovalo maski. Na Ribbentropovim usnama ležao
je samodopadljiv, glup osmijeh. Himmler je bio duboko dirnut. Ostao
je otvorenih usta. Jedanput su mu pali cvikeri na koljeno. Ruka mu je
drhtala, dok ih je ponovno stavljao na nos. Ross, koji je film gledao
već treći put, i ovog je puta osjećao kako mu uzbuđenje neprestano
raste. Teško je disao, a ruke su mu se ovlažile. Kad je film završio, u
prostoriji su ponovno zapaljena svjetla. Još uvijek su svi šutjeli i nitko
se nije micao. Tek nakon nekoliko minuta Goebbels ustade i reče:
— Idemo gore k vama, Ribbentrop!
— Idemo gore, k vama, Ribbentrop! — ponovio je Olivera četrdeset
godina kasnije. — To je bilo sve što je Goebbels u početku rekao.
Himmler poče: »Tko nam garantira…«, ali ga Goebbels britko
prekine: »Tu ne! Smirite se, Reichsfiihreru!« I već je prvi pojurio
prema izlazu. Dizalom smo se odvezli do Ribbentropove ogromne,
luksuzne radne sobe. Sve je u tim prostorijama bilo ogromno,
nakićeno i bez ukusa. Inozemne političare i diplomate trebali su se
dojmiti, a ujedno i zaplajšiti veliki hodnici, ogromne sale sa
stupovima, kipovima i goblenima. Jedino je u Hitlera bilo sve još
veće i grandioznije… Piće Mercedes?
— Molim.
— A ti, Daniele?
— Da.
— Opet čisto, samo s ledom?
— Opet čisto, samo s ledom, da — odgovori Ross. Promatrao je
Oliveru dok je ovaj spremao piće. — Pretpostavljam da su svi bili
veoma uzbuđeni — reče.
— Dakako — odgovori Olivera spustivši kockice leda u jednu od
čaša.
— Goebbels me upitao…
— Kako ste došli do tog filma, dragi gospodine Ross? — Goebbels
je hodao gore-dolje po ogromnom tepihu, između mramornog
pisaćeg stola i mramornog stupa na kojem se nalazila glava Hitlera,
izlivena u bronci u natprirodnoj veličini. Pisaći stol i brončana glava
bili su na udaljenosti od dobrih trideset metara. Ostala trojica sjedila
su u udobnim, opet ogromnim kožnim foteljama. Ross je htio ustati,
ali mu je Goebbels dao rukom znak da ne ustaje.
Ross reče: — Gospodin ministar zna, da je služba za Srednji istok
u mojoj nadležnosti. Mi…
Goebbels ga prekine: — Vaši ljudi u Teheranu pribavili su vam taj
film, jednu kopiju očito. Čestitam vam na takvim ljudima. Izvanredno
ostvarenje. Mislio sam, na koji je način film dospio u vaše vlasništvo
tu u Berlinu?
— Na uobičajeni način, gospodine ministre. Rezident u Teheranu
obavijestio me radio-vezom, dakako kodirano, da je ukradena jedna
kopija tog filma. Radna metoda se pri tome obično ne prenosi
radiom.
— To znamo i mi — agresivno reče Himmler. — Dalje, gospodine
Ross!
 Goebbels pogleda Himmlera. Iz očiju mu se mogao čitati prezir.
Hramajući prođe kraj njega po debelom tepihu.
— Danas je petak — reče Georg Ross. — Radio-obavijest je stigla
u ponedjeljak noću u tri sata i četrdeset minuta. Najavljen je agent
CX dvadeset i jedan s kolutom filma. Točno vrijeme njegova dolaska
nije se moglo odrediti. Čim stigne u Berlin, bilo je radiom javljeno,
deponirat će film u kovčegu s bravicom na brojeve u garderobi za
čuvanje prtljaga kolodvora Zoo. Potvrdu garderobe stavit će u
kuvertu i poslati kao fingirani pošiljalac na moju privatnu adresu u
Dahlem. Danas prije podne stiglo je pismo. Zamolio sam svoju
domaćicu da me u takvom slučaju odmah nazove. Ona je nazvala, ja
sam otišao u Dahlem, podigao pismo — i u njemu se zaista nalazila
potvrda garderobe. Odvezao sam se do kolodvora Zoo i podigao
kovčeg. Zatim sam krenuo ovamo i otvorio bravu. Brojevi su javljeni
radiom. U kovčegu se nalazila rola filma, veoma pomno zapakirana.
Zatim dugačak tekst koda. Moj ga je odio odmah dešifrirao. Bilo je to
saopćenje CX dvadeset i jedan, na koji je način došao do kopije
filma.
:— Pa, kako? — upita Himmler. — Na koji način? Preko koga?
Navedite imena, pojedinosti!
— Uobičajeno je — umiješa se nadmeno Ribbentrop — da služba
štiti svoje agente, Reichsfiihreru.
— I to znam — odgovori ovaj bijesno. — Nisam ja idiot, Ribbentrop.
Ako s time želimo bilo što započeti, onda ćemo morati i reći ljudima
otkud nam to i kako smo do toga došli.
— Ne bezuvjetno — reče Goebbels. — Mislim da ljudima ne
moramo bezuvjetno reći istinu. A tko to uopće radi, Himmleru? Ne
budite djetinjasti! — Obrati se Rossu. — Svakako da me zanima
kako su postupili vaši ljudi.
Georg Ross reče: — Već dvadeset i devetog studenog prošle
godine primio sam radio-obavijest mog rezidenta u Teheranu.
Nagovijestio je, da će agent CX dvadeset i jedan…
— Tko je to, dođavola? — poviče Himmler.
— Ja to ne znam, Reichsfiihrer. Nitko to ne zna — jedino rezident u
Teheranu. Jedan član mreže poznaje uvijek samo jednog jedinog
drugog člana.
— Molio bih da me ne podučavate. To mi je poznato.
 — A zašto onda pitate, Himmler? — Goebbels ga ironično pogleda.
— Ja… Molim, ne ovim tonom, doktore, da?
Goebbels uopće nije reagirao. Reče Rossu: — Prekinuli su vas.
Oprostite!
Ross se nakloni ne ustajući.
— Htio sam reći slijedeće: u radio-obavijesti od dvadeset i devetog
studenoga nagovijestio je moj zastupnik u Teheranu, da je agent CX
dvadeset i jedan uspostavio vezu s jednim Amerikancem, koji je
radio na proizvodnji tog filma. Čini se, da je dotični Amerikanac
zapao u veoma velike financijske poteškoće. Bio je spreman nabaviti
za CX dvadeset i jedan kopiju filma, ako na konto u Švicarskoj
uplatimo pet milijuna dolara.
— Koliko? — Himmler s nevjericom skine cvikere.
— Pet milijuna dolara — ljutito kaže Goebbels. — Čini li vam se to
možda previše za jedan takav dokumenat? — Zatim upita Rossa, ne
obraćajući više uopće pažnju na Himmlera: — I?
— I ja sam stvar dogovorio sa šefom službe i s gospodinom
ministrom. Mislili smo, da toliko moramo riskirati. Osoba zadužena
za Švicarsku odmah je sredila sve potrebno.
— Hvala bogu! — reče Goebbels. Pogleda Himmlera. On je stavio
opet svoje cvikere, a lice mu je poprimilo izraz uvrijeđenog djeteta.
— Vi, jasno, ne znate tko je taj Amerikanac.
— Dakako da ne znam — reče Ross. — Ali ako želimo znati ime,
što se kosi s našim principima, ako ga moramo znati, ja uvijek mogu
saznati identitet tog čovjeka i njegov položaj, doktore.
— Dobro. Nastavite, Ross!
Ross reče: — Nakon što je poruka dešifrirana, odmah sam
obavijestio gospodina ministra i mi smo film pogledali.
— Dva puta — reče Ribbentrop. — Zatim sam telefonirao vama,
moja gospodo. Po mom mišljenju, pomoću tog filma mogli bismo
dobiti rat i to dosta brzo.
— Dijelim vaše mišljenje — reče Goebbels. Pocrvenio je u licu. —
To je nešto najneobičnije, što mi je ikada dospjelo u ruke. Posljedice
koje bi moglo imati objavljivanje ovog filma — dakako, ako to bude
spretno prezentirano — nesagledive su. — On nastavi svoju brzu,
nespretnu šetnju po ogromnom tepihu, prekriživši ruke na leđima. —
Najprije moramo učiniti vrlo mnogo kopija — reče. — Film se mora
prikazati pri diplomatskim misijama Njemačkog Reicha u svim
neutralnim zemljama — u Švicarskoj, Švedskoj, Španjolskoj,
Portugalu, u cijelojJužnoj Americi, u Turskoj i tako dalje i tako dalje
— svim akreditiranim poslanicima i ambasadorima čije su zemlje u
ratu s nama. — Goebbels se nasmije. — Kakvo će to divno
iznenađenje biti, za Churchilla, na primjer! — Govorio je sve brže. —
Nadalje, film moraju vidjeti svi političari koje smo mi postavili u
osvojenim zemljama: u Francuskoj, Poljskoj, Norveškoj, Grčkoj,
Jugoslaviji, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Sovjetskom Savezu — dijelu
koji smo mi osvojili. Političari i milijuni ljudi svugdje tamo. —
Zaustavio se ispred brončane glave i zagledao se u nju. Zatim se
okrenuo i ponovno počeo šepesati gore-dolje.
— Nadalje, u zemljama koje se bore na našoj strani. Rumunjska.
Bugarska. To mora ići vrlo brzo, gospodo moja! Svima vama je
poznata situacija. Bugarsku i Rumunjsku morat ćemo napustiti za
nekoliko mjeseci. Ali, najvažnije je da se film prikaže upravo u
Istočnoj Evropi, jer prema tajnom sporazumu ona bi trebala potpasti
pod sovjetsko ropstvo. Zamislite samo, kakva će tamo izbiti panika!
— Upravo smo na to i mislili — reče Ribbentrop. — Zato smo i
zamolili vas obojicu da dođete ovamo. Vas, doktore, jer vi najbolje
znate, kako se nešto takva može najefektnije izvući, i vas
Reichsfiihreru, jer vi imate moć da u Njemačkoj i u svim okupiranim
zemljama sprovedete sve ono što doktor želi. Na taj način možemo
sve to pokazati praktično cijelom svijetu; u Ameriku će procuriti iz
Južne Amerike, a u Rusiju iz onog dijela koji smo mi okupirali, dakle,
da primjerice pokažemo čitavom svijetu kako su se dva čovjeka —
dva čovjeka, kažem! — brutalno, cinički i prezirući ljude sporazum
jela o budućoj sudbini milijuna i milijuna i u Teheranu podijelili svijet
među sobom. Mislite li i vi tako, doktore?
— Ja mislim — reče nizak čovjek sa zgrčenim stopalom i stane —
da ideja o podjeli svijeta između Rusije i Amerike u stvari i nije tako
nezamisliva. Jedan čovjek poput Churchilla, na primjer, moći će to
sebi jednako dobro predočiti kao i ja. Dapače, moći će predočiti čak i
bolje, što Amerikanci i Rusi budu žešće protestirali i proglašavali taj
film njemačkom propagandom, što će, dakako, učiniti, što će morati
učiniti. — Poče ponovno hodati gore-dolje. — Dopustite mi da do
kraja izrečem svoju misao. Mi taj film prije svega moramo dati u sve
kiriematografe Velikog njemačkog Reicha. Naši ljudi moraju saznati
što se planira s njihovom zemljom i s njima. Da ih se želi podijeliti,
podijeliti zauvijek. Da istočni dio zemlje treba pasti u ruke
boljševicima. Da će ljudi u tom istočnom dijelu kao i ljudi u čitavoj
istočnoj i jugoistočnoj Evropi pasti pod jaram? Zamislite samo kako
će to sve djelovati na naše njemačke ljude. Domovina — podijeljena!
Rascijepana! Okupirana! — Poče duboko disati.
— Taj film valja nadalje prikazati u neutralnim zemljama Dalekog
istoka, a prije svega u Japanu, koji vodi herojski rat protiv
Amerikanaca. Zamislite samo, kako će na taj film reagirati jedan tako
ponosan narod'! Zamislite kako će na taj film reagirati žene, sinovi,
kćeri i zaručnice u područjima koja smo mi osvojili, a koji su izgubili
muža, oca, zaručnika! Čudesno… čudesno… — Sada je šepesao
gotovo poskakujući. — Kakva će fantastična odlučnost obuzeti
njemačke ljude i ljude u čitavoj jugoistočnoj Evropi pri pomisli što im
predstoji; borit će se za svaku kuću, za svako drvo! Kako će reagirati
teški ranjenici, bogalji, amputirani, ta vojska od milijun ljudi
najrazličitijih naroda? Zašto su se borili? Za oslobođenje od užasa i
bijede? Ne! Za veću slavu dvojice ljudi, koji misle da svijet pripada
njima.
— Filmovi, dakako, moraju biti popraćeni komentarom na jeziku
zemlje u kojoj se film bude prikazivao — reče Ribbentrop.
Goebbels ga ironično pogleda. — Zaista to mislite, Ribbentrop? Mi
znamo da Anglo-Amerikanci planiraju invaziju na francusku obalu.
Silnu operaciju! Ako ta invazija uspije, imat ćemo tada dva fronta. I
zato se sve mora poduzeti veoma brzo, ponavljam još jednom brzo.
Američki, britanski i kanadski vojnici moraju biti upoznati s tim filmom
prije nego što se napadne tvrđava Evrope. Što će se tada odigrati u
njima, što se tada mora odigrati u njima? S kakvim će osjećajima
tada biti spremni uložiti svoj život u jedan od najstrašnijih poduhvata
ratne povijesti? S kakvim će osjećajima nastaviti borbu već sada
nasmrt iscrpljeni vojnici Crvene armije? Kako će na tu podlost
reagirati svi koji se danas bore protiv nas? Italija je kapitulirala. Ali
naše su trupe još uvijek tamo u borbi s Anglo-Amerikancima.
Svakako moramo taj film prikazati i u Gornjoj Italiji! Ljudi! Što će
učiniti ljudi? Ako to započnemo vrlo vješto, revoltirat će se čitave
armije, podići se čitavi narodi — i tada se saveznička alijansa mora
slomiti…
Zašutio je, bez daha.
Tišinu prekine Himmler: — Divno! Prekrasno! A što ako je film
falsifikat?
— Isto sam to već ranije htio upitati i ja — reče Daniel Ross. Uperi
prstom na Oliveru. — A što ako je film kojeg si mi upravo pokazao
falsifikat?
— Na to ti mogu odgovoriti jedino riječima doktora Goebbelsa,
Daniele — sa smiješkom odgovori Olivera…
— Što znači falsifikat, Himmleru? — poviče Goebbels. — Još
jedanput: Amerikanci i Rusi će tako i tako reći da je to falsifikat —
moraju tako reći. Ali među nama rečeno: tko bi falsificirao taj film?
Među nama, rekao sam! Gospodine Ross, jesu li ovaj film falsificirali
tu u Berlinu vaši ljudi?
— Ne, gospodine ministre. Već sam ispričao na koji je način taj film
dospio u moje vlasništvo.
— Ribbentrop?
— Ne, doktore. Ja sam danas prije podne prvi put saznao o
njegovu postojanju.
— Znači, mogao je biti falsificiran jedino u Teheranu — reče
Goebbels. — Takva mogućnost postoji. Doduše, ona je nevjerojatna,
ali ipak postoji kao mogućnost. Zašto bi se vaši ljudi u Teheranu dali
na jedan tako veliki posao, gospodine Ross? Imaju li uopće
sredstava za to? Mislim, jedno nam mora biti jasno, Himmleru:
snimke osoba nisu falsifikat. Mi svi znamo kako izgleda Staljin,
Churchill i Roosevelt, zar ne? Te snimke, dakle moraju biti prave.
Također i snimke s Harryjem Hopkinsom i Vorošilovom. Njih dvojica
su se morali sastati. Ili, zar mislite Himmleru, da je to bila predstava?
Molim vas lijepo!
Reichsfiihrer odgovori bijesno: — No, dobro, dobro. Ali tko nam
kaže da prigodom njihova susreta nije bilo dogovoreno nešto sasvim
treće? Nešto sasvim bezazleno! Tko nam kaže da Roosevelt i Staljin
nisu tom prilikom potpisali neki sasvim bezazleni dokument, neki
sporazum između njihovih država? I što onda? Vi ste, Ribbentrop,
potpisali pakt o nenapadanju s Rusijom i pri tom su vas sasvim javno
snimili zajedno s Molotovom. Iako je to zaista bio važan ugovor, jer
jednostavno još nismo bili spremni za napad na Rusiju.
— Što time želite zaključiti, Himmleru? — upita Goebbels.
— Mene radi neka sve snimke osoba budu prave! Ali, da li je
popratni komentar pravi? Drugim riječima: govori li spiker istinu? A
prije svega: da li je tajni sporazum pravi? Pa za jednog falsifikatora
nema lakše stvari nego montirati prave snimke s falsificiranim
dokumentom. Ili, zar mislite drukčije?
— Reći ću vam nešto, Himmleru — poče objašnjavati Goebbels. —
Jasno je da će čitav protokol ispitati naši najbolji specijalisti. To je
razumljivo. Prije toga nitko ne smije vidjeti film. Polazim od toga da je
protokol barem sastavljen na način i jezikom kakav je uobičajen za
tu vrstu dokumenta. Čak ako bismo pretpostavili da sve to jest
falsifikat, zar mislite da bi se falsifikator ili falsifikatori toliko trudili, a
da taj protokol ne djeluje apsolutno kao pravi? Nikada! Osim toga:
tko, Himmleru, tko je to mogao falsificirati? A baš ako i jest falsifikat,
kažem vam, za bezbroj milijuna gledalaca to ne predstavlja ni
najmanju razliku. Zašto ne? Jer, svatko može vrlo lako zamisliti, da
je jedan takav sporazum između Amerikanaca i Rusa zaista i
zaključen. Naime, to je apsolutno moguće! I zato bi se i falsifikat
smatrao pravim. Dapače, zato je sasvim svejedno da li je film pravi ili
falsificiran.
— Vrlo točno — uzvikne Ribbentrop.
Goebbels nastavi: — Ništa ne djeluje jače od vizualnog. To ima
najveću snagu uvjeravanja. U vjerodostojnost snimaka osoba nitko
živ ne može posumnjati. Takav falsifikat ne bi nikome uspio. Dakle,
ljudi će povjerovati i u vjerodostojnost protokola. Jer, vjerojatnoća je
tako velika!
— Jer, vjerojatnoća je tako velika, Daniele — reče Eduardo Olivera.
Zatim popije gutljaj viskija. — I to je odgovor na tvoje pitanje. Jer,
danas je tisuću puta više nego tada toliko vjerojatno, da je jedan
takav protokol zaista i bio sklopljen.
— Ali vremena su se izmijenila! — poviče Ross. — Putem televizije
svijet je postao malen. Ni jedna televizijska ustanova na svijetu neće
se usuditi emitirati taj film, a da prije toga najtemeljitije ne preispita
postoje li svjedoci o njegovoj vjerodostojnosti. Ili pak takvi, koji bi
mogli dokazati da je sve falsifikat. U Njemačkoj su svi još previše
šokirani od skandala kojeg je izazvao »Stern« s falsificiranim
Hitlerovim dnevnicima.
— No, to je zaista bio idiotski falsifikat — reče Olivera trgnuvši se.
— Toliko idiotski, da nisam ni trenutka posumnjao kako je iza kulisa
riječ o nečem sasvim drugom.
— To ti ne vjerujem — odvrati Ross. — Širom svijeta se podigla
uzbuna protiv »Sterna«. Ako je ovaj film ovdje falsifikat, onda je taj
falsifikat neusporedivo rafiniraniji, koji može izazvati neusporedivo
veće proteste. A tako nešto nitko ne želi. Pogotovo to ne želi ni jedna
televizijska kuća. Ne, ne, to ti naprosto mora biti jasno: nitko taj film
neće emitirati tek tako. U svakom slučaju, najprije će se svim
snagama pokušati pronaći svjedoke o vjerodostojnosti — ili pak o
falsificiranju tog protokola. To će biti teško, jer otada je proteklo već
mnogo vremena, i većina ljudi koji su tada nešto radili oko toga, sad
su već mrtvi. Ne svi. Ti si još živ, oče. Mora da je negdje još netko
živ. Moramo ih pronaći! Mogu to biti i takvi ljudi koji će posvjedočiti
da je film pravi, a i takvi ljudi koji će dokazivati da je falsifikat. I tada
ćemo prezentirati film gledateljstvu s obje verzije. Prepustit ćemo
sud gledaocu. Zašto me tako gledaš?
Olivera reče dubokim drhtavim glasom: — Prvi put si mi rekao oče.
 23
— Da, rekao sam. — Ross ustane, pođe prema baru i uze još jedno
piće. Popio je žurno i odmah nastavio: — A najvažniji razlog zbog
čega se sve to mora istražiti leži u činjenici da sve što sada znam ja,
a Mercedes odavno, znamo isključivo od tebe. Upravo si nam
ispripovijedao kako je to tada bilo u Berlinu, što si kazao ti, a što
Goebbels, Ribbentrop i Himmler. Njih trojica su već odavno mrtvi. A
što ako ti lažeš? Ako se sve odigralo sasvim drukčije?
— A zašto bih lagao? Kako se sve to moglo drukčije odigrati?
— Pa, eto — reče Ross — na primjer ovako: prvoklasni stručnjaci u
Berlinu montirali su. taj film s najvećim rafirmanom od autentičnog
materijala, koji je potjecao iz Teherana, te iz falsificiranog materijala,
mislim na protokol, koji je stigao iz Njemačke. A o filmu i o
mogućnostima koje on nudi, ako bude prikazivan, razgovarali ste,
dakako vas četvorica. Naglašavam, ta mi se verzija čini
najvjerojatnijom, makar sada, nakon četrdeset godina, zbog svega
što se u svijetu dogodilo, ta kopija izgleda kao da i nije falsifikat,
nego prava.
— Film i jest pravi — naglasi Olivera.
— To kažeš ti. Kažeš glasno. I zar ti se mora vjerovati? Pa ti želiš
prodati film — za mnogo novaca, zar ne? Ili ga želiš dati badava?
— Jasno da ga hoću prodati. Što bi ti uradio, Daniele, da imaš
jedan takav film?
— Isto što i ti.
— Vidiš.
— Da, vidiš. I zato sada moraš inzistirati na tom da je film pravi, pa
makar bio siguran ili samo slutio da je falsifikat.
— To nije falsifikat — ponovi Olivera ovaj put sasvim tiho.
— A zašto ga onda Goebbels nije dao prikazati u stotinama kopija
svugdje, gdje ga je navodno htio dati na prikazivanje?
— Odmah ću ti i to ispričati, sine. Makar svog oca smatrao
lažovom. To ne igra nikakvu ulogu. To je tvoje pravo. U jednom tako
važnom slučaju, to je zaista tvoje pravo. Pa makar i ne bio baš
sretan radi tvog držanja.
— Sad nije važno da li si ti sretan. Zašto nacisti nisu nikad prikazali
taj film? — upita Ross ljutito.
— Goebbels je rekao tog popodneva…
 — Odmah ćemo započeti s radom. Najprije moraju specijalisti
ispitati tekst protokola. Ako ga ocijene pozitivno, onda odmah
krećemo s presnimavanjem kopija i komentara u Babelsbergu.
Kopija koju imamo mora biti pohranjena na apsolutno sigurnom
mjestu.
Ribbentrop reče: — Imamo jednu kuću tu u Meinekestrasse,
doktore. Neka su odjeljenja u njoj ispražnjena. Kuća ima četiri kata i
još tri kata pod zemljom. U svaki kat pod zemljom ugrađene su deke
između katova čelične ploče. U tri kata pod zemljom smješteni su
naši najvažniji dokumenti u blindiranim ormarima. Ne može ih razoriti
ni jedna bomba, čak niti ona najjača.
— Dakle, onda s filmom u Meinekestrasse! — reče Goebbels.
Sat kasnije stigli su do Kurfurstendamma Himmlerov »mercedes« i
jedan »opel« model P4, službeni.automobil, kojeg je Ross dobio na
raspolaganje, i skrenuli u Meinekestrasse. Zaustavili su se ispred
kuće što je pripadala Ministarstvu vanjskih poslova. Dvojica SS-
ovaca, Himmlerovi pratioci, izađoše iz kola. Himmler je ostao na
stražnjem sjedalu »mercedesa«, navukao zavjese na prozore sa
strane, jer nije želio biti primijećen. Osjećao se nelagodno ovako
neočekivano izložen javnosti. SS-ovci, snažni momci, izvukli su sa
stražnjeg sjedala P4 jedan kovčeg. Jedan ga je nosio za Rossom u
kuću, a drugi se vratio natrag k »mercedesu«.
Ross i njegov pratilac spuštali su se brojnim stepenicama do trećeg
kata ispod zemlje. Naprijed je išao policajac koji je do tada stajao
kraj vratarske lože. On je poznavao Rossa, pa se Ross nije htio
legitimirati. Svako je stepenično odmorište bilo osigurano dvojim
teškim čeličnim vratima, što ih je morao otključavati policajac. U
trećem katu pod zemljom ugleda zapanjeni SS-ovac koji je pratio
Rossa ogromne blindirane ormare ugrađene u zidove. Prostoriju su
osvijetljavale jake svjetiljke. Ross uze od mladića kovčeg.
— Okrenite se! — kaže mu.
SS-ovac i policajac okrenuše mu leđa. Na jednom od ormara Ross
namjesti kombinaciju brojeva na bravi. Vrata se otvoriše. Ross položi
kovčeg na praznu policu od debelog čelika. Zatim zaključa ormar,
okrećući brojeve na bravi. Trojica muškaraca krenu sada napolje.
Policajac je gasio rasvjetu na svakom katu koji su napuštali i
zaključavao za njima čelična vrata.
 SS-ovac sjedne za volan pokraj svog kolege u »mercedesu«. Ross
otvori stražnja vrata. Čovjek s cvikerima i licem školnika ustukne sa
strahom, podigavši napola ruku kao da se želi zaštititi od udarca.
— Htio sam samo reći Heil Hitler — objasni Ross.
— Da… ah, da. Heil Hitler, gospodine Ross! — Himmler podigne
ruku na takozvani njemački pozdrav, a Ross učini to isto.
— Nazvat ćemo vas sutra prije podne, Reichsfiihreru — reče, zalupi
vratima i dade SS-ovcu za volanom znak da može krenuti.
»Mercedes« krene. Ross se polagano vrati svom »opelu«. Bilo je
pola sedam uvečer. Odveze se izvan grada u Dahlem, gdje je u Im
Dohl nastanjivao vilu s velikim vrtom. Vile uokolo pripadale su sve
samim nacističkim glavešinama i visokim činovnicima različitih
ministarstava i organizacija, koje su imale svoje uredovne prostorije
u gradu. Ross je koračao vrtom, gdje je već procvjetalo prvo cvijeće.
Bila je topla, lijepa proljetna noć. Kuća je, kao uostalom i mnoge
druge u ovom kvartu, bila vlasništvo nekog Židova. U takozvanoj
»kristalnoj noći« od 9. ha 10. studenoga 1938. njegovu su zlatarsku
radnju na Kurfiirstendammu opljačkali, kao i mnoge druge židovske
prodavaonice u cijeloj Njemačkoj. Njega i njegovu ženu, kao i mnoge
druge Židove ubili su pripadnici SA-trupa. Ministarstvo vanjskih
poslova predalo je tu vilu u posjed Rossu za njegove boravke u
Berlinu. Vila je bila namještena veoma lijepim i vrijednim
pokućstvom, sagovima i slikama, vlasništvom nekadašnjeg stanara.
Dok je Ross skidao svoj kišni ogrtač, u predsoblju se pojavila
domaćica, gospođa Valerie von Tresken. Ross je bio odjeven u sivo
odijelo od najfinijeg engleskog flanela, imao je svilenu košulju s
izvezenim monogramom i kravatu od fulara. Hodao je uspravno i
gipko, djelovao je samouvjereno i svjestan svoje značajne uloge. S
nekadašnjim zgurenim koleričnim šefom filijale Austrijske štedionice
u Beču, nije taj čovjek više imao ništa zajedničkog.
— Heil Hitler, gospođo von Tresken! — Poklonio joj je smiješak.
— Heil Hitler, gospodine Ross! — Gospođa von Tresken bila je
visoka i mršava, kosu je imala skupljenu navrh glave u punđu,
odijevala se u crno i nikada nije koristila puder ili šminku.
Rekla je: — Gospođica Holm je već tu.
— O da, tako rano?
— Rekla je da nije imala što više raditi.
 — Gdje je Dora?
— Kupa se. — Gospođa von Tresken zamjerala je mladoj glumici, o
kojoj je bila riječ, što god bi ona činila. Najviše ju je smetalo
neprestano prisustvo Dore Holm u ovoj kući. Gospođa von Tresken
je potjecala iz istočne Pruske i govorila akcentom tog kraja. Živjela je
kao kuharica i sobarica već pet godina u vili koja je Rossu služila kao
dom za vrijeme njegova boravka u Berlinu. Prvih pola godine
gospođa von Tresken se osjećala prekrasno. Mogla je izigravati
kućedomaćicu i poklanjati Rossu svu svoju ljubav i oduševljenje koje
je odmah osjetila za njega. Bila je njegovih godina i uvijek se nadala
u svojoj očajničkoj uštogljenosti koja je bila posljedica prestrogog
odgoja, da će joj on uzvratiti osjećaje. Ali, onda je došla ta mlad, ta
mala kurvica, i Ross uopće više nije primjećivao neku tLugu ženu.
Gospođa von Tresken nikada nije shvatila kako jedan čovjek s toliko
šarma i kulture može u tolikoj mjeri izgubiti glavu za jednom
djevojkom koja je bila deset godina mlađa i tako prostački vulgarna.
S gorčinom je gledala za Rossom, kad je ovaj potrčao gore
preskačući po dvije stepenice.
Otrčao je u prvi kat, u sobu za odijevanje. Tu se presvukao. Odijela
je objesio na stolčić za odlaganje odijela. Izabrao je lagane hlače i
košulju od pamuka. Kad je vadio odjevne predmete iz ormara, vidio
je u kutu uniformu majora njemačkog Wehrmachta. Brzo je zatvorio
ormar. Zatim je požurio do vrata kupaonice i pokucao.
— Ja sam, Georg.
— Uđi!
Dora Holm sjedila je u kadi i smiješila mu se. On vidje njeno zgodno
lice, lijepe grudi, mokru, finu kožu i obuze ga osjećaj sreće, te se
osjetio odmah deset godina mlađim.
— Dobar dan, draga! — Poljubio ju je u mokre usne, a zatim u
bradavice grudi.
— Daj… daj to… tako je ugodno… — Ona mu pruži svoje grudi i
tijelo, ustavši iz vode. — I tu! — reče. On je ljubio i lizao ružičasto
meso. — Oh… oh… kako točno znaš gdje treba! — Teško je disala.
— Danas ćemo se igrati, je li ljubavi? Tako bih se rado igrala.
— I ja, također. — On se uspravi. — Sad je dosta! Inače ćemo
odmah nastaviti s igrom.
— Nemam ništa protiv.
 On sjedne na stolčić.
— Hoćeš li?
— Kasnije, draga! Kasnije, koliko god te bude volja.
— Ali ja hoću sada! Ako ti nećeš, ja ću početi i bez tebe! — Jedna
je njena ruka nestala pod pjenušavom površinom vode. Trenutak se
je pokretala, a zatim se Dora nasmijala. — A što je to s vašim
hlačama, gospodine Ross?
I on se nasmijao.
— Ne — reče ona. — Ni ja neću sada. A tako sam divno uzbuđena.
No, ništa zato, bit ću to i poslije večere. A nakon jela ćemo se igrati,
zar ne?
— Da, draga. — »O bože«, pomisli on, »koliko je samo volim.« —
Kako to da si kod kuće? Mislio sam da ćete snimati do šest.
Ona se opet nasmije.
»Žena koja se uvijek smije, lijepa, mlada žena«, razmišljao je. »A u
Beču — Thea. Ne, bolje je ne misliti na to!«
— Sve zbog te salame — reče Dora.
— Ne razumijem ni riječi.
— Sviđaju ti se moje grudi?
— Da, sunce moje slatko.
— Nisu prevelike? Ponekad se plašim da su prevelike.
— Ne, baš su prave.
— To je dobro. I važno. One moraju biti baš po tvojoj mjeri, dragi. —
Milovala je svoje grudi.
»Poznajemo se skoro pet godina«, razmišljao je on. »Kad sam je
upoznao u Konigin baru, bila je još u glumačkoj školi UFA. Sada već
dobiva prave velike uloge sa slavnim partnerima. Njeni roditelji u
Hamburgu znaju za našu vezu i da Dora živi sa mnom. Slatka
Dora.«
— Što je bilo sa salamom? — upita on.
Ona se iznova smijala. Ispod marame na glavi izvirivala je crna
kosa. Imala je svijetle oči i puna usta.

»Možda sam zato tako lud za svojom pokćerkom

Mercedes«, razmišljao je Eduardo Olivera…
— Pa snimali smo »Die Wasser unter der Erde« prema noveli
Harsanyia, znaš? U jednoj sceni Heinrich George doručkuje sa
svojim susjedom i sa mnom. U noveli i u knjizi snimanja stoji da je
stol pretrpan mesom, kruhom, sirom, maslacom, grožđem i tako
dalje… a George jede salamu. Salamu, dragi, čuješ li!
— Čuo sam ljubavi. I?
— I! Kad si ti zadnji put jeo salamu? Pravu, madžarsku? No, eto
vidiš! Nema je nigdje već čitavu vječnost.
Opet se smijala. A on pomisli: »Koliko je ljubim.«
— Ali u noveli i knjizi snimanja stoji: madžarska salama! Moraš
znati samo kakvu je predstavu izvodio George. Već prije dva tjedna
je počeo s tim. On to sebi može i dopustiti. — Počela je imitirati
Georgea: — Tu lijepo stoji da jedem madžarsku salamu, dakle, amo
s madžarskom salamom! Gubite se s tim vašim nadomjestkom od
kobasica! Ja sam umjetnik, poštujem vjerodostojnost teksta. Ako ne
dobijem madžarsku salamu, možemo odmah brisati scenu. — Dora
ispruži jednu nogu iz vode, a zatim i drugu. Ross brzo poljubi njene
nožne prste. — I što su mogli učiniti. Prvo su pitali u Rollenhagena.
Dakako, nisu je imali. Zatim su ispitivali svugdje. Salame nigdje. Čak
su nazvali i madžarsko poslanstvo.
— Ma nije moguće!
— Jesu, dragi! Čekaj malo, dok čuješ do kraja! Madžarsko
poslanstvo također nije imalo madžarske salame. Telefonirali su u
Budimpeštu. Iz Budimpešte je morao avionom doletjeti u Berlin kurir i
donijeti u diplomatskom kovčegu madžarsku salamu!
— To ne može biti istina.
— Kako da ne, svaka riječ! Kurir je donio salamu u madžarsku
ambasadu. Posudili su je kod Njegove ekselencije gospodina vršioca
dužnosti državnog poglavara von Horthyja. Posudili, rekla sam,
samo posudili. Dali su mu časnu riječ, da će veći dio dobiti natrag.
Velika njemačka časna riječ UFA-e.
— Prestani, Dora!
— Madžarsku su salamu donijeli u Babelsberg u pratnji atašea iz
ambasade. Dogovoreno je da će George prilikom proba samo
imitirati da jede, a da će prilikom snimanja pojesti samo jedan mali
komadić. No, i sada tek počinje prava predstava. Najprije se nije
dogodilo ništa. Zatim prva snimka: George odsjeca ogroman komad
salame, žvače, mljacka i pogriješi u tekstu — namjerno, dakako.
Ross se poče smijati.
 — Tristo i četiri, po drugi put! Dora je imitirala kao da udara klapu.
— George ponovno stade jesti, zagrcne se i poče kašljati. Gotovo.
Ataše iz ambasade sve je nemirniji. Ucicky ima suze u očima —
režiser, znaš. Obraća se Georgeu molećivim glasom: »Heinrich,
molim te, pripazi sada, meni za ljubav!« Scena tristo i četiri po treći
put! — Dora ponovno pljesne dlanovima. — George jede glasno.
Sve je u redu. Još tri sekunde. Još dvije sekunde. George se
zagrcne, ostane bez zraka.
— O bože, ta valjda nije!
— O bože, jest! Majstor tona prekine. »Što je sad opet?« poviče on.
Dakle: tristo i četiri po četvrti put! Ovaj se put George počeo usred
scene smijati poput luđaka. I što da ti kažem? On je stvarno smazao
čitavu salamu; to je pravi medvjed od čovjeka, ali je zato scena tristo
i četiri bila završena tek pri zadnjem komadu salame. Međutim,
čovjek iz ambasade dobio je napadaj bjesnila, a također i Ucicky, na
što je George ustao i rekao: »Dakle, gospodo, to bi bilo sve, gotovo
je s poslom!« I otišao.
Zato smo danas ranije završili snimanje. Misliš li, dragi, da će nam
sada Madžarska objaviti rat?
 24
Kad su nekoliko sati kasnije sretni i iscrpljeni ležali goli jedan kraj
drugoga na širokom krevetu i zajednički pušili istu cigaretu,
odjednom se nježna glazba s radija prekinula i javio se muški glas:
— Ovdje Radio-stanica Berlin. Pažnja: obavijest o stanju u zračnom
prostoru: teške neprijateljske borbene formacije u naletu su na
njemački zaljev i Brandenburšku Marku. — Spiker je ponovio
obavijest. Zatim se nježna glazba nastavila.
Dora se otkotrlja iz kreveta. Ross ustane. Obukli su samo odjeću za
spavanje i jutarnje ogrtače. Kad su napuštali kuću, da bi se prošavši
kroz vrt sklonili u mali betonski bunker veoma debelih zidova koji je
bio spretno ugrađen u tratinu, Dora je uzela svoju torbicu od
krokodilske kože u kojoj su se nalazile njene isprave i nakit, a Ross
uze aktovku. Ribbentrop je inzistirao na tome da Ross dade sagraditi
jedan takav bunker. Sišli su stepenicama. Gospođa von Tresken,
kuharica Pikuvveit! sobarica već su bile tu. Mjesta je bilo dovoljno.
Tu je bio i radio i telefonski aparat — vodovi su provedeni iz kuće.
Radio-stanica Berlin se u međuvremenu isključila, i čuli su se jedino
zvučni signali tik-takanja takozvanog radiograma. S vremena na
vrijeme javljao bi djevojački glas iz zapovjedništva Gauleitera, gdje
se nalaze neprijateljski avioni. Iza prve formacije pristizale su i
druge. Uskoro se začula i duboka tutnjava mnogobrojnih motora i
lavež flakova, a zatim i prve eksplozije — iz velike udaljenosti.
Svjetlost u bunkeru se ugasila, pa se opet upalila, treperila. Kuharica
je zaplakala.
Dora je pokuša ohrabriti. Reče: — Gospođo Pikuvveit, ne trebate
se bojati. Tu se u Dahlemu neće ništa dogoditi. A niti u Grunewaldu.
— A otkuda biste vi to mogli znati? — upita gospođa von Tresken
oštro.
— Pa, je li se tu ikada nešto dogodilo? Nekoliko bombi, da. Ali
nešto pravo? Ne! A znate li zašto nije, gospođo Pikuvveit? Jedan mi
je radnik zadužen za rasvjetu to rekao u ateljeu, i ja vjerujem u to.
Amerikanci i Englezi žele dobiti rat, zar ne? I, ako ga dobiju, onda će
doći u Berlin, zar ne? I tada će naravno htjeti stanovati u najljepšim
vilama, u najljepšim kvartovima, gdje sada žive najveće glavešine —
u Dahlemu i Grunewaldu. Pa neće zato valjda bombama uništiti
najljepše vile. Logično, zar ne?
 — Nemoj tako govoriti! — reče Ross, odjednom vrlo ljutito.
— Kažem samo to što mi je rekao tehničar za rasvjetu. I, jer se
gospođa Pikuvveit toliko boji.
— Ah, draga gospodična — reče kuharica, blijeda od straha i
zacrvenjenih očiju od suza. — Ne plačem ja zato jer se bojim.
Plačem radi mojeg mladog Oska. Već pet tjedana nemam od njega
nikakve vješti. Najprije muž. A sad i dečko. Dvadeset godina, ima tek
dvadeset godina… — Ponovno zajeca. Dora je privine k sebi tješeći
je, ali blijedu se ženu nije moglo smiriti. Eksplozije su sada
neprestano parale zrak. Zemlja je podrhtavala. Ponovno se
naizmjence palilo i gasilo svjetlo. Djevojački je glas izvještavao o
teškim napadima i masovnom bombardiranju u centru i na sjeveru
grada. A na Berlin su neprestano dolijetale nove formacije aviona.
Kuharica je odjednom izgubila živce. Poče vikati: — Jače! Jače!
Zrušite sve skupa! To je Božja kazna, jer smo za sve kaj je napravil
Hitler vikali »hurrra«! Kad je napal Čehe i Poljsku i Belgiju pa
Holandiju i Francusku i Norvešku i Rusiju. I Židove! Ni jedna ruka se
nije digla protiv njega, đavola. Zakaj nije? On je tak jak, a mi smo
kukavice. I sad nas dragi Bog kažnjava za to bez milosti. I zato
moramo pocrkavati i tu i na fronti, siromak moj Paule i moj Oska i svi
drugi, puno, puno drugih… — Pikuweit prođe rukom preko čela,
poput čovjeka koji se upravo probudio. — Oprostite milostivi gospon.
Ne znam, kaj mi je bilo, izgubila sam pamet od briga, prosim,
oprostite mi!
— Oprostiti? — poviče Ross sav crven u licu i izvan sebe od bijesa,
— To bi vam pasalo, gospođo Pikuvveit! Usudili ste se grditi Fiihrera!
To je fantastično! To je zločin!
— Pusti je, Georg — reče Dora tiho. — Jadna žena. Izgubila je
muža. I sin joj je vjerojatno mrtav. Nije znala što govori.
— Ne miješaj se u to, molim te! —poviče Ross. — Nije znala što
govori! Što li pak to znači? Stotine tisuća gube svoje najmilije \ u
našoj herojskoj borbi. A gospođa Pikuweit misli da može blatiti
Hitlera. No, tu se ljuto prevarila. Tu se gadno prevarila, ta gospođa
Pikuvveit!
.— Da, točno— poviče Valerie von Tresken.
— Za Boga miloga, valjda me ne bute prijavili, gospon Ross!
 Kuharica klekne, obgrlivši njegova koljena. — Prosim, nemojte me
prijaviti!
— Naravno da ću vas prijaviti! — urlao je Ross. — To mi je dužnost.
Vi ste veleizdajnica!
— Jezus, ako me prijavite, ode moja glava! Preklinje'm vas, imajte
milosti, gospon Ross. Pa nisam tak mislila! Bila sam samo čisto
izvan sebe.
— Da ste odmah ostavili moja koljena! — poviče Ross. Odgurne je
nogom. Kuharica padne na leđa.
— Nemojte me prijaviti! — poviče. — Prosim, prosim, prosim lepo,
nemojte me prijaviti!
Telefon zazvoni.
— Mir! — zaurla Ross. — Jezik za zube, odmah! — Digne slušalicu
i javi se: — Da?
— Gospodine Ross?
— Tko govori?
— Veza Ministarstva vanjskih poslova.
— Što se dogodilo?
— Naša kuća u Meinekestrasse je direktno pogođena. I kuća pokraj
nje također. Ostalo je samo brdo ruševina.
 25
Južni dok koji se zvao Sur prodirao je veoma duboko u rubno
područje Buenos Airesa poput nekog dugačkog uskog noža. Na
strani okrenutoj Rio de la Plati, bila su smještena velika postrojenja
rafinerija i rezervoari za ulje. Tu je bilo još mnogo slobodnog
zemljišta s brdima otpadaka, grobljima automobila, napola trulih
drvenih kolibica i na tisuće štakora. Bile su to životinje neobične
veličine, a ljudi koji su tu živjeli bojali su ih se. Štakori su, naime,
uobičavali napadati usnulu malu djecu, pregristi im grkljan i počeli ih
žderati. Tu su živjeli najsiromašniji od siromašnih.
Na drugoj strani doka Sur, s onu stranu ceste Debenedetti, stajale
su u dugim nizovima društveno izgrađene sive, ružne kuće s više
stanova. I njihovi su se stanovnici ubrajali u siromašne, ali ne baš u
one najsiromašnije od siromašnih. Debenedetti je bila socijalna
granica koju su svi uvažavali, pa čak i štakori.
Jedan zeleni »ford« poskakivao je preko rupčaga po cesti Olimpia i
zaustavio se ispred jedne od trokatnica. U kolima su bila dvojica
muškaraca.
— Broj petnaest. Pio, tu žive njegovi roditelji — reče čovjek za
volanom. — Evo i njegovog »volkswagena«. Stanuje na trećem katu,
sasvim lijevo. Otvoreni prozor.
— Okay — reče čovjek koji se zvao Pio. Izađe iz kola, ostavi
otvorena vrata, dođe do drvene ograde koja je okružavala sićušni vrt
ispred kuće, sagne se, dohvati nekoliko komada šljunka i baci ih kroz
otvoreni prozor na trećem katu. Nije dugo potrajalo, a na prozoru se
pojavio Miguel. Bio je gol do pojasa. Izgledao je uplašeno.
— Što je?
— Miguel Morales?
— Da. A tko ste vi?
— Odmah ću ti reći. Siđi dolje! Hitno je.
— Želim znati tko ste.
— Tiho! Nemoj probuditi svoje roditelje! Što je rekao mrav cvrčku?
Miguel odahne s olakšanjem: — Samo ti pleši, samo pleši! U zimi
ćeš biti očajno gladan. — Zatim se ponovno natmuri. — Je li se što
dogodilo?
— Da. Ali dolazi već jednom dolje!
— Odmah.
 Miguel se zatim ubrzo pojavi na vratima. Zbog velike vrućine bio je
odjeven jedino u slip gaćice i djelovao je pospano.
— Dođi u kola! — reče mu Pio.
Miguel krene za njim. — Dobra večer — pozdravi čovjeka za
volanom.
— Večer. Ja se zovem Ernesto. A ovaj Pio. — Rukovali su se.
Miguel je sjeo zajedno s Piom na stražnje sjedalo. Ernesto je ugasio
svjetla na automobilu. Govorili su veoma tiho.
— Ti si danas bio u Retirou?
— Kao i svakog petka.
— I jesi li nešto položio u pretinac na zaključavanje?
— Tri kasete.
— Kacke?
— Što znači »Kacke«?
— Kad si ih stavio unutra?
— U pola deset ili nešto kasnije.
— Mi smo tamo bili u deset. Kao uvijek. Pretinac je bio prazan.
Miguel pritisne objema pesnicama prsa. Odjednom poče drhtati,
kao da mu je hladno.
— Obavijestili smo glavnog oficira. Odmah nas je poslao k tebi.
Rekao je da te uvijek možemo naći tu u roditelja, kad imaš slobodno
preko vikenda. Donosiš im novac i jelo. Dobar dečko. Ali, dobar je
dečko imao smolu.
— Majko Božja! Sada razumijem.
— Što razumiješ?
— Ona govna.
— Koga?
— Ona prokleta govna! Oni su namjerno inscenirali sudar.
— Kakav sudar?
— Na parkiralištu ispred Retiroa… — Miguel je zatim ispripovijedao
što se tamo dogodilo. Na kraju reče: — Dok sam ja pregovaro s
jednim od tipova, mora da je drugi ukrao kasete iz pretinca. I to
velikom brzinom.
— Velikom brzinom! Kako to misliš velikom brzinom, čovječe? Pa
valjda si zaključao pretinac?
— Dakako. Ubacio sam kovanice i zaključao. Inače ne bih mogao
izvući ključ iz brave.
 — A jesi li ga izvukao?
— Čujte…
— Jesi li? Miguel, oni imaju tri kasete! Nesagledivo je što sve mogu
sada poduzeti. Ako si zaista zaključao, onda moraš imati i ključ.
— Zacijelo ga imam.
— Gdje?
— U svojoj ručnoj torbici.
— Donesi ga!
— Dakle, znate…
— Donesi ga, guzico! Zar ti nije jasno, da si već napola mrtav?
— Napola… — Miguel se zapilji u Pia. Zatim skoči van iz kola.
Nečujno pojuri kući. Nakon kratkog vremena vrati se i tiho ušulja
natrag u kola. Kožnatu je torbicu donio sa sobom. Neobično
nazubljen ključ držao je u ruci.
— Izvolite, molim!
— Onda su tipovi imali duplikat. Mora da već dulje vrijeme motre na
tebe. Saznali su broj pretinca.
— Ali na taj način nisu mogli dobiti duplikat.
— Ne znam kako im je to uspjelo — reče Ernesto. — Ali uspjelo im
je. Je li sada uključen kasetofon?
— Da.
— Idiote, proklet bio!
— Ne zovite me idiotom, ne! Olivera je rekao da će se s tim
čovjekom vratiti u biblioteku. Prvi sam njihov dugi razgovor snimio.
Mislio sam da trebaju obaviti i drugi.
— Mislio, guzicu si ti mislio. Ti si gotov! Olivera već možda to zna
već odavno. A tamo je »stjenica« i radi kasetofon!
— Ja tu ništa ne mogu. — Miguel posta tvrdoglav. — Ja sam uvijek
radio točno samo ono što mi je bilo naređeno.
Ernesto mu položi ruku na rame. — Pio ne misli tako. Svi smo
uzbuđeni. Ti tu ništa ne možeš. Ali zato sada moraš uraditi ono, što
ćemo ti reći. Glavni nam je oficir dao takav nalog. Sada ćeš se obući
i odvesti se u Cespedes.
— Što, sada?
— Sada. Ako te Olivera ili bilo tko drugi nešto upita, nađi neki
izgovor. Reci da ćeš radije spavati u vili. I čim to bude moguće,
moraš maknuti »stjenicu«. I kasetofon i prijemnik. Pokupi sve. Sve
što se tamo od tih stvari nalazi. Sve mora nestati. Ne smije ostati ni
najmanji trag.
Miguel se podigne. — Ni traga! Olivera već odavno zna da sam to
ja! On je sigurno već pretražio moju sobu i sve pronašao. On ili
njegovi novi prijatelji — onaj iz Evrope, na primjer. Tamo me već
čeka policija. Vi ste ludi. Ja se tamo ne mogu vratiti nikad više.
— Glavni oficir je rekao…
— Poserem se na glavnog oficira! Neka on ide tamo!
U Piovoj se ruci odjednom stvorio teški pištolj. Pritisnuo je cijev na
Miguelov goli trbuh. — Vratit ćeš se i učiniti što smo ti rekli. Možda
Olivera ne zna još uopće ništa.
— Da ne zna ništa! Ako su oni drpili kasete prije više od dva sata!
Ne zna ništa, vi kreteni! Jasno da zna. Jasno kao palenta. Koliko ću
ja dobiti? Tri godine? Pet? — Pobjesnio je, gotovo histerično.
Ernesto se naslonio i udario ga dva puta u lice desno i lijevo iz sve
snage. — Zaveži!
Miguel poče opet drhtati.
— Hajde! Odmah! Kreći! Mi smo zaduženi za tebe. Glavni je oficir
naredio da te ubijemo, ako se ne budeš htio vratiti u kuću. Bar nećeš
moći više ništa izbrbljati, ako Olivera već zaista zna.
— Možda ipak ne zna, kaže oficir. A ti si jedini koji može ući u kuću.
— Hladni čelik Piovog pištolja pritisne Miguelov trbuh.
On zastenje.
— Misli na generala Alvareza. Ti si mu se zakleo na Presvetu
Djevicu da ćeš pokloniti i svoj život, ako bude potrebno. Dakle: da ili
ne? Ako ne pristaješ, riješit ćemo stvar na licu mjesta. Miguel je
šutio.
— Ti svinjo! — poviče odjednom Pio razjareno.
— Što je? — upita Ernesto.
— Popišao se. Sve pliva. Takva odvratna svinjarija. Pio se napola
podigao. Podupirao se jednom rukom.
— Žao mi je… sve ću počistiti… To je od silnog straha… od tako
silnog straha — poviče očajnički taj lijepi mladić brončane puti i
bademastih očiju.
— Kuš! U prtljažniku su krpe — reče Pio i baci Miguela iz kola. —
Hajde! Očisti tu pišalinu, ti svinjo!
 26
— Taj se napad odigrao u noći na prvi travnja četrdeset i četvrte —
reče Eduardo Olivera. — Ostaci dviju kuća u Meinekestrasse srušili
su se jedni na druge. Kolut s filmom tri kata ispod zemlje. A u svakoj
etaži oklopljena vrata. A ti su gangsteri dolazili danju i noću, danju i
noću.
— Bolje da ne govorimo o gangsterima — reče Ross. — Pa ti si
sada demokrat, nisi više nacist, tako si mi barem rekao. Tko je
počeo s bombardiranjem? Tko ima na savjesti Rotterdam i Varšavu i
Coventry? Tko je urlajući i s odobravanjem svojih slušatelja objavio,
da su ti gradovi izbrisani s lica zemlje?
— Bilo je neljudski, Daniele. Neljudski, kažem ti — prošaputa
Olivera, sakrivši rukom oči kao da traži zaklon.
— Pa kad ćete jednom postati ljudski?
— Daniele, molim te…
— Ne, Mercedes, ne! Taj prokleti zločinački ološ, a moj otac velika
glavešina među njima! Oduševljen! U luksuznoj kući koja je
pripadala Židovima koje su najvjerojatnije ubili. Da li je to mog oca
smetalo? Živio je tu svoj otmjeni život s jednom filmskom kurvom.
Što onda, pa to je bilo najljepše vrijeme u njegovu životu! Njemu se
nije dogodilo ništa. Pedeset je milijuna ljudi poginulo! On nije! —
Zadnje je rečenice Ross gotovo vikao. Ustao je. Odjednom mu je
postalo nesnosno vruće i slabo. — On je bio među ubojicama, a ne
među ubijenima, moj otac. Sad sam četiri puta rekao otac. Jesi li
jako ganut, ha? O bože, takvo nešto je moj otac! Takvo nešto je…
Posrćući pođe prema bazenu.
— Kuda idete? — poviče Mercedes.
— Dalje! Što dalje od tog tipa! — Još je s mukom nekako izgovorio
te riječi, a odmah zatim ga u grlu stisne njegov stari, već dobro
poznati strah. Objema se rukama pridrži za stablo obližnje palme.
Krv mu je toliko udarala u sljepoočicu, da ga je boljelo. »Sve to
skupa nadilazi moje snage već odavno«, reče sam sebi, »a bit će još
više toga, znam to. Međutim, ako sada želim uspjeti s tim filmom,
moram sve to saslušati, jer moram saznati sve, čitavu tu prljavu
istinu. A želim to, jer je to priča mog života; taj film i moj otac s
nacistima, s krvnikom Himmlerom, sotonom Goebbelsom i ništarijom
Ribbentropom.
 Taj je s Rusijom zaključio pakt o nenapadanju, a godinu dana
kasnije su je nacisti napali, ti kriminalci tisućljeća, a moj je otac bio
jedan od njih, jedan od velikih…«
Daniel Ross priđe bazenu, klekne i opere lice hladnom vodom.
Osjećao se jadno. Uzeo je, dakle, nobilam. Nije niti znao koliko
tableta. Stresao ih je iz bočice na ruku, bacio ih u usta i progutao ih
bez vode. »Sasvim svejedno ako ovaj tip to sada i primijeti,
svejedno, sad moraš izdržati«, uvjeravao je samoga sebe, »jedino je
to važno, moraš izdržati.« Vrati se k stolu, natoči pola čaše viskija i
ispije, sve dok mu se oči nisu zasuzile. Zatim klone na stolicu.
— Tako to ne ide, sine — reče Olivera. — Ja te trebam, a ti trebaš
mene. Dakle?
— Dobro. Bilo je naprosto više nego što sam mogao izdržati. Neće
se više ponoviti — oče! I kad kažem otac, možeš li to shvatiti,
zaboga, kao uvredu, a ne slučajno kao izraz sinovljeve ljubavi. —
Pogleda Oliveru. Ovaj je poblijedio. Ionako uske usne sad su se
pretvorile u jednu jedinu crtu. — I dalje? — reče Ross. — Jesi li
prijavio kuharicu?
— Razumljivo da jesam. Bila je to moja dužnost.
— Bila je tvoja dužnost, ti čovjek-vladalac!
Olivera se maksimalno sabere. Reče: — Danas sam ja drugi
čovjek. Moraš mi to vjerovati. Tada sam bio fanatičan nacist,
priznajem. Sve priznajem. Ništa ne skrivam i ne tajim. Pripovijedam
ti sve. Niti Mercedes to još nije znala. Vrlo je… vrlo je teško
ispripovijedati sve baš onako kako je bilo. Vjeruj mi.
— To ti vjerujem — oče!
— Prestani mi govoriti oče! — poviče Olivera.
Ross se nasmije.
— Prestani se smijati!
Ross prestade.
— Ja sam vjerovao u Hitlera. Ja… za mene je on bio nešto poput
Boga… Već odavna znam, da je bio sotona… ali tada…
— Što se dogodilo s kuharicom?
— Odveli su je, dakako. Još iste noći.
— Čestitam! Izgubila muža, izgubila sina. A za ženu giljotina, zar
ne?
 — Vjerojatno — reče Olivera. — To s kuharicom vam nisam trebao
ispričati. Mnogo toga vam nisam trebao ispričati. Ali ja vam želim
ispričati sve. Misliš li, da mi je to lako?
»A bilo ti je sasvim lako prijaviti kuharicu.«
Olivera reče: — Možemo mi i nastaviti u tom tonu. Samo ćemo
izgubiti vrijeme. A besmisleno je.
— To je točno — odgovori Ross. — Imaš pravo. Ostavimo to.
Dakle, moja je majka znala: postoji druga žena. Zato si se htio
rastaviti. Zato si mučio moju majku, grdio je, pravio scene svaki put
kad bi dolazio na dopust u Beč. A zašto si uopće i dolazio?
— U prvom redu zbog toga jer sam službeno bio vojnik. Major u
Rusiji. Moje prikrivanje. Služba je inzistirala na tome da dolazim »na
dopust«. Drugo, još sam se uvijek brinuo o bečkom uredu. Bio je pod
mojom kontrolom. Beč je bio odskočna daska za Srednji istok. Vidiš,
morao sam dolaziti.
— Da, vidim. Službeno si morao dolaziti. A od nas dvoje te je
spopadala muka.
— Od tebe ne. Tebe sam veoma volio.
— Ali majka je za tebe predstavljala užas.
— Dakako — reče Olivera. — Noć istine. Dovoljno sam lagao u
svom životu. Više neću lagati. Želiš čuti istinu? I čut ćeš je. U biti,
tada mi je bilo muka i od tebe — jer si mi bio teret kao i majka.
Rekao sam već, strahovito sam volio tu mladu ženu, tu glumicu,
Doru Holm. — Odjednom mu zasjaše suze u očima.
Ross ga je zapanjeno gledao.
— Oče! — Mercedes skoči Oliveri. Zagrli ga i poljubi. — Molim te,
molim te nemoj plakati!
Olivera je pomiluje po crnoj kosi. Zagleda joj se u oči. »Dorina
kosa«, pomisli, »Dorine oči«.
— Ta mlada žena predstavljala je za mene nešto poput kisika. Ja
sam volio i tvoju majku, Mercedes. Isto tako silno. Samo na drugi
način. I volim tebe. Ali ovaj tu kraj nas, taj ne zna što je ljubav.
— Ne — reče Ross. — Nikad nisam čuo o tome.
— Samo da zna koliko ga mnogo volim, i koliko godina već. Otkad
sam postao drugi čovjek. Koliko sam često govorio o njemu s toliko
mnogo ljubavi i čežnje, Mercedes, koliko često!
 — Da, to je istina, Daniele — reče Mercedes. Pođe prema njemu i.
stidljivo poljubi i njega. Zatim ponovno sjedne.
— Otkad? — upita Ross.
Bez odgovora.
— A moju jadnu majku? Nju nisi nikada volio, zar ne?
— Nikada. Ili ipak, jesam. Možda oko pola godine. Ali to nije bila
ljubav — reče Olivera. — To je bila…
— Znam već što je to bilo — prekine ga Ross. Zapilji se u Olivera.
—Unesrećio si jadnu ženu. Ostavio si je na cjedilu. Meni si mnogo
toga pokvario. Mene si time… Zastao je.
— Što sam tebe time?
— Ništa — reče Ross. »Moram pripaziti na piće«, pomisli. — Broj
vojne pošte, pisma iz Rusije, sve je to bilo perfektno organizirano,
zar ne?
— Sve. Bio sam uvjeren da moram činiti sve to, kako bismo dobili
rat.
— Onda bi se razveo i oženio tu glumicu.
— Da. — Sada je Olivera natočio čašu do pola i gotovo je
ispraznio. Izgubljeno nastavi: — Onda bih Doru… — Nasloni se
dublje u naslonjač. Glas mu postade hladan i realan. — Dakle, ono s
kućama u Meinekestrasse bilo je ravno katastrofi.
— Okay. Dalje. Hajde da riješimo. Kako to misliš — ravno
katastrofi?
— Možeš zamisliti da smo poduzeli sve kako bi prodrijeli u treći kat
pod zemljom. Film! A dani su prolazili. Jedan za drugim. Trebao nam
je film! Dobili smo na raspolaganje ljudstva koliko smo god htjeli.
Imali smo najbolje strojeve. Ali, naprosto nismo imali sreće. Najprije
je trajalo čitavu vječnost dok su bile uklonjene ruševine i dok smo
počeli odvarivati prvu čelični ploču. Iz tog dubokog podruma nije se
dakako moglo prodrijeti ni u jedan drugi podrum. Kad smo počeli
razarati prvu ploču, Amerikanci su bacili zračne mine, čitav tepih, od
Uhlandstrasse pa do Gedachtniskirche. Sve je bilo iznova zatrpano.
Strojevi. Alati. Gomila mrtvih. Morali smo početi iz početka. Bilo je to
dvadeset i četvrtog travnja. Sredinom svibnja bili smo opet u prvom
katu: Petnaestog su Amerikanci iznova napali taj kraj i srušili sve što
je još uopće postojalo. Temelji zgrada su se pomakli. Nastavit s
radom postalo je opasno po život.
 — Uzeli ste za taj posao samo ratne zarobljenike ili političke
zatvorenike, je li?
— Razumljivo. Oni su, međutim, sabotirali posao. Morali smo
poslati svoje ljude. Došao je i lipanj. Došlo je do invazije na
Normandiju. Došlo je do velike provale vode, pukla je glavna cijev.
Zemljište je postalo pravo jezero. Tjednima se morala ispumpavati
voda, da bi se krenulo dalje. Vlažni zidovi su se urušavali, zemlja je
klizila. Sve se ponovno zarušilo. Došao je i srpanj.
— I tako dalje. Kad ste konačno stigli dolje?
— Dvadeset i devetog. Dvadesetog se dogodio atentat na Hitlera.
Raspoloženje na nuli. Amerikanci i Englezi u pripremi da
promarširaju kroz Francusku. Velika ofenziva Crvene armije. Trideset
i osam njemačkih divizija potučeno do nogu u svega nekoliko dana.
Sovjeti u Brest-Litovsku. Lijep dan, taj dvadeset i deveti srpanj.
Sjećam se još kako sam spuznuo dolje u treći kat ispod zemlje kroz
rupe koje su isjekli u čeličnim pločama. Samo pomoću ljestava od
užeta. I blindirani ormar je trebalo odvariti. Kombinacija brojeva nije
funkcionirala. A tu je bio kovčeg. Izvadio sam ga. Izvukli su ga
napolje privezanog o uže. Gore je, dakako, bilo sve zatvoreno. Ja
sam ušao u Reichsbanku sa SS-pratnjom. Tamo sam deponirao
kovčeg veoma duboko u jedan od glavnih trezora.
— Zašto si ga još jedanput deponirao?
— Goebbels i Himmler nisu bili u Berlinu. Dok sam se nalazio u
Reichsbanci, opet je grad bio bombardiran. Osobito središte grada.
Reichsbanka je pretrpjela nekoliko direktnih pogodaka. Ali je
izdržala. Tri noći kasnije…
— …napalo je sedam stotina bombardera Royal Air Forces Berlin u
nekoliko valova. Ross, mlada Dora Holm, domaćica gospođa von
Tresken, sobarica i nova kuharica koja se zvala Emma Siedeleben
sjedili su u malom bunkeru debelih zidova u vrtu iza vile Im Dohl.
Ovaj put je nestalo svjetla odmah nakon pola sata. Bunker je imao
pomoćni vlastiti agregat za slučaj nužde. Ross ga je uključio. I tako
su opet imali svjetlo i mogli su čuti vijesti s radija.
Buka avionskih motora koji su neprestano dolijetali ispunjavao je
zrak, isto kao i štektanje flakova i eksplozije iz daljine koje su se
neprestano redale bez ikakve pauze. Spikerica je javljala da su
njemački noćni lovački avioni uzlet jeli i srušili već dvanaest
bombardera. Britanski Mosquito-lovci u pratnji, gadno su se borili.
Ostale jedinice njemačkih lovaca napale su bombardere već daleko
ispred glavnoga grada Reicha.
Između vijesti čulo se tiktakanje budilice.
Dora Holm je činila sve moguće da rastrese sve prisutne u bunkeru.
Pripovijedala je jednu šaljivu dogodovštinu za drugom. Nova
kuharica Siedeleben reagirala je najbolje: smijala se. Gospođa von
Tresken se nije smijala nikada, pa tako ni sada. Sjedila je ukočeno
podignutih obrva. Lice joj se razvuklo u masku prezira. Od sveg je
srca mrzila veselu, lijepu, mladu ženu. I Georg Ross se također
smijao. Mislio je: »Jasno je da se i Dora boji, ali potiskuje taj strah
praveći predstavu i na taj način želi pomoći i nama. Ah, Dora…«
— …to što snimamo s Willyjem Birgelom, to je prava smijurija, čula
sam da originalna story potječe od jednog Amerikanca, zove se Ben
Hecht. Negdje su zaplijenili američki film. Goebbels ga je vidio i
naredio, da naprosto drpimo priču.
— Dora, molim te! — reče Ross, razdraženo. Tutnjava formacije
bombardera, pucnjava flaka i eksplozije potpuno su nadjačavali
glasove. — Ne smiješ tako govoriti! Ne volim to. Osim toga, to nije
istina. U nas se ne snimaju nikakvi filmovi po uzoru na savezničke.
— Ne? — Dora zabaci crnu kosu. Smiješila se. — A što je sa
»Serenadom«? Willi Forst kaže, da nije znao kakav su mu to
scenarij dali. Dakle, ja sam roman pročitala na engleskom, u
američkom vojnom izdanju: »Rebecca«. Autorica se zove Daphne
Du Maurier. Engleskinja. A »Serenada« je apsolutno ista
»Rebecca!« A zašto da ne bude? Uzmemo ono što dobijemo. — U
tom su se času eksplozije toliko pojačale da se nije moglo više ništa
čuti, a zatim se opet stišale. — Nakon konačne pobjede moći ćemo
uvijek plaćati tantijeme — ili možda nećemo moći?
— Ponovno se nasmijala.
»Pusti je« reče Ross samom sebi. »Pusti je! Važnije je da se u
ovom trenutku smije i da nastoji nasmijati i ostale.« Siedeleben je
opet od straha problijedila kao smrt.
— Goebbels je lukav — nastavila je brbljati Dora, dok je spikerica
upravo izvještavala o teškim borbama iznad centra grada, sjevernog
i istočnog dijela Berlina. — On točno zna da ljudi sada u toj nesreći
neće slušati neprestano samo propagandu. Ljudi se žele nasmijati,
barem malo nasmijati. I zato, evo sada komedije! Prema toj
ukradenoj komediji koju sada snimam s Birgelom, on me upoznaje u
S-Bahnu. Sve se događa tridesetih godina. Goebbels ju je
nevjerojatno dobro zamislio: nema ruševina, nema rata, vlada mir,
trgovine su prepune artikala, nitko ne govori Heil Hitler! — Jedna je
formacija nadlijetala Dahlem. Brujanje motora bilo je veoma glasno.
Dora, međutim, bezbrižno nastavi.: — No, da, i baš smo jučer to
snimali. Scenu upoznavanja u S-Bahnu. Birgel sjedi nasuprot mene i
želi svakako zapodjenuti razgovor. U to je vrijeme postojao veoma
poznati časopis Ullsteina. Zvao se »Uhu«. On drži u rukama taj
časopis i kaže: »O, draga gospođice, smijem li vam pokazati svoj
’Uhu’?« — Brujanje avionskih motora opet je nadjačalo sve ostale
zvukove. — A ja ljutito odgovaram: »Ako otkopčate prvo dugme,
povući ću kočnicu!«
»Siedeleben se nasmijala, a smješka se čak i Tresken«, pomisli
Ross. I on se smijao. A najviše se svojoj vlastitoj pošalici smijala
Dora. Uz smijeh i buku motora dopre iznenada tanko fijukanje koje
se strahovito pojačavalo i prešlo u stravično pištanje. Umiješao se i
još jedan neobičan zvuk, pa neki drugi zvižduk, onda treći. Postalo je
gotovo zaglušujuće; zatim su bombe pale u blizini i eksplodirale. Tlo
bunkera se snažno potreslo. Petoro ljudi u bunkeru poletjelo je
prema betonskim zidovima. Pomoćni agregat za struju prestao je
funkcionirati. Činilo se kao da se bunker miče. Žene su vriskale.
Ross je ležao na podu. Dobio je udarac u glavu i bio je omamljen.
I tako teško omamljen čuo je iz te paklenske buke Dorin isprekidani,
paničnim strahom ispunjeni glas: — Van! Hoću van! Tu ćemo unutra
crknuti!
U tami ga je nagazila. Pokušao ju je zadržati uhvativši je za noge.
Bunker se još uvijek snažno tresao od bombi što su eksplodirale tu
negdje sasvim blizu.
— Ostani tu! — zaurla Ross. — Ne smiješ van! Ne smiješ…
U tom času ugleda u protusvjetlu plamena kako je Dora izjurila iz
bunkera.
— Dora! — Nije mogao misliti ni na što drugo, nego samo kako da
je vrati u bunker. »Moram je vratiti. Moram po nju!« Ta oni su točno
iznad nas! Ona juri pravo u smrt!«
— Gospodine Ross! — poviče gospođa von Tresken.
 Još je čuo njen glas. I već je bio napolju. Vila je bila pogođena,
vidio je. Gorjela je. Okrenuo se. I mnoge su druge gorjele.
— Dora! — vikao je iz svega glasa. — Dora, pro… — Nije stigao
riječ izgovoriti do kraja. U vrtu je eksplodirala još jedna bomba.
Pritisak zraka uhvatio je Rossa poput neke nevidljive ogromne
pesnice, podigao ga i bacio na jednu gredicu s cvijećem. Osjetio je
bol od pada i zatim izgubio svijest.
Kad je ponovno došao k sebi, ležao je licem okrenut prema zemlji.
Dugo je trajalo dok se sasvim osvijestio. U svjetlu plamena goruće
vile primijetio je da ima na sebi samo još hlače i komade košulje.
Jaknu i cipele je pritisak zraka zderao s njega. Prijeđe rukom preko
lica. Ruka pocrveni od krvi. I prsa su mu bila razderana, i tu je bilo
krvi, tople i ljepljive. Buka motora više se nije čula. Formacija se
udaljila. Odasvud se čulo samo zavijanje sirena. U unutrašnjosti vile
urušavale su se grede praskajući. Ross htjede ustati, ali se odmah
sruši. Tek mu je prilikom trećeg pokušaja uspjelo zadržati se na
drhtavim nogama. Otetura kroz vrt. Uzvikivao je Dorino ime, zvao je,
nekoliko puta. Bez odgovora. Spotičući se, lutao je opustošenim
vrtom. Stigli su vatrogasci i ambulantna kola. Uniformirani ljudi i
liječnici trčali su kraj njega. On ništa nije primjećivao. »O bože«,
razmišljao je, »samo da je živa! Neka bude bez svijesti, ali živa!
Molim te, bože, molim te, dragi bože!« U tom trenutku se spotakne o
nju. Dora je ležala na rubu kratera od bombe, a njeno prelijepo tijelo
bila je jedna krvava masa koju su pokrivale još samo krpice njene
odjeće. Ross se uspravi. Zatim zadrhta od užasa. Dorina usta i oči
bile su širom otvorene. Preko desnog oka žurio je mrav.
Olivera je šutio. Sjedio je potišteno i ukočeno piljio u tamni park.
Mercedes i Ross izmijeniše poglede.
Olivera reče: — Sahranio sam je. Na groblju Schmargendorf.
Roditelji joj nisu mogli doći iz Hamburga. Željezničke su pruge bile
bombardirane. Nije bilo svećenika. Samo grobari. Dok su zatrpavali
grob, opet je počeo novi američki napad po danu. Potražili smo
zaštitu ispod mramorne ploče velikog i nevjerovatno kičastog
mauzoleja. Mnogo je bombi palo na groblje, te izrovalo stare
grobove. Taj nam je mauzolej spasio život. Kad je napad prošao, na
granama drveća visjeli su kosturi iskešenih mrtvačkih lubanja. Ja…
— Prekine u pola rečenice, jer se ulaznim vratima približavao
»volkswagen«. — Miguel! — poviče Olivera. Kola stadoše. Miguel
Morales izađe iz njih i krene prema bazenu. Doimao se veoma
zamišljeno.
— Što se dogodilo, mladiću? Kako to da si se vratio?
Miguel je šutio pogleda uprtog u svoje cipele.
— Ne osjećaš se dobro?
— Ne, dobro sam, senor.
— Dakle, što je onda?
— Posvađao sam se, senor — reče Miguel i pogleda Oliveru
otvoreno u oči. — Sa svojom djevojkom.
— S novom? S onom zlatokosom?
— S Marie Perichole. Da, senor. Bila je tu i još jedna druga.
Flertovala je. Neprestano su nešto došaptavale jedna drugoj i
smješkale se. Ja sam je zvao na razgovor. Naposljetku je otišla s
jednim drugim mladićem.
— Napustila te? — reče Olivera iznenađeno.
— Da, senor.
— Dakle, tako nešto ti se jamačno nije dogodilo još nikad u životu,
zar ne?
— Ne, senor. Bio sam tako bijesan, da sam… da sam pomislio,
bolje da se vratim, prije nego što učinim nešto nepromišljeno.
— Pametno od tebe — pohvali ga Olivera. — I sad ćeš ostati tu?
— Da senor. Idem spavati. Već sam se smirio.
— Zaista?
— Zaista, senor. — Miguel se nasmiješi i nakloni. — Laku noć,
senorita, laku noć, senores! — Pođe prema kolima i odveze ih iza
kuće. Vjerojatno je tamo ušao u kuću, jer se više nije vratio natrag.
Olivera, koji je gledao za njim, okrene se. Uplaši se. Ross je sjedio
koso na stolici, poduprijevši glavu rukom. Svladavao se samo s
najvećim naporom — Mercedes je zabrinuto sve primjećivala — ali
naprosto više nije mogao izdržati. Strah. Nestvarni strah stezao mu
je grudi, stajao u vratu, puzao mozgom.
— Što ti je Daniele?
— Ništa — odgovori Ross s mukom. — Zaista ništa. Vrućina. I
dakako, strašno sam se uzrujao. Ja… vrti mi se… boli me glava… —
Olivera nije ni slutio koliko ga je muke stajala svaka njegova riječ.
Mercedes je to znala, ona je to već jednom s Rossom proživjela.
 — Hoćete li za trenutak prileći, Daniele? — upita ga ona.
— Da, mislim da bi to bilo najbolje.
— Ako je sve to previše za tebe, sine, možemo ići na spavanje. Ali
tek je jedanaest sati.
— Ne, ne idemo spavati! Moraš nastaviti pripovijedati! Svakako.
Samo četvrt sata, pola sata i bit će mi opet sasvim dobro!
— Ross ustade. Posrtao je. Mercedes mu odmah priskoči, te ga
prihvati.
— U biblioteku — reče. — Tamo je hladno. Hoćete li prileći u
biblioteci? Na sofu ispred kamina? Mi ćemo biti sasvim blizu.
Dovoljno je da samo pozovete…
— Da, to je dobra ideja. — Ross kimne.
— Ide čovjeku na živce sve to, znam — reče Olivera. — i meni
također. — Napuni čašu i iskapi je. Prokleta je to priča, meni će
dobro doći malo odmora. Dobar oporavak, Daniele!
— Hvala.
Olivera nije ni slutio koliko se Daniel morao oslanjati na Mercedes
dok je hodao. Tlo je pod njim nestajalo. Sve se vrtjelo. Stenjao je.
— Jadni Daniel… Molit ću se… Već sam to i činila cijelo vrijeme…
Vidjela sam kako vam je… No, vaša prijateljica Sibylle i taj doktor
Reinstein rekli su da ćete svakako izdržati.
— I izdržat ću, Mercedes. — Stigli su do kuće, a odmah zatim i u
biblioteku. Mercedes odvede Rossa do sofe. Tu, unutra, zaista je bilo
ugodno. Napolju u parku nije u to najvruće godišnje doba čak ni
noću bilo baš mnogo hladnije. Ross skine platnene cipele s nogu i
stavi noge na visoko. Mercedes mu ugura jastuk ispod glave i
otkopča košulju.
— Doktor Reinstein mi je dao kapi da ponesem sa sobom — reče
Ross. — Sjećate se, Sibylle je to predložila za slučaj ako mi bude
veoma loše. Bočica je u kupaonici u mojoj toaletnoj torbici. Hoćete li
je donijeti, Mercedes, molim vas? I čašu vode.
— Odmah, Daniele. — Ona požuri iz sobe.
On osjeti opet kako ga u grudima pritišće imaginarni balon. »Moraš
ostati na nogama«, stade uvjeravati samoga sebe. »Još dva, ili tri
dana moraš izdržati. Naprosto moraš. Moraš dobiti tu priču…«
Mercedes se vrati u biblioteku. Donijela je bočicu i čašu dopola
punu vode.
 — Koliko kapi?
— Deset do petnaest, rekao je doktor Reinstein. Dajte mi dvadeset,
molim vas.
Pri svjetlu obaju lustera Mercedes uspe kapi u čašu vode. On je
iskapi do dna, a lice mu se neugodno razvuče.
— Hvala — reče.
Ona klekne pored njega. Njeno je lice bilo sasvim blizu njegovog.
On opet osjeti slatkasti miris njene kože i njenog parfema. Pomiluje
ga po licu, po kosi. Iznenada njene svijetloplave oči postadoše
ogromne.
— Danny — prošaputa. — Molim te, dragi Danny, izdrži! Smijem li ti
reći »ti« i Danny?
— Naravno.
Nasmiješi se. — Tako si drag, Danny.
— I ti, Mercedes.
Odjednom ona pritisne svoje usne na njegove i svoje grudi na
njegova gola prsa. On strastveno odvrati poljubac. Od blaženstva
tog trenutka nestadoše poput čuda i strah i slabost. »Čudo«, pomisli
on.
Ona se naglo odvoji od njega.
— Neće ti se ništa dogoditi, dok god sam ja tu — reče ona.
— Dok god si ti tu — ponovi on.
Ona ga još jednom pomiluje po čelu. — Hoćeš li da ostavim
upaljeno svjetlo?
— Ne, molim te, ugasi.
Ona ugasi lustere i krene prema francuskom prozoru da ga otvori.
— Ostavit ću jedno krilo širom otvoreno — reče. — I brzo ću se
vratiti da te pogledam. Ne bih samo htjela da se otac uznemiri i
pozove liječnika.
— Ne — reče on. — Ne, liječnika! To je zadnje što mi sada treba.
— Doskora, Danny!
— Hvala Mercedes.
Čuo je još kako se njeni koraci udaljuju po šljunčanom putu. Zatim
je stigla do travnjaka koji je progutao svaki šum.
Ross je nepomično ležao na leđima. Njen se miris još uvijek
zadržao u njegovoj blizini. Duboko je disao. Zatvorio je oči. »A što
ako to bude ljubav?«, pomisli. »Ljubav poslije toliko godina? Ljubav
kakvu sam osjećao prema Sibylle? Tada sam se zakleo, da mi se to
ne smije nikada više dogoditi. Nikada više. Da«, razmišljao je, »ali
sada…«
Vrata se otvoriše sasvim tiho i nečujno.
Ross se ne pomakne.
U prostoriju sklizne neka sjena.
»Miguel!« Ross se uspravi.»Sve je gotovo!«
— Miguel — izusti Ross zapanjeno.
— Si, senor… — Miguel je gotovo šaptao.
— What are you doing, here?{ 6 } — »Možda nešto razumije
engleski«, pomisli Ross.
— I look after you, sir{ 7 } — Miguel je pobijedio šok. — You sick,
sir?{ 8 }
— No, just a little tired.{ 9 }
— Can I do something for you?{ 10 } — Miguel priđe bliže. Duboko
se nakloni, kao što je to uvijek običavao.
— No, thank you, Miguel. It’s allright.{ 11 }
— As you wish, sir. Always at your Service.{ 12 }— I opet naklon.
Miguel učini nekoliko koraka natraške, zatim se odlučno sagne,
popipa mramornu ploču niskog stola, pronađe »stjenicu« i otrgne je.
Šmugne k vratima.
— Good bye, sir!
— Bye! — reče Ross.
»I bit će to ljubav. Uz toliko mržnje mora biti i ljubavi«, pomisli i
osjeti kako je sve omamljeniji. »Vrati se ljubavi«, mislio je.
 27
Sanjao je o crvenoj ruži koju je ugledao dok je lebdio između života
i smrti. Zatim osjeti da ga netko promatra. Ubrzo dođe k sebi i otvori
oči. Kraj njega je klečala Mercedes. Smješkala se.
— Hallo, Danny — reče tiho i pomiluje ga po ruci.
— Hallo — reče on misleći na crvenu ružu između smrti i života.
»Mercedes je život«, pomisli. »Lijep život. I život može možda biti
jednako lijep kao i smrt. Zašto ne?«
— Jesam li dugo spavao?
— Niti dvadeset minuta. Tri puta sam te došla pogledati. Kako se
osjećaš?
— Čarobno — reče on. Bila je to prava istina, zaključi sam u sebi s
čuđenjem. — Dođi!
Obgrli je rukama i iznova je poljubi. Njene se usne odmah otvoriše.
— Dragi — prošapće ona. — Dragi. Imat ćemo lijep život, kad sve
ovo prođe.
— Da, reče Daniel. — Kad sve prođe.
— Možeš li ustati i vratiti se ocu?
— Mislim da mogu. — On ustane. — Sve je u redu.
— Te su kapi izvrsne — reče Mercedes.
— I tvoje molitve također — reče Daniel.
 28
— Prekasno — reče dr Joseph Goebbels. Opet je hodao gore-
dolje, ovaj put po sagu svoje radne sobe u Državnom ministarstvu za
propagandu na Wilhelmsplatzu broj osam do devet. Kad je bio
uzbuđen, tom je niskom čovjeku bilo potrebno kretanje.
— Doista prekasno — reče.
— Zašto? — upita Ribbentrop.
— Pravi je trenutak prošao — reče Goebbels. — Anglo-Amerikanci
su pred Parizom. Na istoku se povlačimo. Rusi pred Varšavom, u
Karpatima. Slijedećih će dana upasti u Rumunjsku, a i u Bugarsku.
Minsk, Vilna, Grodno, Lublin u rukama boljševika. Lemberg je pao.
Crvena armija stigla je do zaliva Rige i time je odsječena čitava
vojna grupa Sjever. Fuhrer kaže da će biti potrebno brzo otići iz
Grčke, Albanije i Crne Gore.
— Kad je to rekao? — upita ljutito Himmler.
— Jučer. — Goebbels se zaustavi i pogleda ga pun prezira.
— Meni je to rekao.
— Otkada dogovara vojne operacije s vama? — Himmler se jako
uzrujao. — Ja sam njegov čovjek! Mene je nakon atentata imenovao
za vrhovnog komandanta svih rezervnih trupa.
— A meni je dano zadovoljstvo da sutra u sportskoj palači po drugi
put proklamiram »totalni rat«. Izrađeni su svi planovi da se u
najkraćem vremenu pozovu u »Deutscher Volkssturm« svi muškarci
sposobni da nose oružje između šesnaest i šezdeset godina.
— Kamo da se pozovu?
— U »Deutscher Volkssturm« — reče Goebbels i nastavi šepesati
gore-dolje, s rukama na leđima. — Dobro zvuči, zar ne? Da ih ja
pozovem. Ja vam ih poklanjam. Naši gradovi tonu u prah i pepeo, a
gospoda doista misle da bi se još mogao iskoristiti film o Teheranu.
Gospoda to misle ozbiljno? Stvarno? — Nasmije se kratko i
zloćudno.
— Film bi još uvijek mogao djelovati — reče Himmler bijesno.
Goebbels se zaustavi.
— Govno će djelovati, Reichsfuhreru — reče veoma tiho i sa
značajnim naglaskom. — Obično govno. Posljednjih se nekoliko
mjeseci stanje nažalost strašno promijenilo, nama na štetu. Ja sam
to i predvidio. Još tada u ožujku, kad se Ross pojavio s tim filmom,
rekao sam da ga moramo upotrijebiti najhitnije, odmah, u najkraćem
vremenu. Možda se i možete sjetiti mojih riječi. Imali smo smolu, što
je sve to potrajalo tako dugo dok smo se iznova dokopali filma. Eto,
nemamo sreće ni uspjeha — za sada — doda on, vodeći razgovor u
poznatom stilu. — Ali, imat ćemo ga opet! Pobijedit ćemo —
naposljetku. Jasno. Nedvojbeno. Zašto? Jer moramo pobijediti.
Ostali, i Ross također, ozbiljno kimnuše. »Ah, vi idioti«, pomisli
rastom nizak čovjek.
— I tada — reče — tada kad pobijedimo, prikazat ćemo film.
Svugdje. Po čitavom svijetu. Tako reći kao krunu naše pobjede. Da
to učinimo sada, naišli bismo na porugu i podsmijeh. U toj situaciji,
kad smo kao nikada do sada na svim frontovima potučeni od
Saveznika — budite mirni Himmler! Valjda smijem reći istinu tu među
nama. Možete moje mišljenje odmah prenijeti Fuhreru! U toj situaciji,
dakle, ne smijemo više tvrditi da je film vjerodostojan. Pa bila to
makar stotinu puta istina. U tu istinu se ne bi nikada povjerovalo.
Nigdje. I nitko. Postoji vrijeme kad se može riskirati svaka laž i svaka
istina. I u obje se vjeruje. A postoji vrijeme u kojem se ne vjeruje ni u
istinu niti u laž. Staljina i Roosevelta bi spopao smijeh kad bismo
sada izašli na vidjelo s tim filmom. I ne samo njih. Sve koji bi ga
vidjeli. Smijali bi se nasmrt, dragi moji partijski drugovi!
Ponovno je govorio brže.
— »Nacisti, pušete u zadnju rupu na svirali«, rekli bi svi. »Gotovi
su, s njima je kraj, poraženi su. I sad nam serviraju taj glupi lažni
film, taj djetinjasto naivni falsifikat!« Ne, moja gospodo, vjerujte mi,
sada taj film se smijemo prikazati! A prije svega ne u Njemačkoj. Ni
po koju cijenu u Njemačkoj. Posljedice bi bile nesagledive. Kasnije,
nakon pobjede: svugdje! Ali, sada ne!
Telefon na njegovu stolu zazvoni. On podigne slušalicu.
— Da — reče. — Da, hvala. — Spusti slušalicu. — Saopćenje
Gauleitera. Teške američke borbene formacije dolijeću na glavni
grad Reicha. Za deset minuta bit će uzbuna. Srdačno vas pozivam
da se spustite sa mnom u podrum. Siguran je.
Muškarci su ustali.
— To prokleto leglo ubojica — reče Himmler.
— Tko? — Goebbels ga pogleda. — A, tako — reče potom — da,
da, dakako. — Pokupi papire i akte što su ležali na pisaćem stolu i
stavi ih u kožnatu torbu da bi ih ponio sa sobom u bunker.
Himmler i Ribbentrop već su požurili.
Goebbels je gledao za njima. — Pune hlače hrabrosti — reče
maleni čovjek. Zatim upita Rossa: — Što vi tu još radite?
— Čekam vas, gospodine ministre.
— Hvala.
Ross je bio odjeven u crno odijelo i crnu kravatu. U to je vrijeme bilo
zabranjeno nositi crninu, ali on nije mario za to. Trenutačno nije
mario ni za što. Bilo mu je sve svejedno. Da li će ići u podrum, ili će
ostati tu gore. Da li će živjeti, ili poginuti od bombi. Svejedno. Sasvim
svejedno.
— Vi ste pretrpjeli užasan gubitak — reče Goebbels, baveći se još
uvijek oko akata. — Znam. Jako ste voljeli gospođicu Holm, znam i
to. Moja iskrena sućut!
Ross kimne šutke.
— Imate li već neko novo boravište?
— Stanujem u jednog prijatelja.
— Ako vam ja mogu bilo kako pomoći…
— Mnogo hvala! Imam sve što mi treba.
— Vama ne može nitko pomoći. — Goebbels kimne.
— Ne — reče Ross. — Nitko. Dopustite da ja ponesem torbu,
gospodine ministre!
Pošli su prema vratima.
— Imate li danas poslije podne puno posla? — upita Goebbels.
— Da. Ne. Zašto pitate?
— Moram još jedanput razgovarati s vama. Nisam mogao reći sve
tu pred ovom… gospodom. Kasnije ću jednom morati reći. Ali sada
još ne. Samo bih s vama želio govoriti odmah. Možete li popodne
doći k meni?
— Razumljivo, gospodine ministre.
— Recimo u pet?
— U pet. U redu.
Sirene su počele zavijati.
 29
Telefonski razgovor.
— Da, halo?
— Jeste li to vi, Cristobal?
— Tko je tamo?
— Franco. Zamjena za Roberta i Estebana. Sa mnom je sada
Emilio.
— Što ima novo? Je li se taj Miguel Morales vratio Oliveri?
— Da. Iza njega je »ford« sa dva tipa. Miguel se zaustavio pokraj
glavnog ulaza. A »ford« je skrenuo u ulicu iza Cespedes. Zove se
Zabala. Do tamo se proteže Oliverin park. »Ford« je čekao tamo kod
velike crkve.
— I?
— Nakon približno petnaest minuta Morales se popeo preko zida.
Tipovi su mu pomogli. Imao je crnu putnu torbu i kovčeg. Odvezli su
se s njim do Retiroa.
— Kamo?
— Na glavni kolodvor. Kupili su kartu za Tucuman. Za vlak u nula
sati i petnaest minuta.
— Tucuman? Pa to je sasvim gore na sjeveru! Vlak vozi do tamo
dvadeset sati.
— Dvadeset i dva. Čini se da ga žele maksimalno udaljiti odavde.
Ali tko to hoće, Cristobal? Tko?
— Idiot! On je prisluškivao Oliveru, zar ne? Deponirao je kasete u
pretincu na zaključavanje. Zacijelo ne prvi put. Samo što su ga
Roberto i Esteban danas ukebali pri tom. Kad su njegovi nalogodavci
saznali od svojih ljudi da su kasete nestale, morao je nestati čitav
uređaj za prisluškivanje zajedno s Miguelom. Prije nego što Olivera
nešto primijeti. Kasete sad imamo mi.
— Ali, nismo ga mi dali prisluškivati!
— Presveta Djevice! Ne, to nismo bili mi. To su bili drugi koji su se
plašili da će sve izaći na vidjelo.
— Koji drugi, Cristobal?
— To ćemo znati kad saznamo što je na kasetama. I tko još govori
osim Olivere. Sada je ponoć i dvadeset minuta. Vlak za Tucuman je
dakle već krenuo.
— Da. S Moralesom. Pazili su sve do kraja. Što sada?
 — Odvezite se natrag do Cespedesa. Ne vjerujem da će danas
noću još itko napustiti kuću. Ali, za svaki slučaj. U sedam će vas sati
smijeniti druga dvojica.
 30
— Napad je trajao do pola tri — reče Olivera sjedeći kraj noćnog
bazena. — Uglavnom na centar grada. Kad je napokon prestala
uzbuna i mi se stali uspinjati stepenicama, bila je noć, iako je sjalo
sunce. Nad gradom se nadvio težak, gusti crni dim od zgrada koje
su gorjele. Pošao sam u svoj ured u Ministarstvo vanjskih poslova.
Samo katastrofalne vijesti sa svih strana. Vrlo deprimantno.
Goebbels je bio u pravu. Film zaista više nije trebalo prikazati. —
Kratko se nasmijao. — Tek nakon konačne pobjede! U pet sam bio
opet u Ministarstvu propagande…
Goebbels je Rossa primio odmah. Sjeli su u jedan mali salon. U
ministrovoj radnoj sobi opet su popucala sva prozorska stakla.
Gorjelo je električno svjetlo, jer je teški dim još uvijek pretvarao dan
u noć. S vremena na vrijeme čula se eksplozija tempiranih bombi,
zavijanje sirena vatrogasnih i ambulantnih kola. Goebbels je bio
blijed. Iz ormara je izvadio bocu francuskog konjaka i dvije čaše.
Sjeli su za mali okrugli stol kraj prozora i pili.
— Koliko se dugo već poznajemo, Ross?
— Otkad sam u službi, gospodine ministre. Od trideset i devete. Pet
godina. Ne punih.
— Ja sam se uvijek divio vašem radu. I vašem fanatičnom
vjerovanju u Fiihrera, u pokret, u nacionalsocijalistički svjetonazor. Ja
više ne bih mogao vjerovati. Vi ste obrazovani. Vi unatoč vašeg
oduševljenja i predanosti našoj stvari imate sposobnost da događaje
ocijenite strogo logično, čak znanstveno, rekao bih. Na vašem
mjestu takvu sposobnost i morate imati. I ja je moram imati, na
svojem mjestu. — Popije gutljaj pića. — Mi ćemo se boriti, kako se
još nikada nije borio niti jedan narod. Čudotvorno oružje mora jednim
udarcem izmijeniti situaciju u našu korist — ako bude pravodobno
gotovo. Da li će to biti film? Nitko to ne zna. Ono što će sada doći biti
će užasno Ross, vi to znate. Možete govoriti sasvim otvoreno. To je
razgovor u četiri oka. Moram jedanput s nekim razgovarati na taj
način. O činjenicama, Ross! Činjenice su vaš poziv. I zato je moj
izbor pao na vas. I, jer imam povjerenja u vas. U vašu dosljednost. I
u vaš hladni, analitički način mišljenja.
— Ne razumijem… poče Ross, ali ga Goebbels prekine.
 — Pričekajte, dragi moj. Da, mi ćemo se boriti. Ako mora tako biti, i
umrijet ćemo. Vi, Ross, međutim, znate isto kao i ja: ideja neće
umrijeti s nama. Ideja će živjeti i dalje. Pa čak i ako u toj borbi
moramo propasti — govorim s vama na taj način, jer ste vi u vašoj
profesiji naviknuti da sve mogućnosti izračunate hladno i bez
emocija, a osim toga mislim da je razumljivo samo po sebi, kako o
tom našem razgovoru ne smije nitko živ znati ni riječi — dakle, čak i
ako u toj borbi moramo propasti, ideja će nastaviti živjeti u
mozgovima milijuna ljudi. Imam li pravo?
— Potpuno, gospodine ministre — reče Ross. — Sjetimo se samo
koliko je dugo potrajalo i koliko je potoka krvi moralo isteći, dok se
probilo kršćanstvo, ta nauka o milosrđu.
— Izvrsno — reče rastom maleni Goebbels koji je bio odgajan u
jezuita. — Govorimo istim jezikom. Ako bismo se dakle slomili na
premoći neprijatelja, ako bismo — prividno — propali, onda to nije
ništa drugo nego prolazni napadaj slabosti. Prvi su kršćani također
platili svojim životom. U biti, naša će propast postati trenutak rođenja
univerzalnog nacionalsocijalizma. In my end is my beginning{ 13 }.
— Izborno geslo Tudora.
— Oh, kako je ugodno razgovarati s obrazovanim čovjekom!
— Goebbels uzdahne. — Najprije će, prvih godina, pobjednici biti
svemoćni, a svaki otpor protiv njih besmislen. No, oni koji prežive, ti
mogu čekati! Čekati na svoj čas. A taj će čas doći, kada dvostruko
porobljenom čovječanstvu postane sasvim jasno, što su dvije
zločinačke države učinile s njim. Podijelile su svijet između sebe!
Svaki može na svojoj polovici činiti sve što želi, može nad
bespomoćnim narodima činiti najčudovišnije stvari, toliko često,
koliko god želi. Narodi pod američkim.knutom. Još više, narodi pod
boljševičkom čizmom. Pljačkat će ih se. Postupati s njima kao sa
životinjama. Gore nego sa životinjama. Svi oni, odnosno, mnogi
narodi na Istoku i na Zapadu postat će robovi koji su izgubili svoju
slobodu. Izručeni dvojici nasilničkih diktatora — bespomoćni i
bespravni.
Goebbels je već bio jako uzbuđen.
— Tek tada, dragi Ross, tek tada, kad se među narodima svijeta
akumulira strahovita mržnja, strahovit bijes i nepojmljiva nemoć, tek
tada im valja prikazati film iz Teherana! Da bi im pokazali ta oba
monstruozna gangstera u svoj svojoj podlosti i brutalnosti. Film se
mora najprije prikazati ljudima naše voljene domovine, koja će tada
biti raskomadana i podijeljena — kao što predviđa protokol. Kako će
samo taj film djelovati na njemačke ljude, kad budu vidjeli i čitali što
je već odavno isplanirano s njima, već davne tisuću devetsto
četrdeset i treće? Kakvo će biti djelovanje na sve druge razjedinjene,
podijeljene i podjarmljene narode?
Goebbels duboko udahne.
— Tada, Ross, tada će svi do posljednjeg čovjeka spoznati da smo
mi nacionalsocijalisti bili usamljeni borci protiv nitkova u
Washingtonu i Moskvi. Tada će svaki pojedinac do onog posljednjeg
shvatiti s kakvim smo neponovljivim junaštvom pokušali spriječiti taj
jedinstveni zločin u povijesti. Svatko će shvatiti da smo bezuvjetno
morali činiti sve što smo činili, sve, baš sve, čak i ono što će se
odmah nakon naše prividne propasti tumačiti kao bestijalni čin protiv
čovječanstva. Tada će i onaj posljednji uvidjeti tko je počinio
bestijalne zločine, koje smo mi predvidjeli i htjeli ih spriječiti, ne
štedeći ni vlastite živote. I ne samo Zapad, ne, svijet, čitav svijet smo
htjeli osloboditi za sva vremena od tih đavoljih beskrupuloznih
gadova. Njemačka će postati sveta riječ. Fiihrer, njegovi sljedbenici,
njemački vojnici, njemački narod općenito, ući će u povijest kao
sinonim časti, poštenja, sposobnosti i junaštva. A
nacionalsocijalizam će stajati tada pred očima svijeta podijeljenog na
dva dijela kao najveća znanost o spasenju koja je ikada postojala.
Svijet će obuzeti oluja gnjeva koja će pomesti one gadove i njihove
ulizice. Nacionalsocijalizam ne samo da će biti rehabilitiran, nego će
nastupiti njegov pobjedonosni pohod oko čitave zamaljske kugle i —
Zemlja će postati nacionalsocijalistička!
Goebbels ušuti teško dišući.
— Čitava zemlja — nacionalsocijalistička. Tako mi boga, vi ste u
pravu — prošapta Ross fascinirano.
— Tako će izgledati naša pobjeda. Tako mora izgledati.
Nacionalsocijalizam će živjeti, pa makar svi morali umrijeti. Upravo
time on će postati nova svjetska religija. Našim žrtvama i — ovim
filmom. I zato mora jedan od najboljih, jedan od najpovjerljivijih
čuvati taj film — kao svetog Grala. Film mora ostati zaštićen u
najdubljem bunkeru, kako bi ga se moglo prikazati u trenutku kad
nam proviđenje bude milostivo i kad unatoč svemu ipak pobijedimo. I
kad bude apsolutno sigurno, da je rat izgubljen, onda taj jedan
čovjek mora napustiti Njemačku zajedno s filmom. Mora se povući u
neku vrlo udaljenu zemlju. On mora posvetiti svoj život toj zaista
nadljudskoj misiji: proširenju nacionalsocijalizma po čitavoj
zemaljskoj kugli.
Goebbels je ustao. Počeo je hodati gore-dolje. Napolju je tamu
rasvjetljavala prljavorumena svjetlost požara koji su bjesnili u okolini.
I Ross je također ustao, a da to i nije primijetio. Njegove su oči bile
prikovane za Goebbelsa, kao da je hipnotiziran. — Taj čovjek mora
znati čekati — možda i mnogo godina. Dok sazrije vrijeme. Dok od
naših boraca koji će djelovati iz podzemlja ne primi nalog da s
filmom stupi pred javnost! Na njemu će počivati ogromna povijesna
odgovornost, zar ne?
— Da — odgovori Ross bez daha.
— A sad vas pitam, dragi moj, vas, koji ste proživjeli taj užas, vas
koji ste izgubili ženu koju ste voljeli iznad svega: Hoćete li vi biti taj
čovjek?
— Hoću biti taj čovjek — reče Ross.
Na bazenu je dugo potrajala šutnja.
— Naposljetku progovori Mercedes: — Apsolutno Zlo — sada će
možda postati apsolutno Dobro.
— Nadajmo se — reče Olivera.
— Trenutak molim! — umiješa se Daniel. —Još nismo stigli tako
daleko. Još imam nekoliko pitanja. Kako si prešao ovamo?
I kako se, prokletstvo, odvijala tvoja preobrazba od četrdeset i pete
pa sve do danas? Što se događalo u svih tih trideset i devet godina?
Zašto nisi film prikazao javnosti prije nego što si se promijenio — a
time i čitav svijet pretvorio u jedan jedini KZ?
— Ispričat ću ti, Daniele — reče Olivera. Sve ću ti ispričati.
KNJIGA DRUGA
 1
— Dakle, njih troje kao leševe — i sve video-filmove koji postoje.
— Tako je, mister Hyde. I brzo. Što je moguće brže.
— Ono troje nisu problem, mister Morley. Video-filmovi već jesu.
Prvenstveno stoga, jer se po želji može napraviti neograničeni broj
kopija.
— Naša se nada temelji na tome, mister Hyde, da čim bude mrtvih,
više nitko neće imati želju praviti nove kopije.
— Svakako, mister Morley. Ali vaša gospoda mogu biti sasvim
mirna tek kad budu posjedovali sve kopije.
— Dakako. Dopustite osim toga, da vam skrenem pažnju na to, da
ćete najvjerojatnije biti prisiljeni… hm… eliminirati i više od troje
ljudi…
Ovaj se razgovor vodio 20. veljače 1984, jednog ponedjeljka poslije
podne, tri dana nakon što je Daniel Ross sa četrdesetogodišnjim
zakašnjenjem ponovno sreo svog oca u Buenos Airesu. Razgovor se
vodio u uredu smještenom na Chancery Lane u blizini londonskog
novinskog dijela Fleet Streeta. Samo nekoliko redova kuća dalje
prema zapadu, uzdizalo se veliko zdanje s mnogo tornjeva Royal
Courts of Justice. U Londonu je sniježilo i bilo je veoma hladno. Oko
tri sata ranije, u 14 sati i 30 minuta sletio je na aerodrom Heathrow
točno po planu zrakoplov PAN AMERICAN WORLD AIRWAYS, let
856-, iz Chicaga. Izvan grada obilne su snježne padavine prouzročile
velike teškoće. Vozila za čišćenje snijega neprestano su bila u akciji i
čistila piste za uzlijetanje i slijetanje, a na autocesti za London već je
došlo do brojnih sudara. Snijeg je padao na ledenu podlogu, jer je
nevrijeme trajalo već više tjedana.
Među putnicima tog aviona nalazio se i jedan visok, mršav
muškarac, lica grubog, s tragovima sunca i kiše, vjetra i oluje, vrlo
svijetlih očiju i kratko ošišane plave kose. Bio je odjeven u dufflecoat{
14 }, podstavljen krznom. Prigodom kontrole ulaska stranaca u
zemlju pokazao je službenicima na šalteru američki pasoš. Prema
tom pasošu, koji je dakako mogao biti i krivotvoren, putnik je bio
stanoviti Wayne Hyde, rođen 12. kolovoza 1948. u Chicagu, s
mjestom boravka u vrijeme izdavanja pasoša također u Chicagu,
neoženjen.
 Hyde je nosio dvije velike vreće za odijela sa škotskim uzorkom,
prvorazredne kvalitete, ali moglo se veoma lako primijetiti i već
podosta upotrebljavane, te je pošao prema taksiju. Kad je taksist
smjestio prtljag, Hyde sjede na stražnje sjedalo i navede taksisti neki
broj u Chancery Lane. Zatim se udobno nasloni u sjedalu, prekriži
ruke i sklopi oči. U međuvremenu je na prilazima gradu došlo do
pravog kaosa. Radi većeg broja sudara policajci su neprestano
regulirali promet, upućujući vozila s jedne vozne trake na drugu.
Taksi je klizio po ledenim plohama. Vozač taksija je iznenada
zakočio i umalo je došlo do sudara.
Šofer je opsovao.
— Nemojte to činiti! — reče Hyde ne otvorivši oči.
— Što molim?
— Ne psujte! Ja to ne volim.
— Ma nemojte! Zar niste vidjeli tu prokletu svinju? Skoro smo
udarili u njega.
— Nemojte! — reče Hyde.
— A što to?
— Uopće govoriti. Teško je voziti. Da. I? To je vaša profesija, zar
ne? Dakle, molim mir.
— Dobro, kako gospodin želi. — Taksist je bio uvrijeđen. Micao je
usnama psujući u sebi te usrane Amerikance, jer je odmah zaključio
da je i njegova mušterija Amerikanac i to po njegovom razvučenom
akcentu.
»Baš pravi ološ, ti Ameri«, pomisli šofer. »Opet su nas obdarili
novim raketama. ’Cruise Missiles’ i ’Pershing II’ tu u Greenham
Common. Bio sam vani, prošlog tjedna. I još čitava hrpa drugih.
Najmanje dvije stotine. Iza ograde od bodljikave žice — američki
vojnici. Razjapili su njušku i rekli nešto o ’yellow’. ’Yellow’ znači nešto
kao kukavica. Jedan od nas je spustio hlače. Pa još jedan. Još
desetorica. Minutu kasnije vidjeli su Amerikanci dvije stotine golih
britanskih guzica. Da, istina! Ako nešto plane, tko će dobiti po glavi?
Mi i Nijemci. Za Nijemce mi je svejedno. Ali oni tamo preko u
Americi, tamo još nitko nije čuo kako pada jedna jedina bomba! Ne
bi bili oni tako jaki da su prošli kroz ono što je prošao London, da su
bili u ’Blitzu’{ 15 }. Vozi lijevo, glupane, lijevo! Isuse Kriste! Pa sad se
kola okreću sama oko sebe!«
 Taksist je čitavo vrijeme sve do cilja micao usnama i čitavo je
vrijeme psovao — ali nečujno.
U Chancery Lane je izišao iz kola, otvorio vrata i stajao nijemo. Iz
prtljažnika je izvadio obje vreće za odijelo. Nijem. Zatim je rekao
cijenu vožnje. Hyde je platio, pokupio sav uzvraćeni novac, sve do
zadnjeg penija, uzeo vreće i krenuo prema ulazu u kuću, bez
pozdrava. Vozač je gledao za njim, pljunuo u snijeg i sjeo za volan.
Kad je krenuo, opet je počeo psovati — ovaj put glasno.
Noseći prtljag Wayne Hyde se popeo do drugog kata mirne,
otmjene kuće. Na hodniku je gorjelo svjetlo. Na jednim je vratima bila
pričvršćena pločica od mjedi:
ROGER MORLEY
SOLICITOR
»Savjetodavni odvjetnik, dakle. Takav ne pledira pred sudom«,
pomisli Hyde. »Inače bi bio barristerat-law. U nas prijeko attorneyat-
law. Dakako, solicitor! To sam i slutio. Ovdje neću trebati nabavljati ili
pak uništavati dokaze za sud.«
Pozvonio je. Čulo se zujanje. Vrata se otvoriše. Hyde uđe.
Kancelarija je bila veoma velika i uređena staromodno. Pričekao je
samo trenutak i odmah se pojavio Roger Morley: nizak, okretan,
ružičasta lica i bucmastih obraza, razbarušene sijede kose, okruglih
usta, zuba kao u miša, veseo i srdačan. »Dickensov lik«, pomisli
Hyde. Poznavao je sva Dickensova djela. Poznavao je i vrlo mnogo
drugih pisaca. Wayne Hyde je čitao, kad god bi ulovio slobodno
vrijeme.
Morely pozdravi svog gosta veoma radosno. — Kako lijepo da ste
stigli, mister Hyde! — Pomogne mu skinuti dufflecoat. — Torbe s
odijelom ostavit ćemo u tajništvu. Dođite za mnom, molim! — Krenuo
je prvi naprijed. Hyde vidje visoko pokrivene i mahagonijem
optočene zidove, lijepo starinsko pokućstvo, jaku svjetiljku sa
zelenim staklenim zaslonom na pisaćem stolu i regale pune knjiga
koje su magično sjajile. U uredu Rogera Morleya bilo je toplo i vrlo
tiho. Na velikom izrezbarenom pisaćem stolu ležale su fotografije,
časopisi i jedan mali recorder.
— Što pijete, mister Hyde? Viski? Konjak? Votku?
— Nikada ne pijem alkohol, mister Morley.
 — Zaista? Pa to je fantastično. — Odvjetnik protrlja ružičaste
dlanova. — Ali čaj vjerojatno pijete?
— Veoma rado.
Morley je procvao. — Ah, divno! A koji volite? — Otvori vrata
sićušne kuhinjice. Iznad električnog štednjaka stajale su poredane
na polici limene kutijice raznih boja. — Kako bi bilo s »Finest China
Keemun«, nježno cvjetnim? Ili »China Jasmin with Flowers«,
svijetlim, punim umilna mirisa jasminova cvijeta?
— Pokaže na šarerne kutijice. — »Flowery Orange Tea?« Kinesko-
indijski odabir s aromom zrelih naranči? Ili, evo, ovdje »Assam
Herrentee«. Najbolje indijske provenijencije, rasno-težak. A možda
biste htjeli isprobati »Special Earl Grey«, ekstravagantnu mješavinu
indijsko-kineskih vrsta s osebujnim mirisom Bergamotte{ 16 }-ulja? Ili
pak, oh, »Finest Highgrown Darjeeling!« Zovu ga i »Flowery Orange
Pekoe«. To je visoko raslinje s južnih obornaka Himalaje s izrazitim
Muskatel Flavour. Ili …
— »Highgrown Darjeeling«, mister Morley, ako smijem moliti.
Roger Morley pljesne ružičastim dlanovima. — Izvrsno! »Highgrown
Darjeeling«! — Uzme s police jednu limenu kutijicu i otvori je. I dok
su razgovarali pripremao je odvjetnik Roger Morley čaj s takvom
ljubavi koja može obuzeti samo pravog poznavaoca i zaljubljenika u
čajeve. Najprije je napunio kotlić vodom,' a zatim ga je stavio na
ploču štednjaka.
Čovjek imenom Wayne Hyde koji ga je promatrao, reče: — Primio
sam vaše pismo i avionsku kartu. Dakako, to nije bilo vaše pismo.
Stajalo je u njemu samo da me vi hitno očekujete. Pismo je stiglo iz
neke tvornice mesa u New Yorku.
— Vi nećete raditi ni za te ljude, a niti za mene — reče ružičasti
odvjetnik, dok je donosio kao papir tanke kineske porculanske šalice,
podložne tanjuriće, žličice i srebrnu posudicu sa smeđim kandis
šećerom. — Ja sam samo posrednik.
— Razumijem. Velika stvar?
— Vrlo velika, mister Hyde.
— Ugledne mušterije?
— Najviše, mister Hyde.
— Gospoda ne žele uprljati prste sami, zar ne?
 — Oni to ne mogu, mister Hyde. Ne, ne mogu. I nitko u njihovoj
službi to ne može. Odmah ćete shvatiti. A što se tiče gospode, njihov
je problem toliko delikatan da im, zapravo, ne može pomoći nitko
osim jednog MERC-a{ 17 }. Najbolji koji postoji. Vi, mister Hyde.
— Otkud znate da sam ja najbolji?
— O, pa pribavili smo obavještenja o vama — reče Morley,
donijevši na podlošci malu srebrnu cjediljku.
— Tko se to raspitivao o meni, mister Morley?
— Pa, američka tajna služba…
— Aha.
— …i sovjetska tajna služba.
— Mh.
Za to je vrijeme advokat ugrijao lijepi antikni srebrni vrčić. Smiješio
se Hydeu. Roger Morley podsjećao je na zdravo, sretno dojenče.
— Vi znate, kako je, mister Hyde. Ljudima se ne može samo tako
vjerovati, osobito kad svečano obećate da će netko biti ubijen.
Mislim, ne možete vjerovati običnim ljudima. Laicima. Zato sam
zamolio vas da dođete ovamo. Vi ste uistinu pouzdani ubojica.
— To je moje zanimanje, mister Morley — reče Hyde. To je
profesija jednog merc-a.
— Ponosan sam i sretan što sam vas sreo, mister Hyde. — Morley
je donio grijaću ploču. — Ako itko može srediti ovu užasnu priču,
onda ste to vi. Odmah sam to uvidio. Hvala bogu! Zaista baš jeziva
stvar. — Uzme jedan od časopisa što su ležali pred njim. Bile su to
debele, spojene publikacije na najboljem papiru i s kolor
fotografijama, a podsjećale su na skupe, ekskluzivne porno-
časopise. Uočljiv crveni naslov glasio je MERCENARIES, a crveni
podnaslov THE JOURNAL OF PROFESSIONAL ADVENTURERS;
Žurnal profesionalnih pustolova. Mercenaries je engleska riječ za
plaćenike. Naslovna stranica časopisa kojeg je Morley držao u ruci
prikazivala je tri takva plaćenika, teško naoružana i s čeličnim
šljemovima, kako se ljestvama s kukama pentraju na jednu zgradu iz
čije su unutrašnjosti izbijali jezivo narančasti jezičci bacača plamena.
Na lijevoj strani bile su šarenim bojama tiskane naznake o glavnim
temama časopisa: EKSKLUZIVNO: NAŠI MOMCI U HONDURASU
— NAPOKON: SAS-STORY — LEGIJA U SIRIJI— KOREJA ČEKA
NOVI RAT — MERCS U LIBANONU — VIETNAM-CHARADE —
OČISTIT ĆEMO ANGOLU — FRANCUSKI MAJSTOR-MERC —
KRAJ S LIBIJOM — NOĆNI NAPAD U KUBI.
STOTINU OSAMDESET STRANICA! S upadljivo žutom bojom na
naslovnoj stranici. Časopis je stajao tri dolara, a u Ujedinjenom
Kraljevstvu funtu i sedamdeset i pet. Ovaj, a i ostali svesci bili su
ispunjeni krvavim prikazima plaćenika s najrazličitijih ratnih poprišta,
časnim i respektabilnim serijama o osobito čuvenim ili ozloglašenim
plaćenicima i točnim uputama kako naučiti najbrže, najjezovitije i
najhladnokrvnije ubijati ljude. U drugim su člancima autori
upotrebljavali najplemenitije epitete u zanosnim opisima novog
oružja, među njima i takvog koje može i treba priuštiti sebi svako
privatno lice: fantastične brzometne mašinke, velikokalibarske devet-
milimetarske pištolje, ručne granate, metke s plinovima
nadražljivcima, te druge dragocjenosti poput vjerne kopije stileta{ 18
} US Marine Raidersa{ 19 } (ide kroz meso kao kroz šlag), inače
proizveden u ograničenoj količini od dvije tisuće i pet stotina komada
u svijetu.
Polovicu sveska zauzimale su reklame u kojima plaćenici raznih
nacija prema vlastitom priznanju zahvaljuju svoj život tom i tom
borbenom helikopteru, onim jurišnim oklopnim kolima ili upravo toj
pušci s noćnim dalekozorom. Mnoge su stranice bile naglašeno
upadne. Tu anonimni interesenti traže plaćenike, a plaćenici koji su
upravo bez posla, nude svoje usluge.
Moglo se tu na primjer pročitati:
PLAĆENICI ZA UNAJMITI. Za sve. Svugdje. Uključivo ubojstvo. Ne
trebate se uzbuđivati, on će vam izravnati račune. Radi samostalno.
Vrlo brzo. Povjerljivo. Ne ostavlja (nikakve) tragove. Adresa:
SKIPPER, POŠTANSKI PRETINAC 546455, SURFSIDE, FLORIDA
33154.
Ili:
EX-MORNARIČKI PORUČNIK. Vijetnamski veteran, padobranac-
izviđač, traži posao. Nudi zaštitu osobama i objektima. Sigurnost.
Najbrža pomoć. Tajne operacije spašavanja. JAVITI: MALDONADO,
POŠTANSKI PRETINAC 267, COLBY, KANSAS 67701.
Ili:
TRAŽIM POSAO. Veteran jugoistočne Azije 66-70, s
međunarodnom praksom i odgovarajućim iskustvima. Nudi obuku,
uzimanje talaca, sudjelovanje u borbi i kurirskoj službi. Može početi
odmah. JAVITI NA: VGA, POŠTANSKI PRETINAC 309,
SCHENECTADY, NY 12301.
Odvjetnik Morley je našao upravo ono što je tražio. Promatrao je
svog sugovornika, smješkao se svojim dječjim smijehom i čitao
naglas: »NAMVET za najriskantnije poslove. Radi za vlade,
pojedince ili organizacije. Garantirano besprijekorno uklanjanje
predmeta i/ili individua. Činim sve. Svugdje. Kažite što trebate. Ja
rješavam sve. I vojne i političke probleme. Govorim tečno njemački,
španjolski i francuski. JAVITI: COPLAND, POŠTANSKI PRETINAC
41051, CHICAGO, ILLINOIS 60641.«
U kuhinji je počeo pištati kotlić za vodu. Morley ustane, požuri k
štednjaku i odloži kotlić na drugu ploču. Zatim malenom žličicom uze
nekoliko puta »Highgrown Darjeeling« iz kutijice, baci crne listiće
čaja u ugrijani srebrni vrč i napuni ga kipućom vodom, kao i još jedan
bez poklopca. Pri tome je govorio: — Copland — to ste vi, mister
Hyđe, NAM-VET, Vijetnam-ve/eran. I naš je izbor naposljetku pao na
vas. Moramo pustiti čaj da malo odstoji. Neću vam zatajiti da smo
uzeli pod lupu još nekoliko vaših kolega. Vi ste dobili najviše
glasova. Prevagnulo je vaše znanje jezika. Saznao sam, osim toga,
u kojim ste operacijama već sudjelovali. Priznajem, nešto sam
morao pročitati i dva puta. Već samo to što ste uradili u Bejrutu.
Prilikom masakra u logoru Chatilla. Da ste se otamo izvukli živi!
— Sreća — reče skromno Hyde. — Nazivaju nas i »lovcima na
sreću«. A budući da smo se sada upoznali, sir — čime vam mogu
biti na usluzi? Tko su moji nalogodavci? Imam osjećaj kao da je riječ
o vladama.
— Vaš vas osjećaj ne vara, mister Hyde. Riječ je o vladama obiju
najmoćnijih država na svijetu.
— Od kojih zajednički dobivam jedan nalog, ako sam vas dobro
razumio?
— Savršeno točno, mister Hyde. Užasan je taj snijeg. Čujete li kako
bjesni oluja? Pogledajte samo kroz prozor!
Napolju je već odavno bio mrak. Snježna je mećava udarala o
stakla. — Čitav promet će stati. Na sreću, ja stanujem tu u kući.
Mislim da ću navečer još gledati televiziju. Umjetničko klizanje na
ledu. Volim umjetničko klizanje! Mogu ga gledati satima. Da, Amerika
i Sovjetski Savez, kao što sam rekao. — Morley gurne preko stola
nekoliko fotografija visokog sjaja. — Najprije je riječ o ovom čovjeku.
Danas se on zove Eduardo Olivera. Ranije se zvao Georg Ross.
— Kada to ranije?
— Za vrijeme nacizma. Do tisuću devetsto četrdeset i pete. Ovo
ovdje je njegova pokćerka Mercedes Olivera, trideset i tri godine.
Majka joj je mrtva od sedamdeset i šeste. A ovo je Daniel Ross, sin
Georga Rossa. Živi u Frankfurtu na Majni, Zapadna Njemačka.
Mercedes, Rossova pokćerka dovela je Oliveri sina šesnaestog
veljače, dakle, prije četiri dana, u Buenos Aires. Njegov otac
namjerava televiziji prodati jedan video-film. Taj se film ne smije
nikada prikazati. Nitko ne smije ništa saznati o njegovom sadržaju.
Mislim, daje čaj odstajao dovoljno vremena. — Morley sitnim
koracima požuri u malu kuhinjicu i stavi veliki i mali vrčić na srebrni
poslužavnik, koji zatim smjesti na sredinu pisaćeg stola.
— Najprije, molim izvolite, kandis šećer, dragi mister Hyde! Jedan,
dva komada, već kako želite. Tu su i kliješta. Uvijek najprije šećer, a
zatim čaj. Pridržite cjediljku! Eto, tako! A sada dopustite… — Morley
natoči šalicu što je stajala ispred Hydea gotovo do vrha. — Dodajte
samo vrlo malo tople vode, jer će okus muskata doći najbolje do
izražaja baš u toj koncentraciji…
— Nakon što je sebi stavio u šalicu tri komadića kandisa, priredi čaj
i sebi.
— Zašto nitko ne smije ništa saznati o sadržaju filma, mister
Morley? — upita Hyde miješajući žličicom čaj u svojoj šalici.
— Bila bi to katastrofa, mister Hyde. — Morley sjedne.
— Za Ameriku ili za Sovjetski Savez?
— Možda za obje zemlje. — Advokat dohvati kasetofon u kojem se
nalazila kaseta: — Ovdje je potajno snimljen razgovor tih triju osoba
u Oliverinoj biblioteci u njegovoj kući na Cespedesu tisuću i šest, u
dijelu grada Palermo, u Buenos Airesu. Razgovor je snimljen tako
reći zabunom, a snimio ga je netko, tko je imao sasvim drugi
zadatak. Kasnije ću vam sve obrazložiti. Uređaj za prisluškivanje
mora pripadati najmodernijima koji postoje. Sa specijalnim
kasetama. U Washingtonu su jedva i na veoma kompliciran način
uspjeli presnimiti ovaj razgovor na normalne kasete. Najbolje da
saslušamo razgovor, mister Hyde. Nakon toga će mnoga vaša
pitanja biti suvišna.
Advokat pritisne dugme za reprodukciju. Začuje se glas Eduarda
Olivere: »…Sad ćeš, Daniele, vidjeti jedan film. Taj se film odigrava u
Teheranu, glavnom gradu današnjeg Irana…«
 2
Traka je istekla.
Advokat Morley je spremio još jedan vrč čaja, promijenio šalice i
cjediljku i dok je servirao poče razgovor: — Vi ste inteligentan
čovjek, mister Hyde. Čuli ste glas s filma — zaista ste izvrsno
izabrali uzevši »Highgrovvn Darjeeling« — dakle čuli ste glas s filma
i komentare mlade žene i Olivere uz pojedine točke tajnog protokola.
Iako vam sam protokol nije poznat, ipak već i sada znate o čemu je
riječ.
— Točno, mister Morley.
— Teoretski, vi biste sada mogli nekome odati jednu jedinu riječ o
tome što ste čuli, mister Hyde. Mislim da nije potrebno doliti toliko
vode radi okusa muškata. Samo sat kasnije bili biste mrtav čovjek.
— Ta nisam idiot, mister Morley. Moj kvocijent inteligencije iznosi…
— Stotinu trideset i dva, znam.
— Otkuda? Ah da, raspitivali ste se o meni.
— Ja znam sve o vama, mister Hyde. O vašem zdravlju. Privatnom
životu. Vašu dosadašnju djelatnost. Vaše dječje bolesti. Ta bili ste i u
armiji. Od nje američka obavještajna služba dobiva vrlo brzo sve
podatke koje još nije imala. Ostatak je stigao iz banke podataka
Velike dvojice.
— Zar imaju zajedničku banku podataka? Nisam to znao.
— Imaju je tek unazad pet godina. Vremena postaju sve napetija.
Obje velike sile moraju imati podatke o političkim i vojnim planovima
trećih. I o ljudima. Ljudi su opasniji od atomskih bojevih glava. Ljudi
su najopasniji od svega što postoji. Da bi se mogao održati mir, mora
se sve znati o ljudima. Ne o svima. O mnogima: idealistima,
ideolozima, fanaticima. Pacifistima. Vojsci. O ljudima kao što ste vi.
Čaj je izvrstan, zar ne?
— Da, izvrstan. Znate što, mislim da je ta čitava priča krivotvorena.
— Vaš kvocijent inteligencije, mister Hyde! — Morley je bio
oduševljen. — Vaš IQ! Dakako da je ovaj film falsifikat! Ali vidite,
smatra ga se pravim. — Miješao je žličicom čaj. — Pazite: tisuću
devetsto sedamdeset i devete, prije pet godina, umro je u Buenos
Airesu stanoviti Paulo Klein. Njemački Židov, čiji su roditelji emigrirali
s njim iz Njemačke trideset i četvrte. Njegov je otac naslijedio u
Buenos Airesu veliku radnju za kopiranje filmova, koju je kasnije
naslijedio sin. Kad se Paulo Klein već pola godine nalazio u
»Hospital Doctor Zubizareta« — rak želuca, metastaze svugdje —
zamolio je liječnika da mu pošalju nekog iz američke ambasade. Ne,
nikakvu veliku zvjerku. Nekog nevažnog, neupadljivog službenika. I
tako je došao k njemu jedan od tajnika. Zvao se Maltravers. I tom
Maltraversu ispričao je Klein da je prije pet godina, u lipnju
sedamdeset i druge, prekopirao potajno na tri video-kasete jedan
stari trideset i pet milimetarski film, dugačak šesto metara. Za jednog
prijatelja…
— Kako se zove prijatelj? — upita Timothy Maltravers. Bilo mu je
dvadeset i osam godina, bio je mršav i nosio je naočale s debelim
staklima.
— To vam neću reći — odvrati Paulo Klein, koji je upravo tih dana
navršio pedeset i pet godina. Ležao je u krevetu u zadnjoj sobi
dugačkog hodnika na odjelu za rak bolnice »Hospital Doctor
Zubizareta« na Avenidi Lincoln. Klein je bio visok, krupan čovjek.
Sada je, međutim od bolesti toliko omršavio, da je od njega ostala
samo kost i koža. Izgledao je poput nekog desetogodišnjeg djeteta.
Najmanja mu je pak djelovala glava. Koža je bila uvelo žute boje.
Pokazao je Maltraversu odmah čim je ušao, kako mu je kobaltno
zračenje uništilo kožu. Kad je ovaj podigao pokrivač, mladi
Amerikanac s užasom ugleda na Kleinovu trbuhu ljubičastocrni
plosnati krater veličine tanjura. Izgorjelo meso bilo je pokriveno
trakama gaze. U maloj je sobi smrdjelo, a uski je prozor gledao na
sićušno dvorište, otkuda je dolazilo svjetlo. Vonjalo je po Kleinovoj
bolesti. Zaudaralo je Kleinovo izgorjelo meso. Maltravers je disao
kroz usta.
— Zaudaram, zar ne? — upita Klein. Pupile su mu bile sićušne.
Govorio je promuklim glasom. I glasnice i grkljan već su također bili
zahvaćeni.
— Ma ne…
—Da, da, znam ja. Prokleta zračenja. Istrulit će mi živo tijelo. No,
neće više dugo trajati. Već su me stavili u sobu za umiranje.
— Ma kakve to besmislice govorite!
— Samo vi mirno držite maramicu ispred nosa. Nije to nikakva
besmislica. Te male sobe na kraju hodnika uvijek su sobe u kojima
se umire. Rekla mi je to dežurna noćna sestra. Jedna veoma glupa
sestra. Ali, tako sad barem to znam. No, hajde, samo mirno stavite
maramicu! Prozor je otvoren i danju i noću, ali vonj nikako da se
izgubi…
To je bio pozdrav.
I tako je Maltravers sjedio na stolici kraj kreveta držeći zaista
maramicu na nosu i upitao: — Kako se zove vaš prijatelj?
— To vam neću reći — objasni promuklim glasom Klein, omršavljen
poput kostura. — Reći ću vam što se nalazilo na filmu… Što je na
filmu… — Ispripovijedao je Maltraversu sve. Njegovo je lice ostalo
nepomično.
— Falsifikat, dakako — izusti napokon.
— Ne, film je pravi!
— Isključeno.
— Vi, jamačno, ništa ne znate o postojanju tog filma. — Klein poče
kašljati. — O postojanju tog filma zna samo nekolicina ljudi u Kremlju
i Washingtonu. Ne prekidajte me! Imam još samo malo vremena. A
govor me napreže. Moj prijatelj je Nijemac, kao i ja. Mislim: jednom
smo to bili obojica. Moji roditelji potječu iz Miinchena. Tamo sam se
rodio. Tisuću devetsto trideset i četvrte pobjegli smo iz Njemačke. U
Lisabonu smo dobili američku ulaznu vizu. I na taj način spasili život.
I zato vam pričam o tome, da postoje kopije tog tajnog sporazuma.
Da bi vaša zemlja saznala o izdaji, koja je počinjena četrdeset i treće
godine.
— Gospodine Klein, kunem vam se, da ne postoji nikakav tajni
sporazum.
— Dragi mladiću, što ste vi? Tajnik u ambasadi. I zar da baš vi,
nebbich, znate da li postoji jedan takav tajni sporazum! Nemojte opet
počinjati s tim! Saslušajte me! Svaka je minuta važna. Neću više
dugo izdržati.
— Oprostite gospodine Klein — reče Maltravers i čvršće pritisne
maramicu na nos. »Ni ja više neću dugo to izdržati«, pomisli.
»Jadnik. Ali taj smrad…«
— Dobro. — Kašalj. — Vidite, onaj čovjek, moj prijatelj, bio je
nekada veoma veliki nacist. Sam mi je to priznao. Nacistička tajna
služba dokopala se krajem rata jedne kopije tog filma. Mora da je
tajnu izdao neki Amerikanac i za to dobio mnogo novca. Ne! U
svakom slučaju, kopija je prava! Uostalom, ja i ne mislim da je to
nešto tako strašno. Pa sada se ionako na sav glas viče, da se obje
velesile moraju složiti. No, molim lijepo, one su se složile, već
četrdeset i treće. Barem neće nikada biti velikog atomskog rata.
— Gospodine Klein…
— Ne prekidajte me! Nacisti su dobili film prekasno, a da bi ga stigli
upotrijebiti za propagandu. Bili su već gotovo pobijeđeni. Nitko živ ne
bi vjerovao da je film pravi, ni u Njemačkoj, ni u okupiranim
područjima, a niti u neutralnom inozemstvu. Falsifikat! — uzviknuli bi
svi.
— Pa on i jest… Oprostite, gospodine Klein. Nastavite, molim!
— Dalje… — Čovjek u krevetu jedva je hvatao zrak. — Dakle,
nacisti u ratu nisu više mogli upotrijebiti film. Rekli su sami sebi:
dobro, mi ćemo propasti, ali kad krene po drugi put, čitav će svijet
pripadati nacionalsocijalizmu. Moj mi je prijatelj to objasnio.
— Drugi put?
— Da, mister Maltravers. Pri kraju rata nacisti su poslali mog
prijatelja s filmom preko bare. Krivotvorene isprave, sve
pripremljeno, dakako. Trebao je čekati dok primi zapovijed. I tada
prikazati film u javnosti. Međunarodnim novinarima. Ideja: ljudi neće
dopustiti da budu robovi Amerikanaca ili Sovjeta, ljudi će se dići —
čitav će svijet opet postati smeđ. — Klein poče jako kašljati. Okrenuo
je pri tom glavu na stranu.
— No, i zašto vaš prijatelj to nije učinio?
— Jer je postao sasvim drugi čovjek.
— Što je postao?
— Sasvim drugi čovjek. Ubrzo nakon što je stigao ovamo.
Prije nije ništa znao o zločinima nacista. Bio je idealist. Sada je
saznao istinu. Bio je užasno potresen. Slom živaca. Klinika. Zaista!
Upoznao sam ga sedamdeset i treće, u jednom društvu. Mi smo
najprije pobjegli u New York, znate. Moj je otac tu, u gradu, naslijedio
jednu veliku kopiraonicu. No, i tako smo došli preko pedeset i druge
godine. Šezdesete sam izgubio roditelje. Oboje iste godine. Bio sam
veoma osamljen. A taj čovjek kojeg sam upoznao sedamdeset i
treće, svidio mi se. Nijemac, kao i ja. Osjećao sam nostalgiju za
Njemačkom. Ta znate, mi Židovi…
— Poznajete se već šest godina?
 — Da. Poznajemo se šest godina. On je već tada bio sasvim drugi
čovjek. Inače se ne bih mogao sprijateljiti s njim, zar ne? Vama je
zlo, vkjjm. No, nemojte još otići! Tko zna da li ću još sutra biti na
životu.
— Ostat ću koliko god vi to želite.
— Hvala, mladi čovječe. Neka vas bog čuva! Moj prijatelj je već
prije mnogo godina pokušao da opet sve popravi. Darivao je.
Židovskim organizacijama. Izraelu. Ludnicama, tamo. Znate li, da u
Izraelu u odnosu na veličinu zemlje ima više ludnica nego bilo gdje u
svijetu? I neprestano se moraju izgrađivati nove. Sve je prepuno.
Stariji ljudi, starci, koji su preživjeli logore, holocaust. Depresije,
psihoze, najteže duševne patnje — tek sada dolaze do izražaja. No,
i moj je prijatelj poklanjao i poklanjao — čitav imetak. I kako bih ga
onda mogao izdati?
— Ali zašto mi onda pričate sve to?
— Jer je situacija u svijetu veoma loša. Tako smo blizu atomskom
ratu. Moj prijatelj ima taj stari film. Bojim se da ga ne da u javnost.
Ne kao nacist. Kao čovjek koji želi ljudima otvoriti oči, koji želi spasiti
mir! Čitav bi se svijet trebao pobuniti protiv Amerike i Sovjetskog
Saveza. A to je ono što ja neću. Dakako, ja ne želim ni atomski rat,
ali neću isto tako da ljudi kažu kako su Amerikanci zločinci. Ne, ja ne
mogu umrijeti s predodžbom, da kažu tako nešto. Amerikanci su
meni i mojim roditeljima spasili život. Zar mogu to zaboraviti?
Pobijedili su zajedno sa Sovjetima i Englezima naciste. Ni to ne
mogu zaboraviti. Nalazim se u škripcu. Rekao sam samome sebi:
barem neka Amerikanci i Sovjeti znaju da netko ima kopije filma. Da
ne budu nespremni, kad moj prijatelj bude pokazao kopije. Da se
mogu pripremiti. Konstruirati dokaz, da su film falsificirali nacisti.
— O bože, pa on je…
— C, c, c. Ne protuslovite! Film je pravi. Kopija također. Moj se
prijatelj zakleo na život svoje kćerke. Ja mu na takvu zakletvu
vjerujem. Zar vi ne biste? Eto, vidite!
— Gospodine Klein, što se dogodilo s originalom, s trideset i pet
milimetarskim filmom?
Klein ponovno stade kašljati. — On je dobar čovjek. Ali može biti
opasan za Amerikance. I Amerikanci su također dobri ljudi. Pomogli
su s vizama tolikim Židovima i drugima u najvećoj bijedi… u najvećoj
bijedi… — Klein odjednom ispljune krv. Provalila mu je iz usta u
velikom luku.
Maltravers sav izvan sebe od užasa izjuri na hodnik. — Liječnika!
— vikao je. — Liječnika! Dajte hitno liječnika!
— Trajalo je još tri dana dok je jadnik umro — reče savjetodavni
advokat Roger Morley. — Maltravers je u ambasadi odmah izvijestio
o svemu, što je Klein ispripovijedao. Stvar su shvatili ozbiljno.
Nekoliko sati kasnije već se znalo o tome u Washingtonu i Moskvi.
Prilikom Kleinove sahrane gomile agenata. Fotografirali su sve
sudionike sahrane. Identificiranje je razaslano posvuda. Rezultat:
nula. Nitko od sudionika sahrane na židovskom groblju nije došao u
obzir kao Kleinov »prijatelj«.
— Zaključak: čovjek nije došao na pogreb. A niti kćerka također —
reče Wayne Hyde.
— Točno. I tu stvar počinje bivati za nas prokleto ozbiljna.
— Za nas?
Odvjetnik, koji je izgledao kao da je izašao iz nekog Dickensovog
romana, nasmiješio se: — Došao sam u situaciju da zastupam
stanovita mjesta u Washingtonu. Otada vodim malu organizaciju.
— Kakvu organizaciju?
— Odmah ćete čuti. Vidite, u Buenos Airesu i Izraelu nastavilo se s
traganjem. Nitko u deset milijunskom gradu nije darivao novce za
židovske ludnice u Izraelu. Za Židove — da. Za Izrael, također. Za
svu moguću izgradnju da, ali ne za ludnice. Dakle, gospodin Klein je
lagao. Dalje: mi smo preispitali sve Kleinove prijatelje o jednom
takvom mogućem čovjeku. Nitko ga nije poznavao. Dakle, taj je
prijatelj bio vrlo oprezan i nije nikada dolazio Kleinu. Mora da su se
nalazili u prijateljevoj kući ili na nekom trećem mjestu.
— A Kleinova rodbina?
— Nije više imao nikoga. Nikada nije bio oženjen. Živio je sam.
Sahranjen je u grob svojih roditelja. A bez sumnje da je u svojoj
lojalnoj dilemi ispričao Maltraversu pravu istinu. Od toga se moglo
krenuti.
»Moglo se«, razmišljao je mršav i visok Hyde s licem na kojem su
se vidjeli tragovi izlaganja nevremenu. »Istina? Što je istina?«
— Morate znati, dragi moj — nastavi odvjetnik — da su se Amerika
i Sovjetski Savez našli u zaista neugodnoj situaciji. I da se nalaze još
uvijek. Njihovi napori u naoružavanju sve su luđi. Strah u ljudi biva
sve veći. Pokret za mir neprestano jača. Moram li vam slikovito
opisati što bi se dogodilo, kad bi danas uvečer, na primjer, cijeli svijet
na televiziji ugledao film kojega je jadni Klein presnimio na video-
vrpcu? Naprosto, nezamislivo!
— Zašto? Pa to je bio nacistički falsifikat učinjen u sasvim druge
svrhe!
— To znam ja i vi i čovjek koji ima kopije. Milijuni, koji bi danas
uvečer gledali film, to ne znaju, Dakako, i Moskva i Washington
odmah bi dali izjavu da je riječ o falsifikatu. Ljudi im, jasno, ne bi
povjerovali. Pa čak i da ima nekih koji bi povjerovali, u čemu je
razlika? Ono što film prikazuje moguće je, i zato bi svi ljudi bili
duboko potreseni i razmišljali bi o tome. I Sovjeti i Amerikanci
također. Drugim riječima: ne igra nikakvu ulogu ako je film falsifikat.
Ni najmanju. I zbog toga ne smije nikada biti prikazan! I zato su
Washington i Moskva vratili u život svoju malu organizaciju. To je
jedna organizacija »nadajmo-se-da-će-funkcionirati«.
— Što to treba značiti?
— Pa eto, tako, sve što mi znamo jeste: u Buenos Airesu živi jedan
bivši njemački nacistički glavešina, koji posjeduje tri video-kopije
filma. I kćerka. Paulo Klein, taj jadnik, plašio se da će nepoznati u
ovim našim vremenima krvoprolića i trke u naoružanju iznijeti film
pred javnost. Kada? To nitko nije mogao reći. Danas, možda sutra. I
zato je formirana organizacija. Ona ima ograničeno područje
djelokruga na Buenos Aires. Tamo grupa ljudi po mojim uputama
istražuje svaki najmanji trag, bilo kakav, sve. Već godinama budno
pazi na svaki, pa i najmanji znak kojim bi se moglo posumnjati na
bilo kojeg od deset milijuna ljudi u tom gradu. Ne možete shvatiti
koliko su tisuća tragova pratili ti ljudi. I sve uzalud. Svagdje lažna
uzbuna. U ovom vremenu kad ih se sve više plaši i sve više mrzi,
velike sile su istovremeno shvatile, da je potrebno organizirati
punktove u kojima će se vrlo lako saznati stvari koje bi bile od
obostranog interesa. Je li to jasno?
— Ko sunce.
Takva mjesta su, na primjer, privatne klinike. U cijeloj Evropi, pa i u
istočnom bloku, postoje privatni sanatoriji, koji su navodno izgrađeni
novcem jednog američkog milijunaša imenom Kingston, i koji za
razliku od državnih bolnica, unatoč velikim izdacima oko održavanja,
donose dobit. Ti takozvani Kingston-sanatoriji služe u prvom redu
tome, da prikupe informacije o mišljenjima i namjerama visokih
političara i vojnih lica, ali i o osobama iz duhovnog života, o njihovom
zdravstvenom stanju, njihovoj djelatnosti, njihovim tajnama.
Sanatorijumi su, osim toga, izgrađeni kao skrovišta i boravišta
agenata, a drugi agenti-liječnici, laboranti, njegovatelji — odgovorni
su za besprijekorno funkcioniranje tih ustanova. Takav jedan institut i
takav jedan agent nalaze se također i u blizini Heiligenkreuza, malog
mjesta nedaleko Beča. Stvar s filmom znaju svi agenti u tom
sanatoriju i svaki čovjek. Već dugi niz godina. I eto, tek smo sada
imali sreće. — Morley udari prstom po fotografiji Daniela Rossa. —
Sin!
— Što to znači, sin?
— Olivera je poslao svoju kćerku u Evropu da dovede njegovog
sina. On je zaposlen na televiziji.
Hyde zazviždi kroza zube.
— To jest, više nije na televiziji, otamo je odletio. On je tabletoman.
Jedva se drži na nogama. Privržen je jednoj svojoj staroj ljubavi, koja
mu je već nekoliko puta pomogla, izvjesnoj gospođi Sibylle
Mannholz. Ona radi u sanatoriju Kingston kod Heiligenkreuza. Daniel
Ross ju je nazvao jer je trebao njenu pomoć, kako bi izdržao let do
Buenos Airesa, prije nego što ode k njoj na liječenje.
— Sve to znate od te gospođe doktor Mannholz?
Morley se nasmije. — Ne, od njenog šefa. On je naš agent.
Prisluškivao je njihov razgovor na drugom telefonu.
— A ta Mannholzova nema ništa protiv?
— Ne.
— Kako to?
— I za to postoje razlozi — reče Morley.
— Ah, tako — reče Hyde.
— Sina i pokćerku pratilo se već prilikom leta u Argentinu. Onda
smo otkrili gdje stanuje otac i kako se zove. Ali, pomoglo nam je još
nešto gotovo nevjerojatno. I Oliveru su prisluškivali. Kao što to danas
znamo, bilo je to po nalogu svrgnute vojne hunte. Naši mladi prijatelji
u Buenos Airesu dočepali su se triju snimljenih kaseta koje smo
poslali u Washington i presnimili ih na normalne kasete. Na dvije od
njih snimljeni su razgovori s političarima. Treću, na kojoj Olivera
razgovara sa svojim gostom iz Evrope, tu ste upravo čuli. Sad ste vi
na redu, mister Hyde. Kako stoje stvari s oružjem, zaštitom,
papirima, skrovištima, i tako dalje u drugim zemljama?
— Ne trebate ništa brinuti — reče plaćenik. — Takvih kao što sam
ja, ima posvuda. I mi imamo svoju mrežu. Ja, na primjer, ne mogu
letjeti a da nosim oružje sa sobom. Dakle, u svakoj zemlji dobivam
upravo ono što trebam.
— Dobro, to je, dakle, vaša stvar.
— Još pitanje plaćanja.
Morley se nasmija. — Točno. Gotovo da sam zaboravio. Koliko?
— Pet milijuna dolara na švicarski konto pod brojem.
— Nije li to možda malo…
— Hyde ustane. — Hvala za čaj. Drago mi je što sam vas upoznao.
— Ostanite, dođavola, još malo! Pet milijuna dolara. Dobro.
Naposljetku, vi ne riskirate samo jedanput svoj život.
— Polovicu, molim, doznačite odmah. Drugu polovicu kad igra bude
završena. — Hyde povisi glas. — I to neovisno o tome, da li će mi
uspjeti ispuniti sve vaše želje. Pokušat ću riješiti sve, kao što je
planirano. Može se, međutim, dogoditi, da dođe do jedne točke kad
ja još ne budem sve riješio, a vi ćete misliti da je partija izgubljena i
da se trebam povući. U oba slučaja dospijeva i druga polovica. Ako
ne platite…
— Nemojte! — reče Morley i postiđeno pogleda u svoje cipele.
—Što to?
— Nemojte prijetiti, molim vas! Razumijem vaš zahtjev. Vi ćete
prihvatiti užasan rizik. I mi isto tako. — Morley pruži Hydeu tri velike
omotnice. — Tu je sva dokumentacija i svi podaci koje smo uspjeli
sakupiti o njih troje, Oliveri, sinu i pokćerki. Male stvari, velike stvari.
Pročitajte, zapamtite, a zatim uništite papire prije nego što napustite
London.
Hyde mu pruži i jednu ceduljicu. — To je broj konta u švicarskoj
banci u Zurichu. Prekosutra ujutro nazvat ću banku. Ako dva i pol
milijuna još ne bude na kontu, vraćam se u Chicago.
— Bit će na računu — obeća Morley. Otvori ladicu pisaćeg stola i
izvadi iz nje neki predmet u presvlaci od plastike, koji je izgledao
poput plosnatog električnog aparata za brijanje.
 — Što je to? — upita Hyde.
— To je džepni dekoder — reče ružičasti odvjetnik. — Takav jedan
dekoder može se na primjer upotrijebiti i u svrhu da se pomoću
njega u nekoj vikendici isključi grijanje. — Ustane. — Dođite sa
mnom! — Morley priđe jednoj plosnatoj sivoj kutijici, što je stajala na
stoliću. — A ovo ovdje — reče to je telefonski sekretarski uređaj. Za
moj tajni broj koji ću vam dati. — Pruži Hydeu karticu. — Naučite
napamet, i karticu uništite! — Hyde kimne.
— Pogledajte! — Morley okrene kutiju da se vidjela stražnja strana.
— Tu se nalaze tri prekidača. Svakog od njih možete namjestiti u
jednu od pet željenih pozicija. Pokušajte jedanput! Ali ne stavljajte
dvije iste pozicije jednu za drugom!
Hyđe okrene tri prekidača na pozicije između jedan i pet.
— Dobro — reče Morley. Sada otvorite vaš dekoder! Pritisnite u
sredinu, pa će se rastaviti na dvije polovice.
Hyde pritisne. Dekoder se rastavi u dvije polovice. Jedna je
polovica imala slično kao i na poleđini telefonskog sekretarskog
uređaja tri prekidača, samo su bila manja.
— Sad stavite prekidače u istu poziciju kao i na telefonskom
uređaju!
Hyde učini kako mu je rečeno.
— Zatvorite dekoder! Tako.
— A sada?
— A sada — reče Roger Morley — bilo bi sve spremno. Dekoder
funkcionira na jednu bateriju od petnaest volti. Sad možete odletjeti u
Tokio na primjer, u Johannesburg, U Rio de Janeiro, naprosto, bilo
kamo u svijet. Kad želite stupiti u vezu sa mnom, a to će sigurno biti
često, otiđite do bilo kojeg telefona, birajte tajni broj i držite dekoder
s crnim gornjim dijelom ispred mikrofona telefonske slušalice.
Najprije ćete čuti moje javljanje na vrpci. Zatim dolazi jedan zviždući
ton. Sada morate pritisnuti crno dugme vašeg dekodera. Potom će
se čuti tri različita tona dekodera, već prema kodiranju, koje moj
uređaj prepoznaje, jer je programiran na odgovarajući način. Time
ste pripremili moj aparat za prijem vaših saopćenja, koja se — sad
ćete se začuditi! — ne mogu ni na koji način prisluškivati.
— Mislite…
 — Da, mister Hyde! Moj aparat ima, dakako, »cjepkač«. Vaš mali
dekoder, a to je ono najljepše, ima također jedan. Pojavio se na
tržištu prije godinu dana. Čudo tehnike, zar ne?
— Da — reče Hyde.
— Savršena stvar! — zagrijano reče Morley. — Mislim, vama je
omogućeno da bilo s kog mjesta direktno razgovarate sa mnom. U
tom je slučaju jedan takav mali »cjepkač« u dekoderu zlata vrijedan.
— Čisto zlato — reče Hyde.
— Možete mi reći sve što vam leži na srcu, i ja ću vas saslušati.
Međutim, može i obratno: ja imam neko saopćenje za vas. Okay, ja
govorim na vrpcu za snimanje. Vi pozovete tajni broj, držite vaš
dekoder uz telefonski mikrofon, tu se u Londonu odmotava snimljena
vrpca, jer je dekoder u aparatu prepoznao isti signal, i na taj način
možete s bilo kojeg mjesta u svijetu saznati što sam govorio na
vrpcu. Dakako, prekidači se mogu podesiti i drukčije, ali uvijek u iste
pozicije. — Udari po kutijici.
— Rekao sam vam već da stanujem u kući. Praktički sam uvijek u
blizini aparata, dok god je ovaj slučaj u toku. Mislim da bi to bilo sve.
— Gdje se sada nalaze Daniel Ross i Mercedes Olivera?
Odvjetnik pogleda na staromodni džepni sat kojega je izvukao iz
džepa na vesti. — Sada je devetnaest sati i trideset minuta. U
Buenos Airesu je tek šesnaest sati i trideset minuta. Između
londonskog vremena po Greenvvichu i vremena tamo preko razlika
je samo tri sata. Između kontinenta i Buenos Airesa četiri sata. Ross
i Mercedes poletjet će danas u dvadeset sati po buenosaireskom
vremenu s »jumbom« AEROLINEAS ARGENTINAS sa Ezeize. To
su moje posljednje informacije. Sutra u sedamnaest sati dvadeset i
pet minuta po srednjoevropskom vremenu stižu u Frankfurt. Ross
mora hitno u sanatorij kod Heiligenkreuza. Tu vam je ceduljica s
imenom liječnice i liječnika, adresa i telefonski broj klinike. Tom
doktoru Herdegenu možete pokloniti svoje puno povjerenje. On će
vam objasniti sve što je potrebno.
— Lete li oni odmah direktno iz Frankfurta za Beč?
. — Mislim da ne — reče Morley. — Ali imaju kod sebe dvije od
ukupno tri video-kasete. Treća je, kao što ste čuli, u bankovnom
sefu, zbog zaštite Olivere. Oboje su bukirali karte za Frankfurt, jer
bez sumnje žele svoje kasete smjestiti na sigurno, prije nego što
nastave let za Beč. To bi bila vaša prva velika šansa, mister Hyde.
Prema vremenskoj prognozi, snijeg bi danas uvečer trebao prestati
padati. Dnevno ima više zrakoplovnih linija iz Londona za Frankfurt,
a prva već vrlo rano. Imate dosta vremena.
— Samo, što ako ne prestane padati snijeg i aerodrom bude
zatvoren? — reče Hyde.
— To bi se moglo dogoditi — reče Morley. — No, imat ćete sreće, vi
»srećkoviću«! Prenoćite kod mene, pa ćemo zajedno pogledati
prvenstvo u umjetničkom klizanju!
— Radije idem u hotel.
— Kako hoćete. U tom bih vam slučaju preporučio RICHMOND.
Malen je i udoban, a sasvim blizu.
— Hvala. I hvala za čaj!
— Molim, molim! Drago mi je, ako vam je prijao. Mi se nećemo više
nikada sresti, mister Hyde. Dopustite, da vam nešto poklonim. —
Pruži mu tiskan list na najboljem ručno izrađenom papiru. — Tu ćete
naći podatke o mojim najdražim čajevima. »China Smokey«. »Finest
Colong«. »Oueen’s Tea«. I tako dalje. Naprosto, dragocjeno. Vidjet
ćete. Ah, da, mister Hyde, još nešto!
— Da, molim?
Roger Morley nasmiješi se opet onim svojim smiješkom dojenčeta.
— Veoma smo zadovoljni, što smo za našu stvar dobili vas.
Međutim, ako biste tijekom vaših poduhvata imali poteškoća s
vlastima ili s policijom, ni ja, a niti bilo tko drugi iz organizacije neće
imati ni pojma tko ste vi. Uzalud ćete se pozivati na nas. Ne smijete
računati na to da ću vam ili ja ili bilo tko drugi pružiti bilo kakvu
pomoć.
 3
Crvena je armija zauzela Hamburg, također i Hannover, Sovjeti
prelaze Dansku, upadaju u Schleswig-Holstein, osvajaju Lubeck i
Kiel. Vojne snage NATO-a učvrstile su obranu mjesta tek iza Wesera
za Rursko područje.
— Kartu — reče dječak sa sunčanim pjegama po licu i kosom boje
lana. Imao je kratke hlače i košulju što je slobodno padala preko
hlača. Sjedio je kraj svojeg oca, krupnog čovjeka crvena lica, u
srednjem odjeljku prve turističke klase, direktno ispred filmskog
platna. »Boeing 747« AEROLINEAS ARGENTINAS koji je poletio u
20 sati po lokalnom vremenu iz Buenos Airesa i nalazio se već
četrdeset minuta u zraku, bio je zauzet samo dopola. Kroz prozore
na lijevoj strani prodirale su zrake zalazećeg sunca.
Na prazno sjedalo između sebe raširili su otac i sin složivu ploču.
Na njoj je bila tiskana zemljopisna karta Evrope. U igru su spadali još
i plastični ispaljivači, tenkovi, rakete i avioni, kričavih boja. Između
oca i sina ležao je paketić karata okrenutih naopako. Dječak s
kosom boje lana je upravo izvukao jednu.
— Odlično -— reče. — Tri, i to krune!
— Sranje — reče otac.
— Valjda ti je jasno što će se sada dogoditi, đad{ 20 } — reče junior.
— Žao mi je. Ali sad je vrijeme za »nukes«{ 21 }. — S raketama koje
su stajale na području Poljske i NJDR-a, napao je okolinu gradova
Dortmunda, Essena, Duisburga. Njegove su plastične rakete bile
žute, a očeve zelene. Dječak je postavio crvene »bacačeplamena«
kraj pomaknutih raketa. Primijetio je da ga promatraju Mercedes i
Ross koji su sjedili na istoj visini, ali u lijevom odjeljku. — Isključit ću
rampe za lansiranje »Pershinga« i »Cruise Missiles« uokolo gradova
— objasnio je. — Vi govorite engleski, zar ne? Okay. To je
najvažnije, znate? Uvijek najprije rampe za lansiranje. Razumijete li?
— Razumijemo — odgovori Mercedes.
Daniel nije odgovorio ništa. Bio je vrlo blijed.
Kraj njega na sjedalu do prozora sjedio je neki stariji svećenik u
bijeloj mantiji. Doimao se kao da je zbunjen. — Svemogući Bože —
mrmljao je.
Otac se nasmiješio Mercedes i Rossu. Imao je veoma srdačne oči.
— Što kažete na malog lukavog derana, madam? Tek mu je
jedanaest. Ali, to je glavica. Armija bi poželjela mOg dečka za svoj
generalštab.
— Gradovi su time već tako i tako gotovi — reče dečko. Nosio je
metalne kopče koje su mu trebale ispraviti izbočene zube. — Sve će
se srušiti. A tada dolazi radioaktivno djelovanje. Rursko područje
možeš zaboraviti, dad. I trupe na Weseru. Tu je sad napalo najmanje
deset milijuna gmizavaca. Čekaj malo, samo dok opet dobijem
crvenu krunu!
— Samo onaj tko dobije kartu s crvenom krunom, smije upotrijebiti
»nukes« — objasni otac.
— Što smije upotrijebiti? — upita Mercedes.
— Pa, nuklearno oružje — odgovori mali. — Rekli ste da govorite
engleski!
— Otac je izvukao kartu. Trijumfirajući je gurne sinu pod nos. —
Četiri, kruna!
— Dođavola — reče junior.
Dad pomakne četiri zelene rakete na istočno područje.
— Dakle, ja ću se prvo riješiti Leipziga, Rostocka, Varšave i Praga
— reče i smjesti plastične simbole za atomske napade na
odgovarajuća mjesta na karti. Obrativši se Mercedes reče ozbiljno:
— Varšavski je pakt mnogo veći od Savezne Republike Njemačke.
Na istoku su rampe za lansiranje smještene na većem području. I
zato ću upotrijebiti svoju taktiku: najprije ću izbrisati gradove. Totalna
panika. Potpun kaos. Učinit ću to, dakako, jedino ako sam ja NATO,
a junior Varšavski pakt.
— Tvoji me »nukes« uopće na diraju; baci ih na te popisane
gradove — reče junior. — Ja imam svoje rakete dalje u pozadini, u
Sovjetskom Savezu. Velike! One će odlučivati! Ti griješiš, dad, stalno
ti to ponavljam. Najprije ukloni lansirne rampe, vjeruj mi! Dakako, u
Saveznoj Republici Njemačkoj je to lakše. Jer ona je sva načičkana
rampama — na sasvim uskom području. I zato Savezna Republika
Njemačka mora biti prva na redu — to zna svako dijete. Sa slijedećih
pet ili šest kruna pretvorit ću ih u pepeo.
— Danas dolaze ljudi na različite ideje, zar ne? — reče otac
srdačno i bezazleno gledajući, okrenuvši se Mercedes. — Kupio sam
to u New Yorku. NATO — RAT U EVROPI, zove se ta igra. Dvanaest
dolara. U roku od dva mjeseca prodano je više od tristo tisuća
komada. Krasno, zar ne? No, pa čovjeka i veseli igrati se takvog
nečeg. Jedanput nešto novo. Svašta, zar ne?
— Da, svašta — reče Mercedes.
— Dakako, konkurencija ne spava —• reče dad, dok je junior
izvukao novu kartu. — Ima sva sila takvih igara. Idu kao alva. U
većini njih riječ je o Evropi. EUROPEAN HOLOCAUST ili EVROPA
TAKTIČKI. Što si izvukao?
— Dvije plave letjelice — reče junior.
— Neprestano bombardiranje, a zatim leteća pješadija — objasni
dad.
— Aha — reče Mercedes.
Junior obloži kartu novim plastičnim simbolima.
— Razbit ću jug — reče pri tom. — Bavarska je nakrcana lansirnim
rampama. Odmah ću to riješiti, onako usput, Miinchen, Stuttgart i
Nurnberg. — Pogleda u Mercedes. Metalne su mu kopče smetale pri
govoru. — Dad je kupio sve te igre. Uvijek isti princip, rekao sam. Vic
je samo u tome, kako što prije pretvoriti Saveznu Republiku
Njemačku u pepeo. Ako to uspije Varšavskom paktu, onda mu je
Evropa u džepu — od Moskve do Londona.
— Što kažete, kako deran sve to kuži! — Otac je blistao od
zadovoljstva. — Mali odjednom ima dobre ocjene iz zemljopisa.
— Kladimo se da ću sa sedam kruna stići na Atlantik? I još ću k
tome dići Englesku.
— Okay — reče dad. — Deset centi. Ne više. — A obrativši se
Mercedes: — Strašno še rado kladi. Moram pripaziti da junior ne bi
postao kockar, ha, ha. — Izvuče kartu sa slikom šarenog klauna. —
Loše — reče.
— Džoker — reče junior. — Smola. A upravo si na rampama u
Švicarskoj i iza Bonna dobio tri »mega-nukes«. — On postavi
odgovarajuće plastične simbole. — Moraš se vratiti zbog zračenja.
Nova pozicija. A bit će i tvoja zadnja. Pogledaj, čim opet dobijem
krune, upotrijebit ću »SS-20« Sovjetskog Saveza. Ta stvar eskalira
fantastično.
Daniel je tiho stenjao.
Mercedes ga uplašeno pogleda. — Loše ti je?
— Da — odgovori on. — Veoma.
 — Kapi! — Mercedes brzo ustane i dovikne najbližoj stjuardesi. —
Čašu vode, molim vas!
— Odmah, madam!
Mercedes skine s prtljažnika iznad sjedala crvenu putnu torbicu s
naljepnicom avio-kompanije, otvori patentni zatvarač i stade tražiti
bočicu s kapima. Pri tome je iz torbice izvukla dvije video-kasete,
pridržala ih u lijevoj ruci i nastavila tražiti po torbici.
Šest redova iza nje sjedio je u srednjem odjeljku jedan mladić i
pažljivo je motrio. Bio je visok i tanak, pocrnjela lica, s naočalama
bez okvira. Mladić je motrio na Mercedes i Daniela već dugo
vremena, otkad su zajedno s Oliverom stigli na aerodrom Ezeiza.
Kad je ugledao dvije kasete, na njegovom se licu nije pomaknuo ni
jedan mišić.
Mercedes je napokon pronašla bočicu. Vratila je kasete natrag u
torbicu, zatvorila je i stavila na policu za odlaganje ručne prtljage.
Svećenik koji je sjedio lijevo pokraj Daniela čitao je brevijar.
Povremeno bi duboko uzdahnuo. Stjuardesa ja došla i donijela na
poslužavniku čašu vode. Mercedes zahvali. Zatim odbroji dvadeset
kapi i stavi ih u vodu. Daniel ispije tekućinu na dušak i duboko se
nasloni u sjedalo. Mercedes mu maramicom stade brisati znoj sa
čela.
— Izdrži, Danny! Molim te, molim te, izdrži!
— Da, Mercedes. — Kimne i pomiluje joj ruku.
— A jedan »mega-nuke« na veliki prostor, »cruise missile« iza
Baden-Badena — reče junior. Smijao se. Veselo i zadovoljno dijete.
Daniel više nije mogao izdržati tu igru. Iz džepa ispred prvog
sjedala izvadi slušalice i stavi ih na uši. Slušao je opernu glazbu. Na
prednjem kraju lijevog naslona sjedala nalazio se prekidač. Daniel,
koji se trudio da duboko diše, kako bi podnio imaginarni balon u
svojim grudima, okretao je prekidač. Iz slušalica je odjekivala
melodija Colea Portera. Daniel okrene prekidač još jedanput, i tada
se umiri. Začuje vibrirajući dubok glas Marlene Dietrich: »…došla bih
u nedoumicu…«
— Mercedes!
Ona ga uplašeno pogleda. On joj pruži slušalice koje su visjele
ispred njena sjedala i istodobno namjesti prekidač na njenom
naslonu u istu poziciju kao i svoj. Mercedes stavi slušalice.
Slijedećeg trena oči joj se raširiše.
»…kad bih mogla poželjeti nešto… « pjevala je
Dietrich.
Klavir. Saksofon. Violina.
Daniel skine slušalicu s jednog uha, a isto to učini i Mercedes.
— Nevjerojatno, Mercedes, zar ne?
Ona kinine. Nije mogla govoriti.
— Kad si mi prvi put telefonirala… s aerodroma Kloten… iz nekog
bara…
— Da — reče ona. — I sad ponovno. Nevjerojatno. Stara pjesma…
»…bilo dobro ili loše…« pjevala je Dietrich.
— Ali, to je bila vaša pjesma — reče Mercedes. — Kako to, da je
sada slušamo mi? I to opet iznova?
— Možda se pjesma obraća nama — reče Daniel.
»…kad bih mogla poželjeti nešto, tako bih rado bila malo sretna…«
— Ali ti još uvijek voliš Sibylle… — prošaputa Mercedes.
Daniel položi ruku na njeno rame. Odjednom nesta straha i more,
odjednom se osjećao sasvim dobro. Privuče je k sebi i poljubi njena
meka i topla usta. Ona ga zagrli objema rukama.
»…jer kad bih bila baš i presretna, čeznula bih za tugom«, pjevala
je Marlene Dietrich. Orkestar je postajao sve glasniji, a s njim je
pjesma i završila. Poljubac je trajao još uvijek. Poče druga stara
melodija: »Charmaine«.
Mercedes se izvuče iz Danielova zagrljaja. Jedan ugleda u očima
drugoga svoje sasvim sićušno lice, jer su upravo sada zrake
zalazećeg sunca padale na njih. Zatim su se ponovno naslonili u
sjedala i čvrsto se držeći za ruke zagledali jedan drugome u oči. Iz
slušalica je odzvanjala čeznutljiva lijepa melodija. Zrakoplov je letio
uzduž obale neke rijeke što se probijala kroz prašumu. Tamno
zelenilo džungle davalo je vodi crvenkasto-blatnjavi ton. Bila je to
neka veoma velika rijeka s vrlo mnogo otoka.
 4
Kapi su Daniela smirile i omamile. Sjedio je zatvorenih očiju.
»Goebbels je mom ocu dao cijankalij«, razmišljao je. »Dvadeset
kapsula. U bunkeru Reichskancel'arije, gdje je Hitler boravio sa
svojim štabom od 16. siječnja 1945. godine. Uzalud se otamo
pokušavalo nekako oživjeti skršene fronte. Goebbels je doveo u
bunker čitavu svoju obitelj, a Hitler Evu Braun. I vojska se povukla tu.
Još su djelomično funkcionirale radio i teleks veze. Kasno uvečer 7.
travnja pojavio se Georg Ross kojega je Goebbels pozvao u veoma
sigurno od bombi i zadnje komandno mjesto Trećeg Reicha. Po svim
su hodnicima i pred svim vratima u pojedine traktove stajali SS-ovci
s oružjem na gotovs. A Rossu je trebalo gotovo sat vremena da
uopće i stigne u bunker. S ministrom propagande Reicha sreo se
tada u uskom predsoblju koje je vodilo u njegove privatne odaje.
Goebbels je izgledao nasmrt iscrpljen.
— Evo, Ross. — Pružio je Danielovom ocu mali kovčeg s bravom
na brojeve. —Kotur s filmom je dobro zapakiran. — Pokazao ga je
Rossu. Zatim je opet zatvorio poklopac kovčega.
— Izaberite neki četveroznamenkasti broj koji ćete lako upamtiti i
zaključajte. — Ross je izabrao dan rođenja Dore Holm, 3. 7. 17.
Zatim Goebbels izvadi iz džepa jednu Hitlerovu fotografiju s
autogramom i polagano je rascijepa na dva dijela, ali je pri tom pazio
da rubovi cijepanja budu neobično oblikovani.
—Jedna je polovica za vas. Onaj tko će u Buenos Airesu stupiti u
vezu s vama, mora imati drugu polovicu te slike — reče mali
ćopavac. Naposljetku dade Rossu i staklenu bočicu punu cijankalija.
— Za svaki slučaj — reče. — To traje vječno. Ako u nuždi budete
imali dovoljno vremena, slomite jednu kapsulu i otopite cijankalij u
vodi. Bit će vam lakše. Međutim, ako u žurbi morate pregristi
kapsulu, otrov će vam izgristi ždrijelo. No, u oba slučaja, sve je
gotovo za najviše pola minute. — Ross je čuo iz pokrajnih prostorija
smijeh Goebbelsove djece. Ta je noć bila mirna. Amerikanci i Englezi
nisu već dva dana napadali grad, kako ne bi ometali sovjetske
operacije. Berlin je trebao biti 25. travnja definitivno opkoljen od
Crvene armije.
Ross stavi malu staklenu bočicu s kapsulama otrova u jedan od
unutrašnjih džepova svog kaputa.
 Trideset i devet godina kasnije izvadio ju je iz džepa na košulji,
sjedeći pokraj bazena u svojoj vili u Buenos Airesu.
— Evo kapsula — reče.
— Imaš ih još uvijek?
— Da, Daniele.
— Ali čemu?
— Nikad se ne zna — reče čovjek, koji se već trideset i devet
godina zvao Eduardo Olivera.
One noći od 7. na 8. travnja 1945. imao je već perfektno
krivotvorene isprave na to ime. Dobio ih je tog popodneva u
podrumu Ministarstva vanjskih poslova, koje je inače preselilo u
Južni Tirol i u kojem je ostalo još nekoliko ljudi Ribbentropove tajne
službe.
— Trebate li još nešto, Ross? — upita Goebbels.
— Ne, imam sve, gospodine ministre.
— Morate otputovati bezuvjetno još ove noći. Sovjeti mogu doći
svakog trena. — Pruži Rossu mlohavu ruku. — Svako dobro, dragi
moj! Meni ne trebate poželjeti to isto. — Usta su mu se razvukla. —
Čuvajte film! On će izmijeniti svijet! — Usta su mu se razvukla još
više. — Ako to ne bude učinio — Goebbels slegne ramenima —
onda ste barem spasili živu glavu.
U prostoriju plačući utrči mala plavokosa djevojčica. U rukama je
nosila lutku, pokazujući je ocu.
— Tata, tata, Hans je Tini slomio ruku!
— No, tako nešto! Ne plači! Ja ću ti odmah izliječiti Tinu!
Goebbels potapša Rossa po ramenu i odšepesa iz sićušnog
predsoblja bunkera, ne progovorivši više ni jednu jedinu riječ. Ross
je iz daljine čuo glasove neke veoma pijane žene i nekog pijanog
muškarca.
»Es geht alles voruber, es geht alles vorbei…«{ 22 }
Malo prije tri sata noću 8. travnja 1945. stigao je sivo obojeni
automobil SS-trupa do uzletišta za noćne lovce južno od Berlina.
Nigdje nije gorjelo svjetlo. Svjetla na automobilu bila su zaslonjena
pločama od crnog bakelita, a na njima su bili izrezani samo mali
prorezi. Od tri uzletne staze aerodroma, dvije su bile potpuno
bombardirane, a treću se nekako osposobilo za nuždu. Na kraju te
piste čekao je zrakoplov tipa JU 52 njemačke »Luftvvaffe«. Kola su
se polako približavala zrakoplovu, vozeći putem koji je samo donekle
bio raščišćen od ostataka ruševina glavne zgrade, pa su kola
poskakivala.
Iz kola je izašao Ross. Bio je odjeven u podstavljeni kišni ogrtač, a
na glavi je imao šešir široka oboda. SS-ovac koji ga je dovezao i
radiotelegrafist s JU-52 pomagali su mu oko prtljage, njegova dva
teška kovčega. Odvukli su ih u avion. Treći kovčeg, mali, koji mu je
dao Goebbels, Ross je držao u ruci. Noć je bila jasna. Neprekidno se
čula sad glasnija, sad tiša buka artiljerijske vatre. Blijeda mjesečeva
svjetlost sve je obavijala u neku nestvarnu izmaglicu: i ljude, i avion i
ruševine.
Nitko nije progovorio ni riječi. SS-ovac se vratio u automobil, Ross
se popeo u avion, a radiotelegrafist se izgubio u pilotskoj kabini.
Motori počeše raditi. Nekoliko minuta kasnije JU-52 već je kružio
iznad Berlina. Ross je gledao u dubinu. Ugledao je stravičnu sliku
grada u razvalinama. Odjednom osjeti kako ga obuzima sreća. On je
izbjegao. Spašen je, živ je. Bio je duboko ganut. Naslonio se na
sjedalo, duboko disao i osjećao na grudima pritisak bočice s
cijankalijem. »U tom će bunkeru uskoro mnogi uzeti otrov«, pomisli.
»Mene je Goebbels izabrao za veoma važnu misiju. Najvažniji je
život. A ja ću ga sačuvati.«
Počelo je svitati kad je JU-52 sletio na još jedinu sačuvanu pistu,
isto tako gotovo potpuno razorenog aerodroma u Bergenu.
Najvažnija luka na norveškoj zapadnoj obali i grad bogat tradicijom
bio je prva stanica na Rossovu dalekom putovanju. Prilikom
slijetanja Ross je primijetio da je centar Bergena ostao pošteđen od
požara i bombardiranja.
Avion se zaustavio. »Mercedes« tamnozelene boje došao je sasvim
blizu avionu. I tu je za volanom sjedio jedan SS-ovac. Tromo
podigne desnu ruku. Isto to učini i Ross. Opet nitko ne izusti ni riječi.
Radiotelegrafist je i sada pomogao oko Rossove prtljage. Dvojica
pilota uopće se nisu pojavila. Odmah zatim kola su krenula dolje u
luku, probijajući se kroz tužne hrpe ruševina i putem koji je samo
napola bio raščišćen. Bilo je veoma hladno. Ross je drhtao od
hladnoće. Bergen leži na ravnom poluotoku, a okružen je visokim
brdima. Rukavci luke račvali su se poput labirinta. Ross je to
primijetio tek kad su se približili vodi.
 Krajolik je bio sve tužniji. Usput su nailazili na mnoga bombardirana
postrojenja. Vozač se spuštao kolima gotovo korakom. Odjednom
ispred njih iskrsne ogromni betonski zid. Bio je visok nekoliko
metara, a po duljini mu se kraj uopće i nije vidio. Inje je čitav krajolik
preobrazilo u čudesnu zemlju sablasti.
Vozač se zaustavio.
— Što se dogodilo? — upita Ross.
— Cesta je u govnima, pa vidite i sami. Moramo ići do bunkera
pješke.
Izašli su iz kola. Pobješnjela oluja gotovo da je srušila Rossa.
Vukao je svoj prtljag zajedno s vozačem kroz taj mjesečev krajolik.
Bez daha su nekako stigli do uskog ulaza u sivi betonski bunker. Tu
su na straži bila dva vojna policajca. Lica su im bila plavičasta od
velike hladnoće.
— Mene čekaju — reče Ross. »U{ 23 } Swinemiinde«.
— Lozinka?
— Vraćam se, zora — poviče Ross. Vjetar je tu bio veoma jak, te
mu je gotovo odnio riječi s usta.
— Trenutak. — Jedan od vojnika uze slušalicu telefona što je visio
kraj njega na zidu, zaštićen kožnatom futrolom, okrene ručicu i
zaurla u aparat: — Sedmi je čovjek stigao… Da… U redu. — Objesi
slušalicu i dovikne Rossu: — Odmah će netko doći po vaše kovčege.
I Kaleu dolazi odmah. Pričekajte!
Ross kimne. Lice mu je gorjelo, a oči suzile. Vozač kraj njega je
psovao. Nakon nekoliko minuta pojaviše se dva mlada vojnika u
krznom podstavljenim jaknama uniforme. Kimnuše Rossu, uzeše
oba teška kovčega i opet nestadoše. Vozač nemarno dotakne rukom
kapu u znak pozdrava i udalji se. Na ulazu u bunker pojavi se mlađi
čovjek u uniformi brodskog poručnika. Bio je mršav, srednje visine, a
lice mu je bilo naborano od velikog izlaganja nevremenu. Povuče
Rossa u bunker.
Nakon pobješnjele oluje napolju Rossu se učinilo da tu u gigantskoj
hali vlada grobna tišina. Ogleda se oko sebe. U plovećim dokovima
nalazile su se četiri podmornice; tri od njih bile su jako oštećene. Još
dvije podmornice nalazile su se u suhim dokovima na donjem kraju
ogromnog bunkera. Ross tamo primijeti i ogromne radionice. Još se
nije počelo raditi.
 — Gospodin Eduardo Olivera? — Brodski je poručnik imao ispod
jakne od uniforme sivi pulover s visokim okruglim okovratnikom.
— Da. — Rukovaše se.
— Zovem se Jonson — predstavi se brodski poručnik. — Čekali
smo na vas. Dođite! Moramo odmah krenuti.
U tom su velikom prostoru glasovi jako odzvanjali. Ross krene u
bunker za Jonsonom preko čeličnih ploča, što su se povijale ispod
njihovih koraka. Vonjalo je na ulje i na užareni metal.
— Oprez! — reče Jonson. Ross kimne. Pogleda prema gore.
Bunker je bio visok. Jonson primijeti Rossov pogled. — Deka je
debela sedam metara — reče. — Beton i čelik. Do sada to nije
mogla probiti ni najveća bomba. — Hodali su preko betonskih rampi.
Pa opet čelične ploče. I, eto, tu je stajala »U Swinemunde«. Olivera
se zapilji u podmornicu. Dvojica vojnika koji su odnijeli kovčege
stajali su sada tu na uskoj glatkoj palubi pokraj tornja.
Ross se prisjeti objašnjenja koje mu je prije nekoliko tjedana u
Berlinu dao Goebbels. »’U Swinemunde’ će vas odvesti preko. To je
teretna podmornica za velike udaljenosti. Posljednjih je godina
prenijela mnogo skupocjenih tereta do Japana i natrag. Na primjer
rude. Nije bila izgrađena za torpeda. Imala je samo uobičajenu
zaštitu na palubi.« Olivera je znao: čitava posada uključivo i
zapovjednik bili su dobrovoljci. I to mu je ispričao Goebbels. Bila je to
posada skupljena od članova posade različitih podmornica.
»Samo prvorazredni ljudi«, rekao je tada Goebbels. »Provjereni
skroz naskroz. Izgubili su svu svoju rodbinu. Ne žele se vratiti u
domovinu. Nadaju se boljem životu tamo preko. Znaju da mogu pod
određenim okolnostima biti zatvoreni. Poznati su im svi rizici, ako
putem budu uhvaćeni. Povest će sa sobom još šest civila. Svaki od
njih ima svoju misiju…«
Obojica članova posade koji su stajali na palubi približiše se i
pomogoše Rossu da se popne na brod. On je bio prilično nesiguran i
bojao se da ne padne u prljavu vodu bunkera. Kovčeg s filmom
upravo je grčevito držao u ruci.
— Morate se popeti ljestvama na toranj i kroz otvor ući u brod.
Drugi put ne postoji — reče zapovjednik, brodski poručnik Jonson.
Olivera se popne ljestvama. Kovčeg je dao jednom vojniku koji se
penjao za njim. Pomalo se njišući, stigao je nekako do otvora, ušao, i
spuštao se opet ljestvama u unutrašnjost broda. Pri tome se borio za
zrak. Ni najgora snoviđenja nisu ga mogla pripremiti na to, da u
jednoj podmornici izgleda baš tako. Tako tijesno. Tako nevjerojatno
tijesno. Usko. Zagušljivo. Vidio je svugdje samo aparate, strojeve,
komandne table s mnoštvom kazaljki ispod stakla. »Svemogući
bože!«, pomisli.
— Hajde! — reče čovjek koji je stajao na prečki ljestve iznad njega.
— Ja nosim vaše kovčege. Morate do kabina. Preko pregrada. —
Ross pipkajući učini jedan korak, pa zatim još jedan, pa treći. Prva
pregrada. Popne se preko nje. U unutrašnjosti broda gorjelo je vrlo
slabo svjetlo. Tik uz njega probijali su se ljudi u jaknama, puloverima,
gaćicama. Tijesno. Tijesno. Tijesno. Oliveru stade gušiti i taj se
osjećaj neprestano pojačavao. Čovjek koji je nosio njegov kovčeg
gurne ga prema naprijed. — Hajde! — Slijedeća pregrada. Ross se
odjednom nađe u prostoru s veoma uskim ležaljkama, dvije po dvije,
jedna iznad druge, s obje strane. Na šest tih više nego jadnih prični
sjedilo je gore i dolje šest civila.
Jutro — pozdravi Ross.
Šestorica se zapiljiše u njega. Nitko ne odgovori.
Maat{ 24 } s kovčegom reče: — Tu gore, to je vaša ležaljka. —
Zamahne kovčegom u kojem se nalazio film, baci ga gore i brzim se
pokretom vrati kroz otvorenu pregradu u smjeru otkud je došao.
Olivera primijeti da su njegova dva kovčega već ugurana s ostalim
mnogobrojnim kovčezima ispod ležaljki. Skine ogrtač i šešir i kako
nije znao kud bi s njima, baci ih na ležaljku, te se uspne gore.
Šestorica ljudi šutke ga je pri tom promatralo. Olivera legne na uski
krevet i ukočeno se zagleda u čelični zid neposredno tik iznad svoje
glave. Dolje su mornari užurbano hodali amo-tamo. Čuo je
zapovijedi i dozive. Očito da je brod bio spreman za odlazak. Nitko
živ se nije brinuo za šest civila. Nijedan nije progovorio ni riječi. Bila
su to neobično šutljiva gospoda.
Pola sata kasnije počeše raditi dizel-motori. Olivera osjeti kako je
brod polagano krenuo. Bilo je tada 6 sati 35 minuta, 8. travnja.
Oliveri pade na um rečenica nekog britanskog klasika, čijeg se
imena nije mogao sjetiti: »Hell must be a place like London.«
Pomisli: »Pakao mora da je neko mjesto kao ovo.« U to vrijeme nije
još ni slutio da će u tom paklu morati provesti slijedećih sedamdeset
i šest dana i sedamdeset i šest noći, sve do ranog jutra 23. lipnja
1945.
Danju je brod vozio pod vodom, kako bi uštedio na gorivu. Iz istog
razloga nije vozio prebrzo. Izranjao bi jedino noću. E-Strojevi su se
morali napuniti. Noću su svi skupa mogli po nekoliko sati izbjeći
težak ustajali zrak unutrašnjosti podmornice i udahnuti malo svježeg
zraka. Sedamdeset i šest dana i sedamdeset i šest noći. To je
previše čak i za stare podmorničare. Sedmorica šutljivih civila, koji
nisu nikada prije proveli u nekoj podmornici ni pet minuta, borili su se
da nekako prežive. Oboljeli su od morske bolesti. Sve što su pojeli,
odmah bi i povratili. A zatim su počeli povraćati i prije nego što bi jeli,
od samog mirisa jela. Morali su čistiti sami za sobom, kako se ne bi,
ugušili u vlastitom smradu. Bili su nasmrt uplašeni. Sedamdeset i
šest dana i sedamdeset i šest noći smrtnog straha. Nitko se o njima
nije brinuo. Posada ih je prezirala kao najviše nacističke glavešine.
Svima su izrasle brade. Nije se bilo moguće ni pošteno oprati.
Gnušali su se sami svog vlastitog tijela. Postajali su razdražljiviji, čak
i stari morski vuci iz posade podmornice.
Jedini, za kojeg se činilo da mu sve to ne predstavlja baš ništa
posebno, bio je tridesetogodišnji zapovjednik Heinz Jonson. Nije
uopće mijenjao raspoloženje. Šutljiv. Lukav. Primjećivao je sve. Cuo
sve. Odmah bi smirivao svaku svađu, prekidao svaku tučnjavu koja
bi izbila među članovima posade. Bez mnogo muke savladao bi
svakog svadljivca, buntovnika, intriganta. Bdio bi dan i noć nad
svojim stolom s kartama, jer se više uopće nije znalo što se zbiva,
čitao izvještaje koje bi primao putem radija i prošlijeđivao dalje one
obavijesti koje su po njegovu mišljenju bile zanimljive.
Već 25. travnja pružili su si ruke ruski i američki vojnici kod Torgaua
na Elbi. Trojica od sedmorice civila imali su već deset punih dana
sraćkalicu. Nakon tog povijesnog susreta ta sraćkalica se pojačala.
30. travnja proglasio je Hitler velikog admirala Donitza, zapovjednika
podmornice, za svog nasljednika i ubio svog psa, svoju Evu Braun i
samoga sebe. Vijesti su pristizale s ratnih savezničkih brodova što
su kružili svuda uokolo; »U Swinemiinde« nisu smjeli otkriti, i zato se
ona nije javljala ni slala nikome nikakve obavijesti putem radija.
Nekoliko sati nakon Hitlerove smrti, Goebbels je ubio svoju ženu,
svoje četvero djece i sebe samoga. Olivera se, čuvši to, sjetio male
plave djevojčice s lutkom Tinom kojoj je braco Hans slomio ruku. »Je
li Goebbels imao vremena da za cijelu obitelj rastvori cijankalij u
vodi?« razmišljao je Olivera. »Vjerojatno. Ta koje bi dijete svojevoljno
zagrizlo u staklenu ampulu?«
Veći dio dana ležao je Olivera u svojoj kabini. Kovčeg u kojem se
nalazio kotur s filmom držao je kraj sebe, polovicu ručne ovojnice
oko drške kovčega, a drugu polovicu je zaključao oko jedne čelične
dijagonalne potpore. Pazio je na sebe i bio maksimalno čist koliko je
god to mogao. Prisiljavao se na jelo. Noću bi na palubi izvodio
vježbe sve dok mu ne bi potekao znoj. »On će taj paklenski put
preživjeti«, zakleo se samome sebi. Od šestorice ostalih civila većina
je izgubila volju za bilo što, te su postajali ili apatični ili histerični.
Skorbut su dobili svi.
7. svibnja u 2 sata i 41 minutu dopustio je Donitz generalpukovniku
Jodlu da u Eisenhowerovom glavnom boravištu u Reimsu potpiše
bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke.
»9. svibnja«, razmišljao je Daniel dok se u »jumbu« AEROLINEAS
ARGENTINAS približavao gradu Sao Paulu, »potvrđena je
kapitulacija u sovjetskom glavnom boravištu u BerlinKarlshorstu,
gdje ju je opet po nalogu Donitza potpisao generalfeldmaršal Keitel. I
Keitela i Jodla pobjednici su kasnije objesili u Niirnbergu«, razmišljao
je Daniel. »Veliki admiral Donitz dobio je deset godinica, koje je
odsjedio u Spandau; 1. listopada 1956. pušten je i još je napisao i
jednu lijepu knjigu; taj čovjek koji je od četrdeset tisuća njemačkih
podmorničara besmisleno žrtvovao trideset tisuća. ’Deset godina i
dvadeset dana’ zvala se ta lijepa knjiga. Donitz je umro tek 24.
prosinca 1980. Bilo mu je osamdeset i devet godina; starost treba
poštivati! Te, 1945. godine, postupio je veoma inteligentno. Ne,
instinktivno! Uvjetni refleks. Kao Pavlovljev pas. Drugi koji potpisuju
poraz u nečije ime kad je sve otišlo dođavola«, razmišljao je Daniel,
»još uvijek u toj našoj zemlji djeluju neobično kao da produžuju
život.«
Na podmornici se 9. svibnja 1945. slavio dan kada su u nula sati i
01 minutu stupili na snagu uvjeti kapitulacije. Smutje je za tu priliku
pripremio osobito ukusnu hranu, a svatko je dobio i jednu bananu i
jednu naranču, a stari dečko Kaleu je povikao:
 — Prokletstvo — i nikada više rata! Bog neka nas čuva sve skupa, i
svakog ponaosob. — »Zgodan tip, taj stari. Tko zna što se njemu
dogodilo? Nikada više rata — o dragi moj bože!«
U Flensburgu 23. svibnja je uhapšena Donitzeva vlada, a najstariji
od šestorice šutljivaca na brodu dobio je potkožni čir na jednom
osobito nezgodnom mjestu. U zarobljeništvu se nalazilo pre’ko deset
milijuna njemačkih vojnika. Više od polovice Istočne armije, gotovo
dva milijuna ljudi, uspjelo je stići posljednjih dana rata u zapadno
područje. A ratna je mornarica prevezla od 23. siječnja do 9. svibnja
više od dva milijuna izbjeglica s mostobrana Baltičkog mora na
Zapad.
A vožnja je trajala i trajala u beskonačnost. I drugi šutljivi civili dobili
su čireve i ekceme, te upale očiju. Samo Olivera nije. Oboljelo je i
nekoliko članova posade, pa su proklinjali te proklete nacističke pse.
Sad se napokon bez straha mogla reći istina, zar ne? U tih mladih
iznurenih jadnih momaka, koji su nekako izbjegli veliki palež, izbio je
dugo zatomljivani bijes. Da li su izbjegli uništenje? Od sedamdeset i
šest dana, prošlo je tek pedeset.
Pedeset i prvog dana dobio je jedan šutljivi civil napadaj bjesnila i
morali su ga svezati za šine njegova kreveta. Onda je neprestano
udarao glavom o čelične stijenke broda, sve dok se nije raskrvario
kao zaklana svinja, pa su mu morali fiksirati glavu. Bila je to prava
svinjarija! I zarazna. Tjedan dana kasnije počela su urlati i ludovati
dva slijedeća civila, pa su morali svezati i njih. Napadaje urlanja su
dobili svi — osim Olivere. Dok bi ležao u svojoj kabini, bio je uvijek
sasvim miran, tih i srdačan. U JU-52 koji ga je prevezao do Bergena
otkrio je jednu knjigu, koju je tamo netko zaboravio. »Velika knjiga o
šahu« zvala se, a u njoj je opisano dvjesto i pedeset najboljih partija
šaha najčuvenijih svjetskih šahovskih majstora, potez za potezom.
Budući da je knjiga bila tiskana još 1930. godine, nalazile su se tu i
velike partije Zidova i Rusa, pa je Georg Ross, koji se sada zvao
Eduardo Olivera, studirao tu knjigu redak po redak. Potez za
potezom igrao je u mislima genijalne partije, majstorske partije
između Bernsteina i Jankovskog, Aljehina i Marshalla, Tarascha i
Gunsberga, Laskera i Napiera, Capablance i Bogoljubova i mnogih,
mnogih drugih. Ta knjiga o šahu, Lc1-g5, b7-b5, spasila mu je tako
reći život, Sf3-el, Sf8xe6, jer je na taj način uspio sačuvati živce da
ne poludi i potpuno bez fizičkih i psihičkih oboljenja izdržao je tih
sedamdeset i šest dana i sedamdeset i šest noći, u tom paklu, De2-
h2, Le8-f7.
Pedeset i devetog dana probudilo je Oliveru snažno stenjanje i
zapomaganje civila koji je ležao ispod njega. Skočio je iz svog
kaveza. Civil je ležao preokrenutih očiju, poplavjela lica, a na
otvorena mu je usta izlazila pjena. Minutu kasnije bilo je gotovo sa
stenjanjem, ali i sa čovjekom. Ovaj put je zaudaralo, ali drukčije nego
inače, naime, na gorke bademe. Tip je pregrizao kapsulu cijankalija,
jednu takvu kakvu je i Olivera imao sa sobom. Čini se da su svi imali
takve kapsule, sva ta šutljiva gospoda. Sada ih je ostalo još samo
šest. Dva su maata i još jedan ugurali mrtvaca u vreću od jute, stavili
uz njega nekoliko čeličnih ugaonika i dobro svezali. Noću, kad je
podmornica izronila, bacili su vreću preko palube, prije nego što je
mrtvac počeo zaudarati. Bacili su za njim u more i čitav njegov
prtljag i sve njegove stvari. Sranje i ti tako važni spisi! Dalje! Nije
izmoljena ni molitva. Taj će tako i tako doći u nebo. A Olivera je
odmah nakon toga počeo, kao i uvijek, igrati šah. Dg3xh3, a4-a3.
U noći na šezdeset i deveti dan njihova putovanja još je jedan sišao
s uma. Već čitav tjedan ranije nije mu baš sve bilo u redu u glavi i
neprestano je govorio o rendgenskom zračenju i o Martinu Lutheru.
Te je noći odjednom skočio i počeo trčati po brodu, kao da ga je
uhvatio amok; imao je nož »skakavac«. Sh3-f2, Lb3xdl, sam bog
zna, otkud mu to, Tgl-g6, a3-a2, i s tim je nožem u ruci jurio okolo
htijući probosti svakoga tko bi mu se našao na putu, a i svakoga tko
je sasvim mirno drijemao (bilo je četiri sata ujutro); urlao je poput
zvijeri da mora napolje, napolje, napolje! Tdlxd2, Kg8-g7. Nisu ga
mogli svladati, pa je zapovjednik uzeo svoj pištolj — on je jedini smio
biti naoružan
— i ispalio pobješnjelom tri metka u trbuh, a kad taj još uvijek nije
bio mrtav, ispraznio mu je čitav magazin, nakon čega je zavladao
mir. I opet su morali nepoznatog mrtvaca ugurati u vreću od jute,
svezati željezo, čvrsto privezati vreću i noću je baciti preko palube
skupa sa svim njegovim stvarima. A sanitarac se pobrinuo za
ozlijeđene; na sreću, bile su to samo površinske rane, neopasne,
valjalo ih je jedino dobro dezinficirati. Olivera je opet bio zauzet
čučnjevima, vježbama za kralježnicu i duboko, veoma duboko disao,
d4xe5, Se4xd2.
A tek je bio šezdeseti dan njihova putovanja.
Međutim, postajalo je sve toplije, sve nesnosnija vrućina. Svi su se
kretali po podmornici gotovo goli i znojili se kao prasci i danju i noću,
jer su i noći sada bile veoma tople; sada su već gotovo svi imali
čireve, skorbut i ekceme. Jedino Olivera još nije, De2xc4, dc7-c5.
Rubinstein je to genijalno izveo, savršeno!
I vidi, došla je i noć na sedamdeset i šesti dan i svi su znali; sada
smo pred ciljem! I najbolesniji i najjadniji se počeše cerekati;
zapovjednik Heinz Jonson stoji kraj račvastog dalekozora i promatra
obalu, koja se nazire na udaljenosti od približno trideset morskih
milja, a zatim — tri je sata ujutro — uvlači veliku cijev i zapovijeda
izranjanje. Svi se penju na palubu, osim onih koji su dežurni, i
ugledaše u daljini nekoliko izgubljenih svjetala, znajući da su to
svjetla jednog seoceta imenom Bartolome Bavio, koje leži na desnoj
strani Rio de la Plate, dakle, lijevo ispred njih; na cilju su, barem oni,
civili. Jonson se dogovorio sa svojim ljudima. Kad civili odu, on će
uploviti u luku sve do Buenos Airesa i u luci će se predati
Amerikancima. Tamo su usidreni američki brodovi, on to zna.
Zapovjednik broda će reći da su odmaglili s brodom, jer im je bilo
preko glave voljene domovine, i da su kao dokaz svoje iskrenosti i
svoje dobre volje tako reći kao poklon za gosta doveli sa sobom
čitavu jednu njemačku teretnu podmornicu za velike udaljenosti
izgrađenu 1941. u brodogradilištu Blohm & Voss u Hamburgu. I da
žele u Sjevernu Ameriku. Ako mora biti, najprije kao ratni
zarobljenici. Ali tada ih neka, za volju boga, ostave u zemlji, oni će
biti dobri građani. Žele samo živjeti u Americi i u miru. U Americi za
njih još ima nade. U Njemačkoj više nema. I zbog toga su riskirali tu
luđačku vožnju, koja je trajala sedamdeset i šest dana i sedamdeset
i šest noći.
Podmornica se sasvim lagano približila obali. Nakon nekog
vremena javio se mornar sa signalnim svjetlima. Poslao je
dogovoreni znak crvenim svjetlom.
I gle! Signal je vraćen! Treperio je s obale, isto tako crven, jedanput,
dvaput, triput. Dolaze po šutljive ljude. Prokletstvo, kako je to sve
ipak uspjelo! A rat smo izgubili! Tb7-b3, Lc3-g7.
 Približno dva sata kasnije počeo se približavati vrlo velik i vrlo brz
motorni čamac. Čuli su se glasovi na njemačkom. Brzo!
Brzo, jer svugdje su obalne straže. Pet civila i njihove stvari u
velikoj su brzini spušteni uže tom u motorni čamac. Kako to da vas je
svega petorica? Gdje su još dvojica? Oni su… Tiho, tiho. Šapatom.
A njihovi kovčezi? U moru. O, prokletstvo! Zapovjednik je stajao na
tornju i svakom je od gostiju pružio ruku, ponovivši pet puta: »Denn
man tau«. Užeta su oslobođena. Motorni je čamac okrenuo i odmah
najvećom brzinom krenuo prema obali. Olivera se još jedanput
osvrnuo. U sumraku je pokraj tornja stajao Heinz Jonson sasvim
sam.
Četvrt sata nakon toga motorni je čamac stigao do obale. Rio da la
Plata je tu ravničarska, s obalom od sitnog bijelog pijeska. Morate
neko vrijeme gacati po vodi, da biste zakoračili na argentinsko tlo.
Oni s motornim čamcem kidnuše. Petorica civila ostalo je nepomično
stajati u uprljanim odijelima i uprljanim ogrtačima, sa šeširima na
glavi u vrućem zraku punom vlage. I stajaše tako šest i pol minuta,
kadli iskrsne sedam automobila, među njima i dva džipa. Opet
pitanja, gdje su još dvojica kojih nema, isti odgovor, i opet psovke.
Odatle, moramo što brže odatle! Svakog civila smjestili su skupa s
njegovom prtljagom u posebna kola. Dvoja kola su bila bez putnika.
Eduardo Olivera je sjeo naprijed u jedan od džipova, pokraj nekog
krupnog čovjeka u bijeloj košulji i bijelim hlačama; prtljaga mu je bila
straga dok je kovčeg s koturom filma i »Veliku knjigu o šahu« držao
na koljenima.
Idemo u Bartolome Bavio — reče čovjek za volanom. — Tu ćete
ostati preko dana. U skrovištu. U prijatelja. — Sad je govorio
španjolski, a i Olivera mu je odgovarao na španjolskom:
— Zašto ne idemo odmah u Buenos Aires?
Vozač je bio zadovoljan Oliverinim izgovorom španjolskog.
— Preopasno — reče. — Tu svuda uokolo ima veoma mnogo
vojske. Noću ću vas odvesti dalje. U vašu kuću. Sve je pripremljeno!
— I krene preko sitnog perličastog pijeska. Ostali su se automobili
već izgubili. Olivera se udobno zavali u sjedalu. Ispuni ga osjećaj
sreće, veći, mnogo veći nego onaj kojeg je osjećao u JU-52.
Spašen! U sigurnosti! Preživio je! Poče se smijati. Smijao se i
smijao. Vozač se uopće nije obazirao na to. Vozio je, dakako, bez
svjetala. Stigli su do neke ceste. I tu, u trenutku kad je džip naglo
ušao u jedan zavoj, skliznula je s malog kovčega, što ga je Olivera
držao na koljenima knjiga »Velika knjiga o šahu« i odletjela napolje u
mrak, u bijeli pijesak. A Olivera ju je svakako želio sačuvati, sačuvati
zauvijek. Knjigu, tu knjigu koja ga je spasila od ludila i smrti.
— Što je to bilo? — upita vozač.
— A što to?
— Pa nešto je izletjelo kroz prozor.
— Ah, da.
— A što? — upita vozač.
— Ništa važno — reče Olivera.
 5
— Dame i gospodo, smijem li zamoliti za vašu pažnju!
Jedna se stjuardesa približila telefonskom mikrofonu. Njen glas je
zazvučao sa zvučnika po čitavoj ogromnoj kabini, ali i iz slušalice na
svakom sjedalu. Ako su slušalice bile namještene na glazbu, glazba
bi se automatski isključila. Daniel otvori oči; potrajalo je trenutak dok
je shvatio, gdje se nalazi. Upravo je još budan sanjao o dolasku svog
oca u Argentinu. Primijetio je, da ga Mercedes drži za ruku.
Stjuardesa je, međutim, nastavila govoriti: — Za nekoliko minuta
sletjet ćemo na međunarodni aerodrom Sao Paula. Na klima uređaju
došlo je do manjeg kvara koji će biti uklonjen prije nego što
nastavimo let. To će najvjerojatnije trajati oko pola sata. Moramo vas
zamoliti da izađete iz aviona i pričekate u prostorijama za tranzit.
Srdačno vas pozivamo na piće. Nakon starta servirat ćemo večeru.
Smijem li vas sada zamoliti da prestanete pušiti i da stavite
pojasove. Hvala! — Djevojka je ponovila riječi na još tri jezika.
Već se bila spustila noć. U kabini je gorjelo svjetlo.
— Kako se osjećaš Danny?
— Mnogo bolje — reče on. — Prilično sam mamuran, ali se
osjećam mnogo bolje, Mercedes.
Ona ga pomiluje po ruci. — Spavao si, znaš.
— Da.
— Izgledaš predivno u snu.
— Mercedes!
— Ne, zaista. A ja sam bdjela nad tvojim snom.
— Lijepo od tebe, baš si draga. Ti izgledaš predivno kad si budna.
— Mi oboje izgledamo predivno. — Skinula mu je slušalice i
poljubila ga u lice. Svećenik koji je gledao kroz prozor reče engleski,
obrativši se Danielu: — To je najveći grad Brazila. Središte
znanstvenog života. Tri državna univerziteta i jedan katolički. '
Mercedes i Daniel gledali su dolje u dubinu. Zrakoplov je upravo
nadlijetao nepregledno more svjetala. Sistem ulica nalikovao je
onom iz Buenos Airesa. — Snažna industrija — nastavi svećenik. —
Tu se snima većina brazilskih filmova. Tu je i televizijski centar
zemlje. Dva aerodroma. Mnogo autoputova. Do luke Santos. Sve do
Ria. Sao Paulo su osnovali jezuiti tisuću petsto pedeset i četvrte —
ponosno reče svećenik. — Danas ga se naziva Chicagom Južne
Amerike. Gospodine, ti si nas do sada štitio u svojoj dobroti. Zaštiti
nas i nadalje, molim te.
»Jumbo« je sada rapidno gubio na visini.
— Letite li dalje? — upita Mercedes.
— O, da — reče svećenik. — Do Frankfurta. A zatim u Koln.
Pozvao me tamošnji biskup da se vratim kući.
— Vi ste Nijemac?
— Da — reče svećenik dok se »jumbo« spuštao na pistu markiranu
s obje strane svjetlima. Svećenik poče sada govoriti njemački: — Iz
Kolna. Osjeti se po govoru. Zovem se Heinrich Sander.
— Koliko ste dugo bili u Južnoj Americi?
— U Buenos Airesu, samo u Buenos Airesu — odgovori svećenik
koji se zvao Sander. — Dvadeset i pet godina. — Nasmiješi se, »a
bio je tcnajdobroćudniji smiješak na svijetu«, pomisli Daniel. — Sad
sam ostario. Sada se mogu posvetiti samom sebi. Konačno ću imati
vremena za čitanje. I za rad u vrtu. Ja sam veoma dobar vrtlar,
znate!
Zrakoplov se zaustavio, a prestao je raditi i klima-uređaj. Istog
trenutka sve je putnike oblio znoj. Požurili su da što prije napuste
avion. Tog je trenutka ustao i veoma visoki, veoma vitki muškarac
pocrnjela lica, koji je sjedio šest redova iza Mercedes i Daniela u
trećem srednjem odjeljku i nije ih oboje puštao iz vida sve od
trenutka polijetanja zrakoplova. Opazio je kad je Mercedes skinula s
police za prtljagu crvenu putnu torbicu u kojoj su se nalazile obje
video-kasete. Oči su mu se suzile. Ostarjeli svećenik krenuo je
ispred Mercedes i Daniela, podupirući se teškim srebrom okovanim
štapom od crnog drveta.
Napolju je bilo isto tako nepodnošljivo vruće kao i u Buenos Airesu.
Autobusi koji su prevozili putnike od zrakoplova do aerodromske
zgrade, vozili su veoma brzo. Jedna je stjuardesa obavijestila
putnike, da su prostorije za tranzit klimatizirane. Mercedes je uhvatila
Daniela ispod ruke i pomogla mu dok su išli dugačkim, svijetlim
hodnikom aerodromske zgrade, a svećenik je išao kraj njih. Daniel je
malo teturao. Lice mu je bilo upalo i bio je veoma blijed. U trenutku
kad je htio ući u prostorije za tranzit, netko ga je snažno gurnuo.
, Mercedes prodorno uzvikne. Daniel primijeti kako jedan visok
mlad muškarac s naočalima bez okvira pokušava istrgnuti Mercedes
iz ruku crvenu torbicu. Ona se očajnički branila. Mladić je bio jači.
Već je oteo torbicu. I kad je htio pobjeći, odjednom se stenjući sruši
na koljena. Stari ga je svećenik drškom svog štapa udario po glavi.
Mnogi su putnici počeli vikati. Dotrčala su i dva policajca. Stari se
svećenik sagnuo brzinom koju mu nitko živ ne bi mogao pripisati i
otrgnuo mladiću, kojem je iz rane na glavi preko lica tekla krv, crvenu
torbicu.
— Policija! — vikao je. — Policija! Socorro!{ 25 } Socorro!
Mladić je nekako uspio ustati i potrčao je, bezobzirno se probijajući
prema izlazu iz ogromne aerodromske hale. Oba su se policajca
bavila s Mercedes. Svećenik je objašnjavao što se dogodilo.
Mercedes je bila i previše uzbuđena i nije mogla govoriti. Daniel je
teturao. Policajci su krenuli za mladićem, ali su se vrlo teško probijali
do izlaza zbog mnoštva ljudi.
— Morate nakon tog stresa nešto popiti — reče na njemačkom i s
kelnskim dijalektom svećenik Sander. — To ću ja urediti. Ima toliko
ljudi. Naručit ću piće u baru. Sjedite i ne mičite se odavde! Brzo ću
se vratiti natrag.
Daniel se potrudio da smiri Mercedes. Drhtala je cijelim tijelom.
Teškom je mukom otvorila crvenu torbicu i uvjerila se da su obje
kasete još unutra.
— Naime, i ja sam na kratko vrijeme zaspala, kraj tebe — reče
Danielu.
— Ne bi ti otrgnuo iz ruku torbicu, da se već prije toga dokopao
kaseta — reče Daniel.
— Propalica — reče Mercedes. — Nitkov, prljavi nitkov. — Zatvori
crvenu torbicu i čvrsto je stisne objema rukama. U to je već stigao i
svećenik, noseći na poslužavniku tri velike čaše.
— Gin-tonik — reče Sander. — Uzeo sam odmah duplo. — Zatim
sjedne.
»Isti mali zeleni limuni kao i u mog oca«, poVnisli Daniel gledajući u
čašu.
— Za pet će nam minuta konobar donijeti još jedanput to isto —
reče svećenik. — Imate li u torbici nešto vrijedno?
— Da — odgovori Mercedes.
— Tu vam svi momci kradu — reče stari svećenik. — Najradije u
podzemnoj željeznici ili u nekoj sličnoj gužvi.
 — Bili ste izvanredni, velečasni — reče Mercedes. — Hvala vam
mnogo!
— Nema na čemu — odgovori starao. — Bilo mi je zadovoljstvo. Da
sam nekoliko godina mlađi, jedva da bi mi taj tip uspio pobjeći.
Cheerio, za pretrpjeli strah! — Podigne svoju čašu. Mercedes i
Daniel također mu nazdraviše. — Bio sam nekoć najbolji boksač u
svom redu — reče Sander. — I najbrži preko tisuću metara. Drugo
će piće odmah stići.
Za to je vrijeme mladić s naočalama bez okvira sjedio u crnom
»peugeotu« parkiranom na prostoru ispred aerodroma. Drugi,
također mlađi čovjek niži rastom i s veoma dugačkom crnom kosom
sjedio je za volanom i sređivao mu ranu na glavi. Držao je na
koljenima kutiju prve pomoći. Najprije je ranu dezinficirao a zatim
stavio višem čovjeku od sebe zavoj preko kose i čela. Potom mu je
alkoholom očistio lice. Usto su razgovarali.
— Dakle, sad znaš gdje sjede, Pablo. I gdje sam ja sjedio. Moraš
potražiti drugo mjesto. Zrakoplov je napola prazan.
— Sad će, dakako, torbicu staviti između sebe — reče Pablo.
— Uzmi kola i odvezi se u grad, Leon. Na glavnu poštu. Ne moraš
ništa' riskirati. Nazovi s glavne pošte Cristobala. On mi je rekao, da
je London našao pravog čovjeka. Sada će sve preuzeti on. Cristobal
je rekao, da će taj čovjek biti u Frankfurtu kad sletimo i da će mi
pristupiti i zapodjenuti razgovor. On zna kako izgledam. U ruci ću
držati orhideju. Ispričaj Cristobalu što se dogodilo, kako bi taj čovjek
već unaprijed bio upoznat s time. On je vidio fotografije njih oboje,
rekao je Cristobal. Eto tako, zavoj je sad u redu. Samo sada nestani
što prije, Leon! — Zatvori kutiju s prvom pomoći i baci je na zadnje
sjedalo. — Sad ću ja ući. Ate logo, Leon, ostaj zdravo!
— I ti također, Pablo — reče Leon. Obojica su izašla i pružila jedan
drugome ruku. Leon je gledao za Pablom kako se ovaj približava
ulazu u aerodromsku zgradu, zatim sjede za volan »peugeota« i
krene. Za trenutak se već nalazio na autoputu koji je vodio u grad.
U stanu osamljenog postarijeg čovjeka imenom Cristobal u ulici
Husares dvadeset i pet, nasuprot kasarnama i vježbalištu
»Regimento 3 de Infanteria General Belgrano« u Buenos Airesu,
zazvonio je telefon. Cristobal samo s ovijenim ručnikom oko bokova,
kako je zadnje vrijeme običavao hodati po kući zbog velike vrućine,
dođe iz stražnje sobe vukući noge za sobom i digne slušalicu.
— Da?
— Ovdje Leon.
—Gdje se nalaziš?
— Sao Paulo, glavna pošta.
— Što se dogodilo?
Leon ispriča što se zbilo.
Cristobal poče psovati. — Ti usrani kučkin sine, tko ti je rekao da
nešto poduzimaš? Trebao si ih oboje samo pratiti do Sao Paula,
ništa drugo.
— Znam. Ali, vidio sam kasete. Od toga sam sasvim izgubio glavu,
Cristobal. Zar to ne možeš shvatiti? Pomislio sam da ću uspjeti bez
mnogo truda. Ja bih i uspio, da nije bilo tog prokletog popa.
— Da nije bilo… da nije… Da barem vi svi skupa imate pameti za
pet pesosa! — Cristobal opsova iznova. — Ali, dakako, jedan takav
mali usranac kao što si ti, morao se igrati nula-nula-sedam. Da si
samo javio da se kasete nalaze u torbici, postao bi veliki čovjek, ti
govnaru! Vratit ćeš se, dakako, s nekog drugog aerodroma, jasno.
— Jasno. Žao mi je.
— Žao ti je, sranje! Je li sada Pablo u zrakoplovu?
— Da.
— Prenoći u nekom malom svratištu! I vrati posuđena kola! Leti
sutra rano ujutro! Laku noć, idiote!
Cristobal spusti slušalicu, uključi »cjepkač«, duboko uzdahne i
nazove odvjetnika Rogera Morleya u Londonu.
Plaćenik Wayne Hyde ležao je u krevetu svoje sobe u hotelu
»Richmond« i ćitab Shakespeareove »Sonete«. Čitao je već preko
sat vremena. Bilo je već pola četiri ujutro, a Hyde nije mogao
zaspati. Najvjerojatnije te noći nije spavao nitko živ u Londonu. Nad
gradom je već dva sata bjesnjela oluja takve jačine, kakvu je Hyde
poznavao samo kao sjevernoameričke blizzarde{ 26 }. Odnosila je
krovove, rušila zidove, čupala velika stara stabla s korijenjem i
zavijala kao cijela formacija bombardera. Oluja pomiješana s
nevjerojatno obilnim snježnim padavinama bila je upravo
zaglušujuća. Iako su prozori bili zatvoreni, zavjese su se njihale od
vjetra, a u sobu je prodirao ledeni zrak. Hyde je čak osjetio kako
podrhtavaju debeli zidovi tog starog hotela. Boljela ga je glava i uzeo
je već dvije tablete, ali one nisu djelovale.
»Kao što k žalu val po val se lije / Tako nam kraju svom trenuci
žure…«{ 27 } Bio je to početak šezdesetog soneta. Hyde ga je
poznavao i volio. Za tog čovjeka koji je svaku slobodnu minutu
iskoristio za čitanje, koji je čitao poput opsjednutog, poput manijaka,
literatura je značila ono što je za pobožnog čovjeka bila religija, a za
fanatika njegova ideologija. Da, taj mnogostruki plaćeni ubojica
Wayne Hyde bio je fanatičan čitatelj.
»…Mijenjajuć svaki mjesto s onim prije / Jedan za drugim
neprestano jure. / Dijete, u moru svjetla što se rodi, / K zrelosti puzi,
okrunjeno slavno, / S tminama kobnim za sjaj bitku vodi, / A Vrijeme
uzme dar mu dat već davno…«
Telefon na noćnom ormariću zazvoni. Hyde digne slušalicu.
— Da?
— Ovdje noćni portir. Oprostite na smetnji, sir, ali nazvao je jedan
gospodin i moli da ga hitno nazovete. Dat ću vam njegov broj. Portir
mu izdiktira broj, a Hyde primijeti već kod treće znamenke da je to
broj Rogerovog telefonskog sekretarskog uređaja. Zahvali, spusti
slušalicu, uspravi se u krevetu i, dok je napolju i dalje bijesnjela
oluja, stade birati Morleyjev broj. Na noćnom ormariću ležao je mali
bijeli dekoder. Hyde ga uzme u slobodnu ruku.
S aparata se javi Morleyev glas, spomene ime i adresu vlasnika koji
nije bio kod kuće. Međutim, poruku se moglo ostaviti. »Molim,
izvolite sada govoriti!«, začuo se Morleyev glas s vrpce.
Hyde je držao crni gornji dio dekodera ispred mikrofona telefonske
slušalice i pritisnuo na crno dugme malog aparata. Na to je decoder
odaslao tri tona različita po visini i po dužini. Hyde stavi ponovno
slušalicu na uho. Primijeti kako se vrpca vraća, a zatim se začuje
Morleyev glas: — Jutro, jutro! Žao mi je ako smetam, ali
pretpostavljam da baš i ne spavate, isto kao ni ja. Novosti za vas…
— Morleyev glas s trake izvještavao je o svemu, što mu je upravo
telefonom javio iz Buenos Airesa osamljeni čovjek imenom Cristobal.
Zaključi: »…nažalost i mi imamo posla s idiotima, dragi moj. No, eto,
ovaj put je sve ipak dobro završilo. Dakle, kasete su u avionu, a
sada i znamo gdje. U dokumentaciji ste pročitali, na koji ćete način
odmah prepoznati u Frankfurtu čovjeka koji sada zajedno s njima
putuje istim avionom u Evropu. Zove se Pablo. Velika smola, takva
snježna vijavica. Nazvao sam Heathrow. Kažu da će to potrajati još
dva, tri sata. Do podne neće poletjeti ni jedan avion, to je sigurno. A
gotovo je sigurno da i poslije podne još uvijek neće moći poletjeti.
Sve su staze zametene snježnim nanosima visine preko dva metra. I
stalno je sve gore. Šanse da pravovremeno stignete u Frankfurt su
dvadeset prema osamdeset, u najboljem slučaju. Good luck.
Gotovo.« Traka se zaustavi s tihim škljočajem. Hyde spusti
telefonsku slušalicu, vrati i dekoder na noćni ormarić, spusti se na
krevet, uzme knjigu i nastavi čitati…
»…Vrijeme pregrize mladosti lijepi cvijet, / I dube brazde ljepoti u
čelo, / Proždre svu rijetkost što je krije svijet, / Kosa mu kdsl baš sve
što je zrelo. / Budućnost ipak čuti stih će moj, /1 hvalu ti, unatoč kosi
zloj.«
»Prekrasno«, razmišljao je Hyde, »naprosto prekrasno. Dvadeset
prema osamdeset? O bože, pa onda su moje šanse mizerne. Vrlo
mizerne…«
 6
Dakako, čovjek me nije'odmah doveo džipom ovamo u ovu vilu —
pripovijedao je Olivera nekoliko dana kasnije, kasno noću, sjedeći u
parku kraj bazena koji se plavkasto sjajio. — Spremili su za mene
veliki stan, u centru grada. Nikakav raskoš, nikakav luksuz, ali
veoma uredno, čisto i solidno. Dočekala me domaćica, jedna starija
žena. Predstavljen sam službeno kao novi direktor jedne male
banke, a zvala se Banca Imperiale.
Daniel Ross se sjetio tih očevih riječi, dok je zavaljen sjedio u
avionu na svom sjedalu. Opet su bili u zraku i približavali se Rio de
Janeiru. Večera je već bila prošla. Daniel uopće nije imao apetita i
jedva da je nešto pojeo. Tremor njegovih ruku stalno se pojačavao,
glava ga je boljela kao da će puknuti, a i opet je počeo osjećati strah,
strah… Nije još bio sasvim tu, ali je vrebao, približavao se skokom.
Mercedes ga je promatrala veoma zabrinuto. — Loše ti je? — tiho ga
je upitala.
On kimne.
— Moraš izdržati! Sjeti se samo što je sve stavljeno na kocku!
— Znam i mislim na to. — Prisilio se na smiješak. — Najgluplje od
svega je, da nobilam više ne djeluje. U Sao Paulu sam progutao
dvanaest tableta. A uz to i dva gin-tonika. Ništa nije djelovalo. —
Pomilovao ju je po ruci. Ali izdržat ću. — Okrene se prema
svećeniku ispred kojeg je stajalo pola boce vina, koje je on polagano
pijuckao. — Mogu li dobiti torbu?
— Dakako. — Svećenik imenom Sander pruži torbu Danielu.
Nalazila se lijevo od njega, između njegova tijela i stijenke kabine.
Mladić duge crne kose koji se zvao Pablo i koji je sjedio tri reda iza
njih'u istom odjeljku, dakle lijevo, vidio je kako je svećenik pružio
Danielu crvenu torbu. Daniel ju je otvorio, uzeo iz nje neku bočicu i
nešto govorio jednoj stjuardesi. Ona je kimnula, žurno se udaljila i
vratila se sa čašom vode. Pablo nije primijetio da je Daniel stavio u
čašu dvadeset kapi iz bočice, te da je to popio. Vidio je jedino da je
stjuardesa otišla i da je Daniel vratio svećeniku crvenu torbicu. On ju
je ponovno vratio na staro mjesto, između sebe i stijenke aviona.
»Leon, ti prokleti usranče!« bijesno je pomislio Pablo, »sad se više
nitko živ neće dočepati te torbice. Normalno, bila je najveća ludost
poduzimati bilo što u Riju. No valjda će sve ipak nekako uspjeti u
Frankfurtu, uz pomoć tog čovjeka koji me čeka.« Pablo je držao u
ruci malu kutijicu iz prozirnog papira. U njoj se nalazila smeđe-
zelena orhideja, takozvana gospina papučica: bio je to znak
raspoznavanja.
Daniel reče: — Uzeo sam kapi prije nego što mi bude lošije. Imam
ih dovoljno. Pa, ako ih baš budem morao uzeti i sve, izdržat ću,
Mercedes. — Uhvati je za ruku koju je ona položila na naslon i sklopi
oči. I stade razmišljati o pripovijesti svog oca…
U »Banca Imperiale« bili su uglavnom namješteni službenici
njemačkog podrijetla. Banka je imala specijalnu klijentelu. Olivera je
znao što ga očekuje. Odmah nakon sloma Trećeg Reicha počela je s
radom veoma dobro opremljena i proširena tvrtka imenom ODESSA.
To je bila skraćenica za Organisation der ehemaligen SS-
Angehorigen.{ 28 } Svoje suradnike i članove imala je praktički
svugdje, i prvih je godina nakon rata imala posla s velikim brojem
SS-ovaca, a kasnije se taj broj donekle smanjio. Zadaća ODESSA-e
bila je da pomoću bogatih privatnih osoba, političara i visokog
katoličkog klera, djelomično čak i sa sjedištem u Vatikanu, pomogne
ugroženim nacističkim glavešinama i ratnim zločincima kako bi
slobodno i bez opasnosti po život pobjegli iz Njemačke u
prekooceanske države, osobito u Južnu Ameriku i u Argentinu. Tako
je na primjer pobjegao tamo i Adolf Eichmann. Organizacija SS-a
raspolagala je velikim količinama novca i zlata, a djelovala je iz
podzemlja. Ljude koji su se izvukli iz Njemačke, put je većinom vodio
preko Austrije, Južne Francuske, Španjolske i Portugala. Otamo bi
nastavljali brodom. Dakako, u novoj je domovini moralo sve biti
pripremljeno za izbjeglice, kakav je slučaj bio i s Rossom, alias
Oliverom. Danas postoji egzaktna dokumentacija o ODESSA-i. Ta je
tvrtka osnovala i »Bancu Imperiale«. Iako je taj institut bio malen,
raspolagao je ogromnim sumama novaca. Doznake su uglavnom
dolazile iz Švicarske, ali također i iz Savezne Republike. Važnu
ulogu u aktivnosti ODESSA-e igrala je njemačka poslijeratna
industrija. Među njenim novim šefovima bio je i stanoviti broj
nekadašnjih vojnih i privrednih funkcionara i SS-ovaca.
Oliverina banka služila je izbjeglicama kao odskočna daska. Tu bi
dobivali novac i važne informacije. U Argentini je bilo još jedanaest
banaka s istim zadatkom. Sve su one pripadale ODESSA-i.
 Olivera je bio sretan, što može pomoći tim izbjeglim masovnim
ubojicama i traženim NS-veličinama{ 29 }; naposljetku i on sam je
uspio pobjeći. Aluminijsku kutiju s trideset i pet milimetarskim filmom
pohranio je u privatnom trezoru svoje banke. Vodio je neobično
povučen život i čekao na zapovijed da film plasira u javnost. Znao je
da će morati čekati godinama, možda veoma mnogo godina. Možda
čak i čitav život. Njegova se klijentela ODESSA-e brinula s vremena
na vrijeme da se malo opusti, ali mu dosadno nije bilo nikada.
Olivera je volio živjeti sam. Dakako, povremeno bi mu trebala neka
ženska. Međutim, u gradu su postojale veoma diskretne kuće.
Godine su prolazile. Došlo je do blokade Berlina, do hladnog rata, a
25. lipnja 1950. i do prvog vrućeg rata u Koreji. Događaji su počeli
poprimati onaj tok, o kojem je govorio Goebbels. Oko podneva 12.
srpnja 1950. Olivera je primio telefonski poziv od nepoznate osobe,
koja je na tečnom španjolskom zahtijevala da bude točno u 15 sati u
međunarodnom SKAL-CLUB-u u Viamonte osamsto šezdeset i
sedam. Pristupit će mu jedan čovjek s bijelim karanfilom u zapučku
plavog odijela. Olivera je trebao donijeti svoju polovicu razderane
fotografije s autogramom.
Sjedio je u kutu prostorije za čaj u SKAL-CLUB-u jer je došao
prerano. Točno u petnaest sati u prostoriju je ušao zdepast
muškarac, pedesetih godina, s debelim tamnim podočnjacima. U
zapučku na reveru svijetloplavog odijela od svilenog šantunga imao
je zataknut bijeli karanfil. Čovjek krene točno prema Oliveri i pruži
mu mlohavu, vlažnu ruku. — Heil, druže! — reče.
— Heil — odvrati Olivera. Jedan je konobar požurio do njih. U to
vrijeme oni su bili jedini gosti kluba. Čovjek s karanfilom naručio je
također čaj. Zatim je sjedio šutke devet minuta. Toliko je, naime
trebalo dok je konobar donio čaj i opet se izgubio.
— Dakle — reče i položi na stol polovicu razderane fotografije
Adolfa Hitlera veličine poštanske dopisnice, koju je Goebbels na tako
neobičan način razderao u bunkeru Reichskancelarije na dvije
polovice. Olivera izvuče iz unutrašnjeg džepa drugu polovicu
fotografije i sastavi obje polovice. — Dobro. S filmom je sve u redu?
— Debeljko je govorio piskutavo, na poseban način, a pri tom je
štrcao slinu iz usta. Lice mu je bilo otečeno na jednoj strani i zgrčeno
od boli.
 — Dakako — reče Olivera. — Što vam je?
— Gnojna upala korijena. Dolazim direktno od zubara. Ne možete
zamisliti kako to boli, druže. Gdje je film? Poštrcao je pri tom stol,
šalice za čaj, Oliverino lice, sve.
— U trezoru moje banke.
— Dobro, druže. Jučer sam tek stigao. Na teretnjaku sam dobio tu
prokletu gnojnu upalu. Dva tjedna nisam oka sklopio.
— Popije gutljaj čaja i glasno zaječi.
— Sranje, prevruće. Centrala ODESSA-e ima za vas zapovijed.
— Da? — Jedan je trenutak Olivera pomislio kako će mu neznanac
reći da je kucnuo čas. Krv mu je navalila u lice.
— Međunarodna situacija još nije tako loša kao što se očekivalo.
Morate čekati. Ta je stvar od prvorazredne važnosti. Javit ćemo se
opet. — Muškarac s karanfilom u zapučku spremi svoju polovicu
Hitlerove fotografije, pruži Oliveri vlažnu, mlohavu ruku i brzo se
udalji iz prostorije za čaj.
Slijedećih trideset i četiri godine Olivera nije više ni od koga čuo niti
jednu jedinu riječ o filmu.
— Jesi li ti zapravo ikada mislio na majku i mene? — upita Daniel
svog oca nakon tog iscrpnog izvještaja. Bilo je već skoro pola tri
ujutro, a zrak je sada bio ugodno svjež. Sjedili su još uvijek pokraj
rasvijetljenog bazena.
— Ponekad — reče Olivera. — Ali ne često.
— Jesi li pokušao doznati da li smo živi i kako smo?
— Ne. Nikada. Kako ste živjeli? — upita Olivera pristojno.
— Dugo vremena vrlo loše. Sve dok ja nisam počeo raditi.
— Dora — reče Olivera, pogleda upravljena u vodu bazena.
— Mislio sam na Doru. Samo na Doru. Mislio sam na nju i danju i
noću. Vrlo sam je često sanjao. Njen smijeh. Njen kraj. Veoma sam
je volio. Uvijek sam se ponovno vraćao na pomisao, kako je mogla
doći zajedno sa mnom u Argentinu. Bili bismo veoma sretni zajedno.
Još mnogo sretniji nego u Berlinu… — Glas mu se izgubi.
— Majka je umrla tisuću devetsto šezdeset i devete. Dvanaesti
prosinca — reče Daniel.
Oliver nije reagirao.
— Rekao sam, majka je umrla…
— Da, da, da, znam. Od čega?
 — Leukemije.
— Je li dugo trajalo?
— Gotovo godinu dana. Mnogo je trpjela, oče.
— Nisam ja tako bezosjećajan, kao što ti misliš, Daniele. Za sve što
sam vam učinio meni je strahovito žao, zaista mi je žao. Ali ja sam
neprestano volio samo Doru. Iako je već tako dugo bila mrtva. Uvijek
samo nju. Tisuću devetsto pedeset i četvrte ponovno sam je sreo.
— Što si? — Daniel se ukočeno zagleda u oca.
— Ponovno sam sreo Doru — ponovi Olivera.
Plava se lopta dokotrljala točno Oliveri pred noge.
Po pošljunčanom putu dogegala se malena djevojčica u bijeloj
haljinici, bijelim cipelicama i bijelim sokničama. Bilo je to 5. svibnja
1954, jednog poslijepodneva u velikom Parque de Febrero. Olivera
se vraćao iz planetarija, gdje je bio na jednom predavanju.
Sagnuo se i podigao loptu. Djevojčica je nesigurno dotrčala do
njega raširenih ruku. Bila je još sasvim malena djevojčica.
— Kako je to krasna lopta — reče Olivera.
— Imam ja još dvije, jednu zelenu i jednu crvenu — odgovori
sasvim malena djevojčica. — Ali najviše volim plavu. Kako se
zoveš?
— Slušaj, pa ne možeš Samo tako pitati gospodina za ime —
začuje se duboki ženski glas. Olivera pogleda uvis i uspravi se.
Najprije ga obli vrućina, a odmah zatim se sledi. Pred njim je stajala
Dora Holm. Crna joj se kosa sjajila na suncu, svijetloplave oči su
svjetlucale i smiješila mu se svojim prekrasno oblikovanim ustima.
Stao mu je dah. »Dora«, pomisli, »moja Dora!«
To, dakako, nije bila Dora Holm.
Bila je to žena koja je upravo nevjerojatno nalikovala Dori Holm.
Bila je oko deset godina starija od Dore i lice joj nije bilo tako bijelo
kao Dorino, nego preplanulo od sunca. Nosila je plavu haljinu s
bijelim točkama i bijelim ovratnikom, a imala je i bijele cipele i
rukavice. Olivera je htio progovoriti, ali je počeo zamuckivati.
— Hvala vam što ste podigli loptu — reče mlada žena.
— Ali molim vas! — Olivera uz naklon podigne svoj platneni šešir.
— Jedna tako čarobna mala djevojčica. I jedna tako… čarobna
mama. Zovem se Eduardo Olivera.
— Ja sam Mangalez. Eliza Mangalez.
 — A ja se zovem Mercedes — reče sasvim mala djevojčica. Olivera
primijeti da i ona ima crnu kosu i svijetloplave oči. U kosi je
Mercedes imala svezanu crvenu traku.
Žena koja je toliko nalikovala Dori Holm opet se nasmiješi.
— Zašto me gledate, gospodine Olivera?
Razgovarali su španjolski.
— Jer me… Jer ste tako lijepi — ispravi se on. — Tako prekrasni,
da ja….
— Da? — upita ona.
— Ništa — reče on. — Smijem li vas otpratiti komad puta? Tamo
prijeko je restoran. Voliš li sladoled, Mercedes?
— O, da! To je najbolje što postoji na svijetu.
— Dakle, senora? I da popijemo nešto? Vrlo je vruće… Mislim,
dakako, samo ako vi nemate ništa protiv. Bio bih veoma sretan…
No, možda žurite kući… Možda na vas čeka vaš muž.
Osmijeh joj zamre na usnama. — Moj muž me ne čeka.
— Oprostite…
— Moj se muž rastavio od mene prije godinu i pol — mirno reče
ona. — Radi neke druge žene. Odselio je s njom daleko odavde.
Sada radi u Venezueli.
— Čuješ — reče Mercedes. — Tata je otišao. On nije doma i ne
čeka nas. Možemo mirno ići na sladoled. Ja bih rado jela jagode i
čokoladu. To je najbolje što postoji.
Olivera čvrsto pogleda Elizi Mangalez u velike oči boje čelika. Ona
mu uzvrati pogled i nasmiješi se. Niti puna tri mjeseca kasnije, oni su
se vjenčali.
— Tebi tada nije bilo ni četiri godine — reče Olivera sjedeći u parku
kraj bazena, lijepoj mladoj ženi koja je sjedila kraj njega. — Ti se,
dakako, ne možeš više svega toga sjećati.
— Ali, kako da ne — reče ona. — Sladoled je bio izvrstan. Mislim
da sam dobila dvije porcije. A nakon što smo se poznavali tjedan
dana, ja sam te upitala: »Oženit ćeš moju mamu?« Majka mi je
kasnije pripovijedala, da se nasmrt zastidjela radi toga.
— Da, to je bila tvoja poznata uzrečica, Mercedes. S vas dvije
vratila mi se sreća. I privatno i poslovno. Pedeset pete u zemlji je
vlast preuzela vojna hunta. Za predsjednika je izabran general
Lonardi. Ja sam ga poznavao otprilike tri godine. Može se reći, bili
smo prijatelji. Ja sam njemu i njegovim ljudima pomagao u okvirima
mogućnosti moje banke.
— A ja sam mislio da si ti počeo demokratski razmišljati — reče
Daniel.
— I jesam — reče Olivera ozbiljno. — Ali, već sam to rekao, i to
neću poreći, jer sam uvjeren u to, da u Argentini nikada ne može
dobro funkcionirati demokracija. Sjeti se samo svega, što se
događalo od pedeset i pete. Uvijek su se ponovno vraćale
demokratske vlade. I koliko su dugo ostajale? Koliko će se dugo
održati Alfonsin?
— Razumijem — reče Daniel. — A tvoji prijatelji kojima si toliko
pomagao, pokazali su se sada zahvalnim.
— Tako je to, Daniele. — Olivera popije gutljaj viskija i pripali
cigaretu. — Pokazali su se veoma zahvalnima. Pružena mi je
mogućnost da osnuj em svoju vlastitu banku. Tada sam u vrlo
kratkom vremenu zaradio svu silu novca. U to smo se vrijeme
preselili ovamo, u ovu vilu. — Učini rukom pokret kao da crta krug.
— Bili smo sretni, nas troje. Sa šest godina Mercedes je morala poći
u školu. Tu, u ovom kvartu nalazile su se najotmjenije škole Buenos
Airesa, uključujući i licej. Mercedes je bila izvrsna učenica. Maturirala
je s odličnim. Zatim je krenula na sveučilište… — Olivera prekine.
Položi ruku preko očiju.
— Što je?
— Bili smo beskrajno sretni, nas troje — tiho izusti starac. — Toliko
godina. Dvadeset godina sreće. Kome je od nas poklonjeno toliko
mnogo sreće, Daniele? I tada, sedmi siječnja sedamdeset i četvrte…
— Zašuti.
— …mama je doživjela saobraćajni udes na putu za aerodrom —
reče Mercedes. — Išla je pred neku svoju prijateljicu. Jedan je pijani
vozač udario u njena kola. Prevrnula su se i izbio je požar. Mama
mora da je odmah bila mrtva. Slomila je vrat.
 7
»…Moskva: Predstavnik sovjetskog ministarstva vanjskih poslova
osudio je najoštrijim riječima planove američkog ministra obrane
Weinbergera o naoružavanju svemira…« Iz slušalica je do ušiju
Daniela i Mercedes dopirao glas spikera na engleskom jeziku.
Prekidač na rukohvatu sjedala namjestili su na broj pet.
Nakon međuslijetanja »jumbo« je poletio u 3 sata i 55 minuta sa
startne piste između močvara koje su okruživale aerodrom Rio de
Janeira i nadlijetao grad u širokom krugu. Sada je držao direktan
kurs na ogromnog Krista od bijelog kamena koji je sa široko
raširenim rukama stajao iznad grada na vrhu Corcovada, brda koje
se gubilo u džungli. Statuu su osvjetljavali jaki reflektori. Krist je
osvijetljen blistao u noći. Mnogi su putnici gledali kroz prozor i
fotografirali.
»…Sovjetski je predstavnik nazvao takve planove 'zločinačkom
ludošću’ koju je mogao stvoriti samo jedan bolestan um…«
Prekooceanska služba BBC-a davala je svakog punog sata najnovije
vijesti. ‘
Bliješteći se Krist sve više približavao. Avion se nakosio i počeo
kružiti.
Stari je svećenik glasno molio: — Gospode svih naroda, čuj nas,
molimo Te, da svijetu podariš pravi mir…
»…Washington: predsjednik Reagan kao što je već javljeno, svim
snagama podržava pred američkim kongresom Weinbergerove
planove«, čuo se glas iz londonskog studija BBC.
— …da sačuvaš srca ljudi od mržnje, zavisti i nesloge, molimo Te
— molio je stari svećenik.
»…Senator Edward Kennedy okarakterizirao je radi toga Reagana
u intervjuu američkoj televizijskoj kompaniji NBC prije dva sata
'najopasnijim predsjednikom nuklearne ere…’«
Mercedes i Daniel pogledaše jedno drugoga.
— Molimo Te, da svim narodima pomogneš u služenju pravdi…
Golemi »jumbo« obletio je blagoslivljajućeg Krista u ogromnom
polukrugu.
— Čovječe, dad! Rakete »Pershing« treće generacije toliko sigurno
pogađaju, da bi mogle na udaljenosti od preko pet tisuća milja
pogoditi cilj vjerojatnošću od devedeset naprama deset — reče
američki dječak u kratkim hlačama i širokoj košulji preko njih, koji je
kao protivnik svog dobroćudnog oca crvena lica igrao NATO — RAT
U EVROPI čitavo vrijeme sve od polijetanja iz Buenos Airesa.
— Imaš prokleto pravo — reče dad. Obojica su ustala. Jedna je
Kristova ruka bila uperena direktno na njih. Dad je neprestano
fotografirao.
Stari je svećenik molio: — …da vladarima svih zemalja i naroda
podariš pravi uvid i točne odluke, te da sačuvaš plodove ove zemlje,
molimo Te…
»…Bonn: U glavnom gradu Savezne Republike Njemačke naišao je
američki plan o naoružavanju svemira na žestoko negodovanje svih
partija«, dopirao je glas iz slušalica.
— …da ljudima bez domovine pružiš mir i utočište, molimo Te,
Gospodine, usliši nas!
»Socijaldemokratska frakcija u Bundestagu zahtijevala je od
Savezne vlade, da oštro odbije zahtjev ministra obrane Weinbergera
za anti-satelitsko oružje.«
—…da u nama probudiš ljubav za one koji pate i oskudijevaju…
»Izjavu Weinbergera, da Sovjetski Savez već raspolaže takvim
sistemom oružja kao i velikim brojem satelita-ubojica, nazvao je
pomoćnik predsjednika radnog odbora za vanjsku i sigurnosnu
politiku Jungmann ’prozirnim izgovorom’.«
Zrakoplov je sada ostavio blagoslivljajućeg Krista iza sebe i uzeo
kurs prema sjeveroistoku na otvoreno more. Statuu se, međutim,
moglo vidjeti još dugo vremena.
— …da braću i sestre iz daljine vratiš svojim obiteljima, molimo Te,
o Gospode, usliši nas!
»’Siiddeutsche Zeitung’ piše u najnovijem izdanju pod naslovom
iznad četiri stupca ’Sada trka u naoružanju i u svemiru’ slijedeće:
’Savezna vlada okrenula se protiv trke u naoružanju svemira’.
’Sovjetski Savez je doduše postigao vojnu prednost na području
takozvanih satelita-ubojica…’«
Mercedes i Daniel ponovno se pogledaše.
— Da naše pokojnike primiš u svoje carstvo vječno…
»…kad je riječ o američkim protumjerama onda se radi o tome, da
sačuva strateško jedinstvo područja NATO-saveza. Daljnjim
naoružavanjem svemira to bi jedinstvo bilo teško ugroženo.«
 — …i daruj nam mir, o Gospode, molimo Te najusrdnije, daruj nam
mir, amen.
Krist se izgubio s vidika. Mrak je zavio zemlju u crno.
Mercedes čvrsto stegne Danielovu ruku. Prošaputa: — Bojim se.
— I ja također — odgovori on.
— Je li ti veoma loše?
— Veoma.
— Sve će biti dobro, Danny!
— Da — reče on. — Svakako.
 8
U odjelu je gorjela samo noćna rasvjeta.
Daniel je napokon utonuo u nemiran polusan, naslonivši glavu na
Mercedesino rame. Sanjao je svog oca. One su noći na bazenu
konačno otišli na spavanje, mrtvo umorni. Slijedećeg su
prijepodneva otkrili nestanak Miguela. Olivera je bio izvan sebe, bio
je strahovito zabrinut, a i plašio se za njega. Pozvao je policiju.
Službenici su odmah stigli i postavili mnoštvo pitanja. Tražili su
tragove. Nisu ih našli. Olivera nije mogao odgovoriti na njihova
pitanja. Nije sebi naprosto mogao predočiti kako je i zašto Miguel
nestao. — Ima li to kakve veze s njim? Kako to s njim? — htjeli su
znati službenici. Na to, međutim, Olivera nije znao odgovoriti.
Kasno popodne otišao je s Danielom u šetnju prostranim parkom.
Pripovijedao mu je kraj svoje priče, kako je nakon smrti voljene žene
tražio smisao života i sjetio se starog filma. Svjetska je situacija već
postala dovoljno kaotična. Došlo je vrijeme za akciju.
— Došlo je vrijeme za akciju — pripovijedao je Olivera, hodajući
kraj Daniela. Obojica su bila odjevena u sasvim lagane hlače,
otkopčanih košulja i sa sandalama na nogama. Opet je vladala
nesmiljena vrućina, čak i u sjeni starog visokog drveća, u čijim su
krošnjama pjevale ptice. — Moj mi život uopće nije bio važan.
Riskirao bih sve, ali bila je tu Mercedes, moja draga Mercedes.
Morao sam drukčije početi. Ne sam. Gledaš me, Daniele. Znam,
misliš, kako se zbilo da sam počeo istraživati što se dogodilo s
mojim sinom u Austriji.
— Da, to si i učinio — reče Daniel.
— Da, jesam — reče Olivera. Molećivo pogleda sina. — Uza svu
svoju mržnju prema meni, uza svu svoju gorčinu, Daniele, koju mogu
razumjeti, molim te, pokušaj barem shvatiti što sam učinio. Ne trebaš
mi oprostiti. Samo da znaš što se sve može dogoditi u jednom
ljudskom životu i zašto sam postupao tako, kao što sada, eto, i
postupam. Ja sam unesrećio tvoju majku i tebe. Ostavio sam vas na
cjedilu. I još više. Još više. Priznajem. Sve priznajem. Ta, eto,
pripovijedam ti sve iskreno, što sam učinio. Nazovi me svinjom!
Nitkovom. Što mogu reći u svoju obranu? Da sam iznad svega na
svijetu volio jednu jedinu ženu: Doru. Da je ona za mene bila život.
Da sam bio fanatičan »naci« koji je nakon Dorine smrti preuzeo
zadatak od Goebbelsa, samo da ode što dalje, što dalje, dalje iz te
Njemačke. Da sam vjerovao kako sam u Elizi ponovno sreo Doru.
Opet bio sretan — dvadeset punih godina. Mrzi me! Prezri me! Ali,
reci da uviđaš, kako se jednom čovjeku može dogoditi nešto slično.
Reci barem da je moguće da se nešto takvog dogodi!
— Dobro — reče Daniel. — Tako nešto se može dogoditi.
Ostanimo, dakle, kod činjenica. Ako želiš da sada surađujemo, onda
mi moraš ispričati sve. Sve ću primiti na znanje, i od sada bez svojih
komentara.
— Hvala — reče Olivera. Kao da se odjednom počeo slabo
osjećati, spustio se u travu i naslonio leđima na deblo eukaliptusa.
Daniel sjede kraj njega. Odšetali su veoma daleko od vile.
— Ti si, dakle, počeo tragati za majkom i za mnom.
— Da, Daniele.
— I to nakon smrti svoje žene Elize. Kažeš, to je bilo sedamdeset i
četvrte.
— Da, sedamdeset i četvrte. Putem prijatelja u Njemačkoj i preko
agencije. Razumiješ, zar ne? Smrt Elize. Moj očaj. Praznina. Morao
sam raditi. Raditi! U tom je našem svijetu bilo sve gore i gore.
Približavala se konačna katastrofa prema kojoj smo kormilarili. I tu
sam bio ja, sa svojim filmom, s tim čudovišnim dokumentom.
Uvjeravao sam samoga sebe da je moja dužnost iznijeti ga na
vidjelo, kako bih možda, možda, spriječio ono najgore. Još sam imao
zadaću koju je valjalo ispuniti. Moj život nije još uvijek bio besmislen.
Mercedes je studirala. U međuvremenu je već imala dvadeset i tri
godine. Pokazao sam joj film. Možeš zamisliti, kako je reagirala. I
otada smo oboje bili gotovo opsjednuti mojom idejom, Mercedes još
više nego ja.
Daniel je otkinuo vlat travej igrao se s njom. — Reče: — I ti si,
dakle, deset godina tragao za nama, od tisuću devetsto sedamdeset
i četvrte pa sve do osamdeset i četvrte, dok me nisi pronašao?
Olivera je šutio.
— No, eto! A odlučio si da mi kažeš golu istinu! Do sada je to bio
sasvim lijepi duhovni striptiz…
— Molim te, Daniele!
— Da, da, veoma lijepo. Trajalo je dakle deset godina, deset
godina, zar ne?
 — Ne — reče Olivera. — Ja sam, razumljivo, saznao gdje živiš već
nakon dva mjeseca, i da je Thea mrtva, a da si ti zaposlen na
televiziji.
— A zašto onda nisi već prije deset godina poslao Mercedes po
mene? Nemoj opet šutjeti! Pogledaj me! Zašto si ostavio da protekne
još deset godina, oče?
Olivera kaže: — Sve to nije istina.
— Što nije istina?
— Ono što sam na kraju ispripovijedao. O filmu. O mojoj fiksnoj
ideji da s tim filmom moram ispuniti značajnu misiju. Sve je to bilo
sasvim drukčije.
— Kako drukčije? Istinu! Reci istinu!
— Istina… — Olivera digne jednu ruku uvis. — Lijepo, znači još i to!
U biti, svejedno je. Ionako me ne možeš mrziti i prezirati više, nego
što to sada činiš. Lagao sam kad sam rekao da sam živio sve
bogatije i luksuznije zahvaljujući vojnoj hunti i Peronu. Sedamdeset i
četvrte našao sam se u očajnoj situaciji. U ljeto je predsjednikom
države postala Isabela Peron. Ja sam vojsci dao ogromne kredite.
Većina je generala bila korumpirana. Da, moji su prijatelji bili
korumpirane svinje. A ja sam sklapao svoje poslove s njima — na
teret zemlje koja je sve više siromašila. Pogledaj danasl Vojska i
peronisti dotjerali su je na rub propasti. Predsjednik Alfonsin mora
preuzeti užasno nasljeđe.
Daniel reče nesigurnim glasom: — Ti, intimni prijatelj generala,
nazivaš ih korumpiranim svinjama?
— Korumpiranom svinjom nazivam i sam sebe. Ja sam skupa sa
svojim svinjama od prijatelja pokupio najmasnije vrhnje koje se
moglo naći u toj zemlji, i požderao ga skupa s njima. Zar ti sad neće
biti previše onoga što nazivaš mojim duhovnim striptizom? Obećao
sam da ću govoriti istinu. Eto, to je ta istina, dragi moj sine.
— Ne iznenađuje me više ništa što si učinio. Dakle, sedamdeset i
četvrte tvoja je situacija postala očajna. I?
— I! I! I tada sam se sjetio starog filma. Gotovo da sam ga već bio
zaboravio. I došao sam na ideju da taj film unovčim. Za veoma
mnogo novaca. Mogao bih za taj film dobiti veoma mnogo novca, to
valjda znaš i ti, zar ne?
 — Da, znam. Dakle, bile su laž i brbljarije o moralnoj misiji koju si
bio pozvan ispuniti?
— Svaka riječ. Meni je bilo sasvim svejedno što će se s ovim
svijetom dogoditi. Za mene je bilo važnije što će se dogoditi sa
mnom i s Mercedes, samo to. Ovo ovdje — i Olivera učini pokret
desnom rukom pokazujući uokolo — ova vila, ovaj luksuz, to sam
htio sačuvati po svaku cijenu. Nisam se htio predati. Bankrotirati.
Pasti u bijedu, poslije svih tih godina u kojima sam se navikao na
bogatstvo. I vidio sam samo jedan jedini spas: prodati film!
— I zašto to nisi učinio? Zašto me nisi pozvao k sebi?
— Alvarez — reče Olivera.
— Što, Alvarez?
— Moj prijatelj, general Carlo Alvarez. Od kojeg sam devet godina
kasnije dobio Miguela. On je bio član one zadnje hunte. Alvarez mi je
pomogao. Dobio sam natrag svoj novac. On je sve sredio.
— Kako je to uspio?
— No, kako? Ucjenom. U to su vrijeme dva člana hunte počinila
samoubojstvo. Vraćeni su svi krediti. Sviđa ti se istina, zar ne,
Daniele, sviđa ti se?
Olivera se nasmije. — Ako hoćeš imati bogatstvo, trebaš, eto, za to
i najveće svinje! Ja sam dobio natrag svoje bogatstvo. Dakle, zašto
bih prodavao film? Previše opasno.
— Bojao si se da će te ubiti.
— Dakako. Prije nego što mi je vraćeno moje bogatstvo, moj strah
da ću biti upropašten bio je veći. U to sam vrijeme već dao Židovu
Paolu Kleinu da mi film presnimi na video-kasetu. Bio sam tada
spreman na sve.
— Ali, tada je opet došlo bogatstvo — reče Daniel.
Olivera se nasmije: — Tada sam opet dobio svoje tartufe.
Shvatio si, Daniele. A pojavio se i strah, da bi film mogao postati
moja zla kob. Dakle, s kopijama brzo natrag u trezor! Uostalom, tada
još nisam Mercedes prikazao film. Ona nije ni slutila da on postoji.
Ona bi mi kao oduševljena pripadnica mirovnog pokreta priredila
čitav pakao, zar ne? Pa to je jasno.
— Potpuno jasno. Ali, sada zna za film. Otkada? Zašto si joj ga
prikazao? I zašto si napokon ipak mene pozvao ovamo?
 — Jer su me generali još jedanput uvalili u govna — reče Olivera
iznenada sasvim mirno i opušteno. — Jer su me ti prokleti psi još
jedanput prevarili. I jer mi ovaj put nije htio pomoći moj dobri prijatelj
Alvarez. Moj dobri prijatelj Alvarez sjedi u zatvoru. Uostalom, tamo
sjedi polovica hunte. Međutim, oni koji su me prevarili, pravodobno
su pobjegli iz zemlje. Evo, Daniele, ovako kako me sada vidiš, sa
mnom je, i to već duže vremena — svršeno. Ja sam uništen.
Potpuno. Još uvijek se akceptiraju moje mjenice. Još uvijek velike
banke rade sa mnom. Još uvijek! Možda još jedan mjesec, možda i
dva. Ako do tada ne bude sve sređeno, oduzet će mi sve što imam
— i morat ću u zatvor poput mog prijatelja Alvareza, iako iz drugih
razloga. Zbog lažnog bankrota. Pronevjere milijuna. Meni je
sedamdeset i sedam godina, Daniele. Neću ići u zatvor. Neću da me
se uništi. Serem ja na taj svijet, doista, meni je sasvim svejedno što
će se dogoditi. Međutim, ja posjedujem film za koji bi mogli biti
veoma zainteresirani mnogi ljudi na ovom svijetu. Ti si ga vidio; taj bi
film mogao »vruće« zainteresirati ljude, zar ne?
— Da — reče Daniel. Ispustio je iz ruke grančicu kojom se igrao.
— I zato takva žurba, razumiješ li?
— Razumijenj. '
— I zato sam film pokazao Mercedes tek sada i izludio sam je s
njim.
— Razumijem.
— I zato moraš otići s filmom u Njemačku i prodati ga! Svojoj
televiziji. Sam si rekao da bi za taj film mogao dobiti mnogo novaca.
Daniel kimne.
— I eto, tako, striptiz bi bio završen. Sada znaš svu istinu, mladiću.
— Koliko tražiš za taj film?
— Deset milijuna dolara — reče Olivera.
— Ti si poludio — reče Daniel.
— Kako to misliš?
— Jer je to luđački veliki iznos.
Olivera se nasmije, kao da ga je netko poškakljao. — Luđački? A
koliko su izmamili superlukavi dečki iz »Sterna« za krivotvoreni
Hitlerov dnevnik, iako u tom falsifikatu nije bilo ni jedne jedine
zanimljive rečenice? Devet i pol milijuna maraka. Maraka, lijepo, ne
dolara. Ali, svejedno.
 — Ne možeš to uspoređivati! To je bila obična prevara,
kriminalistička afera.
— Ah, znači, ako je riječ o prevari, o kriminalnom činu, onda
Nijemci plaćaju?
— Oče! Prestani! Deset milijuna dolara! Za dvadeset milijuna dolara
može njemačka televizija otkupiti od ABC pravo prenošenja čitave
Olimpijade u Los Angelesu.
— Moj je film daleko vredniji od prijenosa Olimpijade! Priznajem,
deset milijuna dolara velik je novac. I treba biti velik novac. To samo
povećava vrijednost filma. Ogromna vrijednost koju on sadrži, gotovo
je nenaplativa. Deset milijuna, kažem.
— Nikad ih nećeš dobiti! Maksimalno jedan.
— Jedan? Smiješno! Trebam ih deset da bih se barem napola
izvukao iz bijede u koju sam upao.
— To, međutim, nema nikakve veze s televizijom.
Olivera reče pakosno: — Onda se možemo posrati na njemačku
televiziju. Serem se onda i na tebe. Ostani uvijek ono što si sad: mali
urednik. A ja ću za tili čas dobiti dvanaest milijuna, petnaest,
dvadeset, koliko god budem tražio.
— Od koga?
— Od Amerikanaca, na primjer. — Oliverino lice kao da je bilo od
kamena. —Dobit ću ih ako im predam film i sve kopije, kako bi ih oni
mogli uništiti, da nikada nitko ne bi mogao prikazati taj film.
Daniel proguta slinu.
— Ne smiješ svog starog oca smatrati idiotom — potuži se Olivera.
— Što misliš, Daniele, da li bih od Amerikanaca mogao dobiti deset
milijuna?
— Da, i nakon toga šest metaka u trbuh.
— Nemoj me smatrati idiotom, Daniele! Ta jedna je kopija u banci,
već sam ti to rekao. To je moja zaštita. Ako se meni nešto dogodi,
film dobiva Gadafi. I to ću Amerima dati na znanje.
— Tko će ga tada dobiti?
— Pukovnik Gadafi, šef Libije. On mrzi Amerikance više nego itko
na svijetu. Taj bi platio sto milijuna i poklonio kopije filma i pravo
emitiranja svim zemljama svijeta. I bio bi lud od sreće. Još luđi, nego
što već jest. Ili misliš da bi rekao ne, i dao svoj novac radije za
prijenos Olimpijade?
 Daniel Ross je ispitujući promatrao svog oca, kao da ga još nikada
nije vidio.
— Vidiš, već djeluje, Mali. Mogao bih odmah stupiti u vezu s
Gadafijem i otići u Libiju. Bilo bi to apsolutno sigurno. Ta ja imam
senzaciju stoljeća! Nudim film već gotov za reprodukciju. Bez ikakvih
troškova produkcije. Televizija ne mora više izdati ni jedan jedini
dolar. A licence može prodati drugim zemljama. Šezdeset,
sedamdeset drugih zemalja, na čitavom svijetu. Što misliš, u kojem
bi roku televizija vratila sebi tih deset milijuna? Ili sumnjaš u to, dragi
moj sine? Ja ću dobiti deset milijuna. A strah? U mojoj dobi? Svatko
mora umrijeti. Opasno je — tako i tako. Sada se još plašim samo
bijede, sramote, zatvora. I zato trebam deset milijuna dolara. I zato
ću ih dobiti. S tobom ili bez tebe. Hoćeš li, dakle, odnijeti film svojoj
televiziji i uvjeriti se kako će ga pohlepno otkupiti, a ti postići karijeru
— veliku karijeru? Ili želiš radije da se ja pobrinem o svemu?
— Uzet ću film sa sobom — reče Daniel. Zatim primijeti kako mu
ruke drhte. Ispreplete prste jedne u druge. Ali, Olivera je to već
primijetio.
Olivera se opet nasmije.
 9
U 12 sati i 35 minuta, 21. veljače 1984. preletio je »jumbo«
AEROLINEAS ARGENTINAS afrički grad Dakar i uzeo kurs za
Evropu. Kad su kasnije prelet jeli Gibraltar i našli se iznad
španjolskog područja, upali su u prvu snježnu oluju. Kasnije će doći
ostale. Dječak s kosom boje lana i njegov otac igrali su se ponovno
NATO — RAT U EVROPI, a junior je opet pobjeđivao. Bio je
oduševljen sam sa sobom, tražeći odobravanje. Primijetio je kako
mu je mlada žena u odjeljku lijevo okrenula leđa. To ga je razljutilo.
— Hej! — poviče. — Zar vas to ne zanima?
Mercedes ne odgovori. Ona i svećenik Sander zabrinuto su
promatrali Daniela, koji je utonuo u sjedalo i napola ležao između
njih dvoje. Noću je nekoliko puta odlazio na zahod da bi povraćao.
Popio je već čitavu bočicu svojih kapi. Nisu više djelovale. Mladić
duge crne kose što je sjedio tri reda iza njih, napeto je promatrao što
se događa.
— Samo još nekoliko sati — očajnički reče Mercedes — i mi smo u
Frankfurtu. Možeš li još izdržati toliko, Danny? Danny!
— Drugi put je uzviknula njegovo ime, jer je odjednom problijedio
kao smrt, a usne su mu poplavjele. Stenjao je. I tada se odjednom
počeše luđački trzati njegove ruke i noge, sve jače i jače, dok
napokon to trzanje nije prešlo u prave grčeve, koji su bacali njegovo
tijelo amo-tamo.
— Danny! — iznova poviče Mercedes.
Slijedećeg trena Daniel klone prema naprijed. Uz pomoć svećenika
Mercedes jedva uspije da ga nekako uspravi. Daniel se onesvijestio.
Sada počeše vikati i drugi putnici koji su promatrali prizor. Nasta
panika. Dva stjuarda i jedna stjuardesa nastojali su smiriti putnike i
vratiti ih na njihova sjedala. Daniel je došao k sebi. Buljio je u
prazno. Usta su mu i dalje bila plava, a lice bijelo kao kreda.
— Danny! Danny! Što je to bilo?
— Ne znam — odgovori s mukom.
— Veliki konjak! — dovikne svećenik stjuardesi. Ona se izgubi i
žurno vrati noseći čašu napunjenu do pola. Daniel je prihvati objema
rukama i ispije konjak. Kimne i odloži čašu. No odmah zatim počeše
mu se iznova trzati ruke i noge, savlada ga ponovni napadaj grčeva,
jači nego prvi, i on opet izgubi svijest.
 Stjuardesa pojuri do najbližeg telefon-mikrofona, otrgne slušalicu s
držača i reče preko mikrofona: — Dame i gospodo, jednom je našem
putniku pozlilo. Nalazi li se u zrakoplovu liječnik?
Ponovila je te dvije rečenice na četiri jezika.
Nakon francuske verzije ustane sa svog sjedala sasvim otraga u
repu, jedan nizak muškarac sjajne, glatke crne kose.
— Sanatorij Kingston kod Heiligenkreuza.
— Dobar dan. Ovdje Prva medicinska sveučilišna klinika Frankfurt.
Gospodin doktor Reinstein mora hitno razgovarati s gospođom
primarijus Mannholz.
Bilo je 15 sati, 59 minuta, 21. veljače 1984.
— Trenutak, molim, odmah ću vas spojiti.
Kad je telefon zazvonio, ovaj je put Sibylle Mannholz bila sama u
svojoj radnoj sobi. Digne slušalicu. Dvije sekunde nakon toga začuje
muški glas: — Gospođa primarijus Mannholz?
— Da.
— Ovdje Reinstein iz Frankfurta.
— O, dobar dan, gospodine kolega. Što ima novo?
— Riječ je o vašem pacijentu Danielu Rossu kojeg sam
pregledavao.
Sibylle uhvati slušalicu s obje ruke.
— Ross? Što je s njim?
— Ovog se trenutka nalazi u zrakoplovu na povratku iz Buenos
Airesa preko Španjolske. Prije pola sata otprilike dobio je grčeve i
izgubio svijest.
— O bože!
Vrata se otvoriše. Uđe doktor Herdegen, a da nije pokucao na
vrata. Bez riječi se približi pisaćem stolu i stavi drugu slušalicu na
uho. Njegovo je blijedo lice bilo ukočeno kao i uvijek, s neobičnim
izrazom njegovih očiju, nekom čudnom mješavinom ledene hladnoće
i tuge.
— Otkuda to znate? — upita Sibylle. Rukom odmakne
kestenjastosmeđu kosu s čela.
— Čekajte! Po redu! U zrakoplovu se nalazi neki francuski liječnik.
— Hvala bogu!
— On je ginekolog. Ali, prema simptomima on je dijagnosticirao
epileptični napadaj kao posljedicu pretjeranog, nekontroliranog i
štetnog korištenja medikamenata. Ross mu je rekao istinu.
— Dijagnoza je točna. I što je učinio taj liječnik?
— Prije nego što su pozvali liječnika, Rossu je stjuardesa nakon
prvog napadaja donijela pola čašice konjaka. Ross ga je popio…
— O, ne!
—…i odmah nakon toga dobio ponovni epileptični napadaj.
— Dakako! — poviče Sibylle. — Konjak je bio najlošije sredstvo što
mu se moglo dati. Konjak je isprovocirao drugi napadaj.
— Da, to kaže i ginekolog. Dao je Rossu injekciju alymina.
Intravenozno.
— Alymin?
— On zna da to nije velika pomoć. Ali nije imao u svojoj torbi ništa
bolje. Ako se napadaji ponove, opet će mu dati alymin, rekao je
glavnom pilotu. Na taj će način Ross barem stići do Frankfurta, pa se
zrakoplov neće morati spustiti ranije. Ne postoji akutna životna
opasnost. Ross je očito već sasvim na kraju.
OVAMO S NJIM! PO SVAKU CIJENU!
napisa Herdegen na blok papira.
— Liječnik misli da odmah po slijetanju bezuvjetno mora biti
smješten u neku kliniku.
— Otkud znate sve to?
— Pilot je na kratkom valu razgovarao s frankfurtskim tornjem i
predao izvještaj. Toranj u Frankfurtu me je nazvao, jer je gospođa
Olivera, koja je u pratnji gospodina Rossa, rekla pilotu da sam ga ja
letimično pregledao i da ću zato najbolje znati što treba poduzeti s
njim nakon slijetanja. Očito je htjela izbjeći da ga preuzme
aerodromski liječnik. Ja sam s kolegom telefonski razgovarao i rekao
mu da zaista dobro poznajem gospodina Rossa. Liječnik se slaže da
ja nakon spuštanja zrakoplova preuzmem Rossa u daljnju obradu i
da sam odlučim što će biti s njime, ako budem spreman preuzeti
takvu odgovornost na sebe. Rekao sam da znam da se gospodin
Ross nalazi na putu k vama, kako bi se podvrgnuo kuri odvikavanja.
Rekao sam da ću stupiti u vezu s vama, i zamoliti vas da mi date
odgovarajuća medicinska uputstva. Ja nisam psihijatar, morate to
shvatiti. Ako zaista preuzmem odgovornost, pa se nešto dogodi…
ORGOLAN!
napisao je Herdegen na blok, a ispod toga:
 S TIM ĆE ROSS IZDRŽATI. MORA OVAMO!
— Potpuno vas razumijem, gospodine kolega. Jako sam vam
zahvalna za vašu pomoć.
— Ta i vi ste meni pomogli. Veoma često.
— Mora odmah ovamo k meni. Po svaku cijenu. Ja ga poznajem
već čitavu vječnost i već sam ga dva puta liječila.
Herdegen je stojeći pokraj Sibylle kimao s odobravanjem i jednim
prstom neprestano prelazio preko okvira velike fotografije u boji koja
je stajala na pisaćem stolu i prikazivala jednog muškarca četrdesetih
godina sa smeđom kosom i smeđim očima. Bio je veoma sličan
doktorici primarijus Mannholz.
— Dakle, dobro, draga kolegice. Uradit ću tako kako vi kažete, otići
ću na aerodrom. Imam povjerenja u vas.
— Kada slijeće zrakoplov?
— U sedamnaest sati četrdeset i pet minuta. Dakle za tri četvrt
sata.
— Toliko će izdržati u zrakoplovu pomoću alymina. Vjerojatno ga
više i neće trebati. Ross će spavati. Znate li kada ima prvu slijedeću
avionsku vezu za Beč?
— Već sam se raspitao. U osamnaest i trideset. U Beču su u
devetnaest sati pedeset minuta.
— Onda Ross može odmah nastaviti put. To je dobro. Dajte mu
deset kubičnih centimetara orgolana, intravenozno. Ne, dajte mu
dvadeset! To će ga sasvim umiriti. A stimulirat će i krvotok.
Preuzimam odgovornost i za to. Dajte mi, molim vas, broj i ime
aerodromskog liječnika, razgovarat ću s njim. Poslat ćemo na bečki
aerodrom ambulantna kola. Tu je snijeg prestao padati. I u vas?
— Da. Zrakoplov je u stalnom kontaktu s Frankfurtom. Ako bi se
dogodilo bilo što nepredviđeno, ja ću odmah nazvati. Evo, dat ću
vam broj aerodromskog liječnika, zapišite, molim vas…
 10
Nakon noćnog blizzarda londonski je aerodrom Heathrovv ostao
21. veljače zatvoren do 15 sati. Tek su tada strojevi za čišćenje
snijega i ralice očistile sletno-poletnu pistu i prvi je zrakoplov mogao
poletjeti tek u 15 sati i 15 minuta. Bio je to jedan PAA za New York.
Wayne Hyde stigao je u Frankfurt s airbusom BA u 19 sati i 05
minuta.
Visok mršav muškarac, lica gruba od tragova nevremena, napustio
je zrakoplov posljednji. Nakon pasoške kontrole lagano je odšetao
do pomične trake za izdavanje prtljage. Među mnogim putnicima koji
su tu čekali veoma je brzo otkrio svog čovjeka. Pablo s dugom
crnom kosom imao je na sebi tanak ogrtač i bilo mu je užasno
hladno. Stajao je po strani i držao u desnoj ruci orhideju u prozirnoj
kutijici. Hyde mu se sasvim približi u hodu i tiho reče na engleskom:
— Idem po svoj prtljag. Dođite za mnom u »Plavi bar«… — Nekih
petnaestak minuta nakon toga sjedio je s Pablom u kutu »Plavog
bara«. Obje velike vreće za odijelo ležale su na podu. Hyde je
naručio čaj, a Pablo također, ali s bijelim rumom. Već se odavno
smrklo. Kroz prozore malog bara vidjele su se rasvijetljene uzletne
piste i zrakoplovi koji su u kratkim razmacima slijetali ili startali uz
snažnu tutnjavu, te okomito uzlijetali u noćno nebo.
Pablo je Hydea izvijestio o svemu što je doživio prije i nakon
uzlijetanja »jumba« u Rio de Janeiru. Hyde je šutke slušao.
— Odmah nakon što je avion sletio, odnijeli su Rossa u ambulantna
aerodromska kola. S njim je išao i jedan liječnik, koji je već čekao
ispod stepenica. Mercedes je zamolila da se liječnika prije obavijesti,
jer on pozna Rossa. To sam nekako uspio saznati u avionu unatoč
velike zbrke. Pozvali su liječnika radio-vezom. Zove se Reinstein.
Doktor Reinstein… — Pablo ušuti, jer je konobar upravo donio piće.
— Da? — reče Hyde kad se konobar udaljio.
— Mora da je doktor Reinstein prokleto dobar liječnik. Ili mora imati
neko prokleto dobro sredstvo. U zraku sam mislio da će Ross
odapeti, tako mu je bilo loše. I prilikom slijetanja također. Motao sam
se oko stanice za hitnu pomoć. Nakon dvadeset minuta Ross je
izašao napolje. S Oliverom. Uspio je hodati bez ičije pomoći, boja
mu se vratila u lice, a nestalo je i onih užasnih grčeva udova. Činilo
se jedino da je veoma omamljen.
 — Jasno — reče Hyde pijući čaj.
— Crvenu putnu torbicu Olivera nije ispuštala iz ruku ni jedne jedine
sekunde. Svugdje ju je vukla sa sobom. Stari svećenik od kojeg je
Leon dobio po glavurdi sjedio je u avionu pokraj njih dvoje. Nakon
slijetanja brinuo se o Rossu. Bio je s njima i u stanici hitne pomoći.
Izašli su svi zajedno, skupa s tim doktorom Reinsteinom. — Pablo je
drhtao. — Sranje od zime. Preko u nas je iznad četrdeset stupnjeva.
— Kada se vraćate?
— Sutra u dvadeset i dva sata. Nažalost nemam prije toga drugog
leta. Uzeo sam sobu tu u aerodromskom hotelu.
— Nabavite si svakako corofax. Uzmite dvostruko više nego što je
potrebno.
— Što je to?
—Najbolje sredstvo protiv dijareje. Pri toj razlici u temperaturi
sigurno ćete je dobiti. A s kolikama jedva da ćete moći putovati. Ja to
uvijek uzmem.
— Corofax. Okay. Dakle, da nastavim. Krenuli su zajedno prema
šalteru AUSTRIAN AIRLINES, gdje su Ross i Olivera bukirali dvije
karte za Beč za let u osamnaest sati trideset minuta. Svećenik se
brinuo o njihovoj prtljazi. Eto tako, i sad su oni već negdje iznad
Austrije. Koliko sam mogao prokužiti, Ross ide odmah u neki
sanatorij.
— Da. Znam sve o tome. Na sreću, danas ima još jedan zrakoplov
za Beč. LUFTHANSA. Dolazi iz Pariza. Polijeće odavde u dvadeset i
jedan sat i deset minuta. Olivera je zacijelo ponijela i crvenu putnu
torbicu sa sobom?
— Naravno! Tog doktora Reinsteina i Rossa odvela su s tom ženom
ambulantna kola do aerodroma. Vidio sam kako su ušli u kola.
Olivera je imala crvenu torbicu uza se.
— Da li su i kasete bile još uvijek unutra?
Pablo odgovori uplašeno: — Ja to, dakako, ne znam. — Počeo se
uzbuđivati. — Imate pravo! Nije bilo predviđeno, da će tip dobiti slom
živaca. Sigurno su namjeravali kasete smjestiti na sigurno,,tu negdje
u Frankfurtu. Mierda! Bog zna, gdje su sada kasete! Može ih imati
svećenik, liječnik, što ja znam. I što ćemo sada?
— Ostanite tu, Pablo — reče Hyđe. — Moram samo telefonirati.
Odmah se vraćam. — Izađe iz bara i pođe na aerodromsku poštu.
Vreće s odijelima ponio je sa sobom. U telefonskoj govornici netko je
crvenom bojom i velikim slovima nasprejao na zid slijedeće riječi:
FRESSEN, FICKEN, FERNSEHEN.{ 30 } Hyde je obavio dva
telefonska razgovora, a zatim je pošao na šalter LUFTHANSE,
rezervirao jedno mjesto za zrakoplov u 21 sat i 10 minuta, koji je
dolazio iz Pariza i letio dalje za Beč, i predao svoj prtljag. Pokraj
šaltera sjedio je na zemlji neki mladić, star oko dvadeset godina.
Raširio je malu prostirku, a bio je zamotan u šareni pokrivač. Svirao
je gitaru i pjevao lijepim toplim glasom: »Boom naoružanja za sada
riječ je blaga / jer još uvijek rata biti neće. / Tko ima peh zračenjem
će postati marmelada. / Ona se s napalmom najbolje kuha i peče…
Nekoliko je ljudi stajalo oko njega. Bili su uzbuđeni. Jedan je stariji
čovjek doviknuo: — Ti, s tim svojim usranim pjesmama! Ako ti ovdje
nije dobro, zašto ne ideš na Istok?!
— Baš dolazim od tamo — reče mladić. Ni oni me neće.
Hyde se vrati u »Plavi bar«.
— Uskoro ćemo znati da li se kasete nalaze još uvijek u Olivere —
reče Pablu koji je drhtao od zime.
— Kada?
— Kad Ross sleti u Beč. — Hyde zabrinuto pogleda mladića.
— A sada brzo u krevet! Nastavite piti čaj s rumom! A prije svega
ne zaboravite na corofax! Nazvat ću vas, čim budem nešto saznao.
Zaista, Pablo, ne možete više tu sjediti tako.
— Da, onda… Osjećam se vrlo loše… Ali vi ćete nazvati, je li?
Obećajete?
Obećaj em. — Hyde pruži ruku mladiću. — Mnogo hvala i sve
dobro! — Kad je ostao sam, plaćenik naruči još jednu šalicu čaja, a
iz velikog džepa svog ogrtača podstavljenog krznom izvadi svezak
Shakespeareovih »Soneta«. Nasloni se, prolista knjigu i stade čitati
veoma ganut ove riječi: »Kad ne mogu mjed, kamen, tlo ni more, /
Svladati smrt što sklanja ih sa svijeta, / Kako da s njom ljepote sad
se bore, / Kad snaga nije jača im od cvijeta?«
»Oh«, pomisli Hyde, »kako je to lijepo. Kako lijepo.«
U 20 sati i 40 minuta zazvoni u »Plavom baru« telefon. Barmen
digne slušalicu, reče nešto vrlo kratko i zatim se stade ogledavati
tražeći pogledom po prostoriji u kojoj se nalazilo oko tuce ljudi. Reče:
— Gospodo, razgovor za…
 Hyde je već skočio i pošao prema pultu.
— Wayne Hyde — reče — zar ne?
— Da, gospodine. — Barmen mu pruži slušalicu. Ljudi u baru
razgovarali su prilično glasno.
— Herdegen — začuje se muški glas.
— Hyde. I?
— Imaju kasete sa sobom.
— Jeste li sigurni?
— Carina. Došao sam po njega s ambulantnim kolima i pustili su
nas na vanjski dio aerodromskog prostora. Ali su ženu zato dobro
pretražili. I torbicu. Stajao sam sasvim blizu.
— Okay, fino. Letim odmah iza dvadeset i jedan sat i stižem u Beč
oko dvadeset i dva sata, trideset minuta.
— U redu.
— Kako se osjeća?
— Loše.
— Dobro — reče Hyđe. Kratko pozdravi i spusti slušalicu. Zatim
začuje da ga zovu po imenu na pasošku i carinsku kontrolu. — Kako
mogu odavde nazvati jednog hotelskog gosta? — upita barmena.
— Okrenite devet i dobit ćete centralu.
Za nekoliko sekundi Hyde je već dobio vezu s Pablom.
— Ovdje Hyde. Imaju kasete sa sobom.
— Hvala bogu! Dobar let, mister Hyde!
— Hvala. I sve dobro, Mali!
Hyde plati. Zatim kimne na pozdrav barmenu i napusti bar.
Razmišljao je o zadnjim riječima soneta što ga je upravo pročitao:
»Koji dlan spriječit nalet će mu taj? / II tko ljepoti zaštita će biti? /
Nitko, tek čudo — što mi ljubav sva / Kroz crnilo tih slova vječno
sja.«
»Vjerojatno će Franz donijeti Springfield«, pomisli Hyde. »To je
američka puška. S njom se osjećam uvijek sigurnijim nego s
njemačkom Dvadeset i osam-k.«
 11
— Budite bez brige — reče dr Gerd Herdegen. Brisao je
maramicom Danielu Rossu kapljice znoja s čela. — Sve će odmah
opet biti dobro. — Nasmiješio se. U njegovim je neobičnim očima
ovaj put nadvladao ledenu hladnoću izraz tuge. Daniel digne pogled
prema čovjeku u bijelom ogrtaču koji je sjedio pokraj njega. Ležao je
samo u košulji i hlačama na nosilima u ambulantnim kolima, koja su
veoma brzo jurila od zrakoplovne luke prema jugoistoku.
Nasuprot Danielu sjedila je Mercedes. Odložila je svoj krzneni
kaput. U kolima je bilo uključeno grijanje. Crvenu je putnu torbicu
držala na koljenima. Sirene na kolima neprestano su zavijale. Na
krovu je gorjelo plavo žmirkajuće svjetlo i na trenutke bacalo reflekse
svjetla kroz kola.
— Je li još daleko? — upita Mercedes.
— Niti dvadeset kilometara, milostiva gospođo — odgovori liječnik.
Kola su prolazila kroz gustu šumu. Opet je jako sniježilo.
Povremeno bi se kola zanijela, ali vozač nije smanjivao tempo.
— Neka vozi polaganije — reče Daniel.
— On je veoma siguran vozač. Nekoć je vozio auto-trke — reče
liječnik.
— Svejedno što je bio prije. Neka vozi polaganije.
— Morate što prije stići u sanatorij — reče Herdegen. — Nije vam
dobro. Zar želite opet dobiti napadaj.
— Da — reče Daniel. — Želim opet dobiti napadaj. Ili bolje još dva.
Tu na nosilima.
— Danny! — reče Mercedes. I, obrativši se liječniku: — Oprostite,
molim vas.
Herdegen joj se nasmiješi, položi ruku na njenu ruku, zatim ustane,
povuče prozorčić što je gledao u vozačevu kabinu i nešto reče
vozaču. Zatim zatvori prozor i sjedne opet pokraj Daniela.
— Sada vozi polaganije. Primjećujete li? Jeste li zadovoljni?
Daniel ne odgovori.
Sirena je neprestano zavijala, a i refleksi plavog svjetla s krova
neprestano su se ponavljali.
Nakon nekog vremena napolju posta svjetlije. Mercedes ugleda
kroz svijetlu prugu na prozorima od mliječnog stakla rasvijetljene
ulice i kuće. Upravo su prolazili kraj vijećnice.
 — Već smo u Modlingu — reče liječnik. — Omiljeno izletište na
rubu Wienerwalda. I kulturno središte. Tu su radili Schubert, Hugo
Wolf, Wildgans i Grillparzer. Prolazimo glavnom ulicom. Eto, vidite
onu osvijetljenu zgradu. Zove se »Hafnerhaus« i to je spomen-
mjesto. U ljeto tisuću osamsto osamnaeste i devetnaeste Beethoven
je tu stvorio »Missu solemnis«.
— Trezor — izusti Daniel nerazgovijetno.
— Molim? — upita Herdegen.
— Daniel pokaže na Mercedes. — Teško mi je govoriti — reče.
Mercedes kaže: — U vašem sanatoriju sigurno postoji trezor,
gospodine doktore.
— U sobi gospođe primarijus, da. A zašto?
Svjetla nestadoše. Kola su opet prolazila kroz šumu.
Mercedes lupne prstom po svojoj putnoj torbici. — Imam tu veoma
važnu dokumentaciju. Htjeli smo je u Frankfurtu smjestiti u banku, ali
nismo uspjeli. Nismo mogli odgoditi let za Beč. I zato imam te spise
još uvijek sa sobom.
— Trezor će vam, razumljivo, biti na raspolaganju — reče liječnik sa
smiješkom. — Budite bez brige! — Nakon nekoliko minuta opet
iskrsnuše svjetla. — Hinterbriihl — reče liječnik. Tu postoji napušteni
rudnik gipsa s najvećim podzemnim jezerom u Evropi. U sezoni voze
unutra čamci na električni pogon. Velika turistička atrakcija.
— Plašim se za gospodina Rossa — reče Mercedes tiho.
— Ne trebate se bojati, milostiva gospođo. On je u najboljim
rukama. Uskoro će mu opet biti sasvim dobro. — Herdegen se
nasmiješi Danielu i opipa mu puls.
— Koliko? — upita Daniel.
— Povišen — reče Herdegen. — Ali, to je sasvim razumljivo.
Odmah stižemo. Evo, tu je već Heiligenkreuz. — A zatim reče
Mercedes: — Tamo nasuprot, vidite li onu osvijetljenu crkvicu? Tamo
je najstariji cistercitski samostan u Austriji. — Snijeg je padao još
jače i u velikim pahuljicama. Mercedes ugleda pokraj crkve ogromno
zdanje. — Osnovan tisuću sto trideset i pete od markgrofa Leopolda
Svetoga. Veličanstveno! Kad prođe vaša kura odvikavanja,
gospodine Ross, trebate sve to razgledati, i vi i milostiva gospođa.
Tu su grobnice najstarijih austrijskih vladara. I samostan
Heiligenkreuz je također hodočašće i… — Kola su se opet snažno
zanijela.
— Zaista odličan vozač — reče Daniel.
Nakon kratke vožnje Herdegen reče: — Stigli smo.
Vozač zatrubi.
Prislonivši obraz uz hladno prozorsko staklo, Mercedes ugleda u
svjetlu automobilskih reflektora visoka vrata od kovanog željeza,
ugrađena u visoku ogradu. Iza zida ugleda dio stražarnice iz koje je
sada izašao čovjek u čizmama i anoraku{ 31 } i otvorio velika
željezna vrata. Krila vrata pomakla su se u stranu. Ambulantna su se
kola kretala kroz veliki park zasut snijegom i nekoliko minuta kasnije
se zaustavila ispred jedne bijele zgrade.
Sve je teklo veoma brzo. Vozač i njegov suvozač izađoše iz kola i
otvoriše stražnja vrata. Herdegen je pridržao Mercedes krzneni
kaput, te prebacio pokrivač preko Rossa. Zatim joj je pomogao izaći
iz kola, a ona je čvrsto držala uza se malu putnu torbicu. Vozač i
njegov kolega spretno i brzo izvukoše iz kola nosila s Danielom.
Šutke su požurili stepenicama do ulaza u sanatorij i podigli nosila na
postolje s gumenim kotačima. Besprijekorno bijelim hodnikom
požurili su do teretnog dizala. Zatim su se odvezli s Danielom gore.
Drugi hodnik. I ovdje je sve bilo besprijekorno bijelo i svijetlo.
Sanitarci su gurali nosila vrlo brzo, ali i pažljivo. Daniel ugleda u
prolazu nakratko lica nekih sestara i liječnika koji su svi nekuda žurili,
zatim vidje vrata, mnogobrojna vrata, i opet vrata. Jedna su bila
otvorena. I tog trenutka Daniel ugleda ženu s kratko ošišanom
kestenjastosmeđom kosom i velikim smeđim očima. Imala je na sebi
liječnički ogrtač. Daniel osjeti kako mu odjednom srce poče luđački
lupati. Ona se nagne nad njega, a on je zagrli.
— Sibylle — reče muklo.
— Dobra večer, Danny — reče ona i poljubi ga u oba obraza.
Dvojica sanitaraca podigoše nosila s postolja, požuriše u jednu od
bolničkih soba i položiše Daniela na krevet. Zatim se bez riječi
udaljiše.
Sibylle priđe. Prisloni usta na Danielovo lijevo uho. On začuje kako
ona veoma brzo šapuće: — Tu u tvojoj sobi nalazi se mikrofon.
Prisluškuje se svaka riječ. Reci to svojoj pratilji! Ali tiho!
 12
Dvojica njegovatelja donesoše prtljag.
— Mogu li još nešto pomoći, gospođo primarijus? — upita jedan od
njih. Imao je sivu kosu, sive oči, te dobrodušno lice, a tijelo atlete.
— Ne, hvala, gospodine Aigner — reče Sibylle.
— Ako me zatrebate, ja ću biti u čajnoj kuhinji, gospođo primarijus.
— Ozbiljno pogleda Sibylle.
— Dobro, gospodine Aigner — reče ona.
— Doviđenja, gospodine Ross — reče njegovatelj i udalji se.
Sibylle sjedne na rub Danielova kreveta. Gledali su se oči u oči ne
izustivši ni riječ. On je nekoliko puta pokušao da se nasmiješi. Ona,
međutim, nije pokušala odvratiti smijeh niti jedan jedini put. Oči su joj
bile vrlo velike i vrlo ozbiljne, a lice joj je bilo prelijepo, takvo kakvo
mu je ostalo u sjećanju, ali veoma zabrinuto.
Napokon progovori ona prva: — Nakon toliko dugo vremena,
Danny!
— Da, nakon toliko dugo vremena — reče on.
— I jasno. Ti si se opet vratio u stare vode, opet si ovisan! Ovaj put
je veoma loše.
— Hoćeš li me izvući, Sibylle?
— Zar te nisam izvukla svaki put? — Prošapta mu na uho:
— Prvom ću ti prilikom objasniti sve što se tu događa; a do tada
budi oprezan! — A on osjeti miris njene kose i sve, baš sve, sve je
odjednom postalo kao jučer, kao jučer, a ne kao da je otada proteklo
dvanaest godina, dvanaest dugih godina u pješčanoj pustinji
vremena.
— Jesi li dobro, Sibylle?
— Vrlo dobro, Danny — reče ona, ali joj se na licu ocrtavala velika
tuga i davala njenim riječima sjenku laži.
On joj pomiluje ruku i opet se nasmiješi, a ona je i dalje bila
ozbiljna, tako ozbiljna.
Upravo je htio nešto izustiti, kadli ga ona kretnjom upozori da šuti.
— Sjetiš li se katkad… našeg vremena, Sibylle?
— Često, Danny, često.
— Znaš, ja tako često sanjam o nama — reče on, privuče je k sebi i
poljubi u usta. — Već dvanaest godina sanjam o nama. Ludost, zar
ne?
 — Da — reče ona — ludost.
Odjednom joj se oči napuniše suzama. On je pogleda ne
razumijevajući. Opet ona kretnja upozorenja. Maramicom brzo otare
suze.
— »Kad bih mogla poželjeti nešto…« — reče on. — Sjećaš li se
još?
— Svega, Danny. Svega. Sjećam se svega.
— I ja također. Sasvim točno. Život je smiješan, zar ne?
— Da — reče ona. — Ludo smiješan. Mislim da dolazi tvoja pratilja
i doktor Herdegen.
— Gdje su bili tako dugo?
— Prijava. Ti si dao gospođi Olivera svoj pasoš, zar ne?
— Da. Doktor Herdegen ju je zamolio za to.
— Pravila su veoma stroga — reče Sibylle. — Znaš, imamo veoma
mnogo pacijenata iz inozemstva. Sve prijave i odjave odmah valja
proslijediti žandarmeriji u Heiligenkreuzu. — Ponovno mu šapne na
uho: — Fotokopirat će tvoj pasoš i zadržati ga sve dok budeš tu.
Fotokopije trebaju odmah. Sve ću ti objasniti…
Glasovi i koraci s hodnika postajali su sve glasniji.
Sibylle ustane. Istog trenutka u sobu uđoše Herdegen i Mercedes.
Daniel predstavi žene jednu drugoj. Kad su jedna drugoj pružile
ruku, Mercedes je bila jednako ozbiljna kao i Sibylle. Mercedes ju je
nadvisivala rastom. Obadvije su se nasmijale. Daniel primijeti kako
promatraju jedna drugu. Počele su razgovarati o njemu s
Herdegenom, kao da on uopće i nije prisutan. Mora odmah na
pretrage, rekla je Sibylle. Srce, krvotok, pluća. Rutinski. EKG se
može načiniti u krevetu. I sve ostalo također.
— Ako želite, možete spavati tu kraj gospodina Rossa — reče
Herdegen. — To je prostrana dvokrevetna soba.
— Hvala! — reče Mercedes. — Veoma ste ljubazni.
— Onda, da odmah počnemo s pretragama — reče Sibylle veoma
realno. — Ja ću se pobrinuti za to, doktore Herdegen. Gospodin
Ross je moj stari prijatelj. Već je bio moj pacijent. Na žalost. On se
vraća uvijek iznova ovamo. Hoćete li biti ljubazni i izvaditi iz njegove
prtljage toaletni pribor i pidžamu, gospođo Olivera? — A obrativši se
Danielu reče: — Kupaonica je prijeko. Vratit ću se za pola sata,
okay?
 — Okay, Sibylle — izusti Daniel tiho. — Hvala.
Mercedes je već otvorila jedan kovčeg. Dok je još tražila stvari, reče
bljedoliki Herdegen s gustom crnom kosom i neobičnim izrazom
očiju: — Gospođa Olivera ima još jednu molbu. Ona bi rado
pohranila u vaš trezor neke važne dokumente, gospođo primarijus.
Sibyllino lice skameni se u masku, potraži Danielov pogled, koji ju
je neprestano promatrao. »U masku užasa i straha«, zbunjeno
pomisli on.
— U moj trezor…? — izusti Sibylle jedva čujno.
— Da, gospođo doktor. To su veoma važni dokumenti — reče
Mercedes.
— Ovdje nitko ne krade, gospođo Olivera.
— To i ne mislim. Ali bilo bi mi veoma drago da mogu smjestiti te
dokumente u vaš trezor.
— I meni, Sibylle — reče Daniel.
— Eto vidite gospođo primarijus. — Izraz Herdegenovih očiju se
promijeni. Bio je sada ledeno hladan. — Razumljivo je da nećete
imati ništa protiv.
Sibylle je šutjela.
— Gospođo primarijus…
Ona se trgne.— Dakako da neću — reče, a osmijeh joj se sledi, te
joj se lice pretvori u masku.
— Onda je najbolje da odmah odemo tamo — reče Herdegen
ljubazno. — Gospodin Ross može za to vrijeme otići u kupaonicu.
— Kako želite. — Sibylle kimne Danielu i skupa s Herdegenom i
Mercedes napusti sobu. Kroz sjajno rasvijetljen hodnik požuriše njih
troje do dizala. Vrata sobe za dežurstva bila su otvorena. Tu su
sjedili jedan mladi liječnik i dvije sestre i pili kavu. Oni ih srdačno
pozdraviše. Inače, Mercedes cijelim putem do Sibylline radne sobe,
koja se nalazila u prizemlju, nije vidjela više ni jednog jedinog
čovjeka.
Trezor je bio vrlo velik, vrata su nadvisivala Sibylle, a bio je ugrađen
u zid lijevo, pokraj pisaćeg stola prenatrpanog papirima, knjigama i
kutijama, te bočicama lijekova. Čelična ploča trezora imala je
nekakav taman odsjaj. Na sredini trezora nalazio se veliki posrebreni
kotač u čijem je središtu bio čelični konus veličine čaše za vodu.
Konus je imao mnogo utora. Okruživala ga je skala s mnogo crtica i
brojaka. Sibylle stane ispred konusa. Okretanjem čelične jezgre
poče Sibylle oslobađati pristup do blindiranog ormara. Njena su uska
leđa zakrila pri tom konus i krug brojeva.
— Ogroman trezor — reče Mercedes iznenađeno.
Sibylle ne odgovori ništa. Umjesto nje reče Herdegen: — Tu se
pohranjuju svi važni papiri klinike a i naših pacijenata, povijesti
bolesti, na primjer. Budite sasvim bez brige! Trezor ima kombinaciju
brojeva s pet znamenki, koje se, kao što vidite, već prema želji u
svako doba mogu izmijeniti ovim ključem za biranje. Postoji milijun
mogućnosti. Mi neprestano mijenjamo kombinacije. Trezor otvara i
zatvara samo gospođa primarijus. Kombinaciju koja je sada
podešena, zna samo ona.
Oluja je šibala snijeg o velike i tamom obavijene prozore.
— Pet brojeva, a uvijek drugi; kako to pamtite, gospođo doktor? —
upita Mercedes.
— Imam vrlo dobru metodu — reče Sibylle okrećući konus.
— No, valjda je nećete izdati — reče Herdegen srdačno se
smiješeći. Sibylle se okrene i ozbiljno ga pogleda. On se smiješio i
dalje. Liječnica povuče veliki posrebreni kotač. Uz podosta jak šum
otvoriše se blindirana vrata, debela sigurno četvrt metra. Istodobno,
u komori veličine čovjeka upali se električno svjetlo. Mercedes
ugleda u unutrašnjosti trezora stol a na zidovima regale. Ležalo je tu
veoma mnogo akata, zavezanih zamotuljaka i mapa sa spisima.
— A što želite deponirati? — upita Sibylle. Lice joj je sada posivjelo.
Mercedes stavi crvenu torbicu na jedan ugao pisaćeg stola, otvori
patentni zatvarač i izvuče dvije kasete. Imale su natpis na
španjolskom jeziku i oznaku VHS.
— Izvolite, molim! — Herdegen pruži Mercedes veliku žutu
omotnicu.
— Hvala. — Mercedes stavi obje kasete unutra. — A sada?
— Sad uđite u trezor i stavite paketić na prvu policu regala lijevo —
reče Sibylle. Glas joj je odjednom zazvučao beskrajno umorno.
Mercedes učini kao što joj je rečeno. Osjećala se veoma neobično
kad je zakoračila u trezor. Brzo izađe napolje.
— Tako — reče Herdegen veselo — sada možete biti mirni.
. Sibylle namjesti kombinaciju brojeva i zatvori velika vrata.
 »Mora da ona negdje ipak bilježi brojeve«, pomisli Mercedes, »kad
se oni uvijek mijenjaju.« Pogled joj pade na uramljenu fotografiju u
boji koja je prikazivala čovjeka starog oko četrdeset godina, sa
smeđom kosom i smeđim očima. Čovjek na slici se smijao.
— O, o — reče Mercedes iznenađeno. — Kakva sličnost, gospođo
doktor! Vaš brat?
— Da — reče Sibylle i priđrži se pri tom za kromirani kotač na
trezoru, kao da joj je odjednom pozlilo. — To je moj brat Eugen.
 13
Oko pola sata kasnije dala je gospođa primarijus Sibylle Mannholz
Danielu Rossu infuziju. Spretno i brzo ga je ubola iglom koja se
nalazila na kraju dugačkog tankog gumenog crijeva koje se spuštalo
s bočice pune žućkaste tekućine u venu desne ruke i fiksirala je.
Zatim je ustala i podesila brzinu dotoka kapi. Prije toga je izvršila
temeljite pretrage. Bila je užasnuta do koje je mjere Ross bio
iscrpljen.
— Dolazim pet minuta iza dvanaest, je li? — reče on.
— Deset iza dvanaest. Rado bih imala tvoje srce, Danny! Svatko
drugi već bi odavno bio mrtav.
— Sibylle?
— Da?
— Veoma sam sretan što sam se skrasio tu kod tebe.
— I ja također, ti ludice.
— Dok su razgovarali Sibylle je na omotnicu nešto napisala i sad
mu je to bez riječi pružila: NASTAVI RAZGOVOR SA MNOM DOK
TO ČITAŠ…
— Sad ćeš mi, jasno, uskratiti nobilam — reče on.

…NE ZNAM STO SI PRONAŠAO U BUENOS

AIRESU. NI PO KOJU CIJENU NE RAZGOVARAJ O
TOME GLASNO S GOSPOÐOM OLIVERA…
— Razumljivo da nobilam nećeš smjeti uzimati — reče Sibylle. —
Dok se organizam potpuno ne očisti od njega, a to traje sedamdeset
i dva sata. Tri, četiri dana i oslobodit ćeš se tog otrova,

…HTIO SI DOĆI DO MENE. JASNO, čitao je

Ross. NISI MOGAO IZABRATI OPASNIJE MJESTO.
TEK KAD SE MALO OPORAVIŠ I KRENEŠ U
ŠETNJU, SVE ĆE TI SE RAZJASNITI. JA SAM U
VRLO TEŠKOM POLOŽAJU…
— A nakon tri, četiri dana?
— Nećeš se više osjećati tako ugodno kao sada, dragi moj.

…GOSPOÐA OLIVERA NIJE NIKAKO SMJELA

DEPONIRATI VIDEO-KASETE U MOJEM TREZORU,
 nastavio je Daniel čitati. NIKAKO! SADA JE
PREKASNO. SAD SE JOŠ SAMO MOŽEMO NADATI
DA ĆE SVE KRENUTI NA DOBRO…
— A što ćeš onda učinjti sa mnom?

…PONAVLJAM: NI JEDNE JEDINE RIJEČI!

ŠAPNI TO GOSPOÐI OLIVERI! ILI JOJ NAPIŠI!
— To ćeš vidjeti. Plašiš se popratnih pojava pri odvikavanju, je li?
— Dakako. Pa ti dobro znaš kakva sam ja kukavica.
Sibylle mu uzme omotnicu i ode u kupaonicu, podere papir u male
komadiće i baci u zahodsku školjku, te pusti vodu. Vrati se i reče: —
Kukavica umire tisućama smrti, kaže poslovica, a hrabar samo
jednom. To su, dakako, gluposti. Hrabar umire desecima tisuća
smrti, ako je inteligentan.
— Ja jesam inteligentan — reče on i osjeti kako mu udovi postaju
teški. — Na žalost.
— Da — reče Sibylle. — Ali to ne znači da zato moraš biti hrabar,
mala moja kukavice! Nema tu neke razlike. Nećemo dopustiti da
umreš, Danny! A takva jedna doza straha i popratnih pojava uz
odvikavanje, dobra su stvar. Barem ćeš to upamtiti — za neko
vrijeme! Ljudi zaboravljaju tako brzo. Poljubi ga u oba obraza i u usta
i pogladi po kosi. — A sad lijepo spavaj, stari moj!
— Zar ću moći spavati?
— Poput medvjedića. Nećeš se čak ni probuditi kad budem
mijenjala bocu. See you later, alligator!{ 32 } — Njen tragični izraz
lica nikako se nije uklapao s pomalo prisilno veselim glasom. Pošla
je prema vratima i još jedanput mahnula Danielu.
U hodniku je na stolici sjedila Mercedes. Ustade.
— Tako, gotovo je — reče Sibylle. Čak se i nasmiješila. — Možete
otići k njemu, gospođo Olivera. Sve je u redu.
— Hvala vam, gospođo doktor. Puno vam hvala.
— Nema na čemu — reče Sibylle i krene bijelim hodnikom dalje.
Ruke je stavila u džepove svog liječničkog ogrtača. Mercedes je
gledala za njom i primijetila, da se Sibyllina leđa pomalo trzaju. Nije
ni slutila, da je ova žena ispred nje sa smeđom kosom jedva skupila
svu svoju snagu da se održi na nogama i da ne padne.
 Mercedes uđe u sobu i okrene se, jer je htjela za sobom zatvoriti
vrata. Istog se trenutka ugasi jaka neonska rasvjeta na hodniku i
zamijeni se plavkastim noćnim svjetlom. Pogleda na sat. Točno 22
sata. Zatvori vrata i primijeti kako je Daniel privukao noge i na
koljenima drži blok, te nešto vrlo brzo piše lijevom rukom. Desna mu
je ruka bila pričvršćena na spravu za infuziju, ali kao ljevak mogao je
pisati i jednom i drugom rukom. Mercedes htjede nešto zaustiti, ali
on brzo stavi prst na usta i pruži joj blok. Ispisao je čitavu jednu
stranicu. Mercedes je veoma brzo shvatila situaciju.
— Zdravo Danny, kako si?
— Umoran — reče on. — »Mislim da ću sad dugo spavati, jer tih je
zadnjih dana muka bila velika.« Schiller. »Wallensteinova smrt«. Peti
čin, peta scena.
Prije, dok je razgovarao sa Sibylle, pročitao je što je ona napisala, a
sada je Mercedes čitala, dok su razgovarali, ono što je on napisao.
— Ali osjećaš se bolje, zar ne?
— Mnogo bolje. Sad sam tu. Sada je dobro.
— Tvoja Sibylle je izvanredna žena.
— Da — reče on. — Zar ne?
Mercedes je pročitala njegovu bilješku. Sad je saznala sve ono što
je Sibylle povjerila Danielu. Značajno ga je pogledala. On slegne
ramenima i opet stavi prst na usta. Zatim joj pomiluje ruku i čvrsto je
pogleda. »Hrabro!«, govorio je njegov osmijeh. »Hrabro!«.
— Ti si Sibylle veoma volio, zar ne? — upita ona.
— Da, veoma, Mercedes.
— Mora da je neobičan vaš ponovni susret.
— O, da,svakako.
— Voliš li je još uvijek?
— Da. Ali kao sestru. Kao neko veoma blisko biće.
— Govoriš li istinu, Daniele?
— Govorim istinu, Mercedes.
— Moraš uvijek govoriti istinu, čuješ li? Bilo bi ružno lagati. Ja mogu
razumjeti, ako je još uvijek voliš. Bilo bi to, istina, teško za mene. Ali
istinu moram znati, jer ja te tako mnogo volim.
— I ja tebe, Mercedes. Drukčije. Sasvim drukčije, ali isto tako, kao
što sam nekad volio Sibylle.
 — O, onda dobro. Volim te, kao što nisam nikada do sada voljela,
Danny!
Uslijedila je tišina.
— Tako. A sada dugi poljubac — reče približno tridesetogodišnji
razbludni muškarac crvena lica i svijetloplave kose.
— A sada s jezikom duboko u usta.
— Jezik za zube, Toni! — reče Herdegen stojeći ispred zvučnika.
Tišina je potrajala prilično dugo.
Eto — reče razbludnik koji se zvao Toni. — Nisu se valjda ugušili?
Iz zvučnika su se začuli koraci kako se udaljuju. Zatim se začuje
šum vode.
— Sad se dama kupa — reče Toni. — Ah, kakva lijepa, prekrasna
ljubavna scena!
Zvučnik se nalazio u prostoriji bez prozora, natrpanoj elektroničkim
uređajima. Duž čitavog jednog zida bili su na regalu poredani mali
kasetofoni najsuvremenije proizvodnje. Na prednjoj uskoj stranici
police bila je ispod svakog kasetofona zalijepljena naljepnica s
nazivom i brojem. Iznad regala visjela su oko tri tuceta zvučnika
poput ovog s kojega je upravo sada dopirao razgovor između
Mercedes i Daniela snimljen skrivenim mikrofonom. U stvari, svaki je
kasetofon imao zvučnik, a bili su i označeni istim brojem, napisanim
bijelom bojom. Ispred toga zida bile su postavljene za dugačkim
stolom brojne uredske stolice s namjestivim naslonima. Na drugom
su zidu bili instalirani veliki i mali strojevi i aparature, među inim i
jedna čitava radio-stanica. Kroz sporedna vrata, koja više nisu bila u
upotrebi, dolazio je svjež zrak.
— Nešto drugo nećete ionako nikada čuti, gospodine doktore —
reče razbludnik. Sjedio je tu samo u košulji i znojio se. Na košulji su
se ispod pazuha vidjele tamne mrlje. U prostoriji je bilo prevruće, a
zrak je bio loš unatoč pomoćnim vratima. — Mannholz ih je oboje
upozorila.
— Mannholz? Ni pomisliti Toni! Ne usuđuje se! Ona zna što će se
dogoditi, ako bismo je otkrili.
— A kako da je otkrijete, gospodine doktore? Dovoljno je već ako je
upozorila njega, tog Rossa. Ta bili su nekoć veliki lovers{ 33 }.
— Unatoč tomu. Previše se boji. I trezor je odmah otvorila.
— Zašto?
 — Što, zašto?
— Zašto je Mannholz otvorila trezor? — upita Toni sjedeći na
stoličici.
— Olivera je htjela da video-kasete budu na apsolutno sigurnom
mjestu.
Čovjek imenom Toni prasne u grčeviti smijeh.
— Već je u ambulantnim kolima neprestano govorila o tome. No, i
ja sam joj ispričao da mi tu u bolnici imamo veliki trezor.
I evo, sad su kasete na sigurnom, Toni.
Iz zvučnika je još dopirao šum vode.
— Ako ih Mannholz nije upozorila, onda mora da su strahovito glupi
— reče Toni iznenada natmureno. — A ako su toliko glupi, zašto
onda ne razgovaraju o toj stvari?
— Nisu oni glupi. Dapače, veoma su inteligentni. Ti znaš da je Ross
nekada volio Mannholz. I ona njega. On joj vjeruje bezgranično.
Dakle, vjeruje joj i Olivera.
— A ako joj toliko vjeruju, zašto onda ne govore o kasetama?
— Baš zato jer su inteligentni. — Herdegen sjedne na jednu od
malih uredskih stolica. — Imaju mašte. Naprosto ne žele ništa
riskirati. U takvom položaju. Vjerojatno su već nešto načuli o
»stjenici«.
— No, onda je to potpuno idiotski. Kako onda može Olivera unatoč
tomu dati kasete u trezor, da bi bile na sigurnom?
— Rekao sam ti već, oni vjeruju u Mannholz bezgranično. No,
dosta o tome! Moramo pričekati, dok stigne taj Wayne Hyde.
— Tko?
— Čovjek, kojega je najavio London. — Herdegen pogleda na sat.
— Zrakoplov kojim dolazi slijeće za trideset minuta.
Dok je trajao taj razgovor, Daniel Ross je ustao. Kretao se polagano
i oprezno, kako bi igla ostala u veni. Lijevom je rukom dohvatio
kromiranu šipku na tronošku s kotačićima na kojoj se nalazila boca
puna žućkaste tekućine i pažljivo gurao aparat za infuziju ispred
sebe u kupaonicu, gdje se kada punila vodom.
Mercedes je odjevena samo u gaćice stajala kraj umivaonika i prala
zube. Trgnula se, kad je u ogledalu primijetila Rossa.
— Danny! Zar si poludio!
 — Psst! Tiho! — Zakorači u kupaonicu potiskujući aparat s
infuzijom ispred sebe i sjedne na jedan stolčić.
— Znaš da ne smiješ ustajati! Ako se nešto dogodi! — prošapta
ona. Šum vode nadjačao je njen glas.
— Neće se ništa dogoditi. Moram ti još nešto reći, Mercedes.
— Što? — Bila je svjesna da je gotovo naga. Brzo se ogrne
frotirskim ručnikom.
— Nije istina — šapćući reče Daniel.
— Što nije istina?
— Ono što sam upravo rekao. O Sibylle. Da je volim kao sestru,
kao neku veoma blisku osobu.
— Oh! — Slijedila je stanka. Voda je šumorila. Mercedes sjedne na
rub kade.
— Mislim, to bila istina. Još prije dva sata bila je to istina, razumiješ,
mogu se zakleti svojim životom, Mercedes. Ali tada, kad sam je
iznova ugledao, kad sam iznova čuo njen glas…
— Onda je odjednom sve postalo kao nekad — prošapće
Mercedes.
— Da, Mercedes. Kao nekada. Ja… ja ti ne mogu lagati. Previše te
volim, a da bih to mogao. Ja… potpuno sam zbunjen… Nikad ne bih
to očekivao… zaista ne bih… Ali kad sam je ugledao, odjednom je
sve bilo kao prije dvanaest godina… Tako, kao da otada uopće nije
proteklo vrijeme… niti jedan jedini dan…
— A Sibylle? — šapatom nastavi Mercedes.
— Ne znam… Jedva da je progovorila sa mnom…
— Ali nešto takva možeš odmah primijetiti, Danny!
— Zaista ne znam što ona osjeća… Jako se promijenila… Tako je
ozbiljna i zatvorena. Mora da je muči teška briga…
— Nisi li je upitao kakva?
— Ta kažem ti, jedva da smo progovorili jedno s drugim. Ja… tako
sam slomljen… Možda je samo zato sve to tako… Možda ću je za
nekoliko dana… sutra već… voljeti zaista kao sestru… Ali ovaj
tren…
— Voliš nas obadvije?
— Da — prošapta on.
— Obje jednako?
— Da., ne… da, ja… oprosti mi Mercedes.
 — Što da ti oprostim? Slutila sam to čitavo vrijeme, očekivala sam
to…
Nijemo su se gledali.
Voda je još uvijek šumjela…
…i zato taj razgovor nisu mogli čuti ni Herdegen, ni razbludnik,
kojeg su zvali Toni. Nastavili su razgovarati međusobno.
— Sto se događalo u tvojoj smjeni? — upita Herdegen. — Sestra
Gertie je rekla da je pacijent iz »Union of Concerned Scientists«
imao posjetu.
— Ah, onaj od »Zabrinutih znanstvenika«! Da, imao je posjetu,
gospodine doktore. Nekog Amera. Veoma zanimljivo.
— Toni rukom pokaže u smjeru jednog od mnogobrojnih malih
kasetofona. — Broj dvadeset i dva. Sve je snimljeno. Reagan je
izdao nalog za naoružanje svemira, zar ne? Nazvao je svemir
»bojištem budućnosti«. Unutar slijedećih deset godina valja postaviti
svemirske stanice s posadom. Izgradit će ih pomoću raketoplana,
tog svemirskog vozila kakvo je i »Challenger«. Te svemirske letjelice
mogu nositi velike terete, kao što je već dokazano. Kad te svemirske
stanice budu instalirane, opskrbit će ih snopovima lasera, kojima će
u zraku uništavati neprijateljske rakete u dolijetanju. Ali to je samo
jedan od planova. U Rusa je navodno isto tako. U svakom će se
slučaju uskoro Reaganova i Weinbergerova obrana od balističkih
raketa izjednačiti s onom iz poznatog filma »Rat zvijezda«. Obojica
vjeruju da će za deset godina biti apsolutno zaštićeni od sovjetskih
raketa. Čini se da su »Zabrinuti znanstvenici« veoma zabrinuti.
Morate čuti, gospodine doktore, što je još svašta ispričao taj Amer!
Učinit će vam se kao da sve ruske i američke glavešine spadaju tu k
nama u ludnicu! Ali, oni ne dolaze k nama. Što će biti za deset
godina?
— Ovisi o tome da li je sve to uopće moguće i, ako jest, kome će
prvome uspjeti. A tada: Laku noć! Što još?
— I Piontak je imao posjetu. Poljaka, zemljaka. Zaposlen je na
školovanju s kompjutorima. I zato smije izvan granica i natrag.
Dogovarali su nove akcije »Solidarnosti«. No, tu bi se moglo dogoditi
još svašta. Sve je na vrpci. Sovjeti moraju to najhitnije saznati.
— I hoće, Toni, hoće. Što još?
 — Broj četrnaest. Čovjek iz MAD-a. Posjet kolege. Vojna
kontraobavještajna služba sada je na udaru, jer je on tvrdio navodeći
kao svjedoke dečke sa štajga, da je taj general NATO-a peder. U
MAD-u će padati glave. Pokušat će izvesti svinjariju. Ako ih se ne
pusti na miru, reći će da su postupali po nalogu šefa NATO-a, jer se
taj bezuvjetno htio riješiti Nijemaca.
— Fino društvo!
— Sve na vrpci, gospodine doktore.
— Što još?
—I dakako Damiani. Svađa s Isabelom Kastilijskom, Ferdinandom
Aragonskim i tim papom Borgiom. Kao i uvijek, ugovor u
Tordesillasu. Sedamnaesti lipnja tisuću četiristo devedeset i četvrte.
Znam već sve to napamet. To, jasno, nisam snimio. Jadno pseto, taj
Damiani. Jedan tako poznati stručnjak za međunarodno pravo!
Totalno meschugge{ 34 }, zar ne?
— Teška šizofrenija.
— I? Zar ne ide na bolje?
— Ne. Beznadan slučaj. Poslat ćemo ga natrag Talijanima. Čekamo
samo na instrukcije odozgor.
— Ah gospodine doktore, ono najvažnije: Mullah!
— Što je s njim?
— To moraju odmah saznati Ameri. Danas poslije podne bio je u
njega jedan iz poslanstva. Homeini želi započeti veliku ofenzivu i s
pola milijuna ljudi definitivno obračunati s Irakom. A zatim zatvoriti
zaljev. I ucjenjivati Zapad.
— Herdegen se odjednom uzbudio: — Gdje je vrpca?
— Pedeset i tri.
Herdegen skine s police kasetofon s brojem 53. — Odmah ću je
odslušati. To je doista bilo plodno popodne, Toni.
— Može se reći. Potpuno sam iscrpljen. A sada još i do ponoći. Sve
me kosti već bole. Tko će me zamijeniti?
— Buja.
— Buja uvijek dobiva »grobnu« smjenu! Njemu je dobro! Između
ponoći i doručka svi spavaju. Buja može također mirno spavati. Boli
me glava. Tu unutra tako smrdi. Unatoč uređaju za dovod svježeg
zraka. Smrdi ko u sernici, zaista gospodine doktore.
— Ti si sernica!
 — Ja? No, čujte gospodine doktore!
— Znojiš se. Smrdiš sam sebi. Malo više pranja. Češće mijenjati
košulju. Zaista Toni, ja te volim, ali ti si naprosto jedna užasna svinja.
 14
U toj se zgradi plaća dnevno u prvoj klasi 1 gulden, a u drugoj 30
krajcera. Besplatno se primaju: utemeljitelji, čiji prihod pritječe u
kuću; nadalje ludi iz klase takvih koji se u Opću bolnicu primaju za
10 krajcera ili badava.
Za svećenike koji su imali nesreću poludjeti, slobodne su sobe u
Milosrdne braće i zbog toga nije potrebno primiti ih u ovu kuću. Za
mirne luđake izgradit će se takozvana lazaretska zgrada.
Tiskana na dotrajalom požutjelom papiru, visjela je ta obavijest na
zidu ispod stakla u Sibyllinoj ordinaciji u prvom katu psihijatrijsko-
neurološke sveučilišne klinike u Beču. Ispod toga bio je smješten
sasvim jednostavan krevet. Tu je spavala docent dr. Mannholz, kad
bi noću imala dežurstva. Te večeri u kasnu jesen studenoga 1970.
moglo se kroz mnogobrojne otvorene prozore vidjeti na prostoru
Opće bolnice mnogo drugih klinika. Glavni ulaz bolnice nalazio se na
Lazarettgasse petnaest. Zgrada psihijatrije stajala je na blagoj
uzvisini iznad drugih klinika. Sibylle je imala trideset i šest godina,
bila je srednje visine i vitka. Imala je kestenjastosmeđu kosu i
izrazito velike oči iste boje. Usta su joj bila široka, usne blago
savijene i kao stvorene za smijeh. Danielu je bilo trideset i tri godine,
a kosa mu je bila plava. Izgledao je zdravo i oporavljeno. Daniel i
Sibylle stajali su jedan nasuprot drugome pokraj pisaćeg stola.
— Postoji još jedna komplikacija o kojoj bih vam se rado izjasnio —
reče Daniel.
— Još jedna komplikacija?
— Da — reče on.
— Koja?
— Volim vas, Sibylle. Otkad sam vas upoznao. Obožavam vas.
Oči joj postadoše odjednom još veće. On je zagrli i privine uza se.
Uzalud se branila. Usne se susretoše. On je čvrsto poljubi, a njena
usta ostadoše i dalje stisnuta. Zatim joj se usne rastvoriše, meke,
podatne i čarobne. Poljubac je trajao vrlo dugo. Naposljetku ona
položi glavu na njegovo rame i prisloni lice uz njegovo.
Prošapće: — Razumijem te, Daniele… — Njene ga ruke čvrsto
zagrliše. Poljubac se ponovi. Zatim se duboko zagledaše jedan
drugome u oči.
— Za sva vremena — reče on.
 — Zauvijek — ponovi ona. Zatim se iznenada nasmiješi.
— Što je?
— Ništa, dragi.
— Nešto jeste! Zašto si se nasmijala?
— Molim te, ne pitaj me.
— Molim te, želim znati. Čemu si se nasmijala?
— Pomislila sam: vezanost za majku! Ja sam, dakako, starija od
tebe — reče Sibylle i opet se nasmiješi…
I tako je to počelo, tada.
I tako je počeo san kojega je Daniel snivao od tog trenutka
nebrojeno mnogo puta. I uvijek tako. Točno tako. Tako je počelo i
noću 22. veljače 1984, prve noći koju je Daniel proveo u sanatoriju
Kingston kod Heiligenkreuza, ležeći na leđima, s infuzijom na desnoj
ruci. Smiješio se u snu. Mercedes je sjedila na njegovu krevetu i
promatrala ga. Imala je na sebi frotirski ogrtač, a lice joj je bilo
ozbiljno. U pozadini je gorjela samo jedna mala svjetiljka na pisaćem
stolu. Bilo je neobično mirno. Oluja se stišala, no snijeg je još uvijek
padao. Vrlo mnogo snijega. »Daniel sanja o njoj«, pomisli Mercedes.
Bila je sasvim sigurna da on sanja o Sibylle.
Čovjek s tirolskim šeširom na glavi stajao je ispred velike staklene
pregrade koja je dijelila u dva dijela prostor za dolazak putnika na
aerodrom u Wien-Schwechat. Bilo je veoma malo ljudi koji su došli
po svoje prijatelje ili rođake. U to je vrijeme, naime, sletio zadnji
avion toga dana, let 345 LUFTHANSE iz Pariza s međuslijetanjem u
Frankfurtu, a dolaskom na cilj u 22 sata i 30 minuta. Bilo je 22 sata i
50 minuta; čovjek s velikom kozjom bradicom i širokom zelenom
trakom na crnom šeširu vidio je kroz staklo kako mu s mjesta za
izdavanje prtljage u susret dolazi Wayne Hyde. Plaćenik je nosio
svoje obje velike, stare vreće za odjeću. Prepoznao je čovjeka koji
mu je domahivao iza stakla i veselo se nasmiješio. Krenuo je do
jednih od mnogobrojnih jednosmjernih vrata u staklenom zidu.
Čovjek u tirolskom ogrtaču i s tirolskim šeširom požurio mu je u
susret. Sad su se iza Hydea pojavili i drugi putnici, a domahivali su i
drugi ljudi koji su čekali svoje goste. U ogromnoj hali širile su svoje
odvratno svjetlo neonske svjetiljke kao iz carstva mrtvih. Svi ljudi kao
da su imali lica od voska. Našminkane usne žena izgledale su crno.
 Wayne Hyde prođe jednosmjerna vrata, zabaci jednu od vreća za
odjeću na rame i srdačno stisne ruku čovjeku koji ga je čekao. Na
Hydeovoj kratko ošišanoj plavoj kosi bilo je kristalića snijega, a
njegovo grubo lice od tragova vjetra i kiše bilo je crveno.
— Hallo, Franz, stari moj! — reče on.
— Servus, mladiću! — reče Franz Loderer. I njegovo je lice bilo
usko, a oči su mu bile sasvim svijetle boje.
Potapšao je Hydea po ramenu. — Kak mi je drago — reče on. —
Alzo, tak se veselim. Znaš kak se dugo nismo vidli?
— Znam. Točno. Od tisuću devetsto sedamdeset i osme. Angola.
Onda smo zadnji put bili zajedno.
— Smo se tukli za MPLA, je 1? Čuj, to je bila priča! Kak smo se
samo srušili s helikopterom Sikorski? — Obojica su se glasno
smijala.
— Još mnogo gore od Konga — reče Hyde.
— Ni za usporediti — reče Franz. — Kongo je bil prava igračka. Daj
mi svoje vreče.
— Ne, pusti! Mogu i sam.
— Auto mi je tu čist blizu. — Krenuli su jedan kraj drugoga, a Franz
Loderer je sav blistao od zadovoljstva. — No, mladiću. Kad si
nazval, zamisli, rasplakal sam se!
— Dobri, stari Franz — reče Hyde. Stigli su do jednog od izlaza.
Još je uvijek padao gusti snijeg.
— Evo nas! — reče Franz. — Prvo parkiralište. — Morao se iznova
nasmijati. — Kad si ti nazval, pogledal sam si orden od MPLA.
Ogromni komad. Se sečaš? Imaš još i svoj?
— Jasno.
— Ah, ja imam doma punu jednu ladicu tog pleha. Mogel bi otvoriti
dučan. I ti isto. No, to je bila zvezdana ploča od MPLA. Najveći
orden od svih.
— Kafri{ 35 } su je dobili od Rusa. Ruski su ordeni uvijek najveći —
reče Wayne Hyde koračajući kroz snijeg kraj svog prijatelja. Poslije
angolskog građanskog rata, koji je počeo 1976, naposljetku je nakon
mnogo godina došla na vlast marksistička MPLA-partija,
potpomagana od Sovjetskog Saveza i Kube. Wayne Hyde i njegov
prijatelj Franz Loderer borili su se dvije godine na njenoj strani.
 — Proleteri svih zemalja, ujedinite se! — reče Hyde. — Boy, oh,
boy, ne postoji svjetonazor za koji još nismo ubijali ljude.
— Tu smo — reče njegov prijatelj s tirolskim šeširom na glavi i
otvori prtljažnik crnog »mercedesa«. Hyde smjesti unutra obje vreće
za odjeću. Zatim sjedoše u kola. Vozačevo je staklo bilo zameteno
snijegom. Franz upali unutrašnje svjetlo. Podigne tešku torbu od
platna za jedra na Hydeova koljena. — Eto, dečko — reče on. — Tu
je sve.
U torbi su se nalazili kundak, cijev i nišanski dalekozor za pušku,
municija i jedan moćan pištolj.
— To si htel imati — reče Franz. — Springfield nula-tri, kalibra
sedam šezdeset dva, magazin za deset metkih. Nišanski dalekozor.
Donesel sam deset magazina, jer je uvek nutra samo šest patrona.
Okay, merc?
— Okay, buddy.
— Drž se čvrsto, da ne puknem! Stari Wayne u Beču gradu! Kud
idemo? — Franz Loderer upali kola, uključi brisače i upali duga
svjetla.
— Heiligenkreuz.
— Kaj? — Franz je bio zapanjen. — Hoćeš možda zakucati neke
od duhovne gospode?
— Ne, zašto?
— Pa to je samostan, dečko.
— U blizini se nalazi jedan sanatorij.
— Ah, tak. — Franz krene. — Za koga sad delaš? Za Amerikance
ili za Ruse?
— Za jedne i za druge — reče Wayne Hyde.
Daniel Ross snivaše…
Nag leži pokraj nage Sibylle. Voljeli su se po prvi put. Kasna je noć.
On miluje njene male čvrste grudi. Puše zajedno istu cigaretu.
Krevet je velik i kvadratična oblika. Danju se slaže u kvadratni kauč.
Kroz prozor sićušne sobe vidjelo se u daljini treperenje milijuna
svjetala: svjetala grada Beča. Na stoliću se nalazi mali televizor i
gramofon, dio malog stereo-uređaja. Na gramofon se može
odjednom staviti deset ploča.
Ležali su tako jedan pored drugoga i slušali tihu sentimentalnu
glazbu iz prohujalih vremena. Willi Forst je upravo otpjevao »Bel
ami«. Sibylle sakuplja stare šelak-ploče. Na tanjurastu podlošku
gramofona koja se okretala spusti se slijedeća ploča. Začuje se
klavir, zatim otužni saksofon, pa violina. Glazba je zvučala nekako
neobično, prividno limenastog previsokog tona, kakva se uostalom i
čula s tih starih ploča. Aranžman je bio sasvim drugačiji nego
kasnije, nekako prepolagan, malo otežući.
Saksofon i violina je sada zašutjela. Samo je klavir pratio svijetao,
sasvim mlad, čeznutljiv ženski glas koji je pjevao: »Nitko nas nije
pitao, dok još nismo imali lica, želimo li živjeti ili ne. Sad lutam sama
kroz veliki grad — i ne znam, voli li me on ili ne. Kroz vrata i prozor
gledam u sobu, i čekam, čekam na nešto… Kad bih mogla poželjeti
nešto, ne bih znala što da poželim bilo dobro ili loše…«
Daniel naćuli uši.
— Tko je to? Tko to pjeva?
— Ne znam, ljubavi. — Sibylle je rukom prolazila po Danielovoj
kosi. Pruži mu cigaretu iz koje on povuče dim, a zatim je otresla
pepeo na mali tanjurić, što se nalazio kraj nje na krevetu.
»…Kad bih mogla poželjeti nešto, tako bih rado bila malo sretna«,
pjevala je žena-dijete na staroj ploči, »-jer kad bih bila baš i
presretna, čeznula bih za tugom.« Ponovno se uključi saksofon, pa
violina. I pjesma završi.
Daniel se brzo uspravi i zaustavi gramofon.
— Što hoćeš?
— Vidjeti tko je to pjevao.
Ona klekne. Njeno se nago tijelo pripije uz njegovo. On skine ploču
s tanjuraste podloge.
— Čudno — reče on.
— Što je čudno, Danny? — Njene se male grudi naslone na
njegova leda.
— Naljepnica. Pogledaj! Potpuno izgrebena. I ova na drugoj
strani… Ne može se odgonetnuti ni riječ. Ni jedna jedina. Na svim
tvojim drugim starim pločama natpisi su čitljivi. Samo u ove nije.
Osim toga, tu ploču nisam čuo, niti vidio još nikada. Zaista čudno.
Mislio sam, da ih znam sve.
— I ja sam mislila da znam svaki djelić tebe — reče ona i spusti se
na krevet, široko raširivši ruke.
 A on klizne preko nje i opet započe čudo, prekrasno čudo samo za
njih dvoje, u toj prostoriji koja je predstavljala čitav Sibyllin stan,
prostoriji tako malenoj, da je u njoj moglo zajedno živjeti samo dvoje
ljudi koji se beskrajno vole. Bila je tu još i kupaonica, kuhinja i
predsoblje, ali sve veoma sićušno.
Godinama kasnije, 1973, postao je prostor Bečke opće bolnice
pravo gradilište, koje je neprestano raslo da bi na kraju postalo
ogromno. Stare zgrade klinike rušile su se jedna za drugom, a
najprije je došla na red prastara, ružna, prvobitno carskožutom
bojom oličena zgrada psihijatrije. Svaka je klinika zamijenjena
novom, hipermodernom. To preuređenje, koje je bilo neraskidivo
povezano s velikom aferom korupcije, takozvanim AKH-skandalom,
nije bilo završeno ni do ovog časa kad je Daniel u sanatoriju
Kingston snivao maleni stan.
Već i prije 1970. godine bila su u blizini Lazarettgasse izgrađena
dva sedamnaestokatna velika stambena tornja za liječnike, liječnice,
njegovatelje i medicinske sestre velikih klinika! I Sibylle se uselila u
jedan od njih: petnaesti kat, apartman petnaest-nula-osam.
Svi su ti apartmani bili jednako maleni, svega dvadeset četvornih
metara! U svakom neparnom katu bili su podovi, zavjese i posteljina
plave boje, a u svakom parnom žute, kao i zidovi beskrajnih hodnika
koji su počinjali od dizala i u kojima se lako dobivao strah od
zatvorenog prostora. Zapravo bi svaki normalan čovjek morao
poludjeti u tim normiranim ćelijama, gdje je osnovni inventar bio
veliki kvadratni kauč. Bezbrojni primjerci tog pokućstva bili su
smješteni na svih sedamnaest katova, uvijek točno na istom mjestu.
U svom je snu Daniel čuo Sibylle kako govori: — Dok sam još bila
sama, neko vrijeme spavala sam vrlo loše. U to sam vrijeme noću
satima razmišljala, gdje upravo sada četrnaest ljudi ispod mene na
kauču ima glavu, a gdje noge. Bila je to paklenska muka.
Da, u takvim se neljudskim stanovima-saćama može naprosto
veoma lako poludjeti! Svake bi godine najmanje dva stanara skočila
kroz prozor u dubinu. Ali, jedno takvo saće može postati oaza sreće,
blaženstva i mira, ako se dvoje ljudi vole. Ako se tako duboko vole,
kao što su se voljeli Sibylle i Daniel; Daniel Ross, uspješni šef studija
za jugoistočnu Evropu u sklopu Televizije Frankfurt. Centrala je,
dakako, imala svoje predstavnike u jugoistočnim evropskim glavnim
gradovima, a njihov se rad koordinirao iz Beča. Daniel je imao
prostran stan na Grinziger aleji, ali kad god je mogao, ostao bi
spavati u Sibylle. Sibylle je od svojih roditelja, koji su živjeli u
Salzburgu — otac je također bio liječnik — dobila jedan antikni
sekreter. Više se starog pokućstva i nije moglo smjestiti u jednu
jedinu prostoriju sa svojih manje od dvadeset kvadratnih metara. Na
viseći regal iznad sekretera smjestila je Sibylle mnoštvo stručne
literature. Na podu su bila naslagana čitava brda džepnih izdanja
knjiga; za normalna izdanja nije bilo dovoljno mjesta. U regalima od
šperploče bilo je smješteno mnogo longplejki i Sibyllina zbirka ploča
od sedamdeset i osam okretaja. Preko dana bi kauč bio prekriven
modrim pokrivačem, a po njemu su bili razbacani mnogobrojni šareni
jastuci. Na zidu je visjela reprodukcija slike »Jidl mit Fiedl« od
Danielovog i Sibyllinog omiljenog slikara Marca Chagalla: mali grbavi
Židov pleše i svira na šindrom pokrivenom krovu naherene kuće,
okružen mjesecom, oblacima i zvijezdama, magarcem i kravom,
crkvom, te drugim naherenim kućama siromašnih Židova iz
Chagallova »Schtetl« Liosno kraj Witebska.
Tu, u toj sobi, u kojoj su prostor između kauča i sekretera mogli
prijeći samo jedan za drugim, nalazio je Daniel Ross svoj mir, koji
inače nije mogao nigdje naći, vječno nemiran i u žurbi. Tu je bio
sretan. Tako sretan sa Sibylle. Gledaju televiziju. Slušaju glazbu:
jednako rado Čajkovskog i Mozarta, kao i Gershwina i Louisa
Armstronga. Tu zajedno čitaju knjige džepnog izdanja svojih
najmilijih autora: Hemingwaya, Steinbecka, Garyja, Silonea, Falladu,
Grahama Greenea…
Sve je to Daniel čuo i vidio u svom snu, tom snu kojega je sanjao
tako često, svih tih posljednjih dvanaest godina. I zato mu je na licu
bio smiješak, a Mercedes je sjedila na rubu njegova kreveta i
promatrala ga nepomično — ozbiljna i tužna.
Sibylle je ušla i zamijenila gotovo ispražnjenu bocu novom i punom.
Učinila je to veoma spretno i pažljivo. Daniel se nije probudio, nije
čak ni osjetio da se nešto događa. Žene su dugo nijemo promatrale
jedna drugu. »Samo neka spava«, đošapnula je Sibylle Mercedes, a
ona je kimnula glavom. Sibylle također kimne i izađe. Napolju je još
uvijek padao snijeg, a u grobnoj tišini čulo se samo Danielovo
disanje. On je sanjao o Sibylle, o sebi, i o njihovoj ljubavi…
 Imali su isti ukus i isti svjetonazor, iste sklonosti i interese, a njihova
tijela — njihova »kemija«, znala bi reći Sibylle — bila je kao stvorena
jedno za drugo. Kad bi se voljeli do iscrpljenosti, tada bi zaspali,
zagrlivši se i priljubivši jedno uz drugo, kao da su jedno biće, jedna
jedina osoba, zaštićeni s trideset i šest pravednika od sveg Zla koje
spominje veliki Martin Buber u svojoj priči o kasidskoj legendi: Na
svijetu od njegova početka postoje pravednici i oni koji to nisu;
ponekad je više pravednika, ponekad manje. Ali uvijek, i za sva
vremena, postoji ih najmanje trideset i šest. Oni moraju postojati, jer
inače taj svijet ne bi mogao egzistirati ni jednoga dana, nego bi
propao u vlastitom grijehu…
I sve to proživljavao je Daniel u vlastitom snu, koji je snivao već
punih dvanaest godina. Slike i riječi su se nepovezano izmjenjivale,
kako je to već uobičajeno u snovima.
Tu je bila i vlasnica male kinematografske dvorane »Bellario« u
kojoj su se redovno prikazivali stari, vrlo stari filmovi; oni su je upitali,
da li zna u kojem filmu i tko je pjevao pjesmu »Kad bih mogla
poželjeti nešto«, jer ta je pjesma od one noći kad su se zbližili prvi
put, postala njihova pjesma, a stara se dama sjetila da je pjesma iz
filma »Čovjek koji traži svog ubojicu« režisera Roberta Siodmaka, u
glavnoj ulozi Heinz Riihmann, a muziku i tekst napisao je Friedrich
Hollaender; ali ona više nije mogla prikazati kopiju tog filma iz 1931.
godine, jer je to bio jedan od prvih tonskih filmova i tako Daniel i
Sibylle nisu nikada saznali, tko pjeva njihovu pjesmu na staroj šelak-
ploči s izgrebenom etiketom.
Uvijek su nastojali odmor koristiti zajedno i odlazili bi Danielovim
»opel admiralom«, vlasništvom Televizije, u Normandiju, na obalu
ptica i bijesno more; vozili su se u Camargue k divljim, bijelim
konjima; na rivijeru u Vallauris, Antibes, Saint-Paul-de-Vence; vidjeli
su originale slika onih slikara koji su tamo živjeli — slike Bonnarda,
Picassa, Caldera, Kandinskog, Miroa, Ubaca i, dakako, Chagalla.
Putovali su u Jugoslaviju. Zatim u Rim, gdje su bacali novčiće u
Fontanu di Trevi, jer tko to učini, znači, da će se vratiti na to mjesto.
O, kako su se samo znali smijati! Kako je divno moći se smijati s
nekim, tko osjeća isto kao i vi sami!
U listopadu 1971. godine, godinu dana od početka njihove ljubavi,
pojavili su se u Daniela prvi znaci ovisnosti o oxazepamu, koji mu je
Sibylle prepisala da bi ga odvikla od valijuma.
I sve je to Daniel vidio, čuo i proživio u svom snu, isto kao i onaj
brodski mali koji pjeva: »Vidim Jeruzalem i Madagaskar, Sjevernu i
Južnu Amerikuuuu!« Da, Daniel je sve to proživio još jedanput…
Kako mu je odjednom glas promukao, da je mogao samo još šaptati,
kako je patio od sve veće potrebe za snom kojem se pri kraju više
nije mogao odupirati, kako je jedne večeri, kad se dogovorio sa
Sibylle za sastanak u hotelu, zamijenio tamna staklena vrata
telefonske govornice s tamnim, staklenim ulaznim vratima u hotel, pa
se zaletio u staklo govornice, jer su mu oči otkazale…
…Sibylle ga puna ljubavi uze za ruku i odvede u kola, sjede za
volan i odveze ga odmah iste večeri na kliniku, na odjel B 22
psihijatrije, gdje je već ležao jedanput, kad ga je odvikavala od
valijuma. Odmah je priznao da je uzimao oxazepam u prevelikim
dozama.
— To je fantastično sredstvo — zakuka on. — Najprije me je uvijek
tako osvježavalo kad bih bio umoran, a ja nisam nikada želio biti
umoran kraj tebe. Uzimao sam sve više i više, kako bi što dulje bio
budan i sretan. Vjeruješ mi?
— Dakako da ti vjerujem, Danny.
— I ne ljutiš se na mene?
— Kako bih se mogla ljutiti?
— Ali me prezireš…
— Kakve to gluposti govoriš!
— Jer sam tako slab… tako labilan… jer ne mogu izdržati nikakvo
iskušenje… jer ti uopće nisam oslonac, kad se ne mogu osloniti niti
sam na sebe…
— Ti si mi jedini oslonac, slatki moj idiote — reče Sibylle i poljubi ga
u usta. I već je bio u krevetu, dobivao infuziju, počelo je odvikavanje.
Kao što je dvanaest godina kasnije sjedila na rubu njegova kreveta
Mercedes, tako je te noći u listopadu 1971. godine sjedila na
Danielovom krevetu Sibylle, sve dok nije zaspao. Bio je tada mršav
čovjek, s uskim sivim mladalačkim licem i kuštravom plavom kosom
koja je već pomalo počela sijediti. Čim bi Sibylle začula da duboko i
pravilno diše, udaljila bi se. Ali, ostajala bi u svojoj sobi za dežurstva,
vraćala se u Danielovu sobu da zamijeni bocu. »Uvijek sam bila
majka«, razmišljala je. »I uvijek ću ostati majka. Mislila sam da ću biti
jača. Ali, prevarila sam se. Dragi, dobri, jadni, jadni Danny…«
U Herdegenovoj je sobi zazvonio telefon.
On je ležao na poljskom krevetu i pušio. Dignuo je slušalicu i javio
se.
— Ovdje vratar, gospodine doktore. Upravo su stigla neka kola.
Jedan gospodin želi razgovarati s vama. Kaže da je s vama
dogovorio dolazak.
— Dajte mi ga.
— Trenutak, gospodine doktore.
Začuo se drugi muški glas: — Doktore Herdegen?
— Da.
— Wayne Hyde.
— Pa to je divno. Kako ste se uspjeli dovesti? Taksijem?
— Dovezao me jedan prijatelj.
— Pričekajte tri minute. Doći ću na ulaz po vas. — Herdegen spusti
slušalicu, navuče preko liječničkog mantila debeli ogrtač i požuri van
na hodnik u prvom katu. Dizalom se odveze dolje u garažu. Tu se
nalazio veoma velik broj automobila. Herdegen sjedne za volan
jednog »landrovera«. Kola su poskakivala putem zametenim
snijegom koji je vodio kroz park do ulaznih vrata. Pri dugim svjetlima
primijeti Herdegen kako su se mnoge grane stabala slomile pod
teškim teretom snijega. Stigne do vrata. Tu je čekao jedan visok,
mršav muškarac, odjeven u dufflecoat podstavljen krznom. Imao je
plavu, vrlo kratko ošišanu kosu, veoma svijetle oči, i lice na kojem se
vidjelo da je mnogo boravio na zraku. Na ramenima je nosio dvije
velike vreće za odjeću. Ispred sebe je stavio torbu od platna za
jarbole, a kraj njega je stajao maleni, debeli vratar koji je upravo
sada bio u službi.
Herdegen zaustavi vozilo i izađe iz kola. Pozdravi Hydea. Pružiše si
ruke. Zatim složiše prtljag u »rover«. Hyde se popne na sjedalo kraj
Herdegena. On okrene kola i krene natrag prema velikim, modernim
kliničkim zgradama.
— Gdje su njih dvoje?
— U svojoj sobi. On je već odavno zaspao. Bio je jako iscrpljen.
Ona ne. Ona je žilava.
 — Znam. Bila je juniorska prvakinja svoje zemlje u plivanju na
osamsto metara kraul i tisuću metara prsno. Velika jahačica.
Nagrade za tenis i golf. Pročitao sam njen dosje.
— Meni je mister Morley dao iscrpne podatke o oboje.
— Prilična olupina, taj Ross.
— Da, sada, momentalno. Taj će, međutim, opet uskoro biti na
nogama. Ne smije ga se potcijeniti. Ali ona je ipak opasnija. Fanatik.
Već mnogo godina djeluje u međunarodnom mirovnom pokretu.
Hyde reče: — Što možete, doktore? Ti su mirovni pokreti postojali
uvijek prije svakog svjetskog rata.
Herdegen se srdačno nasmije.
Daniel snivaše…
Ovaj put je kura odvikavanja i preorijentiran ja na novo sredstvo
trajalo četiri tjedna. Novo se sredstvo zove nobilam.
Sibylle reče: — U biti to što činim, krivo je i neodgovorno. Ne bih ti
smjela dati nikakvo sredstvo.
— Dušo, molim te, ja ne mogu…
— Znam. Dobro te poznam, Danny. Ti si postao toliko ovisan o tim
prokletim sedativima, da ti se naprosto nešto mora dati. Loše. Vrlo
loše. Pokušat ćemo s postepenim oduzimanjem i s davanjem sve
slabijeg sredstva. Nobilam je, doduše, relativno jako sredstvo. I
upravo zato postoji opasnost, da ćeš ga opet zloupotrebljavati. No,
tako to ne može potrajati vječno. Vječno to ne može izdržati ni jedan
organizam. Obećaj mi da ćeš zaista uzeti samo onu količinu koju
sam ti dopustila!
— Kunem se. S našom ljubavi — reče on.
»Ah«, pomisli on u snu, »zakleo sam se našom ljubavi…«
Nekoliko večeri kasnije Daniel priča Sibylle u njenom sićušnom
apartmanu: — U Beču je Werner Farmer. Moj stari prijatelj.
Povjesničar umjetnosti. Najzgodniji momak na svijetu, zaista! Moraš
ga upoznati! Mogu ga dovesti sutra uvečer k nama?
Ona bi radije bila sama s njim — kao i uvijek — ali, dakako, rekla je:
— Jasno, Danny.
— I… dušo… bi li nam htjela pripremiti nešto za jelo? Pa ti kuhaš
tako fantastično! Već sam Werneru to spomenuo.
Ona se nasmiješi. — Onda već i znam što želiš da napravim:
Tafelspitz{ 36 } sa špinatom, pečenim krumpirima, sos od hrena i
vlasca.
Na to se nasmiješi i on, blažen od sreće, obuzet ljubavlju, velikom
ljubavlju, zagrli je i poljubi.
— Tafelspitz. Jasno! U Njemačkoj ga ne znaju tako dobro pripremiti.
Ah, Sibylle, ti si nevjerojatna, zaista, nevjerojatna…
Začuje se kucanje na vrata.
Prije nego što je Sibylle stigla reći »slobodno«, vrata se njene sobe
otvoriše i uđe visok Herdegen, blijed kao smrt. Za njim uđe jedan isto
tako visok, mršav muškarac, odjeven u flanelaste hlače, jaknu od
tvida i pulover s okruglim okovratnikom.
Sibylle, koja je sjedila u tami, okrenuta leđima vratima, i piljila
napolje u mrklu noć i snijeg, okrene se i pogleda prema vratima.
Herdegen je odmah prilikom ulaska upalio stropno svjetlo.
— Što to znači, gospodine Herdegen? — Sibylle se uplašila i
naljutila. — Kucate i odmah ulazite? Mogla sam i spavati!
— Vi ste zamijenili dežurstvo s kolegom Habeckom, jer se sami
želite brinuti za gospodina Rossa.
— Da, i? U sobi je bio mrak. Da sam malo prilegla…
— Ali vi niste prilegli. Žao mi je što smetam, gospođo primarijus.
Stvar je veoma hitna. Smijem li vas upoznati: Peter Corley. Mister
Corley, ovo je gospođa primarijus Mannholz.
— Hallo — reče Wayne Hyde i nasmiješi se. Imao je neobično
velike, žućkaste zube. — Već je gotovo ponoć. Zaista mi je žao,
gospođo primarijus. Smetat ćemo vas samo nakratko.
— Što želite?
— Da otvorite trezor.
Sibylle ustade. Problijedi kao krpa, a donja joj usna poče
podrhtavati.
— Trezor — a zašto?
— Vi znate zašto — reče Herdegen.
— Nemam pojma.
— Gospođo primarijus, molim vas!
Wayne Hyde se još uvijek smješkao. — Danas uvečer vi ste primili
novog pacijenta gospodina Daniela Rossa. Njegova pratilja,
Mercedes Olivera pohranila je u trezor dvije video-kasete. Ja ih hitno
trebam. Dakle, molim, gospođo primarijus!
— Ne — reče Sibylle. Ruke su joj drhtale. Skupila ih je u pesnice.
 — Gospođo primarijus, ja sam čitao vaš dosje. Jamačno, vi ćete
otvoriti trezor — reče Wayne Hyde. Sad se smješkao gotovo nježno.
— Ne, ja to neću učiniti.
— Ali, što je zaboga gospođo primarijus? U vašem dosjeu stoji da
je pravo zadovoljstvo surađivati s vama. Naročito je pohvala
izražena o vašoj spremnosti na suradnju. I sad mi nećete učiniti tu
malu uslugu?
— Gospodin Ross je moj stari dobar prijatelj. On i gospođa Olivera
dali su mi kasete s punim povjerenjem.
— Svakako, svakako. A sada ćete ih vi predati meni, gospođo
primarijus.
— Ne, ja to neću učiniti, mister Corley.
— O, kako da ne! Vi ćete to učiniti, gospođo primarijus. Zar vas
moram podsjetiti na vašeg brata? To mi je veoma neugodno.
— Prestanite! — Odjednom je Sibylle počela vikati. — Zar će to
tako potrajati do vječnosti? Zar ću zauvijek morati sudjelovati u svim
vašim podlostima?
— Ne govorite tako, gospođo primarijus! Podlost, c, c, c. Ali,
suradnja? Dakako, ona će se nastaviti. Pa vi ste već godinama
suglasni s našim sporazumom. Zaista ne razumijem što vam je. Zar
vas je možda susret s vašim starim prijateljem mogao toliko izbaciti
iz kolotečine? Bilo bi mi veoma žao. No, sada je, molim, dosta
predstave! Vrijeme leti!
Wayne uze s pisaćeg stola veliku uokvirenu fotografiju u boji i stade
je promatrati. — Zgodan čovjek, zaista…
— Da ste sliku odmah stavili natrag na mjesto! poviče Sibylle.
— Ali, molim vas, gospođo primarijus! — Hyde vrati sliku na staro
mjesto. Odjednom se prestao smijati. — Tako — reče.
— Dosta je! Otvorite, i to brzo!
Sibylle se nije ni pomakla.
— Gospođo primarijus, kažem vam zadnji put, otvorite!
Sibylle niječno mahne glavom. Htjela je nešto reći, međutim, glas ju
je izdao.
— No, lijepo. — Herdegen uze u ruke telefonsku slušalicu. Stade
birati broj. Zatim progovori: — Dobra večer. Ovdje Herdegen. Dajte
mi, molim vas, gospodina Abada! Hitno je… da, hvala. Čekam… —
Pogleda Sibylle. Ona mu uzvrati pogled drhteći cijelim tijelom.
 — Gospodin Abad?… Da, Herdegen. Moram vam na žalost reći, da
gospođa primarijus odbija…
S užasnim izrazom vlastite odgovornosti na licu Sibylle krene
prema vratima trezora i poče okretati konus okruglog brojčanika.
— Trenutak — reče Herdegen u slušalicu. — Trenutak molim,
gospodine Abad…
Sibylle je namjestila kombinaciju. Povukla je veliki posrebreni kotač.
Blindirana čelična vrata se otvoriše, a u unutrašnjosti se upali svjetlo.
— Moram se ispričati, gospodine Abad. Sve je u redu. Gospođa
primarijus je opet razborita, kao i uvijek… Žao mi je ako sam vas
smetao, ali… Veoma ste ljubazni, gospodine Abad… Da… Da… Da,
isporučit ću. Laku noć! — Spusti slušalicu i reče Sibylle, koja je
poniknuvši glavom stajala kraj prozora i gledala napolje: —
Gospodin Abad se preporuča. I srdačno vam zahvaljuje.
Zatim Herdegen uđe u trezor i skine s regala žutu omotnicu s dvije
video-kasete. Vrati se i reče: — Zaista, gospođo primarijus, vi dobro
znate da takve scene ne vode ničemu! Samo se potpuno besmisleno
uzrujavate. Mogli smo to odmah riješiti. Dođite, mister Corley!
Hajdemo brzo k meni.
— Molim vas još jedanput da me ispričate za smetnju — reče
Wayne Hyde. Zatim brzo krene za bljedolikim liječnikom. Vrata se za
njim zalupiše. Sibylle osta nepomično uz prozorsko staklo.
Mercedes koja je sjedila na Danielovu krevetu primijeti da se on
više ne smješka u snu. Više ne sanja o Sibylle. Sve se iznenada
preokrenulo i sada je vidio sasvim druge slike, proživljavao jedan
sasvim drugi život, kako je to moguće samo u snovima.
Život s majkom. Tada, odmah poslije rata. Ruševine, razvaline,
hladnoća, bijeda. Odvratna soba u stanu zlih, stranih ljudi, kuda su ih
»uputili«. Thea Ross radi kao servirka u obližnjem američkom klubu
u Clam-Gallas-Palais na Wahringer Strasse, kod Kemijskog instituta.
A tu nema doughnuts{ 37 }.
U snu se može prisjetiti najsitnijih i najudaljenijih događaja.
Kako je samo često Daniel sanjao te doughnuts! Te pogačice od
tijesta pečene na masti. Majka bi dolazila kući uvijek tek oko
jedanaest sati noću. Daniel bi je uvijek dočekivao budan, pun nekog
neopisivog blaženstva, kao da je Božić, Božić, svake noći. Jer, u biti
tako je i bilo. Majka bi uvijek donosila iz kluba tri doughnuta i punu
termosicu vruće čokolade. I tada bi za Daniela svake noći počinjao
Božić. Za malog dječaka uska lica, velikih očiju i mršava tijela.
Doughnuts za njega! Vruća čokolada za njega! Ponekad i komad
bijelog kruha s maslacom od kikirikija.
Uh, kako je veselo u njegovom tvrdom krevetu! A tek majka, kad bi
ga milovala po kosi, mrtvo umorna, ali radosna, što naposljetku
može skinuti cipele s otežalih nogu. Uvijek bi se smješkala pri tom.
Takav smijeh imaju samo madone u crkvama u koje ga je majka tako
često vodila, jer se neprestano usrdno molila da dobije neki drugi
posao, lakši, i jedan mali, vlastiti stan. Molim te, dragi Bože, otac je
mrtav, mi smo sami, imamo samo jedno drugo! Daniele, oh, koliko te
volim. I ja tebe, majko. I ja tebe također. Tako mora da je na nebu.
Majka i doughnuts. A možda još i maslac od kikirikija. I vruća
čokolada.
Vrijeme teče brzo, naš je život kratak. Daniel već ide u gimnaziju. I
najbolji je đak, uči najmarljivije, kako bi razveselio majku, majku koja
je uvijek tužna i koja je uvijek i bila tužna, otkako se može sjećati — i
tada još dok je otac bio živ i iz rata dolazio na dopust. Sada je rat
završen. Polagano nestaju i ruševine. Zatim imaju i vlastiti stan, u
Schoppenhauerstrasse, prizemlje, stara zgrada. Svejedno, imaju
vlastiti stan! A majka ima i drugi posao: u novoj izdavačkoj kući.
Lektor je za knjige na francuskom, engleskom i talijanskom jeziku.
Jer majka zna jezike, ona je obrazovana, a sada se tiska mnoštvo
knjiga koje su za vrijeme nacizma bile zabranjene. Daniel odlazi
poslije škole u kupovinu, posprema i čisti stan, pere suđe, a tek tada
radi svoje domaće zadaće — poput Tončeka u »Tonček i Točkica«
Ericha Kastnera, koji je također volio svoju majku iznad svega.
I poput Ericha Kastnera i Daniel je počeo pisati vrlo rano. Prva mu
je kratka priča tiskana za njegov petnaesti rođendan. U »Neues
Osterreich«. Sic transit… Koliko dugo već ne postoje te novine!
Daniel dobiva sto pedeset šilinga honorara. A majka je blažena. Ne
zbog novca. Ne, nego zbog Daniela. Tako je ponosna na voljenog
sina.
On nastavlja s pisanjem. Njegove se priče tiskaju i u Njemačkoj.
Mnogo ih je, mnogo. O, prekrasnog li vremena! Nove knjige! Novi
filmovi! Novi komadi! Daniel odlazi s majkom u kino, u kazalište.
Drugi mladići u njegovim godinama idu sa svojim prijateljicama.
Prijateljica? Daniel je neće imati. Hoće samo svoju majku, koja je
uvijek bila tako beskrajno dobra prema njemu. Međutim, ipak se
pojavljuje djevojka. Zove se Erika. I što čini Daniel, koji je prvi put u
životu zaljubljen? Još prije nego što ju je poljubio prvi put, predstavio
ju je majci. Ona se majci sviđa. Na sreću. Da se kojim slučajem nije
svidjela majci, među njima bi odmah bilo sve gotovo.
»No, majka je tako razborita«, razmišljao je on, te iznenada u snu
osjeti mržnju. »Ona zna da će doći vrijeme kad će morati podijeliti
svoju ljubav. Dakako, ona Eriku mrzi. Ne kao Eriku. Kao
konkurenciju. Ah«, pomisli on u snu, postiđen, »nakon svega što je
majka proživjela: otac, rat, težak posao kao servirka, nas dvoje sami.
Ta ona je sirotica bila žrtva. Žrtva ljubavi smo i nas dvoje…«
S Erikom nije trajalo dugo. Majka ima pune ruke posla. Uvečer
mora još i u kući tipkati recenzije na pisaćem stroju. Vid joj postaje
sve slabiji. I tada sjedne za pisaći stroj Daniel, otkazavši sastanak s
Erikom, i tipka po majčinom diktatu, a ona ga miluje po kosi. Dobri
moj dečko.
Erika to sebi, dakako, ne može dopustiti. Kaže Danielu da ima
drugog mladića i da je među njima sve svršeno. Daniel je očajan. I
majka također. Da bi ga utješila, odlazi s njim u Elbu{ 38 }; opet se,
naime, moglo putovati. Svake večeri sjede u luci Portoferraio u svom
omiljenom baru — u Italiji se, naime, sve male kavanice nazivaju
barom — sretni su, tako su sretni. Majka i Daniel. A brodovi dolaze i
odlaze…
Sretao je i druge djevojke. Majka je smatrala da su divne, Ali, sve
su opet odlazile. Nijedna se nije zadržala. Često je Daniel upravo
zbog toga bio zadovoljan. Jer, on ih sve uspoređuje s majkom. Tako
je jedna bila previše ohola, druga zaigrana, a treća uopće nije nikada
čula za poznatu knjigu Marcela Prousta.
Daniel je svojim pripovijetkama postao poznat. Zove ga k sebi
glavni urednik američke vojne grupe na radiju: Crven-BijeliCrven.
Tako je dospio na radio-stanicu. Ubrzo dobiva vlastitu emisiju. Sam
piše, govori, proizvodi. Šalju ga kao dopisnika u Hamburg. Majka
sama u Beču? Ne, sada zarađuje dovoljno. Ona mora s njim u
Hamburg. Mora biti uz njega. Postaje dopisnik iz Londona. Dakako,
majka opet odlazi s njim. Vid joj se znatno pogoršao. Pomaže
operacija u najboljeg liječnika. Daniel daje majci neprestano veoma
mnogo novaca. Ona ga uopće ne treba. Sačuvat će ga za njega,
kaže, za svog voljenog Daniela, kad mu jednom ustreba.
U Londonu sreće Alice… očaravajuću, stariju od sebe, stariju
trinaest godina. Je li to važno? Žene se. Majka će stanovati s njima,
to je Daniel odmah jasno rekao Alice. Iznajmljuje lijep stan u
Mayfairu. Već je dopisnik za televiziju. Televizija Frankfurt. Kakva
karijera!
»Iz Londona izvještava Daniel Ross…«
Nakon pola godine Alice ga stavlja pred izbor: ili majka ili ona.
Velike scene. Majka odmah nudi svoj povratak u Beč. Ne dolazi u
obzir! Dakle, odlazi Alice. Pola godine kasnije, Daniel je rastavljen. I
opet sretan s majkom, tako sretan!
Premješten je u Rim. No, sad je ipak malo oprezniji. Sve to skupa,
sva ta seljakanja i putovanja postaju za majku ipak prenaporna.
Kupuje stan u Beču, u Hietzingu. Majka će tu živjeti i posjećivati ga
često u Rimu. Zrakoplovom je to nadohvat ruke. Dakako, majka
kaže, trebaš imati svoju slobodu. Ah, kako je pametna, kako je samo
puna razumijevanja.
U Rimu sreće Annu. Voli je. I voljen je. Majka dolazi u posjete i
veoma je ljubazna prema Anni. Međutim, za Božić se razbolijeva i
moli Daniela da zajedno s Annom dođu k njoj u Beč. Anna ima
malog sina. On, dakako, mora slaviti Božić u Rimu. Ovaj je put,
međutim, sve drukčije. Ovaj put je Daniel na Anninoj strani. Prvi put
ne provodi Badnju večer uz svoju majku. Naziva je. Ona pokazuje na
telefonu tako puno razumijevanja. Jasno, nije mogao doći. Ne
predbacuje mu ništa. Ali on predbacuje sebi. I Anni.
Taj je Božić ujedno bio kraj njegove druge ljubavi prema odrasloj
ženi. S malim Robertinom, svojim sinom, Anna napušta Daniela
prvog petka. On poželi da se napije, napije do besvijesti. Ali, ne
podnosi alkohol. Sve je povratio. Loše mu je nasmrt. Prenervozan je,
krajnje nemiran, podrhtava.
I uto se događa — ubojstvo!
On mora raditi sa svojim timom. Ne može… Ne može… Jedan mu
kamerman daje nekoliko malih tableta.
— Uzmi to! Odlično je.
— Što je to?
— Valijum.
 — Valijum!
O, sjajan, blagoslovljeni valijum!
Nema više podrhtavanja, nema vrtoglavice. Daniel je opet sasvim
siguran u sebe. Može opet raditi. I kako samo radi slijedećih godina!
Tako uspješno kao nikad ranije. Uvijek pod valijumom, dakako.
Dodjeljuje mu se mjesto šefa bečkog studija za jugoistočnu Evropu.
I opet je kraj majke, u istom gradu, u istom stanu. Veliki se krug
zatvorio. Više ne treba imati nikakav osjećaj krivnje. Valijum mu više
nije potreban. Ali, on ga mora uzimati. Ne može više živjeti bez
njega.
— Dečko moj — kaže majka — moj dobri, veliki dečko! — Kakav li
samo divan stan sada imaju u Grinziger Alee! Majka iznenada oboli.
Mora u bolnicu. A on je stalno na putu — u Pragu, Budimpešti,
Bukureštu, Beogradu. Više valijuma. Majka je sve bolesnija. Veliki
potres kraj Napulja. Mora odletjeti tamo. Sa snimanja se vraća
uprljan u hotel. Brzojav. Majka je mrtva. A on nije bio uz nju, kad je
umrla. Nije bio uz nju…
Jasno, valijum.
Veoma mnogo valijuma…
Rimska božica ognjišta sa pet slova.
Nikako da se dosjeti. Buja, čovjek iz »grobne« smjene u prostoriji s
elektronskim aparatima koja se nalazila iza ordinacije doktora
Herdegena, badava se muči već pune tri minute. Nizak, zdepast, s
oskudnim vijencem kose na glavi, sjedio je tu držeći ispred sebe
časopis s križaljkama. Šum je dopirao iz većeg broja zvučnika, jer su
bili uključeni u nekoliko veza. Pokušat će vodoravno, možda na taj
način dobije barem jedno slovo. Dakle, vodoravno: antička lađa sa tri
reda vesala. Za poludjeti!
Vrata se otvoriše. Naglo uđoše Herdegen i još jedan čovjek koji nije
poznavao dežurnog iz »grobne« smjene.
— Večer, Buja!
— Večer, gospodine doktore!
— Ništa novo, zar ne?
— Ne, ništa.
— Izađi malo, Buja.
— Molim?
 — Rekao sam da izađeš. Moramo nešto pogledati. Sjedi u moju
sobu!
— Molim lijepo. — Čovjek kojega su zvali Buja ustane, rastegne se,
zijevne, povuče nagore naramenice hlača i dohvati jaknu. Herdegen
i neznanac bili su već u sredini prostorije. Herdegen i neznanac se
okrenu prema jednom televizoru i video-rekorderu. Buja primijeti da
u ruci drži dvije kasete.
— Kako to da si već ovdje?
— Zbog snijega sam ranije krenuo iz Beča.
— Dakle, napolje! I ne puštaj nikoga unutra, jasno?
— Jasno. — Buja se naljutio zbog takvog tona. Nismo ovdje u
vojsci! Ponese knjižicu s križaljkama sa sobom. Ta usrana božica
ognjišta! U doktorovoj sobi nalazi se Brockhaus od dvadeset i četiri
sveska. Tu ćemo malo…
Vrata se za Bujom zatvoriše.
Herdegen uključi aparat, uloži prvu kasetu u video-rekorder
spreman za reprodukciju, te namjesti upravljačem za daljinsko
upravljanje drugi kanal. Wayne Hyde sjedne. Ekran zasvijetli.
Herdegen pritisne dugme za start i sjedne kraj Hydea.
Još je nekoliko sekundi na ekranu svjetlucalo, zatim se pojaviše
brojke 3, 2, 1 i zatim veliki X. I eto, odjednom krene film u koloru.
Obojica pročitaše: WALT DISNEY PRESENTS: THE BEST OF
MICKEY MOUSE.
Zatim poče džez-glazba. Slijedećih su pola sata Herdegen i Hyde
gledali šest filmova s Mickey Mouseom, uostalom, vrlo dobre
filmove.
Herdegen ustane, zaustavi recorder, zamijeni prvu kasetu s drugom
i opet starta video.
3, 2, 1, pa veliko X i natpis: WALT DISNEY PRESENTS: THE BEST
OF DONALD DUCK. Opet veseli džez. Opet šest crtanih filmova,
ovaj put o svjetski poznatom Paji Patku, a na kraju jedan, gdje Pajo
Patak slavi rođendan, jer je taj lik upravo napunio pedeset godina.
Herdegen isključi aparat i vrati kasete u njihove omote.
— Nazvat ću London — reče.
-— Odmah — reče Hyde. — No, najprije moraju kasete natrag u
trezor. Možda će ih Olivera htjeti iznenada pogledati. Gospođa
primarijus će držati jezik za zubima, zar ne? Ona čini sve što vi
kažete.
— Pa, vidjeli ste i sami — reče Herdegen. — Jer, naime…
— Znam zašto — reče Wayne Hyde i već krene prvi. U pokrajnoj je
sobi sjedio gotovo ćelav, debeli Buja, iz »grobne« smjene.
Kad su se pojavila obojica muškaraca, Buja digne glavu.
— Hvala — reče Herdegen. — Možeš se vratiti. Mi ćemo se začas
opet vratiti. — Napusti iza Waynea Hydea svoju ordinaciju. Buja
slegne ramenima i ustane. Što je bilo? Doktor je bio tamnocrven u
licu. Inače uvijek izgleda kao izbljuvan. Rimska božica ognjišta sa
pet slova zove se »Vesta«.
A Daniel je snivao, ono što neprestano sniva…
Njegov stari prijatelj Werner Farmer, koji se upravo našao u Beču,
došao je u posjet u malen Sibyllin stan. Daniel ga je svakako želio
upoznati sa Sibylle. A htio je osim toga i sav ponosan pokazati
Werneru Farmeru, kakva je Sibylle divna žena. U toj maloj prostoriji
jedva da su se mogli micati. Sibylle je morala zakoraknuti u kuhinju,
a Werner nikako da skine papir s kite cvijeća koju je donio Sibylle na
poklon. On i Sibylle neprestano su šutjeli, dok je Daniel brbljao
sretno i zaljubljeno.
— Zar nije predivna? Jesam li pretjerao?
— Danny, molim te — reče Sibylle.
— Dama je savršena — reče Werner i nasmiješi se plašljivim,
zbunjenim smiješkom. Nakloni se. Werner Farmer je viši od Daniela,
krupniji, ima široko lice, visoko čelo i crnu kosu. Nosi naočale s
okvirima od roga, oči su mu zelene, a na licu ima velike pore. Kao
mladić je imao bubuljice, točno se sjeća Daniel.
U patuljastoj dnevnoj sobi Sibylle je svečano prostrla stol, a pića je
spremala u kuhinji: suhi martini za Wernera Farmera i sebe. Daniel
ne podnosi alkohol, pa će dobiti Schweppes-tonik. On govori najviše
i nastoji da se Sibylle i Werner što prije zbliže. Razgovor se odvija sa
stankama, jer Sibylle mora neprestano odlaziti u kuhinju da pripazi
jelo na štednjaku.
— Werner radi najfantastičnije knjige o umjetnosti na svijetu,
Sibylle! Ne možeš zamisliti koliko su fantastične! Prekrasni svesci u
koloru!
 — Daniel, dakako, pretjeruje — reče Werner. Opet je zbunjen.
Sibylle također. Jedva da se i pogledaju.
Daniel to ne primjećuje. On je oduševljen: — Zaista, Sibylle!
Werner objašnjava: — To je veliki projekt na kojem surađuje mnogo
ljudi. I bit će dva izdanja: jedno englesko i jedno njemačko. Čitav bi
poduhvat bio preskup za samo jedno govorno područje. Na stotine
kolor snimaka u svakom svesku. Sa crtežima i kartama. Ja sam
zajedno s nekim engleskim kolegama odgovoran jedino za
povijesno-umjetničke tekstove. To će biti zaista velika serija. Neki
naslovi su već objavljeni, a zadnji je »Renaissance«.
— O, »Renaissance«! — Taj svezak Sibylle poznaje. Otac ga ima u
Salzburgu. — Dakle, vi ste taj, koji stvara tako divne stvari!
— Pa, rekao sam ti, Sibylle, on je genij, zaista pravi genij!
— Molim te, Danny. --Farmer popravi naočale. — Raduje me,
Sibylle, da vam se taj svezak toliko sviđa.
— Na čemu sada radite, gospodine Farmer?
— Svezak o razdoblju baroka.
— Werner će čitavu jednu godinu ostati u Beču — dovikne Daniel.
— U povijesno-umjetničkom muzeju, u Albertini, u Državnoj
biblioteci.
— Uvijek po nekoliko tjedana — objasni Farmer. — Zatim se
moram vratiti u Miinchen. Tamo je sjedište njemačkog izdavača. —
Posta još zbunjeniji. — Danny mi je toliko mnogo pričao o vama!
Kako ste mu pomogli. Vi ste izvanredna liječnica.
— O, dragi moj bože! — I Sibylle se zbuni. — Još samo da izjavimo
kako zaslužujemo Nobelovu nagradu, a onda možemo i nešto
pojesti.
— Pojesti! — Daniel lupi svog prijatelja po ramenu. Goveđi but
kojega ćeš sada kušati, taj zaista zaslužuje Nobelovu nagradu! Tako
nešto nisi jeo još nikada. Takvo nešto možeš dobiti samo kod
gospođe docentice. Pa, eto, nešto se razumije i u medicinu,
priznajem. Ali, kao kuharica — čovječe, već mi je nekoliko puta
spasila život. Imam iza sebe već nekoliko kura odvikavanja od
goveđeg buta. I trebat ću ih još. Beznadno sam ovisan o toj stvari.
Sibylle ga poljubi u lice. — Ludice moja!
— Jasno da sam luđak! Kraj takvog stola mora se to biti… Mislim,
kraj takve žene. Što misliš, Werner?
 — Da, mislim da je to neizbježno — reče Werner.
Zatim su jeli, a Daniel je uzdisao od zadovoljstva. — Zar to nije raj
tu — s njom?
Farmer opet popravi naočale. — Da reče — to je raj, Danny.
— Werner može opet doći, zar ne Sibylle? Viđat ćemo se, dok god
on bude radio u Beču!
— Rado — reče Sibylle. Pri tom nije ni pogledala Farmera.
— Još ćemo ga odvesti na vlak.
— Na vlak? — Kako to?
— Mora se još ove noći vratiti u Miinchen. Doveo sam ga iz hotela.
Kovčeg mu je u kolima. Imamo još vremena. »Orijentekspres« polazi
tek u pola noći i petnaest minuta.
— Rado putujem spavaćim kolima — reče Farmer. — Štedi se
vrijeme. A i dobro spavam u vlaku.
— To ćeš tek vidjeti da li ćeš danas dobro spavati, kad si tako
napunio trbušinu! — uzvikne Daniel, a Sibylle se usprotivi. — No, i ja
sam se prenatrpao, draga! Werner će morati oprezno ležati na
leđima da mu se trbuh na otkotrlja. — Na to se Daniel poče glasno
smijati. Sretan je što sada i njegov prijatelj zna, kakav biser od žene
on sad posjeduje.
Krenuli su u 23 sata i 30 minuta. Odvezli su se do Zapadnog
kolodvora. Daniel je inzistirao da on nosi Wernerov kovčeg.
— Ne, ne vrlo je težak. Pun je knjiga.
— Knjige, smiješno! — Daniel povuče veliki kovčeg iz automobila.
Već slijedećeg trena nazvao je tiho u sebi sam sebe prokletim
idiotom. Kovčeg ga je skoro povukao da je pao. Teži kovčeg nije
Daniel još nikada nosio. »A uz to još i tako nažderan kao što sam«,
razmišljao je vukući teški kovčeg stepenicama prema peronu. »O
bože, o bože, o bože, kakvog li kovčega!« A »Orijent-ekspres« je
beskrajno dugačak. Wernerova spavaća kola nalaze se sasvim na
početku kompozicije.
Išli su jedan pokraj drugoga. Put kao da nije imao kraja. »Ja sam
junak« pomisli Daniel. »Idiotski junačina.« Gotovo na kraju snaga
stigli su do spavaćih kola, Daniel je još uspio zamahnuti i podići taj
prokleti kovčeg na željezne stepenice na ulazu u hodnik vagona.
Stenjao je. Košulja mu se prilijepila uz tijelo. Sa strane ga je
probadalo. Ali se smješkao.
 — Zdravo, stari moj! Kad ćeš opet doći?
— Slijedećeg četvrtka — na čitav mjesec dana.
— Jesi li čula, Sibylle? Čitav mjesec! Onda ćemo se češće viđati,
zar ne?
— Pa, jasno — reče Sibylle.
Werner Farmer se zahvali i oprosti.
— Drago mi je što sam vas upoznala, gospodine Farmer — reče
Sibylle. Pri tom ga i opet uopće nije pogledala.
Farmer se popne u vagon. Odmah zatim pojavi se na prozoru svog
odjeljka. Nije mogao otvoriti prozor. Mahao je. Mahali su i oni. Daniel
se smiješio. Sibylle nije. Nakon nekoliko minuta vlak je krenuo.
Daniel je mahao sve dok se »Orijent-ekspres« nije izgubio u moru
kolosijeka i crvenih te bijelih svjetala.
— No, taj mora da je oduševljen s tobom! — reče Daniel.
Vraćali su se peronom.
— Misliš?
— Da li mislim? Ta gutao te je očima! Zar to nisi primijetila?
— Ne, nisam primijetila. Zaista?
— Ma da! Sasvim je izgubio glavu. A ti? Kako se on tebi sviđa?
— O,o — odgovori ona. — Dobro.
Daniel se nasmije.
— Jednu čitavu godinu morat će boraviti poslovno u Beču! Lijepo
ćemo se provesti, zar ne?
— Da — reče ona — svakako.
On Je uhvati za ruku i odjednom potrči zajedno s njom.
— Sto ti je, Danny? Danny!
— Dođi, idemo natrag u naš toranj! — reče. — Tako sam strahovito
zaljubljen. Da se igramo, Sibylle? Da se igramo…
Vrata sobe otvoriše se sasvim tiho.
Mercedes koja je sjedila na rubu Danielova kreveta se trgne. Uđe
Sibylle. Stavi prst na usta. Priđe krevetu. Iz džepa svog liječničkog
ogrtača izvadi komad papira i pruži ga Mercedes.
Sibylle je donijela sa sobom i drugu bocu te je spretno i brzo
zamijenila s već ispražnjenom. Daniel nije osjetio ništa. Spavao je
dubokim snom i sretno se u snu smješkao.
Mercedes ustane. U kupaonici je gorjela svjetiljka. Kroz
poluotvorena vrata dopirala je svjetlost, pri kojoj je Mercedes uspjela
pročitati slijedeće riječi:

BRZO PROČITAJTE I UNIŠTITE! MENE SU

UCIJENILI. NALAZITE SE U ŠPIJUNSKOM CENTRU.
HERDEGEN I JEDAN NEZNANAC PRISILILI SU ME
DA OTVORIM TREZOR. UZELI SU VAŠE KASETE I
BEZ KOMENTARA IH VRATILI NAKON ČETRDESET
MINUTA. ŠTO ĆE SE SADA DOGODITI, ODLUČIT ĆE
ONI.
Dok je Mercedes čitala, Sibylle progovori glasno: — Zašto ne
legnete, gospođo Olivera? Mora da ste nasmrt umorni!
Iz jednog od zvučnika u prostoriji bez prozora koja se nalazila iza
Herdegenove ordinacije, tiho je dopirao Sibyllin glas. Nizak, zdepast
tehničar s oskudnim vijencem kose na glavi imenom Buja, koji je
sada imao »grobnu« smjenu, okretao je regulator, kako bi dobio
razgovijetnije glasove. Povremeno bi u vezi nešto zakrčalo.
Začuje se Mercedesin glas: — Uopće nisam umorna. Želim biti
budna uz njega.
Sibyllin glas: — Ne trebate se toliko brinuti za Daniela. Sve će biti u
redu. Ja ću opet navratiti. A pripazit će i noćna dežurna sestra.
Iza Buje koji je sjedio na podesivom stolcu ispred dugačkog pulta
za prisluškivanje, stajali su Herdegen i Wayne Hyde.
— Mogao bih se zakleti da je Mannholz sve napisala na jednu
ceduljicu — reče Herdegen.
— Nadajmo se — odgovori Hyde. — To je upravo ono što sada
hoćemo. Baš je to sada mister Morley poželio na telefonu. Ross i
Olivera moraju znati da ih motrimo. Samo će na taj način raditi brže.
Oprezno, doduše, ali ipak raditi. Mora ih se isprovocirati…
Mercedes napisa kemijskom olovkom na list papira: U TREZORU
SU KASETE SA CRTANIM FILMOVIMA. PRAVE SU NA
SIGURNOM. HVALA NA POMOĆI!
Uz to kaže sasvim tiho. — Jednostavno ne mogu spavati, gospođo
doktor. Rastresena sam. A osim toga, toliko se plašim za Daniela.
— Potpuno suvišno — tiho odgovori Sibylle, pritisne upaljač, zapali
papir i pođe s njime u kupaonicu, te baci izgorjele ostatke u
zahodsku školjku. Dade Mercedes znak da kasnije pusti vodu. Za to
je vrijeme nastavila govoriti: — On je nevjerojatno čvrste konstitucije.
Već slijedećeg tjedna trčat će uokolo, obećaj em vam.
— Hvala — prošaputa Mercedes.
Obje su žene sada stajale jedna u oči drugoj. Dugo su se i ozbiljno
promatrale. Zatim prošaputa Sibylle: — Doviđenja! — i udalji se iz
prostorije. Krene hodnikom rasvijetljenim plavim svjetlom prema
dolje.
Odjednom se osjećala kao da više uopće nema snage, ni trunka
snage. Zavrtjelo joj se i jedva je stigla do prve klupe. Klone na nju,
sklopljenih očiju. Dugo je tako nepomično sjedila. Jedanput je Sibylle
zaječala. Veoma tiho.
Herdegen je sjedio u svojoj ordinaciji za pisaćim stolom.
Razgovarao je telefonski s Londonom. Nazvao je odvjetnik Roger
Morley. Herdegen uključi »cjepkač«.
Na pisaćem stolu nalaktio se Wayne Hyde, držeći na uhu drugu
slušalicu.
— Vašu sam informaciju proslijedio dalje, doktore. Rečeno mi je da
vama i mister Hydeu saopćim slijedeće: nema razloga za
obeshrabrenje. Vidite, ovaj put nemamo posla s idiotima. Međutim,
stvar je veoma hitna. Mora se i rješavati najhitnije. Što je? Htjeli ste
nešto reći, doktore?
— Da, stvar je krenula, mister Morley. Mannholz je upravo sada bila
u bolesnikovoj sobi. Olivera je budna uz Rossov krevet. Mister Hyde
i ja smo sasvim sigurni da je Mannholz pismeno obavijestila
Rossovu prijateljicu, kako smo je prisilili da otvori trezor i dade nam
kasete. I da smo ih bez komentara vratili natrag.
— Nadao sam se da će se nešto takvo dogoditi, sjećate li se! A
sada dalje: slom živaca što ga je Ross doživio u avionu nije bio
planiran, a niti odglumljen. U Frankfurtu nisu više stigli pohraniti
prave kasete na sigurno mjesto. Vi znate da je u Sao Paulu jedan
stari svećenik udario glupog Leonea štapom po glavi. Nakon toga je
velečasni pazio na crvenu torbicu. Ali naši su ljudi u Frankfurtu sve
to preispitali. Prema listi putnika svećenik se zove Heinrich Sander.
U osamnaest sati i trideset minuta,naši su prijatelji nastavili let za
Beč. Sander je također kratko vrijeme iza toga nastavio put
LUFTHANSOM 328 za Koln. Tamo su ga čekala dva mlada
svećenika. Rađio-taksijem su se njih trojica odvezli u veliki
cistercitski samostan na Daverkusenstrasse, u dijelu grada koji se
zove Koln-Merkenich. Vozač je rekao da se tamo sasvim u blizini
nalazi jedna crkva. Andreaskirche.
— I sve ste to saznali samo u jednom jedinom satu? — začuđeno
će Herdegen.
Vi znate, doktore, da za nas rade samo najperfektniji obavještajci.
Poput vas dvojice. Ako takvo što uopće funkcionira, onda funkcionira
veoma brzo.
— Ali, kad je samo taj Sander uspio zamijeniti kasete? I otkuda mu
kasete s Disneyevim crtićima? — upita Herdegen.
Hyde odobravajući kimne.
Morleyev glas iz Londona: — On je letio s njima već iz Buenos
Airesa. Možda je već tamo sve počelo. Rekli ste da su Disneyeve
kasete imale natpise na španjolskom jeziku. Možda su kupljeni
davno prije odlaska i već su se otprije nalazili u crvenoj torbi. A one
prave, u Sanderovoj prtljazi. Možda je bilo tako. Ne znači, da je tko
moralo biti. Međutim, mnogo toga govori u prilog toj mogućnosti.
Prije svega to, što je Sander svećenik. Sjetite se samo velike uloge
koju crkva ima u pokretu za mir! Pomislite i na to, da je Olivera već
mnogo godina aktivna u u međunarodnom mirovnom pokretu!
Možda je sve bilo već ranije točno dogovoreno. Rekao sam već: ovaj
put nemamo posla s idiotima. Dajte mi molim vas mister Hydea!
Hyde uze drugu slušalicu i javi se. Najprije je uslijedio pozdrav.
Zatim reče Morley: — Sve ste čuli, zar ne?
— Da, mister Morley.
— Ross je neko vrijeme nesposoban za bilo kakvu akciju. Uputa za
vas i za doktora glasi: mora ih se rastaviti, razumijete? Olivera
dakako zna gdje se nalaze prave kasete. Ne znači da to mora biti
svećenik, ne smijemo se držati isključivo toga. Međutim, čini se da je
ipak tako. Ako se varamo — kasete ipak negdje moraju biti. Sada
vam je problem samo jedna žena, nitko više. Taj ćete problem riješiti,
mister Hyde, nadam se.
— I ja također.
— Upotrijebite silu samo u izuzetnom slučaju, ako zaista nikako
drugačije ne ide, i ako je to zaista neophodno.
— Na takvim poslovima radim već sedamnaest godina, mister
Morley. Znam što radim. Da, uostalom, da vam zahvalim za novčanu
doznaku.
— O, već ste se raspitali u Ziirichu?
— Još iz Londona. Da nije bilo doznake, ne bih uopće putovao u
Frankfurt. Ali na koji način uspjeti nagovoriti Oliveru da Rossa ostavi
ovdje samoga?
— To ću vam ja reći.
I Roger Morley mu ispriča.
 15
Vizita je počela u devet sati.
U pola deset došla je Sibylle Danielu u pratnji Herdegena, još dva
liječnika, dvije liječnice i glavne sestre. Bio je obrijan i opran i
dočekao je Sibylle sa smiješkom. Mercedes je sjedila kraj njega.
Vani je još uvijek sniježilo.
Sibylle kratko pogleda temperaturnu krivulju, puls i krvni tlak
označene olovkom raznih boja na bolesničkom listu, koji je visio na
krevetu kraj Danielovih nogu.
— Sve je u granicama normale. Čujem da si imao dobar apetit za
doručak i da si dobro spavao.
— Kao mrtav, Sibylle.
— Znam. Bila sam nekoliko puta tu kod tebe, ti lopove. — -JSibylle
je bila blijeda u licu i izgledala iscrpljeno. Imala je tamne kolobare
ispod očiju. Kratko je objašnjavala Herdergenu daljnju terapiju. On je
bio neobično, gotovo pretjerano uljudan, reklo bi se servilan. Sibylle
je glavnoj sestri, krupnoj ženi s naočalama, izdiktirala lijekove koje je
sestra pribilježila. — I, dakako, i dalje infuzija. Imate sve,
Magdalena?
— Da, gospođo primarijus.
— Ispruži ruke! — reče Sibylle. — Rastavi prste! Ne ukočeno,
olabavi ih! Zatvori oči! — Danielovi su se prsti tako jako tresli, da su
mu podrhtavale i obje ruke.
— Lijepo, lijepo — reče Sibylle.
— Bit će još ljepše, gospođo Olivera. Nemojte se bojati! To je
sasvim prirodno — reče Herdegen obrativši se Mercedes koja je bila
odjevena u plavi kostim.— Ali to neće trajati dugo. — Okrene se
Sibylle. — I još nešto, gospođo primarijus…
(U velikoj sobi za prisluškivanje stajao je pokraj tehničara koji je u
osam sati ujutro zamijenio Buju Wayne Hyde i zadovoljno kimnuo.
Razgovor se čuo iz zvučnika.)
— Ah, da, točno, kolega. — Sibylle pogleda Mercedes. — upravo
smo razgovarali o tome…
— O čemu, gospođo doktor?
Sibylle se tek primjetno nasmiješi. — Ništa loše. Ne trebate se
zaista toliko plašiti za našeg pacijenta, gospođo Olivera. On će
uskoro opet biti na nogama. I upravo zbog toga smo razgovarali o
tome. Kad bude za pet, šest dana ustao iz kreveta, morat će odmah
na svježi zrak. Šetati. Što više šetati. Kao što sam jučer primijetila, u
kovčegu ima samo laganu ljetnu garderobu. Dakako — u Argentini je
sada vruće. Ali u nas… Treba imati čvrste cipele, topla odijela,
zimski kaput i tako dalje.
— Sve se to nalazi u Frankfurtu — reče Daniel.
— Razumljivo — reče Sibylle. A obrativši se Mercedes: — Ovih
prvih dana vi mu nećete moći mnogo pomoći. Jedino se mi moramo
oko njega mnogo angažirati. Vi trebate bezuvjetno biti ovdje kad
njegov organizam bude oslobođen otrova i kad ćemo mu početi
davati drugi preparat. Onda će trebati vas. Htjeli smo vas zamoliti da
iskoristite to vrijeme i da odete u Frankfurt po njegovu zimsku
garderobu. Sada imate dovoljno vremena za to.
— Da, to je točno. — Mercedes kimne. — Misliš li i ti tako, Daniele?
On pogleda Sibylle. Ona mu uzvrati pogled sasvim mirno, bez
ikakva izraza u očima, jer je osjećala kako je Herdegen promatra.
— Mislim da je to u redu — reče on. — Donesi što smatraš
potrebnim. Ti si donijela sa sobom i nešto svoje toplije garderobe.
Mercedes padne nešto na um. Reče Sibylle: — Čula sam da se
Daniel neće osjećati osobito dobro u vrijeme odvikavanja i davanja
novog preparata.
— Izdržat će. Njemu su takva stanja već poznata. Dakako, neće se
osjećati tako dobro kao do sada.
— Onda bih se htjela što prije vratiti da budem uz njega — reče
Mercedes. — Mislim da ću otputovati još danas.
— Odlična ideja — reče Sibylle sa smiješkom. Herdegen nije
skidao pogleda s nje.
— Tako da ću se sutra možda već vratiti.
(— Eto, dakle — reče Wayne Hyde u prostoriji za prisluškivanje
tehničaru dnevne smjene, koji se zvao Schorsch.)
— Za Frankfurt imate nekoliko zrakoplova dnevno — reče Sibylle.
— Sekretarica će vam pokazati plan letenja i pomoći pri rezervaciji.
Trebate i vaš pasoš.
— Jedan će vas njegovatelj odvesti kolima do Schvvechata i opet
će, razumljivo, doći po vas, gospođo Olivera — reče Herdegen.
— Ja ću odvesti gospođu sekretarici — reče srdačno debela glavna
sestra — čim završi vizita.
 — Hvala, draga sestro.
— Doskora! — reče Sibylle Danielu. — Moram malo odspavati.
Hallo! Doviđenja, gospođo Olivera!
Izađe iz sobe, a za njom i svi iz pratnje. Vrata se zatvoriše.
Mercedes i Daniel ostadoše sami. Ona ga je dugo gledala bez riječi.
Zatim mu šapne na uho: — Je li još uvijek tako kao i jučer?
— Ne — prošapta on. — Ni izdaleka tako jako, Mercedes.
— Lažove — reče ona. — Dragi moj voljeni lažove.
— Moraš to razumjeti, tako iznenada… nakon toliko vremena…
— I razumijem — reče ona jedva čujno.
— Hvala — reče on. — Proći će, Mercedes. I ona je također jako
zbunjena — razumljivo.
— Razumljivo — reče Mercedes.
Pola sata kasnije izašla je Sibylle iz klinike i polagano krenula kroz
park prema obližnjoj vili putem očišćenim od snijega. Navukla je
preko liječničkog ogrtača krzneni kaput, a na noge stavila čizmice.
Otključala je ulazna vrata. Kroz prostorije namještene lijepim
antiknim pokućstvom, s madonama, slikama i ikonama na zidu,
krenula je prema radnoj sobi, čiji su zidovi sve do stropa bili
pokriveni regalima prepunim knjiga. Za pisaćim stolom kraj prozora
sjedio je visok, krupan čovjek. Bio je odjeven u hlače od flanela i
crveno-crnu kariranu košulju podvrnutih rukava. Lice mu je bilo
široko, čelo visoko, kosa crna, a koža na licu s grubim porama. Imao
je zelene oči i nosio debele naočale s okvirom od roga. Na pisaćem
stolu ležale su knjige, kolor fotografije raznih slika i otisnute stranice
preloma knjige velikog formata. Kad je Sibylle ušla u sobu, čovjek za
pisaćim stolom upravo je nešto tipkao na stroju za pisanje.
— Dobro jutro, Werner — reče ona prišavši mu i poljubi ga u lice.
— Dobro jutro, srce moje. Kako mu je?
— Sve okay — odgovori ona, trudeći se da ostane mirna i
opuštena. — Jako sam umorna. Leći ću da malo odspavam. Kako si
ti?
— Tako, tako — reče Werner Farmer. Ona mu se približi s leđa,
položi obje ruke na njegova ramena i pročita zadnje retke koje je
upravo napisao.
 »…u tom svijetlom gornjem sloju Tiepolo je
naslikao ’Poklonstvo četiri kontinenta Karlu Philipu von
Greifenklau’ na način da je nasuprot jedne pozadine s
oblacima na plavom nebu i bijelim sitno nabranim
oblacima stvorio tako besmisleno i ujedno plemenito
djelo maštovitošću poput onih u kućama venecijanskog
plemstva.«
 16
Zrakoplov AUSTRIAN AIRLINES u kojem se nalazila Mercedes
stigao je u Frankfurt na Majni u 19 sati i 30 minuta. U Frankfurtu je
bilo veoma hladno, pa zato i nije padao snijeg.
Mercedes krene prema pomičnoj vrpci za izdavanje prtljage u
dvorani za dolaske. Trajalo je oko pola sata dok je dobila svoje
stvari: donijela je natrag Danielovu ljetnu garderobu i mali kovčeg s
rubljem, još jedan kostim i svoj toaletni pribor. Taksijem se odvezla
kroz snijegom pokrivenu gradsku šumu. Iz auto-radija dopirali su
glasovi.
— Smeta li vas to? — upita taksist. — Od Ericha Kastnera. »Die
Acharner«. Napisao je to odmah iza rata. Za jedan minhenski
kabaret.
— Samo pustite radio, ne smeta me — reče Mercedes.
— Ah, radio — reče šofer. — Tako nešto se više gotovo nikada ne
emitira na radiju. To je kaseta. Kasetu se još može tu i tamo dobiti.
Odmah je gotovo. — Vozač, postariji muškarac, kimne uz riječi koje
su se još čule…
»…žanjite žito, čuvajte stada, dok još oko sunca se okreće planet!
Tiještite vino, timarite konje! Lijepa, lijepa bi mogla biti Zemlja, samo
kad biste htjeli, samo kad biste to htjeli!…«
Kola su plesala. Na cesti ispod snijega uhvatio se led. Stara su
stabla izgledala kao iz bajke, izranjajući pri svjetlima automobila i
ponovno nestajući.
»…Pružite si ruke, budite jedna zajednica! Mir, mir neka se zove
pobjeda. Ne vjerujte u milijune neprijatelja! Vaš jedini neprijatelj zove
se — rat!…«
Na tom je mjestu taksist uzdahnuo.
»…Mir, mir, pomozite da zavlada mir! Radite što vas raduje, a ne
ono što morate. Žanjite žito, čuvajte stada! Tiještite vino, timarite
konje! Lijepa, lijepa bi mogla biti Zemlja, samo kad biste htjeli, samo
kad biste to htjeli!«
Počela je glazba.
A onda vozač uznemireno upita: — Što je gospođo? Nije vam
dobro?
— Rasplakala sam se — reče Mercedes. Obriše nos.
 — I ja bih se najradije rasplakao — reče taksist. — Ali što da
učinimo? Jadni Erich Kastner. Čitav je život pisao protiv rata. I što je
postigao? Ništa. Jer mi mali ljudi ne možemo učiniti ništa.
— Nas malih ima četiri i po milijarde — reče Mercedes.
— I četiri i po milijarde ne mogu učiniti ništa — reče šofer. Stigli su
do Aleje Kennedy. Približavao se grad. Mercedes doduše nije vidjela
grad, ali je primijetila kako njegova svjetla obasjavaju nebo, po
kojem su se vukli tmasti oblaci.
— Vi možete nešto učiniti! — reče Mercedes glasno.
— Ah, draga gospođo — reče taksist. — Jednoč sam i ja vjerovao u
to — nakon rata. Bolje nemojmo govoriti o tome!
Kad je stigao do Aleje Sandhofer i zaustavio se pred kućom u kojoj
je stanovao Daniel, pomogao joj je odnijeti prtljag sve do vrata stana.
Mercedes mu je pružila ruku.
Pogledao ju je blistavih očiju. — Bilo je to lijepo vrijeme, tada, kad
sam još vjerovao u to. I toliki drugi. To se neće nikada vratiti. —
Zatim se brzo udaljio stepenicama prema izlazu.
Mercedes zatvori vrata za sobom, stavi lanac i uđe u Danielovu
veliku radnu sobu, te upali svjetlo.
— Dobra večer — reče Wayne Hyde.
Skinuo je svoj dufllecoat i sjedio zavaljen u dubokoj fotelji prekriživši
noge. Bio je odjeven u smeđe odijelo, bijelu košulju i imao je smeđu
kravatu. U ruci je držao pištolj. Mercedes se ukočeno zaustavi usred
pokreta. Grčevito proguta slinu, ali ne uspije izustiti ni riječi. Hyde
ustane. — Ruke uvis! — Pretražio je džepove njenog krznenog
kaputa i zatim ga bacio na stolicu kraj pisaćeg stola. Na njemu je
stajala srebrna pločica s ugraviranom izrekom Bertranda Russela.
SVIJET U KOJEM ŽIVIMO… Nije prošlo niti dva tjedna otkako je
Mercedes prvi put pročitala te riječi. Njoj se učini, kao da je to bilo
prije dvadeset godina.
— Okrenite se! Ruke na zid! Raširite noge! — Glas mu je bio
brutalan. Ona ga je poslušala. Pretraživao ju je pipkajući da pronađe
oružje: grudi, bokove, noge.
— Okay. Sjedite tu kraj pisaćeg stola, ruke na koljena!
On zakorači prema natrag. Ona klone na sjedalicu. Progovori s
mukom: — Tko… ste vi?
 — Zovem se Corley. Peter Corley. Provjere svih vrsta. Ne mičite se!
Sjedite mirno, dođavola! — Vratio je sigurnosni zatvarač na oružju.
Bio je to 9-milimetarski SIG/Sauer policijski pištolj. Wayne Hyde ga je
dobio od svog starog prijatelja Heinza Erknera s kojim se zajedno
1971. borio u Sri Lanki za vladine trupe, a protiv opozicijskih grupa
Tamila i 1974. godine na Cipru za grčke Ciprane protiv turskih
Ciprana i turskih jedinica. Wayne Hyde je stigao u Frankfurt
zrakoplovom već u podne. Iz Beča je nazvao Heinza i rekao mu što
treba: 9-milimetarski SIG/Sauer i pušku marke Sterling Mk9 s
nišanskim dalekozorom. Heinz je bio točan i pouzdan, jednako kao i
Wayneov austrijski prijatelj plaćenik Franz Loderer, čije je oružje
Hyde ostavio u skrovištu kod Herdegena. Najprije je morao osigurati
svoje depoe. Na sreću, imao je mnogo prijatelja. Heinz Erkner mu je
bio posebno zahvalan. Hyde mu je jednom na Cipru spasio život kad
su dospjeli u zasjedu. Erknera su dvije MG-kugle pogodile u rame.
Pod životnom opasnošću i neprestanom paljbom od strane Turaka,
Hyde se s ranjenim prijateljem na leđima nekako dokopao šljunčane
obale obližnje rijeke. Tamo se na sreću mogao spustiti grčki
helikopter, koji je Wayne pozvao radiom. Sada, kad su se ponovno
sreli, razgovarali su i o tom slučaju. Heinz je živio sjajno. Imao je dva
Peep-Showa i tri porno kina, bio je fantastično odjeven, a oružje je
smjestio u prtljažnik svog »mercedesa 450«. Hyde je iznajmio kola u
agenciji Hertz, marke BMW i smjestio oružje u prtljažnik. Parkirao ga
je sasvim u blizini, ispred Sveučilišne klinike. Hyde je ponio sa
sobom samo 9-milimetarski SIG/Sauer.
— Kako ste ušli ovamo? — upita Mercedes.
— Točno kao i vi.
— Što ste time htjeli reći?
— Razbio sam kuhinjski prozor straga u vrtu i otvorio zasun.
— Otkud znate da sam to učinila i ja?
— Jer se motrilo na vas. Netko je tada s vama letio iz Buenos
Airesa u Ziirich i Frankfurt. A zatim s vama i s Rossom natrag.
— Tko vam je rekao da ću ja danas doći ovamo?
— Ja postavljam pitanja. Vi odgovarate. Gdje su filmske kasete?
— Kakve filmske kasete?
— Hajde, hajde, hajde, gdje su?
Šutjela je.
 On podigne ruku.
Zvono na vratima zazvoni.
Istog je trena osjetila na sljepoočici cijev pištolja.
— Ni glasa! — prošapta on.
Opet se začuje zvonjava. Nije prestajala.
— Mercedes! — čuo se zov muškog glasa.
Cijev pištolja sve joj je jače pri tiskala sljepoočicu.
— Mercedes! — vikao je čovjek pred vratima. — U kući ste.
Vidio sam svjetlo. Ako sada ne odgovorite, znat ću da je netko kod
vas i da vam prijeti.
— Mir! Tišina! — šaptao je Hyde. Pritisak cijevi pištolja na njenu
sljepoočicu prešao je u bol.
— Imam telefon u automobilu. Pozvat ću dežurna policijska kola…
Samo s četiri koraka Hyde je bio kod ulaznih vrata, skinuo lanac,
naglim pokretom otvorio vrata i skočio u stranu.
— Uđite! — reče. — Brzo!
Uđe vitak, visok muškarac u dobi od približno pedeset godina, crne
kose i sivih očiju na pametnom licu. Plavo mu je odijelo pristajalo kao
izliveno, a isto tako i svijetloplava košulja. Na tamnoj kravati bilo je
izvezeno mnoštvo vrlo malih, srebrnih slonova. Imao je otkopčan oko
vratnik i olabavljenu kravatu. Čim je ušao u predsoblje, Hyde je za
njim zalupio vrata.
— Ruke na zid, raširite noge!
Hyde je brižljivo pretražio i visokog muškarca. Oružja nije našao.
Zatim je mahnuo pištoljem. — Unutra! K lady!
Obojica su ušla u radnu sobu.
— Dobra večer, Mercedes — reče čovjek u plavom odijelu.
— Žao mi je. Sve je trajalo tako dugo. Zar moja tajnica nije nazvala
aerodrom? Mora da je nešto krenulo naopako. Trebali su primiti
obavijest da sam još zauzet i da ću, kako bih uštedio vrijeme, doći
direktno u stan. Trebali su me tu čekati.
— Nešto je krenulo naopako, kao što kažete. Nije bilo nikakvih
vijesti za mene.
— Onda je valjda već bilo prekasno — reče visok čovjek i pogleda
Hydea. — Hoće film, zar ne?
— Da — reče Mercedes.
— Što vi znate o tome? — upita Hyđe.
 — Mnogo toga.
— Tko ste vi?
— Zovem se Conrad Colledo — reče visoki muškarac.
— I?
— I što?
— Vaše zanimanje?
— Ja sam iz Konigsteina u Taunusu.
— Skratite!
— U Konigsteinu u Taunusu nalaze se studiji Televizije Frankfurt. Ja
sam tamo glavni šef odjela za politiku i aktualne događaje.
— A tko ima kasete? — upita Wayne Hyde.
— Ja — odgovori Conrad Colledo.
 17
U to je vrijeme Daniel već ponovno zaspao…
15. svibnja 1972. Tog paklenski vrućeg dana vratio se iz Rima.
Tamo je punih šest tjedana morao voditi studio. Stalni se dopisnik
nalazio u bolnici zbog srčanog infarkta. Daniel je još iz Rima nazvao
Sibylle — kao uostalom i svakog dana.
— Dođi k meni — reče Sibylle, sada u njegovom snu. — I Werner
će doći. On, međutim, mora još ove noći otputovati na nekoliko dana
u Miinchen.
— Izvrsno, onda ćemo nas dvoje biti sami!
Daniel se radovao. Čim se zrakoplov spustio, odjurio je taksijem u
svoj stan na Grinziger Allee, ostavio tamo prtljagu, okupao se i
presvukao. Odjurio je u neboder k Sibylle. Grlio ju je i ljubio bez
prestanka. Bože, koliko li je samo sretan što je opet s njom! Werner
Farmer je već bio tu. Blijed je. »Umoran«, pomisli Daniel. Jeli su, a
nakon toga Daniel poče oduševljeno pričati.
— Rim je nevjerojatan, djeco! Italija također. Kakva korupcija!
Naprosto nevjerojatno! Bezbroj vlada su imali sve od rata na ovamo.
Neshvatljiva nezaposlenost. Milijunaši sjede na sjeveru, njih ili se
otima ili zatvara zbog milijarderskih prijevara. U nijednoj se zemlji
toliko ne vara. Naprosto nevjerojatno! Sirotinja — takvu sirotinju
nisam vidio još nikada. Seljaci na selu. Na jugu ljudi u gradovima! Uz
takvu inflaciju već su odavno trebali umrijeti od gladi! Ali oni žive i
pjevaju i piju vino, sam bog zna, otkuda im. Ti su nas ljudi pozvali u
goste — čak ni u Rusiji nas ti bijedni ljudi nisu tako ugostili.
Nevjerojatno, naprosto nevjerojatno! Sami dobri katolički komunisti.
Sami Don Camilli i Pepponei. Pedeset i šest milijuna Don Camilla i
Pepponea. Razgovarao sam noći i noći s Berlinguerom koji je
upravo postao generalnim sekretarom KPI. Velik čovjek! Obrazovan,
učtiv, na trenutke plašljiv. A tek moja dva prijatelja Švicarca! Nageli i
Biirgler! Iz Švicarske garde! Jeste li znali da je švicarska papina
garda zaista sastavljena od Švicaraca? Ja, nisam. To su plaćenici,
pravi plaćenici! Postoje već od kraja osamnaestog stoljeća! Odonda,
otkad se više nije moglo računati na vitezove i njihovu vojsku.
Moćnici su tada uzeli švicarsku plaćenu vojsku. Bila je najhrabrija.
Švicarski plaćenici — uvijek najbolji. No, da, i tada je neki papa,
samo malo, odmah ću se sjetiti koji, rekao da i on mora to imati. I
otada postoji Guardia Svizzera Pontificia. Vode udoban život. Mnogo
slobodnog vremena. Mogu piti, imati žene, sve. Mogu, dakako, biti i
komunisti. Sveti otac ih, doduše, plaća prokleto malo. Ali, penzija!
Kad su se jedanput Nageli i Biirgler natočili, tumačili su mi kako
nema Boga. Sve je samo predstava! Morao sam braniti Boga — ja,
zamislite samo! Ali nisam se čak ni uspio izboriti za Boga.
Nevjerojatni Švicarci. Nevjerojatan grad, taj Rim, zaista…
Daniel napokon ušuti punih usta; on je, naime, čitavo vrijeme dok je
govorio i jeo — pogledavao jedno pa drugo.
— Što je s vama? Tako ste tihi. I jedva da što jedete. Nešto se
dogodilo? No, hajde, hajde, recite tati! Valjda nije nešto tako loše.
— Jeste — reče Werner Farmer popravljajući naočale. — Jeste,
loše je. Toliko je loše, da ne može biti gore.
— Ne razumijem ni riječi — reče Daniel. — Kad već vi niste gladni,
daj meni, Sibylle, srce moje, još jednu krišku. Hvala, Svemogući
neka ti plati. Dakle, što je to tako loše da gore ne može biti?
— Svršeno je, Danny — reče Sibylle, gušeći se pri svakoj riječi.
— Što znači svršeno? — Daniel spusti nož i viljušku.
— Između tebe i mene. Mora biti kraj. Jer, mi te nećemo varati.
— Što je to? — upita Daniel. — Skeč? Engleski? Ili samoučki? Za
mene? Za nasmijavanje? Skeč za uveseljavanje?
Sibylle odjednom zajeca.
Werner Farmer reče: — Nije za nasmijavanje. Zar ne razumiješ? Mi
se volimo, Sibylle i ja. Hoćemo se vjenčati.
Daniel se nasmije tako glasno, da mu je iz usta pao na tanjur
komad mesa.
— Oženiti! O bože, o bože, o bože! — »Mora da sam se malo usput
napio viskija, ne podnosim više alkohol.« — To mora da je engleski
skeč! Tipičan engleski humor. U zrakoplovu sam razgledavao
stripove iz najnovijeg »Puncha«: dvije pande. Znate koje, male crno-
bijele, koje izumiru. Jedna kaže drugoj: »Mislim da to nije pravi svijet
u kojem bi pande mogle odrasti!« — Daniel se opet nasmije. Zatim
se zagleda u njih dvoje. Dugim pogledom. Nakon toga odloži nož i
viljušku i reče: — Dakle, nije skeč. Dobro. Ali ja to naprosto ne
razumijem. Kad sam te svake večeri zvao telefonom, draga, svaku
večer, pa onda je još sve bilo u redu, čak još i jučer!
 — Ništa nije bilo u redu, Danny — zajeca Sibylle. — Daj mi
maramicu!
— Evo, molim, izvoli! — Daniel joj pruži maramicu. Sibylle se
gromoglasno usekne u nju. — Dakle, lijepo —nastavi Daniel — vi se
volite i oženit ćete se. Odlična ideja, zaista. Jedan Švicarac iz
švicarske garde također je imao jednu tako veliku ljubav. Prema
jednom drugom Švicarcu iz švicarske garde. Kad se kompletno
natočio, onda je…
— Danny, molim te! Budi ozbiljan! — reče Werner.
— Trenutak samo, je 1’? — reče Daniel. — Što to treba značiti, budi
napokon ozbiljan? Misliš li možda da sam veoma sretan? Da me to,
što ste mi upravo saopćili, beskrajno zabavlja? Da sad ne izigravam
klauna počeo bih plakati na sav glas kao i jadna Sibylle, ti guzico
jedna! O bože, kakvo ste mi divno iznenađenje spremili, djeco!
Skidam kapu! Ali, što to znači da me ne želite varati? A što ste onda
radili čitavo to vrijeme? Hoćeš reći da još niste bili u krevetu, Sibylle?
— Da, baš to… Ne znaš kako smo se samo mučili! Izbjegavali smo
jedno drugo. Kad bi jedan nazvao, drugi nije dizao slušalicu. Ali, to je
samo pogoršalo stvar. Mi se volimo, Danny, mi se volimo… —
Sibylle ga pogleda uplakana lica. — Ne znam kako se to moglo
dogoditi. A niti Werner ne zna. Najprije uopće nismo marili jedno za
drugo. I onda odjednom… To je prava zagonetka, Danny, nerješiva
zagonetka, ali istinita. Volim Wernera i on voli mene, volim ga više
nego tebe, Danny, oprosti!
— Oprosti, glupost — reče Daniel. — I što znači zagonetka? I ti
želiš biti psihijatar? Da puknem od smijeha, zagonetka! Pa jasno je
kao na dlanu da se tako moralo dogoditi. Tu je Werner. Hrabar,
čovjek bez kompleksa. Zna što hoće. Zna u što vjeruje. Stvara nešto
lijepo… A s druge strane Danny. Ne vjeruje ni u što. Nije hrabar.
Kukavica je i ne stvara ništa lijepoga i nije sposoban ni za što — to
jest, za nešto ipak jeste: može žderati tablete!
— To nije istina, Danny!
— Dakako da je istina — reče on. — Može mu se dati bilo što, on
će uvijek zloupotrijebiti sve, abusus{ 39 }, kako bi rekao latinac, ali
on ne kaže ništa…
— Danny! — uzvikne ona. — Prestani, molim te, samo još
zagorčavaš ionako tešku situaciju!
 — Mogu li ja to? — upita on začuđeno. —Još težu situaciju?
— Odgurne tanjur. — Jelo je bilo izvrsno kao i uvijek, draga. Ali
možda ipak neću još jednu krišku. Dakle, od srca čestitam, jasno! I
da budete vječno sretni. Zauvijek! Ne tako kratko vrijeme kao nas
dvoje.
— Ne mogu to više izdržati — reče Werner. — Moram na svježi
zrak.
— I ja također — reče Sibylle.
— Smijem li i ja s vama? — upita Daniel. Odjednom se i on
uozbiljio. — Molim te, htio bih još malo prošetati po gradu! A zatim
ćemo odvesti Wernera na vlak, a tebe ću odvesti kući. Neću ići gore,
ne boj se! Samo do ulaznih vrata. Toliko se toga dogodilo…
I tako su krenuli bečkim ulicama prozborivši tek pokoju riječ.
Jednog je trena Sibylle uhvatila obojicu ispod ruke, ali ih je odmah
ispustila. Noć je bila vrlo topla. Napokon su se vratili u
Lazarettgasse. Kad je morao otputovati u Rim, Daniel je svoj »opel
admiral« ostavio Sibylle. Stajao je na parkiralištu.
— Je li tvoj kovčeg već unutra? — upita Daniel. Werner kimne.
Daniel krene. Sibylle sjedne kraj njega.
Na Zapadnom kolodvoru Werner nije dopustio da Daniel nosi
njegov kovčeg. Daniel učini jedan korak unazad i udari Wernera
pesnicom u lice svom snagom. Zatim uhvati kovčeg i krene. Stigavši
na stepenice već nakon jedne minute bio je sav okupan znojem.
Dašće poput nekog stroja. Srce mu ludo tuče u ušima, očima, na
jeziku. Međutim, on nastavlja put. »Pa makar crko«, pomisli. Vuče
teški Wernerov kovčeg duž čitavog »Orijent-ekspresa« sve do
početka kompozicije; isto kao što je to činio uvijek ranije. Naglim
zamahom digne kovčeg i ubaci ga na hodnik vagona. Zatim sjedne
na neka obližnja kolica za prtljagu i sačeka. Werner i Sibylle nisu se
pojavili dosta dugo vremena.
Kad su napokon stigli, Werner reče: — Ne možemo ti to učiniti,
Danny. Ja ću napustiti svoj posao. Više se ne vraćam u Beč.
— Nisu vam svi kotači na broju — reče Daniel skliznuvši s kolica.
— Sada sam ja taj koji će nestati. Još ove noći nazvat ću mog šefa
Colledu u Frankfurt. Neka me uzme natrag na televiziju. Zdravo,
Werner, i, sretno! — Pruži ruku prijatelju i čvrsto je prodrma. U
međuvremenu je Wernerova brada otekla: — Žao mi je što sam te
udario — reče Daniel. A obrativši se Sibylle: — Čekam te u kolima…
Dvadeset minuta prije ponoći još je uvijek sjedio za volanom. Neki
je starac skupljao opuške od cigareta po peronu. Daniel je brojao
opuške. Kad je došao do trideset i sedmog, pojavi se Sibylle i sjede
kraj njega. Daniel stavi kola u pogon i krene natrag prema Općoj
bolnici. Kod nebodera stane i pomogne Sibylle izaći iz kola. Zatim
krene, koračajući uz nju do velikih staklenih ulaznih vrata i pričeka
dok je ona u džepu od kaputa pronašla ključeve. Opet je plakala.
— Nemoj plakati, dušo, molim te, ne plači! — reče Daniel.
— Bilo je sasvim u redu kako ste se ponijeli prema meni. Sad me
više nećeš varati, kad budete išli u krevet. — Uze joj glavu među
dlanove i poljubi je u čelo. Zatim učini rukom znak križa.
— Što to činiš?
— Neka te Bog štiti.
— Pa ti ne vjeruješ u njega, jadni moj Danny!
— Ja ne, ali zato vjeruješ ti. Hajde, otvori već jednom!
— Hvala — reče Sibylle. — Hvala, Danny! Nikad te neću zaboraviti.
— Niti ja tebe, ljubavi moja —reče on. — A sada idi! Brzo! Molim te,
brzo…
Ona ga pogleda još jedanput, a zatim otrči u kuću. Staklena se
vrata polagano zatvoriše. Daniel je gledao za Sibylle sve dok se nije
izgubila iza ugla, gdje su se nalazila dizala. Zatim se vratio u svoja
kola.
— Čim mu je otac prikazao film, Daniel me je odmah nazvao i
ispričao o čemu je riječ. Ja sam odmah prvim zrakoplovom odletio za
Buenos Aires — reče Conrad Colledo. — Vi ste ionako o svemu
obaviješteni, mister Corley. Poznato vam je, dakako, i to, da smo
Daniel i ja već dvadeset i jednu godinu prijatelji i da smo dugo
vremena radili zajedno.
— Gdje ste odsjeli? — upita Wayne Hyde.
— U »Nogarou«. — Colledo dobaci Hydeu notes veličine kutije
šibica. — Tu gore je telefonski broj. Možete provjeriti.
— Vi ste, znači, otputovali u Argentinu samo na jedan jedini Rossov
telefonski poziv? — Hyde se igrao notesom.
— Rekao sam vam već da smo dugo godina radili zajedno. Imam u
njega puno povjerenje. Kad mi je ispričao što ima, jasno da sam
odmah otputovao. Zar vi ne biste učinili to isto? Spremite već jednom
taj pištolj, vidite i sami da je to preglupo!
Hyde ugura pištolj u naramenik, ali ga je prije toga zakočio.
— A zatim? — upita on.
— Malo toga. Kad su Daniel i Mercedes — gospođa Olivera —
krenuli na Ezeizu da se vrate u Evropu, a pratio ih je i otac, na
aerodromu sam bio i ja. Vraćao sam se i ja.
— Istom letjelicom?
— Istom letjelicom.
— A kako ste izveli to s predajom filma?
— Daniel mi je telefonom rekao marku kasete. Kupio sam dvije
kasete iste marke s Disneyevim filmovima. Imao sam crvenu
avionsku torbicu AEROLINEAS ARGENTINAS, a Daniel također.
Prigodom čekiranja stajali smo jedan pokraj drugoga. I jednostavno
smo zamijenili torbe.
— Ti usranci!
— Tko?
— Rossa i gospođu Oliveru su pratili.
— Bili smo sigurni u to. No, zaista nitko živ nije mogao primijetiti da
smo zamijenili torbe. Već smo ih zamijenjene stavili na policu ispred
šaltera za karte. Ukratko mister Corley: prave kasete donio sam,
dakle, u Frankfurt ja. I odmah sam ih odnio gore u Konigstein. Što se
događalo nakon toga, to vam, dakako, neću ispričati.
Nastupila je stanka.
Hyde ustane i krene prema pisaćem stolu.
— Što namjeravate? — upita Colledo.
— Telefonirati, ako dopuštate. — Hyde izvadi iz džepa mali
dekoder, digne slušalicu i stade birati londonski Morleyev broj
automatskog telefonskog sekretarskog uređaja. Kad se javio
odvjetnikov glas, Hyde je stavio dekoder ispred zvučnika slušalice i
čekao dok su se oglasila tri zviždeća tona koja su aktivirala uređaj.
Morleyev glas s vrpce zvučao je nervozno: — Dvadeset i drugi
veljače osamdeset i četvrte, osamnaest sati i pedeset minuta po
srednjoevropskom vremenu. Mister Hyde! Mister Hyde, nalazili se
bilo gdje, namjeravali učiniti bilo što, naredba glasi: ne poduzimajte
ništa! Odmah se povucite. Uzmite sobu u nekom hotelu i ne
napuštajte ga sve dok od mene ne primite nove upute. Upravo sam
saznao da su obje kasete u vlasništvu Televizije Frankfurt. Iz Buenos
Airesa ih je u Njemačku prenio čovjek koji se zove Conrad Colledo.
Time se situacija potpuno izmijenila. Moji se nalogodavci savjetuju o
daljnjim postupcima. Nazovite me opet u dvadeset i tri sata po
srednjoevropskom vremenu. Nadam se da ću vam tada moći reći
nešto više. To je sve. Gotovo.
Wayne Hyde spusti slušalicu na aparat, uzme svoj dufflecoat s
fotelje i napusti stan ne rekavši ni riječi i ne pogledavši više ni
Mercedes, niti Colleda. Colledo krene prema prozoru kroz koji se
moglo vidjeti na ulicu. Vidio je kako Hyde ulazi u sivi BMW. Zatim
BMW krene. Colledo se vrati u radnu sobu.
— Pričajte mi što se u međuvremenu dogodilo, Conrad — reče
Mercedes. — Moram znati sve. I Danny također.
Colledo sjedne.
— No, eto, ja sam dakle s kasetama otišao do Televizije. Očekivao
me je gospodin von Karrelis. On je direktor. Bio je tu i Hans
Kleinhals, glavni urednik, zatim naš pravnik i dvojica iz pravnog
odjela. Pošli smo u studio i pogledali film. Najprije su svi bili strašno
sumnjičavi.
— Kako to?
— Smatrali smo, dakako, film falsifikatom.
— Ali on nije falsifikat! Film je pravi! — Mercedes ustane.
— Molim vas — reče Colledo. — Molim vas, Mercedes. Vi ste
uvjereni da je film pravi. Jer vjerujete svom poočimu. Jasno, i zato,
jer tako silno želite da on bude pravi. Ljudi s televizije već su se puno
puta opekli. Doživjeli su već naj ne vjerojatnije stvari, najviše oni iz
pravne službe. Nepovjerenje je dio njihove profesije. Da je taj film
zaista autentičan — bila bi to najveća senzacija u povijesti televizije.
— Pa i jest! I jest!
— Mercedes… — Colledo učini bespomoćnu kretnju. — Htjeli ste
znati sve što se događalo. Ja vam pripovijedam. Najprije se
najnegativnije izjasnio Hans Kleinhals, glavni urednik. Po njegovu
mišljenju film bi prije trebalo uvrstiti u neku zabavnu emisiju.
Odvjetnici su upozoravali. Na to sam ja ispričao sve što znam o
nastanku i povijesti tog filma, sve što mi je Danny ispričao telefonom
u Buenos Airesu. Onda su se malo zamislili. Napokon je Karrelis dao
prijedlog, koji su svi prihvatili.
 — Kakav prijedlog?
— Da se film montira i proširi s iscrpnom dokumentacijom, a tek se
onda emitira u nekoliko nastavaka. Valja pokušati sve, kako bi se
saznalo da li je falsifikat ili original. Odaslati naše najbolje ljude da
rade na tome. A zatim sve rezultate njihova traganja uvrstiti u
dokumentaciju, pa govorili oni u prilog vjerodostojnosti ili falsifikatu.
Naposljetku, emitirati čitavu tu dokumentaciju unatoč tomu da li je
film autentičan ili falsificiran. Zalogaj koji imamo naprosto je prevelik,
a da bismo ga samo tako ostavili po strani. Jedino na taj način bit će
film emitiran shodno sudskim odredbama — a postići ćemo pravu
televizijsku senzaciju. Danny je, razumljivo, opet u nas u službi.
Diskusija je trajala do jutra. A zatim još i razgovori s kancelarom u
Bonnu i s ministrom vanjskih poslova.
— A zašto je to bilo potrebno?
— Jer želimo biti fair. Prema Osnovnom zakonu i Zakonu o radiju,
vlada ne smije utjecati na redakcijski posao radio-televizije, a
posebno ne na redakciju vijesti. To smije jedino Savjet Radio-stanice
ARD-a.
— Što je to ARD?
— Kratica za Arbeitsgemeinschaft der Rundfunkanstalten
Zeutschlands«{ 40 }. Mi spadamo u tu grupu ARD. I zato je Karrelis
zamolio predsjednika Savjeta radija da još iste noći dođe u
Konigstein. Pokazao mu je film. Zatim se s njim sastao Kleinhals,
glavni urednik i, nakon kratke konferencije njih trojice, predsjednik
Savjeta je dao zeleno svjetlo.
— A kancelar? — upita Mercedes. — I ministar vanjskih poslova?
— Karrelis je danas prije podne odletio u Bonn. Po njega je došao
zrakoplov Bundesvvehra. Karrelis je telefonom nagovijestio da je
riječ o materijalu od svjetskog značenja. U Bonnu je zatim dao
iscrpan izvještaj kancelaru i ministru vanjskih poslova.
— I?
— Obojica su se duboko zabrinula. Zamolili su Karrelisa da za sada
ne pušta film. Oni žele prije toga razgovarati s američkom
ambasadom i rukovodstvom u Kremlju. Ako je taj film pravi, onda
njegovo emitiranje može imati nesagledive političke posljedice. Za
čitav svijet!
— Ali on jest pravi!
 — Da, Mercedes, da. Možda. A možda i nije — reče Colledo. — Mi
ćemo to već ustanoviti. Samo nam treba vremena. Dakle, direktor je
u Bonnu obećao da film za sada neće emitirati. Više od toga nije
obećao. Dakako, i kancelar i ministar vanjskih poslova najradije bi
film zaplijenili. No, u tom slučaju to bi bila njihova posljednja
naredba, a oni to dobro znaju. — Colledo pogleda Mercedes. — Sve
je to potrajalo tako dugo, da više nisam stigao na aerodrom.
Mercedes kimne.
— Hoćete li moći to na neki način saopćiti Dannyju?
— Da. A što ima još? — upita Mercedes.
— Karrelis se vratio danas popodne. Odmah smo morali početi sa
skupljanjem dokumentacije i izvršavanjem nekih naših prijedloga.
Naposljetku je on nazvao američku i sovjetsku ambasadu u Bonnu.
Američkog je ambasadora jedva dobio nakon dvadeset minuta
čekanja. Dok mu je napokon bilo dopušteno da razgovara s
ambasadorom, direktor je u međuvremenu morao razgovarati s
trojicom druge gospode…
— Ekscelencijo, ja sam Emanuel von Karrelis. Ja sam direktor…
— Okay, okay — glasio je odgovor ambasadora na razvučenom
američkom izgovoru. — Već sam obaviješten o tome. Čini se da ste
jako uzbuđeni, gospodine von Karrelis. Ako sam dobro razumio, riječ
je o nekom filmu koji je dospio u vaše vlasništvo.
— Ja i jesam jako uzbuđen, vaša ekscelencijo. Bili biste i vi, da ste
vidjeli film. Precizno rečeno: video-film.
— Nemam pojma o čemu govorite — reče ambasador.
— Dakako da nemate. Trojica gospode s kojom sam razgovarao
prije vas, tekođer nemaju pojma. Mislim to sasvim ozbiljno.
Svi vi i ne možete imati pojma. Jedine osobe koje su upoznate s
time jesu vaš predsjednik i šef države Sovjetskog Saveza, kao i
njihovi najuži suradnici. Vaši su službenici nazvali nas na televiziji,
kako bi se uvjerili da vi slučajno niste žrtva neke mistifikacije. Tek
nakon toga dopušteno mi je da osobno s vama razgovaram o tom
filmu. Obećano mi je da ćete biti obaviješteni o tome. Zar to nije
učinjeno, ekscelencijo?
— Jest.
— Eto, vidite.
— Slušajte, sve je to ludost. Jasno je da jedan takav film ne postoji.
 — Ali ja ga imam — i jednu kopiju — tu na televiziji, ekscelencijo.
— Ludost.
— Da, već ste to rekli. Predlažem da hitno razgovarate s vašim
predsjednikom. Njemački je savezni kancelar to vjerojatno već
učinio. Vaš će vam predsjednik moći objasniti o kakvom je filmu riječ
i što je sve u pitanju. Trenutak, ekscelencijo! Rekao bih vam još
nešto i zamolio vas da to ponovite vašem predsjedniku. Mi smo
odlučili da taj film emitiramo…
— Vjerujem vam, a sada da završimo razgovor.
— Samo još trenutak. Odlučni smo emitirati taj film, kažem, čim
budu završena sva podrobna istraživanja u vezi njegove
vjerodostojnosti. Nije riječ o smiješnim krivotvorenim Hitlerovim
dnevnicima. Riječ je ovaj put o najriskantnijem političkom projektu od
kraja rata na ovamo. Mi smo u potpunosti svjesni velike odgovornosti
koju preuzimamo na sebe. Raspolažemo s perfektnim ljudima koji će
pronaći dokaze i još žive svjedoke o tome je li taj film pravi ili
falsifikat.
— Razumljivo da je falsifikat.
— O, vi, dakle, ipak znate za njega.
— Samo toliko koliko su me izvijestili moji ljudi. Već i sama ideja o
jednom takvom filmu totalno je apsurdna.
— E, tu se moram složiti s vama, ekscelencijo. Molim vas, sad me
dobro saslušajte: ukoliko bi se ustanovilo da su film krivotvorili
nacisti, ili bilo tko drugi, mi bismo film emitirali i unatoč tomu. Sa svim
iskazima svjedoka i dokazima koji govore u prilog falsifikatu. Osim
toga, objavit ćemo i otkuda nam film. Prikazat ćemo gledateljima sve
popratne okolnosti, pružit ćemo im zaista sve. Na primjer, i mene,
upravo sada.
— Što to znači?
— To znači, ekscelencijo, da me upravo sada ovdje dok
razgovaram s vama snimaju dvije kamere. I naš je razgovor snimljen
od samog početka. Kad budemo prikazivali film, moći ćemo
dokumentirati svaki naš korak. Nećemo ni u kom slučaju ni sa čime
manipulirati. Za to je, sam bog zna, stvar preozbiljna. Ako se utvrdi
da je film krivotvoren, to može značiti samo jednu enormnu podršku
političkoj i moralnoj vlasti vaše zemlje.
— Nečuveno!
 — Uvjeren sam da i u vas upravo sada magnetofon snima naš
razgovor. Na taj način možete Washingtonu jednostavno pustiti
vrpcu. Sada smo, naime, stigli do jedne osobito važne točke:
pretpostavljam, ekscelencijo, da ćete se sada vi — mislim, dakako,
vaši ljudi obučeni specijalno za takve akcije — pokušati dokopati tih
kaseta. Ako ne ide drukčije, onda ubojstvima i terorom. S televizije,
dakako, nećete uspjeti izvući kasete niti najsmjelijom akcijom
komandosa. Postoji, međutim, mogućnost da nekome padne na um
pokušaj uzimanja talaca ili ucjena jedne ili više osoba koje se bave
tim filmom.
— No, sada mi je zaista dosta, spustit ću slušalicu.
Karrelis nastavi bez stanke: — Ne, vi nećete spustiti slušalicu,
ekscelencijo. Osobito eksponirane osobe u vezi s time jesu gospodin
Eduardo Olivera u Buenos Airesu, njegov sin Daniel Ross, njegova
pokćerka Mercedes Olivera, glavni urednik Hans Kleinhals, šef
odjela Conrad Colledo i ja. Ta sam imena već spomenuo jednom od
vaših službenika i on ih je zapisao… Molim, saslušajte me do kraja,
ekscelencijo. Kao što rekoh: naša je namjera taj filmski dokument
emitirati tek nakon najtočnijeg ispitivanja, a ujedno dati i sve
rezultate tog ispitivanja. Ukoliko bi se nekome od osoba koje sam
spomenuo ili nekom drugom koji ima bilo kakve veze s tim filmom u
međuvremenu nešto dogodilo — kao na primjer otmica, uzimanje
talaca, ubojstvo, prijetnja ubojstvom — onda ćemo, molim
ekscelencijo obratite pažnju na moje riječi — onda ćemo film odmah
prikazati, bez ikakvih daljnjih ispitivanja i traganja! Međutim, u to:n
slučaju i s iscrpnim izvještajem o tome što ste vi poduzeli da biste
spriječili prikazivanje filma. Razumijete, zar ne? Sve to imate na
vrpci i vi sami. Film je naše najjače životno osiguranje. Ekscelencijo,
primite, molim, izraze mog najdubljeg poštovanja! — Karrelis spusti
slušalicu. Zatim nazove sovjetsku ambasadu u Bonnu.
Nakon što se najprije predstavio i rekao svoju funkciju, saznao je da
se sovjetski ambasador upravo nalazi u Moskvi. Koliko će dugo
ostati? Neodređeno vrijeme. Direktor je zamolio da mu dadu
njegovog zamjenika.
— Žalim, i on je otputovao zbog predaje izvještaja.
— Dajte mi molim vas prvog sekretara.
— A o čemu je riječ?
 — To ću reći prvom sekretaru.
— Prvi se sekretar nalazi na jednoj konferenciji. Ne smijemo ga
smetati.
I tako je išlo redom. Karrelis je naposljetku uspio dobiti na telefon
atašea za štampu. S njim je vodio gotovo isti razgovor kao i s
američkim ambasadorom, također na engleskom jeziku.
— Takav film ne postoji — odlučno objasni ataše za štampu.
— Ja sam ga osobno vidio.
— Onda je to američki falsifikat.
Direktor se nije dao smesti. Preporučio je atašeu da što hitnije stupi
u vezu s Moskvom.
— Američka infamija. Mi ćemo odmah sazvati međunarodnu
konferenciju za štampu.
— Sumnjam da ćete to učiniti, gospodine ataše. — Karrelis ponovi
sve ono, što je rekao i američkom poslaniku. Ozbiljno je upozorio na
nepodesnost bilo kakvih nasilničkih mjera prema pojedincima ili bilo
kome tko je u bilo kakvoj vezi s filmom, odnosno prema njihovoj
rodbini.
— U tom ćemo slučaju film prikazati odmah, ne čekajući nikakve
rezultate ispitivanja. Ali, ispričat ćemo zato sve u detalje na koji ste
način pokušali spriječiti njegovo prikazivanje. Gospodine ataše,
molim vas primite izraze mog najdubljeg poštovanja!
— To se, dakle, dogodilo danas kasno popodne — reče Conrad
Colledo. Ustao je i pošao prema malom baru u ormaru.
— Dobro je što Danny ima nekoliko boca u kući, makar on jedva da
i pije — reče on. — Moram popiti viski.
— I ja također — reče Mercedes.
— I vi viski?
— Da. Čist. S ledom. Pričekajte, ja ću donijeti. — Ona pođe u
kuhinju i uskoro se vrati sa srebrnim kotlićem za led. Srebrnim
kliještima izvadi nekoliko kockica leda i stavi ih u čaše.
— Živjeli! — reče Colledo.
Ispili su.
— Bog neka nam bude na pomoći — reče Mercedes. — Mi smo se
sada uhvatili ukoš,tac s obje svjetske velesile.
— Pa vi ste spremni preuzeti na sebe svaki rizik, ako je u pitanju
mir, pričao mi je Danny.
 — Da — reče Mercedes. — Ali unatoč tome, bojim se.
— I drugi se također boje — ako vam je to utjeha — reče Colledo i
ponovno popije gutljaj viskija.
— Da — reče Mercedes. — Sada se svi boje.
Wayne Hyde je uzeo sobu u hotelu u centru grada. Raspakirao je
vreće za odjeću i sjeo na krevet. Zatim je birao dugačak broj, koji je
počinjao s 001312; bio je to pozivni broj za Chicago.
Javio se tanak, drhtavi glas starije žene.
— Da?
— Halo, mama, ovdje Wayne.
— Oh, Wayne! — Njegova se majka blaženo nasmiješila. — Već
sam tako nestrpljivo očekivala tvoj poziv! Rekao si da ćeš me danas
nazvati.
— I činim to, sweetheart! Nisam prije uspio, na žalost. Strahovito
sam zauzet.
— I gdje si sada? Još uvijek u Rimu?
— Da, još uvijek. Pregovori su se nepredvidivo produljili.
— Dobri moj dečko, koliko sam sretna što ti čujem glas!
— Čuješ ga dvaput tjedno, mama.
— Da, svakako. Ali ti si sve što imam na tom svijetu. Toliko te volim,
Wayne, sine moj.
— I ja tebe. I ti si sve što ja imam, mama. — Prođe rukom po vrlo
kratkoj plavoj kosi.
— Hvala ti za cvijeće!
— Jesu li ti barem isporučili pravo?
— Prekrasno! Još nikada nisam dobila tako divne orhideje. Čitave
grane! Ti si sasvim lud, dečko!
— Totalno lud. Imam napismeno. Zaista ti se sviđaju orhideje,
mama? Kad se cvijeće naručuje za prekooceansku isporuku, nikad
se ne zna što će se dobiti.
— Ali ti to uvijek radiš preko jedne te iste cvjećarnice, srce moje.
Mister Kleene je pošten čovjek. Kad stigne cvijeće, on se svaki put
veseli skupa sa mnom. »Imate divnog sina, Mrs. Hyde«, kaže uvijek.
»Mora da vas strašno voli!«
— Mister Kleene je u pravu. Kako ti je noga?
— Doktor Hailey kaže da će potrajati još dosta vremena dok budem
mogla ustati. Bio je to veoma kompliciran prijelom. A u mojoj dobi
kosti vrlo sporo ili više nikada ne zarastaju. Najvjerojatnije neću moći
nikada više hodati.
— To ti je rekao liječnik?
— Ne, to kažem ja.
— Nemoj to reći nikada više! Kakva besmislica! Hailey je najbolji od
svih liječnika kojeg smo mogli dobiti u Chicagu. Jasno da ćeš moći
opet hodati! Molim se za tebe svake noći. Časna riječ. Svake noći
molim Boga, da ti što brže ozdravi nogu.
— Ti, jedino moje na cijelom svijetu. I ja se molim za tebe. Da imaš
uspjeha i da budeš zdrav.
— Da oboje budemo zdravi — reče Hyde. — Što radiš? Gledaš
televiziju? U vas je sada večer, zar ne?
— Gledam plesni turnir. Znaš, luda sam za plesnim turnirima.
Uživam kako ljudi prave te korake, kližu se, okreću, prava divota! I ja
sam nekoć bila izvrsna plesačica, zar ne? A sad mi se moralo
dogoditi baš to s nogom. Ah, najdraži moj…
— Sve će biti u redu. Je li bolničarka okay?
— Izvrsna. Ali skupa. Ti izdaješ previše novaca za mene, Wayne!
— A za koga bih drugoga?
— Da te barem banka ne šalje neprestano širom svijeta, Wayne.
— Ne može drukčije, mama. Mjesto koje ja imam povjerljivo je i pri
samom vrhu. Velika odgovornost.
— Da, svakako. I ja se veoma ponosim tobom. Ali ponekad traje
tako dugo dok opet dođeš k meni. Koliko će dugo potrajati ovaj put?
— Ne mogu ti reći, mama. Bojim se, još prilično dugo. Ali, kad se
vratim kući, otići ćemo zajedno na odmor. Daleko iz tog prljavog
Chicaga. Odletjet ćemo na Havaje.
— Pa ti si poludio!
— Odletjet ćemo na Havaje i boraviti u najskupljem hotelu, na
najljepšem mjestu, uživat ćemo u pijesku, suncu i plavom moru — i
jedno u drugome.
— Ali ja ne mogu hodati — s bolesnom nogom.
— Kupit ćemo električna invalidska kolica. S nama će ići i
bolničarka. Bez pogovora! Bit će tako kako ja kažem. Tako, a sada
moram završiti, mama. Grlim te najprisnije. Pazi na sebe, čuješ li?
— I ti na sebe, darling. Da ti se nešto ne dogodi. Vremena su
postala tako strašna. Svugdje gangsteri i ubojice. Molim te, čuvaj se i
budi oprezan. I sa ženama, također. Pun je svijet loših žena.
— Za mene postojiš samo ti, i ti to znaš. Veliku, toplu pusu, mama!
Nazvat ću te opet za tri ili četiri dana. Ovako kao i sada, predvečer.
Zbogom, mama!
Hyde spusti slušalicu i ponovno stade birati neki broj. Javi se etažni
servis. Hyde navede broj sobe.
— Donesite mi molim vas steak s pommes fritesom i mahune.—
reče on. — Steak srednje pečen. I bocu mineralne vode. Hvala.
Četvrt sata nakon toga pojavio se konobar, vozeći na kolicima za
serviranje jelo koje je Hyde bio naručio. Jeo je s velikim tekom i
popio uz to čašu vode. Na kraju je uzeo bocu i čašu s kolica i
postavio ih na stolić. Kolica je odgurao napolje na hodnik. Na kvaku
je izvjesio pločicu s natpisom NE SMETAJTE. Kad je Hyde stao
birati broj Rogera Morleya u Londonu, bilo je točno 23 sata.
Začuo se odvjetnikov glas: »Dvadeset dva sata i četrdeset pet
minuta, dvadeset i drugi veljače osamdeset i četvrte. Žao mi je,
mister Hyde. Još uvijek traju dogovori. Ne poduzimajte ništa.
Ostanite tamo gdje ste! Nazovite me ponovno u dva sata ujutro po
srednjoevropskom vremenu. Do tada ću saznati nešto više. Sve
dobro! Gotovo.« Vrpca se zaustavi s tihim škljočajem. Hyde natoči
vodu u čašu, uze u ruke knjigu što je ležala na telefonskom stoliću.
Stolac je bio udoban. Stranice knjige osvjetljavala je mala stojeća
svjetiljka. Polagano je pio. Čitao je također polagano i pažljivo:
»Kao bogataš ja sam koji blago / Svoje otključat može kretnjom
glatkom, / A1 stalno u nj mu gledat nije drago, / Da ne otupi vrh
užitku slatkom.«
Conrad Colledo pomagao je Mercedes pri pakiranju. Uzeli su dva
kovčega, jer je Danielova zimska garderoba bila teška i trebalo joj je
mnogo mjesta.
— Poći ćete sa mnom i prenoćiti u nas, Mercedes! Već sam sa
svojom ženom sve dogovorio — reče Colledo. — Ne bih u protivnom
ni trenutka bio miran.
— Ali ja sada imam svoje »životno osiguranje«!
— Unatoč tomu — reče on. — Nikada se ne zna što biste mogli
učiniti u trenutku straha… Ne, molim vas, nemojte me odbiti! Idete sa
mnom! — Ponio je prtljagu do svojih kola. Prilikom vožnje stavio je
naočale. Bio je to dobar komad puta. Colledo je stanovao u
Siesmayerstrasse, kraj velikog Griineburg parka u blizini
Palmengartena. Ispričao je to Mercedes za vrijeme vožnje. I
odjednom, bez ikakva prelaza: — Lisa, moja žena, prošlog je ljeta
nezgodno pala u vrtu. Direktno na nož kosilice za travu. Presjekla je
žile na oba ručna zgloba. Imala je šest operacija. Sada se gotovo
ništa više ne primjećuje, ali mnogo toga ne može više rukama raditi.
Lisa Colledo bila je sitna, nježna ženica, plave kose i plavih očiju.
Srdačno je dočekala i pozdravila Mercedes. Ruke' su joj bile hladne
poput leda. U blagovaonici moderno namještene vile ugleda
Mercedes prostrt stol.
— Rekao si da ćete vjerojatno stići kasno, Conny. Theres je
pripremila gulaš. Za dvadeset minuta možemo jesti.
U prvom se katu nalazio apartman za goste s kupaonicom i
telefonom. Mercedes se istuširala, presvukla, odjenula drugi kostim i
sišla dolje. Kuharici Theres bilo je najmanje šezdeset godina, imala
je srdačno i dobrodušno lice i veliko umjetno zubalo. Servirala je jelo
i stavljala ga Lisi na tanjur, a Colledo joj je izrezao meso na
komadiće.
— Conny vam je ispričao, zar ne? — Lisa najprije pogleda
Mercedes, a zatim svoje ruke. Mercedes kimne. — To je više nego
glupo. Toliko stvari mogu još uvijek raditi bez problema, a neke
druge, sasvim jednostavne, ne mogu. Mogla bih na primjer bez
problema voziti kola. Ali ne mogu otvoriti vrata kad želim izaći. Moj
se rukopis uopće nije izmijenio. Profesor Eichholz misli da će opet
sve biti u redu. Prija li vam gulaš? Theres je Bečanka. Ali, ja znam
da nikada više neće biti dobro. Ne mogu čak sama namazati maslac
na kruh — reče ona sada već sasvim tihim glasom.
Colledo je za vrijeme vožnje upozorio Mercedes, da svojoj ženi
uopće nije ispričao što se događa. Rekao je samo da ima puno
posla, da je Mercedes Danielova prijateljica iz Brazila i da je stigla u
Frankfurt da ga posjeti. A Daniel se trenutačno nalazi na liječenju
negdje u blizini Beča.
— Sutra Mercedes putuje. Danny će se veoma radovati.
— Danny! — Kad je čula Danielovo ime, Lisa se nasmiješi, i
odjednom joj lice poprimi izraz mlade djevojke. — Naš stari prijatelj!
Tako divan mladić! Moj muž i on rade zajedno već čitavu vječnost…
 Mercedes pogleda Colleda. On nakratko zaklopi oči. Njegova žena,
dakle, ne zna čak ni to da je Daniel bio otpušten i ponovno primljen
na televiziju. Čini se da ju je Colledo želio poštedjeti svih takvih
novosti.
Kuharica Bečanka je dolazila i brzo opet odlazila.
— Gulaš je izvrstan, Theres.
— Fala lepa, milostivi gospon. Još ima i sorbet{ 41 }. Gospon ga tak
voliju! I gospođa?
— Veoma — reče Mercedes.
— No, onda fino!
Poslije jela sjedili su još oko pola sata u dnevnoj sobi ispred
kamina. Na zidovima prostorije Mercedes ugleda mnogobrojne slike
— sve s istim motivom — jednom malom djevojčicom. Kako se igra.
Spava. Trči. Iznad kamina visio je portret djevojčice kako se smije.
Lisa primijeti Mercedesin pogled.
— Imali smo dijete — reče ona. — Umrlo je. S trinaest godina.
Prošlog ljeta.
Colledo reče: — Sve ove Kathine slike naslikala je moja žena.
Nevjerojatno je nadarena.
— Da, zaista — reče Mercedes.
— Ma ne, nisam — branila se Lisa. — A sada uopće više ne mogu
slikati. A i neću. Sve sam druge slike uništila, kad je… Kathi umrla.
Sačuvala sam samo ove njene. — Odjednom Lisa zaplače. Colledo
položi ruku na njeno rame i nešto joj prošapće, tješeći je.
— Kakva je to nepravda! — reče Lisa obrativši se Mercedes.
— Kako samo On može dopustiti tako nešto? Takvo dobro dijete.
»Anđelek moj«, uvijek bi je zvala Theres. Ne, On ne postoji… —
nasloni lice na Čolledovo rame. On, tražeći razumijevanje, pogleda
Mercedes.
»Prerezane žile na ručnim zglobovima. Nožem kosilice. Ne, to ne
može biti«, razmišljala je Mercedes. »Nemoguće, naprosto
nemoguće. Bio je to neki drugi nož…«
Uskoro su pošli na spavanje.
— Ako možda želite nazvati svog oca — reče Colledo već pri
stepenicama. — Tamo preko je sada tek pola osam.
— Da, hvala — reče Mercedes.
 I u njenoj se sobi na zidu nalazio portret male djevojčice. Mercedes
sjedne na krevet kraj kojeg je stajao telefonski aparat. Birala je
dugačak broj. Njen se očuh javio odmah.
— Olivera!
— Oče, ovdje Mercedes.
— Čekam već od jučer. — Glas mu je zvučao nemirno. — Nešto se
dogodilo?
— Sve je u redu.
Djevojčica je imala zlaćano plavu kosu i plave oči. I na toj se slici
smiješila.
— Gdje je Daniel?
— Još je na Televiziji — slaže Mercedes.
— Otkuda govoriš? Može li nas netko prisluškivati?
— Stanujem u njegovih prijatelja, a prisluškivati ne može nitko.
Djevojčica sa slike držala je glavu uzdignuto.
— No, i? Što je? Zaboga, ta govori već jednom!
— Svi su više nego uzbuđeni. Film će emitirati. Ali prije toga
moraju, razumljivo, točno preispitati cijelu tu stvar. To ti je već i
Danny rekao.
— Da, da, da. I platit će?
— Načelno su spremni na to.
— Što znači načelno? — Počeo je govoriti glasnije. Mercedes osjeti
preko tisuće i tisuće kilometara, preko prašuma i stepa, preko
čitavog jednog svijeta, kako se on sve više ljuti, sve više uzrujava.
— Oče… Molim te… Tek smo jedan dan ovdje. Svota koju tražiš
zaista je ogromna… A i stvar u koju se upuštaju također je velika…
Pomisli samo na skandal širom svijeta! Moraju sve preispitati, moraju
se osigurati…
— Ti točno znaš što imaju u rukama. Razumljivo je da će sada svi
ostali pokušati proglasiti film falsifikatom… Podmitit će svjedoke,
kako bi dobili lažne iskaze…
— Pa, eto, baš to! Televiziji treba mnogo vremena da pronađe
svjedoke koji bi govorili u prilog vjerodostojnosti filma, a i one druge
protiv.
— Koliko vremena?
— Ne znam… Bože moj, oče! Pa tek su dobili materijal! Upravo su
započeli s traganjima.
 — A prije nego što ih ne završe, neće ni platiti!
— Neće — odlučno odgovori Mercedes. Nikada do sada nije svog
oca doživjela na takav način. Zar on kao i ona ne želi tim filmom
trgnuti ljude? Spriječiti novi užasni rat? Zar mu je odjednom stalo
isključivo do novca? Mercedes je bila zbunjena i potresena. — Ne —
ponovi još jedanput — prije ti neće platiti.
— Što se to dogodilo s njenim ocem?
Djevojčica na slici bila je odjevena u tamnocrvenu haljinu.
S telefona se nije čuo nikakav odgovor.
— Oče!
— Da.
— Zašto ne govoriš?
— Jer… Nisam se tako dogovorio s Danielom. Dakle, platit će tek
nakon preispitivanja. Pa to može potrajati mjesec dana! Čuješ li me?
Rekao sam: to može potrajati mjesec dana, zar ne?
— Ne znam, oče. Da, možda mjesec… Možda i dulje…
— Dulje? — Glas mu je postao histeričan. — Slušaj, Mercedes:
mjesec dana apsolutni je maksimum koji dajem. Ako ne plate za
mjesec dana, i to čitav iznos, onda neka zaborave stvar! Onda ću
učiniti ono što sam rekao Danielu. Neka ti on kaže. Neka to kaže
svojim ljudima.
— Nećeš učiniti ništa, oče! Molim te! Bit će ti ugrožen život, tebi i
mnogim drugima. Preklinjem te!
— Opasno po život! Ne mogu čekati dulje od jednog mjeseca. I
neću čekati dulje od jednog mjeseca. Neka to gospoda znaju i riješe.
Nazvat ću te za tri dana. Gdje vas mogu dobiti?
— Ne znam, oče. Bit ćemo neprestano na putu. Javit ćemo se mi
tebi.
— Što se mene tiče, izvolite. Ali ako ne dobijem čvrsto obećanje da
će mi čitav iznos biti doznačen najkasnije za mjesec dana, postupit
ću na svoju ruku.
— Oče, molim te…
— Postupit ću na svoju ruku! — zaurla on. Zatim reče opet sasvim
normalnim glasom: — Laku noć, dijete moje! — I veza se prekine.
Mercedes spusti slušalicu i osta sjediti potpuno bez riječi. Zapilji se
u sliku male djevojčice koja se tako srdačno smijala, a tako jadno
umrla.
 »Postupit će na vlastitu ruku«, razmišljala je Mercedes. »Kamo ga
to vodi?« Iznenada osjeti kako je hvata panični strah. Sakrije lice
rukama.
I odvjetnik Roger Morley u Londonu upravo je spustio telefonsku
slušalicu. Razgovarao je sa svojim suradnicima gotovo puna dva
sata i doimao se iscrpljeno. Malen čovjek ružičasta lica, obraza kao
u hrčka, okruglih usta, zubi kao u miša i razbarušene sijede kose,
zavalio se udobno u naslonjač u svom uredu, te prekrižio ruke na
trbuhu. Bilo je 1 sat i 10 minuta iza ponoći. U Chancery Laneu
zatrubio je neki automobil dugo i iritirajuće. Zatim je opet sve
utihnulo. Morley je svilenom maramicom brisao znoj s čela. »Star
sam«, pomisli turobno. Odjednom mu se lice ozari. Čaj! Jedino što
mu je sada potrebno, to je nekoliko šalica dobrog čaja.
Naglo ustane i gegavim koracima požuri u kuhinju. Napuni kotlić
vodom i uključi ploču na štednjaku. Razmišljajući, promatrao je dugi
red šarenih limenih kutijica što su bile poredane na polici iznad
štednjaka. Što bi bilo najbolje uzeti? »Flowery Orange Tea«? »China
Jasmin with Flowers«? O, ne, uzet ćemo jedanput »Finest China
Keemun«, cvjetno-nježan! Roger Morley stade pripremati napitak
koji mu je trebao donijeti olakšanje od dnevnih briga, s predanošću
nekog velikog dirigenta. Uzeo je sve što mu je trebalo, a zatim je to
donio na srebrnom poslužavniku u sobu i odložio na pisaći stol.
Najprije je u šalicu od tankog kineskog porculana stavio tri komadića
kandis šećera. Zatim je dopola ulio čaj. Nakon toga ga je razrijedio
vrućom vodom. Pričekao je udišući miris čaja »Finest China
Keemun«. Napokon poče piti. Lice mu je ozario sretan smiješak
dojenčeta.
»Ah, da, to je pravi okus!«
Nakon što je popio dvije šalice čaja, opet se osjećao svježim.
Pripremio je i treću rezervnu šalicu, privukao stolić s automatskim
sekretarskim telefonskim uređajem, uključio ga, uzeo mali mikrofon i
počeo govoriti:
— Dobra večer, mister Hyde. Ili bolje da kažem, dobro jutro. Sada
je, naime, jedan sat i dvadeset pet minuta, dvadeset i treći veljače
tisuću devetsto osamdeset i četvrte. Sada vam konačno mogu
prenijeti nove instrukcije.
Gutljaj čaja.
 — Kao što sam vam već saopćio, situacija se izmijenila. Najvažnije
je, međutim, ovo: odgovorne osobe na Televiziji Frankfurt koje imaju
film, emitirat će ga odmah nakon preciznih ispitivanja, unatoč tomu
hoće li ta istraživanja rezultirati dokazima o falsificiranju ili
autentičnosti filma. Bit će bez sumnje i beskrupuloznih svjedoka koji
će igrati na njegovu vjerodostojnost. Moji nalogodavci željeli su, prije
svega, sjetite se, da film dospije u njihovo vlasništvo i da ni po koju
cijenu ne bude emitiran. Takvo idealno rješenje sada više ne
možemo postići. Preostaje nam jedino da film proglasimo infamnim
falsifikatom, jer on to uistinu i jest. Skrećem vam, međutim, pažnju
na to, da je direktor Televizije označio činjenicu što Televizija sada
posjeduje obje kopije filma kao »životno osiguranje« i to »životno
osiguranje« za sve koji na bilo koji način sudjeluju u tom projektu, a
osobito se to odnosi na Rossa i Oliveru.
»Čaj je ipak malo prejak.« Morley dolije vruće vode. Okusi. Sada je
koncentracija bila perfektna.
— Dragi mister Hyde, ni sada više ne smijete ni po koju cijenu, ni u
kakvoj situaciji, koliko god vam se to činilo neizbježnim, upotrijebiti
silu prema objema sudionicima te igre. Ha, ha, ha! Ja takve nagle
obrate strašno volim. I vi također? U biti nije se promijenilo ništa:
imamo posla s jednom starom nacističkom svinjom koja želi javnosti
prikazati falsificirani film i na taj način zaraditi mnogo novca. Oni
svjedoci koji budu tvrdili da je film pravi, ili su također nacisti i zbog
toga lažu svjesno i beskrupulozno, ili će pak dobiti mnogo novaca,
što je potpuno jasno. Međutim, običnom čovjeku pred televizijskim
ekranom ne može se to, dakako, objasniti. Na njega će djelovati
svaki iskaz svakog pojedinog svjedoka. I zato je sada od
prvorazredne važnosti, dobro me slušajte, mister Hyde, da se ti
klevetnički svjedoci likvidiraju — i to prije nego što budu imali priliku
dati svoju izjavu pred kamerama. I zato mi moramo doći do tih
nitkova prije, ili barem istovremeno kad i Televizija. To znači da
Rossa i Oliveru morate držati pod stalnom prismotrom. Jasno je da
će i oni sami tražiti svjedoke. Vi morate, mister Hyde, pronaći
mogućnost da istodobno s njima saznate da li će jedan takav
svjedok izreći istinu, dakle, da je film falsificiran ili pak ima namjeru
svjedočiti u prilog vjerodostojnosti filma. U prvom slučaju valja se
pobrinuti da se takvom svjedoku omogući nastup pred kamerama. A
u drugom je slučaju vaš zadatak, da takvog svjedoka likvidirate, prije
nego što mu se omogući pristup pred kameru.
Gutljaj čaja.
— Jasno je, dragi mister Hyde, da vi sami ne možete na sebe
preuzeti brigu o svim ljudima s Televizije koji će krenuti u potragu za
svjedocima i dokazima. Iz tog je razloga već angažiran veći broj
drugih profesionalaca. Vi dakako ostajete naš najvažniji čovjek. Vaš
će zadatak, prema posljednjim instrukcijama, biti isključivo Olivera i
Ross. Njih dvoje su najopasniji. A Olivera pogotovo. Zašto? Jer ona
je fanatik, koja sve ljude svijeta — osim približno »dvije stotine
zločinačkih staraca« — uključujući sebe samu, smatra žrtvom. Znate
li, mister Hyde, tko je najgori? Žrtve, kad optužuju! Sad vam mogu
veoma lako objasniti, kako treba započeti lov. Scenarij je upravo
izrađen. Pod pretpostavkom…
— …da se vi vratite u Beč i budete u neposrednoj blizini njih dvoje,
te ih neprestano držite na oku — dolazio je do Hydeova uha glas
Rogera Morleya. Hyde je, točno kao što mu je bilo rečeno, nazvao
odvjetnika u dva sata noću iz svoje hotelske sobe u Frankfurtu.
Sjedio je ispod svjetiljke držeći slušalicu na uhu. Bocu mineralne
vode ispio je do kraja. — O svemu hitno obavijestite doktora
Herdegena. On će pronaći mogućnost da vas smjesti u sanatorij.
Jasno da vas Olivera sada više ne smije vidjeti niti kod
Heiligenkreuza, niti bilo gdje drugdje.
»Prije nego što ponovno otputujem u Beč, moram Heinzu vratiti
oružje«, pomisli Hyde. »A moram se i pobrinuti za kartu, kako ne bih
dospio u isti avion s Oliverom.«
— Vaš će se rad kao i rad vaših kolega koji će operirati pojedinačno
ili po dvoje, koordinirati odavde. Bilo bi štetno i opasno, kad biste
upoznali jedni druge. Ponavljam: svjedoke o autentičnosti filma valja
odmah likvidirati. I obratno, najhitnije trebamo svjedoke koji će po
mogućnosti što vjerodostojnije obrazložiti da je film falsifikat i kako je
taj falsifikat nastao. Doduše, film će biti prikazan i u slučaju ako svi
svjedoci budu na sva usta govorili kako je to falsifikat, tako barem
saznajemo od Televizije — u kojoj uostalom, a to je vrlo važno, dragi
mister Hyde, na kojoj smo uostalom, kažem, pronašli hvala bogu
povjerljivog čovjeka koji nas sada i koji će nas i ubuduće
obavještavati o svemu. Ali film će u takvom slučaju — da pokucam
na drvo! — imati sasvim drugi odjek, nego, na primjer, onakav
kakvom se nada međunarodni mirovni pokret. Upravo taj film će
razotkriti mirovni pokret kao skupinu ljudi koja se od zadojenih
fanatika razvila u opasne psihopate, koji ne prežu ni od kakve
prevare i predstavljaju u biti najveću opasnost za mir u svijetu.
Prikazati sve u takvom svjetlu, to je cilj, dragi mister Hyde, koji
bezuvjetno moramo postići. Pred vama je velika zadaća.
Odjednom Hyde začuje kako se odvjetnik smije, a zatim čuje
slijedeće riječi: — Oprostite na nepriličnom raspoloženju!
Odjednom Hyde začuje kako se odvjetnik smije, a zatim čuje
slijedeće riječi: — Oprostite na nepriličnom raspoloženju! Upravo
sam pomislio: dakako, da je taj film falsifikat! Ali baš da i nije, morali
bismo se na koljenima zahvaliti Amerikancima i Sovjetima za taj tajni
sporazum, jer, naposljetku, već trideset i devet godina nije izbio
svjetski rat, zar ne?
KNJIGA TREĆA
 1
— Sada sam vam, eto, objasnio s kakvom je namjerom osnovan
sanatorij Kingston i kako on funkcionira. Isto tako kao i svi drugi
Kingston sanatoriji u Evropi. I Sovjeti i Ameri žele naprosto u ovo
naše vrijeme imati takve centre, iz kojih će zajednički dobivati
informacije — reče Josef Aigner, sivooki i sjedokosi bolničar
dobroćudna lica, s tijelom atlete. Hodao je u sredini između Daniela i
Mercedes. Bilo je to 5. ožujka 1984. prije podne.
Njih troje polagano su šetali dvorištem samostana Heiligenkreuz,
koje je bilo pokriveno snijegom. Daniel je već četiri dana poduzimao
takve šetnje u okolicu sanatorija, gdje je još uvijek vladala zima,
uvijek u pratnji Mercedes i svaki put nekog drugog bolničara. Dobro
je podnio vrijeme bez uzimanja tableta, a i preorijentiranje na novi
lijek amadam; imao je dobar apetit, a dobro je spavao i nevjerojatno
se brzo oporavio i ojačao. Na tom četvrtom izletu pratio ga je, dakle,
Josef Aigner. Već u prvih petnaest minuta šetnje odao je Mercedes i
Danielu tajnu ove neobične klinike.
— A zašto nam to pričate, gospodine Aigner? — upita Daniel kojeg
se ta priča duboko dojmila.
— Josef, molim lijepo, gospodine Ross, nikakav gospodin Aigner!
Recite mi samo Josef!
— No dobro, Josef. Zašto?
— Jer me je gospođa primarijus zamolila da vam to ispričam —
odgovori div nježne duše. — Ona bi vam, dakako, sve to mnogo
radije ispričala sama, ali je to nemoguće. Doktor Herdegen ne bi joj
nikada dopustio da razgovara s vama na samo izvan sanatorija. Čak
niti da ode s vama u šetnju. Ne, ne, to je isključeno. Jadna gospođa
primarijus, ona je prava zatvorenica. Ja sam tu jedini u kojeg možete
imati puno povjerenje, jer smo njen brat i ja išli u istu školu, a i
kasnije smo godinama bili prijatelji. No, ovi ovdje nemaju pojma o
tome, hvala bogu!
— Sibyllin brat! — reče Daniel. — Nisam ga nikad vidio. Čitavo
vrijeme svog boravka u Beču. Međutim, Sibylle je često pričala o
njemu, dapače, vrlo često. Sjećam se da je strašno voljela tog svog
brata.
— Voli ga još uvijek — doda tužno Josef. — Baš u tome i jest sva
nesreća. Zbog toga i nisu uopće imali previše problema s njom. —
Ususret su im velikim samostanskim dvorištem dolazila dva
svećenika i sasvim im se približila. Josef je odmah promijenio i temu
i glas. — A ovdje, molim lijepo, ako bi gospoda željela vidjeti stup
Svetog trojstva. — Zaustavi se ispred visokog spomenika isklesanog
od kamena, na čijem su se vrhu nakupili veliki pokrovi od snijega. Na
samom je vrhu stršio uvis prema tamnim niskim oblacima veliki zlatni
križ. — Izgrađeno tisuću sedamsto trideset i devete. Hvaljen Isus,
velečasni! — Svećenici dotakoše na pozdrav svoje crne šešire. —
Prekrasan spomenik — reče Josef. — Tako, a sada idemo preko do
Josipovog zdenca koji potječe iz iste godine. Svake godine dolazi
ovamo na tisuće ljudi. Znate li da je samostan hodočašće? Tisuću
sto osamdeset i osme dobili su redovnici od Babenberskog vojvode
Leopolda Petog relikviju svetog križa. Da, bože moj, sve ovo ovdje
staro je po nekoliko stoljeća. Što mislite, kako tu izgleda ljeti, kad se
tu parkira bezbroj autobusa različitih putničkih agencija! U nizu od tri
reda! Međutim, posjetioci dolaze i u ovo godišnje doba. — I budući
da su se dvojica svećenika udaljila, Aigner nastavi bez ikakva
prelaza: — Gospođa primarijus se zaista može osloniti na mene, ona
to zna. Zato je i rekla da vam sve ispričam, kad ja dođem na red da
budem u vašoj pratnji. Sve o sanatoriju, i sve o njoj. Jadna, dobra,
gospođa primarijus! Najbolje da prvo odemo do samostanske crkve.
Doktor Herdegen je tražio dozvolu od ovdašnjih vlasti za
razgledavanje svih znamenitosti. Čini to češće, ako pacijente već
pušta iz sanatorija… — Već su prošli poprijeko dvorište ispod arkada
i ušli u crkvu. — Gospođa primarijus misli da morate biti upoznati sa
svime, kako biste bili još oprezniji. — Njihovi su koraci odzvanjali po
izlizanim kamenim pločama. Ispred jednog bočnog oltara stajala je
neka žena u crnoj marami na glavi, zadubljena u molitvu. Josef je
reagirao odmah: — Pogledajte samo slike na prozorskim staklima.
Potječu iz trinaestog stoljeća… Dakle, da nastavim: tisuću devetsto
sedamdeset i šeste, znači prije osam godina, gospođa primarijus
radila je još u Općoj bolnici… na psihijatriji, zar ne?
— Da — reče Daniel. — Kad sam je prvi put nazvao tu u sanatorij,
odmah sam je upitao kako to da je otišla iz Beča. Znam da je htjela
ostati tamo zauvijek. Nije mi ništa odgovorila.
— Sada ću vam ja odgovoriti. Onako kako vam je sve željela
ispričati sama gospođa primarijus. Molim vas, nemojte se samo
previše zaustavljati, moramo se doimati kao da razgledavamo sve
po redu. Vidim da se u crkvi nalazi još nekoliko ljudi. Da, bilo je to,
dakle, osamnaesti lipnja sedamdeset i šeste. Gospođu primarijus
nazvao je netko telefonom…
— Gospođa docent Mannholz? — upita muški glas s laganim i
jedva primjetnim slavenskim naglaskom.
— Da. — Sibylle je tog trena tipkala na pisaćem stroju neku povijest
bolesti. Njena je radna soba bila osvijetljena jarkim sunčevim
zracima. Soba je, kao uostalom i čitava zgrada nove psihijatrije, bila
namještena supermoderno. Izgrađena je u blizini mjesta gdje je
nekada stajala stara klinika, koja je kasnije bila srušena. Sve druge
stare zgrade još su uvijek bile tu. Psihijatrija je bila prva
novoizgrađena zgrada.
— Zovem se Abad — predstavi se muški glas. — Ispričavam se
najuljudnije što vas smetam.
— Uopće me ne smetate, gospodine Abad. O čemu je riječ?
— Ja, to jest, moji nalogodavci, slobodni smo vam ponuditi novo
radno mjesto.
— Ja sam već čitav niz godina na ovoj klinici i želim tu ostati,
gospodine Abad.
— O, ali vi ne znate kakva je to ponuda, gospođo docent!
Jedinstvena. Ne bih vam želio o tome više govoriti telefonom. Kad
bismo se mogli sastati?
Sibylle je oklijevala.
— Bojim se da to nema nikakvog smisla, gospodine Abad.
— Sasvim sigurno ima smisla — nastavi on uvjerljivo. — Biste li mi
iskazali čast i pošli sa mnom na večeru? Doduše, ja Beč ne
poznajem tako dobro. Međutim, priča se, da je restoran u
Dunavskom tornju prava atrakcija. I da se izvrsno jede. Bi li vam
odgovaralo da to bude odmah danas uvečer?
Sibylle razmisli trenutak. Njen je muž otišao na tri dana u Pariz.
Morao je nešto obaviti u Louvreu.
— Trenutak molim! — prekine Mercedes Josefovu priču. Odjednom
problijedi. — Zar je gospođa doktor udata?
— Pa da. Niste to znali, gospođo Olivera?
— Ne, nisam znala. — Mercedes pogleda Daniela.
— Ti si znao?
 On kimne.
— A zašto mi to nisi nikada rekao?
— Nismo još nikada iscrpno razgovarali o Sibylle, Mercedes —
nemoćno odgovori on. — Udala se tisuću devetsto sedamdeset i
treće. Za jednog mog starog prijatelja. Ja sam ih upoznao.
— Pa, kako to da se još uvijek zove Mannholz?
— Tako se zvala kao mlada liječnica. Poznavali su je pod tim
prezimenom. Nije htjela dodati još jedno, nego je zadržala samo
svoje staro prezime. Njen muž, doktor Werner Farmer, povjesničar je
umjetnosti.
— A gdje on živi?
— Pa ovdje, naravno, milostiva gospođo. Zajedno s gospođom
primarijus. U vili u parku. Vidjeli ste vilu, zar ne?
— Da, vidjela sam je — reče Mercedes. Ponovno pogleda Daniela
dugim pogledom. Zatim mu se sasvim lagano nasmiješi, uhvati ga
ispod ruke, i tako nastaviše šetnju, a bolničar je dalje pričao…
Sibylle razmisli trenutak. Njen je muž otputovao na tri dana u Pariz.
Morao je nešto obaviti u Louvreu.
— Pa, mogla bih danas uvečer — reče oklijevajući.
— Smijem li doći po vas — recimo u sedam?
Sibylle već odavno nije više stanovala u neboderu. Iznajmila je
zajedno s Wernerom kuću u Sieveringu.
— Hvala lijepa. Ne trebate se truditi. Imam ja kola.
— Lijepo. Smijem li onda naručiti jedan stol u gornjem restoranu —
no, recimo za pola osam?
— Pola osam. Dobro. Kako ću vas prepoznati, gospodine Abad?
— Ne brinite, gospođo docent. Ja poznam vas.
— Kako to? Otkuda?
— O, s fotografija. Mi smo se već i nekoliko puta sreli.
— Gdje?
— Na klinici. Prigodom vaših predavanja u velikoj dvorani.
— Ja se zaista ne mogu sjetiti…
— Vi me niste vidjeli, gospođo docent. Ja sam vidio vas. I to vrlo
dobro. Objasnit ću vam sve danas uvečer u Dunavskom tornju.
Bečki je Dunavski toranj izgrađen kao simbol za Međunarodnu
vrtlarsku izložbu i počeo se upotrebljavati godine 1964. Sa svojih
252 metra visine predstavlja najvišu građevinu Beča. Dva ekspresna
dizala dovoze posjetioce za 45 sekundi na visinu od 165 metara, do
centralnog kata. Toranj ima dvije terase-vidikovce i na visini od 160 i
170 metara dva klimatizirana restorana koja se okreću. Oba
restorana mogu rotirati brzinom od 26,39 ili 52 minute po okretaju.
Uvečer 18. lipnja 1976. sjedila je tu docent Sibylle Mannholz vis-a-
vis upadljivo niskog, ali veoma brižno njegovanog čovjeka. Abad je
imao prevelik nos i prevelike uši za svoju nježnu glavu. Iza naočala s
debelim staklima jedva su se mogle razabrati njegove oči. Čelo mu
je bilo naborano, a kosa rijetka i strogo začešljana unazad. U čvoru
kravate Abad je imao veliki biser. Ruke su mu nalikovale rukama
nekog pijanista. Doimao se nježno i krhko.
Za vrijeme jela učinio je Sibylle nekoliko komplimenata na račun
njena izgleda i njene profesionalne sposobnosti, uvjeravajući je
istodobno kako se divi njenom mužu i knjigama s područja
umjetnosti na kojima on radi. Napokon se pri kavi i konjaku nagnuo
prema naprijed, stavio unakrst svoje male prste i nakašljao se.
Napolju je kraj njih gotovo neprimjetno klizilo more svjetala noćnoga
grada.
— Eto, dakle, gospođo docent — započe patuljasti Abad. —
Prijeđimo na stvar! Jeste li ikada čuli za sanatorije Kingston?
— Ne.
— Da, oni ne postoje dugo, a i ne propagira ih se. Izgradio ih je
američki milijunaš koji se zvao Kingston, isto kao što su, na primjer,
drugi američki milijunaši izgradili čitav lanac hotela u Evropi. To su
psihijatrijsko-neurološke klinike sa svim zamislivim komforom i
najmodernijim skupocjenim aparatima za najkompliciranije pretrage.
Na tim klinikama rade samo prvorazredni specijalisti, a i čitav je
personal izvrstan. Jedan se takav sanatorij nalazi ovdje sasvim u
blizini — nedaleko samostana Heiligenkreuz. Vjerojatno ste čuli za
Heiligenkreuz? No, to sam i mislio. I eto, po nalogu uprave sanatorija
Kingston, čast mi je ponuditi vam rukovođenje klinike kod
Heiligenkreuza.
Sibylle se netremice zagleda u patuljka. More svjetala ovog se
trena nije vidjelo, jer se restoran okrenuo dalje. Mjesečina je
obasjavala obronke Wienerwalda.
— A zašto se to mjesto nudi baš meni, gospodine Abad?
 — Rekao sam vam već. Uzimamo samo prvorazredne specijaliste.
Vaš se rad pratio precizno u duljem periodu i došlo se do zaključka
da u Beču nema osobe koja bi bolje od vas odgovarala tom mjestu.
— To je veoma ljubazno, gospodine Abad, ali… — Sibylle prekine u
pola rečenice.
— Ali?
— Ali i veoma neobično.
— Mislite zato što ste žena? Ta molim vas, gospođo docent! U
Općoj bolnici isto radite potpuno samostalno kao i vaše muške
kolege!
— Nisam mislila na to.
— Nego što?
Sad se i Sibylle nagnula prema naprijed.
— Gospodine Abad, vi ste stranac, zar ne? Mislim, vi fantastično
govorite njemački, ali ipak se osjeća sasvim malo strani izgovor.
Slavenski…
— Moji su roditelji bili Rusi, gospođo docent.
— Vidite!
— Što vidim, draga gospođo docent?
— Vi ste Rus, a nudite mi posao u ime američkih poslodavaca?
— Da, tako je — reče Abad i tužno se nasmiješi. — I tu nema ama
baš nikakve proturječnosti. Naime, ti Kingston sanatoriji isto tako…
— Svi uklesani grbovi i oltarske slike koje tu vidite djela su velikih
umjetnika Rottmayra i Altomontea — reče glasno i brzo bolničar
Josef. Prekinuo je svoju priču, jer su im pokrajnom lađom crkve
dolazili u susret jedan muškarac i jedna žena. Muškarac je držao u
rukama vodič koji je očito sadržavao opis crkve i čitavog samostana,
pa je naglas čitao iz njega svojoj pratilji. Zaustavili su se i promatrali
jednu oltarsku sliku. Mercedes, Daniel i bolničar Josef krenuli su
dalje. Kad su se dovoljno udaljili reče Josef: — No, da, i tada je taj
Abad sasvim otvoreno objasnio gospođi primarijus, o kakvim je to
sanatorijima riječ…
— Liječnici i personal, dakako, nemaju pojma o tome. Ali vama,
draga gospođo docent, mogu sve otvoreno objasniti — nastavi nizak
čovjek, popivši gutljaj konjaka — jer znam, koliko volite vašeg brata
Eugena.
— Kakve veze ima s time moj brat Eugen?
 — Oh, veoma mnogo, draga gospođo docent. Upravo on je
odlučujući razlog, zbog kojeg ćete prihvatiti našu ponudu.
— Ja vašu ponudu neću prihvatiti nikada, gospodine Abad — reče
Sibylle. — Čujete li? Nikada! Užasavam se onog što ste mi upravo
ispričali o svrsi i načinu rada tih sanatorija. Nikada u životu ne želim
imati nikakve veze s jednom takvom ustanovom. Da sam samo
mogla naslutiti…
— Vaš voljeni brat Eugen radi već devet godina za BND{ 42 } —
prekine Abad Sibylle, a glas mu posta tužan. — BND ima svoju
centralu u Pullachu kraj Munchena. Prije nepune tri godine vaš se
brat ubacio u Sovjetski Savez — i to veoma spretno — i zaposlio u
Moskvi kao dopisnik velikih zapadno-njemačkih novina — vi znate
kojih. To je točno, zar ne?
Sibylle šutke kimne.
Sada se kroz prozor restorana vidjela široka rijeka sa srebrnastim
odsjajem na mjesečini.
— Vi ste redovno kontaktirali s njim, zar ne? I uvijek, svih tih
godina, bojali ste se za njega. Eto, a sada se boji i on.
— Što to treba značiti?
— To treba značiti da je sovjetskoj službi državne sigurnosti nakon
toliko dugo vremena naposljetku uspjelo — ovdje moram dati
kompliment, jer je vaš brat mudra glavica — rekao sam, nakon toliko
dugo vremena napokon uspjelo, sakupiti dovoljno materijala koje
tereti Eugena Mannholza. Uspjelo ga se raskrinkati kao zapadno-
njemačkog agenta i dovesti pred sud. Suđenje je održano prije četiri
tjedna. Vaš je brat proglašen krivim i osuđen na smrt.
— Križni put koji ćemo sada razgledati — reče Josef Aigner,
ponovno prisiljen da prekine svoj izvještaj, jer je pokraj njih prolazila
grupa njemačkih turista s vodičem na čelu — nastao je između
tisuću dvjesto dvadesete i tisuću dvjesto četrdesete. Zaboravio sam
spomenuti, da je Angelo Canavale nadogradio samostan u
sedamnaestom stoljeću u baroknom stilu, kao što je prekrasno
samostansko dvorište kojeg smo upravo vidjeli, te njegove arkade…
— Turisti su se udaljili. — Jadna gospođa primarijus! Sasvim je
izgubila glavu. Ona zaista mnogo voli svog brata i živjela je u
vječnom strahu za njega. Eugen je već u školi bio neobuzdan
dječak. Prilikom uspinjanja na Rax usudio se popeti na okomitu
stijenu od koje je nama svima dolazilo zlo samo kad smo je
pogledali. Isto tako je bilo prilikom gimnasticiranja, plivanja i vožnje
motorom. Uvijek smo govorili da Eugen uopće nema živaca. Njega
su uvijek fascinirale pustolovine, opasnost… već i u školi… — Josef
uzdahne. — I tako je on kasnije prešao u BND i u Rusiju, gdje su ga,
eto, nedavno raskrinkali i osudili na smrt. A da bi gospođa primarijus
povjerovala riječima gospodina Abada raširio je on po stolu
restorana čitavu seriju fotografija…
Sibylle uze u ruke jednu sliku za drugom. Lice joj se pretvorilo u
voštanu masku. Fotografije su prikazivale četrdeset i
četverogodišnjeg Eugena Mannholza u kažnjeničkoj odjeći na
zatvorskom dvorištu, te u civilu, s otkopčanom košuljom, bez
kravate, kako stoji ispred sudaca vojnog suda. Prozor restorana bio
je sada okrenut prema mnogobrojnim neboderima grada na Dunavu,
na lijevoj obali rijeke, s rasvijetljenim prozorima.
— Iskreno mi je žao — reče Abad igrajući se čvorom svoje kravate
ukrašenim biserom. — Znam koliko volite svog brata — ali on je
zvanje špijuna izabrao dobrovoljno. Svojim je radom mnogo godina
nanosio Sovjetskom Savezu veliku štetu, tako da vojni sud zaista
nije mogao učiniti ništa drugo, nego ga osuditi na smrt vješanjem.
Izlaz, međutim, postoji…
Sibvlle se trgne.
— Što ste rekli?
Umjesto svakog odgovora Abad joj preko stola pruži kuvertu.
Sibylle izvadi iz omotnice presavinuti papir, raširi ga, ali ga je morala
položiti na stol, jer su joj ruke do te mjere drhtale. Rukopis njena
brata! Bez sumnje. Sibylle ga prepozna s apsolutnom sigurnošću.
Stade čitati:
Moskva,
20. svibnja 1976.

Najdraža Sibylle,
kad budeš čitala ovo pismo, već ćeš znati što se
dogodilo. Uvijek sam znao što radim i što će mi se
dogoditi, ako budem imao smolu. Smatrao sam sebe
previše mudrim. Nikad se nisam bojao smrti. Međutim,
 sada kad sam osuđen, ne mogu više ni disati, ni jesti,
niti spavati. Ne želim umrijeti!
Sibylle uzdahne. Pogled kroz prozor padao je sada na pusto
neobrađeno područje, koje je poplavio Dunav.

Prije dva sata u mojoj su ćeliji bila dva visoka

oficira. Dobio sam papir i olovku i dopuštenje da ti
pišem. Viši vojni tribunal mogao bi smrtnu kaznu
preinačiti u kaznu od dvadeset i pet godina zatvora
samo pod jednim jedinim uvjetom: da ti prihvatiš
ponudu koju će ti prenijeti donosilac ovog pisma. Znam
što ti time nanosim, ali molim te, unatoč tome: prihvati
ponudu, kako bih ja ostao na životu!
Ako prihvatiš ponudu i ako budu zadovoljni tvojim
radom, dobit ću dopuštenje da ti pišem svakih osam
tjedana. Osim toga, ima izgleda i za neke zatvorske
olakšice. Da, postoji čak i mogućnost za skraćenje
zatvorskog roka, u slučaju ako bi se ti osobito isticala u
radu. Molim te, učini to što od tebe traži osoba koja će
ti predati ovo pismo! Termin izvršenja kazne već je
utvrđen i neće se odgađati. Pomozi mi!

Grli te tvoj brat Eugen.

Pokraj potpisa primijeti Sibylle gotovo slijepa od suza okrugli pečat
s ćirilskim slovima.
— Na žigu piše: Vojna cenzurska ispostava dvadeset i jedan —
spremno objasni maleni njegovani gospodin Abad. — Obrišite suze!
Saberite se! Ne smijemo izazivati ničiju pažnju. Hajte! — reče Abad
odjednom vrlo oštrim glasom. Sibylle uze maramicu i otare suze.
— Jesu li gospoda zadovoljna? Je li sve u redu? — Iznenada se
ispred njihova stola stvori veoma uljudan natkonobar.
— Bilo je izvrsno — reče Abad. — Mnogo hvala!
— Mi se trebamo zahvaljivati, gospodine — reče natkonobar.
Nakloni se i udalji, ljubazno se smiješeći. U jednom drugom dijelu
okruglog restorana nekoliko je žena i muškaraca počelo pjevati.
»Vina će uvijek biti, a nas nikad više…«
— Dakle? — upita Abad.
 Sibylle htjede odgovoriti, ali joj je glas zastao u grlu.
— Gospođo docent! — reče Abad.
Ona ne odgovori. Nije smogla snage za odgovor, koliko god se
trudila da to učini.
— Danas je osamnaesti — reče Abad. — Za sedam dana…
— Prestanite! — reče Sibylle odjednom veoma glasno.
— Tiho! — upozori gospodin Abad. — Sasvim tiho!
»…bit će i lijepih djevojaka, a nas više biti neće«, pjevalo je
raspoloženo društvo.
— Ucjena, dakle — reče Sibylle. Sada su i ona i Abad govorili
gotovo šapatom.
— Molim vas — reče Abad — nemojte to ponoviti još jedanput!
Nemojte to reći nikada više! To nije ucjena. To je velikodušna
spremnost sovjetskih vlasti da činom nesvakidašnje čovječnosti
pomiluje vašeg brata — ako i vi također pokažete takvu spremnost.
— Otkuda znam da Eugen svejedno neće biti ubijen, makar ja i
pristanem? Tko mi to jamči?
— To vam garantiram ja u ime i po nalogu Vrhovnog vojnog
tribunala Sovjetskog Saveza. Ako prihvatite mjesto, vašem će bratu
dopustiti da vam odmah napiše prvo pismo. Druga će stizati kasnije.
Pa i to je valjda garancija! Veću garanciju ne može tražiti nitko živ.
— Kada trebam početi s radom kod Heiligenkreuza? — upita
Sibylle. Prije toga je velikim gutljajem ispraznila čašu. — Moj je
otkazni rok u Općoj bolnici pola godine.
— Pustit će vas odmah, ako to budete željeli — reče Abad. —
Pri'takvim se odlukama svugdje postupa velikodušno. Trebali biste
početi što prije.
— I obavezati se za dvadeset i pet godina? Za dvadeset i pet
godina?
— Iz predostrožnosti da — reče otmjeni Abad. — Sve ovisi o vama
dvoma. Kao što piše vaš brat: ako budemo veoma zadovoljni s vama
dvoma, može se vrijeme odsluženja kazne skratiti. Pod određenim
okolnostima čak mnogo skratiti! Razumljivo je samo po sebi, da o
našem razgovoru kao i o pravim razlozima zbog kojih odlazite iz
Opće bolnice u sanatorij Kingston kod Heiligenkreuza, nikada ne
smijete progovoriti ni sa kim, a osobito ne s vašim mužem. On je
znanstvenik. Vi vodite uzoran, miran brak, nenaklonjen velikim
društvima. Vaš muž može raditi svugdje. Heiligenkreuz je svega
trideset kilometara udaljen od Beča. Bit će vam na raspolaganju
zgodna vila u parku sanatorija. Mi ćemo vam jamčiti, da će se vaš
privatni život uvažavati. To znači da u vašem domu neće biti nikakvih
uređaja za prisluškivanje. Možete, dakako, sasvim slobodno pozivati
u goste vaše prijatelje. Ponekad ćemo vas zamoliti da pozovete i
jednog ili dva pacijenta. U tom će slučaju, dakako, biti prisutan i
doktor Herdegen, čiju sam vam funkciju već objasnio, jer takve
pozive pacijentima valja smatrati dijelom vaše službe. Vi ćete uvijek
biti od koristi, jer…
— …na ovom takozvanom natkrivenom zdencu, evo tu, rana
gotika, vidite, najstariji su prikazi Babenbergera u Austriji. — Bolničar
Josef Aigner iznenada je prekinuo svoju tihu priču, jer se bio približio
jedan svećenik. — Hvaljen Isus, velečasni!
Duhovnik ljubazno kimne.
Josef nastavi svoju priču o razgovoru koji je Sibylle vodila s
gospodinom Abadom uvečer 18. lipnja 1976. u gornjem restoranu
Dunavskog tornja. — Jer, privatne se informacije o pacijentima
mnogo lakše dobivaju u jednoj takvoj privatnoj atmosferi — rekao je
tada Abad gospođi primarijus.
— Trenutak! — prekine Daniel pripovijedanje Josefa Aignera. — Taj
Abad zabranio je tada gospođi primarijus da bilo s kime progovori o
istinskim razlozima svog odlaska iz Beča u sanatorij Kingston,
uključivo i sa svojim mužem. Otkuda vi onda znate cijelu tu priču?
— Ja sam jedini kojem se gospođa primarijus povjerila. Na mene
se može osloniti sto posto. Pa ja sam išao s Eugenom u školu…
— Da, to ste nam već ispričali — reče Daniel. — Zar ona ima više
povjerenja u vas, negoli u svog muža?
— To, dakako ne, gospodine Ross.
— Zašto onda nikada nije sa svojim mužem razgovarala o tome?
— Pa to je barem lako odgonetnuti, gospodine Ross. Zbog ljubavi!
Nije ga htjela opterećivati čitavom tom pričom. Zar ne možete to
shvatiti?
— Kako da ne — reče Mercedes — ja to mogu shvatiti, i te kako. S
druge strane, zamolila je vas, da nas obavijestite o svemu. Mene
ona uopće ne poznaje. A gospodina Rossa nije vidjela punih
dvanaest godina.
 — Gospođa primarijus — nastavi Josef ozbiljno — upravo je očajna
zbog toga, što ste vi, gospodine Ross, i vi, milostiva gospođo,
dospjeli baš tu, jer je nesretni slučaj tako htio, a osim toga da ste
sasvim očito upleteni u jednu priču za koju postoji veoma velik
interes. Gospođa primarijus mi je rekla da vi morate znati istinu. I to
vrlo brzo. Da biste se mogli zaštititi. Ona vam to sama sve ne može
reći. Nikada ne bi dopustili da ona bude nasamo s vama. A da govori
u sanatoriju, to je sasvim neizvedivo. Tamo je prisluškuju. U vili je
uvijek prisutan i doktor Herdegen. Već je razmišljala o tome da snimi
govor na kasetu, ali i to bi bilo previše riskantno. Bilo što poduzimala
ili činila, ona mora uvijek misliti na Eugena. Ne smije svog brata
dovesti u opasnost. Mora biti sve pouzdanija, jer ako se i ona i
Eugen budu i nadalje ponašali tako dobro, smanjit će se kazna. —
Josef reče: — Mora u vas imati beskrajno povjerenje, čim se usudila
reći da vam sve to ispričam. Sasvim je sigurna u vas da je nikada
nećete izdati.
— Može i biti — reče Mercedes. — Zaista izvanredna žena, Danny!
— Da — reče on — zaista. — Mercedes mu stisne ruku. Stajali su
još uvijek ispred kamenih statua Babenbergera. — A Eugen je
dobro?
— Da, on je dobro — reče Josef. — Već pet godina smije pisati
svaka četiri tjedna. Pisma prima doktor Herdegen i daje ih Sibylle
otvorena. Sada već Eugen uživa neke pogodnosti, smije čitati u
slobodno vrijeme, dobiva bolje jelo i slično. Gospođa primarijus
uvijek mi sve ispriča, kad stigne novo pismo. Vi je razumijete, je li?
Naime, na to me je posebno upozorila.
— Na što? — upita Daniel.
— Da vas pitam, da li je razumijete zašto je ovdje preuzela na sebe
rukovođenje klinike i zašto sve čini što se od nje zahtijeva. Da li to
zaista možete razumjeti i da li smatrate da je to u redu.
— Ja bih postupila isto tako — objasni Mercedes. — I ti, Danny!
— Dakako — odgovori on. — Bože moj, pa bio je u pitanju život
njenog brata. Razumljivo, da nije mogla učiniti ništa drugo. Recite joj
to, molim vas!
— Reći ću. Odmah. Vrlo često to isto pita i mene, još uvijek nakon
toliko dugo vremena. Strašno joj je teško. Može razgovarati jedino sa
mnom. A svakom je čovjeku potreban netko drugi; bar jedna jedina
osoba s kojom možeš razgovarati o svemu… Tako, a sada pođimo
dalje! — reče Josef. — Želite li sada u glavnu dvoranu ili odmah
prijeko u galeriju slika?
— Drugi put — zamoli Daniel. — Za danas bi bilo dosta! Umoran
sam.
Spavao je dubokim snom i nije ništa sanjao.
Čuo je da ga netko zove po imenu i probudio se. Najprije se
osjećao vrlo mamurno i nije znao gdje se nalazi. Ugledao je kao kroz
veo troje ljudi pokraj svog kreveta.
— Danny! — Bio je to Sibyllin glas. Veo je nestao, a pred njim je
stajala ona, u liječničkom ogrtaču, smiješeći se.
— Hallo — reče on nasmiješivši se. Primijetio je da gori svjetlo. —
Koliko je sati?
— Prošlo je osam. Spavao si cijelo popodne. Kako ti je?
— Dobro — reče on i uspravi se na krevetu. — A što je sada to?
Večernja vizita?
— Ona je već odavno prošla. Ovo sada je specijalna vizita. Netko
te već dulje vremena želi pozdraviti. Dovela sam ga sa sobom.
Tek se sada sasvim razbistrio. Vidio je pokraj Sibylle Mercedes, a
kraj Mercedes je stajao Werner Farmer.
— Werner, stari moj! — Daniel skoči iz kreveta. Još u pidžami zagrli
svog prijatelja. Tapšali su jedan drugoga po ramenu. Tek tada su se
dobro pogledali.
»Ostario je«, pomisli Daniel. »Izgleda jako umorno i iscrpljeno.
Ostario je«, ponovno pomisli Daniel. »Kosa sasvim sijeda. Dvanaest
godina ipak je dugo vrijeme. Samo dvanaest godina«, razmišljao je
Daniel. »A tako se promijenio. Da možda nije bolestan? Ne, on je
uvijek radio iznad svojih mogućnosti. Kao i ja. Vjerojatno on to isto
misli o meni. Kako je kratak ovaj život! Kako brzo prolazi!«
— Daj da te pogledam — reče Daniel. — Izgledaš izvrsno!
— A tek ti — reče Werner. — Sibylle te je opet izvukla.
— Neka živi Sibylle, dobra Sibylle — reče Daniel.
— Naročito dobra Sibylle — reče Werner.
— Prestanite s glupostima! — Sibylle je pocrvenjela.
Mercedes je zagrli. — Hvala — izusti ganuta — hvala!
— Svatko radi svoj posao — promrmlja Sibylle. — Radi se ono, što
se zna raditi.
 Mercedes reče: — Htjela bih… Oprostite… Smijem li vas zvati
samo Sibylle?
— Jasno, Mercedes! — Nasmiješila se. — Obitelj se ponovno
skupila. Došla je još jedna osoba. Sada nas je četvoro.
— Ali sad moraš spremiti Tafelspitz za još jednu osobu — reče
Werner. Na to su se svi nasmijali.
»Smijemo se svi skupa«, pomisli Daniel, »ali jedini čiji je smijeh
pravi, to je Werner. Werner koji ništa ne sluti. Ah, kako je divno ništa
ne slutiti i ništa ne znati. Niti to što znamo Mercedes i ja, a niti to što
zna Sibylle i što nam je dala na znanje preko Josefa. Naprosto, ne
znati ništa.«
— I više špinata, više pečenih krumpirića, više umaka od hrena i
vlasca — reče Daniel i pomiluje Sibylle po kosi.
— Što je to Tafelspitz? — upita Mercedes.
To je bio razlog za ponovni smijeh.
— To se ne može objasniti — reče Daniel. — Mora se doživjeti.
Naša draga Sibylle trebala je postati kuharica, a ne liječnica. — »A
kako bi je tada mogli ucijeniti?«, pomisli on.
— Pripremit ću to za sve nas — reče Sibylle. — Uskoro! Jer, Daniel
je opet prizdravio i za dva, tri dana moći će otići. Znate, Mercedes,
ova su se oba tipa na upravo bestidan način uvukla k meni, dok je
Daniel još radio u Beču i prisiljavao mene, jadnu, slabu ženu, da
neprestano kuham.
— Bože, kako smo samo žderali! — reče Werner. — Što je, Danny?
— Odvratno — reče Daniel.
— Degutantno — reče Werner.
— Seljački i bestidno — reče Daniel. — Jadna, jadna Sibylle! A sad
će to početi iznova, hura!
— Eto, hura! — reče Herdegen koji je stajao pokraj Wayne Hydea a
iza tehničara kojeg su zvali Schorsch, u prostoriji bez prozora. Oni
su preko zvučnika slušali čitav razgovor. — Hura, još jedanput —
reče Herdegen. — Morat će dapače kuhati još više, gospođa
primarijus. Došlo je vrijeme da se provede u djelo ono što je
predložio Morley. Damiani je do sada sa mnom držan čvrsto jezik za
zubima. Sada bi mogao progovoriti.
— Bilo bi i vrijeme — reče Hyde.
 Odvjetnik Roger Morley nazvao je prije devet dana, to jest 25.
veljače, predvečer.
— Halo, doktore. Je li Hyde kod vas? Sluša li možda razgovor?
— Da, mister Morley.
Obojica su se nalazila u Herdegenovoj radnoj sobi. Wayne Hyde je
na uhu imao drugu slušalicu…
— Prekjučer, dok je Hyde još bio u Frankfurtu, rekao sam mu da
ćete u najkraćem vremenu saznati kako počinje akcija. Dakle, u
sanatoriju imate tog Damianija, bivšeg eksperta za međunarodno
pravo u talijanskom Ministarstvu vanjskih poslova. Čovjek se
pokazao kao potpuno otpisan, zar ne doktore?
— Apsolutno otpisan. Teška šizofrenija. Neprestano ponavlja svoj
spor s papom Aleksandrom Šestim, Isabellom Kastilijskom i
Ferdinandom Aragonskim o ugovoru u Tordesillasu, kojim su
Španjolska i Portugal odredili granice svojih prekooceanskih
interesnih područja. Jedan vam je kurir donio nekoliko kaseta o
Damianijevim borbama s glasovima koji ga na taj način neprestano
muče. Otkad se nalazi tu, neprestano se sve vrti oko tog prokletog
ugovora od sedmi lipnja tisuću četiristo devedeset i četvrte. Mislim
da se planira premjestiti pacijenta na neku rimsku kliniku. Nama je
potrebna soba. Za nas je Damiani beznačajan.
— Tako vi mislite! — reče Morley znatno glasnije.
— Ne razumijem… — poče Herdegen, ali ga Morley prekine.
— Odmah ćete razumjeti. Moji su poznanici utvrdili da se Damiani
od početka tisuću devetsto četrdeset i druge do svibnja četrdeset i
četvrte nalazio u Berlinu.
— Damiani u Berlinu? — ponovi Herdegen zapanjeno. — U
njegovoj biografiji nema ni riječi o tome. Nije to spomenuo niti jednim
slovom. Sam bog zna da sam se s njime bavio tjednima, ali taj nitkov
nije čak ni onako usput nikada spomenuo da je za vrijeme rata bio u
Berlinu. Možda se vaši poznanici ipak varaju.
— Zacijelo ne. Taj podatak potječe direktno od talijanske vlade.
— Ali zašto Damiani nikad ne govori o tome? Što to znači? Je li u
pitanju neko potiskivanje?
— Vaš problem. Ja vam samo navodim činjenice. U Berlinu je
Damiani radio u talijanskoj ambasadi. Poznavao je, dakako, svoje
njemačke kolege. Bio je veoma omiljen. Kad su nacisti falsificirali taj
bijedni film, trebao im je, dakako, u tu svrhu stručnjak za
međunarodno pravo, kako bi tajni protokol djelovao što autentičnije,
čak i za stručnjake. Na toj stvari je morao, dakle, raditi neki
Damianijev njemački kolega. Počinjete li shvaćati?
— Mislite, kada bismo sada ispitivali Damianija, dakako ne direktno,
nego suptilno i maksimalno zaobilazno, moglo bi se možda postići
da on počne pripovijedati što je doživio u Berlinu?
— Morate pokušati sve, doktore, čujete li? Sve!
— Vaši poznanici slute da je Damiani možda poznavao čovjeka koji
je u to vrijeme bio ekspert nacista, jer se u ugovoru Tordesillas i u
tajnom protokolu radilo o istoj stvari?
— Mudar momak — reče Morley. — Da, moji poznanici slute
upravo to. Bolje rečeno, oni se nadaju da je tako. Sve govori tome u
prilog. Takvi specijalisti čine uvijek jedan uski klan. Smatraju se
pametnijim od ostalih. Moraju uvijek jedan drugome dokazivati, kako
su oni savršeni. U svakoj je profesiji tako. Mogli bismo preko
Damianija saznati tko je u to vrijeme u Berlinu radio na tajnom
protokolu. Tko ga je eventualno sastavio ili barem preispitao.
— A što ako nam unatoč svemu ne bude ispričao ništa? I do sada
nije o tome spomenuo ni riječi. Ako želi i nadalje čitav događaj
potisnuti iz svijesti?
— Imate Rossa, zar ne? Znači, njega trebate spojiti s Damianijem,
njega i tu Mercedes. Prije toga ispričajte Damianiju da je i Rossov
otac bio ekspert za međunarodno pravo, na primjer. A Ross nema
pojma što je njegov otac radio u Berlinu i što je kasnije bilo s njim.
Da je Ross još danas zbog toga sasvim izgubljen, i tako dalje. Jeste
li vi psihijatar — ili ja? Ako je Damiani poznavao osobu odgovornu za
protokol, onda je zacijelo poznavao i Rossa seniora, barem po
pričanju. Sasvim nova situacija u vezi Damianija, zar ne? Moguće da
će htjeti mladom Rossu ispričati ono, što vama ne želi ispričati. Taj
se razgovor, dakako, ne smije održati na klinici.
— Zacijelo ne. Privatno i sasvim neusiljeno, kao što to uvijek
radimo u takvim slučajevima — reče Herdegen.
— Točno. Odmah, čim Ross opet bude na nogama — rekao je
Roger Morley uvečer 25. veljače. Bilo je to prije devet dana.
U Danielovoj su se sobi oprostili od njega Sibylle i Werner.
 — Gledajte danas uvečer televiziju! — reče Werner. — I Sibylle i ja
ćemo gledati. Ti si se Danny sada vjerojatno dovoljno naspavao.
Film je u dvadeset i dva sata. Prvi program. Morate ga bezuvjetno
gledati.
— Kako se film zove?
— »Najbolje godine našeg života«. Režija William Wyler. Trojica
vojnika vraćaju se kući iz rata, sjećaš se, Danny? Wyler je režirao taj
film tisuću devetsto četrdeset i šeste. Sedam Oscara! Sibylle, ti i ja
smo ga gledali četvrt stoljeća kasnije u kinematografu »Bellaria«,
onoj maloj kino-dvorani gdje se uvijek daju stari filmovi.
— »Bellaria« kinematograf — reče izgubljeno Daniel. — »Bellaria«
kino, da, jasno da se sjećam! Prekrasan film. Iz prekrasnog
vremena. Glad, hladnoća, ruševine, razvaline u cije^ loj Evropi — a
svi su vjerovali kako dolazi novo, bolje vrijeme, novi, bolji svijet. U to
sam vrijeme bio još sasvim malen dječak. Ali, majka mi je često o
tome govorila i ja sam se tako veselio tom novom, boljem svijetu. Svi
su ljudi bili siromašni, ali su živjeli u nadi.
— Međutim, kad smo gledali film, u to je vrijeme nada već odavno
bila izgubljena — reče Werner.
— Da, odavno — reče Daniel. Njegov se pogled susretne s
Mercedesinim pogledom.
— I zato svakako želimo danas pogledati taj film — reče Werner. —
I bit ćemo opet tužni, kao i tada u kinematografu »Bellaria«. Od
srdžbe i bijesa.
— I sjećajući se svih onih ljudi koji su gajili tako veliku nadu — reče
Sibylle.
— Vi ste bili daleko odavde, u Argentini. — Werner se obrati
Mercedes. — Ne možete zamisliti kako je tada bilo tu u nas.
— Ne — reče ona. — Ne mogu to sebi predočiti.
Sibylle i Werner izađoše iz sobe. Daniel uze jutarnji ogrtač, navuče
šlape i pođe u kupaonicu oprati zube. Dok je ispirao zube, Mercedes
je došla za njim u kupaonicu.
— Jesi li gladan? Trebaš samo pozvoniti, rekla je dežurna noćna
sestra. Jelo ti je ostavljeno na toplom.
— Ne, nisam gladan — reče Daniel. Stajali su sasvim jedan blizu
drugoga i netremice se gledali.
— A ti? — upita Daniel.
 — Ni ja nisam gladna, Danny — reče Mercedes. Nije skidala
pogled s njega. Oboje su šutjeli. Iznenada se vratila Sibylle. Uopće
nisu čuli da je pokucala. Daniel odmah otvori slavinu do kraja. Mlaz
vode prouzročio je veliki šum. Sibylle kimne.
— Wernera sam poslala kući u vilu — reče poluglasno i pruži
Mercedes jednu veliku kuvertu. — Evo, ovo je za vas! — I brzo se
udalji iz sobe. Vrata se zalupiše za njom.
Daniel i Mercedes odmah stanu čitati što je bilo Sibyllinim
rukopisom napisano na kuverti:
SVU SREĆU OVOGA SVIJETA VAMA OBOMA!
SIBYLLE
Mercedes otvori kuvertu. Iz stare, požutjele omotnice klizne stara
ploča sa sedamdeset i osam okretaja. Ploča je bila ogrebena, a
etikete nije bilo.
— To je… — Mercedes ušuti. Pogleda zbunjeno Daniela.
— Ploča o kojoj sam ti govorio —, reče Daniel. Govorili su sasvim
tiho, stojeći tik jedan do drugoga. — Pjesma koja je bila Sibyllina i
moja: »Kad bih mogla poželjeti nešto«.
— Ali kako to…
Voda je šumjela.
— Ja sam joj ispričao da smo nas dvoje već dva puta čuli tu
pjesmu. I eto, sada nam ju je ona poklonila. Sada je to naša
pjesma…
— Jesi li siguran, Danny? — upita Mercedes.
— Da, Mercedes — reče on. — Sada sam sasvim siguran.
— Moraš biti sasvim siguran — reče ona. — Ne smiješ sebi ništa
predbacivati. A niti meni. Ako nisi siguran, moraš mi to sada odmah
reći. Boljelo bi me. Ali ja moram znati. Sada. Ne kasnije.
— Zar mi ne vjeruješ?
— Ne znam, Danny… Ne znam… Sibylle se odnosi tako
izvanredno… Ja se ne bih mogla ljutiti na tebe, kad ti ne bi nikada
mogao ni za jednu ženu osjećati više, nego što si osjećao za nju.
— Mercedes…
— Da?
— Kad sam ponovno sreo Sibylle bio sam zbunjen, ti to znaš.
I sjećanja su bila vrlo jaka. Ali, to je prošlo. Ti si ta koja si ovih dana
bila tako divna. Tako si dobra.
 — Uopće nisam — reče ona. — Ali bih rado bila.
On joj uzme šelak-ploču iz ruke i položi je na jedan stočić. Zatim je
poljubi priljubivši svoje tijelo uz njezino, te se zagrliše tako
neobuzdano, kao da je jedan od njih posljednji oslonac na tom
svijetu onom drugom.
 2
Približno u to vrijeme kretao se nečujno poput mačke kroz visoko,
staro drveće i gusto šiblje kod Rittersturza u snijegom pokrivenoj
gradskoj šumi Koblenza u blizini Laubachstrasse i obale Rajne jedan
visok, mršav muškarac u čizmama, hlačama od prugastog samta i
anoraku. Tu se nalazilo parkiralište. I ono je bilo zameteno visokim
snijegom.
Čovjek u anoraku imao je koščato lice s uskim ustima i ledenim
pogledom. Šuljao se šumom uokolo Rittersturza već oko pola sata.
Morao se, naime, uvjeriti, da ga tu negdje slučajno ne čeka policija.
Takve slične situacije u kojima su bili u pitanju njegova sigurnost i
život, doživio je on već kao plaćenik na raznim ratištima. Naposljetku
je bio zadovoljan. Tu ga nigdje u zasjedi nije čekala policija. Kramer
je održao riječ i došao je sam. Točno kao što su dogovorili telefonom;
njegov »VW golf« već se nalazio tu sa zasjenjenim svjetlima. »Sad
mogu riskirati«, pomisli čovjek hladna pogleda. Skoči s nekoliko
velikih koraka do kola i naglo otvori desna vrata. Baci se na sjedalo
suvozača i zatvori vrata za sobom. Približno tridesetogodišnji
Herbert Kramer koji je sjedio za volanom trgne se preplašeno. Bio je
veoma blijed. U mliječnom mraku njegovo je okruglo lice svijetlilo
poput nekog minijaturnog mjeseca. Debela stakla njegovih naočala
svjetlucala su.
— Dan — reče čovjek na mjestu suvozača.
Kramer je šutio. Drhtao je, ali ne od hladnoće.
— Jeste li donijeli? — upita Suhonja.
— Jesam. — Kramer se zagrcne.
— Gdje je?
— Na stražnjem sjedalu.
Suhonja se nagne prema natrag i podigne neki predmet nalik
velikoj knjizi za račune. Uzme jaku ručnu svjetiljku, položi knjigu na
koljena i poče listati. Stranice su bile ispisane istim lijepim i urednim
rukopisom. Suhonja nađe ono što je tražio. Pažljivo pročita to mjesto
nekoliko puta.
— Dobro — reče potom. — Dobro, gospodine Kramer.
— Gdje je Lotti? — upita čovjek koji se zvao Kramer. Rukama udari
o volan. — Za Isusa Boga, gdje je Lotti? Rekli ste mi da ćete mi je
vratiti čim vam donesem ovaj svezak.
 Suhonja spusti staklo na svojoj strani, upali jaku džepnu svjetiljku i
dade njom signal: tri puta opisa njome krug. Odmah zatim, ne paleći
motor, dokotrlja se na parkiralište veliki »mercedes« bez svjetala.
Zaustavi se u istoj visini s »golfom«, ali udaljen oko osam metara.
Čovjek za volanom »mercedesa« upali u kolima unutrašnje svjetlo,
okrene se i nešto reče. Istog se trena na stražnjem lijevom prozoru
»mercedesa« ukaže mala djevojčica. Djevojčica je imala na sebi
crvenu kapicu i krzneni kaputić. Imala je ogromne i tamne oči i
nepomično se zagledala prema »golfu«.
— Hvala bogu! — reče Kramer. — Tako sam se strahovito bojao da
je mtrva.
— Bila bi mrtva da ste obavijestili policiju — reče Suhonja. — Ili da
niste donijeli ovo ovdje. — Udari pri tom prstima po velikoj knjizi. —
Zatrubite kratko!
Kramer zatrubi.
Oglasi se, isto tako na trenutak, truba »mercedesa«. Zatim čovjek
za volanom, zdepast i nabijen tip, izađe iz kola i reče: — Trči!
Djevojčica potrči posrćući kroz visoki snijeg prema »golfu«. Na
leđima je nosila školsku torbicu. Pade, ustane i potrči dalje. Čovjek s
hladnim očima izađe iz kola.
— Hvala — reče Kramer prigušeno. — Hvala što ste održali riječ.
— Ja uvijek držim riječ — odgovori ovaj. Veliku je knjigu držao
ispod lijeve ruke. Djevojčica skoči pokraj Suhonje u »golf« i zagrli
Kramera.
— Tata! — poviče. — Tata!
— Da, Lotti, srce moje. — Čvrsto je stiskao dijete uza se.
— Bilo je užasno, tata… strašno… Tako sam se bojala… —
Djevojčica poče plakati.
Otac j„ je nevjesto milovao po crnoj kosi. Crvena joj je kapica
ispala.
— Ne plači, Lotti! — reče on. — Ne plači! Molim te, ne plači! Vidiš
da je sve u redu. — Neprestano je ponavljao iste riječi. Napokon
pogleda Suhonju. — Je li sada svršeno? — upita on.
— Da — reče Suhonja — svršeno je. — Iznenada se u njegovoj
desnoj ruci našao veliki pištolj. Munjevitom brzinom prisloni cijev na
Kramerovu desnu sljepoočicu i okine. Metak probije lubanju, otkine
prilikom izlaska polovicu lica i izađe kroz lijevo prozorsko staklo.
Kramerove naočale odletješe. Iz glave šikne krv.
— Tata! — užasnuto poviče Lotti. Uhvati desnu očevu ruku. Mrtvac
pade preko djeteta koje je istog trena bilo puno krvi. Lotti poče
vriskati. Pokušala se osloboditi. Krv je tekla u mlazovima preko nje.
Suhonja potrči do »mercedesa« i uskoči pokraj vozača koji je već
upalio motor. Kola opišu na osamljenom, snijegom pokrivenom
parkiralištu luđački krug i pojuriše gore prema Laubachstrasse. Već
nakon nekoliko trenutaka više se nije čuo motor.
Lotti se nekako uspjela osloboditi ispod tereta svog mrtvog oca, te
se izvukla iz »golfa« na snijeg. Opet je posrtala, padala, ustajala;
poče prodorno vikati izvan sebe od užasa. Vikala je nerazumljivo,
vikala, vikala i vikala, bila je puna krvi, i »golf« je bio pun krvi, a iz
bezoblične mase što je nekada bila glava njenog oca, neprestano je
lila svježa krv.
Slijedećeg prijepodneva 6. ožujka 1984. u 10 sati kretala su se dva
automobila po Obali Peter-Altmeier pokraj Mosela prema Deutsches
Eck, gdje su prljave vode Mosela utjecale u još prljaviju Rajnu. Kola
su prošla novi most na Moselu i skrenula prije željezničkog mosta na
veliki novi sajamski prostor. Tu su se zaustavila.
Iz prvih je kola izašao Conrad Colledo, glavni šef odjeljenja za
politiku i aktualne događaje Televizije Frankfurt i jedan čovjek svijetle
puti i kose, kojem je bilo oko dvadeset i pet godina. Iz drugih kola,
velikog kombija, izašla su četvorica ljudi, te su počeli izvlačiti iz kola
stative, kablove, reflektore, mikrofone, kamere kao i nekoliko
metalnih kovčega. Prošli su pokraj realne škole »Clemens Brentano«
i gradskog kupališta i krenuli prema velikoj zgradi Centrale za
dokumentaciju Savezne Republike Njemačke, koja se nalazila iza
mosta Balduin. U širokom ulaznom predsoblju ustadoše dvojica
muškaraca u zimskim kaputima i prepriječiše put Colleđu i njegovu
pratiocu koji su ušli prvi.
— Što je? — upita Colledo. — Što želite?
— Kriminalistička policija, komisija za ubojstva — reče stariji od
dvojice držeći u kutu usta cigaretu. Pokaže službenu iskaznicu.
— Ja sam komesar Bevensen, a ovo je moj kolega, komesar Mack.
Došli ste vrlo točno, gospodo. — U međuvremenu su u hladno
predsoblje stigla i četiri tehničara, noseći uređaje za snimanje.
 — Otkuda ste znali da dolazimo? — upita Colledo. I ovaj put je
imao kravatu s izvezenim slonićima, te plavo odijelo šivano po mjeri,
ali košulju na plavo-bijele pruge.
— Dogodio se zločin — reče vitki komesar Bevensen. Kosa mu je
bila sasvim kratko ošišana i imala je srebrnkast odsjaj. — Ubijen je
jedan čovjek. Molim vas, pođite za mnom! Ne možemo razgovarati
ovdje. Uprava ove institucije dala nam je na raspolaganje jednu
zasebnu prostoriju.
Nedugo zatim sjedili su u toj prostoriji. Skinuli su ogrtače. Bilo je
pretopio. Colledo je otvorio prozor. Unutra je dopirala buka s ulice.
— Vi ste Heinz Kling, zar ne? — reče Bevensen plavom mladom
čovjeku koji je došao s Colledom.
— Da — reče ovaj. — Odakle…
— Istraga je počela već jučer uvečer — reče Bevensen i pripali na
opušku cigarete drugu cigaretu. — Znamo sve o vama, gospodine
Kling. Od službenika Arhiva. Vi ste tu radili tri dana. Pomagao vam je
bibliotekar Herbert Kramer. Namješteni ste kao reporter na Televiziji
Frankfurt. Čini se da ste jučer uvečer našli ono što ste tražili, jer ste,
prema iskazu službenika u velikoj čitaonici, bili veoma uzbuđeni i
dugo ste telefonirali u telefonskoj govornici u hali kraj ulaza.
— Gospodin Kling je razgovarao sa mnom. Uostalom, da se
predstavim: zovem se Čolledo. Vi ste u pravu, gospodine komesare.
On je našao nešto vrlo važno — važno za nas. Zahvaljujući ljubaznoj
i strpljivoj pomoći gospodina Kramera. Ta nije, zaboga, ubijen on!
— Jeste, na žalost — reče Bevensen pušeći tako strasno, da to
Colledo još nikad ranije nije vidio.
Jedan stativ pade sa stola uz veliku buku. Jedan od tehničara ga
podigne i ispriča se. Nakon toga je slijedila duga stanka. Dopirala je
jedino buka s ulice.
— Užasno — reče Conrad Colledo naposljetku. — Kako se to
dogodilo? I gdje?
— Dopustite! — Komesar Mack, mlađi i vižlastiji od Bevensena
digne ruku. — Po redu, molim! Kao što smo saznali, gospodin Kling
je došao ovamo s namjerom da otkrije neke dokumente u vezi s
tajnom službom nacističkog ministra vanjskih poslova Ribbentropa.
Imao je sreću. Kramer je otkrio da ovaj centar posjeduje takozvane
radne dnevnike službe po jedan svezak za godinu dana, sve od
tisuću devetsto trideset i pete — u to je vrijeme, naime, stvorena ta
služba — pa do četrdeset i pete. Zar nije tako, gospodine Kling?
— Da, točno, gospodine komesare.
— Tražili ste tri dana. Rečeno nam je, da je razlog vašem
uzbuđenju bio neki unesak u radni dnevnik za godinu tisuću devetsto
četrdeset i četvrtu.
Plavi je Kling oklijevao.
Umjesto njega odgovori Colledo: —Točno, gospodine komesare. —
Bevensen opet ugasi opušak, ali je prije toga već upalio na njemu
drugu cigaretu. Nokti na prstima bili su mu sasvim požutjeli od
nikotina.
— Kako je glasio unesak, gospodine Kling?
Mladić pogleda Colleđa tražeći pomoć. Ovaj odgovori: — Riječ je o
apsolutno tajnoj produkciji, na kojoj upravo radimo, gospodo.
— Ali u pitanju je ubojstvo, gospodine Colledo — reče Mack.
Pogleda Colleda agresivno. Opet stanka.
— To prekoračuje moju kompetenciju — naposljetku će Colledo. —
Moram telefonirati direktoru.
— I učinite to, gospodine Colledo. Samo dajte. Kao što je rečeno,
pokraj ulaza nalazi se telefonska govornica. Imate li dovoljno sitnog
novca? To je međugradski razgovor. Evo, izvolite! — Mack pruži
Colledu kuvertu s mnogo kovanica od po pet maraka.
— Hvala! Malo će dulje potrajati.
— Mi imamo vremena — reče Bevensen.
Sjedili su tako ne gledajući jedan drugoga i nitko nije progovorio ni
riječi, a s ulice je dopirala prometna buka; svima je bilo jako vruće,
iako je prozor bio otvoren. Prvi je ustao mladi kamerman. Reče: —
Moram se popišati. — Kad se vratio, reče: — U arhivu su mi rekli, da
je taj Kramer bio oženjen i imao jedno dijete. Djevojčicu.
— Točno — reče Mack mirno.
Kamerman pobjesni. — Što me tako gledate! Nismo ga mi ubili!
— Da se gospodin Kling nije pojavio ovdje, Kramer bi još bio živ —
reče Mack.
— Slušajte, gospodine komesare, ne možemo mi sami birati, kuda
će nas poslati. Mi…
— Pusti, Karl — reče plavi Kling. — Gospodin Mack je sasvim u
pravu. — Bespomoćno udari šakom o stol. — Prokleto sranje! —
reče. Zatim opet nitko više ne izusti ni riječ.
Trajalo je gotovo pola sata dok se Colledo vratio. Izgledao je
iziritiran i nezadovoljan.
— Ispričavam se što sam se tako dugo zadržao, gospodo.
Razgovarao sam s direktorom. On najprije mora razgovarati s
pravnim odjelom. Zatim s kancelarom. A ovaj pak s ministrom za
unutrašnje poslove. A taj onda sa Saveznom kriminalističkom
upravom. — Colledo pogleda četiri tehničara. — Žao mi je, momci,
ali vi morate van! Pričekajte u kolima! Ja sam dobio dopuštenje i
nalog da gospodu iz komisije za ubojstva obavijestim o svemu. Od
ovog trenutka radit će zajedno s Televizijom i Savezni kriminalistički
ured i policija svih njemačkih saveznih pokrajina. BKA{ 43 },
međutim, inzistira na tome, da o svemu budu obaviještene samo one
osobe, koje moraju znati cijelu istinu. To su mjere sigurnosti.
— Jasno — reče kamerman. — Dakle, van s nama, kolege!
I četvorica napustiše prostoriju.
Bevensen ponovno na opušku stare upali novu cigaretu.
— I što sada? — upita on.
Colledo poče govoriti.
Kad je nakon približno četvrt sata ušutio, ustane Mack i zatvori
prozor.
— Buka me izluđuje — zaključi on. — A zatvorit ću i. te proklete
radijatore. Pa, to je nevjerojatna priča. O, veliki bože! Što nam se još
svašta sprema. Ubojstvo Kramera bio je tek prvi, sitni početak.
Ispričaj sada gospodi, što smo mi do sada pronašli, Tom.
Bevensen kimne. — Dakle, dogodilo se slijedeće: nakon što ste vi,
gospodine Kling, jučer tako uzbuđeni odjurili na telefon, netko je oko
jedan sat trideset minuta nazvao gospođu Kramer u Moltkestrasse.
Vi ste telefonirali oko deset, zar ne?
— Da. Izvijestio sam gospodina Colledu o tome što sam pronašao.
Međutim, da bismo smjeli snimati u Centru za dokumentaciju, bila
nam je, dakako, potrebna dozvola direktora. A on ju je trebao dobiti
od ministra za unutrašnje poslove. Napokon smo imali sve.
Dogovorili smo, da ću još jednu noć prenoćiti tu u hotelu. Danas prije
podne trebao je doći gospodin Colledo s ekipom snimatelja. To već
znate. — Obojica komesara kimnuše. — Netko je nazvao gospođu
Kramer? Tri i pol sata poslije mog telefonskog razgovora?
 — Da.
— Tko?
— To ne znamo.
— I što je htio?
— Rekao je gospođi Kramer, da je oteta njena kćerkica Lotti. Na
povratku kući iz škole. Mora da vas je, gospodine Kling, čitavo
vrijeme dok god ste radili u Centru za dokumentaciju netko motrio. I
to veoma pomno. Niste nikoga primijetili?
— Ne.
— Vi ste reporter. Naviknuti ste da vas se slijedi ili motri?
— Da.
— Ali čitava ta tri dana niste ništa primijetili.
— Ne. Pazio sam, ali primijetio nisam ama baš ništa.
— Kako to da vam je zapravo trebalo tri dana?
— Jer sam morao pročešljati svih jedanaest svezaka od trideset i
pete do četrdeset i pete.
— Jeste li našli više unesenih podataka koji bi vas zanimali?
— Ne, samo jedan jedini.
— U godištu četrdeset i četvrtom.
— Da, gospodine komesare.
— Profesionalci — reče Bevensen.
— Toga se i bojim — reče Colledo. — I onda?
— Osoba koja je nazvala gospođu Kramer rekla joj je da smjesta
nazove svog muža u Centar za dokumentaciju, te da mu kaže da
mora uzeti i ponijeti sa sobom radni dnevnik Ribbentropove službe
za godinu četrdeset i četvrtu. Ukoliko to ne učini i ne bude spreman
da taj svezak kasnije uruči jednoj osobi, još će saznati kada i gdje,
onda nema nikakvih izgleda da ikada više vidi živu svoju kćerkicu.
Jednake će biti posljedice ako bi on ili njegova žena pokušali pozvati
policiju. Oboje je uhvatila takva panika, da nas nisu odmah izvijestili
ni o čemu.
— Nego je Kramer ponio sa sobom dnevnik za četrdeset i četvrtu
godinu — reče Colledo.
— Da — reče Bevensen. — U svojoj aktovki. Nitko živ nije ništa
primijetio. Tu se i inače ne vrši nikakva kontrola.
— Njemu se ne može ništa predbaciti — reče Mack. — Oboje su
bili izvan sebe od straha za dijete, rekla nam je gospođa Kramer.
 — A gdje je ona?
— U bolnici Sankt-Josef. U teškom šoku. I djevojčica također.
Također u šoku. Dopustili su nam da svega pet minuta razgovaramo
s majkom i pet minuta s Lotti. — Bevensen uze opet drugu cigaretu.
Doimao se umorno i nervozno. Prsti su mu lagano podrhtavali. —
Čovjek je telefonom rekao da roditelji ostanu kod kuće i čekaju
daljnja uputstva. No, i čekali su do tri četvrt šest. Tada je nazvao neki
drugi muški glas i rekao da Kramer uzme svoj »VW golf« i da
dnevnik donese u restoran »Hafner« u Gortzstrasse. Kramer je
zahtijevao bilo kakav znak da mu je kćerka živa; začuo je na to na
telefon kako Lotti plače i govori da se užasno boji i neka tata učini
ono što stričeki kažu, jer tada će se vratiti kući.
— Trenutak molim — reče mladi Kling. — Ja sam u Koblenz stigao
prije četiri dana, uvečer. Slijedećeg sam jutra pošao u Centar za
dokumentaciju. Tri dana kasnije pronašao sam ono, što sam tražio i
telefonirao gospodinu Colledu. I već tri i pol sata nakon toga netko je
nazvao gospođu Kramer i rekao joj, da joj je oteta kćerka. To je
praktički nemoguće.
— To je praktički i te kako moguće — reče Bevensen.
— Naime, kako?
— Jeste li vi prije najavili vaš dolazak u Centar za dokumentaciju?
— Jesam.
— Kada?
Kling odgovori nesigurno: — Prije četiri dana. Nazvao sam s
Televizije.
— S kim ste razgovarali?
Kling pocrveni od neugodnosti. — S gospodinom Kramerom. Spojili
su me s njim.
— Prema tome, momci su imali tri dana vremena saznati sve o
obitelji Kramer: gdje dijete ide u školu, kojim putem, sve. Kramer je
obavijestio kolege, da će doći netko s Televizije. To se pročulo.
Možemo dakle biti sigurni, da vas se očekivalo. Braća su bila
sigurna, da će vaši ljudi sada pretražiti u vezi s tom stvari sve arhive
i institute za suvremenu povijest. Zar nije tako, gospodine Colledo?
— Da — odgovori taj. — Tako je. Naše smo ljude odaslali svugdje.
Ne samo u Njemačku. I u Ameriku, Englesku i Francusku. U Rusiju
nismo uspjeli. Ali, bit će nemoguće pratiti sve njih! Tako puno ljudi
oni ipak ne mogu imati!
— Zašto ne? — upita Bevensen. — Zašto ne bi i oni mogli uključiti
u tu stvar jednaki broj ljudi kao i vi? Možda čak i više?
— Imate pravo — reče Colledo.
— Postoji, dakako, još jedna druga mogućnost — reče Mack.
— Koja?
Naime ta, da vi na Televiziji imate potkazivača koji momke
neprestano obavještava o svemu što se događa.
— Dopustite! — Colledo skoči. — Ja sam stvar povjerio samo
najboljim i najpouzdanijim ljudima. To su direktor, glavni urednik i
ljudi iz pravnog odjela. Želite li možda posumnjati, da…
— Ne uzbuđujte se, gospođine Colledo! — Mack odmahne rukom.
— Ništa je ne želim podmetati. Rekao sam samo da postoji i takva
mogućnost. Dovoljna bi bila telefonistica…
— Isključeno — reče Colledo. — Za ljude s Televizije stavljam ruku
u vatru.
— Kako želite — reče Mack. — Vi imate svoja iskustva, a mi naša.
— Otmičari su najvjerojatnije pustili Krameru kasetu s Lottinim
glasom — nastavi Bevensen — jer ona uopće nije odgovarala na
njegova pitanja. To nam je rekla gospođa Kramer. On se, dakle,
odvezao do tog restorana u Gortzstrasse. Tamo je sjedio približno do
devetnaest sati. U to je vrijeme zazvonio telefon, poziv je bio za
njega. To nam je ispričao konobar, koji se toga točno sjeća. Bez
sumnje tada je Krameru naređeno da dođe na neko drugo mjesto. Mi
ne znamo, kamo su ga još svugdje slali. Htjeli su biti apsolutno
sigurni da možda ipak nije obavijestio policiju. Najvjerojatnije su ga
tjerali kroz čitav grad.
— A gdje… se to naposljetku dogodilo? — upita Kling.
— U Gradskoj šumi — reče Mack. Neprestano je govorio
razdražljivo i bijesno. »Možda ima čir na želucu ili se posvađao sa
svojom starom«, pomisli Colledo.
— Tamo su mu predali dijete?
— Da. Lotti nam je veoma mnogo pomogla pri razjašnjenju —
koliko je to mogla u takvom teškom stanju. Jadni crvić — reče
Bevensen. — Bila su dva muškarca. Najprije su je zaključali u neki
podrum. Svezali ruke. Začepili usta. A zatim su je, navečer, negdje
odvezli. Prevalili su dalek put. Do Gradske šume. Onda je jedan
muški izašao iz kola, rekla je. Drugi je oko pola sata čekao na cesti.
Napokon je odvezao kola do parkirališta. Tu se nalazio »VW golf«.
Lotti ga je vidjela. Za volanom svog oca. A kraj oca — onog drugog
čovjeka koji je prije izašao. Čovjek je u kolima gdje se nalazila ona,
upalio samo unutrašnja svjetla, kako bi i otac mogao vidjeti Lotti.
Zatim je rekao: »Trči!« Lotti je potrčala do »golfa«. Drugi je čovjek
izašao iz kola. Imao je u rukama veliku knjigu, rekla je Lotti. Ona je
skočila u kola i zagrlila oca. Odmah zatim čuo se pucanj. Otac je
najprije pao preko volana, a zatim preko Lotti. Čovjek koji je sjedio
kraj njega pucao mu je u desnu sljepoočicu. Metak je probio lubanju i
izašao kroz prozor lijevih vrata. Naši su ga ljudi pronašli u deblu
obližnjeg drva. Kalibar devet milimetara. Lotti je najprije samo vikala,
a zatim je otrčala do Laubachstrasse. Prvi automobil koji je naišao,
vlasništvo je stanovitog inženjera Kreuzera. Petera Kreuzera. On je,
dakako, čuvši zapomaganje i plač jadnog djeteta stao, odvezao se
do mjesta zločina, vidio čitavu tu užasnu gadost i odjurio s Lotti u
starački dom na Drei-Kaiser-Wegu, te otamo odmah nazvao policiju.
Sad znate sve što znamo mi. A mi znamo sve, što znate vi — reče
Bevensen. — Samo ne znamo dvije stvari.
— Koje? — upita Colledo.
— Kao prvo, što sada namjeravate učiniti s gospodinom Klingom.
Da ga stavimo u pritvor?
— Zašto? — upita Kling.
— Pa, vi ste sada slijedeći na redu — reče Bevensen. — Pravo
čudo, da vam se još nije ništa dogodilo. Pa vi sada znate kako glasi
podatak u radnom dnevniku. Taj se zapis može još uvijek snimiti ili
ga vi možete iskazati za dokumentaciju.
— To ćemo i učiniti — reče Colledo. — Zaboravljate da je naš
direktor zaprijetio ako se jednom jedinom čovjeku koji radi na tome ili
njegovoj rodbini dogodi bilo što, film će se odmah emitirati, bez
ikakve dokumentacije, bez ikakvih daljnjih istraživanja. Mi svi imamo
»životno osiguranje«.
— Dakako — reče Bevensen. — Glupo, kako se nisam toga sjetio.
— Samo Kramer nije imao nikakvo — reče Mack gorko.
— A drugo? — upita Colledo.
 — Drugo — reče Bevensen — mi još uvijek ne znamo kako glasi
zapis u radni dnevnik za godinu četrdeset i četvrtu. Kako glasi,
gospodine Kling?
Reporter pogleda Colleda. Ovaj kimne.
Kling reče: — Gospodin Colledo vam je ispričao, kako taj Eduardo
Olivera iz Buenos Airesa, koji se nekad zvao Georg Ross i koji je
otac Daniela Rossa tvrdi, da je agent kojeg je on poznavao pod
oznakom CX dvadeset i jedan, krajem ožujka četrdeset i četvrte
došao s ovim filmom u bivši glavni grad Reicha, zar ne?
— Da — reče Bevensen.
— Dobro — na to će Kling. — Zapis u radnom dnevniku za trideset
i prvi svibnja tisuću devetsto četrdeset i četvrte glasi: »U Berlin je iz
Teherana stigao CX dvadeset i jedan s veoma važnim materijalom.
Šef Srednjeg istoka obavještava Reichsministra von Ribbentropa.
On odmah naziva Reichsministra Goebbelsa i Reichsfuhrera
Himmlera u AA. Materijal proglašen državnom tajnom I reda. Zato
nikakvo daljnje spominjanje u radnom dnevniku.
 3
— Najgori je papa — reče talijanski ekspert za međunarodno pravo
profesor Umberto Damiani, žaleći se Mercedes. — Već su i sami
sporovi s Ferdinandom Aragonskim i Isabellom Kastilij skom sami po
sebi dovoljno loši. Ali uvrede Aleksandra Šestog postaju
nepodnošljive. Jedan Borgia. I to kakav! O, bože! Iz njegove veze s
Vanozzaom Cattanei potječu građanska djeca Cesare, Francisco,
Giovanni i Lucrezia… Ne moram dalje govoriti. Sam Bog zna, nakot
dostojan oca! Ratovi, pljačkaški pohodi, trovanja, rodoskvrnuća,
uostalom, to sve i vi znate. No, taj će me Aleksandar naposljetku
ubiti. Mislim to doslovno, cijenjena signora. Živim u stalnom smrtnom
strahu.
Profesoru Damianiju bilo je sedamdeset i dvije godine, bio je visok i
vitak. Imao je dramatični temperamenat južnjaka, ruke su mu, kad bi
govorio, bile stalno u pokretu. Imao je crne oči i crnu, gustu kosu,
sasvim bijelu na sljepoočicama. Boja lica bila mu je
maslinastozelena. Nosio je tamno odijelo, bijelu košulju i srebrnastu
kravatu. Sjedio je s prekriženim nogama — bijele čarape uz crne
platnene cipele — kao na prijestolju na stolici u velikoj dnevnoj sobi
vile u kojoj je živjela Sibylle sa svojim mužem. Bilo je pola deset
uvečer. Napolju je zavijala oluja. Za stolom su osim Talijana sjedili
još i Mercedes, Daniel, Herdegen, Sibylle i Werner Farmer. Večera je
već završila. Servirala je domaćica, ali jelo je, »Tafelspitz« s
prilozima, dakako, pripremila Sibylle. Daniel i Werner jeli su s
oduševljenjem ispunjeni istodobno ugodnim sjećanjem, dok su ostali,
među njima i Herdegen, jeli samo s oduševljenjem. Sibylle su
obasipali komplimentima, a Damiani joj je poljubio ruku. A nakon
jela, Daniel je započeo razgovor s Damianijem. Uopće nije bio
iznenađen da jedan duševni bolesnik tako govori o svom životnom
problemu, naime, po redu, razborito i potpuno normalno. Sibylle je
već prije rekla Danielu: — Vidjet ćeš, dok bude govorio o svom
području rada, nećeš uopće moći primijetiti da ima šizofreniju. Ali čim
skrene s tog područja…
U stvari, sve ono što je Damiani iznio za vrijeme jela veoma biranim
riječima i na specifičan način, zvučalo je zbrkano i abstrus{ 44 }. Ali,
sad je stigao do svoje teme. Sada se njegovo ponašanje potpuno
promijenilo.
 — …Smrtni strah, da, milostiva gospođo.
— Ali, ja ne razumijem… Što vam to predbacuju ljudi? — upita
Mercedes.
— Ah! — Damiani digne ruke uvis. — Ja sam prije četrdeset godina
objavio jednu znanstvenu knjigu…
— Koja je u stručnim krugovima čitavog svijeta izazvala pravu
senzaciju — reče Herdegen.
— Ah, da, dakle, mojem se radu poklonila stanovita pažnja.
— Damiani se poče prenemagati. Činilo se, kao da neprestano
glumi. — Moj je rad naišao na zanimanje i neslaganje u mojih
međunarodnih kolega, jer se taj rad veoma iscrpno bavi spornim
pitanjem, čiji se korijeni mogu pronaći još u Starom zavjetu, poglavito
u psalmima, u kojima, kao što znate — govorim sada namjerno
sasvim popularno-znanstvenim jezikom — riječ je o tome da je ovaj
svijet stvorio Jahve, dakle Bog, i da je svijet zato Njegova svojina,
zar ne, i da zbog toga svatko ima Njemu biti potčinjen. — Damiani
povisi glas i zače citirati: »Svi kraljevi neka Mu se poklone.« I eto, iz
toga su tada neki pape, Njegovi predstavnici na Zemlji, zar ne,
izvukli zaključak da oni imaju isto pravo, to jest da ovu Zemlju mogu
smatrati svojim vlasništvom i postupati s njom prema svom
nahođenju. Vidite, gospodo moja, to je stoljećima bio jedan od
najosjetljivijih problema u tadašnjem međunarodnom pravu. A moja
knjiga »Inter caetera divinae« želi rasvijetliti upravo taj problem.
— Što znači »Inter caetera divinae«? — upita Mercedes. Pokuša
prevesti: »Među ostalim…«
— Točno, signora, potpuno točno. Međutim, te se tri riječi ne mogu
razumjeti tek tako, jer one predstavljaju početak rečenice i to prve
rečenice Bule pape Aleksandra Šestog, upućene »katoličkim
kraljevima« Ferdinandu Aragonskom i Isabelli Kastilijskoj, kao i Ivanu
Drugom Portugalskom. Španjolski su se vladari, naime, obratili papi,
da bi on potvrdio njihova prava i zaštitio ih u njihovoj interesnoj sferi
— od rivala na Iberijskom poluotoku, dakle, od Portugala… —
Damiani je govorio tako brzo da su mu riječi preduhitrile misli. — No,
i u toj Buli Aleksandra Šestog od četvrti svibnja tisuću četiristo
devedeset i treće kaže se nakon pompoznog općenitog uvoda
slijedeće: »Među ostalim djelima, ugodnim božanskom majestetu i
dopadljivim Našem srcu, najvažnije je, da se katolička vjera i
kršćanska religija u Naše vrijeme veliča i svugdje širi« i tako dalje i
tako dalje, a to je temelj i opravdanje za ono, što je Aleksandar Šesti
s tom Bulom de facto i učinio.
— A što je učinio? — upita Daniel.
— Ah! — reče Damiani. — Utvrdio je demarkacionu liniju, kako bi
razdijelio otkrića Portugalaca od onih Španjolaca. Ta linija teče sto
milja zapadno od Azora, od pola do pola. Sva zemlja istočno odatle
treba pripasti Portugalcima, a zapadna Španjolcima. Međutim, sedmi
lipnja slijedeće godine sporazumjeli su se Španjolci i Portugalci
izravno jedni s drugima i to ugovorom u Tordesillasu. Tada je ugovor
utanačio demarkacionu liniju koja prolazi kroz točku tristo
sedamdeset milja zapadno od Rta Verde, što znači da je granica
pomaknuta u korist Portugala prema zapadu i to trideset i osam
stupnjeva zapadno, prema Buli, na četrdeset i šest stupnjeva i
trideset minuta.
— Drugim riječima: taj je papa dopustio Portugalu i Španjolskoj,
tadašnjim supersilama, da podijele svijet između sebe — reče
Daniel.
— Upravo to, signore — reče Damiani. — Obje su države među
sobom podijelile svijet!
Taj se razgovor vodio jednog četvrtka uvečer, 8. ožujka 1984.
Dva dana ranije, to jest 6. ožujka Daniel je prigodom svoje
svakodnevne šetnje — ovaj put s nekim nepoznatim bolničarem —
telefonirao iz neke gostionice u Heiligenkreuzu Conradu Colledu i od
njega saznao sve o ubojstvu Herberta Kramera, bibliotekara u
Centru za dokumentaciju Savezne Republike Njemačke u Koblenzu.
Colledo je bio ljutit. — Mislim da je sada u akciji gomila ubojica
takvog tipa, kakvog smo u tvom stanu sreli Mercedes i ja. Zvao se
Peter Corley. Jasno, da se u privatnom životu zove drukčije. Imam
osjećaj da se on zadržava negdje sasvim u vašoj blizini. Čini se, da
ste mu vas dvoje glavni. Budite oprezni! Policija misli da je to tek
početak, neznatan početak u usporedbi s onim što se još očekuje. —
Colledo opsuje. — Zapis u radni dnevnik Ribbentropove službe! Da
to barem nije bio dokaz! Sada je dokaz nestao, a Kramer je mrtav.
Obično sranje!
— Ako su nacisti doista falsificirali film i pri tome mislili na sve, onda
su mogli, dakako, falsificirati i zapis u radni dnevnik. U stvari, toga
dana uopće i nije morao doći nikakav agent iz Teherana.
— Da, ali proklete svinje koje su u Koblenzu ubile jadnog momka i
odnijele dnevnik, htjele su baš imati dokaz, da film jest falsificiran!
Nemoj me ljutiti, Danny!
— Ne, samo sam pomislio nešto. Zapis je sigurno bio autentičan.
Slušaj, pa ne mogu oni na takav način naprosto zametnuti trag svim
dokazima o vjerodostojnosti filma!
— A zašto ne? — Colledo se uzrujao. — Pa vidiš kako to
funkcionira! Ako imaju dovoljno ubojica, skrupula sigurno nemaju! A
očito raspolažu novcem cijelog svijeta.
— Ali ne mogu ubiti sve svjedoke koji će reći da je film pravi.
— A zašto ne bi mogli?
Daniel reče: — Ako oni zaista ostave na životu samo takve
svjedoke koji će posvjedočiti da je film falsificiran ili će podmetnuti
falsificirane dokaze o tome, a mi ćemo u našoj emisiji izvještavati o
nestalim dokazima autentičnosti filma i smrti čitavog niza ljudi, onda
će to izazvati veoma loš, veoma loš dojam.
— Kako to misliš?
— Kakvo pitanje! Naime, dobit će se dojam da su utjecajna
gospoda unajmila ubojice koje su uklonile sve neugodne svjedoke,
kako bi ostali samo takvi koji će film proglasiti propagandnom laži
nacista.
— Tu se ne bih složio s tobom — reče Colledo. U ledenohladnoj
telefonskoj govornici u gostionici vonjalo je po jelu i urinu. Govornica
se nalazila u tamnom hodniku na pola puta između kuhinje i zahoda.
Daniel koji je često otuda telefonski razgovarao s Colledom, nije se
više mogao osloboditi tog vonja. Činilo mu se kao da ga osjeća i na
otvorenom. — Mi, doduše, u našoj dokumentiranoj emisiji možemo
takvo nešto tvrditi, ali to nikako ne možemo dokazati. Ti su ljudi
lukavi, Danny, veoma lukavi. Oni neće baš sve opasne svjedoke
jednostavno likvidirati. U nekim će to slučajevima izgledati kao
samoubojstvo, a u drugima kao nesretni slučaj. Kako sada stvari
stoje, čini se da su se očito odlučili za metodu obezvređivanja filma. I
— budimo načisto, Danny, nemojmo sebi ništa predbacivati — film
će, dakako, biti enormno obezvrijeđen, ako budemo mogli
prezentirati samo takve svjedoke i dokaze, koji će podržavati tvrdnju
da je riječ o falsifikatu. Ne, ne, oni su sve temeljito razmislili. To je
njihov jedini mogući odgovor na naš izazov. I sasvim je sigurno, da
su razapeli mrežu koja fantastično funkcionira; u to su uvjereni i
policija i BKA; s mnogo, mnogo više novca i ljudi, nego što bi nama
bilo ikada moguće. Pretpostavljam čak, da su stanoviti ljudi u
sanatoriju znali o ubojstvu Kramera već i prije nas.
To je bilo točno. Odvjetnik Morley nazvao je Herdegena noću, dva
sata nakon čina i obavijestio i njega i Waynea Hydea o tome. — Prvi
uspjeh. Veoma važan originalni dokument o autentičnosti filma u
našim je rukama. Mislio sam, dakako, originalni dokumenat koji su
falsificirali nacisti. Oni su mislili na sve. Čak i na unošenje u radni
dnevnik Ribbentropove službe. No, taj dnevnik može Televizija sada
prekrižiti!
— Na tome su radili fantastični ljudi — rekao je Herdegen.
— Mi upošljavamo isključivo fantastične ljude, doktore — glasio je
odgovor iz Londona. — Mister Hyde uživa, na primjer, naše
apsolutno povjerenje. U njega polažemo najveće nade.
— Zar možda neće izgledati pomalo komično, ako odjednom i
sasvim iznenada pogine nekoliko ljudi, možda čak i veći broj, mister
Morley?
— Iznenada i neočekivano… Pa u osmrtnicama uvijek tako piše,
zar ne, doktore? Iznenada i neočekivano, tja, hm. Smrt nastupa
iznenada… i tako dalje. Jasno da će se o tome govorkati. Neka ljudi
govore! Važno je da se nijedan svjedok o navodnoj vjerodostojnosti
filma ne pojavi pred kamerama. To zvuči okrutno, ali mi nismo
nikakva djevojačka škola. Mi znamo da ljudi vjeruju u ono što čuju i
što vide. Mase, također. A sada je baš o njima riječ. Sva istraživanja
televizije moraju završiti na tome, da ona emitira običan falsifikat što
je potvrdilo mnoštvo svjedoka. To je naš cilj. A put do njega je
zacrtan…
U smrdljivoj telefonskoj govornici u mračnom hodniku gostionice
Daniel reče na telefon: — Ja sam ponovno okay, Conny.
I možda ću moći uskoro prezentirati jednog svjedoka.
— Što se dogodilo? — upita Colledo.
— Danas ujutro servirala nam je doručak jedna mlada djevojka. Ti
znaš, tu se svi obroci dobivaju u sobi, kako nijedan pacijent ne bi
upoznao nekog drugog pacijenta. No, tu smo djevojku viđali češće.
Zove se Elsie. Elsie je bila tužna i rekla je…
 — …želim vam posebno dobar tek, milostiva i gospon.
Bila je odjevena u prugasti plavo-bijeli haljetak i imala je kapicu na
glavi.
— Što vam je? — upita Mercedes.
Elsie, veoma zgodna djevojka, bila je već dvije godine
Herdegenova prijateljica, dakako ne jedina, ali ona to nije ni slutila.
Bila je Herdegenu veoma odana i privržena. Što bi je god zamolio,
ona bi to i učinila. A Herdegen ju je i ovaj put nešto zamolio.
— Zakaj mislite, milostiva?
— Pa tako ste potišteni. Zar ne, Danny, da je tako?
— Da — reče Daniel. — Što je, Elsie? Nesretna ljubav? Elsie se
tužno nasmiješi.
— Ah, nemojte, gospon! Ne, žalosna sam jer neko ide proč.
— Neki liječnik?
— Pacjent. Najzgodniji stari gospon kojeg smo imali.
— Da, ali ako se izliječio…
— Ne, nije izlječen. To se nije moglo. Jadni gospon Damiani! —
Elsie se uplaši. Zapravo, pričinjala se kao da se uplašila.— Jezus
Marija! Pa to ja nesmem! Govoriti o našim pacjentima. Još k tomu i o
jednom tak poznatom. On je profesor međunarodnog prava ili tak
nekaj sličnoga.
Mercedes i Daniel razmijenili su pogled. Oboje su pomislili isto.
— Mi vas sigurno nećemo izdati, Elsie — reče Mercedes. — Pa što
ima u tome? Pa, ovdje nitko ne poznaje nikoga. Tko je Damiani?
Nemam pojma. A ti, Danny?
— Ni najmanje.
— Vidite, Elsie. Možete mirno govoriti. Dakle, taj je Damiani uvijek
bio najljubazniji prema vama i vi ste sada tužni, jer on odlazi. Je li
tako?
Elsie kimne.
— A kuda odlazi?
— Ne znam, milostiva. Mislim natrag u Italiju. On je Talijan. Možda
ide u jedan drugi sanatorij. Nemam pojma. Gospođa primarijus je
rekla da se tu za njega napravilo sve kaj se moglo.
»Vjerojatno je Gerd zadovoljan s menom«, pomisli Elsie. »Uvijek
govori da me voli. Možda bum još postala gospođa doktor.«
 — Good girl — reče Wayne Hyde, koji je zajedno s Herdegenom
slušao razgovor preko zvučnika.
— Da, zaista — reče Herdegen. — Ima nešto i u glavi, a ne samo
među nogama. Shvaća ono što joj se kaže. Jako sam zadovoljan s
njom.
— Tak mu je loše — nastavljala je pričati Elsie. — Bilo mu je još
gorje kad su ga dopeljali k nama. Ali, dobro mu nebu više nikad.
Svejedno, uvjek se šalil s menom kad sam mu donesla fruštik ili jelo.
Bil je uvjek tak ljubazan. A imal je i nekakve sitne darove. Zval me je
uvjek samo »belissima«. Ja već tak govorim o njemu, kao da više
nije tu. No, da, za par dana ga i nebu više tu.
— Jeste li rado razgovarali s njim, Elsie?
— Pa jasno. A on tak dobro zna njemački, milostiva. Uvjek se šalil
na njemačkom, gospon profesor. Pa dugo je živil u Njemačkoj.
Mercedes i Daniel su se ponovno pogledali.
— Zar vam je to rekao, Elsie?
— Kaj, gospodin?
— Da je živio u Njemačkoj.
— Da, rekel je. Davno prije. Ali govori tak fantastično. Malo vuče na
berlinski.
— Berlinski?
— Pa da, pa radil je u Berlinu.
— Kada?
— Ah, pred celu vječnost — reče zgođušna Elsie. — U ratu. Do
sredine četrdeset četvrte…
— …Do sredine četrdeset i četvrte on je navodno radio u Berlinu —
reče Daniel preko telefona Colledu. Netko se šunjao pokraj
telefonske govornice. Neki čovjek u kućnom ogrtaču i papučama. Za
njim se zatvoriše vrata klozeta.
— Stupica, dakako — reče Colledo.
Daniel slegne ramenima.
— Vrlo vjerojatno da je tako. Ali ne mora biti. Postoji i slučajnost.
— Takva slučajnost sigurno ne — reče Colledo.
— A možda ipak da — reče Daniel. — Mercedes misli kao i ti. A ja
nisam siguran. Pa baš ako i jest zamka, ja svejedno želim upoznati
tog profesora Damianija.
 — Budi, zaboga, oprezan, Danny! Sjeti se Kramera u Koblenzu.
Imaš posla s beskrupuloznom bandom ubojica.
— Moramo krenuti dalje. Tko zna, kuda vodi jedan razgovor s
Damianijem.
— A rekao si da su razgovori među pacijentima nepoželjni.
— U sanatoriju! Ali zamolio sam Sibylle da nas zajedno s
Damianijem pozove k sebi na večeru. Ta pričao sam ti da nam želi
skuhati…
— Da, da, da. I? Je li Sibylle bila oduševljena tvojom molbom?
— Razumljivo da nije. Ali Herdegen joj je naredio da mora pozvati
nas i Damianija, a ona mora učiniti sve, što on od nje zahtijeva. Ona
je ucijenjena radi svog brata, to ću ti ispričati drugi put.
— Ako je tako… Ali ne razumijem, zašto svakako žele spojiti tebe i
Mercedes s tim Damianijem.
— Pa da bi se saznalo da li on bilo što zna o tom tajnom protokolu.
On se u to vrijeme nalazio u Berlinu. Bilo bi sasvim logično da je on
kao stručnjak za međunarodno pravo nešto čuo o tome. Možda čak i
od nekog svog njemačkog kolege koji je radio na tome. Dakle,
svjedok.
— Shvaćam. Ali čemu ti trebaš biti prisutan? Pa, Damiani se
dovoljno dugo nalazi u sanatoriju. Herdegen je već mogao pokušati
sam izvući iz njega nešto o tome.
— Ne može učiniti — reče Daniel. — To je kod Damianija kao neko
potiskivanje u podsvijest. Sibylle mi je sve napisala na komad papira.
Tu su u svakoj sobi mikrofoni, to znaš. Ono što ne smije čuti ni
Herdegen niti itko dugi, brzo načrčkamo na papir, dok razgovaramo
o nečemu sasvim trećem.
— Da, to si mi već rekao. Sibylle ti je, dakle, napisala, da su
Damianija ispitivali o Berlinu, ali da on nije ništa ispričao.
— Da. Za vrijeme posljednjeg pregleda. U njenoj ordinaciji. Tamo,
dakako, također postoji mikrofon. Bilo je to veoma nezgodno i
riskantno. Herdegen je ispričao tom Damianiju kako se ja zovem i da
je moj otac također stručnjak za međunarodno pravo. Međutim, kako
je četrdeset i pete u Berlinu navodno poginuo, da ja pokušavam već
čitavu vječnost pronaći da li je to točno i što je on u Berlinu radio.
Herdegen je upitao Damianija da li bi me on želio upoznati, jer ja se
veoma zanimam za njegovu struku. Damiani je tašt. To mu je,
dakako, godilo. I kad sada Damiani sretne pravog Rossovog sina,
Herdegen se nada da će uspjeti doći do jednog svjedoka — ukoliko
svjedok uopće postoji, te ukoliko ga Damiani poznaje; a taj svjedok
bi zacijelo meni ispričao istinu.
—To je, dakle, stupica.
— Ako se zna kako funkcionira, onda to više nije stupica.
— Točno. Pretpostavimo, dakle, da će ti Damiani spomenuti jednog
takvog svjedoka. Ubojice ne mogu odmah likvidirati tu osobu, jer ne
znaju što će ti ona ispričati. Može ti na primjer ispričati da je i film i
čitav tajni protokol običan falsifikat. U tom slučaju neće mu pasti ni
vlas s glave. Tada je on zlata vrijedan za one druge. U životnoj bi
opasnosti bio tek tada, kad bi rekao da je dokument pravi. U tom bi
ga slučaju odmah ubili, kao što su Kramera u Koblenzu. Oni sad
prate svakog tko radi na provjeravanju filma, a tebe i Mercedes,
dakako, najviše. Mi, dakle, moramo shodno tome podesiti naše
postupke. Ako pronađeš osobu koja će posvjedočiti da je film
vjerodostojan — a to isto vrijedi, dakako, i za sve osobe koje su
razaslane u svrhu istraživanja — onda takvog svjedoka valja zaštititi
smjesta. S nama radi i BKA i policija. A osim toga — svjedok mora
što hitnije pred kameru!
— Kako to misliš izvesti?
— Moramo oformiti tim koji će se odmah naći na licu mjesta, a ne
tek dan kasnije kao u Koblenzu. To bi išlo veoma lako, kad bismo
stvar povjerili i drugim televizijama ARD-a i zamolili za suradnju.
Međutim, u tom bi slučaju previše ljudi znalo za tu stvar. Ograničit
ćemo se na tehničare s Televizije Frankfurt. Na sreću, postoje
zrakoplovi. Ukoliko bi, dakle, u razgovoru s tim Damianijem saznao
za nekog živog svjedoka, onda me nazovi prije nego što odletiš k
njemu, kako bih i ja mogao odmah poslati ekipu. Policiju bih,
međutim, alarmirao tek kad ti saznaš što je sa svjedokom. Prije toga
ništa. Oni ga mogu strpati u pritvor, a on uplašen, neće, dakako,
kazati ništa. Najvažnije je, da mi odmah možemo snimati — u
svakom pojedinom slučaju, svakog pojedinog svjedoka.
— A kako misliš da će to funkcionirati s policijom u inozemstvu? U
Americi? U Francuskoj? U Engleskoj? I tamo si poslao svoje ljude da
istražuju.
 — To još ne znam. Odmah ću telefonirati u BKA. Oni moraju
zatražiti pomoć od svojih kolega.
— U tom će se slučaju neprestano širiti krug ljudi koji će u to biti
upućeni.
— Ne u detalje. Prepusti to meni! Učini svakako točno onako, kako
sam ti rekao, Danny. Mnogo sreće…
— Svojom Bulom »Inter caetera divinae«, u kojoj je, dakle, svijet
jednostavno podijeljen između španjolskih »katoličkih kraljeva«
Isabelle i Ferdinanda s jedne strane i Ivana Drugog Portugalskog,
prouzročio je papa Aleksandar Šesti veliku krizu savjesti onih
teologa i jurista koji su bili uvjereni, da je misao univerzalne
monarhije, čije je pružanje u doslovnu beskonačnost koju su oni tako
sagledavali, u suprotnosti sa svim principima lex naturalis, prirodnog
prava — reče profesor Umberto Damiani. Na licu su mu iznad
jagodica izbile crvene mrlje.
— Što je to »prirodno pravo«? — upita Mercedes.
— Veoma stari pravni princip, signora. Njegovi korijeni sežu u šesto
i peto stoljeće prije naše ere. Stvorili su ga veliki grčki filozofi.
Prirodno pravo je takvo pravo koje se temelji na razumom obdarenoj
ljudskoj prirodi čovjeka i koje je potpuno neovisno o vremenu i
mjestu kao i o bilo kakvoj ljudskoj odluci. Glavna sadržina tog
prirodnog prava su, na primjer, zahtjev za nepovredivost slobode i
života, vlasništva i časti, osobne slobode, kao i pridržavanje
sklopljenih ugovora. S tim prirodnim pravom, koje je, razumljivo,
izvršilo veoma snažan utjecaj na međunarodno pravo i teologiju,
izražavam se namjerno što je moguće jednostavnije, kosilo se da
jedan papa prisvoji to pravo i sam učini dvije kršćanske vladalačke
kuće gospodarima svijeta, koje su smjele postupati sa svim
nekršćanima kao sa životinjama, gore nego sa životinjama…
Damiani je govorio sve tiše i nekako nejasnije, pogledavajući
iziritirano na jednu ikonu što je visjela u polutami iznad kamina.
Odjednom ušuti, kao da nešto osluškuje, zatim kao da će nešto reći,
pa teško proguta slinu, lice mu posta tamnocrveno i on podigne ruku.
— Oprostite gospodine, ali što je na primjer namjeravao Kolumbo?
— Zašuti kao da ga je netko prekinuo, pa zatim nastavi s grimasom
na licu: — Ispričavam se, dakle: Sveti Otac, molim lijepo! Pitam vas,
Sveti Oče, što je namjeravao taj Kolumbo? — Ponovno napeto i
ljutito osluškivanje nekog za sve ostale nečujnog glasa, a zatim
Damiani poče veoma glasno:
— Uzeti sa sobom misionare! Obratiti ljude na dalekim kontinentima
na kršćansku vjeru! A onda? Pa Kolumbo želi imati samo zlato,
srebro i sve drugo blago tih naroda. Sveti Oče, molim vas lijepo! —
Iznenada se na Damianijevu čelu pojaviše krupne kaplje znoja. On
ga obriše. Okrene glavu prema jednom od prozora. Ponovno stade
osluškivati, zatim kaže bijesno: — Oh, slušajte, majestet, pa vi
ispadate smiješni!
Mercedes ga uplašeno pogleda.
— S kim govorite, gospodine profesore?
— S Isabellom Kastilijskom i papom Aleksandrom. Oni me žele
uvjeriti, da su Kolumbo i Španjolci tako reći kao vojska spasa tražili
novi pomorski put u Indiju i imali samo misionarske interese. Lažovi!
— poviče on odjednom divlje. Zatim opet nastavi sasvim normalnim
glasom: — I to je uvijek tako. Vječno samo lažu. Izvrću svaku
povijesnu činjenicu. A papa je još i uvrijeđen, kad mu se obraćam s
gospodine, a ne sa Sveti Oče! Još ću poludjeti! I to tako neprestano
traje danju i noću. Uvijek su njih troje tu!
— Njih troje?
— Da, i Isabellin suprug, Ferdinand Aragonski.
— I sada su tu? — upita Mercedes zapanjeno.
— Dakako, signora, dakako. Upravo sam sada razgovarao s njima.
— A gdje su?
— Papa, pardon, Sveti Otac sjedi kraj kamina, Isabella je kraj
prozora, a Ferdinand ispred regala s knjigama, iza vas, signora.
— Zaista ih vidite? — upita Daniel.
— Ne sasvim jasno. Siluete. Pa i polutama je, zar ne? Ali glasove
im čujem sasvim jasno. — Damiani je sad već bio veoma uzbuđen.
Ponovno pogleda prema kaminu, gdje je vidio papu Aleksandra VI, a
zatim reče zlobno se cereći: — Baš lijepo. Kolumbo je htio otkriti novi
pomorski put, poštovani Sveti Oče… Ali zašto onda želi postati
vicekralj zemalja koje će otkriti? Pustite, gospođo primarijus, ja se
uopće ne bojim tog Borgie, čija je kćerka s vlastitim bratom —
oprostite, moje dame! No, zašto vicekralj, Sveti Oče? Sad šutite, zar
ne? — Damiani je teško disao, dublje se naslonio u naslonjač i
navlačio svoju kravatu. Ponovno mu je čelo bilo oznojeno. Stenjao
je. Daniel primijeti, da su i Sibylle, Werner i Herdegen ostali sasvim
mirni. »Oni su već navikli«, pomisli Daniel. »Jadni šizofreničar.«
— Zaista, vi ne slutite koliko imam muke s njih troje — reče jadni
šizofreničar. — Dakako, bojim se i za vlastiti život. Jedan Borgia,
molim vas lijepo! Koliko je ubojstava to društvo… — Trgne se i
poviče prema kaminu: — Ne vičite na mene, Sveti Oče! Za onoga
tko viče unaprijed se zna da nije u pravu, ponavljam vam to svakog
dana! — A obrativši se Mercedes, teško dišući: — Taj čovjek
neprestano viče! Isabella također, prava histerična osoba. — Činilo
se kao da ga sada napadaju oboje, jer je pritisnuo ruke na uši i
povikao: — Ne čujem vas! Ne čujem vas! Ne čujem ni riječi! — A
zatim spusti ruke. Očito da je bio jako iscrpljen, jer je tek nakon
nekog vremena nastavio razgovor veoma tihim glasom. — Priznajem
da je riječ o veoma difficile{ 45 } problemu, ali i o temeljnom za
povijest čovječanstva.
— Zatim nastavi glasno, široko raširenih ruku i s tipičnim talijanskim
patosom: — Molim vas, signora, zamislite samo tu drskost!
Pozivajući se na moć koju mu je dodijelio Bog, jedan čovjek dijeli
svijet na dvije polovine, medu dvije kraljevske kuće koje se njemu
sviđaju! A zašto mu se sviđaju? Jer su čvrsto katoličke i jer su
obećale da će pokatoličiti toliko ljudi koliko god im to bude moguće. I
to pomoću podjarmljivanja, rata, mučenja, zatvora ili prijetnjama
smrti. Sve tamo od vremena križarskih ratova nije katolički
univerzalizam nastupio tako militantno, kao u toj papinskoj Buli.
Neslaganje s postupcima tog »vrsnog« pape izražavalo se sasvim
jasno sve do današnjih dana.
— U prvom redu ste to bili vi, gospodine profesore — reče
Herdegen.
— Da, mislim da je tako, mogu to reći bez ikakve uobraženosti —
odgovori Damiani. — Ali, svi ste vi svjedoci i vidite koliko sada
moram trpjeti samo zato što sam se usudio napasti Aleksandra i
njegove partnere radi te podjele svijeta. Umrijet ću, umrijet ću još
radi toga!
— A kada su to gospoda prvi put protestirala? — upita uljudno
Daniel. — Na taj brutalan način, mislim. Već dok ste pisali svoje
djelo? Ili tek nakon objavljivanja?
 — Ah, ne. — Damiani mahne rukom. — »Inter caetera divinae« se
pojavila tisuću devetsto sedamdesete. Do godine tisuću devetsto
sedamdeset i pete djelo je prevedeno na dvadeset i šest jezika i po
njemu sam postao — da, to se mora spomenuti — poznat širom
svijeta. Ali njih troje se javilo i počelo se tužiti prvi put tek dvije
godine kasnije, u rujnu sedamdeset i sedme, no tada još ipak na
pristqjan način. Međutim, godinama se stanje stalno pogoršavalo i
stiglo, eto, do vrhunca, tako da to sada jedva mogu podnijeti.
— Da — reče Sibylle — u jesen sedamdeset i sedme počeli su
gospodina profesora napadati njegovi neprijatelji.
— Jer sam s »Inter caetera« prikazao sve što je Bula predstavljala
— kao povelju o darivanju — i, jer sam to Aleksandrovo »poklanjanje
svijeta« žigosao onako kako je trebalo: kao nasilno prisvajanje
ljudskih prava. — Damiani opet stade okretati glavu prema kaminu.
Usta su mu ostala otvorena. Opet je osluškivao glas pape Borgie koji
je za druge bio nevidljiv i nečujan. Damiani je sve više tresao
glavom. Napokon poče govoriti veoma uzrujano i glasno: — To nije
istina! To naprosto nije istina, Sveti Oče! Nemojte mi to pričati! Nije
točno da ja nisam sasvim ispravno razumio te »lensko-pravne
formule«! Vaša je Bula bila »darovinska bula«, a ne »lenska bula«,
tvrdim i dalje! Ubijte me! Otrujte me! Vi ionako imate slična iskustva!
— Okrene se prema prozoru. — Ne — reče on — ne i ne i ne,
veličanstvo. Ja vrlo dobro znam što znači »donamus, concedimuset
assignamus«, kako se te riječi prevode i koji im je smisao. Vi tim
izvrtačkim trikom želite samo predočiti dokaz, da tu nije izraženo
nikakvo poklanjanje nego samo prenošenje u leno.
— O, bože, Danny! — Mercedes prestravljeno pogleda Daniela. On
je uhvati za ruku, pomiluje je i tiho joj šapne: — Pa vidiš da je
bolestan.
Damianijevo je uzbuđenje neprestano raslo. Pogled mu je lutao
između kamina, regala s knjigama i prozora. Činilo se kao da su ga
sva tri neprijatelja napala istodobno. Glas mu se sasvim izmijenio…
— Dakle, dobro… Dobro, spreman sam da me podučite,
veličanstvo… Jasno da vas mogu slijediti… Kažete da demarkaciona
linija od Tordesillasa nije samo plovidbena granica, nego i
razgraničenje obostranih feudalnih područja… Da, da… da…
Razumio sam, pa nisam ja idiot… — Sada je glavu okrenuo sasvim
prema kaminu. Odjednom mu glas zazvuči trijumfirajuće:
— I na taj ste se način, cijenjeni moj Sveti Oče, uhvatili na vlastitu
udicu… Kako to? …Pa, dopustit ćete, jedno se ipak ni u kom slučaju
ne može poreći: vaše cijelo mučno lensko-pravno tumačenje Bule ne
mijenja ništa na teokratskom stanju stvari, naime, vi ste za sebe
bespravno prisvojili pravo nad vlasništvom svih otkrivenih područja,
kao i onih koja će se tek otkriti. Ha! Znao sam, da ću vas i ovaj put
nadvladati! Možete izvrtati i izmotavati se koliko god želite, ja vas
pobijedim svaki put! — Damiani se sav zadihan zavali još dublje u
naslonjač. Oslobodi čvor kravate i otkopča okovratnik na košulji. Tek
nakon stanovita vremena mogao je nastaviti razgovor normalnim
glasom. — Sada ste, eto, i vi signora i signore Ross doživjeli jedan
mali disput{ 46 }. Moji dragi prijatelji tu već to znaju. Oni mi daju
podršku koliko god je to u njihovoj moći. Ali, čini se da je ipak moć
onih troje mnogo veća. Ne, to je neprecizno. Nije veća njihova moć,
nego njihova izdržljivost pri neprestanom opravdavanju jedne
čudovišnosti…
— Jedne čudovišne prevare — reče Mercedes.
Damiani je pogleda nemirnim pogledom. Koliko god se precizno i
logično izražavao u borbi protiv glasova koji su ga mučili, jednako
tako sada su njegove riječi postale zbrkane i apstraktne, jer je sve
više ponirao u bezdane dubine svoje bolesti.
— Prevara — ponovi on. — Dakako, prevara! Varaju vas, varaju
mene, varaju sve nas — već od djetinjstva, od prapočetka. Prevara
čovječanstva! Čujemo sasvim drukčije, nego što se stvarno događa.
Ono što nam se kaže, prevara je. Ugovori sklopljeni između moćnih i
velikih? Što su oni? Prevara! Neprestana prevara! — Uperi prstom
na Daniela. — Vidite, signore Ross, čuo sam da je vaš otac za
vrijeme rata bio u Berlinu. Vi ne znate što je tamo radio. Mislite da
bih možda ja mogao znati, jer se i vaš otac bavio međunarodnim
pravom, kao što kažete. Dakle, dragi gospodine Ross, ja… —
Damiani ušuti. Herdegen se od silne napetosti nagnuo naprijed.
Profesor ga odbojno pogleda i obrati se Sibylle. Bez ikakvog prelaza
reče sasvim jasno i razumno: — Ja bih veoma rado pomogao
gospodinu Rossu. Međutim, to je sasvim privatna stvar, gospođo
primarijus, i zato ne mogu govoriti o tome u tom krugu. Da li bi bilo
moguće, da se nakratko povučem izdruštva samo s gospodinom
Rossom?
Herdegen razočaran klone u naslonjač. U njegovim tužnim očima
sada je bio samo izraz srdžbe.
— Razumljivo, gospodine profesore. — Sibylle ustane. — Izvolite,
dođite u radnu sobu mog muža! Tu možete sasvim nesmetano
razgovarati. — I već je krenula naprijed. Daniel i Damiani pošli su za
njom. U velikoj radnoj sobi punoj knjiga i s pretrpanim pisaćim stolom
upalila je svjetlo. Ispred jednog prozora stajao je okrugli stol i četiri
stolca. — Izvolite, molim, ako želite sjesti!
— Hvala ti, Sibylle — reče Daniel.
Ona ga pogladi po ruci i nasmiješi se. Zatim se vrata za njom
zalupiše. Dvojica muškaraca ostadoše sami.
— Vi biste mi mogli nešto reći o mom ocu? — upita Daniel.
— Da. Ali bih želio da to čujete samo vi. Drugih se to ništa ne tiče.
Ono što ću vam ispričati nije baš lijepo, signore Ross. Kad sam čuo
vaše prezime, odmah sam se sjetio cijele priče.
— Kakve priče?
Damiani ponovno uzdigne ruke.
— Vaš otac — žao mi je, signore Ross, ali vi ste htjeli znati istinu…
— Dakako. Po svaku cijenu.
— I vaš je otac također bio prevarant. Radio je za prevarante.
Prevara, prevara, vidite, opet isto.
— Ne razumijem. Gdje je radio moj otac? Za koga?
— Možda je i bio ekspert za međunarodno pravo, ali u Berlinu je
radio za tajnu službu Ministarstva vanjskih poslova. Za gospodina
von Ribbentropa, tog varalicu nad varalicama. Rekao sam da mi je
žao, signore Ross…
— Ne treba vam biti žao — reče Daniel veoma srdačno. — Ja sam i
slutio da je moj otac bio upleten u neke mračne poslove. Sretan
sam, ako ćete mi vi sada sve to objasniti. Dakle, radio je za
Ribbentropovu tajnu službu. A otkuda to znate, gospodine
profesore?
Damiani se gorko nasmije. — Prevara. Uvijek prevara. Čitav se
svijet sastoji od prevare, dragi signore Ross. Vidite, nema mnogo
eksperata za međunarodno pravo. Ja sam u Berlinu kao ekspert
radio za svoju ambasadu. Njemački su vladini organi imali, dakako,
svoje eksperte. I Ribbentropovo ministarstvo vanjskih poslova, i
njegova tajna služba također. A svi su se takvi stručnjaci za
međunarodno pravo međusobno poznavali. Mnogi su bili i prijatelji.
Ja sam, na primjer, prijateljevao s profesorom Emilom Kantom. To je
bio pravi kapacitet. Jedne večeri u proljeće četrdeset i četvrte —
mora da je bilo negdje krajem ožujka — pripovijedao mi je Emil u
svom stanu o jednom takvom slučaju te vječne prevare. Bili smo
zaista dobri prijatelji. Emil je imao mnogo povjerenja u mene. Zato
me je i izvijestio o toj stvari. Inače je to bila stroga tajna. Stajalo bi ga
glave, da su nacisti kojim slučajem saznali da mi je on pričao o tome.
Emil… — Damiani je gledao u prazno i smješkao se izgubljeno.
Zašutio je utonuvši u misli i sjećanja.
— Gospodine profesore!
— O, da. Oprostite, molim vas! Vidite, Emil je radio za vašeg oca
kao ekspert za međunarodno pravo. Radio je i za druge, ali najviše
za vašeg oca. Rossa. Georga Rossa. Tako se zvao vaš otac, zar
ne?
— Da, tako se zvao. Imate izvrsno pamćenje.
— Uistinu. Ja pamtim sve. Desetljećima. U moj je mozak usječeno
milijun događaja i činjenica. Mogu to mirno reći. A osim toga, ta stvar
koju je vaš otac dao mom prijatelju da je ispita, nas je obojicu veoma
uzrujala. Emila, dakako, mnogo više nego mene; ja sam, naime, već
u stanovitoj mjeri znao kako stvari teku u tom našem svijetu.
Međutim, priznajem, i ja sam bio uzbuđen, o, kako da ne… —
Damianijev pogled opet odluta u prazno. Ponovno ušuti. Nastavi tek
nakon nekog vremena: — Prevara, dakako. O tome je bila riječ.
Ugovor između Amerike i Sovjetskog Saveza kojim su one podijelile
svijet između sebe — točno tako kao što su to učinili tisuću četristo
devedeset i četvrte Španjolci i Portugalci — samo ovaj put bez
papinskog blagoslova! —.Zakašljuca, nasmiješi se i protrlja ruke.
— Ugovor između Amerike i Sovjetskog Saveza? — ponovi Daniel
iznenađenim glasom. — A kada je on trebao biti zaključen? I gdje? I
kakve veze ima s tim moj otac?
— Sve je to skupa vrlo nejasno, dragi signore Ross. Vaš je otac
zamolio Emila da dođe i predao mu prijepis tog ugovora… Navodno
je to bio prijepis tajnog protokola snimljenog na film, kojeg se
dokopala Ribbentropova služba u Teheranu…
 — U Teheranu?
Oko vile ludo je zavijala noćna oluja. Krovni su crijepovi klepetali,
drvo je škripalo, a kroz prozore dolazio je propuh.
— U Teheranu, da. Pa tamo je krajem četrdeset i treće bila ta
konferencija Velike trojke: Churchilla, Staljina i Roosevelta. I tada je
navodno sklopljen i taj tajni protokol, koji je Emil trebao pregledati.
Naime, može se reći, trebao'je do u detalje prekontrolirati da li je
falsifikat urađen do perfekcije. Takvi se sporazumi sastavljaju jednim
sasvim određenim jezikom, sa sasvim određenim formulama i
pravilima, zar ne? Jedan će stručnjak odmah primijetiti svaku krivu
riječ. A htjeli su biti sasvim sigurni da je prevara izvedena
savršeno…
— Tko je htio biti sasvim siguran, gospodine profesore, tko?
— Pa varalice, razumljivo, dragi prijatelju. Ili, ako je taj protokol bio
zaista pravi — onda su Amerikanci i Sovjeti prevarili čovječanstvo.
Ako su ga pak falsificirali nacisti, i u tom je slučaju morao djelovati
potpuno vjerodostojno, jer ga se htjelo upotrijebiti u svrhu
propagande — onda su čovječanstvo prevarili nacisti ili su to u
najmanju ruku htjeli postići. U svakom slučaju trebali su
prvorazrednog eksperta koji će im potvrditi da je protokol po stilu i
formulaciji sasvim besprijekoran. Prevara, kao što vidite. Prevara
Saveznika, prevara nacista — pa to je potpuno isto, zar ne? Emil je
bio sav izvan sebe, dobričina… bio je tako naivan… Suprotno vašem
gospodinu ocu… Zao mi je, već sam vam rekao, žao mi je, što
moram na taj način govoriti o njemu. Ali, upravo je obmanjivanje bio
poziv vašeg oca, zar ne? Ionako nas svi varaju… i uvijek će nas i
varati. Koliko je puta ovaj naš svijet već bio podijeljen? Koliko puta je
čovječanstvo već prevareno? Sjetite se samo pakta o nenapadanju
između Njemačke i Rusije, koji su u kolovozu trideset i devete
potpisali Ribbentrop i Molotov… I sjetite se da je Njemačka tada
napala Rusiju u lipnju četrdeset i prve, niti pune dvije godine
poslije… Prevara… Prevara… Nacisti varaju… Varaju i Amerikanci i
Sovjeti? I zar su nacisti željeli prezentirati čovječanstvu tu prevaru?
Vjerojatno! Najvjerojatnije su u to bili upleteni i Kohl i Reagan… —
Damianijev pogled stade lutati po prostoriji.
— Gospodine profesore! Molim vas! Reagan je u to vrijeme bio
glumac u Hollywoodu, a Kohl je bio četrnaestogodišnji dječak!
 — Ah tako… — Ništa više nije moglo pokolebati Damianija u
njegovoj argumentaciji koja se udaljila od realnosti. — No, dobro, ali
to nema nikakva značenja! Tijek povijesti uvijek je isti: nas se vara!
Ja sam u stalnoj vezi sa svim važnim osobama. Neprestano primam
nove informacije. Prevara. Prevara. Od početka svijeta pa do kraja…
Daniel poče govoriti veoma glasno kako bi otrgnuo Damianija iz
njegove utonulosti. — I do kakvog je rezultata došao vaš prijatelj,
gospodine profesore?
— Rezultat? — Damiani pogleda Daniela, ne razumijevajući ga.
— Nakon pregleda tajnog protokola koji mu je uručio moj otac.
— Kako to mislite? Ah, da! To ne znam, dragi prijatelju.
— Zašto ne znate?
— U svibnju sam se morao vratiti u Rim. U svibnju je Emilova vila
na Savignyplatzu bila potpuno bombardirana, to sam još čuo.
Poginuli su mu žena i djeca, a on je završio u bolnici teško ranjen…
Vi ne znate kako je tada bilo u Berlinu s tim zračnim napadima…
Užasno… U svakom slučaju, ja nisam nikada više razgovarao s
Emilom o rezultatu njegova ispitivanja… Kao što rekoh, tek kad sam
čuo vaše ime i da je za vrijeme rata vaš otac radio u Berlinu, tada
sam se opet sjetio cijele te stvari…
Daniel reče: — A što ako je jedan takav ugovor između Sovjetskog
Saveza i Amerike zaista postojao — i postoji još uvijek?
— Ah! — Damiani umorno odmahne rukom. — Tja, onda postoji,
dragi prijatelju. Sa znanstvenog stajališta, to je čak sasvim moguće.
Jer, to bi ležalo u prirodi svijeta, zar ne? Prevara… Prevara… Eto,
takav je taj naš svijet! Sto mislite, što bi še dogodilo kad bi se utvrdilo
da jedan takav ugovor stvarno i postoji? Ništa, dragi prijatelju, baš
ništa! Vjerujte mi: nikog živog to ne bi zanimalo! Jer, ionako su
prevare neprestano na dnevnom redu… — Damiani se sklupča.
Smijao se zbunjeno. Slijedila je duga stanka ispunjena zavijanjem
bure izvana. Napokon Daniel upita oprezno: — A… je li vaš prijatelj
još živ, gospodine profesore?
Damiani digne pogled i dugo ga zadrži na Danielu.
— Koji prijatelj? — Sa svojim je mislima bio daleko, veoma daleko,
u jednom drugom svijetu, u svom svijetu.
— Taj, o kojem ste mi upravo pričali. Taj koji je od mog oca dobio taj
dokument na pregled. Taj profesor, Emil Kant.
 — Ah, tako, mislite na Emila! — Damianijevo lice odjednom poprimi
izraz djeteta. — Tisuću devetsto sedamdesete još je bio živ. Te je
godine objavljena moja knjiga i on mi je čestitao. Znate, mi smo od
vremena rata izgubili svaki kontakt. Ali, kad je moja knjiga u Italiji i
među mojim kolegama po struci pobudila veliku pažnju, da, mogu to
mirno reći, tada se Emil potrudio i potražio moju adresu u Rimu. U to
sam vrijeme stanovao u Via Cortina d’Ampezzo. Započeli smo
veoma živu korespondenciju, a krajem sedamdeset i prve Emil me je
čak i posjetio. U to mu je vrijeme bilo, dajte da razmislim, da,
šezdeset i četiri godine. Točno, rođen je tisuću devetsto i sedme.
Kad je tisuću devetsto sedamdeset i treće bio objavljen njemački
prijevod »Inter caetera divinae«, pozvao me Fakultet za
međunarodno pravo Slobodnog sveučilišta u Berlinu i dodijelio mi
priznanje. Laudatio je održao moj stari prijatelj Emil. Bilo je to veoma
upečatljivo. Listopad sedamdeset i treće, da. Tada sam ga vidio
posljednji put. Nakon toga sam neprestano putovao i držao
predavanja o toj knjizi i bio strašno zauzet. Naša se veza opet
prekinula. Dakle, da li je Emil još danas živ, to ne znam. Nikada više
nisam čuo za njega. Nisam isto tako nikada saznao je li možda
umro. Danas bi mu bilo sedamdeset i sedam godina. U vrijeme kad
sam ja u Berlinu primio priznanje, živio je s domaćicom u jednoj vili
na Schwanenwerderwegu kod Wannseea, tamo u malom zaljevu.
Poznajete Berlin?
— Da.
— Schwanenwerderweg. To je Zapadni sektor. Tamo izvan grada je
idilično. Tristo dvadeset i pet, mislim. Nešto s tristo dvadeset. Zašto?
Zar želite razgovarati s Emilom?
— Da, gospodine profesore. Vi ste u svibnju četrdeset i četvrte
napustili grad. Naša se veza s mojim ocem prekinula u ožujku
četrdeset i pete. Možda vaš prijatelj zna što je kasnije bilo s mojim
ocem i da li je zaista umro četrdeset i pete, kako i gdje.
— Imate pravo — reče Damiani. — Emil bi to morao znati. A
također i što je bilo s tim predmetom Teheran. Čudno, kad sam
sedamdeset i treće bio u Berlinu, nismo to ni spomenuli. I mene bi
zanimalo. Srdačno ga pozdravite! Neka mi piše. Mirno mu možete
ispričati kako smo se upoznali i da ja baš nisam sasvim dobro, na
žalost. I da imam tih užasnih neprilika s Aleksandrom i Isabellom, te
Ferdinandom. Sve mu ispričajte. On će vam također ispričati sve o
vašem ocu. Ako je još živ…
 4
Morate čuti našu dirigenticu i prvu violinu Franzi!
Tim je riječima počinjao tekst na unutrašnjoj stranici prospekta koji
je bio izrađen u tamnoružičastoj, sivoj i bijeloj boji, a na koricama
prikazivao mladu ženu kako stojeći svira violinu. Haljina joj je bila u
stilu prelaza stoljeća s dubokim izrezom. Kosa crvena, crveno joj je
bilo i lice, i violina i dekolte. »Takve je žene slikao slikar Reznicek
prije prvog svjetskog rata«, pomisli Daniel Ross. »Vidio sam mnogo
takvih u starim svescima ’Simplicissimusa’. Kakav šarm…«
— …da, gospođice, točno! — Telefonirao je sjedeći za pisaćim
stolom u salonu apartmana četiristo devetnaest/dvadeset u hotelu
»Ritz«, u blizini Trga Schwarzenberg s pogledom na more svjetala
noćnog prometa na širokoj bečkoj Ringstrasse. Apartman je bio
namješten stilskim pokućstvom. Na pisaćem su se stolu nalazile
dvije vaze pune cvijeća; jedna, kao poklon od uprave hotela, i druga,
manja, puna mimoza. Daniel je čuo kako Mercedes hoda po pokraj
noj spavaćoj sobi. Stigli su prije jednog sata. Daniel je upravo
razgovarao s hotelskom telefonisticom.
— Profesor Emil Kant, Zapadni Berlin, Sehwanenwerderweg, broj
kuće nešto oko tristo dvadeset…
Bečka užina sa »Slatkim bečkim pucama« u Cafeu »Ritz« svakog
dana od 17 do 19 sati, stajalo je iznad crteža. Daniel je uvijek, kad
god bi imao posla u Beču, odsjedao u »Ritzu«; volio je taj hotel, i
dobro ga poznavao već godinama, isto kao i poznatu kavanu kraj
hotela, koju je taj prospekt i reklamirao.
— Nazovite, hvala vam! — Spusti slušalicu, ponovno raširi prospekt
i odsutno pročita još jednom: »Morate čuti prvu violinu Franzi! I
temperamentnu sviračicu činela Fifi«…
Bio je petak, 9. ožujka 1984. oko 20 sati. Daniel i Mercedes otišli su
iz sanatorija Kingston kod Heiligenkreuza prije približno dva sata,
zahvalni čitavom sanatorijskom osoblju za njihov trud i pomoć:
liječnicama, liječnicima, sestrama, bolničarima, debeloj glavnoj sestri
Magdaleni, bljedolikom doktoru Herdegenu. Na kraju su Mercedes,
on, Sibylle i Werner ostali sami, ispred ulaza u kliniku, gdje je u
snijegu čekao taksi.
— Tebi, Sibylle, zahvaljujem, dakako, najviše i od sveg srca. Opet
si me spasila. Predivna si. Za mene ne postoji bolji liječnik na cijelom
svijetu…
— Neće ti ni trebati liječnik, ako se budeš držao onoga što si
obećao i ako ne budeš uzimao više od dvije tablete amadama
dnevno. Upozoravam te, dragi moj! To tako neće moći potrajati
vječno, s tim tvojim gutanjem tableta! Ovaj put si već bio na rubu,
kažem ti istinu.
»…Zajedno s ostalim zvijezdama legendarne bečke
’Damenkapelle’, one će vas obje očarati potpurijem melodija od
Straussa do Lannera, Ziehrera, Stolza i Lehara…«
— Ja ću pripaziti, Sibylle — reče Mercedes. Nastavljali su razgovor,
samo kako bi što dulje odgodili trenutak rastanka. Sve su četvoro bili
nostalgično i sentimentalno raspoloženi.
— To je lijepo od vas, Mercedes, ali vi to ne možete. To može samo
ovaj fakin sam, i on to zna. Uvijek je i znao…
Daniel zagrli Sibylle i poljubi je u lice. Ona mu na čelu učini znak
križa.
— Čemu to? — upita on. — Ja…
— Ti ne vjeruješ, u Njega, znam — reče Sibylle. — Ali ja vjerujem.
Neka te On štiti. Prije dvanaest godina isto smo tako stajali jedno
kraj drugoga — sami. Kasno noću ispred nebodera kraj Opće
bolnice. Tada si mi ti na čelu učinio znak križa i rekao, neka zaštiti
mene, a ja sam rekla: »Čemu to? Pa ti ionako ne vjeruješ u Njega!«
A ti si odgovorio: »Ja ne vjerujem, ali zato vjeruješ ti.« Sjećaš se
toga?
— Da, Sibylle — reče on. — Točno se sjećam.
— Nemoj da opet prođe dvanaest godina! — reče Werner.
— Mercedes, od sada ste vi odgovorni da se momak uskoro javi,
zajedno s vama, razumljivo. Svakako nazovite! Gdje god bili! Da ne
brinemo za vas!
— Da, Werner — reče Mercedes.
— Da ste mi zdravi! I sretni! I budite zajedno! I ne gubite hrabrost u
tom našem usranom vremenu — reče Daniel pogledavši pri tome
Sibylle.
Ona kratko žmirne očima. — I ti također, Danny! I pripazi na sebe,
molim te!
»…Uz to kava, čaj ili topla čokolada kao nekada. Izaberite također
komad kolača, brioša ili torte — kako želite. I sve to za cijenu od
samo S 65.—…«
Napokon su veoma brzo ušli u taksi. Taksi krene. Daniel se osvrne.
Werner i Sibylle stajali su ispod svjetiljke na ulazu i mahali.
Daniel je naručio apartman u »Ritzu« preko Colleda: četiristo
devetnaest/dvadeset. Koliko se god mogao sjetiti unazad, uvijek je
dobivao apartman četiristo devetnaest/dvadeset. Za to dugo vrijeme
postao je to tako reći »njegov« apartman. Uvijek bi ga svi vratari i
recepcionari s radošću dočekivali i pozdravljali. I ovaj put su bili isto
tako uslužni i susretljivi. Stisnuo je mnogima ruke, a jednu je ženu
čak i zagrlio. Svoju dobru staru prijateljicu Edith, na recepciji.
Poznavali su se već više od dvadeset godina. Edith, ljubazna kao i
uvijek, bila je odjevena u jednu od svojih crnih, do grla zakopčanih
haljina, s tirkiznom ogrlicom oko vrata. Imala je prekrasnu frizuru i
bila je decentno našminkana, kao i uvijek. Odvezla se zajedno s njim
i s Mercedes do četvrtog kata, otvorla četiristo devetnaest/dvadeset,
upalila sva svjetla i poželjela i:n ugodan boravak. Kad je otišla,
Daniel je otkrio kuvertu s dobrodošlicom, prislonjenu na malu vazu
na pisaćem stolu. Mimoze su bile izraz Edithine pažnje. Veoma se
raduje što ponovno vidi Daniela, napisala je.
Telefon ispred njega zazvoni.
On žustro digne slušalicu.
— Da?
— Ovdje centrala, gospodine Ross. Htjeli ste broj profesora Emila
Kanta…
— Jeste li ga dobili?
— Da, gospodine Ross. — Djevojka izreče broj i Daniel ga pribilježi.
— A točna adresa je Schwanenwerderweg tristo dvadeset i sedam.
— Hvala vam mnogo, draga gospođice. — Daniel spusti slušalicu.
U apartmanu je bilo veoma toplo. Morao se presvući odmah, čim su
stigli. Sada je bio samo u pidžami i jutarnjem ogrtaču.
— Imam ga! — dovikne Daniel.
— Odlično! — začuje se Mercedesin glas iz spavaće sobe. —
Nazovi odmah! Tako brzo im valjda nije uspjelo prisluškivati naš
telefon.
Daniel okrene pozivni broj za Berlin, a zatim Kantov broj. Potrajalo
je prilično dugo, dok se otamo javio neki ženski glas:
— Ovdje stan profesora Kanta!
 — Dobra večer! Govorim iz Beča. Zovem se Daniel Ross. Da li bih
mogao razgovarati s gospodinom profesorom?
— Ross, rekli ste? Iz Beča?
— Da.
— Trenutak molim. — »Uspjet ću«, pomisli Daniel i uzbuđeno prođe
rukom po sijedoj kosi.
Muški glas: — Ovdje Kant.
— Oprostite na smetnji sada uvečer, gospodine profesore, ali
veoma mi je važno. Nadam se da bih preko vas mogao saznati
nešto o sudbini svog oca.
— Kako se ono zovete?
— Ross. Daniel Ross. Moj se otac zvao Georg Ross i u ratu je
radio za Ribbentropovu službu. Vi ste ga poznavali…
— Tko to kaže?
— Profesor Damiani.
— Umberto? Ali, kako to…
Daniel ukratko ispriča svoj razgovor s Damianijem. — Sjećate se
još toga, gospodine profesore?
Tišina.
— Gospodine profesore!
— Da.
— Upitao sam…
— Ja vas ne poznam, gospodine Ross. Rekli ste da govorite iz
Beča. Mislim da ne možemo telefonom…
— Razumljivo! Mogu li doći k vama u Berlin?
Opet tajac.
Zatim Kant reče: — Ako vam je to toliko važno, gospodine Ross…
onda molim, dođite!
— Kada?
— Kad god želite. Ja imam vremena.
— Da li bih mogao doći već sutra? Hitno mi je. Sutra uvečer?
— Što se mene tiče, u redu. Recimo u sedam?
— Sedam je perfektno. Mnogo vam hvala, gospodine profesore!
Daniel pozdravi i spusti slušalicu. Odmah zatim okrene portirov
broj. Kad se ovaj javio, odmah ga je prepoznao po glasu.
— Gospodine Albert, ovdje Ross.
— Poštovanje, gospodine Ross. Čime vam mogu biti na usluzi?
 — Trebam karte. Sutra letimo za Berlin.
— Ima nekoliko aviona. Gospodin Ross moraju u Miinchenu ili
Frankfurtu presjedati. Direktnih letova nema.
— Znam. Imam dogovor u šest sati.
— Trenutak molim, da uzmem plan letenja. U šest sati, rekli ste?
Onda bih predložio da uzmete AUA u jedanaest sati trideset minuta
za Miinchen. Veoma je povoljno, jer odmah imate vezu za dalje. S
PAN AMERICAN već ste u pola četiri u Berlin-Tegelu.
— Odlično. Samo, već je večer. AUA-agencija u gradu…
— Je zatvorena. Rezervirat ću vam karte direktno na aerodromu.
Onda će gospodin Ross platiti karte sutra.
— A što ako nema slobodnih mjesta?
— Ne, sada u zimi ima. Zrakoplovi lete poluprazni. Gospodin Ross
mogu biti sasvim mirni. Jednu kartu za vas i jednu za milostivu
gospođu. Odmah ću se pobrinuti za to.
— Hvala, gospodine Albert! — Daniel ustane ponesen
zađovoljst\om. »Ako budem imao sreće«, pomisli… »Ako budem
imao sreće…«
Krene salonom do spavaće sobe i otvori vrata. Tu je gorjela samo
jedna svjetiljka na noćnom ormariću. Mercedes je ležala na krevetu
naga. Daniel se zagleda u njeno skladno, suncem opaljeno tijelo,
velike, lijepe grudi, duge noge, jedva primjetni trbuh i tamni stidni
trokut.
— Dođi, Danny! — reče Mercedes. — Dođi k meni! Tako sam dugo
čeznula za tim!
Kasnije.
— Bilo je čarobno. Bilo je tako divno i tako snažno, kao nikada
ranije.
— I meni također, Mercedes.
— U većine ljudi prvi put uopće nije tako lijepo, jer se još dobro ne
poznaju. I zato je dobro, da smo morali tako dugo čekati, Danny.
Kroz to smo se vrijeme dobro upoznali. I zato je bilo tako predivno.
Veoma te volim, znaš li?
— A tek ja tebe, Mercedes. A tek ja tebe!
— Ponekad muškarac prvi put zakaže, koliko god se oboje trudili,
rekla mi je jedna prijateljica. Ali žena može tada biti osobito sretna.
— Aha.
 — Da, jer to, naime, dokazuje da je muškarac zaista i pošteno voli.
Prepošteno i stvarno. Previše i prejako želi. To je uvijek dobar znak,
čula sam.
— Onda bi i ti bila veoma sretna da prvi put nije išlo, Mercedes?
— Da, veoma.
— Žao mi je da to nisam ranije znao. Samo bojim se, ne bi ništa
koristilo.
— Da, i ja se bojim.
— Ali, ti mi vjeruješ da te volim, iako je sve bilo u redu?
— Da — ozbiljno odgovori ona. — Možda to što mi je pričala
prijateljica, govore neki muškarci ženama samo zato da bi se
opravdali. Kao izgovor. Reci, nisi pri tom uopće mislio na Sibylle?
— Ne, Mercedes.
— Znam. Znam, Danny. Primijetila bih, sigurno. Ne bi bilo tako
prekrasno. Sada ti vjerujem da me zaista voliš. Do danas sam se
bojala.
— Radi Sibylle?
— Da. Ona je toliko divna. Posljednjih sam dana neprestano
razmišljala o tome, kako je naprosto moraš još uvijek voljeti, pa
rekao ti bilo što. Sad znam da mogu biti mirna.
— Sasvim mirna, Mercedes. — On nešto primijeti na noćnom
ormariću. — Što je… Pa to je stara ploča!
— Koju nam je poklonila Sibylle, da. Vaša pjesma, nekoć. Naša,
sada. Neka nas štiti. Nas i našu ljubav. Stavila sam tu ploču kraj nas
iz praznovjerja. Pomislila sam, ako ta ploča bude tu kraj nas i ako
nam bude lijepo, onda me zaista i pošteno voliš.
— Eto, vidiš!
— Ali ja ne želim za nas dvoje samo malo sreće! Želim svu sreću
ovoga svijeta! Nikada ne mogu biti presretna. I nikada ne bih
osjećala čežnju za tugom…
— Svejedno, ali, riječi mi se ipak sviđaju.
— Da, da, svakako… — Sagne se nad njega i divlje ga zagrli.
— O Danny, najdraži moj, dođi k meni, još…
U 23 sata zamijenio je noćni portir Felix Pokorny svog prethodnika
iz noćne smjene. U to su vrijeme još mnogi gosti sjedili u baru i u
velikoj stražnjoj dvorani. Felix Pokorny se nalazio već godinama u
penziji. U »Ritzu« je radio mnogo godina. I sada bi ga njegove bivše
kolege iz »Ritza« ili obližnjih hotela znali pozvati u zamjenu, kad bi
neki od stalno namještenih noćnih portira obolio. Pokorny bi uvijek
uskakao u zamjenu. Već tri zadnje noći zamjenjivao je u »Ritzu«
dvojicu kolega koji su imali zajedničku službu, ali su obojica oboljela
od gripe i ostala u krevetu.
Pokorny je bio krupan, visok čovjek, koji je živio sam. Ženu je
izgubio prije mnogo godina, djeca su bila odrasla i već oženjena.
Pokorny je veoma rado zamjenjivao kolege na poslu. Ali ne zbog
novca. On je predugo vremena bio zaposlen u velikim hotelima.
Naprosto je bio opčinjen tim svojim poslom i velikim hotelima.
Oko jedan sat iza ponoći i bar i pokraj na dvorana su se polako
ispraznili. Gosti su se povukli u svoje sobe. Mnogi su ponijeli sa
sobom jutarnja izdanja novina, što su ih prodavači donijeli u hotel.
Oko dva sata zavladala je grobna tišina. Jedan je službenik drijemao
na stolcu kraj teretnih dizala, a Pokorny, koji je upravo zaključao
velika staklena krila ulaznih vrata, sjedio je u maloj telefonskoj
centrali iza dugog prijemnog stola i čitao iz odabranih pisama
Ernesta Hemingwaya slijedeći tekst: »Svijet je toliko bogat mnogim
stvarima, da sam uvjeren kako bismo svi mogli biti sretni poput
kraljeva. A kako su to sretni kraljevi?« Tog trenutka zazvoni zvonce
na ulaznim vratima.
Pokorny ustane, krene dvoranom te hodnikom i ugleda kako ispred
vrata stoji čovjek odjeven u dufflecoat podstavljen krznom. Iza njega
su bila parkirana kola na pokrajnom kolniku Ringstrasse. Čovjek je
bio visok i mršav, plava mu je kosa bila sasvim kratko ošišana. Dok
je Pokorny otvarao jedno krilo staklenih ulaznih vrata i puštao gosta
da uđe, ljubazno se smiješio.
— Dobra večer, gospodine.
— Večer — reče Wayne Hyde. — Napokon! Bože moj, kakva noć!
Već sam pomislio da nikada neću stići u Beč.
— A što se dogodilo? — upita Pokorny.
— Pukla mi je desna stražnja guma. Na autoputu. Kod sto
dvadeset.
— O, Jezus — reče Pokorny. — Gospodin su baš imali peh.
— Može se reći. Nisam imao rezervne gume. A tek dok su odvukli
kola!
— Gdje se to dogodilo?
 — Ispred Sankt Poltena.
— Jezus — reče Pokorny. — Mora da je gospodin mrtvo umoran.
— Baš i jesam. Nadam se da imate za mene jednu slobodnu sobu?
— Koliko god želite. Izvolite, pođimo, molim lijepo… — Pokorny
krene prvi. Wayne Hyde izvuče iz džepa dufflecoata maramicu i
jednu malu bočicu, spretno je otvori i maramicu jako natopi eterom.
Naglim se pokretom sasvim približi Pokornyju odostraga i pritisne mu
rukom maramicu na nos i usta. Stari se portir odupirao veoma kratko
i potom se odmah stropoštao. Hyde ga stade vući po sagu dvorane.
Iz pravca teretnih dizala došao je dremljivi sluga, kojeg je probudilo
noćno zvono. Trljao je oči.
— Što to… — Dalje nije izustio ni riječi. Hyde je i njemu istog trena
pritisnuo maramicu na lice. Kućni sluga učini svega nekoliko snažnih
pokreta rukama, a zatim se poput Pokornyja sruši na sag i ostade
tako ležeći u nesvijesti.
Hyde se kretao brzo i gipko. Šmugne iza dugačkog prijemnog pulta
i preleti pogledom preko velike crne ploče s mnogo raznobojnih
kartica na kojima su bila ispisana imena. Bio je to plan zauzetosti
soba. Hyde pronađe ono što je tražio.
419/420 — DANIEL ROSS.
Krene u ured iza zida s ključevima, upali neonsko svjetlo i ogleda
se oko sebe. Bilo je tu i računalo. Na pokrajnom pisaćem stolu
primijeti ormarić za odlaganje računa gostiju, kao i odgovarajuće
potvrde. Na računu apartmana četiristo devetnaest/dvadeset bile su
pričvršćene dvije priznanice: jedna za etažni servis, a druga iz
računala s podacima o obavljenom telefonskom razgovoru: broj
telefona, trajanje razgovora četiri minute, te iznos za plaćanje. Hyde
u najvećoj brzini zapiše na komad papira berlinski broj i papir brzo
sakrije. Račun s kompjutorskom karticom uredno vrati natrag u
kutiju. Ugasi neonsko svjetlo, izađe iz ureda i stane ispred zida s
ključevima. U pretincu četiristo devetnaest nije bilo ključa, ali se
unutra nalazila neka kartica. Hyde je brzo uze u ruke i pročita što je
na njoj bilo zabilježeno.
Zadovoljno kimne i popravi kravatu. Zatim napusti hotel, pripazivši
da pri izlasku prekorači nepokretnog Pokornyja. Neposredno zatim
već je sjedio kraj vozača u kolima koja su još uvijek stajala ispred
ulaza.
 — Kamo? — upita bljedoliki dr Herdegen.
— Rechte Wienzeile deset — reče Hyde.
U isto vrijeme — bilo je 2 sata i 15 minuta noću, subota, 10. ožujka
— Conrad Colledo, glavni šef odjela za politiku i aktualne događaje
pri Televiziji Frankfurt, razgovarao je telefonski iz svoje radne sobe u
vili u Siesmayerstrasse kraj velikog parka Griinenburg u Frankfurtu s
jednim od svojih tragatelja u Los Angelesu. Tamo je bilo tek 17 sati i
15 minuta, a vremenska je razlika iznosila devet sati. Colledo se
doimao iscrpljeno.
— Dakle, sažeto rečeno, šefe — dopirao je do Colledova uha glas
mladog muškarca — posljednja dva dana bili smo neprestano na
putu između Washingtona i Los Angelesa. Nas sedmorica. Ovdje
postoji C. C. A, a također i A. C. A, to jest »Klub kamermana
Amerike« i »Savez američkih kamermana«. Nakon dugog
nagovaranja pokazali su nam listu svojih članova za vrijeme rata. Tu
je upisan gotovo svaki kamerman, i najbolji, dakako. A braća u
Teheranu bila su dakako prvorazredna klasa.
— Zacijelo, Pit. Nastavi!
— Sada imamo kompletan pregled. Jedanaesti prosinca četrdeset i
prve objavile su Italija i Njemačka rat Americi. Zbog toga smo
preispitali, koliko ih je i koji su članovi obaju udruženja bili u vojnoj
službi između četrdeset i prve i četrdeset i šeste. Bilo ih je dvije
tisuće šesto pedeset i sedam. Da, i nama je umalo pozlilo, U
Ministarstvu obrane u Washingtonu bili su s nama više nego ljubazni,
ali uvid u popis nismo dobili. Pokušavali smo sve moguće trikove, ali
uzalud. Jednog smo starijeg arhivara ipak uspjeli pridobiti utoliko, što
nam je barem obećao kazati na kojem »Theatres of War«, na kojem
bojištu, ili za koje su posebne zadatke bili ti ljudi angažirani.
— I?
— Taj je čovjek danas ujutro doživio saobraćajnu nesreću. Prije
nego što nam je mogao bilo što reći. Pregažen je na pješačkoj zebri.
Jedna su kola projurila i dohvatila ga. Ostao je na mjestu mrtav.
— A kola?
— Vozač je pobjegao s mjesta udesa. Do sada nema nikakvih
tragova, kaže policija. Registarska je tablica na kolima bila tako
prljava, da svjedoci nisu mogli ništa razabrati. Jasan slučaj, zar ne?
— Potpuno jasan — reče Colledo. — Sranje.
 — Međutim, pregledali smo svu moguću dokumentaciju. I uspjeli
smo saznati koliko je još danas u životu tadašnjih članova obaju
udruženja, a kojih je bilo preko dvije tisuće šesto. Tisuću devetsto
devedeset i osam. Dakako, većina ih više ne radi. A oni koji su još
zaposleni, ne nalaze se više u Hollywoodu, nego također na Istočnoj
obali ili na televiziji. Praktički, po čitavoj zemlji. Međutim, i oni koji
više nisu zaposleni, također su se raštrkali posvuda.
— Pokušajte ih pronaći sve!
— Šefe, rekao sam da ih ima još tisuću devetsto devedeset i osam!
— Čuo sam. Pronađite ih sve!
— To će potrajati čitavu vječnost!
— Pa onda neka potraje čitavu vječnost!
Iza Colleda je na zidu visjela slika njegove male kćerke Kathi koja
je umrla prošle godine.
— Gotovo dvije tisuće kamermana! A nas je sedmorica! Na
svakoga od nas otpada okruglo tri stotine! To je nemoguće, priznajte,
šefe!
— Poslat ću vam preko još deset momaka.
— Ali to je ludost, šefe!
— Znaš li što mi tražimo, Pit?
— Jasno, šefe.
— Onda ne kenjaj!
— Slušam vašu zapovijed, šefe. Još ćemo svi pošašaviti.
— Pa onda ćete, dakle, svi pošašaviti. Ili ćete pronaći prave ljude.
— Nikada, šefe, nikada! Ako im se i uspijemo barem nekako
približiti — dožive saobraćajnu nesreću. Ili im puška odapne prilikom
čišćenja. Ili…
— Pit?
— Da, šefe?
— Jezik za zube. Uradi što ti kažem! I ostani u vezi sa mnom! Laku
noć!
Colledo spusti slušalicu i nasloni glavu među dlanove. »Dakle, opet
ništa«, pomisli. »Ništa i ništa. Posvuda sam odaslao svoje najbolje
ljude. U Institut za suvremene događaje u Miinchen, u Državni arhiv
u Berlin. U Koblenz, da, tu smo umalo imali sreće. Umalo. Jadnika iz
Centra za dokumentaciju ubili su, a radni je dnevnik nestao. Inače?
Inače, ništa. Uopće ništa. Ništa u ’British War Museumu’ u Londonu.
Ništa u ’Archive de la Seconde Guerre mondiale’ u Parizu i u svim
ostalim arhivima. Ništa u arhivima Washingtona. Ništa, ništa, ništa.
Danny je nazvao. Iz Beča. Barem je on nekoga pronašao: vještaka
koji je morao pregledati tajni protokol i dati svoje mišljenje. Danas leti
u Berlin. Već sam odaslao čitavu ekipu. BKA je obaviješten.
Možda…«
— Conny!
On digne pogled.
U sobu je ušla Lisa, njegova malena, nježna ženica. Bila je bosa i u
spavaćici. Plava joj je kosa bila raščupana. — Zar ćeš raditi čitavu
noć? Već je pola tri.
Prišla mu je i savila ruke oko ramena. On poljubi njene razrezane
ručne zglobove.
— Doći ću — reče.
— Je li to ta stvar o kojoj mi nećeš ništa ispričati?
— Ne mogu, Lisa, ne mogu.
Sitna ženica odjednom zaplače. On je pokuša utješiti i smiriti, ali je
potrajalo dosta dugo dok mu je to uspjelo. Pošli su u krevet. Lisa je
ubrzo zaspala. Conrad Colledo ležao je kraj svoje žene budan,
otvorenih očiju, osluškujući njeno pravilno disanje. Te noći nije ni oka
sklopio.
 5
Mercedes i Daniel iznajmili su u zrakoplovnoj luci Tegel automobil i
stigli u hotel »Kempinski« na Kurftirstendammu oko 16 sati i 30
minuta. Glavni se ulaz nalazio u Fasanenstrasse. Daniel, koji je
»volvom« došao s Hardenbergstrasse, parkirao je kola i ušao s
Mercedes u veliko predvorje hotela. Posluga se odmah pobrinula za
njegov prtljag. Glavni portir Willi Rouf, neobično srdačan i uslužan
gorostas, porijeklom iz Bavarske, srdačno je pozdravio Daniela.
Poznavali su se već godinama, jer je Daniel, uvijek kad god bi to bilo
moguće, odsjedao u istim hotelima. I u »Kempinskom« je Daniel
imao svoj stalni apartman: šesto šest/sedam.
Predstavio je Mercedes Ruofu, pa su nekoliko trenutaka proćaskali.
Prije nekoliko dana trojica su muškaraca otela poljski zrakoplov
državne kompanije LOT i odletjela u Zapadni Berlin, te sletjeli u
zrakoplovnu luku Tempelhof. Zrakoplov je letio na tuzemnoj ruti. Kad
su putnici shvatili gdje se nalaze, jedanaestero se njih odlučilo, kao i
trojica otmičara, ostati na Zapadu i zatražiti politički azil. Kao i sve
slične događaje, pa bili oni i najteži, Berlinčani su, dakako,
prokomentirali s pošalicom.
— Znate li što znači LOT, gospodine Ross? — upita glavni portir
Ruof. — »Landet ooch Tempelhof«{ 47 }… I jedna poruka za vas! —
Ruof pruži Danielu kuvertu i zaželi mu ugodan boravak.
U dizalu Ross otvori kuvertu i pročita obavijest.
— Što je? — upita Mercedes.
Daniel pogleda mladića koji ih je vodio do njihova apartmana i pruži
papir Mercedes.
»Tim čeka spreman u hotelu ’Steigenberger’«, pročita ona, a ispod
toga neko njoj nepoznato ime i broj telefona.
Mercedes se neobično sviđao apartman u Berlinu. Imali su još
dovoljno vremena na raspolaganju. Daniel naruči čaj. I dok su pili
čaj, on je na planu grada tražio najbolji put iz grada do Wannseea. U
Berlinu se veoma dobro snalazio, ali bio je tek početak godine, pa je
vrlo rano padao sumrak.
Mercedes je bila sve nemirnija. Shvatila je da ona ne može pratiti
Daniela. Svako daljnje objašnjenje samo bi uznemirilo profesora
Kanta i probudilo u njemu sumnju. On je očekivao jednu osobu: sina
čovjeka s kojim je surađivao u ratu. Daniel je dao naslutiti profesoru
Kantu da želi saznati sve, što on zna o sudbini njegova oca. Bilo bi,
dakle, sasvim izlišno predstaviti profesoru Rossovu pokćerku iz
Argentine. U tom slučaju valjalo mu je reći istinu odmah, od samog
početka. A upravo to oni nisu željeli.
— Ne boj se — reče Daniel pri odlasku. — Ništa se neće dogoditi.
Tamo vani je sve puno policije, Conny je to uredio. Pri i najmanjoj
sumnji da nešto nije u redu, policija odmah stupa u akciju. A odmah,
čim s profesorom raščistim osnovne stvari, stići će i snimateljska
ekipa.
— Svejedno se bojim, Danny, strašno se bojim… — Ona se pripije
uz njega. On je poljubi i pažljivo se oslobodi njena zagrljaja. — Ti si
moja dobra Mercedes, dušo, zar ne?
— Ja uopće nisam dobra!
— Jesi, ti si dobra, i ti me voliš i znaš da moram ići sam. I zato jer
me voliš, sad mi nećeš otežati taj odlazak, nego ćeš odmah lijepo
reći da se uopće ne bojiš i da si mirna.
Ona je još malo plakala, progutala slinu, rukom obrisala oči i rekla:
— Uopće se ne bojim.
— To je moja dobra djevojčica! — On je još jedanput zagrli, a zatim
brzo izađe iz apartmana i krene prema dizalu.
U salonu je Mercedes klonula na fotelju. Suze joj navriješe na oči i
ona prošapta: »O bože, da se barem tako užasno ne bojim!«
Jedan službenik zadužen za kola otprati Daniela do unajmljenog
»volva«. Bivalo je hladnije.
— Oprezno vozite, gospodine Ross! Cesta je smrznuta.
Zahvaljujem. — Stavi u džep kovanicu od pet maraka i zatvori vrata
za Danielom.
Kurfiirstendamm je bio zagušen večernjim prometom. Na Trgu
Rathenau skrene Daniel u Halenseestrasse. Vozio je tom cestom
prema sjeveru sve do sajamskog prostora. Ispred sebe je vidio
radio-toranj s crvenim pozicionim svjetlima, a zatim je stigao do
Avusa.
Već je prošlo pola sedam.
Daniel doda gas i poče autocestom voziti mnogo brže prema
jugozapadu. U susret mu je dolazilo svega nekoliko automobila. Na
kraju stanice S-Bahna Nikolassee skrene na izlaz iz.autoputa,
prijeđe Kronprinzessinnenweg i uputi se u dugačak Wannseebad-
weg, koji je vodio prema sjeverozapadu. Iz mnogih je vila do vrtova
dopiralo svjetlo, a neke druge, kao da nisu bile nastanjene. Daniel se
sve više približavao vodi. Odjednom se našao u izmaglici, pa zatim u
magli. Vidio je veoma loše i zato znatno uspori brzinu vožnje. Znao
je da se ispred njega nalazi Inselstrasse koja malim kratkim nasipom
vodi preko, do malog otoka Schwanenwerder. Odmah na početku
ulice primijeti troja parkirana kola. Telefonski je s Conradom
Colledom ugovorio znak da je policija zauzela svoja mjesta. Vozeći
korakom Daniel tri puta za redom kratko zablenda svjetlo. Svjetla
triju parkiranih kola kratko zasvijetliše u znak odgovora. Od
Inselstrasse do Schwanenwerderwega bilo je svega nekoliko
metara, a tu odmah u blizini nalazila se kuća broj tri stotine dvadeset
i sedam. I u Inselstrasse bio je parkiran i četvrti automobil, koji je na
isti način reagirao na Danielov znak svjetlom. »Bili bi u kući za manje
od jedne minute«, pomisli Daniel.
Skrene još jedanput udesno i odmah zatim stane. Tu napolju nije
bilo ulične rasvjete. Magla je bila gušća, vidjelo se svega nekoliko
metara. »Wannsee mora da je tu sasvim blizu«, pomisli Daniel
osjetivši miris vode. Profesorova je vila bila na dva kata i imala je
veliki, strmi krov pokriven crijepom s velikim okancima. Zidove je
pokrivala divlja vinova loza penjući se uvis po širokim drvenim
ljestvama. Susjedna je kuća bila udaljena barem stotinjak metara.
Daniel pozvoni na ulaznim vratima na kojima se nalazio kućni broj.
Iz portafona se začuje nejasan ženski glas: — Tko je?
Nagne se prema naprijed i odgovori u mikrofon: — Daniel Ross.
Imam dogovoren sastanak s gospodinom profesorom.
— Trenutak, molim!
Vrata se otvoriše, a iznad njih se upali svjetiljka. Daniel uđe i krene
kroz vrt zavijen u sivkastu maglu. Kućna se vrata otvoriše. Daniel
ugleda stariju, korpulentnu ženu. — Dobro veče — pozdravi on.
— Večer — odgovori žena. — Imate li pasoš?
— Da.
— Dajte mi ga!
Daniel joj ga pruži.
— Trenutak.
Vrata se zatvoriše, Daniel začuje kako se koraci udaljavaju.
Pričeka. Koraci se vratiše. Vrata se iznova otvoriše. Starija mu žena
vrati pasoš i reče: — Uđite, gospodine Ross. Morate oprostiti! Nikad
se ne može biti dovoljno oprezan. — Stajali su u malom predsoblju.
— Molim vaš kaput!
Žena objesi kaput na vješalicu. Zatim otvori druga vrata.
— Izvolite, ovuda molim!
Daniel uđe i odmah zastane veoma iznenađen. Našao se u veoma
velikoj prostoriji, uređenoj poput velikog dnevnog boravka. Pod je bio
prekriven sagovima, a pet upaljenih stojećih svjetiljaka sa zvonastim
sjenilima širilo je toplu, sjajnu svjetlost. Prostorija je bila veoma
spretno i s puno ukusa podijeljena pomoću pojedinih komada
pokućstva u dio za boravak, za jelo i za rad. Široke, slobodno
stojeće drvene stepenice vodile su u gornji kat. Dio prostorije za rad
bio je prekriven regalima s knjigama. Na orahovom stolu ispod jake
svjetiljke ležali su leksikoni i spisi, a za stolom je sjedio visok vitak
muškarac u kućnom ogrtaču i hlačama od flanela. Ustao je. Oko
vrata je imao svileni bijeli šal. Mladenačkim korakom krene u susret
Danielu.
— Pozdravljam vas, gospodine Ross!
— Dobro veče, gospodine profesore!
Stisnuše jedan drugome ruku. Profesor Emil Kant imao je okruglo,
ružičasto lice, svijetle oči i mala usta. Bio je ćelav, ali sa strane i
odostraga ostali su dugački smeđi pramenovi kose koje je Kant
začešljao unazad i pričvrstio kopčom. Pramenovi su dosezali sve do
ramena. Izgledao je poput nekog ostarjelog hipija.
— Želite li kavu, čaj — ili radije nešto alkoholno?
— Mali viski mi ne bi škodio.
— Dobit ćete. Dobit ćete. — Kant reče, obrativši se starijoj ženi koja
je čekala: — Dobro je, Erna. Hvala lijepa!
Erna izađe kroz vrata u pozadini, koja su najvjerojatnije vodila u
kuhinju.
— Moja domaćica. Već četrnaest godina. Izvanredna osoba. Kako
se samo brine o meni! — Kant pođe s Danielom u kut radne sobe i
pokazavši kožnatu fotelju reče: — Sjednite, molim!
— Nagne se nad stol pun boca i čaša i pripremi piće. — Led i
vodu?
— Samo led, molim!
— Vrlo dobro. I ja ću sebi priuštiti jedan.
 Kant donese dva viskija. Kucnuše se. Zatim profesor sjedne.
— Mogao je, dakako, pasoš biti krivotvoren, zar ne? — upita on.
Daniel htjede odgovoriti, ali Kant odmahne.
— Nije mogao biti krivotvoren. Vi ste vašem prijatelju Colledu
telefonom rekli broj pasoša. On ga je dao policiji, a policija meni. —
Kant se kratko nasmije.
— Zaista sam vam zahvalan što ste me primili tako brzo — reče
Daniel vrteći u ruci čašu.
— A zašto ne bih, kad vas je na mene uputio moj stari prijatelj
Umberto? — Kant strese glavom. — Loše, loše. On je teško
bolestan, zar ne?
— Plašim se da jeste, gospodine profesore.
— Šizofrenija?
— Da.
— I ne očekuje se nikakvo poboljšanje?
— Koliko sam ja razumio, ne. On… on pati od proganjanja glasova,
koji ga neprestano napadaju. I sam sam to doživio… — Daniel
ukratko ispriča o Damianijevim svađama s papom Aleksandrom
Šestim, Ferdinandom Aragonskim i Isabellom Kastilijskom, čiji je
svjedok bio i on sam.
— Ah, jadnik… — Kant žalosno strese glavom. Hipijevski
pramenovi na vratu pomakoše se amo-tamo. — Ta knjiga koju je
napisao »Inter caetera divinae« izazvala je svojevremeno veoma
veliku pažnju u teologa i stručnjaka za međunarodno pravo, kao što
možete i zamisliti. Neki su teolozi gotovo pobjesnili od srdžbe. Mnogi
su mu, dakako, i odobravali. U svakom slučaju, to je bio skandal
svjetskih razmjera! Bože moj, kakvim je tada bio zasipan pogrdama,
da se slikovito izrazim. Kakve su to bile raspre. Kakve borbe! Danas
je ta knjiga standardno djelo o toj temi. Ali, što danas ima od toga
jadni Umberto? Za njega je naprosto bilo previše napada i
uzbuđenja. Dakako, valja razumjeti i crkvu. Umberto ju je napao bez
milosti. Međutim, što možete — Kant podigne jednu ruku — vi
nikada jednog snjegovića nećete moći uvjeriti o blagodatnoj snazi
proljetnog sunca! — Zatim popije gutljaj viskija. — Da, a sada o
vama, gospodine Ross! Priznajem, ovaj me susret duboko ganuo. U
svakom slučaju već je prošlo četrdeset godina otkad sam surađivao
s vašim ocem. Da, točno, sada je u ožujku prošlo četrdeset godina,
kada mi je dao da preispitam taj tajni sporazum, što ga je spomenuo
jadni Umberto. Ja mu, dakako, nikada nisam smio o tome ispričati ni
riječi. To je bila »državna tajna«. No, vi znate, nitko nije brbljaviji od
nas znanstvenika. A osim toga, bili smo i prisni prijatelji. Popijte!
Donijet ću bocu i led ovamo.
— Vozim kola, gospodine profesore.
— Pa što, nekoliko gutljaja vas neće odmah uhvatiti. — Kant pođe
prema stolu, donese bocu viskija s posudicom za led, te je stavi na
nizak stolić ispred Daniela i pripremi još jedno piće.
— Vi ste čitav rat proživjeli u Berlinu, gospodine profesore?
— Sve do gorkog kraja. A kraj je bio i te kako gorak, dragi moj!
Izvolite, vaša čaša. Živjeli! — Ponovno popiše.
— Gorak — ponovi Kant. Zatim se nasmije svojim osebujnim
smiješkom. — Svijet neka drhti pri propasti Germana, zar ne? No,
da! Vraški je to bilo, vraški. Ali preživjelo se. Preživjelo se…
— A moj otac? — Daniel odloži čašu. — Oprostite što to odmah
pitam. Vi ste mi posljednja nada. Iza vas ne postoji ništa.
— Vaš je otac pao u borbi — reče Kant.
— To sam i očekivao — reče Daniel nepomična lica. — Htio sam
samo biti siguran u to. Sada sam siguran. Vi ste sasvim sigurni u to,
gospodine profesore, inače mi to ne biste rekli, zar ne?
— Sasvim siguran, gospodine Ross. Rekao mi je to sam Goebbels.
— Goebbels?
— Da. Nazvao me. U bunkeru ispod Reichskancelarije. Bilo je to
deseti travnja četrdeset i pete. Provjerio sam u svom dnevniku.
Prava Odiseja, mogu vam reći! Grad pod neprestanim
bombardiranjem. Rusi su već bili probili zadnju obrambenu liniju na
rijeci Nisi. Dva tjedna kasnije već su bili u Berlinu i borili se od kuće
do kuće. Napadaji iz zraka niskim letom…
— Zašto vas je Goebbels pozvao?
— Da mi kaže, kako je Ross mrtav. On je znao da sam ja, kao
povjerljivi suradnik vašeg oca, godinu dana ranije dobio dokument
na kontrolu. Vaš je otac ostao živ prilikom bombardiranja svoje kuće
u Dahlemu, u ožujku četrdeset i četvrte. Ali otada je stanovao u
jednog poznanika na Bavarskom trgu, sjećam se kuće. Goebbels je
zahtijevao da pođem tamo i da u stanu uništim sve dokumente koje
je vaš otac pOnio sa sobom kući. Ministarstvo vanjskih poslova već
je tada odavno bilo preseljeno. Goebbels je s pravom pretpostavio,
da ću ja prepoznati sve važne papire i spise. I što sam trebao
uraditi? Probio sam se do Bavarskog trga, a za to mi je trebao čitav
jedan dan, i zapalio hrpe papira. Međutim, imao sam peh.
— Kako to?
— Vatra je izbjegla kontroli i zapalio se čitav stan. A zatim i cijela
kuća. U njoj više nitko nije stanovao i bila je napola srušena.
Poznanik vašeg oca bio je u Volkssturmu{ 48 }, rekao je Goebbels.
Nikad se više nije javio. Također je poginuo. Ili je umro u
zarobljeništvu.
— A kako je umro moj otac? — upita Ross. — I gdje?
— Goebbels je rekao da se to dogodilo u Gneisenaustrasse. U
okrugu Kreuzberg. On je vašeg oca pozvao u bunker gdje se nalazio
i Fiihrer, a to se, međutim, tada dogodilo na povratku kući na
Bavarski trg. Rekao sam, Rusi su neprestano letjeli sasvim nisko,
napadali direktno na povorke ljudi na ulicama i izbacivali bombe od
pedeset kilograma, te pucali svojim MG-ima na sve živo. Vaš se otac
nije uspio skloniti dovoljno brzo; ti su se avioni pojavljivali uvijek tako
iznenada i najedanput.
— Otkud je Goebbels znao da je moj otac ubijen?
— Patrolna kola Wehrmachta upravo su prolazila kraj
Gneisenaustrasse, kad su preživjeli pokapali žrtve u kratere od
bombi. Vojnici iz patrole vadili su iz džepova žrtava osobne isprave.
Kad su primijetili kakav je visok položaj zauzimao vaš otac, odmah
su papire predali komandanturi, a otamo su ih poslali Goebbelsu. On
mi ih je pokazao.
— On vam je pokazao isprave mog oca?
— Pa, kažem vam! Vaš je otac sasvim sigurno poginuo u
Gneisenaustrasse. Tamo je i njegov grob. Negdje ispod novog
asfalta ulice. Mrtvace se nije moglo ostaviti razbacane uokolo, zar
ne? U ono je vrijeme bilo uobičajeno da se poginule sahranjuje na taj
način. Bilo je strašno, kad su se Rusi borili direktno u gradu.
»Tako, dakle«, razmišljao je Daniel. »Moj je otac dobio od
Goebbelsa cijankalij kapsule kad je bio u bunkeru i kad mu je uručen
film, u noći između 7. i 8. travnja. Krivotvorene nove isprave dobio je
već dan ranije u Ministarstvu vanjskih poslova. Zatim je iz Berlina
pobjegao u Bergen, kao što je pričao u Buenos Airesu. A i mi, majka
i ja, dobili smo službenu obavijest o njegovoj smrti: ’Pao u borbama
2. ožujka na prostoru Kustrin.’Tako je to funkcioniralo u Trećem
Reichu sve do pred sam kraj! Goebbels je želio da Ross ne ostavi
iza sebe ni najmanji trag. Morao je biti mrtav — radi svoje vlastite
sigurnosti.«
— Žao mi je — reče Kant.
— Bio sam spreman na to — reče Daniel. — Inače bi se valjda ipak
nekako javio. Sada sve točno znam. A tajni protokol, gospodine
profesore? Što je bilo s njim?
— Pa, ja sam morao ispitati vjerodostojnost tog dokumenta.
Uostalom, vaš mi je otac dao prijepis sporazuma dan prije nego što
je bombardirana njegova kuća u Dahlemu. On je odmah, čim je
dobio film, dao učiniti prijepis teksta. Prema mojem dnevniku bilo je
to trideset i prvi ožujka četrdeset i četvrte.
— I je li tajni protokol bio pravi ili je bio falsifikat?
— Pravi. Bio je pravi! — Odjednom Kant poče govoriti veoma
uzbuđeno.
— Sigurni ste?
— Apsolutno siguran! — uzvikne Kant.
— Mogli ste to i možete to tvrditi s punom odgovornošću?
— Apsolutnom. A kad sam vidio i film, više nije postojala ni
najmanja sjenka sumnje.
— Vidjeli ste i film?
— Da, ja i još tri specijalista tvrtke za kopiranje »Geyer«.
— A kada je to bilo?
— Treći kolovoza četrdeset i četvrte. Prikazao nam ga je vaš otac.
— A zašto tek onda?
— Vaš je otac rekao da je podrum u kojem je bio pohranjen film, bio
zatrpan bombardiranjem i da je trajalo dugo dok se uspjelo iskopati
ga.
— Znači, da je po vašem mišljenju i mišljenju drugih stručnjaka, film
bio pravi, a ne falsifikat?
— U svakom slučaju pravi. Snimljen američkim kodak materijalom.
Ne postoji ni najmanja sumnja.
»Baš krasno«, pomisli Wayne Hyde.
Ležao je potrbuške u mračnom prvom katu nedaleko mjesta gdje su
završavale stepenice, pripijen uz pod, držeći ispred sebe sovjetsku
vintovku 1891/1930. Vintovka je ruska riječ za pušku. Bila je veoma
slična američkom tipu Springfield 03 koju je Hyde više volio. Obje
puške imale su isti kalibar: 7,62. Sovjetska je bila nešto lakša, duža,
a imala je, suprotno od američke, desno okretanje. U ramenom je
držaču Hyde nosio velikokalibarski sovjetski vojnički pištolj. Na
pušku je bio namješten nišanski dalekozor. U križišnoj točki imao je
Hyde profesora za međunarodno pravo dr Emila Kanta i to
naizmjence, sad grudi pa glavu. Cijev puške pomicao je amo-tamo…
Odmah nakon što je stigao do svog bečkog prijatelja, također
plaćenika Franza Loderera, nazvao je pomoću malog dekodera
odvjetnika Rogera Morleya u London. U Lodererov ga je stan, na
Rechte Wienzeile deset, dovezao direktno iz »Ritza« Herdegen i
tamo je Hyde proveo ostatak noći. Poče govoriti na vrpcu
automatskog telefonskog uređaja: — Ovdje Wayne Hyde. Nalazim
se u prijatelja u Beču. Dva sata je i četrdeset i pet minuta, subota,
deseti ožujka. Saznao sam slijedeće: stručnjak za međunarodno
pravo koji je tisuću devetsto četrdeset i četvrte provjeravao tajni
protokol zove se profesor Emil Kant i živi u Berlinu. Njegov je
telefonski broj tri-četiri-dva-pet-nula-sedam. Na temelju broja lako
ćete saznati adresu. Ross i Olivera bukirali su za danas let u Berlin
preko Mtinchena, polazak iz Beča u jedanaest sati i trideset minuta.
To sam utvrdio u »Ritzu«. Rezervacija se nalazi u njihovom
hotelskom pretincu za ključeve. Sletjet će u Berlin oko pola četiri.
Ross je nazvao Kanta. Posjetit će ga najvjerojatnije odmah po svom
dolasku u Berlin; Molim najhitnije upute. Nazvat ću ponovno u tri
sata i trideset minuta.
To je i učinio.
Začuo se Morleyev glas: »Dobro jutro, dragi gospodine Hyde. Moji
su poznanici ispitali situaciju. Dakle, uzmite prvi avion za Berlin,
također preko Miinchena. To je avion SWISSAIR-a u devet sati
pedeset minuta. Imate odmah vezu s PAN AMERICAN-om i stižete u
Berlin-Tegel u dvanaest sati i četrdeset pet minuta. Odande otiđite
najhitnije do prelaza za strance na Friedrichstrasse, do Checkpointa
Charlie. Potražite dežurnog Vopo{ 49 } — oficira. Kod njega će vas
čekati jedan čovjek. Mi imamo naše ljude u Istočnom Berlinu. I tada,
dragi mister Hyde, učinite ono, što će vam reći taj čovjek.«
 — Drago mi je što sam vas upoznao, mister Hyde — reče čovjek
koji se nalazio u sobi barake dežurnog oficira Vopo na Checkpointu
Charlie, nakon što je oficir izašao iz sobe. — Točno, točno. Mogu li
vas zamoliti da pođete sa mnom. Prtljagu najbolje ostavite tu, jer
ćete se ionako vratiti ovamo.
Čovjek je bio visok i izgledao je poput rvača slobodnim stilom. Nos
mu je bio spljošten. Imao je sasvim sitne oči. »Poput svinje«, pomisli
Hyde. Još uvijek su ga boljeli prsti, toliko mu je atleta stisnuo ruku.
— Zovem se Lohotski — reče čovjek izlazeći iz prostorije i krene
prema »volgi« koja je imala broj narodne policije. Otvori vrata i pusti
Hydea da sjedne straga. Za volanom je bio neki mršav, mlad čovjek.
I on je, kao i Lohotski, bio u civilu.
— Hallo — reče Hyde.
— Prijateljstvo — reče mladić.
Lohotski sjedne kraj njega. — Hajde, kreći, Max! — reče on. —
Nagazi gas do kraja i uključi sirenu!
»Volga« pojuri. Policijska sirena poče zavijati. Hyde, kojeg nije bilo
tako lako uplašiti, osjeti kako mu se grči stomak. Lohotski je sjedio
napola okrenut prema njemu.
— Ne bojte se — reče, cereći se. — Max je najbolji od svih naših
vozača. — »Volga« je jurila centrom Istočnog Berlina, prestizala na
udaljenosti od svega dva ili tri centimetra druge automobile i
posljednjeg se trena uspješno izmicala kolima koja su joj dolazila u
susret i uglavnom se zaustavljala ili pak vozila sasvim uz rub kolnika.
Sirena je zavijala. Plavo svjetlo na krovu je žmirkalo.
— Kamo idemo? — upita Hyde koji se od takve brze vožnje
zanosio amo-tamo na stražnjem sjedalu.
— Najprije prema sjeveru. — Rvač Lohotski svidio se sam sebi u
ulozi vodiča. Nasmijao se. — Podvojen grad, zar ne? Podvojen
zidom. Zid je dugačak svega petnaest kilometara. Moramo se
svugdje dobro zaštititi od Zapadnog Berlina. Dakle, uz čitav Zapadni
Berlin teče linija smrti. Uz granicu, neprestano uz granicu. Linija
smrti široka je deset metara, a dugačka sto sedamdeset kilometara.
Hm, velik komad, taj Zapadni Berlin. Bodljikava žica u dužini od sto
trideset kilometara. Dvije tisuće kilometara upotrijebljene bodljikave
žice. I bunkeri, dakako. Ima ih oko Zapadnog Berlina ukupno dvije
stotine trideset i osam. A jasno, tu su i kontrolne točke na
autoputovima i tranzitnim cestama.
— Jasno — reče Wayne. — Moramo, dakle, prema sjeveru sve do
kraja zida. Do granice grada.
— Točno, mister Hyđe, točno. A zatim oko cijelog Zapadnog
Berlina. Sve do granice NJDR. Wannsee leži duboko na jugozapadu.
— A što zatim?
— Vidjet ćete, mister Hyde. Vidjet ćete.
Na sjeveru, na granici grada, morali su se podvrgnuti kontroli.
Lohotski pokaže Vopou koji je zaustavio »volgu« jednu značku, na
što Vopo salutira. »Volga« prođe slalom liniju kontrolne točke i pojuri
dalje. Sada su se kretali prema zapadu. Kuće su bile sve
siromašnije. Vozili su se kao led skliskim cestama kroz male
šumarke i neograđeno područje.
— Državna šuma Falkenhagen — reče Lohotski. Malo kasnije, kad
se s njihove desne strane pojavila velika površina vode, on reče: —
Falkenhagenško jezero. — I napokon: — Sada se krećemo tik uz
granicu duž Zapadnog sektora. Vidite li liniju smrti s bodljikavom
žicom? Tu je smještena naša kontrolna točka Staaken. Komad puta
dalje je kontrolna točka Heerstrasse. Ta Heerstrasse upravo je
luđački dugačka. U Zapadnom sektoru ide sve do Theodor-Heuss
trga, a tu u pravcu Hamburga. — Zatim su prolazili ogromnim
nenaseljenim površinama. — GrossGlienicker-Heide — reče
Lohotski. — Sad smo opet sasvim blizu granice. Ovo tu preko je
Postdamer Chaussee. Vidite li koture bodljikave žice i avione iza
njih? To je aerodrom Gatow. Pripada Englezima. Na kraju uzletne
piste nalazi se bodljikava žica. A sada moramo na zapad, oko jezera
Gross-Glienicker. Tu granica teče točno po sredini vode.
— U Berlinu ima mnogo jezera — reče Hyde.
— Veoma mnogo — reče Lohotski. Vozač Max nije progovorio ni
jedne jedine riječi. Već prije nekog vremena isključio je sirenu i plavo
svjetlo. Hyde opet ugleda veliku površinu vode.
— A ovo?
— Havel — reče Lohotski. Vozili su širokom cestom. Na ploči
pročita Hyde SPANDAUER STRASSE. Odjednom se kola
zaustaviše ispred niske kamene građevine na kojoj se vijorila
zastava NJDR.
 — Eto, stigli smo — reče Lohotski, izađe iz kola i otvori Hydeu
vrata. — Pođite za mnom!
Zajedno uđoše u nisku zgradu. U prizemnoj prostoriji sjedilo je i
radilo za pisaćim stolovima oko pola tuceta ljudi u uniformama.
Lohotski pođe prema jednom mlađem muškarcu i upozna ga s
Hydeom. Mladić se zvao Wilms. Iza njega na zidu bila je izvješena
velika karta Berlina i okolice. Hyde pogleda svoj ručni sat. Bilo je 14
sati i 34 minute.
— Objasnite mister Hydeu položaj, Wilms — reče Lohotski.
Ovaj se približi karti na zidu. — Evo, dakle — reče — mi se
nalazimo ovdje, sir. — Prstom pokaže na lijevu donju stranu plana.
— Spandauer Strasse, vidite? Nekoliko metara od Spandauer
Strasse i već ste kod Havela. Tu granica teče točno po sredini vode.
Debela, crvena linija, vidite? Dakako, jasno je da imamo plutače i
ploče, te narodnu policiju za zaštitu voda.
— Jasno — reče Hyde.
— Na drugoj strani, preko na zapadu, leži veliki Paunski otok. Na
njemu se nalazi dvorac. I veliko prirodno zaštitno područje s velikim
brojem paunova. Zato se i zove tako.
— Aha — reče Hyde.
— I sada, komad puta od Havela gore prema zapadu — nastavi
Wilms — tu kod ove krivine usječeno je i visi poput vreće jezero
Grosser Wannsee. Vidite li plažu Wannseea? A još malo gore više
opet jedan otok. Mnogo manji od Paunova otoka, a zove se
Schwanenwerder. Od njega vodi cesta preko kratkog nasipa na
kopno. — Wilms prstom pokaže liniju ceste. — Evo, tu ide preko.
Kako se zove? Inselstrasse, dakako. I kuda ona vodi? Odmah prema
Schwanenwerderwegu. Tu. A ovo ovdje — nastavi Wilms lupkajući
prstom mjesto u blizini vode — tu je broj tristo dvadeset i sedam. Tu
stanuje profesor Emil Kant.
— Ako bude mračno, pa uz to još i magla, možemo vas odavde, pa
preko Havela i preko granice, sasvim lako odvesti do
Schwanenwerdera — reče Lohotski. — I to, ovamo, na južnu stranu.
Tu je sve puno žalosnih vrba. Čamac se može perfektno sakriti.
Moramo krenuti južnom stranom. Na sjevernoj je strani, naime,
policijska stanica, točno kod Inselstrasse. Morat ćete s južne strane
pretrčati preko parka nekih stotinjak metara do nasipa, a zatim preko
u Schwanenwerderweg. Sitnica za čovjeka poput vas, sir. Mi ćemo
vas čekati tu, na južnoj strani. Kad sve riješite, vratite se. I tada
ćemo zajedno pobjeći. Jasno?
— Ne — odgovori Hyde.
— Što nije jasno?
— Kako ćete me prebaciti preko?
— No, pa s patrolnim čamcem, dakako — reče Wilms iznenađeno.
— A buka motora? To je ipak dobar komad puta! Buka motora
privući će nam čitavu zapadnu riječnu policiju na vrat.
— Nema nikakve buke — reče Wilms.
— Što?
— Nema uopće nikakve buke. Ni najmanje. Imamo elektromotorni
čamac. Na akumulatorski pogon. Ne čuje se ništa. Apsolutno ništa.
— Doista ste dobro opremljeni!
— Moramo biti, sir, moramo biti. I oni drugi su isto tako. — Wilms se
udalji od karte.
— Mi s naše strane možemo garantirati siguran prijevoz donde. Na
sve ostalo, dakako, ne možemo utjecati. Ionako je to vraški teška
stvar — reče Lohotski.
— Kako to? — upita Hyde.
— U Londonu imamo jednog zajedničkog prijatelja, zar ne? On me
je ove noći nazvao. Najavio je vas, i tako dalje. Na kraju mi je rekao
neka vas bezuvjetno upozorim, da kuću profesora Kanta nadzire
policija. To je provjereno.
— Otkuda on to zna? — upita Hyde.
— Ima svugdje svoje ljude, čini se.
»Da«, pomisli Hyde. »Sjećam se. Morley mi je rekao, da na sreću
ima povjerljivu osobu na Televiziji. Ali zašto…«
— Ali zašto to nije rekao meni? — upita Hyde. — I ja sam ove noći
telefonski razgovarao s njim.
— U to vrijeme možda to još nije znao.
— Da — odgovori Hyde. — Može biti.
— Rekao je također da u Zapadnom Berlinu čeka čitava
snimateljska ekipa. Na prvi znak tog Rossa, odmah će doći
profesoru. I oni su postali veoma oprezni. Nije ni čudo. Stvar je
zaista veoma važna.
— Da — odgovori Hyde. — Zar ne? — Oštro pogleda Lohotskog.
 — No, dobro — reče ovaj. — Ja sve znam o vama. I ja sam u istom
udruženju. Zar vam to naš prijatelj u Londonu nije rekao?
— Da, rekao je.
— Oružje imamo. Možete izabrati što god želite. Čuo sam da volite
Springfield. Nemamo je. Ali imamo na primjer vintovku obr.
1891/1930. To je gotovo isto. I sovjetske vojne pištolje. Devet
milimetara; praktični parabelum. No, sad je još za to prerano.
Moramo pričekati dok padne mrak i nadajmo se da će biti magle.
Ako se sada još spusti magla, to se može nazvati sreća, zar ne?
— Da — reče Wayne Hyde. — To se može nazvati srećom.
Kad su krenuli elektromotornim čamcem i s mjesta gdje su bili
usidreni još drugi brodovi, bio je već skoro sumrak, a spustila se i
magla. Kormilo su preuzela dva Vopoa, a Lohotski i Wilms su pratili
Waynea Hydea.
— Bio sam u Gambiji i Ugandi, tisuću devetsto osamdeset i prve —
iznenada će Lohotski. A na iznenađen Hydeov pogled doda: — Prije
sam živio na Zapadu.
— Mnogo posla tu na Istoku?
— Veoma mnogo — reče Lohotski.
Čamac je bio hipermoderan. Hyde je bio iznenađen i zadivljen.
Motori jedva da su se čuli. Patrolni je čamac gotovo nečujno klizio
kroz maglu. Hyde, Lohotski i Wilms sjedili su iza nadstrešnice na
palubi. Wayne je bio odjeven u neku vrstu crnog ronilačkog odijela
pripijenog uz tijelo i u sasvim lagane meke crne sportske cipele.
Naramenik za pištolj i futrola za pušku bili su nepromočivi. Naočale
sa crnim uskim staklima pričvršćene gumenom trakom oko glave
povukao je visoko na kratko ošišanu plavu kosu.
Stigli su do velikog Paunova otoka. Hyde zdesna ugleda njegovu
sjenu. Kad je površina vode postala veća, uskrsnuo je iz magle
sićušni otočić. Wayne bradom pokaže na njega.
— Kalberwerder — prošapta Lohotski. Čamac krene većom
brzinom. »Nadajmo se da imaju dobar radar«, pomisli Hyde.
Kretali su se sjevernim i sjeverozapadnim kursom. Hydeov je sat
imao svijetleći kompas. Nakon nekog vremena promijenili su kurs
gotovo sasvim na istok. Jedan od Vopoa izašao je iz male
kormilarnice, prišao Lohotskom i nešto mu đošapnuo. Ovaj kimne.
Zatim Vopo priđe Hydeu i šapne mu na desno uho: — Radar
pokazuje četiri vozila na Wannseebadwegu i u Inselstrasse. Policija,
nema sumnje. Primijetit će vas ako dođete sa Schwanenwerdera.
Zato ćemo sada krenuti direktno na obalu, sjeverno od Wannsee
terasa, u blizini nasipa. Morat ćete zaobići automobile i proći kroz
nekoliko vrtova i preko jedne livade. Ali vratiti se morate na isti način.
Ako nas otkriju prije nego što se vratite, moramo pobjeći bez vas.
Hyde kinine.
Sada se čamac kretao sasvim polagano. Činilo se kao da traje
čitavu vječnost, dok je Hyde kraj uske linije trstike ugledao obalu.
Čamac se zaustavio i lagano zanjihao na uzburkanoj vodi. Lohotski
dade znak Hydeu: više se ne možemo približiti. Kreči! Naprijed!
Hajde!
Hyde se spretno izvuče iz čamca, lagano klizne u vodu koja mu je
dosezala do koljena, uze futrolu s puškom i smotuljak što mu ga je
dodao Lohotski, te oprezno šćućuren izgaca na kopno. Nakon
nekoliko koraka spusti se na zemlju i poče se šuljajući pijeskom
probijati naprijed. Pri tome je i futrolu i torbu držao visoko iznad
sebe, a napredovao je podupirući se laktom.
Polagano, polagano, tiho, tiho.
Vladao je apsolutni mir. Livada. Drvo. Hyde je pomoću svijetlećeg
kompasa neprestano kontrolirao smjer. Mora prema istoku! Ograda. I
već je bio preko nje. Vrt. Kuća. Provuće se pokraj. »Samo da nema
psa«, pomisli. »Samo da se sada odnekud ne stvori neki prokleti
pas. Kuća mora da je prazna. Ostale također.« Ugleda još tri kuće.
Bez svjetla. Ostavljao je iza sebe vrt za vrtom. Povremeno bi u travi
ostavljao male metalne predmete, nalik crnim jajolikim ručnim
granatama.
Šuljao se sada komad puta prema sjeveru, pa zatim opet prema
istoku. Na ekranu radara u čamcu vidio je gdje su bili razmješteni
automobili. Jedan je na Inselstrasse blokirao nasip prema
Schwanenwerderu. Wayne je morao proći južno preko
Wannseebadwega zaobilazeći sve ostale automobile. Uspio je.
Primijeti automobile lijevo ispred sebe. Kad se uspio probiti preko
Wannseebadwega, ugleda sve automobile okrenute hladnjacima
prema sjeverozapadu, a zadnja kola nisu bila ni deset metara
udaljena od njega. I tu je ostavio jednu granatu. Još samo jedan vrt. I
već je bio kod Schwanenwerderwega.
 Ovdje nije bilo automobila. Kuća. Wayne dopuzi sasvim u blizinu
vrtnih ulaznih vrata. Tristo dvadeset i sedam. Dobro. Prebaci se još
komad puta naprijed, pronađe mjesto u ogradi kuda se mogao
provući i nastavi šuljanje oko kuće. U magli razabere dva kata i strmi
krov od crijepa s velikim prozorima. Stigne do stražnje strane.
Oprezno se uspravi, prebaci remen puške preko ramena, zatim
stade svom snagom cimati drvenim letvama na kojima je rasla divlja
vinova loza sve do krova. Zadovoljno kimne.
Spretno i brzo poput mačke stade se uspinjati letvama i vinovom
lozom prema gore, sve više i više, dok nije stigao do krova. Ugleda
jedan prozor na krovu. Uspjelo mu je otvoriti ga. Uvuče se kroz
njega.
Primijeti da se nalazi u velikoj, prostranoj tavanskoj prostoriji. Tu su
bile uskladištene knjige i razni spisi. Hyde pognut šmugne prema
naprijed. Slaba je svjetlost naznačavala četverokut otvorenih
vodoravnih vrata. Stiže i do njih. Otuda su ljestve vodile dolje u prvi
kat. Svjetlo je gorjelo samo u prizemlju, u jednoj ogromnoj prostoriji.
Jedan je starac razgovarao s nekom korpulentnom ženom. Velike
stepenice do prizemlja stajale su slobodno u prostoru. Iz prvog se
kata moglo veoma dobro vidjeti prizemlje, gotovo čitavu prostoriju.
»Okey-dokey{ 50 }«, pomisli Hyde. »Što se može dogoditi? Ako me
otkriju, ubit ću ih oboje. Ostat ću ovdje gore sve dok ne dođe Ross.«
Polagano i oprezno izvadi pušku iz futrole, stavi nišanski dalekozor,
opet legne na trbuh i stade čekati. Žena je odjednom izašla iz sobe.
Čovjek odjeven u kućni haljetak boje burgunca, gotovo ćelav, koji je
imao jedino straga na vratu svezane pramenove smeđe duge kose,
poput nekog starog Indijanca, izgubi se iz Hydeovog vidokruga i
činilo se da je sjeo za pisaći stol. Hyde je disao ravnomjerno. Bio je
veoma zadovoljan i sasvim miran.
Zvono se začulo tek trideset i šest minuta kasnije i nakon nekoliko
trenutaka u prostoriju uđe Daniel Ross. Stisne starom čovjeku ruku.
Hyde je znao kako Ross izgleda. Herdegen mu ga je pokazao, kad
je jednom išao iz klinike u šetnju. »Nema sumnje, to je on.« Hyde
otpuza još korak naprijed, sve do ograde stepenica. Jasno je čuo
razgovor obojice muškaraca. Predstavili su se jedan drugome. Nema
sumnje: to je bio profesor Emil Kant. Sada je sjedio koso ispod
Hydea u kutu za rad. Razgovor se razvukao. Hyde je strpljivo slušao.
Trajalo je dosta vremena dok su započeli razgovor o onom
najhitnijem i dok je starac glasno rekao: — Film je pravi, bezuvjetno.
Snimljen američkim kodak-materijalom. Ne postoji ni najmanja
sumnja.
Wayne Hyde je u tom trenutku imao u nišanskom križištu Kantovu
lijevu stranu grudi, mjesto iznad srca…
— Tvrdim da je pravi. Snimljen američkim kodak-materijalom. Ne
postoji ni najmanja sumnja — reče Kant.
— Jesu li to rekli i specijalisti iz kopiraonice? — upita Ross.
— Da, i oni su bili uvjereni u to. — Kant poče govoriti glasnije, a lice
mu se zarumeni. — Pravi! Pravi! Ja ne znam na koji su način ljudi
vašeg oca došli do tog filma, ali film je bio pravi, mogu se zakleti. Da
ga je samo mogao vidjeti svijet! Bože moj veliki! Došlo bi do pobune
u čitavom svijetu! Tko su bili stvarni zločinci? Mi? Da puknem od
smijeha! Ameri i Sovjeti! Točno ono što je Fiihrer uvijek govorio.
Židovi i boljševici. Rekao je to stotinu puta. Tisuću puta. Boljševici i
Židovi. Uništitelji svijeta. A imali smo dokaz, bože moj, imali smo
dokaz! — Kant je ispijao sve brže. Viski mu se cijedio preko brade.
Ponovno napuni čaše i stavi u njih kockice leda. U nišanskom
križištu sad se nalazila njegova glava. »Još ne«, pomisli Hyde.
»Neka kaže sve do kraja. Moram čuti sve.«
— A zašto film nije bio prikazan? — upita Daniel.
— To sam isto i ja pitao vašeg oca, onda u kolovozu. Rekao je, da
će do toga još doći. Nekoliko dana kasnije mi je rekao kako je
vodstvo odlučilo, da se više ne može učiniti ništa. Ratno je stanje
bilo previše slabo. Svatko živ bi film smatrao velikim falsifikatom. I
sami Nijemci. Nisu se više usuđivali prikazati film. Više se nitko nije
usudio. Kažem vam još danas: bila je to najveća greška koja je ikada
učinjena. Dobili bismo rat — čak još i u to vrijeme! Ne gledajte me
tako, mladi čovječe. Ja ne znam što se kasnije dogodilo s tim filmom.
Ali, da ga imamo danas… da ga imamo danas! Mogli bismo s njime
promijeniti svijet!
— Zaista mislite tako?
— Vi niste vidjeli film. Da li zaista mislim tako! Da danas imamo taj
film, mladi čovječe…
Daniel reče: — Imamo ga’ gospodine profesore.
— Što? — Kantovo zarumenjeno lice problijedi nasmrt.
 — Mi imamo film.
Sad su na nišanu opet bile Kantove grudi. »Uskoro«, pomisli Hyde,
»uskoro.«
— Otkuda vam?
— To je duga priča. Kasnije ću vam je ispričati. Ja sam film vidio,
gospodine profesore. Imali ste potpuno pravo u svemu što ste rekli.
— Tko… tko ste vi?
— Pa znate! Zaposlen sam na frankfurtskoj Televiziji. Ona ima film.
Tražimo svjedoke koji su u ono vrijeme na bilo koji način obavljali
nešto u vezi s filmom. I vi ste jedan od takvih svjedoka.
— Sam bog zna! Bože moj svemogući… Imate film… Imate film…
— Biste li bili spremni ponoviti sve to, što ste mi sada ispričali?
— Da sam uvjeren u vjerodostojnost filma — i zbog kojih razloga?
— Da.
— Dakako da sam spreman.
— Pred televizijskom kamerom?
— I pred televizijskom kamerom. Neshvatljivo! Film je tu! Film je tu!
— U Berlinu, gospodine profesore, čeka snimateljska ekipa. Za
pola sata može stići ovamo. A radi vaše zaštite već je tu i policija.
— Da, znam.
— Ako dopuštate, sada bih pozvao snimateljski tim — a također i
policiju.
— Što se mene tiče, samo izvolite. Telefon se nalazi na pisaćem
stolu. Da mogu još i to doživjeti… Bože moj, da mogu još doživjeti i
to!
Daniel ustade.
»No, sada je trenutak«, pomisli Wayne Hyde. »Ti stara nacistička
svinjo.« Na nišanu je opet imao njegovu lijevu stranu grudi. Pažljivo
pritisne obarač.
Odjekne pucanj.
Kant u svojoj fotelji najprije poleti u zrak, a zatim se svali unazad.
— Gospodine profesore! — poviče užasnuto Daniel.
Potrči oko stola do Kanta. Ovaj je ležao u svom naslonjaču glave
zabačene unazad. Jednu je ruku podigao do vrata, kao da mu je
pretopio i kao da želi olabaviti okovratnik košulje i odmaknuti svileni
šal. Ali profesoru Emilu Kantu nije bilo prevruće. On nije ni htio
olabaviti okovratnik košulje i odmaknuti bijeli svileni šal. Profesor
Emil Kant nije više htio ništa. Profesor dr Emil Kant bio je mrtav.
 6
Kad je Daniel otvorio vrata i iz svega glasa stao dozivati u pomoć,
Wayne Hyde se već nalazio svega nekoliko metara iznad zemlje na
stražnjem zidu vile, obraslom divljom vinovom lozom. Reflektori
četiriju policijskih automobila na Wannseebadwegu i u Inselstrasse
zasvijetliše, a iz njih iskočiše po četvorica policajaca. Nekoliko ih je
potrčalo prema Schwanenwerderwegu i nestalo u Kantovoj kući.
Dvojica su osiguravala ulaz. Ostali su pokušavali opkoliti zgradu. U
nekoliko susjednih vila počeše se otvarati prozori i vrata. Muškarci
su vikali, žene vrištale, djeca cmizdrila, a psi počeše lajati kao
sumanuti. Hyde se spustio na zemlju u vrtu. Potrčao je sagnut cik-
cak linijom preko gredica cvijeća i polja, preskočio ogradu i trčao već
susjednim zemljištem iza kuće…
— Evo nekoga! — poviče žena.
…preskočio i drugu ogradu, te projurio pokraj jedne nenastanjene
kuće prema Schwanenwerderwegu. Sada je cijeli prostor bio
rasvijetljen mliječnim svjetlom reflektora policijskih automobila i
svjetala koje je dopiralo iz vila.
— Ovdje!
Dva policajca, jedan u civilu a drugi u uniformi, pojuriše
Schwanenwerderwegom prema Hydeu. »Krasno«, pomisli on.
»Dođite! Samo dođite, vi prokleti psi!« Policajci su se približavali
sagnuti, trčeći tik uz jednu ogradu. Obojica su imala mašinke na
gotovs. Hyde otkopča džep na svom gumenom odijelu i izvuče iz
njega malu crnu kutijicu nalik na daljinski upravljač TV-prijemnika.
Tipke zasvijetliše srebrnastim sjajem. Hyde pritisne četvrtu tipku
dolje desno. Na Schwanenwerderwegu, direktno ispred obojice
policajaca, eksplodira stravičnim sjajem atomske munje
zaslijepljujuća granata, koju je Hyde ostavio iza sebe, kad se
probijao do profesorove kuće. Obojica policajaca ispustiše oružje i
prekrižiše ruke ispred očiju. »Ovi neće vidjeti ništa punih deset
minuta«, zadovoljno pomisli Hyde. »Tko zna kada i da li će uopće
ponovno vidjeti. Neki ljudi oslijepe od toga.« Hyde je imao veliko
iskustvo sa zaslijepljujućim granatama. »Na taj se sistem paljenja
može osloniti sa sigurnošću«, razmišljao je on, trčeći preko
Schwanenwerderwega i već preskačući slijedeću ogradu. Ponovno
je začuo muške glasove kako viču, međusobno se miješajući. Hyde
ponovno povuče prema gore naočale s crnim, uskim staklima na
gumenoj traci, koje je bio stavio na oči prije nego što je upalio
zaslijepljujuću granatu.
Jurio je od vrta do vrta, preskačući ograde, stigao do malog
šumarka, pa još jedna ograda i napokon se našao u
Wannseebadwegu.
Odjednom začuje pucnjavu dviju mašinki. Nekoliko se metaka
zabilo direktno u ogradu od letava pokraj njega. Baci se na zemlju i
pritisne drugu tipku daljinskog upravljača. U blizini
Wannseebadwega eksplodira i druga granata. Obojica muškaraca
koji su pucali odjednom su bili potpuno zaslijepljeni od strahovitog
blještavog svjetla. Hyde je prije nego što je aktivirao paljenje spustio
zaštitne naočale na oči. Odmah zatim pojurio je dalje. Kroz maglu je
ugledao pijesak na obali, a na površini vode patrolni čamac narodne
policije. Zapuhan i jedva dišući izvuče još jednom uređaj za daljinsko
paljenje. »Sigurno je sigurno«, pomisli i pritisne prvo i drugo dugme s
desne strane. U vrtu iza njega eksplodirale su još dvije granate.
Hyde potrči obalom, te u najvećoj brzini prođe gacajući kroz trstiku i
kroz ledenu vodu. Već je stigao do čamca. Ugleda dvojicu
muškaraca, rvača Lohotskog i mladog čovjeka zvanog Wilms. Oni ga
povukoše u čamac. I već je bio na palubi.
— Kreći! — reče Lohotski poluglasno.
Obojica policajaca za kormilom odmah su reagirali. Čamac je kroz
gustu maglu krenuo van na Havel. S obale se još uvijek čula
ispremiješana buka glasova. Lohotski pruži Hyđeu otčepljenu bocu.
— Što je to?
— Votka.
— Hvala — reče Hyde — ja ne pijem alkohol.
— Jeste li ga ukokali?
— Sto posto.
— Čestitam! — reče Lohotski. — Fantastično, kako ste to izveli. I
vaš povratak! Zar ne, Wilms?
— Zaista fantastično, sir.
— Da, moram i sam to priznati — promrmlja Hyde. Čamac se
gotovo nečujno kretao prema jugozapadu. — »O, korisnosti zla! sad
jasno mi je / Da dobro zlim se još i boljim stvara.«
Obojica ga muškaraca iznenađeno pogleda.
 — Shakespeare — reče on.
Dva i pol sata kasnije komisija za umorstva završila je svoj posao
na mjestu zločina, a leš profesora Kanta odnijeli su u plosnatoj
limenoj kadi. Domaćicu Ernu odvezli su zbog sloma živaca u obližnju
bolnicu. U velikoj prostoriji nalazilo se oko pola tuceta ljudi. Na
stativima su bili reflektori i dvije Arriflexkamere. Reflektori su
obasjavali čitavu prostoriju. Po podu su se vukla klupka kabela.
Asistent tonmajstora objesio je Danielu oko vrata sićušan crni
mikrofon na crnoj tankoj vrpci. Snimateljska ekipa koju je Conrad
Colledo poslao u Berlin i koja je čekala u hotelu »Steigenberger«
stigla je na mjesto događaja i bila spremna za snimanje. Daniel ih je
pozvao nakon telefonskog razgovora s Mercedes. Ona je za sada
znala samo toliko, da će se on veoma kasno vratiti u hotel…
— Možemo — reče asistent tonmajstora, ljudesina od mladića, s
bujnom bradom.
— Okay, gospodine Ross — reče kamerman. — Gotovo?
— Gotovo — reče Daniel. Fotelja ispred koje je stajao, bila je
natopljena svježom krvi iz Kantove rane.
— Ton?
Jedan tehničar digne pogled sa instrumenata i reče: — Ton ide.
— Kamera također. Klapa!
Asistent skoči pred Daniela i kako nije imao klape zapljesne čvrsto
dlanovima i glasno poviče: — Soba profesora Kanta. Prvi put. —
Zatim se brzo makne iz kadra.
Daniel poče govoriti u kameru: — Govori vam Daniel Ross.
Dvadeset dva je sata i četrdeset četiri minute, subota, deseti ožujka
tisuću devetsto osamdeset i četvrte. Nalazim se u Zapadnom
Berlinu, Schwanenwerderweg tristo dvadeset i sedam. Ovo je vila
profesora doktora Emila Kanta, svjetski poznatog stručnjaka za
međunarodno pravo. Prije približno tri sata, u devetnaest sati i
četrdeset jednu minutu profesor Kant je ubijen hicem iz puške u
svojoj fotelji u mom prisustvu. Policija nam je zabranila da snimamo
pokojnika. Nije nam, međutim, zabranila da riječju i slikom prikažemo
opis čitavog događaja kao i onoga što mu je prethodilo… — Izvana
je dopirala buka uzbuđenih glasova. — To što čujete, to su glasovi
reportera berlinske Televizije, novina i radija koji uzalud pokušavaju
prodrijeti u kuću…
 Ispred vile bila su parkirana mnogobrojna kola. Bilo je veoma
svijetlo, jer je bezbroj reflektora s automobila probijalo maglu koja se
vukla u debelim snopovima. Više od dva tuceta mladih ljudi i
nekoliko žena nadvikivalo se istodobno, pokušavajući doprijeti do
također sasvim mladog kriminalističkog službenika, koji je stajao u
vrtu ispred ulaza. Reporteri su donijeli sa sobom kamere, fotografske
aparate, magnetofone i rasvjetu. Upravo u to vrijeme bila je u
njihovim redakcijama u toku emisija »policijski radio«. Na taj su način
čuli vijest o ubojstvu na Schwanenwerderwegu i odjurili odmah na
mjesto zločina. S radioaparata iz više automobila, čija su vrata
stajala otvorena, dopirali su zvukovi i glasovi ljudi iz policijske
centrale, kao i iz kola koja su bila u službi.
Kordon policajaca stajao je između mladog kriminalističkog
službenika i čitave te gomile, vodeći brigu o tome da nitko ne
zakorači na tlo vile. Policajci, te kriminalistički službenici službe za
identificiranje, kao i svi službenici policijske stanice na otoku
Schwanenwerder, još su se uvijek zadržavali u daljoj okolici vile. S
jakim ručnim reflektorima pročešljavali su čitavo područje sve do
Havela. Fotografirali su tragove, profil otisaka kod Wayneovih
sportskih cipela u snijegu, a posebno markantne otiske punili su
tekućim gipsom.
— Što znači da mi ometamo istragu koja je u toku? — poviče jedna
djevojka u krznenoj kapi i krznenoj jakni, te blue jeansu i čizmicama.
— Kako to? Zar zbog toga što želimo znati zašto je profesor ubijen?
— Da, tako je — reče kriminalistički službenik. Zebao je u svom
tankom kaputiću i bio bijesan što su ga ostavili samoga s toliko
mnogo reportera.
— Što znači — da? Politička stvar?
— Tko je ubojica?
— Gdje je?
— Kidnuo na Istok, je l’?
Reporteri su vikali svi u jedan glas. Bilo im je svima hladno, bili su
umorni, prehlađeni i razdražljivi.
— Hajde, Johnny, hajde, reci nam već jednom nešto!
— Otvori njušku!
— Koliko smo vam puta mi znali pomoći?
— Je li to politička stvar?
 — Bit će objavljen službeni stav — odgovori činovnik kojeg su zvali
Johnny.
— Službeni stav? Sranje! To će ionako biti izmišljene gluposti!
Kao i u Koblenzu! Čovjek iz Centra za dokumentaciju! Ni do danas
nitko živ ne zna, što se tamo zaista dogodilo!
— Pa bio je objavljen službeni izvještaj!
— Da, ali kakav! Pretanak za otrati guzicu! Počinilac i motiv
ubojstva nepoznati!
— Zašto ne smijemo u kuću?
— Nitko ne smije u kuću.
— A face s televizije, prije pola sata? Što je s njima? — Oni smiju
snimati! Zašto oni smiju, a mi ne?
— Nemam ovlaštenje…
— Ovlaštenje! Čovječe, Johnny! Reci nam barem tko su ti koji su
smjeli ući s kamerama, reflektorima i svom tom ostalom kramom. Čiji
su ovi unutra? Ameri?
Čovjek kojeg su zvali Johnny bijesno pomisli: »Ostaviti me tako
samoga i zapovjediti mi da ne kažem ni riječi. I uvijek to čine sa
mnom. Usrani posao. Vratit ću se u ćudorednu policiju. Kako sam
samo mirno živio s tim kurvama!« Ljutito izusti: — Bez komentara.
Pričekajte službeni izvještaj. I izgubite se napokon!
— Čovječe, Johnny, to je baš podlo od tebe! Ti si jedna obična
jadna guzica!
»No, kakav je to ton«, ogorčeno pomisli Johnny. »Kod kurvi se
nikada nisu upotrebljavale takve riječi. Nikada.«
»’Finest Highgrown Darjeeling’ je ipak najukusniji«, razmišljao je
odvjetnik Roger Morley u svom staromodnom uredu na londonskom
Chancery Laneu. Sitan čovječuljak s razbarušenom sijedom kosom,
šiljatim trbuhom, ružičasta lica i zuba kao u miša, pažljivo je slušao
glas koji je dopirao iz telefonske slušalice, pijući pri tome u
razmacima velike gutljaje čaja. Oprezno je odložio šalicu na pisaći
stol. Muški je glas sipao pohvale na račun Waynea Hydea. On je,
naime, odmah nazvao Morleya, čim se iskrcao na Vopo-stanici kraj
Spandauer Strasse na obali Havela. Pomoću malog dekodera moglo
se zaista s bilo kojeg mjesta uspostaviti telefonsku vezu s
automatskim sekretarskim telefonskim uređajem u Londonu.
Hydeovo saopćenje da je misija uspješno završena, odvjetnik je
odmah proslijedio dalje, jednom svom poznaniku. U Londonu je bio
sat ranije negoli u Berlinu — 22 sata i 55 minuta.
— Najsrdačnije zahvaljujemo misteru Hydeu — začuo se glas
Morleyeva poznanika. — Sve se više osjećamo njegovim dužnicima.
Taj čovjek zaista stavlja svoj život na kocku u cilju očuvanja mira u
tom našem svijetu.
»Sam bog zna da nemam ništa protiv cinika«, razmišljao je Morley
pipkajući nešto po svojoj šalici, »ali čini mi se da taj ipak pretjeruje.
Dakako, ne smijem mu to reći. Moram to formulirati nekako
drukčije.« Roger Morley formulirao je to nekako drukčije: — Valjda
nije vaše mišljenje i mišljenje vaših prijatelja, sir, da prikazivanje
jednog filma — pogotovo ako se uspiju likvidirati svi protivnički
svjedoci a pustiti govoriti samo one koji će ga jednoznačno proglasiti
falsifikatom — da prikazivanje jednog filma može dovesti do pobune
milijuna i milijuna ljudi, do pobune protiv vođa obiju supersila. Jedan
film, sir! Vi jednako dobro poznajete ljude kao i ja. Svjetska revolucija
radi jednog filma? Ta, molim vas lijepo!
— Jasno da se ne plašimo ustanka masa. To bi bio smiješan strah.
— A što je onda realno u toj situaciji, sir?
— Realno je, dragi mister Morley, da bi se političari koji su saveznici
sa SAD-om i Sovjetima mogli tim filmom osjetiti najteže iziritirani. Pa
makar ga i svi svjedoci proglasili falsifikatom. Naši bi saveznici, a i
saveznici Sovjeta mogli reći, da se popularno izrazim, slijedeće:
»Lijepo, film može biti i pravi ili falsificiran. Ali to nas u biti uopće ne
zanima. Ono što nam daje misliti, filn amo, film tamo, pravi ili
falsificirani, jeste pomisao: događanja zadnjih četrdeset godina
govore vraški u prilog tome, da postoji sporazum o podjeli svijeta
između SAD-a i Sovjetskog Saveza. I to je opasnost, razumijete li?
Da se naše saveznike, a govorim sada u naše ime i u ime Sovjeta,
tim filmom dovede na ideju da bi takav jedan sporazum mogao s
veoma velikom vjerojatnošću stvarno i postojati. A ta slutnja, koja bi
mogla prerasti u uvjerenje, bila bi smrtni udarac za bilo kakav savez
na Istoku ili Zapadu. Jer, tko bi drage volje crkao za tuđe interese,
zar ne, dragi mister Morley? Tko ne bi uzviknuo: Pokolj za dvojicu
Velikih? Ne, hvala! Zar i vaša vlada ne bi rekla to isto?
— Mislim da bi rekla to isto.
 — Vidite! I sve ostale vlade također. Bio bi to kraj svih mogućih
paktova, sveg savezništva. Raspali bi se najbliskiji savezi. Svaka bi
vlada razmišljala samo o tome kako da vlastitu zemlju spasi od
atomske katastrofe. Podjela svijeta u dva lagera kao čista ideološka
podjela — a ona de facto postoji — bila bi dokinuta. Dati svoje živote
za ideale Zapada? Ili za ideale Istoka? Kad su se Istok i Zapad,
zaobilazeći nas, ionako tajno sporazumjeli, rekli bi naši saveznici.
Ipak se malo previše zahtijeva od nas. Ipak malo previše. To je ono
čega se plašimo i mi i Sovjeti. Velika zbrka, razumijete? Narušavanje
idilične slike — s vama mogu biti sasvim otvoren. Da, upravo to je
najbolja formulacija: narušavanje idilične slike. I nadalje, mogućnost
razmišljanja o tome tko je zapravo neprijatelj ili tko su neprijatelji
jednog života u miru? Dakako, takva bi razmišljanja bila plodom
bolesne mašte…
— Dakako — reče Morley popivši gutljaj čaja.
…ali bi se odjednom stvorila, zar ne? I u SAD-u. Također i u
Sovjetskom Savezu. A mi dobro znamo čime su urodila razmišljanja
u prošlosti — i to bolesna, upravo takva bolesna. Ako bi se film
prikazao, mi se ne bojimo revolta ili junačkih istupa ogorčenih i
uzbuđenih ljudi. Naprotiv, bojimo se rasula. Bojimo se gnjeva.
Neraspoloženja. Propasti postojećeg reda. S tim svojim prokletim
nacističkim falsifikatom, taj nam je Olivera napravio' veliku svinjariju.
Posijano zlo izniklo bi ponovno nakon četrdeset godina! Okay, mi
možda nećemo moći spriječiti prikazivanje filma. Međutim, moći
ćemo, uz božju pomoć, likvidirati sve one koji će pledirati za
vjerodostojnost filma…
— Da — brzo reče Morley — i upravo to je ono što me brine. Samo
takvi svjedoci koji će dokazivati falsificiranje. Ni jedan jedini koji bi
posvjedočio da je film pravi. Ali zato čitav niz misterioznih ubojstava.
Mislite li, sir, da će to izazvati veoma povoljan dojam? Osobito ako
razmišljam o tome da će njemačka televizija dati uz film i svoju
dokumentaciju.
Muški glas je odgovorio sa širokim američkim izgovorom: — Upravo
je to ono, što nam se svima čini jedinim rješenjem, mister Morley.
— Rješenje?
— Vidite: jedan film, o kojem će svi svjedoci gotovo jednoglasno
izjavljivati da je »falsifikat«, uvijek će izazvati veoma neobičan
dojam. To ste rekli i vi sami. Zašto se uopće prikazuje jedan takav
film? Dakako, i SAD i Sovjetski Savez dat će odmah nakon
prikazivanja filma svoje službene stavove. A ti će stavovi glasiti
približno ovako: Taj film sa svim svjedocima o njegovoj
nevjerodostojnosti ima zadatak da zbuni ljude, da ih pokoleba u
njihovim uvjerenjima, da obje velesile dovedu na loš glas, jer hoće
izazvati kaos. Jasno je da je film nacistička krivotvorina. A da bi se,
međutim, moglo ustvrditi kako je bilo i važnih svjedoka o njegovoj
vjerodostojnosti, ubilo se — sasvim beskrupulozno i cinički — čitav
niz ljudi, o kojima bi se poslije njihove sinrti veoma lako moglo tvrditi
da bi oni vrlo točno potvrdili vjerodostojnost filma, a da ih nisu ubile
misteriozne ubojice. Ubilo ih se. A pri tome, kao što sam rekao,
uopće nisu s čitavom stvari imali nikakve direktne veze, nije ih se
čitava stvar ticala. Tako bi nekako zvučao službeni stav.
— A tko su to »oni«?
— Dragi mister Morley, molim vas lijepo! Tko su »oni«? Svi državni
vođe koji neprestano osjećaju sve veći strah od svojih paktovskih
partnera, strah od toga, da će u vlastitoj zemlji doživjeti atomski rat.
Zaboravite na te smiješne mirovne pokrete! Mislite na vlade tih
mnogih zemalja! Pogledajte samo kako se obje njemačke države
približavaju jedna drugoj! Kako objašnjavate misao da se »šteta od
naoružavanja« mora po mogućnosti ograničiti. Erich Honecker je
izjavio u Eisenhuttenstadtu, u prisustvu austrijskog saveznog
predsjednika, o novim raketama koje Sovjetski Savez postavlja u
NJDR-u slijedeće: »Ne želimo ovdje tu đavolsku stvar.« No, gotovo
iste riječi uputio je Willy Brandt na adresu SAD-a u odnosu na
Zapadnu Njemačku. Honecker je pisao kancelaru Kohlu, da bi bilo
bolje nastaviti pregovore, nego se naoružavati, a pisao je to »u ime
njemačkog naroda«! Nekadašnji pobornik granica neprestano pledira
za »dijalog«, za »veću sigurnost s manje oružja«. NJDR demonstrira
drastičnije nego ikada svoje nastojanje za nezavisnošću, a ima na
svojoj strani Madžarsku, Rumunjsku već otprije, a možda i neke
druge istočnoblokovske zemlje. Prvi put od postojanja istočnog bloka
našla se time Moskva suočena s jednom koncentriranom akcijom; u
lipnju osamdeset i pete ističe Varšavski pakt, a da nije ugovoreno
nikakvo automatsko produženje. Razumijete li na što mislim?
— Razumijem, sir. A na Zapadu…
 — Na Zapadu je protest dakako još snažniji i sasvim otvoren. Jasno
da se Nijemci osjećaju najviše pogođeni. Jer, svi znamo gdje bi
najvjerojatnije započeli atomski obračuni. Nekada ranije bila su
sretna vremena. Nijemci su tada govorili približno ovako: »Istina da
su velike sile lude, ali još uvijek ne toliko da bi pritisnuli na dugme.«
Blaženo vrijeme, koje se neće nikada vratiti! Nikada i nigdje!
Pogledajte samo Nizozemsku, Englesku, Italiju! Isti protesti, iste
optužbe protiv obiju supersila. Francuska! Mitterrand nam sprema
još jedan veliki šok. On pokušava oživjeti Zapadnoevropsku uniju, iz
njenog životarenja u sjeni SAD-a kako bi Evropa dobila na težini u
odnosu na Ameriku. I SAD i Sovjetski Savez moraju osjećati sve
manje sigurnosti i oslonca u svojim saveznicima. A neprihvaćanje,
pa čak i neprijateljski stav tih saveznika protiv politike svojih
zaštitnika sve je jače, jači je i njihov protest, čak i odbijanje —
ponavljam, osobito u obje Njemačke. I sada odjednom iskrsava stari
nacistički film. Pa da se ne upitamo zar ga oni, koji s nepovjerenjem i
strahom gledaju u budućnost, neće upotrijebiti za svoje ciljeve? Zar
neće bez velikih skrupula žrtvovati i nekoliko ljudskih života, da bi
ostvarili tako veliki cilj kao što je oslobađanje od vezanosti za svoje
moćne savezničke vođe? Tako bi nekako glasio naš komentar. Što
mislite o tome, dragi mister Morley?
— Odlično. Mislim da je oblik argumentacije koji ste vi izabrali,
odličan, sir.
— To je jedina mogućnost. Na jednu takvu infamnu prevaru, može
se odgovoriti samo tako.
— Imate pravo, sir. Potpuno pravo. Sada sam sasvim miran. Sve
to, ako dopustite da tako kažem, svjedoči o velikoj… hm… mudrosti
vaših prijatelja.
Wayne Hyde vratio se na Checkpoint Charlie već nešto iza 21 sat.
Stigao je »volgom« koja je imala registarsku tablicu Vopoa, a za
volanom je opet bio mršavi mladić Max. Na povratku nije tako
stravično jurio kao tog popodneva kad su odlazili. Lohotski izađe iz
kola i otvori vrata na Hydeovoj strani.
— Morate ponijeti sa sobom i vašu prtljagu — reče bivši plaćenik,
nalik na rvača slobodnim stilom. Napolju je užasno zahladilo.
Lohotskijev natučeni i spljošteni nos bio je tamnocrvene boje, a iz
sitnih očiju koje su Hydea podsjećale na svinjske, tekle su mu niz
obraze suze.
— Mnogo hvala i dovidenja — reče Hyde Maxu.
— Prijateljstvo, prijateljstvo — reče Max. Hyde krene za Lohotskim
u baraku dežurnog oficira Vopoa. U službi je bio onaj isti od
popodne. Pozdravio ih je pun poštovanja i pružio Lohotskom
zatvorenu kuvertu.
— Teleks. Stigao je prije jednog sata.
— Hvala. — Lohotski razdere omotnicu. Unutra se nalazi list papira.
Lohotski ga dade Hydeu. — To je za vas.
Hyde uze papir, kratko ga pogleda nepomična izraza lica, stavi ga u
džep i pozdravi se s Lohotskim, te uze svoje obje vreće za odjeću.
Prebaci ih preko leđa i krene preko rampe na Istočnoj strani.
Lohotski je u međuvremenu telefonirao službeniku ispred kontrolne
barake, tako da je Hyde prošao a da ga nitko nije zaustavio. Dva
pripadnika narodne policije tapkala su u svojim debelim ogrtačima i
čizmama po ledenom tlu. Kad se Hyde približio, samo su salutirali.
— Prijateljstvo — reče Hyde.
Hodao je pokraj žičanih prepreka i barijera koje su prisiljavale svaki
automobil, koji je želio preći iz jedne Njemačke u drugu, da veoma
polagano, gotovo korakom vozi slalom sasvim blizu zida. Jarko
neonsko svjetlo u snopovima osvjetljavalo je okolicu kao da je dan. S
druge je strane stajala zapadnoberlinska policija i saveznički vojnici.
Bilo im je jednako hladno, kao i kolegama na Istoku. Hyde pokaže
jednom američkom mastersergeantu{ 51 } svoj američki pasoš.
Mastersergeant, Crnac, pažljivo ga prolista.
— Što ste radili preko, mister Hyde?
— Posjetio sam prijatelja — reče Hyde.
— S prtljagom?
— Odmah nakon slijetanja u Tegelu taksijem sam se dovezao
dovde. Žurio sam. Prijatelj mi je na samrti — reče Hyde.
— O, zar? — Crnac ga je pažljivo promatrao. — Trenutak molim,
mister Hyde. Možete doći sa mnom, ako vam je hladno.
— Mastersergeant krene prvi u bijelo okrečenu baraku američke
vojne policije, na čijem je krovu bila pričvršćena ploča. Ona je u
malom prikazivala zastave triju zapadnih sila i riječi ALLIED CHECK-
POINT. Mastersergeant pokaže na jednu klupu. Hyde sjedne. Crnac
nesta iza zeleno oličenih vrata. Odnekud se čuo radio. Hyde
osluhne. Frank Sinatra je pjevao: »Napokon je došla ljubav«. Hyde
je tiho pjevušio zajedno s njim. Kad je pjesma završila, razabere glas
spikera: »Ovdje AFN Berlin. Sviramo za vas glazbu u ugođaju Glena
Millera«. Slijedi: »Mali smeđi vrč«. Zatim se opet čula sentimentalna
džez glazba.
Zelena se vrata otvoriše i na njima se pojavi Crnac.
— Izvolite vaš pasoš, sir — reče pretjerano uljudno. — Učinilo mi
se, kao da je netko nazvao i ostavio poruku za vas. Nisam se
prevario.
— Tko je nazvao? — ravnodušno upita Hyde.
— To ne znam, sir. Ostavio je poruku da odmah bezuvjetno dođete
u »Check-Point Restaurant«. To je tu, odmah, kuća pokraj nas.
Poštena hrana, sir. Gentleman vas očekuje.
— Hvala — reče Hyde.
— Laku noć, sir — odgovori Crnac — i sretno. — U znak pozdrava
podigne ruku do visine plastične bijele kacige.
Wayne Hyde je hodao sada po ledenoj hladnoći zapadnoberlinskim
područjem. Na lijevoj strani ulice nalazilo se uz rub nekoliko trgovina,
među njima i jedna trgovina s foto-materijalom. Već su odavno bili
zatvorili. Nasuprot se nalazio restoran »Check-point«. Hyde uđe.
Narodski je lokal bio gotovo prazan. Nekoliko je taksista kartalo,
jedan je čovjek s naočalama od roga čitao »Bild« i sjedio sam za
stolom. Ispred njega se nalazio tanjur s ostacima jela, šunke s
jajima. Iza šanka i staklene vitrine pune boulette{ 52 } i haringa
stajao je debeli gostioničar.
— Dobro veče — reče Hyde i sjede u kut.
Gostioničar se dogega do njega. Preko veste je imao zlatni sat na
lancu, a vesta mu je stezala ogroman trbuh. Jaknu je skinuo, a
rukave košulje podvrnuo.
— Večer, gospon. Kaj vam mogu ponuditi?
— Jednu kolu i mineralnu vodu — reče Hyde.
— Dobro, gospon. — Gostioničar se odgega.
Hyde izvadi iz džepa svog dufflecoata teleks koji mu je predao
Lohotski, a iz drugog Shakespeareove »Sonete«. Teleks se sastojao
od samih brojki. Hyde ih stade promatrati veoma pažljivo. Pročita: 41
9 23 11 10 14 10…
 Gostioničar se vrati noseći naručeno.
— Tako, gospon. Jedna kola i jedna voda. U zdravlje!
— Hvala — reče Hyde. Najprije popije velik gutljaj mineralne vode,
a tek zatim Coca-Colu.
Sada izvadi iz džepa na jakni papir i olovku te napiše: 34 2 16 4 3 7
3… Dobio je te brojke tako što je od svake brojke napisane na
teleksu odbio sedam. Nakon približno pet minuta posao je bio
završen. Otvori knjigu i potraži trideset i četvrti sonet, drugi red i
šesnaesto slovo slijeva. Bilo je to slovo T. Slijedeće je slovo bilo E.
Nakon četvrt sata Hyde je dešifrirao čitav tekst i zapisao ga:
TEDDY SHIMON IZ IZRAELSKE AMBASADE BONN BIO JE PRIJE
PODNE KOD KARRELISA NA TELEVIZIJI FRANKFURT STOP
LETI U BERLIN STOP HOTEL KEMPINSKI STOP INFORMACIJE
DAJE ČOVJEK S NAOČALAMA I ČASOPISOM BILD POZDRAV
MORLEY
Način dešifriranja dogovorio je Hyde s Morleyem. Plaćenik uze
papir, zapali ga, gledajući kako gori. Ostatke zdrobi u porculanskoj
pepeljari. Zatim ustane. Gostioničar je upravo tog trenutka počeo
krpom čistiti metalne dijelove šanka.
— Moram van — reče Hyde.
— Ona vrata tam preko, pa onda prva ljevo, gospon.
Hyde pođe na klozet za muškarce i stane ispred jednog pisoara.
Nakon približno dvije minute pojavi se čovjek s naočalama. Tek kad
je pogledao da u WC-u nema nikoga drugog, približi se Hydeu.
— Alica u Zemlji čudesa — reče čovjek. — Bijela kraljica. Što je
radila?
— Vikala je — odgovori Hyde — a tek je tada udarila.
Čovjek odmah potom reče: — Teddy Shimon ima u »Kempinskom«
sobu tristo dvadeset i tri. Ross i Olivera imaju apartman šesto
šest/sedam. Za vas smo rezervirali šesto osam/devet. Na vaše ime.
Nalazi se na kraju hodnika. Sreća. Bila je slobodna. Ross je još na
Wannseeu. S televizijskom ekipom. Ne gubite vrijeme!
— Hvala — reče Hyde.
— Nema na čemu — odgovori ovaj s naočalama. — Pođite sada.
Ja ću se još malo zadržati.
— Laku noć — reče Hyde. Vrati se u gostionicu i pođe prema stolu
za kojim su taksisti kartali.
 — Tko je na redu? — upita.
— Ja. — Pogled digne čovjek s kosom boje lana. Bio je odjeven u
kožnatu jaknu, pulover s okruglim oko vratnikom i hlače od
prugastog samta.
— Platiti! — vikne Hyde. Gostioničar priđe i reče iznos. Hyde mu
pruži novčanicu od deset maraka i pričeka dok mu je gostioničar
uzvratio ostatak. Šofer koji je u međuvremenu stavio kapu na glavu
uze obje vreće za odijelo. Zajedno napustiše krčmu i krenuše prema
prvom taksiju u redu.
— Koja zima, zar ne? — reče vozač. — A već je ožujak! Kuda?
— »Kempinski« — reče Wayne Hyde.
 7
— Dakle, drugim riječima: ta fina gospoda odbijaju da plate. — Iz
membrane telefonske slušalice dopirao je do Mercedesina uha ljutit
glas Eduarda Olivere. Ona pritisne slobodnu ruku na čelo.
— Oče! Molim te, oče! Budi razuman! I tu u Berlinu također je
ubijen jedan čovjek.
— Što me se tiče taj čovjek? Hoću svoj novac.
— Čovjek bi bio prvorazredni svjedok o vjerodostojnosti filma. To je
već drugo ubojstvo. Ispričala sam ti, što se bilo dogodilo u Koblenzu.
Borimo se protiv organizacije beskrupuloznih zločinaca.
— Vaša briga, ne moja. Ja imam druge brige, velike. A vrijeme juri.
Odletjeli ste odavde dvadesetog veljače! Danas je deseti ožujka. A ja
ne dobivam novac. Ne dobivam novac.
— Spremni su ti u znak dobre volje ponuditi sto tisuća dolara, rekla
sam ti to već prije tri dana… — Mercedes je redovito telefonom
nazivala svog očuha. Njegovo je držanje bilo sve zločestije, a njeno
raspoloženje sve očajnije.
— Sto tisuća dolara! Hoću već jednom svih deset milijuna! Pomirili
su se s tim, zar ne? No, dakle, hoću ih i imati! Moram ih imati!
Trebam novac.
— Zar ti treba tako hitno deset milijuna dolara?
Držeći slušalicu na uhu Mercedes pogledom preleti sa starih lijepih
gravura na zidovima salona do kamina, od kamina na bar načinjen
od starog klecala, od njega natrag na gravure koje su prikazivale
scene iz starog Berlina. U sobi je svijetlio veliki luster. Bila je već
gotovo ponoć. Mercedes je bila odjevena u jutarnji ogrtač. Nakon što
je Daniel nazvao i ispričao što se tamo dogodilo, te rekao da će se
vratiti kasno, ona je otišla na večeru u gril-restoran. Kasnije je
pokušavala čitati, ali uzalud. Gledala je televiziju, ali uopće nije bila
svjesna što gleda. Misli su joj se neprestano vrtjele u krugu. Profesor
Kant ubijen. U Dannyjevu prisustvu. Već drugo ubojstvo. Danny u
opasnosti. Ona u opasnosti. Ubojica, ubojice u Berlinu, u gradu, u
hotelu možda. Uhvatila ju je panika. Ispila je veliki konjak, popušila
od nervoze više cigareta. I onda joj je palo na um da je već vrijeme
kad je uobičavala telefonom nazvati svog oca. Njegovo je ponašanje
bilo upravo takvo, kakvog se pribojavala.
 — Slušaj sada, Mercedes! — Užasnula se hladnoće njegova glasa.
— Gotovo je. Ja više neću čekati. Već prije šest dana javili su mi se
neki interesenti. Libijski. Spremni su odmah platiti. Ja sam ih na
pošten način odugovlačio, jer sam prvobitno dao Televiziji rok od
četiri tjedna, ali…
Začulo se kucanje na vratima. Mercedes je zaključala vrata salona.
— Trenutak, oče, netko dolazi. Moram otvoriti vrata. — Ona spusti
slušalicu na kauč, potrči k vratima, upita: — Tko je?
— Danny. — Bio je to njegov glas. Ona otključa i baci mu se na
grudi. Zajeca.
— Danny… Danny… Danny…
— Ali Mercedes… Zaboga miloga… Što se dogodilo?
— Tako sam se bojala za tebe — promuca ona, obasipajući mu lice
poljupcima. — Užasno sam se bojala. Baš telefonski razgovaram s
ocem… On hoće film prodati Libijcima…
— Što?
Daniel skine njene ruke sa svojih ramena i potrči prema kauču na
kojem se nalazila telefonska slušalica. Uze je u ruke i reče:
— Ovdje Daniel.
— Da, čujem.
— Upravo sam se vratio u hotel. Mercedes mi je rekla što
namjeravaš. Jesi li poludio?
— Potpuno sam normalan. Kad si bio tu, ja sam ti do u detalje
objasnio svoju situaciju, sjećaš se?
— Da, svakako, ali ti si nam dao rok od četiri tjedna…
— Nemam više vremena, Daniele. Nemam više vremena, jesi li
razumio? U pitanju je moja egzistencija.
— Ali…
— Nikakav ali, neću dulje čekati. Dobio sam telegram od tvoje
Televizije. Televizijska snimateljska ekipa dolazi ovamo. Dakle, prvo:
prije nego što dobijem deset milijuna…
— Oče, molim te!
— Ušuti! Prije nego što dobijem deset milijuna, neću niti jednu
jedinu sekundu izaći pred kameru…
— To je…
— Šuti, prokletstvo! Drugo: zahtijevam da mi se deset milijuna uruči
u roku od tri dana, dakle, najkasnije do trinaestog. Uruči, ponavljam.
Nikakvi glupi trikovi s doznakama koje se mogu blokirati i tome
slično. Želim da mi se uruči ček! Svejedno mi je, tko će ga donijeti.
Ti, ili netko s Televizije. Netko mora doći. Čekaj, još nisam završio.
Najkasnije do sutra poslije podne u osamnaest sati po vašem
vremenu želim da mi direktor Televizije — kako se ono zove?
— Gospodin von Karrelis.
— …hoću od tog Karrelisa pismeno obećanje, da će mi ček na puni
iznos biti uručen najkasnije trinaestog. Karrelis mora sutra poslati
teleks, kojim se na časnu riječ obavezuje, da će ispuniti moje
potraživanje.
— To je nemoguće!
— Da vidimo! Ti još danas telefoniraj u Frankfurt. Ljudi imaju
vremena da o svemu razmisle. Ako neće pristati, ako im film ne
vrijedi deset milijuna — okay. Onda, neka me direktor sutra nazove.
U tom ću slučaju film prekosutra prodati Libijcima. Ponovi sve što
sam rekao!
— Čemu? Razumio sam.
— Hoću biti siguran, da si sve razumio!
— Ali to je…
— Ponovi, prokletstvo!
— Moram nazvati Frankfurt. Ti odbijaš pojaviti se pred kamerom
prije nego što dobiješ deset milijuna. Pregovaraš s Gadafijevim
ljudima koji su spremni platiti. Dakle, ultimatum. Zahtijevaš da ti
netko donese ček na čitav iznos najkasnije do trinaestog. To ti sutra
direktor mora obećati na časnu riječ — prije osamnaest sati po
našem vremenu — i poslati odgovarajući teleks. Ako se tvoji zahtjevi
ne ispune, prodat ćeš film prekosutra Libijcima.
— Točno. Laku noć, Daniele.
U telefonskom je vodu škljocnulo. Daniel se zapilji u slušalicu.
— Spustio je slušalicu — reče ne shvaćajući. — Moj prokleti otac.
Samo nam je još to manjkalo. — Skine svoj topli kaput i baci ga u
kut. Zatim opsuje ružno i opsceno.
— Danny, molim te! — Mercedes je podigla kaput. Objesila ga je u
predsoblje. Kad se vratila, Daniel je sjedio u naslonjaču, klonuo,
poduprijevši glavu rukama. Ona klekne ispred njega i pomiluje ga po
kosi.
— Ljubavi moja, smiri se, molim te… Bilo je strašno, žarne?
 — Kanta je ubio jedan od tih pasa. A ja sam kriv za njegovu smrt.
Ja sam kriv za njegovu smrt, Mercedes!
— Kakva je to sad besmislica!
— Nije to besmislica. Ja sam kriv, ja, ja, ja! Jer sam se ponašao
kao mali Ivica koji zamišlja Indijance. Mali, nedorasli dječak.
— Ali zašto tako misliš?
— Zato jer sam ubojicama olakšao čitavu stvar. Izvesti sve to bila je
upravo dječja igra. Iz hotela u Beču zamolio sam djevojku na centrali
da pronađe Kan tov telefonski broj i adresu. Iz hotela, ja budala! A iz
hotela sam, kao najveća budala, i razgovarao s Kantom. Zatim sam
iz hotela razervirao let za Berlin. Ostavio sam im sve tragove.
Slijepac bi me mogao pratiti. Ja sam krivac za Kantovu smrt. Imam
na savjesti jedan ljudski život.
— Da si odmah prestao s time, Danny! Kako je moguće kontrolirati
telefon iz Beča! I zar nije BKA bio obaviješten o tome? Zar kuću nije
nadzirala policija? Zar niste poduzeli sve da se Kantu ne bi ništa
dogodilo?
— Ne, nismo. Ubojica je uspio ući u kuću i ubiti Kanta. Unatoč
policijske zaštite. Unatoč čuvanja. — Daniel uhvati Mercedes za
ramena… — A tako će to ići i dalje. Mercedes, sada sam to shvatio.
Ubit će svakoga, tko bude spreman izjaviti da je film pravi. Oni
moraju biti svugdje. Moraju znati sve. Nećemo uspjeti protiv njih.
Bolje da se okanimo svega, prije nego što umre još nekoliko ljudi.
— Ne! — Mercedes je uzviknula iz svega glasa. Zatim se sabrala.
— Ne smijemo se predati! Baš je to ono, što oni žele.
Moramo nastaviti! Moramo obavijestiti ljude. Moramo to učiniti!
On ju je ozbiljno promatrao. »Kako je samo velik njen fanatizam«,
razmišljao je. »Dapače, još je i veći. Rekla je jedanput da nema te
stvari na svijetu koju ona ne bi učinila, ako bi to pomoglo osigurati
mir. Bože moj, u kakvu smo se to priču upustili!«
Potišteno ustane. — Oprosti, Mercedes!
Usta joj se razvukoše u osmijeh. — Dobro, Danny. Svi mi imamo
živce.
On posegne u džep, mehanički izvadi iz njega bočicu s lijekovima,
otvori je i na dlan spusti dvije pilule. Tu mu je bočicu svojedobno
dala Sibylle, još tada u sanatoriju. U njoj se nalazio novi lijek na koji
je morao prijeći: amadam. Zabaci glavu, otvori usta u namjeri da
proguta pet tableta. Ali ukoči se još u pokretu, dok mu se ruka
približavala ustima.
— Ne — reče. Spusti tablete natrag u bočicu. — Ne — ponovi još
jedanput. — Obećao sam Sibylle. Ne mogu opet iznova prekršiti
riječ. — Pruži lijek Mercedes. — Uzmi ga ti! — reče.
— I ostale bočice. Nalaze se u kupaonici. U mojoj toaletnoj torbici.
Vidim da si raspakirala kovčege. Od sada će tablete biti kod tebe i
dat ćeš mi po dvije na dan, jednu ujutro, a drugu uvečer, bez obzira
što se događa. Hajde, uzmi ih, molim te!
— Danny — reče ona — Danny…
— A sada nešto za popiti, molim — reče on. — Ono tamo vani ipak
je bilo malo previše.
— Konjak? Viski?
— Svejedno… konjak, molim te.
Ona napuni čašu. On je iskapi nadušak. Kad je došao, bio je blijed
u licu kao krpa. Sad mu se u lice vratila boja. Duboko je disao.
— Sjedi kraj mene, Mercedes — reče. — Sve ću ti ispričati…
I stade joj pripovijedati sve, s rukom ovijenom oko njena ramena, a
bivao je sve mirniji. — Sada barem imamo sve točno dokumentirano
— zaključi on. — Snimili smo sve važne točke, tako reći
rekonstruirali smo ubojstvo. Ali ni to nije dovoljno. Slijedeći puta, reći
ću to Connyju kad ga nazovem radi oca, mora odmah biti prisutna i
policija i snimateljska ekipa, kako bismo mogli snimiti svjedoka čim
stignemo k njemu. Nikada se više ne smije dogoditi nešto slično
ovome danas. Bilo je… stravično. Razgovarao sam s Kantom, i već
upola riječi bio je mrtav. Kako će se to uopće dalje odvijati? Conny
kaže da njegovi ljudi nisu još otkrili nikakav, pa ni najmanji trag. Ni u
Njemačkoj, ni u Londonu, ni u Parizu, niti u Americi.
— Ah! — Mercedes se trgne.
— Što je?
— Nazvao je jedan čovjek… možda prije dva sata.
— Koji čovjek?
— Stanoviti Teddy Shimon iz izraelske ambasade u Bonnu. Nalazi
se ovdje u hotelu. Soba tristo dvadeset i tri. Molio je da se javiš
odmah čim stigneš.
— Ja ne poznajem nikakvog Teddyja Shimona.
— Rekao je da je važno. Veoma važno.
 — Misliš, ima neke veze s filmom?
— Da, to mi je rekao Conny.
— Conny Colledo? — Daniel s čuđenjem pogleda Mercedes.
— Sasvim sam smetena. Da, Conny je također nazvao… Prije tog
Shimona… On je tog Shimona najavio… Bio je kod Connyja i
direktora… Oni su ga poslali ovamo. Neophodno je da razgovaramo
s njime.
Daniel ustane i dohvati telefon. Začuje se ženski glas.
— Izvolite, gospodine Ross?
— Gospođice, želio bih razgovarati s gospodinom Teddy
Shimonom. Soba tristo dvadeset i tri.
— Možete nazvati sami. Samo prije broja sobe okrenite broj osam.
U salonu apartmana šesto osam/devet sjedio je Wayne Hyde na
kauču koji je bio prislonjen na zid susjednog apartmana. Sjedio je tu
već puna dva sata. Hydea je odlikovala beskrajna strpljivost. I to je
bio jedan od razloga, što je još uvijek bio živ. Noge je ispružio na stol
ispred sebe, a leđima se oslonio na stranicu kauča. U ušima su mu
bili utaknuti krajevi metalnog luka, dio aparata nalik na stetoskop. Na
mjestu gdje su se spajale obje polovice metalnog luka bila je
pričvršćena crvena gumena cjevčica. Gumena se cjevčica, dužine
dobrih pola metra, proširivala na drugom kraju u neku vrstu plosnate
okrugle kape. Na njenoj ravnoj površini bilo je spojnicom pričvršćeno
sitno, ali vrlo jako elektroničko pojačalo. Tu je okruglu kapu Hyde
pritisnuo na zid salona susjednog apartmana. Na taj je način mogao
sasvim jasno čuti razgovor između Mercedes i Daniela. Isto tako
jasno čuo je i telefonski razgovor Mercedes sa svojim ocem, s tim
Teddy Shimonom i Conradom Colledom. Aparat je bio prvorazredan.
Zadnjih je sati Hyde čuo baš sve, što se događalo u susjednoj sobi.
Svaki šum, Mercedesine korake dok je hodala po sobi, otvaranje i
zatvaranje vrata. Registrirao je kad je natočila čašu pića, kad je
zakašljala nakon što je popila piće, sve, baš sve. A on je strpljivo,
tako strpljivo prisluškivao.
Sada je čuo kako Daniel okreće četveroznamenkasti broj, a zatim
začuje njegov glas: — Gospodine Shimon? Dobro veče. Ovdje
Daniel Ross. Oprostite što smetam tako kasno. Vi ste zamolili da se
javim čim stignem, svejedno kada… Da, tek prije nekoliko minuta…
 Hyde je sjedio sasvim nepomično, kao da je zamro. — Točno, ja
vas ne poznam… Sto želite od mene?… Film?… Kakav film?…
Gospodine Shimon, zaista nemam pojma o čemu govorite… Da, da,
da, gospodin Colledo je nazvao moju prijateljicu i rekao neka
svakako razgovaram s vama, kad se javite… Dobro, odmah sada…
Možda u baru… Imate pravo… Previše ljudi… Zašto ne dođete gore
k meni?… Što znači da gospođa Olivera smije biti prisutna? Otkuda
je poznajete… Ah, tako… I njeno ime… Mercedes, točno… šesto
šest/sedam, da… Očekujemo vas, gospodine Shimon.
Wayne Hyde je i dalje sjedio potpuno nepomično, potpuno
bezizražajna lica.
U salonu svog apartmana stajali su Mercedes i Daniel nasuprot
jedno drugome.
— Conny je rekao, da je veoma važno. To je rekao? Da je veoma
važno?
— Da. — Mercedes kimne. — I da možemo biti sasvim mirni. Nije
htio ništa više objašnjavati preko telefona.
Začuje se kucanje. Daniel pođe k vratima i otvori ih. Napolju je
stajao gorostas od čovjeka plave kose, očiju boje čelika i dugoljasta,
lijepo oblikovana i suncem opaljena lica. Ispod njegova sivog odijela
naslućivalo se sportsko, vitko tijelo.
— Izvolite, uđite, gospodine Shimon! — reče Daniel.
Čovjek najprije pokaže legitimaciju. Mogla se vidjeti slika u koloru,
simbol države Izrael, kao i kratka izjava na hebrejskom, engleskom,
francuskom i njemačkom, da je Shimon član izraelske ambasade u
Bonnu.
Plavi gorostas, prototip takozvanog arijca, uljudno se nakloni
Mercedes. Zatim sjedoše. Piće je Shimon odbio.
— I? — upita Daniel. — Otkada se izraelska ambasada zanima za
nas?
— O, već dosta dugo vremena — reče Shimon. Imao je sjajnobijele
zube koji su se dobro vidjeli kad se nasmijao. — Međutim, još više
se za vas zanima MOSSAD.
— MOSSAD? — upita Mercedes.
— Da, izraelska tajna služba — reče Daniel, a obrativši se
Shimonu: — Kako to da se vaša tajna služba zanima za to?
 — Većina tajnih službi čitavog svijeta zanima se za vas, gospodine
Ross. Vaš otac u Buenos Airesu veoma je neoprezan.
I postaje sve neoprezniji. On se… ne ponaša nimalo mudro…
Naprotiv. Da bismo skratili čitavu tu dugu priču: i Amerikanci i Sovjeti
znaju za film, to vam je jasno, zar ne?
Daniel kimne.
— Ali znaju i Englezi, Francuzi, Talijani, Madžari, Švicarci,
Španjolci. Naprosto, može se reći, alarmirane su tajne službe
čitavog svijeta i svi oni znaju za film kao i za sva vaša nastojanja, da
pronađete svjedoke koji bi mogli dokazati njegovu vjerodostojnost —
ili pak da je film krivotvoren.
— A vi? Što vi znate, gospodine Shimon? — upita Mercedes.
— Da je film falsifikat, milostiva gospođo. Genijalni falsifikat, mora
se priznati. Ali ipak falsifikat.
— I vi ste došli u Berlin da biste nam to rekli? — Daniel se
nasmiješi.
— Dakako da nisam.
— Nego zašto?
— Jer znamo falsifikatora — reče Shimon. — On vas očekuje.
Spreman je ispričati vam cijelu tu priču. Pred kamerom. Pravu istinu.
Zašto me tako gledate, gospodine Ross?
— Zbog zahvalnosti, gospodine Shimon. Neobično smo vam
zahvalni. Već od pomisli da se izraelska tajna služba toliko potrudila
da pronađe tog falsifikatora, da ste se vi potrudili doletjeti u Berlin da
uspostavite kontakt…
— To vas smeta?
— Ali ne.
— Da, da. Za Sjedinjene Američke Države bit će velika stvar, ako
jedan svjedok potvrdi da je film falsifikat. Mi smo samo jedan mali,
neprestano ugroženi narod, koji je upućen na trajnu američku
pomoć. Bez Amerike, mi smo izgubljeni. Ruka pere ruku. Vi ste
pomislili isto to, gospodine Ross!
— Da, pomislio sam — reče Daniel. — Približno ista pomisao, zar
ne?
— Gospodine Ross, mi bismo u tome vrlo rado pomogli Americi,
moram to otvoreno priznati. I tu je glavni interes MOSSAD-a. Ali,
nitko od nas nema ni najmanju namjeru Amerikancima pomoći
prevarom.
— Da ste pronašli nekoga tko bi mogao posvjedočiti da je film pravi,
biste li i u tom slučaju sada bili ovdje?
Shimon je oklijevao. — Ne — reče'zatim. — To ste dobro uočili. Ali
MOSSAD je pronašao krivotvoritelja.
— Kako?
— Što kako, gospodine Ross?
— Kako ga je pronašao?
— Gospodine Ross, molim vas! — Izraelski se diplomat otvoreno
nasmije. — Zaista!
— Da — reče Mercedes — zaista, Danny!
— Oprostite, gospodine Shimon!
— No, molim, molim! MOSSAD je tražio falsifikatora, da to tako
formuliramo, kao što to rade sve tajne službe svijeta, a ima ih veoma
mnogo. Jedino što smo mi imali sreće, bili smo brži od drugih. Mi
smo veoma često brži od drugih. Hvala bogu! Mogu vam reći ime
falsifikatora.
— Onda recite. Kako se zove?
— Harry Gold.
— Harry Gold?
— Harry Gold.
— A gdje živi taj Harry Gold?
— U Frankfurtu na Maj ni, gospodine Ross.
— Gdje u Frankfurtu na Majni, gospodine Shimon?
— Odvest ću vas tamo, gospodine Ross i draga gospođo.
— Što se mene tiče, možete. Ali želim znati, gdje stanuje Harry
Gold. Ja sam iz Frankfurta. Prilično ga dobro poznam.
— Odrellstrasse dvjesto sedamnaest.
— To je u naselju Kuhwald — reče Daniel. — Zapadno od
sajamskog prostora, između Aleje Theodor-Heuss i velikog ranžirnog
kolodvora.
— Točno.
— Ima li gospodin Gold telefon?
— Ne trebate ga nazvati. Ja sam sve uredio za vas.
— Vrlo ljubazno od vas.
 — Gospodin Gold je spreman da već sutra dade svoju izjavu.
Možete doći k njemu kad god želite. On vas očekuje.
— Lijepo. U svakom slučaju moram prije telefonirati gospodinu
Colledu. Ne znam kakvu ću snimateljsku ekipu dobiti. Sutra je
nedjelja.
— Ne prenagljujte ni sa čim! Dajte vremena i gospodinu Colledu.
Direktno iz Berlina za Frankfurt možete letjeti trinaest puta na dan.
Izvolite plan letenja.
Ross prolista plan.
— Rekao bih, najbolje bi bilo krenuti u trinaest sati trideset i pet —
reče. — U Frankfurt stižemo u četrnaest sati trideset i pet. Moramo
računati još približno jedan sat dok stignemo do gospodina Golda.
Dakle, petnaest sati trideset minuta. Hoće li mu to odgovarati?
— Njemu sve odgovara. Čekat će cijeli dan. Dovoljno je ako ga
nazovemo nakon slijetanja u Frankfurt. Mogu li i ja biti prisutan
prilikom snimanja?
— Molim, izvolite.
— Hvala.
— Mi zahvaljujemo vama, gospodine Shimon. I to mnogo.
— Bilo mi je zadovoljstvo.
— Da doručkujemo zajedno? — upita Mercedes. — Tu gore?
— Rado, gospođo Olivera.
— Nazvat ćemo vas. Oko devet? — upita Daniel.
— Devet je u redu — reče Teddy Shimon.
— Pričekajte, idem s vama.
— Kamo?
— Moram još nazvati svog prijatelja Colleda. — Daniel uze kaput i
poljubi Mercedes. — Brzo se vraćam!
— Pazi na sebe, Danny! — reče ona. — Molim te, pazi se!
U susjednoj sobi je Wayne Hyde čuo kako se Shimon pozdravlja s
Mercedes i kako su obojica napustila apartman. Mercedes uključi
televizor. Davao se film u kasne sate. Hyde je čuo dijalog i glazbu.
Skine metalne krajeve stetoskopskog aparata s glave, pričeka deset
minuta, a zatim ustane. Odjene dufflecoat, izađe iz apartmana i
odveze se dizalom u predvorje. Tu se nalazilo još mnogo ljudi. Iz
bara je dopirala glazba s klavira. Hyde izađe napolje. Bila je ledena
hladnoća, a nebo sasvim vedro. Hyde pogleda zvijezde.
 Krene dolje Kurfurstendammom, prema Gedachtniskirche{ 53 }.
Polusrušeni toranj stršio je uvis u mliječnu tamu. Što se Hyde više
približavao kraju Kurfurstendamma, susretao je sve više kurvi.
Gotovo su sve pokušavale započeti razgovor s njim. Svaki bi ih puta
odbio, zahvalivši. Kurve su bile veoma pristojne, iako obeshrabrene.
Bile su odjevene u krznene bunde. Unatoč tomu im je bilo hladno.
Hyde je htio doći do kolodvora Zoo. Kad je prije crkve skrenuo lijevo
u Joachimstaler Strasse, put mu prepriječi neki uredno odjeven
čovjek. Čovjek skine crn šešir i reče: — Oh, oprostite, moj
gospodine.
— Što je?
— Zovem se Fleischmann. Julius Fleischmann. Gimnazijski
profesor latinskog i grčkog. Nezaposlen. Evo, izvolite moju osobnu
kartu. — Pokaže Hydeu malu, otvorenu knjižicu.
— Što želite?
— Mali dar, ako biste bili tako dobrostivi. Imam ženu i četvoro
djece.
Hyde otkopča dufflecoat i stade tražiti po džepu od jakne.
— Loše ste vrijeme izabrali, gospodine profesore.
— Nemojte to reći! Sada je još ovdje mirno. Ali za jedan, dva sata…
Tu u blizini ima veoma mnogo lokala sa striptizom. I drugih. I kada
izlaze pijani… Pijani imaju meko srce.
— I vi ste pijani, zar ne?
Malo, gospodine. Pri toj hladnoći. Mora se nekako ugrijati.
— Imam samo deset maraka u komadu.
— Mogu vam razmijeniti. Koliko smijem zadržati?
— Dajte mi… Ah, ništa — reče Hyde — zadržite sve!
— Zahvaljujem tisuću puta! Neka vas bog blagoslovi, gospodine.
— Da, neka me blagoslovi — reče Hyde. — Svake noći ste tu?
— I po danu. Radimo u tri smjene.
— Radimo?
— Da, jedan građevinski nadzornik i jedan prodavač pokućstva.
Moramo i kao prosjaci biti organizirani, razumijete? Ima nas toliko
mnogo. Ovo je veoma siromašan grad — u svakom pogledu. Nekoć
sam stanovao tu u Joachimstaler Strasse. Do prvi ožujka tisuću
devetsto četrdeset i treće. Bilo mi je tada pet godina. Prvi ožujka
četrdeset i treće bio je na Berlin izvršen teški zračni napad.
Amerikanci. Uvijek su dolazili po danu. Plavo nebo. Prekrasna
sunčeva svjetlost. U našem je podrumu poginula čitava moja obitelj:
majka, otac, sestra. Mene su iskopali živa. Čini mi se, kao da je sve
to bilo jučer. Smiješno, zar ne? O mihi praeteritos si Jupiter referat
annos. A njemački…
— Oh, da mi Jupiter izgubljene godine vrati — reče Hyde.
— Vi znate latinski?
— Tečno. Čitam veoma mnogo, znate.
— I grčki?
— Grčki ne. Laku noć, gospodine profesore. I mnogo sreće!
— Hvala! — odgovori Fleischmann.
Hyde stiže do kolodvora Zoo i krene na poštu u prizemlju. Pošta je
bila otvorena i noću, dakako samo za telefonske razgovore. Iza
šaltera sjedila je premorena postarija žena. Ona dade Hydeu pločicu
od plastike s brojem četrnaest.
— Kabina četrnaest. Poslije se morate vratiti k meni. Možete sami
birati broj..
— Znam. — U kabini petnaest sjedila je na podu neka mlada
djevojka, a izgledalo je kao da spava. Bila je odjevena u prljavi blue
jeans i umrljani pulover. »Vjerojatno narkić«, pomisli Hyde.
»Odspavat će svoj ubod.« On ude u kabinu četrnaest i okrene
Morleyev broj u Londonu. Dekoderom aktivira automatski telefonski
uređaj kod Morleya.
Odmah se začuje odvjetnikov glas: — Dobra večer, mister Hyde.
Pretpostavljam da vam je uspjelo pratiti razgovor Teddyja Shimona s
Rossom i Oliverom. Nazovite me još jedanput i dajte izvještaj, molim
vas! — Kad je Morleyev automatski telefonski uređaj bio nakon
drugog poziva spreman za snimanje, Hyde ispriča sve što mu je
uspjelo čuti pomoću aparata nalik na stetoskop. Naveo je ime, ulicu,
kućni broj, vrijeme leta i vrijeme sastanka. — Do dolaska gospode, ja
ću sve pripremiti, budite bez brige, mister Morley! A sada nešto
drugo: danas uvečer telefonirali su Olivera i Ross u Buenos Aires.
Otac je bjesnio, jer još uvijek nije od Televizije dobio svojih deset
milijuna. Čini se da je totalno propao. Ili je sasvim pred bankrotom. U
svakom slučaju, tvrdio je kako već pregovara s Gadafijevim ljudima i
postavio Rossu ultimatum koji Ross mora odmah prenijeti Karrelisu.
— Hyde je nastavio iscrpan izvještaj. — Ako me budete trebali, sutra
me možete dobiti preko mog frankfurtskog prijatelja. — Hyde navede
telefonski broj svog druga, plaćenika Heinza Erknera. — Sada,
dakako, ne govorim iz »Kempinskog«, nego iz telefonske govornice.
Laku noć, mister Morley! — Hyde spusti slušalicu. Zatim digne
slušalicu i po treći put i okrene broj u Frankfurtu koji je upravo
spomenuo. Prije nego što se javio zadihan muški glas, signal je
zvonio dosta dugo.
— Da, prokletstvo!
— Heinz, ovdje Wayne.
— Wayne! — Odjednom glas zažvuči srdačno. Heinz Erkner,
Hydeov prijatelj iz Frankfurta još je uvijek jedva disao. — Gdje si,
baby?
— Zapadni Berlin. Što je s tobom? Jesi li upravo sada fukao?
— Da.
— Žao mi je.
— Nije važno. Ona bu ga opet digla. Kaj ima novoga?
— Sutra dolazim u Frankfurt. Devet i trideset. PAN AMERICAN.
Opet trebam SIG/Sauer i Sterling Mk9.
— U redu, baby. Čekam te kod PAN AM šaltera u dvorani za
dolaske. Donesel bum sve sa sobom.
— Izvrsno.
— Još nekaj, baby?
— Da, Heinz. Trebao bi mi nešto obaviti.
Wayne Hyde objasni Erkneru što bi to trebao obaviti za njega.
Potom su se srdačno pozdravili.
— A sad lijepo špricni! — zaključi Hyde.
— Kao vatrogasac, baby — reče Heinz Erkner.
Hyde odjednom začuje stenjanje iz susjedne kabine. »Da, ova se
djevojka nafiksala, kao što sam i slutio«, pomisli on. Zatim je čuo
kako se gušeći povraća.
Kad je izlazio iz kabine vidje kako se djevojka prevrće u teškim
grčevima. Hyde se vrati do noćnog šaltera.
— Da platim — kaže. — Kabina četrnaest. — Kroz otvor staklenog
okna pruži ženi plastičnu pločicu.
Umorna, stara žena pogleda na brojčanik ispred sebe i stade
računati na ceduljici. — Sto šesnaest i trideset — reče ona.
 Hyde joj pruži dvije novčanice od po sto maraka. I dok je žena
uzvraćala novac, Hyde reče: — U kabini petnaest leži jedna
djevojka. Povraća. Stenje. Ima jake grčeve. Morate pozvati hitnu
pomoć.
— Nafiksana?
— Izgleda da jeste.
— Još bum poludela — ustvrdi starija žena. — Svaku noć jedno te
isto. I celu zimu je to tak. Kad je toplije onda ležiju okolo po
zahodima. — Ona okrene neki broj i reče u telefonsku slušalicu: —
Centrala hitne pomoći? Ovdje kolodvor Zoo. Pošta. Večer. Jutro. Kak
hoćete. Tu je jedna u jednoj kabini. Piknula se valjda previše… Ne,
još je živa, bar mislim da je tak… Ali požurite se… da, dobro. —
Spusti slušalicu i reče Hydeu zijevajući: — No, znate kaj, takvog
nekaj Fiihrer ne bi nikad dopustil!
Daniel je dizalom otpratio Shimona do trećeg kata i tamo se
oprostio s Izraelcem. Spustio se dolje do prizemlja i izašao napolje u
hladnu noć. Krenuo je Kurfurstendammom gore prema
Gedachtniskirche. Zatim je prešao na drugu stranu i zašao u
Meinekestrasse. Tu je znao za jedan poznati staroberlinski lokal.
Glatko izblanjani drveni stolovi bili su gotovo svi zauzeti. Neki su
gosti jeli tek sada, a pili su svi. Prostorija je bila zadimljena od dima
cigareta. S jednog su radija dopirali zvuci džeza. Daniel pođe do
šanka, naruči u gostioničara pivo i čašicu rakije i reče mu da mora
telefonirati.
— Pa zakaj ne, gospon. Samo izvolte. Aparat otraga u kabini.
Samo okrenite broj. Možete govoriti jedan sat.
Daniel popije rakiju, a čašu s pivom ponese sa sobom. U
telefonskoj je govornici bilo nesnosno vruće. Nogom je pridržavao
vrata govornice, kako bi ulazilo bar malo zraka. Buka u lokalu je bila
tako jaka, da nitko živ ne bi mogao razumjeti što je govorio na
telefon. Popije još jedan gutljaj, odloži čašu na dasku ispred aparata
i okrene frankfurtski broj Conrada Colleda. Njegov se prijatelj javi
odmah.
— Conny, ovdje Danny. Govorim iz jedne krčme.
— Zdravo, Danny. — Govorio je tihim i umornim glasom.
— Što je? Zar još i sada sjediš za pisaćim stolom?
 Da. Imam užasno puno posla. U Kaliforniji su momci pronašli
jednog kamermana, koji je tada bio u Teheranu. William Mackenzie.
— I?
— Ništa i. Srčani infarkt. Umro prije tri mjeseca. Prije tri mjeseca,
Danny, samo prije tri mjeseca!
— Smola!
— Više nego smola. Prokletstvo! Kao i ti sa svojim profesorom!
Mercedes mi je sve ispričala, kad sam vam najavio tog Shimona. Je
li se barem isplatilo?
— Još ne znam. Izgleda da jeste. Odmah ću ti sve ispričati. Što još
ima nova kod tebe?
— Ah, čovječe, za plakanje. Sjećaš se Chan Ragaija?
— Chan Ragai?
— Da.
— Ne.
— Tvoj ga je otac uposlio. Kao rezidenta Ribbentropove tajne
službe u Teheranu. Pa pričao ti je o njemu! On je bio šef fantastičnog
agenta CX dvadeset i jedan.
— Ah, da, kako da ne! Chan Ragai! Moj stari je lagao, zar ne? —
Daniel popije gutljaj piva.
— Ne, ne, u tom je slučaju rekao istinu. Tri sam momka ubacio u
Iran. Iz Bagdada. Jer od Homeinijevog režima nisu dobili ulaznu
dozvolu. — Umoran se glas odjednom pretvorio u glasan i ljutit. —
Ta je zemlja prava pravcata ludnica!
— Jasno, ni traga Chan Ragaiju.
— Naprotiv, Danny. Naprotiv. Moji su mu momci na tragu. Chan
Ragai je živ. Nije više u Teheranu. Tamo još živi njegova sestra. Već
smo mu gotovo ušli u trag, no tada su uhapsili moja tri momka.
Optužba: špijunaža za SAD. Za pobljuvati, Danny, za pobljuvati!
— Čovječe! Špijunaža? Valjda neće nikome skinuti glavu!
— Ne, pustit će ih. Odmah sam telefonirao Genscheru. U dobrim je
odnosima s Iranom. On je telefonirao nekim glavešinama i poslao
ambasadora. Pustit će ih svu trojicu, ali će ih odmah protjerati. No
da, i tako dalje, i tako dalje. A direktor je veoma srdit, jer je sve
krenulo naopako. Valjda ćemo sada s tim Harryjem Goldom imati
sreće. Kad stižeš k njemu?
 — Danas poslije podne u pola četiri. Slijećemo u četrnaest i trideset
pet. Zato te i zovem. Ovaj put nećemo riskirati ništa. Ovaj put mora
sa mnom u kuću doći odmah i snimateljska ekipa i snimati sve od
samog početka. I policija mora biti tamo prije nego što ja stignem i
mora pretražiti čitavu kuću. Da si samo vidio kad su ubili staroga
Kanta upola rečenice, a ja sam bio svega metar udaljen od njega…
Pa sva ta krv…
— Već sam razgovarao s BKA. Imat ćete kriminalističke službenike
i policiju. Ispred kuće. U kući. Pri snimanju. Doći će ekipa iz
Konigsteina, Moji najbolji ljudi. I ovaj put ćemo snimati s dvije
kamere. Pusti Golda da govori što god hoće, ako ima vremena! Ne
požuruj ga! Filmska traka je najjeftinija. Što se mene tiče možete
snimiti i dva kilometra! A zatim ćemo montirati film, kako mi to
želimo. I slušaj, jasno, Mercedes nećeš povesti sa sobom!
— Jasno da neću. Ostat će u mom stanu.
— Sama? Ne dolazi u obzir. Ja ću vas dočekati na aerodromu i
odvest ću je k sebi kući, dok sve ne bude završeno.
Živahna se plesna glazba prekine. Spikerov se glas s radija u toj
buci jedva mogao razabrati. Zatim je svečano i ozbiljno slijedila
himna NJDR: »Ustajmo iz ruševina«. Jedna veoma zgodna
tamnokosa žena za jednim stolom glasno uzvikne: — Prijateljstvo,
prijateljstvo!
Gostioničar potrči do radio-aparata i isključi ga. Zatim reče veoma
glasno: — Oprostite gospodo! Imal sam krivu stanicu.
— Sto je to bilo? — upita Colledo.
— Ništa. Sitni nesporazum. Sad pazi, Conny! Dolazi još nešto
lijepo.
— Još nešto? Pa lijepo. Ispričaj tatici sve!
Daniel ispriča svoj razgovor s ocem i spomene njegov ultimatum.
Colledo počne divlje psovati.
— Čovječe, no baš i ti imaš pravu osobu, čestitam!
— Hvala. I kao što sam rekao, on želi, da direktor smjesta bude
obaviješten o svemu.
— To će i biti. — Colledo se ljutito nasmije. — Zdravo, stari! Do
sutra na aerodromu. A sad ću najneuljudnije probuditi gospodina von
Karrelisa…
Daniel ispije pivo i pođe k šanku da plati.
 — To su napravili namjerno — reče gostioničar.
— Tko?
— Oni preko. Uvek daju džez, američki, lepi. Samo da se mi
zabunimo. Njima je to smešnO. Hvala lepa, gospon, dojdite opet!
Želim lahku noč.
Daniel izađe na Meinekestrasse. Jedan se čovjek sudari s njim.
Ljuljao se. Bio je dobrano pijan.
— No, kaj nemate niš obzira prema starom čovjeku, je l’?
— Dobro, ništa se nije dogodilo.
— Nije dobro, kakvi dobro! Još bum poludel. Lutam već jedan sat.
Gdi je tu Schaperstrasse?
— Zar ne biste mogli reći »molim«?
— Radije idem dalje — odgovori pijanac. I produži njišući se. Daniel
pođe natrag u hotel. Na ulaznim vratima susretne se s visokim,
mršavim čovjekom, koji ga uljudno propusti prvoga.
— Poslije vas!
— Hvala — reče Daniel.
Koračali su jedan kraj drugoga sve do dizala.
— I vi idete gore? — upita Daniel.
— Ne — reče Wayne Hyde. — Skoknut ću još malo do bara.
Mercedes je zaključala vrata apartmana.
Daniel pokuca veoma jako.
Ona otvori, u spavaćici.
On je zagrli i poljubi. — Eto, sve je obavljeno. Odmah ću doći.
Nemoj se prehladiti!
Dok je on skidao kaput, Mercedes potrči natrag u spavaću sobu.
Brzo digne telefonsku slušalicu s telefona koji je stajao kraj kreveta i
okrene devet. Javi se djevojački glas.
— Ovdje gospođa Olivera, apartman šesto šest/sedam — tiho reče
Mercedes. — Gospođice Michaela?
— Da, milostiva gospođo.
— Molim vas, neka sada počne. — Mercedes spusti slušalicu.
Odmah zatim u spavaću je sobu ušao Daniel. Skine jaknu.
— O, bože, kakav je to bio dan! — reče. Iz ugrađenog radio-
aparata u noćnom ormariću kraj Mercedes započe tiha glazba,
»Rhapsody in Blue«, George Gershvvina. — Da nisi sada kraj mene,
poludio bih, ljubavi. Jadni je Conny… — Prekine u pola rečenice, jer
je glazba prestala i začuo se dubok, vibrirajući glas Marlene Dietrich.
»…Kad bih mogla poželjeti nešto, ne bih znala što…«
— Mercedes!
— Iznenađenje — reče ona ozarena od sreće. — Bila sam danas
poslije podne s našom starom gramofonskom pločom dolje u
telefonskoj centrali i zanimala se, da li bi je oni mogli odsvirati. Rekli
su da ne mogu. Glazba za hotel snimljena je na traku. Ali, imali su
pjesmu snimljenu na kaseti, a pjeva je Marlene. Zamisli, Danny,
naša pjesma! Evo je opet…
»…što da poželim, bilo dobro ili loše…« pjevala je Dietrich.
Daniel priđe krevetu. Mercedes je na njemu sjedila raširenih ruku.
Spusti se kraj nje. Usta im se spojiše. Mercedes se nježno privije uz
njega.
»…kad bih mogla poželjeti nešto, tako bih rado bila malo sretna…«
— Moja Mercedes!
— Da, Danny, da. Oh, koliko te samo volim.
On je opet poljubi.
»…jer kad bih bila baš i presretna, čeznula bih za tugom«, pjevala
je Marlene Dietrich.
 8
— Da — reče Harry Gold. — Ja volim Njemačku. Njemačka je moja
domovina. Ne bih mogao živjeti ni u jednoj drugoj zemlji. Pokušao
sam. Amerika. Izrael. Francuska. Nemoguće! Umalo sam umro od
nostalgije. Njemačka. Samo Njemačka. Ovdje sam rođen. Ovdje
hoću i umrijeti. Znam, što sad mislite. Ovome idiotu nije bilo dovoljno
tri godine KZ{ 54 }-a. Da, i nije dovoljno. Mislite, ludi njemačko-
nacionalistički Židov. A sada vam vjerojatno pada na pamet stari vic.
Trideset i treća. Židovi marširaju Unter den Linden{ 55 }. Nose
transparente na kojima piše: NAPOLJE S NAMA! Smiješno, zar ne?
Harry Gold bio je nizak, zdepast čovjek, velike glave i guste sijede
kose što je pomalo podsjećala na kosu Alberta Einsteina. Naime, na
isti mu je način tako neobuzdano i razbarušeno stršila uvis. Gold je
sjedio u naslonjaču ispred plinskog kamina. Iznad kamina visjela je
velika slika cara Wilhelma II.
Reflektori su obasjavali Harryja Golda. U njega su bile upravljene
dvije kamere. Jedna je snimala. Druga bi proradila istog trena, kad bi
na prvoj trebalo promijeniti film. Na taj se način intervju mogao
snimati bez nepotrebnih prekidanja. Na Goldovim grudima visio je na
tankoj crnoj traci sasvim mali mikrofon. Gold je bio odjeven u tamno
odijelo, a imao je kravatu srebrnaste boje. U jednom kutu dnevne
sobe klečao je ispred svojih aparata tonmajstor sa slušalicama na
ušima i pažljivo motrio otklon kazaljki na skalama. U sobi je bilo
vruće unatoč otvorenim prozorima, i iako je vani još uvijek vladala
velika hladnoća. Reflektori su isijavali vrućinu i zagrijavali prostor.
— Ima veoma mnogo njemačko-nacionalističkih Židova — reče
sedamdeset i petogodišnji Harry Gold, sjetnih, tamnih očiju i teških,
dubokih podočnjaka. — Rečeno mi je da mogu govoriti sve što
želim. I koliko god vremena želim. A to svakako moram reći. Jer je
neobično važno. Mladi ljudi ne znaju uopće ništa više o tome. I
nekolicina Židova učinila je Njemačku velikom. Heinrich Heine i slikar
Max Liebermann. Paul Ehrlich, kemičar i liječnik. Max Reinhardt.
Elisabeth Bergner. I Kortner Bassermann, Ernst Deutsch. I petoro
braće Ullstein. Kurt Tucholsky. Walther Rathenau, ministar vanjskih
poslova Carstva. Albert Ballin, carev prijatelj, osnivač HAPAG-a.
Izgradio je svoj rodni grad Hamburg, najveću pomorsku luku
Njemačke i svijeta prije tisuću devetsto četrnaeste. Ubio se
osamnaeste, kad je izgubljen rat. Carl Zuckmayer. Jacques
Offenbach. Ferdinand Lassalle. Maximilian Herden. Bruno Walter.
Otto Klemperer. Bismarckov ministar Heinrich von Friedberger i
Rudolf Friedenthal. Poluslijepi GQrson von Bleichroder, privatni
bankar Wilhelma Drugog, a bio je već privatni bankar Wilhelma
Prvog. Therese Giese. Fritz Haber sa svojom sintezom amonijaka,
koji je osigurao snabdijevanje Njemačke oružjem u prvom svjetskom
ratu. Među trideset i pet najvećih kemičara carske Njemačke
šesnaestorica su bili Zidovi. Richard Willstatter, Adolf von Baeyer,
obojica nobelovci! Fizičar Max Born i Albert Einstein. Otto Hahn i
njegova suradnica Lise Meitner. Nijemci su mogli proizvesti atomsku
bombu već prije Amerikanaca. Niels Bohr… Da, da, prestat ću
nabrajati. I svi veliki liječnici..: No, dobro, prestat ću. Govorim to
samo zato, jer ste rekli da mogu govoriti što god želim… A htio sam
osim toga pojasniti, da Njemačku ne voli samo jedan ćaknuti mali
Židov, nego da je bilo i veoma mnogo velikih i genijalnih njemačkih
Židova…
Kamera jedan je snimala…
Malograđanski uređena dnevna soba bila je puna ljudi. Daniel je
stajao iza kamere, naslonjen na vitrinu punu porculanskih figurica.
Kraj njega je ispred ogromnog staronjemačkog buffeta od teškog
crnog drveta stajao izraelski diplomat Teddy Shimon. U buffetu je,
vjerojatno, bilo složeno »fino« posuđe, a vani su stajale teške,
brušene čaše za vino na visokim stalcima u svim bojama, takozvane
»rimljanke«, dok se iza staklenih vrata moglo vidjeti u nekoliko
redova naslagane kristalne zdjele, također raznobojne, oslonjene na
žičane držače. Buffet je bio bogato izrezbaren: mnogobrojni tornjići,
vinova loza, minijaturni ženski likovi golih grudi, dvorci, paviljoni i
sasvim sićušne zastave kako vijore na vjetru, sve načinjeno od crnog
drveta. I uglati je stol bio jednako tako ukrašen, a na njemu su ispod
stakla bile porazmještene najrazličitije fotografije, rodbina Harryja
Golda. Nadalje, oko hrastovog stola je bila razmještena garnitura
stolica, meko tapeciranih i presvučenih tamnozelenim samtom. Sofa
je imala visok naslon. Na mjestu gdje je dolazila glava, bile su
jednako kao i na naslonjačima postavljene male čipkaste
»podloške«. Na tapetama se ponavljao uvijek isti uzorak malih kita
cvijeća. Na još jednom manjem stolu stajao je ispod pretiska
»Posljednje večere« Leonarda da Vincija menora{ 56 } svijećnjak. A
među svim tim stvarima i drugim starim teškim pokućstvom tiskali su
se ljudi: kamermani, osoblje zaduženo za rasvjetu, asistent majstora
tona i tri teško naoružana kriminalistička službenika u civilu.
U snopovima svjetla s reflektora treperila je prašina, osjećao se
miris po naftalinu, vrućem metalu i znoju. Napolju u hodniku, te
ispred ulaza u kuću, kao i u malom vrtu oko kuće, stajali su također
naoružani kriminalistički službenici s mašinkama i policajci u
uniformama. Bilo ih je i na pločniku ceste s koje su bili uklonjeni
automobili. Policijska kola i vozila televizije bila su parkirana malo
dalje u Odrellstrasse, koju su blokirali u blizini Goldove obiteljske
kuće. Iza bijelo-crvenih rampi tiskali su se ljudi: žene, muškarci, mala
djeca. Naselje Kuhvvald doživjelo je svoju senzaciju. Prvi su policajci
stigli već nekoliko sati ranije, blokirali okolinu, pretražili Goldovu kuću
od podruma do krova, te malen vrt. S obzirom na godišnje doba, bilo
je jako hladno. Znatiželjnici su zebli. Tapkali su s noge na nogu i bili
crveni u licu. Ali, nisu se micali s mjesta. Ta kada se tu događalo
nešto slično!
S obližnjeg ranžirnog kolodvora dopirala je buka: čulo se drndanje
vagona, sudaranje odbojnika, kratki zvižduci ranžirnih lokomotiva.
Međutim, ljudi koji su tu stanovali, odavno to više nisu registrirali.
U svjetlu reflektora sjajila se iznad Goldove glave slika cara
Wilhelma. Njegova prekratka desna ruka bila je utaknuta u blještavu
mornarsku uniformu, a grudi je ukrašavalo mnogo velikog ordenja.
Brkovi su na krajevima bili uvinuti prema gore, a Wilhelm II je
čeličnim pogledom gledao u beskrajne daljine. Sitan, nejaki Židov
ispod pretiska slike reče: — U ovoj kući stanujem od tisuću devetsto
četrdeset i devete. Sam. Imam samo još jednu sestru u Americi.
Tamo je udata. Sva je moja ostala rodbina — on proguta slinu —
umrla. Već odavno. I Elsa također, moja dobra supruga, počivala u
miru!
— Svi su vaši poginuli u raznim KZ-ima — reče Daniel stojeći iza
prve kamere. I on je također imao mali mikrofon oko vrata.
— Mi smo se raspitali.
— Oni su… poginuli u KZ-ima… — Harry Gold kimne. Zatim brzo
nastavi: — Ali, to su bili nacisti, ti zločinci! Nacisti nisu bili Njemačka.
Nisu bili moja Njemačka.
 — Gospodine Gold, molim vas… — poče Daniel, ali ga Gold
prekine.
— Da, da, da, znam što mislite. Taj je Gold totalno meschugge{ 57
}. Pa i jesam totalno lud, pravo mi bilo. Moja obitelj potječe iz
Frankfurta. Stalno smo svi živjeli ondje. A ljudi su uvijek bili ljubazni s
nama i spremni na pomoć — sve do kraja, dok nisu odveli naše.
Elsa je — bog je blagoslovio — bila plavuša. Ljudi bi uvijek govorili:
»Ne, nije moguće da ste vi Židovka, gospođo Gold? Pa vi uopće ne
izgledate židovski!« Moj otac — pokoj mu vječni — dobio je u prvom
svjetskom ratu Željezni križ. Kad su ga odvodili pripadnici SA,
zajedno s majkom i tetom Lenchen, ljudi su stajali na ulici, a nekoliko
ih je i plakalo, pričali su mi kasnije. Ja sam tada bio s Elsom u…
— Oklijevao je. — Ispričat ću to kasnije. I tu u naselju me vole svi.
Znate li kako me zovu? »Naš stari Židov«! — Harry Gold kimne,
smiješeći se. — Ja sam njihov stari Židov…
Daniel se nakašlje.
— Oprostite! — Gold se uspravi i reče: — A sada napokon da
prijeđemo na stvar. Zovem se Harry Gold. Rođen sam jedanaesti
siječnja tisuću devetsto i devete u Frankfurtu na Majni. Tu sam i
pohađao školu i maturirao. Tisuću devetsto dvadeset i osme otišao
sam u Berlin. Od trideset i prve imao sam stalno namještenje kod
UFA-e, najveće njemačke filmske kuće. Htio sam postati montažer.
Počeo sam sasvim odozdo i vlastitim sam radom uspio postići nešto
više. Već trideset i četvrte postajem šef montaže i pod mojim
rukovodstvom radi više od dva tuceta muškaraca i žena. Režiseri su
se otimali za mene. Mislim da to mogu reći, bio sam zaista izvrstan
majstor montaže. Rezultat toga bio je, da su me proglasili
Wewejottom{ 58 } i mogao sam nastaviti s radom.
— Što je značilo biti Wewejott? — upita Daniel stojeći iza prve
kamere.
— To je takozvani »vvirtschaftlich ivertvoller /ude« — objasni Harry
Gold pri čemu nije mogao sasvim sakriti ponos u svom glasu. —
Wewejotti su bili kemičari, inženjeri, liječnici i slično.
— I filmski montažeri također?
— Da, tako dobri kao ja. Općenito, filmski tehničari. Dakako, moglo
ih se izbrojiti na prste. Oni najbolji. To je ishodio Goebbels. U
kazalištima je bilo slično. Dakako, nije to trajalo vječno. Ali kod mene
do četrdeset i druge. Bez prekida! Wewejotti su bili pod zaštitom, a i
njihove žene i djeca, ako su ih imali. Nisu morali nositi žutu zvijezdu.
Dobivali su kartice za živežne namirnice kao i »arijci«. Smjeli su
zadržati svoje stanove. Mi, moja dobra Elsa i ja, bog neka joj podari
vječni mir, imali smo u to vrijeme prekrasan stan. Lassenstrasse u
Grunevvaldu. Sasvim u blizini Hagenplatza. Ja sam svakog dana
odlazio van iz grada u Babelsberg; tamo je, naime, bila smještena
velika filmska kompanija UFA… No, da, i sve je bilo dobro do
početka četrdeset i druge. Dvadeseti siječnja ukinut je moj status
Wewejotta, a već sam se tridesetog našao u KZ-u. Sva moja
rodbina, osim moje sestre u Americi i Else, već je ranije dospjela u
KZ. Ja sam ranije mogao zaštititi jedino svoju dobru ženu, bog neka
joj podari vječni mir. Uhapsili su je kasnije zajedno sa mnom. Elsa je
dospjela u Auschwitz, i tamo su je ugu… Tamo je umrla.
— U koji su koncentracioni logor odveli vas, gospodine Gold? —
upita Daniel.
— U Oranienburg — odgovori Gold. — To jest, to je zapravo bio
Sachesenhausen. Sachesenhausen je općina u okrugu
Oranienburg, područje Potsdam. Stavili su me u blok trideset i jedan
i na taj sam način bio tako reći spašen.
— Kako to? — upita Daniel.
— Blok trideset i jedan bio je sasvim neobičan blok.
— Što je to bilo tako neobično na njemu?
— Tamo su radili stručnjaci. Prvorazredni, iz čitave Njemačke.
—Kakvi stručnjaci?
— Stručnjaci za krivotvorenja — reče Harry Gold i opet se u
njegovu glasu osjeti doza ponosa.
Uz veliku buku jedna mašinka pade na pod. — Isključi! — vikne
tonmajstor.
— Ispričavam se — reče kriminalistički službenik. — Skliznula je. —
Zatim podigne oružje s poda.
—Dakle — reče tonmajstor klečeći ispred aparatura. — Kamera
spremna?
— Radi! — odgovori drugi operater.
— I ton! — reče tonmajstor.
Njegov asistent zakorači pred jednu od obiju kamera, udari klapu
ispisanu kredom i glasno uzvikne: — Intervju gospodin Gold. Rola tri,
drugi put.
Brzo zakorači natrag.
— Molim vas, nastavite, gospodine Gold — reče Daniel.
— Moram drukčije započeti priču — kaže ovaj. — Da dobijete pravu
sliku. Vidite: u koncentracionom logoru Sachsenhausen nastala su
dva najveća falsifikata Trećeg Reicha. I to u bloku trideset i jedan i u
bloku devetnaest. Imam tu — Gold digne uvis knjigu što ju je do
sada držao na koljenima — sjećanja čovjeka, čije je autorsko ime
Walter Hagen! Morao bi već odavno biti mrtav. Taj je Hagen dugo
vremena radio u SD-u, službi sigurnosti, i to u glavnom državnom
uredu za sigurnost RSHA{ 59 } koji je osnovao Himmler. Knjiga je
nosila naslov »Operacija Bernhard«, te podnaslov »Povijesni
izvještaj o najvećoj akciji falsificiranja novca svih vremena«. Knjiga
se pojavila u izdanju »Welsermuhl«. Svoj sam primjerak kupio tisuću
devetsto pedeset i šeste u Miinchenu. Za šefa SD-a postavio je
Himmler SS-Obergruppenfiihrera Reinharda Heydricha. Plan o izradi
goleme količine krivotvorenih britanskih funti potjecao je od njegova
suradnika koji se zvao Naujocks. Novčanice je trebalo rasuti iz
formacije bombardera iznad Engleske i odnijeti ih i u inozemstvo, te
na taj način uništiti britansku valutu i privredu. Te novčanice od pet,
deset, dvadeset, pedeset, sto, petsto i tisuću funti falsificirali su
najbolji stručnjaci u toj mjeri perfektno, da je iz Londona, na upit
Švicarske narodne banke Engleskoj banci o provjeri novčanica,
stigao hitan odgovor da su novčanice prave.
— I sve su bile izrađene u bloku devetnaest KZ-a Sachsenhausen
— reče Daniel.
— Ne odmah od početka — usprotivi se Gold. — Hagen opisuje
neobično mukotrpan rad specijalista. Najprije se godinama radilo u
jednom posebnom dijelu tvornice papira Spechthausen kod
Ebersvvaldea u blizini Berlina. Međutim, početkom četrdeset i druge
učinila se Heydrichu proizvodnja u tvornici papira u Spechthausenu
nedovoljno sigurnom, pa ju je premjestio u blok devetnaest KZ-a u
Sachenhausen. I tada je Naujocks sakupio najbolje falsifikatore
novca, kemičare, specijaliste za papir i tisak iz svih ostalih
koncentracionih logora, iz zatvora i iz berlinskog podzemlja. I
židovski bankarski stručnjaci, koji su se već nalazili u raznim KZ-ima
premješteni su u Sachsenhausen. Zatim se Heyđrich posvađao s
Naujocksom, te ga je uspio poslati na front. Njegov se nasljednik
zvao Kriiger. Proizvodnja u Sachenhausenu se povećala. Tisuću
devetsto četrdeset i treće izrađivalo se mjesečno i do četiri stotine
tisuća novčanica. Međutim, odustalo se od toga da se te dragocjene
krivotvorine bacaju iz oblaka, pa ih se puštalo u opticaj preko
neutralnih zemalja.
Teddy Shimon prišapne Danielu: — Neka prijeđe na stvar.
Daniel reče: — A što taj Hagen piše o vašem bloku, gospodine
Gold? O bloku trideset i jedan?
— Ni jednu jedinu riječ. On nije znao što se u nas događa, iako je
bio kod SD-a, te iako su se oba bloka nalazila u istom logoru. To
vam može dočarati, u kojoj smo mjeri radili tajno. Rekao bih: mnogo
tajnije nego falsifikatori funti. Predočite to sebi ovako: blok
devetnaest i blok trideset i jedan bili su apsolutno samostalni;
neovisni i najstrože čuVani logori u logoru. Nikada se nije moglo
dogoditi da bilo koji zatvorenik iz našeg bloka ili iz bloka devetnaest
dođe u bilo kakav kontakt s bilo kojim drugim zatvorenikom iz ostalih
blokova. Mi smo imali vlastite spavaonice, kantine, prostor za
kupanje, opskrbu. Hagen je o krivotvoriteljima funti mogao napisati
činjenični izvještaj s lica mjesta, pa je nakon rata i oformljena
američko-engleska istražna komisija i bilo je veoma mnogo uzbune
oko toga. O tome, što smo radili mi u bloku trideset i jedan, nije nitko
nikada mogao napisati ni jednu jedinu riječ. A nikada nitko o tome
nije nekom drugom ništa ni ispričao. Ja sam prvi koji progovara o
tome i to nakon više od četrdeset godina.
— A zašto to činite, gospodine Gold? — upita Daniel.
— Jer sam ja jedini koji je preživio. I jer istina mora na vidjelo —
mirno odgovori Gold.
— Koji ste zadatak imali vi u bloku trideset i jedan?
— Također falsificiranje. Sve što je bilo u bilo kakvoj vezi s filmom.
Obični zatvorenici znali su, dakako, da mi predstavljamo nešto
posebno, jer smo smjeli nositi civilno odijelo, dobivali bolju hranu i
tako dalje. Doduše, šuškalo se uokolo, da u bloku devetnaest i
trideset i jedan sjede krivotvoritelji. Da, ali što se tu krivotvorilo, o
tome dakako drugi zatvorenici nisu imali ni pojma. To je bilo poznato
samo šačici ljudi iz RSHA. Kad sam stigao u blok, već sam tamo
našao montažere, tonmajstore, osoblje zaduženo za rasvjetu, ljude
iz kopiraonica, izvođače. Jednu sam osobu poznavao još iz UFA-e,
bio je to moj prijatelj Peter Lammers, tonmajstor, komunist.
— I što ste tamo krivotvorili? Molim točan odgovor.
— Ta strašna stvar stigla je na prijelazu godine četrdeset treće u
četrdeset četvrtu. Do tog smo vremena krivotvorili propagandne
filmove, filmove o nedjelima, filmove o vojnim planovima i vojnim
operacijama koji su trebali dospjeti u ruke Saveznika…
— Trenutak, gospodine Gold! — prekine ga Daniel. — Za
propagandne i Greul{ 60 }—filmove trebali ste bez sumnje spikere i
komentatore.
— Imali smo, dakako, i njih. Morali su perfektno govoriti jezike, bez i
najmanjeg stranog izgovora. Za francuski i ruski bili su to stranci
Židovi, koji na vrijeme nisu stigli otići iz Njemačke. Jedan je američki
spiker to radio dobrovoljno. Možda ste nekada već čuli za Lorda
Haw-Haw? To je bio Irac rođen u Americi, a zvao se William Joyce.
»Germany calling! Germany calling!« Tim je riječima počinjala za
vrijeme rata »Grossdeutsche Rundfunk« svoje engleske emisije. No,
spiker je bio taj William Joyce, kojeg su Englezi zvali Lord Haw-Haw.
Nakon rata su ga izveli pred sud i bio je obješen. U svakom slučaju,
proces nije odgovorio na pitanje: je li William Joyce bio do ludila
zaneseni idealist ili zločinac bez savjesti?
— Ali Joyce valjda nije radio za blok trideset i jedan?
— Dabome! On uopće nije ništa znao o bloku trideset i jedan. Ne,
ne, naš se specijalist zvao Richard Clark. Izučeni stručnjak za radio i
za filmske žurnale. I o njemu se također neće nikada saznati, da li je
bio ludi fanatik ili obična prljava ništarija. Fanatičan spiker bio je u
svakom slučaju. Nacisti su se ophodili s njim jednako dobro kao i sa
Lordom Haw-Haw.
Harry Gold je već stanovito vrijeme govorio zatvorenih očiju.
Koncentrirao se na ono, što će tek doći.
— No, da, u lipnju četrdeset i druge Heydrich je ubijen u Pragu, zar
ne? Nasljednikom mu posta Ernst Kaltenbrunner.
Goldov glas se uopće nije promijenio, ali mu se počeše trzati mišići
na licu. Sjećanja su sve više navirala i oživljavala pred njegovim
očima. — A sada smo, eto, stigli i do vašeg filma. Još se sasvim
točno sjećam svega. Bilo je to dvadeset i šesti prosinca četrdeset i
treće, na drugi dan božičnih praznika. Kraj bloka trideset i jedan
prošla su dva kamiona s oznakom SS-a — i jedan crni »mercedes«.
Iz njega je izišao jedan čovjek u civilu. Bio je veoma visok i imao je
veoma velike klempave uši. Nas su pozvali u blagovaonicu… —
Goldove su misli tonule sve dublje i dublje u prošlost…
Zatvorenici su sjedili za stolovima u kantini. Napolju je u velikim
krpama padao vodenasti snijeg. Bila je grobna tišina. — Moje ime —
poče govoriti visok čovjek — uopće nije važno. Ja sam SS-
Sturmbannfuhrer i nosim vam materijal u vezi s Gekados najvišeg
stupnja. — Gekados je značilo Geheime Kommandosache{ 61 }, to
su znali svi prisutni. — Od dvadeset i osmi studenog do prvi prosinca
ove godine održana je u Teheranu konferencija:
Staljin, Roosevelt i Churchill. Tom su prilikom mogli veoma lako
Staljin i Roosevelt zaključiti tajni sporazum, kojim su te hijene veoma
brižljivo podijelile svijet između sebe. Taj sporazum izradili su
navodno Rooseveltov politički savjetnik Harry Hopkins i Staljinov
politički savjetnik, general Vorošilov. Mi smo uspjeli doći do velike
količine filmskog materijala — snimaka filmskih žurnala, što su ih
učinili američki snimatelji. Kodak film. Dakako, i snimke Hopkinsa i
Vorošilova, te Roosevelta i Staljina. Vidi ih se čak, kako nešto
potpisuju.
— Ali kako… — poče komunist Peter Lammers, te se odmah
prekine u pola rečenice. — Baš sam glup. Ispričavam se,
Sturmbannfiihrer! SD, dakako. Najbolji agenti koje imamo.
SS-ovac ga ljutito pogleda stisnutih očiju.
— Što li će se Canaris veseliti — doda brzo Lammers.
— Vi govorite previše — reče SS-ovac. — Ime?
— Peter Lammers, Sturmbannfiihrer.
— Jezik za zube, Lammers!
— Razumijem, Sturmbannfiihrer.
— Nećete vjerovati, također posjedujemo tajni protokol — reče SS-
ovac klempavih ušiju. — Ne na filmu, razumljivo. To je dugačak
protokol. I vi ga braćo trebate umontirati zajedno s filmom. Ja ću vam
prenijeti točne upute na koje mjesto što dolazi. Zatim treba protokol
snimiti na film. Stranicu po stranicu. Kodakovog filma imate dovoljno.
Ugovor je napisao u Mathausenu na američkom pisaćem stroju
jedan specijalist, i to tako, kao što pišu Amerikanci. I sve stranice
papira američkog su formata. O apsolutnoj točnosti ne trebate se
brinuti. Protokol su proučili stručnjaci za međunarodno pravo. U
Prinz-AlbrechtStrasse. Besprijekoran je. Autor je prije rata radio na
univerzitetu u Americi. Taj je tajni protokol prvorazredan, izvrstan,
najizvrsniji. Prokleto lukav, taj Židov.
— Koji je, dakako, u međuvremenu nestao — reče Harry Gold.
— Upala pluća. Točno ste naslutili, gospodine…
— Gold, Sturmbannfiihrer. Harry Gold.
— Također lukavi Židov, je 1’?
— Da, Sturmbannfiihrer. Upravo sračunavam da li će nestati od
upale pluća ili od nečeg drugog svi koji vam budu sada radili na tom
filmu?
— Mogli ste to već sračunati kad ste krivotvorili prvi film o
nedjelima, Gold. Ipak niste tako lukavi Židov, ha?
— Ne, ne bojim se.
SS-ovac posta žovijalan: — Nemojte se usrati u gaće! Koliko već
dugo radite ovdje?
— Gotovo dvije godine, gospodine Sturmbannfiihrer.
— Tri godine — reče Lammers.
— I zar niste za to vrijeme živjeli odlično?
— Odlično — reče Gold.
— Da niste bili takvi profići, već biste odavno gledali cvijeće
odozdo. A sada već živite dvije, tri godine dulje nego što vas ide.
Ukoliko film bude prvorazredan i ukoliko ćemo s njime zaista moći
nešto učiniti, ostat ćete na životu i bit će vam i nadalje odlično. Imate
moju časnu riječ.
— Ali onaj koji je sačinio protokol… — poče Lammers.
— Taj gospodin više nije bio potreban, glupane — odgovori mu
Gold.
— Ipak još jedan lukavi Židov — reče SS-ovac. — Tako je
Lammers. Vas ćemo i dalje trebati. Mrtvi ne možete falsificirati.
Takvima kao što ste vi, poklonjen je svaki dan života. Imajte to na
umu!
— Čuješ li, Peter? — reče Gold. — Čuješ li, što kaže gospodin
Sturmbannfiihrer? Zar ti i ja ne govorim svakog dana da neprestano
to moramo imati na umu — s dubokom zahvalnošću. I zato moramo
raditi najbolje kako umijemo.
— Da, a koliko još dugo? — tužno upita Lammers.
 — Ako vam to nije pravo i ako hoćete odmah umrijeti, samo recite
— požuri sa svojim mišljenjem visoki SS-ovac.
— Danas ima loš dan, gospodine Sturmbannfiihrer — brzo doda
Gold. A obrativši se Lammersu: — Saberi se, glupane! Umrijeti
moramo jednom svi. Ili ti misliš da ćeš živjeti vječno?
— Vi mi se sviđate, Gold — reče SS-ovac. — To je pravi duh. Od
vas je u našim rukama moglo postati nešto. Kakva šteta, da ste
Židov.
— Nisam mogao birati, gospodine Sturmbannfiihrer. A i Lammers
također. On je proizvod sredine i odgoja. Odrastao u bijedi. Otac bez
posla. Majka umrla. Stan: vlažna podrumska rupa. Otac —
alkoholičar. Nema kuda. I zato odlazi u KP. Tu dobiva malu potporu.
Crvenu pomoć, zar ne? Mogao je i u vas dobiti pomoć, drukčiju
pomoć, znam. Ali kažem: pijana glava, što ćete. Odgaja dečka kao
strogog komunista. I što da mali radi? Da se usprotivi? Dobio bi
odmah po gubici. Ponavljam: odgoj i sredina. Jer, tako mu lijepo baš
i nije bilo u njegovoj podrumskoj rupi.
— Nismo barem imali štakora. Bilo im je kod nas previše vlažno —
reče Lammers.
— Divno! — Sturmbannfuhrera spopadne napadaj smijeha.
— Štakorima je bilo prevlažno kod vas! — Zatim se uozbilji: —
Dakle: do sada ste radili prvorazredno. Učinili ste Reichu velike
usluge. Mi nismo gangsteri. I sami znate, ima i poštenih Židova. I
poštenih komunista. Jeste li ikada čuli za Fuhrerova pomilovanja?
Jasno, o tome ne smijete ni zucnuti. Ali, zacijelo to nećete učiniti, jer
bi vas inače zatukli vaši vlastiti ljudi. Sve ovisi o tome, kako će
ispasti film. Valjda vam je jasno da će film s tajnim protokolom imati
ogromno značenje, ako vi budete marljivi i sposobni, te ga perfektno
izradite. Možda će čak odlučiti o ratu.
— Gospodine Sturmbannfiihrer — reče Gold — dobit ćete film o
kojem će govoriti svijet!
Ta je scena iznenada oživjela pred Goldovim očima, dok je sve
dublje tonuo u prošlost i pred kamerom i svjetlima reflektora davao
kratak izvještaj o prvom susretu sa Sturmbannfiihrerom.
Nastavio je: — Mnogi kažu da sam loš Židov. Da se nisam nikada
smio povezati s nacističkim zločincima. Moja je cijela rodbina
ubijena, osim sestre. Okay, zar sam trebao biti junak i usprotiviti se
radu za ubojice?! Ubili bi i mene. Ja nisam junak. Ja sam kukavica. I
zato sam još živ…
Iznad kuće je uz veliku buku preletio zrakoplov. Tonmajstor prekine.
Kad je buka prošla i kamera opet počela raditi, reče Daniel: — I tako
ste vi, dakle, falsificirali taj film, gospodine Gold?
— Da — odgovori ovaj. — Bio je to vraški velik posao. Na što smo
sve samo morali paziti! Američki su montažeri tada imali sasvim
drugu metodu montaže, nego mi u Njemačkoj. Na sreću, ja sam
znao i tu metodu. Što mislite, koliko se samo Peter Lammers
namučio s tonom!
— Kako to?
— No, pa spikerski glas je čitao popratni tekst uz snimke tajnog
protokola, zar ne? Amerikanci su u to vrijeme imali i drukčije tonske
aparature. Peter je sam izradio jednu takvu aparaturu. Pomoglo nam
je što smo raspolagali američkim filmskim žurnalima, pa je Peter
mogao usporediti kako zvuči američki ton i kako govore spikeri tamo
preko. To je bilo strahovito važno za Richarda Clarka, našeg spikera.
Radio je danima, tjednima. Stajao je ispred platna na kojem je tekao
montirani film i govorio, govorio, jer mu se činilo, da još uvijek nije
sve najperfektnije. Na kraju smo svi već bili toliko iscrpljeni, da smo
jedva hodali. I tada je napokon Clark bio zadovoljan. I Lammers
također. Moram reći s potpunim pravom, jer takvu perfekciju nisam
još nikada doživio. U ono smo vrijeme imali svjetlosni ton, a ne
magnetski kao danas. Čitava zbrka! No, unatoč tomu: to što su
stvorili Clark i Lammers bilo je naprosto grandiozno. Bio je to vraški
naporan posao, prije i kasnije.
— Što znači prije i kasnije?
— Pa, na primjer, kopiranje svega toga. Sve se moralo zajedno
»uštimati«. Tajni je protokol trebalo uklopiti u sav ostali materijal!
Dakle, druge crno-bijele vrijednosti. Kako su se samo momci
namučili! A pogreške!
— Kakve pogreške?
— Valjalo je izraditi i jednu besprijekornu kopiju.
— Jasno.
— To bi, međutim, bilo obično sranje. Film je navodno stigao iz
Teherana, zar ne? Primitivni radni uvjeti. Morali smo, dakle, umjetno
umetnuti ogrebotine i smetnje tona i još ponešto, kao što su sitne
greške, koje je jedan takav film naprosto morao imati, ako nismo
željeli da izgleda kao da je sniman u Hollywoodu. Kakav je to bio
cirkus! O svakoj smo ogrebotini morali razmisliti. Koliko da bude
velika. Gdje. Nadalje, nije dakako smjelo biti previše pogrešaka. I
tako smo početkom ožujka četrdeset i četvrte bili gotovi s poslom.
— I što se dogodilo?
— U Sachsenhausen je došao Sturmbannfiihrer bez imena, a s
njim i Kaltenbrunner, šef SD-a i još jedna velika SD-zvjerka, Walter
Schnellenberg.
— Otkuda znate da su to bili njih dvojica? Zar su se predstavili?
— Ni govora! Ali među nama je bilo mnogo političkih zatvorenika.
Oni i Lammers su ih prepoznali. SS-ovske glavešine su pogledale
film…
— Samo njih trojica?
— I Lammers i ja. SS-glavešine su bile oduševljene. Zahvaljivali su
svima. Kaltenbrunner se je rukovao sa svakim pojedinačno. Zatim su
uzeli film i odvezli se.
— Znate li, što je bilo kasnije s tim filmom?
— Ne znam.
— Niste nikada više čuli ništa o njemu?
— Ne, nikada ništa. Mora da se nešto dogodilo.
— Dogodilo?
— Da, s filmom. Nisu ga dali izraditi zato, da bi ga čuvali u ormaru.
Htjeli su tim filmom prodrmati narode. Nisu to, međutim, nikad učinili.
Nitko živ nije dapače nikada više čuo o tom filmu — sve do danas.
Veoma smiješno…
Daniel se zamisli. Napokon reče: — Gospodine Gold, danas ujutro
prikazan vam je na ekranu film, koji je dospio u naše ruke. Da li je taj
film identičan onome kojeg ste vi krivotvorili?
— Razumljivo.
— Jeste li sasvim sigurni?
— Sto posto. Što treba…
— Čekajte! Rekli ste da ste vi i vaše kolege taj film krivotvorili po
nalogu Himmlerove SD.
— Da, tako je. Za RSHA.
— I jeste li sasvim'sigurni da vas možda nisu prevarili?
 — Zašto bi nas varali? Pa SD je i krivotvorene funte dao na izradu
u blok devetnaest. Pa valjda znam, za koga sam radio!
— Što znate o admiralu Canarisu?
— On je bio šef tajne vojne službe.
— Dakle, također tajne službe.
— Jasno. Pa bilo ih je čitavo mnoštvo. Tajna vojna policija, na
primjer. Ili Ribbentropova tajna služba.
— As njime niste nikada imali kontakata?
— Nikada! Niti s bilo kim drugim. Samo sa SD iz RSHA. S
Kaltenbrunnerom, Schellenbergom i s tim Sturmbannfuhrerom koji
nije rekao kako se zove. Ne razumijem kuda smjerate ovim pitanjem.
— Zaboravite ga! Htio sam samo još jedanput čuti iz vaših usta da
ste radili samo za Službu sigurnosti Glavnog državnog ureda za
sigurnost, i ni za koga drugoga — reče Daniel. Pogleda Teddy
Shimona koji podigne obrve i prošapta: — Ja mu vjerujem.
— Što se dogodilo iza polovice ožujka četrdeset i četvrte?
Gold odgovori slegnuvši ramenima: — Nastavljen je rutinski posao.
I dalje smo falsificirali filmove o nedjelima, sve što smo radili i ranije.
Zatim su u studenom četrdeset i četvrte i nas i falsifikatore novca
iselili iz bloka devetnaest. Situacija je već bila veoma ozbiljna, pa su
nas svakako htjeli maknuti iz blizine Berlina.
— I kamo su vas preselili?
— Falsifikatore funti u jedan logor kraj Redl-Zipfa u Austriji. To je
malo mjesto između Linza i Salzburga. Ako itko uopće zna za to
mjesto, onda jedino po njegovim pivovarama. Nas »filmaše« smjestili
su u neki stari dvorac približno trideset kilometara jugozapadno od
Redl-Zipfa. Bili smo pod neprestanim nadzorom Sturmbannfuhrera i
velikog broja SS-ovaca. Nije nas mogla vidjeti ni živa duša. Rat je
već odavno bio izgubljen, to su znali svi, a mi smo međutim i dalje
nastavljali s našim radom. A i falsifikatori novčanica u Redl-Zipfu. —
Gold ponovno digne knjigu. — To Hagen opisuje vrlo pristupačno i
točno. To što su oni radili imalo je barem nekakvog smisla, za razliku
od nas. Jer, nacisti su razmišljali unaprijed i imali su velike planove s
falsificiranim novcem nakon završetka rata. Naš je »zvjezdani sat«
ako se tako mogu izraziti, bio teheranski film, a s njime je, čini se,
nešto krenulo naopako.
— Kakve planove?
 — Ne razumijem.
— Kakve su velike planove imali nacisti s falsificiranim novcem
nakon završetka rata?
Gold udari prstima po knjizi. — Htjeli su s novcem izgraditi i
financirati u inozemstvu organizacije koje bi ih naslijedile, te učiniti
metež na međunarodnom novčanom tržištu. A osim toga, trebali su
novac za bijeg nacističkih zločinaca i kao izvor sredstava za agente i
simpatizere. Zaista morate pročitati »Operaciju Bernhard«! A kada
su početkom svibnja četrdeset i pete došli Amerikanci, mi smo se
užasno uplašili. Falsifikatori novca također. Oni, dakako, bez
razloga. Njima se nije dogodilo ništa. Amerikanci su ih oslobodili i
raspitivali se o krivotvorenju novčanica. Bila je to tada ogromna
afera. Veliki članci u »Readers Digestu«! Jedan je češki zatvorenik
iznio podatak da je od četrdeset i druge do kraja rata bilo izrađeno
stotinu i pedeset milijuna funti i većim dijelom otpremljeno u
inozemstvo. Velik je iznos otpravljen u Južnu Ameriku, prije svega u
Argentinu. Vi znate što je to bila ODESSA?
— Da, znam.
— No, i ona je financirala na razne načine tim novcem. Zanimljivo
je da pred sudom u Niirnbergu nije uopće spomenuta »Operacija
Bernhard« i da Schellenberg nije bio optužen za to. Hagen piše, da
su Englezi zamolili Amerikance neka ne poduzimaju ništa.
Novčanice funti bile su krivotvorene za vrijeme rata, a po mišljenju
Engleza, u ratu je to bilo »dopušteno ratno lukavstvo«. Naposljetku, i
oni sami su na Njemačku sipali krivotvorene kartice za živežne
namirnice. Međutim, mi filmaši prošli smo mnogo gore.
— A što se vama dogodilo?
— Prvi svibnja četrdeset i pete uništili su SS-ovci sve aparature i
sav radni materijal, te dokumentaciju. Nije smio ostati ni najmanji
trag. Nas su otjerali u podrum, stavili pred zid, također i mog
prijatelja Petera Lammersa i našeg američkog spikera Richarda
Clarka. SS-ovci su upotrijebili strojnice. Pobili su ih sve. Više nije bilo
nijednog svjedoka.
— Ali vi ste živi!
— Dobri me Bog spasio. Meni je metak samo okrznuo desnu ruku i
ja sam odmah pao, prije nego što su me pogodili ostali meci. Na
mene su pala dva mrtva druga. SS-ovci su se spremali dignuti
dvorac u zrak. Za to sam se vrijeme uspio išuljati iz podruma i
pobjeći. Sakrio sam se u šumu i gledao kako dvorac leti u zrak. SS-
ovci i Strumbannfiihrer su odmaglili — prema zapadu. Bez sumnje
su se predali Amerikancima. Kad su nestali, ja sam se dovukao do
prvog seljačkog imanja. Tamo su mi ljudi pomogli koliko god je bilo u
njihovoj moći — ali uskoro su stigli i Amerikanci i pobrinuli se za
mene.
— Što ste ispričali Amerikancima?
— Najmanje što sam mogao. Da sam radio u Sachsenhausenu u
bloku za falsificiranje. Propaganda, vojne falsificirane informacije.
Njima je, dakako, bilo poznato da se izrađuju takvi filmski falsifikati,
ali jedino nisu znali gdje. No, da, ja sam im to rekao. Rekao sam i to,
da su nas prebacili u Austriju i da su SS-ovci strijeljali sve
falsifikatore osim mene, te da su dvorac digli u zrak. U usporedbi s
izjavama falsifikatora novca, ovo što sam ja ispričao bilo je sasvim
nezanimljivo za Amerikance. Senzacija su bile novčanice funti.
— No, prava bi tek senzacija bio falsificirani teheranski film,
gospodine Gold, da ste ga samo jednom riječju spomenuli. Ali, vi to
niste učinili.
— Ne.
— A zašto niste?
Harry Gold odjednom uzvikne: — Od straha! Jer sam se panično
bojao!
— Amerikanaca?
— Glupost, kakvih Amerikanaca! Nacista! U to ih je vrijeme bilo još
toliko mnogo. Sakrivenih. U podzemlju. Da sam bilo što zucnuo o
tom filmu, oni bi me odmah ubili. Zar u mojoj obitelji nije bilo dovoljno
žrtava nacizma? Zar da sam sebe dovedem u životnu opasnost?
Biste li se vi na mom mjestu izbrbljali?
Tišina.
— Eto, vidite — reče Harry Gold.
— Ali danas ste progovorili — reče Daniel. — Danas ste nam sve
ispričali. Danas se više ne bojite?
— Ne, danas se više ne bojim. Ja nisam glup. Znam da u
Njemačkoj još uvijek ima nacista. Tih prokletih neonacista. Ali sada
je u pitanju mnogo toga, i ja moram govoriti. Mislim, da sam jedini
koji to može. Kaltenbrunner je obješen u Nurnbergu, Schellenberg
se nekako uspio spasiti, ali za njega su se pobjednici zanimali
isključivo zbog falsificiranja funti. Nitko nije ni slutio da je on i te kako
imao veze s tim filmom. No, sada je već ionako dugo vremena mrtav.
— I vi niste nikada pomislili na to, da je možda i taj film namijenjen
za vrijeme nakon rata, kao i novčanice funti?
— Na to nije mislio nitko od nas.
— Goebbels je mislio.
— Dobro, Goebbels jeste. Pa čim sam saznao o tome, odmah sam
se javio. Bez panike oko tog prokletog filma! Taj je film falsifikat! Ja
sam ga pomogao krivotvoriti. Svatko, tko kaže nešto drugo, laže.
Falsifikat! Falsifikat! Rusi i Amerikanci nisu nikada podijelili svijet!
Kunem se Bogom, ja…
Zazvoni telefon. Slušalicu digne asistent tonmajstora. — Žao mi je,
trenutno je zauzet. Molim vas, nazovite za sat vremena.
— Tko je to bio? — upita Gold.
— Rekao je da se zove Anton. Želio je razgovarati s vama. Ništa
važno, rekao je. Nazvat će kasnije.
— No, znači da opet radi — reče Gold.
— Vaš telefon? — upita Daniel i poviče: — Snimajte dalje! Ne
prekidajte! — Zatim se obrati Goldu. — Vaš telefon nije bio u redu?
— Da. Ali ja to uopće nisam primijetio, sve dok nije došao s pošte
neki čovjek i rekao mi to. On ga je popravio.
— Kod vas je bio netko iz službe za popravke telefona? — upita
Daniel veoma polagano.
— Pa velim vam, gospodine Ross!
— Kada?
— Danas prije podne. Oko jedanaest. Upravo kad ste me dovezli s
Televizije i prikazivanja filma. Neki je čovjek pozvonio. Rekao je da
su stigle pritužbe, kako me se ne može dobiti telefonom. I da će to
odmah urediti.
— I vi ste tog čovjeka pustili u kuću?
— Jasno. Čovjek je bio sasvim u redu. Pokazao mi je i legitimaciju.
Pa kome treba pokvareni telefon? Imao, je sa sobom i torbu s
alatom. Prije nego što je otišao, još smo zajedno popili čašu piva.
Nije htio uzeti napojnicu.
— Kako se zove taj čovjek?
— Ime sam zaboravio.
 — Prekinite, molim! — reče jedan od kriminalističkih službenika. —
Pogledat ćemo taj telefon malo bolje.
Reflektori se ugasiše, a kamera se i tonska aparatura isključe.
Kriminalistički službenik i jedan njegov kolega pođoše prema
telefonskom aparatu što je stajao na obližnjem stoliću. Jedan od njih
odvije plastični poklopac i školjku za govor i izvadi iznutra
elektronički clip{ 62 }.
— Lijepo, bogme — reče on.
— Što to znači? — uplašeno upita Gold.
— To znači, da je momak danas ujutro »uredio« vaš telefon. I to po
novoj metodi. Ovo tu, veoma je osjetljivi mikrofon. Registrira sve što
se u prostoriji govori, bilo glasno ili tiho. Onaj za koga mikrofon
snima, samo okrene vaš broj. Doduše, tu telefon ne zazvoni ali je
veza uspostavljena, a da vi to i ne slutite.
— Mislite reći da je netko sve prisluškivao?
— Vjerojatno svaku riječ, gospodine Gold.
— O bože moj, ali tko?
— Da, tko? — upita tiho Teddy Shimon.
Daniel se obrati televizijskoj ekipi. — Htio bih imati snimljenu i tu
scenu. Molim vas, namjestite kamere! Molim reflektore! A vas
dvojicu molim da još jedanput ponovite sve što ste uradili upravo
sada.
—To bi bilo sve. — Wayne Hyde spusti telefonsku slušalicu. Isključi
veliki magnetofon koji je bio priključen na telefonski aparat. Vrpce
koje su se lagano vrtjele, zaustaviše se. Hyde vrati vrpcu nazad. —
Odlično si to napravio — reče Hyde svom prijatelju plaćeniku Heinzu
Erkneru, kojem je jedanput prilikom akcije na Cipru spasio život.
— Bilo je zadovoljstvo, baby — reče Erkner. Naginjao je debljanju i
imao je snažne crvene ruke. Crna mu se kosa sjajila. Erkner je
upotrebljavao briljantin. Gotovo čitav jedan sat, dok je Hyde
telefonirao, Erkner je za svojim pisaćim stolom u radnoj sobi
pregledavao tjedni izvještaj o tri porno-kina i dva PeepShowa{ 63 }.
Erknerovo crveno lice blistalo je od zadovoljstva. Posjedovao je vilu
na Rodelheimer Parkwegu kraj Brentano parka na sjeverozapadu
Frankfurta, predjelu jako udaljenom od naselja Kuhwald i od kuće
Harryja Golda.
 — Japanski su čipovi još uvijek najbolji — reče Hyde. — Čuj, Heinz,
morao bih još hitno nazvati London.
— Pa nazovi, baby.
— Ali potrajat će dugo i stajati brdo novaca.
— No, i? Sranje! Moje mi zečice donose svu silu »peneza«.
Ponudio sam ti tri najljepše. Ali ti ih nećeš. Okay, okay, tvoja stvar.
Hajde, onda barem telefoniraj!
— Hvala, Heinz.
— Hvala, pišam na to! Da izađem, baby?
— Ostani tu! — Wayne Hyde izvadi iz džepa mali, bijeli dekoder.
Pritisne odvjetnikov broj u Londonu, deblokira telefonski automatski
uređaj za odgovaranje iz Londona i poče govoriti: — Dobra večer,
mister Morley! Ovdje Wayne Hyde, Frankfurt. Televizijski intervju s
Harryjem Goldom je realiziran. Ja sam sve do riječi snimio i sada ću
vam pustiti vrpcu. — Hyde ponovno uključi magnetofon i pričeka
trenutak. Slušalicu stavi u blizinu zvučnika. Jasno i sasvim
razgovijetno začuje se Goldov glas: »Da. Ja volim Njemačku.
Njemačka je moja domovina. Ne bih mogao živjeti ni u jednoj drugoj
zemlji…«
Vrućina je u Buenos Airesu popustila. Dnevne su temperature
dosizale sada svega trideset stupnjeva. Usamljeni, ostarjeli
Cristobal, koji je stanovao u ulici Husares, nasuprot vježbalištu i
kasarni »Regimento 3 de Tnfanteria General Belgrano« i koji je
posljednjih tjedana paklenske vrućine hodao praktički gol, samo s
ručnikom oko bokova, bio je sada odjeven u tanku pidžamu.
Cristobal je spavao na primitivnom željeznom krevetu u sobi, čiji su
prozori gledali na mirno dvorište. Ležao je na leđima, s rukama
prekriženim preko prsa i smiješio se. Cristobal je sanjao. Sanjao je
sebe kao dvanaestogodišnjaka.
Otac mu je bio zaposlen u komunalnom poduzeću za odvoz smeća,
majka je čistila tuđe kuće; uglavnom, bili su jako siromašni. Međutim,
oni su se međusobno jako voljeli, pa su zato i ostali sretni. Cristobal
je imao najljepši glas u čitavoj školi. Nedjeljom bi smio pjevati u crkvi,
bijednoj crkvi u bijednoj četvrti, nedjeljom uvijek prenatrpanoj. Tu su i
svi ostali vjernici bili isto tako siromašni kao i Cristobalovi roditelji, ili
čak još i siromašniji, pa su zato i bili toliko pobožni. Svećenik je,
naime, neprestano tako lijepo i zanosno govorio o milostivoj božjoj
pravednosti, i kako će svatko, tko vjeruje u njega i njegova sina
Isusa, doživjeti blaženstvo njegovo. A cijelo je općinstvo, i odrasli i
malena djeca, vjerovalo najdubljim žarom. Jer, svi su oni željeli
doživjeti blaženstvo.
Cristobal je doživio blaženstvo na svoj dvanaesti rođendan. Tog su
mu dana, naime, poklonili kartu za maleno kino na uglu ulice, u
kojem su se prikazivali američki filmovi. Bila je to karta za mjesto "u
prvom redu, jer je takva karta bila najjeftinija. Dječak u kratkim
hlačama, platnenoj košulji i s prljavim bosim nogama morao je čitavo
vrijeme sjediti s jako zabačenom glavom unazad, kako bi pogledom
mogao obuhvatiti platno, ali za njega to uopće nije bilo važno. Film je
pričao o životu i radu jednog muškarca i jedne žene; bili su oženjeni,
po struci fizičari i nakon dugog, mukotrpnog rada otkrili su čaroban
element radij, koji je bolesnicima donio blagoslov. Vidjelo se kroz
čitav film, kako su mukotrpno radili, iscrpljivali se, i tek je na kraju —
bila je novogodišnja noć, kad su se vratili u svoj hladni laboratorij da
prekontroliraju da li svi pokusi teku u redu — kucnuo njihov čas
blaženstva. Laboratorij je bio stari, ruševni staklenik, i kad je bračni
par Curie ušao, ugledali su u mraku na stolu u staklenoj zdjelici
veoma malu količinu neke veoma sjajne svijetleće materije: napokon
im je nakon desetoljetnog rađa uspjelo izdvojiti radij u čistom stanju.
Nakon tog filma Cristobal je bio sasvim siguran, što želi jednom
postati: fizičar poput senor i senore Curie. I on je također želio
pronaći neki element koji će pomoći bolesnicima. Od tog je trenutka
neprestano razmišljao samo o tome, a pogotovo nedjeljama u crkvi
punoj siromašnih ljudi, kad se neprestano govorilo o blaženstvu koje
će stići. Razmišljajući o svojoj predodređenoj budućnosti, pjevao bi
tako lijepo, da je većina ljudi, čak i svećenik i mala djeca,
zaboravljalo na turobnu svakidašnjicu.
I eto, sada ovako sam i bolestan, na željeznom krevetu, vidio je
Cristobal u snu sebe pred oltarom i čuo kako pjeva svoju najmiliju
pjesmu uz pratnju starih, pokvarenih orgulja: »O, kako su blažene
one duše, koje se sjedinjuju s Isusom, koje nadahnjuje Njegov život i
neprekidno potiče njihova srca da kroče putem Njegove ljubavi i
žude za Njegovom blizinom!«
U prednjoj sobi glasno zazvoni telefon.
 Cristobal se trgne iza sna. Leđa su mu i grudi bili mokri od znoja.
Bilo je to od slabosti, znao je on to. Budući da je tako jako oslabio
morao je prileći i preko dana i prospavati jedan do dva sata — kao
što je upravo sada i učinio. Zvonce telefona bilo je tako jako, da ga je
uvijek odmah probudilo.
Cristobal ustane smiješeći se u sjećanju na svoj san i dovuče se do
telefona. I kad je skinuo slušalicu, s lica mu još uvijek nije nestao
smiješak, jer je još mislio na to kako je jednom želio postati čovjek
koji bi pomagao čovječanstvu.
— Da? — Sjedne u pletenu stolicu. S obližnjeg su vojnog
vježbališta dopirale glasne zapovijedi i topot vojničkih čizama. U
popodnevnoj žezi »drilali« su tamo na vježbalištu regrute. »Jadnici«,
pomisli Cristobal.
— Ovdje Franco — javi se sasvim mladi muški glas. — Tu je sa
mnom i Emilio. Pola četiri. Javljamo, sada idemo k Oliveri u
Cespedes tisuću šest da smijenimo Roberta i Estebana.
— Čekao sam tvoj poziv, Franco — reče stari. — S kojim ste kolima
danas?
— S crnim »peugeotom«.
— Dobro. Nikad ne zaboravite svakog dana iz naše garaže uzeti
druga kola, kako ne bi nitko u Olivere ništa primijetio. Nakon nekoliko
dana možete opet uzeti ista kola, pogotovu ako ih drugdje parkirate.
Rekao sam to i Robertu. Veoma je važno da neprestano držite
Oliverinu kuću pod prismotrom i da motrite na sve ljude koji dolaze i
odlaze.
— Jasno, Cristobal. Dakle, sada idemo do Olivere.
— Ne, još ne idete — reče Cristobal. — Imam jedan zadatak za
tebe i Emilia. Odozgo. Veoma važno. Nazovi radiom Roberta i reci
mu da danas mora ostati dulje na dužnosti. A ti se odmah odvezi do
doka Sur, do velike rafinerije i tankova. Znaš li tu za ulicu koja se
zove Debenedetti?
— Isuse, granica štakora! Pa što ćemo, zaboga, tamo, na šupku
svijeta?
— Na šupku svijeta u ulici Olimpia petnaest žive roditelji Miguela
Moralesa.
— Čiji roditelji?
 — Miguela Moralesa. Zgodnog, mladog Oliverinog sluge. Prisjeti
se: vas ste ga dvojica, ti i Emilio, pratili one noći kad je kidnuo od
Olivere.
— Jasno, sjetio sam se. Odvezli su se s njim do Retiroa i utrpali ga
u noćni vlak za Tucuman. Vidio sam kako su mu kupili kartu za
Tucuman. Prokleto daleko, gore na sjeveru. Vozio se dvadeset sati.
Ali zašto sad to, Cristobal?
Stari uzdahne. — Moramo najhitnije otkriti da li se još uvijek nalazi
u Tucumanu. Ili negdje drugdje. Moramo točno saznati gdje. I sastati
se s njim.
— Cristobal! Znaš li, koliko je velik Tucuman? A on može biti
svugdje. A znaš li koliko je velika Argentina?
— Znam, i te kako dobro znam, ti mali usranče! I zato baš morate
prije toga otići u četvrt štakora do doka Sur u Olimpiju petnaest. U
kolima imaš plan grada, potraži put! I razgovaraj s roditeljima. Miguel
je dobar sin. To smo u međuvremenu saznali. Uvijek je gotovo sav
svoj novac davao roditeljima. Majka mu je teško bolesna.
— Da, da, da, Cristobal. Hoćeš li mi napokon reći, što da radim s
njegovim prokletim roditeljima?
— Reći ćeš, da si Miguelov stari prijatelj. Godinu dana te nije bilo u
zemlji. Moraš bezuvjetno razgovarati s njim. Imaš u izgledu izvrstan
posao za vas obojicu. No, nisi ga našao tamo gdje je radio prije
godinu dana. Rekao je, da njegovi roditelji uvijek znaju gdje se on
nalazi. Dakle, neka ti kažu.
— A ako neće reći?
— Pa imaš fantastični posao za njega! Zašto ti ne bi htjeli reći?
— Možda im je zabranio. Možda i znaju, što je učinio.
— Franco! To su sasvim primitivni ljudi. Oni ne znaju uopće ništa.
Miguel im sasvim sigurno nije otkrio, da je huntin špijun. Zar bi ti
svojim roditeljima ispričao nešto slično?
— Imaš pravo.
— Miguel je ostao za sva vremena mamin sin. Sigurno piše svaki
tjedan. Nastoj, da se dokopaš kuverte. Gore mora biti napisana
adresa.
— Okay, okay, dakle, točnu adresu Miguela Moralesa.
— Točno. Čim je dobiješ, odmah nazovi, Franco!
 Ostarjeli se čovjek dublje zavali u naslonjač. Odjednom se opet
smiješio. Visokim tankim glasom tiho zapjeva njišući glavom: »…da
kroče putem Njegove ljubavi i žude za Njegovom blizinom!«
 9
— A što ako Harry Gold laže? — upita Emanuel von Karrelis,
direktor Televizije Frankfurt. Bilo mu je pedeset i devet godina, bio je
visok, vitak i imao je hipersenzibilno lice s toplim, smeđim očima i
lijepo oblikovanim usnama. Sjedio je u kožnatoj fotelji prekriživši
noge i skupivši lijepe uske prste na rukama jedne na druge. Njegovo
je smeđe odijelo izradio jedan londonski krojač u Savile Rowu, gdje
su se uostalom šivala sva njegova odijela. Nosio je svilenu košulju s
izvezenim monogramom, a smeđe su mu cipele bile od Ferragama,
poznatog cipelara iz Firence, koji je na ogromnom skladištu imao i
gipseni kalup njegovih stopala. Bilo je u tog obućara na regalima
bezbroj gipsanih odljevaka: one brodovlasničkog kralja Niarchosa,
glumice Sophie Loren, predsjednika Reagana i ministra vanjskih
poslova Gromika, engleske kraljice i njenog supruga, Franka Sinatre
i Caroline od Monaka, pa nadalje raznih bankovnih direktora,
proizvođača oružja, svjetski poznatih pijanista i slavnih slikara.
Gospodin von Karrelis nije bio snob. On se samo volio lijepo
odijevati — slično kao i Conrad Colledo, koji je upravo sada sjedio
njemu sučelice. Ovaj je pak, gotovo kao i uvijek, bio odjeven u plavo
odijelo, plavu košulju i crnu kravatu sa sitno izvezenim, srebrnkastim
slonićima. U radnoj sobi direktora, u najvišem katu upravne zgrade
Televizije kod Konigsteina, sjedila su još četvorica ljudi. Ako je
Colledo imao kao simbol ranga sobu s četiri prozora, onda je
direktorova soba imala šest prozora i nalikovala je prostranošću na
neku englesku klupsku prostoriju. A bila je i odgovarajuće
namještena: tamno drvo, zidovi obloženi mahagonijem i odabrano
pokućstvo. U prostoriji se nalazio i bar s visokim stolcima ispred
šanka, a na zidovima su visjele Braqueove slike. Podovi su bili
prekriveni sagovima. Tri stojeće svjetiljke s velikim svilenim sjenilima
širile su blagu svjetlost.
— A zašto bi lagao? — upita Mercedes. Sjedila je pokraj Colleda.
Osim njih u Karrelisovu uredu su se još nalazili Daniel, Hans
Kleinhals, glavni urednik Televizije i pravni zastupnik dr Volker
Brandt. Kleinhals je nalikovao nekom ambicioznom knjigovođi, a
pravni je zastupnik izgledao poput bitnika. Tome shodno on je bio
odjeven mnogo ležernije i pomalo ludo. Unatoč svojoj mladosti, već
je važio među svojim kolegama kao jedan od najboljih pravnih
zastupnika u Saveznoj Republici Njemačkoj.
— Pa eto — poče mladi genijalac, ljubazno se obrativši Mercedes
— mogao bi na primjer lagati stoga, jer ga je za to zamolila izraelska
ambasada. Jer, židovska bi država morala propasti bez
permanentne i ogromne pomoći Sjedinjenih Država na privrednom,
financijskom i vojnom planu. Amerikanci su to mogli dati na znanje
Izraelu, kad su ih zamolili za tu malu uslugu, zar ne? A to je pak
gospodin Shimon iz izraelske ambasade mogao dati na znanje
gospodinu Goldu, tom njemački zadojenom Židovu, čiju dirljivu
naklonost prema zemlji u kojoj je ubijena sva njegova bliža rodbina,
ja nikako ne mogu prihvatiti.
— Ako zaista mislite tako, onda biste morali pretpostaviti da je
lagao i profesor Kant, te da je unesak u radni žurnal Ribbentropove
službe, zbog kojeg je morao umrijeti Herbert Kramer iz Koblenza,
također bio falsifikat nacista, da bi film djelovao što vjerodostojnije —
reče Mercedes.
— Pa ja to u svakom slučaju uzimam u obzir — reče mladi dr
Volker Brandt. — I mislim da bismo to morali učiniti svi mi. Što znači
kad svjedoci lažu a druge se ubija, samo zato da bi se pobudio jedan
sasvim određeni dojam? Ubojice nemaju nikakve savjesti, to je
jasno. Ali možda zato imaju neki veoma kompliciran plan, o kojem mi
ne znamo ništa.
— I ja mislim tako — reče direktor, njišući jednom Ferragamovom
cipelom. — Možda laže čak i vaš otac, gospodine Ross — oprostite!
— Nema na čemu! — Daniel odmahne glavom. — Već podosta
vremena razmišljam o tome i ja. Ali ne mogu vjerovati da Harry Gold
laže.
— Znači, vi vjerujete da je on falsificirao film? — upita mladi pravni
zastupnik Brandt.
— Mogu to sebi sasvim dobro predočiti!
— Za SD? Za RSHA?
— Da.
— Ali vaš otac tvrdi da je film pravi i da ga je u Teheranu nabavio
agent CX dvadeset i jedan iz Ribbentropove obavještajne službe i
zrakoplovom prenio u Berlin. Tamo ga je vaš otac uzeo iz ormarića
za prtljagu na kolodvoru i odnio u Ministarstvo vanjskih poslova, gdje
ga je zatim prikazao Ribbentropu, Goebbelsu i Himmleru. Dakle, vaš
otac laže tu negdje?
— Ne, tu ne, mislim da tu ne laže.
— Dopustite, gospodine Ross! — Glavni urednik Kleinhals kratko
se nasmije. — Želite li time reći, da je SD, koja je bila potčinjena
Himmleru, pribavila Ribbentropovoj tajnoj službi film koji je bio
falsificiran po nalogu SD-a — a da Himmler o tome nije ništa znao?
— Da i ne.
— Što to znači? — upita Karrelis.
— Da, ja vjerujem, da je SD pribavila Ribbentropu falsificirani film.
Ne, ja ne vjerujem, da Himmler o tome nije ništa znao. Dapače, znao
je to vrlo dobro.
— Ali, pa to je smiješno! Prema pripovijedanju vašeg oca, Himmler
nije imao pojma o filmu, bio je krajnje nepovjerljiv i stalno je
spominjao falsifikat.
— Da, točno tako.
— Slušaj, Danny, pa to je ludost — reče Conrad Colledo.
— Ma ne. uopće nije. — Daniel uze u ruke knjigu što je ležala na
stolu ispred njega. — Priznajem, da sam nakon snimanja u
Odrellstrasse bio sasvim zbunjen. Zato sam brzo otišao kolima kući,
dok se u Golda sve raspremalo od snimanja. Stvar me naprosto
izludjela! Upravo tako kao što sad izluđuje vas gospodine Kleinhals.
Morao sam se uvjeriti u nešto. Je li Gold lagao? Da li je govorio
istinu? Je li mogao reći istinu?
Imam kod kuće veliku biblioteku djela iz suvremene povijesti, i
među knjigama o raznoraznim njemačkim tajnim službama pronašao
sam i ovu od Heinza Hohnea. Knjiga se zove »Canaris, patriot u
dvostrukom svjetlu«. Izvrsno djelo, odličan autor. On je »Spiegelov«
ekspert za tajne službe. Ja sam na brzinu papirnatim vrpcama
označio odgovarajuća mjesta o Himmleru, Heydrichu,
Kaltenbrunneru i Schellenbergu. — Daniel ih najprije pogleda sve
redom. — Već smo razgovarali o tome da je u nacističkoj Njemačkoj
postojalo više raznih obavještajnih službi: Gestapo, SD, tajna vojna
policija, Ribbentropova služba — i veoma moćna kontraobavještajna
služba admirala Canarisa pri Vrhovnoj komandi Wehrmachta.
Između svih tih organizacija vladalo je ogorčeno rivalstvo.
 — Točno — reče Colledo. — A najveće je bilo već od samog
početka među SS-službama i Canarisom.
— Sasvim točno! — Daniel prolista knjigu. — Hohne na stranici
tristo četrdeset i jedan piše slijedeće: »Dvadeset i sedmi rujna« —
misli se na tisuću devetsto trideset i devetu — »ujedinio je Himmler
Gestapo, kriminalističku policiju i SD pod vodstvom Heydricha u
Glavni ured za sigurnost Reicha« — u zagradi RSHA — »koji je
trebao postati državno-policijska vrhovna vlast, a osamnaesti
listopada prešla je Canarisova područna grupa u OKW — nadleštvo
za inozemstvo/obranu…«
— i tako dalje. — Daniel digne pogled. — Iako su obje najveće
njemačke službe u mnogočemu nuždom bile upućene jedna na
drugu, nikada nije mogla postojati povezanost između Canarisa i
Himmlera, a isto tako i Heydricha, i to zbog njihovih mentaliteta i
osobenosti. Kao da bi netko pokušao sjediniti vatru i vodu. Obje SS-
ovske veličine bezmjerno su mrzile Canarisa već od samog početka.
Osim toga, Himmler je neprestance maštao o proširenju RSHA i o
njegovu prerastanju u Državni zaštitni korpus u duhu
nacionalsocijalističke državne ideologije. Ribbentrop se, međutim,
glupo i nemarno zatrčavao u sve daljnje pothvate, što
Kaltenbrunneru i njegovim ljudima nije izbjeglo. Njihova mržnja
prema ministru vanjskih poslova neprestano je rasla do u beskraj. U
veljači četrdeset i prve pretrpio je Abwehr{ 64 } još jedan novi
neuspjeh, a da prošli još nije bio zaboravljen. »I — piše Hohne —
»izlio se val Hitlerove srdžbe na Abwehr i njenog šefa, pa je svaki
suradnik saznao da je Hitler sit gospodina Canarisa i njegovog
čitavog Abwehra… Hitler je naredio da Himmler dođe u Glavni stan
vrhovnog zapovjedništva. Kad je odlazio od diktatora bio je bliže
totalnoj moći u Trećem Reichu za čitav jedan divovski korak; Hitler
mu je, naime, naredio da od SD-a i Abwehra stvori jednu ujedinjenu
tajnu službu, superobavještajnu službu, o kojoj su Sigrunini sinovi
uvijek i maštali. Canaris je smijenjen sa svog položaja, a vodstvo
Nadleštva inozemstvo/obrana povjereno je pukovniku Hansenu.« —
Kraj citata.
Daniel je za trenutak ušutio, a zatim reče: — Svi znate da je Hitler
dugo oklijevao, dok je dao uhapsiti Canarisa. I tada je, dvadeseti
srpnja četrdeset i četvrte, došlo do atentata. Dvadeset i treći srpnja
Schellenberg je uhapsio Canarisa kao suurotnika. Tek deveti travnja
četrdeset i pete admiral je pogubljen u koncentracionom logoru
Flossenburg. Od dana kad je Hitler pozvao k sebi Himmlera i naredio
mu da od SD-a i Abwehra stvori jednu jedinstvenu tajnu službu,
prošlo je četrnaest mjeseci. To su vrijeme Himmler i drugovi veoma
dobro iskoristili i nisu dopustili da i jedan sat protekne uzalud. Dan
iza Himmlerova posjeta Hitleru, piše Hohne — »pozvao je šef SS-a
svoje najuže suradnike k sebi« — i tako dalje i tako dalje — te
»službeno objavio, neka ukratko skiciraju, kako misle da bi se mogle
ujediniti Abvvehr i SD… Kaltenbrunner je opet odmah želio priključiti
u tu tajnu službu i Obavještajnu službu pri Ministarstvu vanjskih
poslova, jer on je već odavno prozreo Ribbentropove manevre…
Vođe SS-a su načinile plan za realizaciju Hitlerove zapovijedi, pa je
trinaesti veljače Kaltenbrunner otputovao s papirima u Fiihrerov
glavni stan… Nakon što je potpisao skicu projekta za koji je izdao
naredbu da se sačini, diktator ga je upitao, i to ne bez podrugljivosti,
da li mu je naposljetku uspjelo sve spojiti. Na to će Kaltenbrunner:
sada nedostaje još samo Obavještajna služba AA{ 65 }. Hitlerov je
odgovor bio toliko neodređen, da je Kaltenbrunner ipak poduzeo sve
kako bi upregnuo u RSHA-jaram i diplomatsku obavještajnu
službu…«
— Daniel zaklopi knjigu i, obrativši se svim prisutnima, reče:
— Eto tako ja sebi objašnjavam mogućnost, da je film koji je
falsificirala SD, a koji je morao izraditi Harry Gold i njegovi
suzatvorenici, dospio do Ribbentropove službe i da se tamo gledalo
na njega kao na plod vlastitih napora. Svi znamo da su se
Kaltenbrunner i Himmler odnosili prema Ribbentropu i njegovoj
službi s omalovažavanjem. Harry Gold je rekao da se s filmom
nakon njegova dovršenja moralo nešto dogoditi. Dakako! Film je
najhitnije morao biti dostavljen Ribbentropovoj službi, kako bi se ona
mogla time pohvaliti.
— A na koji se'to način moglo odigrati? — upita direktor.
— Postoji više mogućnosti — reče Daniel. — Mogu na primjer
sasvim dobro zamisliti, da se osoblje Ribbentropove službe u
Teheranu, gdje je moj otac organizirao uporište, dalo podmititi od
pripadnika SD-a, te su javili u Berlin kako su pronašli američkog
specijalistu koji je spreman za veliku svotu novca prodati jednu
kopiju filma zajedno s tajnim protokolom. Sjetite se, molim vas: moj
je otac pričao, da je već za vrijeme konferencije njegov tamošnji
rezident Chan Ragai poslao šifriranu radio-obavijest, da se agent CX
dvadeset i jedan povezao s nekim Amerikancem, koji je spreman
nabaviti jednu kopiju filma, ako Ribbentropova služba doznači na
njegov konto u Švicarskoj pet milijuna dolara. Što, ako ta radio-
obavijest potječe od podmićenih Ribbentropovih ljudi? Pet milijuna
dolara je doista bilo i doznačeno, tako barem kaže moj otac. Što, ako
ih je Ribbentrop, ne sluteći prevaru, doznačio na švicarski konto SD-
a? Moj je otac krajem ožujka uzeo filmsku rolu iz ormarića za prtljagu
na kolodvoru Zoo, gdje ju je ostavio misteriozni agent CX dvadeset i
jedan. Što, ako je i njega potplatila SD, pa je SD u Berlinu deponirala
u ormarić za prtljag falsificirani film? Svi su u Ministarstvu vanjskih
poslova bili sasvim izvan sebe zbog tog ulova njihove organizacije —
u to su svi čvrsto vjerovali i u to nije nitko posumnjao. Film je odmah
prikazan Goebbelsu i Himmleru. Goebbels je bio ushićen…
— Da, ali Himmler je mrmljao i sumnjao da je to falsifikat. Bio je
veoma nepovjerljiv i gotovo neprijateljski raspoložen — reče Colledo.
— Čovječe, Conny, pa morao je biti takav, ako je film zaista došao
od njega, od SD-a! Zar ne shvaćaš? Himmler se morao držati tako
nevoljko i sumnjičavo, kako se ne bi ni najmanje posumnjalo u to da
se Ribbentropu želi skrhati šija.
— Ne razumijem.
— Conny! Razmisli! Goebbels je dao nalog da specijalisti odmah
preispitaju i film i protokol u vezi s njegovom vjerodostojnošću. Da su
iskrsle i najmanje sumnje, Himmler bi odmah s najvećim
negodovanjem javio Hitleru, da se Ministarstvo vanjskih poslova
ulovilo na falsifikat i da je Ribbentropova služba stoga nesposobna.
— A da su sva ispitivanja dokazala da je film bio pravi?
— Tada bi Himmler i Kaltenbrunner s veseljem dokazali Hitleru, da
je taj tako »pravi« film bio falsificiran u KZ-u Sachsenhausen.
Svjedoci poput Golda su postojali. Moglo se i preslušati same
falsifikatore — te još i na taj način izvrgnuti ruglu nesposobnost
Ribbentropove službe. A ako sve dobro prođe, tada bi Himmler sa
svojom SD ispao veličina. Mislim: moglo je biti tako. A ako je tako
zaista i bilo, onda je to bilo genijalno smišljeno.
 — A što ako nije bilo tako, gospodine Ross? — upita Karrelis. —
Ako film ipak nije falsifikat, nego originalna kopija?
— Onda ne znam ni za kakvo drugo rješenje — reče Daniel.
— Vi ste samo naglas razmišljali, direktore, da li je Harry Gold
lagao. Ja sam na to rekao, da je možda baš govorio istinu i pokušao
sam objasniti tu svoju misao, tj. takvu mogućnost. A plan da film
posluži u propagandne svrhe, nije se tada više mogao realizirati, jer
je kopija bila veoma dugo vremena zatrpana u podrumu
bombardirane kuće. I kad su je napokon iskopali, Goebbels je uvidio
da je ratno stanje toliko jadno, da bi bilo sasvim besmisleno
prikazivati film. Možda je sve to što sam iznio u prilog istinitosti
Goldovih tvrdnji samo plod moje mašte. I sada i nadalje, film može
biti pravi ili falsificiran. Za sada smo čuli tek jednog jedinog svjedoka
koji tvrdi da ga je on falsificirao. Međutim, ono što sada trebamo, to
je čovjek, koji će ne samo tvrditi da je film pravi, poput Kanta, nego
koji će to moći i dokazati. Najbolje je da to bude rezident mog oca u
Teheranu, taj Chan Ragai. Sto je s njim, Conny?
— Na tragu smo mu, Danny. Ali sve je to skopčano s veoma mnogo
problema.
— Znači, istinu ćemo znati tek kad budemo pronašli Chan Ragaija i
tek kad on progovori.
— A što ako je njega zaista podmitila SD, pa i on bude lagao? —
upita mladi pravni zastupnik Brandt.
— Najprije da ga pronađemo! — reče direktor.
— Vaša igra misli bila je veoma zanimljiva, gospodine Ross, tako
da sada i ja više nisam siguran u to da li je Harry Gold lagao. Ja
sam, međutim, u vezi s time, čitavo to vrijeme razmišljao još o
nečem drugom. — Obrati se Danielu. — Najprije sam rekao: možda
laže i vaš otac, gospodine Ross. Vi ste mi dali za pravo. A sada
neprestano razmišljam na slijedeći način: a možda laže i netko od
nas ili jedan od onih koji znaju za aferu, a velik ih je broj, zar ne? — i
to upravo tada, kad kaže da je u toj stvari lojalan prema Televiziji.
Karrelis ustane i počne koračati po sobi gore-dolje. — Samo jedan
primjer: jučer prije podne došao je k meni gospodin Shimon i
ispripovijedao o svjedoku Harryju Goldu. Po mojoj želji otputovao je
u Berlin, da vas gospođo i vas gospodine Ross, obavijesti o svemu.
Ja sam o svemu izvijestio gospodina Colleda, a on BKA. Osim toga,
on je organizirao i snimateljsku ekipu. Sada se, međutim, dokazalo,
da se na Goldov telefon netko uključio već danas prije podne i
prisluškivao sve što je bilo izgovoreno za vrijeme snimanja. —
Karrelis je došao do bara i okrenuo se licem prema ostalima.
— Želi li netko još nešto popiti?
— Viski, molim — reče Colledo.
— Meni konjak — reče pravni zastupnik Brandt.
— I meni također — reče glavni urednik Kleinhals.
— I jedan viski za mene — nadopuni Karrelis. Daniel i Mercedes su
zahvalili i nisu htjeli ništa popiti. Bar se nalazio uz jedan od velikih
prozora. Direktor pogleda u milijune svjetala grada Frankfurta, što se
pružao u daljini. Poče pripremati pića. Pri tom je nastavljao: —
Dakle, pitanje glasi: kako je moguće da je druga strana tako brzo — i
uopće! — mogla saznati o postojanju Harryja Golda i o našoj namjeri
da ga intervjuiramo u njegovu stanu? Mislim da za to postoji samo
jedno jedino objašnjenje. Ono glasi: mi u kući imamo izdajicu. —
Krene od bara do svojih gostiju i stade dijeliti čaše. — U vaše
zdravlje! ponovi nekoliko puta. — Izdajica se, dakako, ne mora
nalaziti u našem malom krugu. Ali, negdje ipak jeste; Prigovor?
— Nikakav — reče Daniel.
Nakon toga vladala je tišina veoma dugo.
U radnoj sobi vile Heinza Erknera na Rodelheimer Parkwegu pokraj
perivoja Brentano zazvonio je telefon.
Erkner se javi.
Jedan muški glas reče: — Dobar dan. Zovem se Gerd Herdegen.
Nalazim se u sanatoriju kod Heiligenkreuza i hitno tražim mister
Hydea. Je li možda u vas ili možda vi znate, gdje bih ga mogao
naći?
Erkner jednom rukom zakloni slušalicu i došapne Wayne Hydeu koji
je upravo pio kavu: — Gerd Herdegen, hitno te treba, baby. — Hyde
kimne. — Da, ovdje je. Trenutak molim.
Erkner doda slušalicu Hydeu.
— Da, doktore? — reče Hyde.
— Hvala bogu! Sreća da ste mi ostavili sve brojeve na kojima vas
mogu potražiti.
— Što je?
 — Upravo je nazvao Morley. Nazovite odmah, da primite važnu
obavijest s vrpce! Odmah!
— Dobro, nazvat ću, doktore.
Hyde pozdravi. Zatim pomoću malog dekodera uspostavi kontakt s
Morleyevim automatskim telefonskim sekretarskim uređajem.
Prvi put otkad je Hyde poznavao Morleya, zazvučao je njegov glas
pomalo nervozno: »Mister Hyde, riječ je o veoma hitnoj stvari.
Morate još danas odletjeti u Buenos Aires, u dvadeset i dva sata s
LUFTHANSOM devetsto sedamnaest. Kartu možete podići na
šalteru aerodroma. U Buenos Aires stižete sutra oko podne u
jedanaest i četrdeset pet minuta po lokalnom vremenu. U dvanaest i
dvadeset minuta polazi avion na tuzemnom letu za Tucuman u
sjevernoj Argentini. I za taj let je bukirano mjesto za vas. Vjerojatno
se sjećate bivšeg mladog Oliverinog sluge, koji je uhodio svog
gospodara po nalogu jednog sada uhapšenog generala hunte. Preko
tog sluge došli smo do informacija o filmu, zar ne? — Morley se
nakašlje. — Oprostite, malo sam… uzbuđen… Odjednom se… se…
toliko toga događa. Malo prije sam se zabunio, kad sam vam rekao
da je bukiran za vas let za Tucuman. To je besmislica. Tucuman
nema aerodroma. Ima ga Salta. Bukiran je let za Saltu. Salta leži
tristo kilometara sjeverno od Tucumana. Iznajmite u Salti kola i
odjurite autoputom što brže dolje. Upamtite: sluga se zove Miguel
Morales. Miguel Morales. Sada je zaposlen kao konobar u jednom
restoranu. Taj restoran, zapišite, mister Hyde! — taj se restoran zove
OASIS, a nalazi se na adresi dvadeset i četiri Rodrigues Pena…
Jeste li zapisali? OASIS, dvadeset i četiri Rodrigues Pena. To nije
velik lokal. A sada pripazite…
U uredu direktora Televizije dugo je vremena bilo sasvim tiho.
Naposljetku reče Karrelis: — Razumljivo, ne očekujem da se
izdajica sada javi, pa bile njegove pobude časne ili je ucijenjen. Mi
smo ovdje najuži krug. Želim da svi u ovom najužem krugu budu
načisto s time, da izdajica živi tu negdje među upućenima i da
neprestano pokušava osujetiti naš trud. Vidim, svima vam je jasno:
da li da pod ovakvim okolnostima nastavimo traganje i time ugrozimo
živote još nekoliko ljudi? Tko je za to, neka digne ruku. — Primijeti
kako su svi digli ruku, a zatim digne i on. — Natrag više ne možemo.
Protustrana bi, dakako, nastavila tražiti svjedoke, baš da sada mi i
prestanemo.
Mercedes reče zagrijano: — Moj očuh, gospodin Ross i ja dat ćemo
u svrhu dokumentacije izjave pred kamerom o svemu što smo
doživjeli i što mi znamo. Želim pri tome svakako objasniti, da je
izdajica sabotirao naš rad, ali ako budemo imali sreće, otkrit ćemo i
njega i moći dati izvještaj i o tome.
— Mislim da je to izvrsno — reče Colledo.
— I ja — reče Karrelis. — Do sada još nije bilo prilike za to, ali
izjave gospođe Olivera i gospodina Rossa valja snimiti najhitnije,
gospodine Colledo! — Ovaj kimne. — Slijedeća točka! — Karrelis je
vrtio u ruci čašu s viskijem, pa su pri tome zveckale kockice leda. —
Danas kasno noću nazvao me gospodin Colledo i izvijestio me o
ultimatumu vašeg oca, gospodine Ross. On ima libijske interesente
za film.
— Ako govori istinu — reče Daniel.
— Bojim se, da je istina — reče Karrelis. — Gadafi je krajnje
odlučan da protiv svog smrtnog neprijatelja Amerike poduzme sve
što se samo može zamisliti. Zacijelo bi većinu televizija na svijetu
preplavio poklonjenim kopijama. — Karrelis namjesti čvor svoje
kravate od fulara. — Gospodin Olivera je osim toga rekao, da neće
izaći pred kameru ni sekundu, prije nego što bude dobio deset
milijuna.
— Fino, fino — reče tako osobeno odjeven mladi odvjetnik Brandt.
— Dakle, jedan izdajnik i jedan iznuđivač.
— Da, zgodno, zar ne? — Karrelis se dublje nasloni u naslonjaču.
— Ja sam danas prije podne telefonski razgovarao s kancelarom i s
ministrom vanjskih poslova i opisao im situaciju. SAD su naši
najvažniji saveznici. I kancelar i ministar vanjskih poslova bili su
izvan sebe pri pomisli da bi film mogao dobiti Gadafi. Jer, dok ga mi
želimo prikazati sa svom pro i kontra dokumentacijom, Gadafi bi taj
protokol proširio kao čisto huškački film. Odgovor i kancelara i
ministra bio je, da moramo bezuvjetno i što hitnije kupiti Oliverine
kopije. Uostalom, njima je laknulo, kad su čuli da smo našli svjedoka
koji je film okarakterizirao kao falsifikat, štoviše, da je čak i sam radio
na tom falsifikatu. U vezi dvaju ubojstava i eventualno još mogućih
ubojstava, dat će službeni stav vladin predstavnik u jutarnjoj
Saveznoj konferenciji za štampu.
— Baš sam radoznao kako će taj lagati — reče Daniel ljutito.
—Kancelar i ministar vanjskih poslova — sasvim mirno nastavi
Karrelis — uvjeravali su me, da će se deset milijuna, koje odmah
možemo prenijeti preko, nadoknaditi iz specijalnog vladinog fonda,
ukoliko bi se dogodilo nešto što bi onemogućilo emitiranje filma.
— A što bi se to moglo dogoditi? — upita Mercedes.
— Pa, eto — reče Karrelis — protustranka se ne bi morala osvrtati
na naše »životno osiguranje« koje smo stvorili za sebe, te bi mogla
oteti jednog ili više nas i prijetiti ubojstvom, ako im ne izručimo sve
kopije i sav materijal.
— To se neće usuditi! Očito je, poduzet će sve kako bismo mi mogli
predstaviti samo one svjedoke koji govore u prilog krivotvorenju, a ni
jednog s dokazima o vjerodostojnosti! — uzvikne Mercedes.
— Točno — reče Karrelis. — I s izdajicom u našem krugu oni su se
već sasvim približili tom cilju.
Kleinhals ustane, pođe prozoru i glasno opsuje.
— Nakon razgovora s našim nadzornim odborom —reče Karrelis —
i nakon što sam dobio njihov pristanak, nazvao sam vašeg oca,
gospodine Ross, i signalizirao mu našu suglasnost. Dobio je i teleks
koji' je tražio. Deset milijuna stoji mu na raspolaganju. Dakako,
etapno.
— Sto znači etapno? — upita Mercedes.
— Mi smo iznos već telegrafski doznačili na konto naše Televizije u
Buenos Airesu. Gospodin Colledo sutra leti preko.
Potražit će Oliveru. Pogledat će film, koji će Olivera uzeti iz svog
bankovnog sefa. Uzet će kopiju…
— Što? Moj je otac spreman dati kopiju iz bankovnog sefa? —
prekine ga Daniel.
— Da, gospodine Ross.
— Pa nju je po svaku cijenu htio ostaviti u sefu zato da je se stavi
na raspolaganje međunarodnoj štampi, ako bi se njemu što dogodilo!
— Ja sam ga nagovorio. — Karrelis slegne ramenima. — Ispričao
sam mu o »životnom osiguranju« koje imamo mi svi, pa i on.
Objasnio sam mu da će protivnička strana pokušati sve da bi se
dokopala te kopije iz bankovnog sefa i da će ona, mi znamo u kojoj
je ona mjeri bez skrupula, u tome svakako i uspjeti. Vaš je otac
uvidio: kopija u bankovnom sefu ne predstavlja nikakvu sigurnost ili
zaštitu za njega. U svakom slučaju, on je prihvatio moj zahtjev da
gospodinu Colledu preda tu kopiju. Njegovi mu libijski prijatelji očito
ipak nisu dovoljno pouzdani. Osim toga, imam dojam da mu je voda
došla do grla. Čini se da je zapao u veliku financijsku krizu.
— A kako će se nastaviti etapna priča? — upita dr Volker Brandt.
— Kad gospodin Colledo dobije kopiju, predat će Oliveri ček na
deset milijuna dolara. Zadržat će se u njegovoj vili toliko dugo, dok
Olivera ne dođe u priliku da može ček odnijeti u banku i uvjeriti se da
ček ima pokriće. Dakako, gospodin Colledo neće pri tom biti sam.
BKA je već stupila u vezu s odgovarajućim vlastima u Buenos Airesu
i dobila potvrdu o njihovoj pomoći. Gospodina Colleda će neprestano
pratiti naoružani činovnici, sve dok se ne vrati ovamo u Konigstein.
— Zasipate me radosnim novostima, gospodine direktore — reče
Conrad Colledo. — Lijepo da me već danas obavještavate o tome,
što moram učiniti sutra, a ne tek jedan sat prije leta aviona. — Ustao
je. Glas mu je drhtao od zatomljenog bijesa. Daniel ga fascinirano
pogleda. Još nikada nije vidio toliko uzrujanog Colleda. Ruke je
skupio u pesnice tako snažno, da su članci prstiju pod svjetlom
stajaćih lampi imali odsjaj bijele boje poput vapna.
— Još jedno piće, gospodine Colledo? — Karrelis ga je promatrao
bezizražajno.
— Hvala, ne!
— Da se umirite, mislio sam.
— Veoma sam vam zahvalan za to, gospodine direktore, da ste već
sami sve odlučili, a da mene uopće o tome niste obavijestili. Mnogo
vam hvala! Također i u ime izdajice. Niste mu mogli bolje olakšati
posao.
— A niti otežati, gospodine Colledo — reče Karrelis. — On bi, kao i
do sada, u svakom slučaju sve pravodobno saznao i obavijestio
protivničku stranku — ili ne mislite tako? Ne razumijem vaše
uzbuđenje. Čega se plašite? Mi ćemo Oliveri platiti. On će nam dati
svoju kopiju filma. Na taj je način Gadafi isključen. Time otpada
najveća opasnost koja prijeti Amerikancima. Možemo biti sigurni da
će oni odahnuti i biti nam beskrajno zahvalni. Mi već imamo dvije
kopije filma. A sada ćemo dobiti još jednu. Na taj će se način povući
još i ta kopija, pa je Olivera više ne može prodati neprijateljima
Amerike ili Sovjetskog Saveza, ili obiju država. Napetost će znatno
popustiti. Vama isto tako neće učiniti nitko ništa, kao i starom Harryju
Goldu, koji je izjavio da je on falsificirao film. Ne shvaćam vas,
gospodine Colledo! Svojedobno ste bez imalo oklijevanja pristali na
to da odete preko i da donesete na Televiziju obje kasete od
gospodina Rossa. Čega se plašite? Mislim: čega se plašite sada
odjednom, gospodine Colledo?
I Mercedes je začuđeno gledala Colleda. Zatim je zbunjeno svrnula
pogled na Daniela. On je slegnuo ramenima.
— Moram vam se ispričati, gospodine direktore — reče Colledo,
opet sasvim mirno. — Svima vama, gospodo. Živci. Iscrpljen sam.
Radio sam previše. Ni jedne noći ne legnem prije tri. Osim toga, reći
ću to sasvim otvoreno, bio sam pomalo šokiran, da vi, gospodine
Karrelis, niste razgovarali o mojoj misiji sa mnom u četiri oka. Bilo bi
to… uobičajena, zar ne?
— Pod normalnim okolnostima, svakako — reče Karrelis. — Ali
okolnosti nisu normalne. Budući da mi na našoj strani imamo i
izdajicu, htio sam vidjeti kakav će dojam izazvati u svih ovdje
prisutnih u prostoriji moje saopćenje o tome što se dogodilo i što se
treba dogoditi.
— I što ste ustanovili? — upita Colledo.
— Ništa, baš ništa. Osim vaše reakcije, gospođine Colledo. Ali, to
je dakako bilo i za očekivati. Oprostite mi, što sam vas upotrijebio za
jedan eksperiment!
— Mogu li uzeti još jedno piće? — upita Colledo.
— Čekajte, ja…
— Nemojte ustajati! Mogu i sam. — Colledo pođe k baru i natoči
punu čašu viskija. Okrene drugima leđa i popije viski bez leda. Ruka
mu je drhtala toliko, da mu je čaša udarala o zube. Daniel je to čuo.
»Onda čuju i svi ostali«, pomisli on. »No, pa i ja bih se na
Connyjevom mjestu isto tako uzrujao na direktorov eksperiment.
Da«, razmišljao je Daniel, »da li bih?«
KNJIGA ČETVRTA
 1
— Govori general Carlo Maria Alvarez. Ova veoma važna poruka
namijenjena je Miguelu Moralesu. Odmah si prepoznao moj glas, zar
ne, Miguel? Čovjeku koji ti je donio ovu kasetu možeš apsolutno
vjerovati. Ali neka ti unatoč tome pokaže svoj pasoš. On se zove
James Douglas, Amerikanac je i potječe iz Bostona. Već odavno radi
za nas i uvijek uskače u najhitnijim slučajevima. A ovo je jedan takav
slučaj…
— Prepoznali ste generalov glas? — upita Wayne Hyde.
Zgodan mladić crne kose, crnih očiju i tamne, baršunaste kože,
kimne.
— Jeste li sasvim sigurni, Miguel?
— Jesam, apsolutno, senor.
— Evo mog pasoša. Dobro ga pogledajte. — Hyde pokaže mladiću
američki pasoš, držeći ga otvorenog ispred njegovih očiju. Bio je to
jedan od sedam njegovih pasoša. Miguel je dugo promatrao pasoš.
Skine mali »Sony« kasetofon što ga je držao na uhu. Najprije dobro
pogleda fotografiju u pasošu, pa odmah zatim pogleda Waynea
Hydea. Zatim kimne. Hyde spremi pasoš. Bilo je pet sati i deset
minuta poslije podne, a u katedrali u Tucumanu bilo je ugodno
hladno i mirno. Njih dvojica su sjedili na klupi sasvim otraga u velikoj
crkvenoj lađi. U to je vrijeme katedrala bila prazna. Jedino je pred
jednim pokrajnim udaljenim oltarom klečala neka sitna, u crno
odjevena žena, doboko utonula u molitvu. Sprijeda, kraj glavnog
oltara, daleko od Hydea i Miguela, svijetlio je veliki, zlatni križ. Taj je
križ bio star više od četiri stotine godina. Gradnju katedrale počeli su
godine 1565. Španjolci kad su došli iz Perua. Oni su taj zlatni križ
donijeli sa sobom. Prekrasna se crkva nalazila na sjevernoj strani
Plaze Independencia, centru velikog modernog grada, koji se zvao i
San Miguel de Tucuman. Oko glavnog trga svuda su rasle naranče i
palme, a u sredini se uzdizao uvis kip slobode. Na južnoj je strani
stajala palača vlade, koja je izgledala poput nekog dvorca iz »Tisuću
i jedne noći«. Na popodnevnom su suncu blještale i palača i
katedrala, palme i narančina stabla i bijeli kip slobode u
psihodeličnim, nestvarnim bojama.
Wayne Hyde je u Tucuman stigao kolima koja je unajmio na
aerodromu Salta. Pomoću plana grada pronašao je bez imalo muke
restoran na Rodriguez Pena, gdje je bio zaposlen Miguel kao
konobar. Lokal se otvarao tek uvečer, ali se Hyde raspitao za
Miguela u susjednom »Espressu«. Rekli su mu da je slobodan do 18
sati i 45 minuta. Stanuje u kući, u drugom katu, zajedno s ostalim
zaposlenima.
— Mislim da je prilegao — reče djevojka iza šanka »Espressa«. —
Stanuju po dvojica u jednoj sobi.
— Može li netko otići gore po njega i reći mu da moram razgovarati
s njim? Riječ je o gospodinu Oliveri.
— Idem ja — reče djevojka. Uskoro se vratila zajedno s Miguelom,
odjevenim u džins i široku bijelu košulju preko hlača. Bilo je veoma
toplo. Hyde je skinuo jaknu svog safari odijela bež boje. Miguel ga je
promatrao zaplašeno.
— Tko ste vi? Što hoćete od mene, senor?
— Jednu obavijest. Hitnu. Ovdje ne možemo razgovarati. Ja idem
prvi u katedralu, a vi dođite za mnom za pet minuta!
— Ali o čemu se radi?
Hyde prišapne Miguelu na uho: — Vijest koju vam donosim je od
generala Alvareza. — Govorio je španjolski sasvim bez stranog
naglaska. Kad je spomenuo ime, Hyde primijeti kako se Miguel
trgnuo. Crne su mu oči zasjale.
— Što je s generalom?
— Psst! Ne ovdje. U katedrali — reče Hyde. Kimne u znak
zahvalnosti djevojci iza šanka. — Hvala na pomoći — reče.
— Nema na čemu — odgovori djevojka i nasmiješi se.
— Imate lijepe zube — reče Hyde.
— Oh, hvala.
— I lijepe oči.
— Veoma ste ljubazni, senor — reče djevojka.
Hyde izađe na ulicu i pođe prema katedrali. Hodao je u sjeni kuća.
Zrak je bio sasvim čist, vedar, i dok je Hyđe prolazio kroz jedan park,
ugleda visoko gorje Sierra de Aconquija, kako se iza Tucumana
uzdiže uvis prema tamnoplavom nebu.
U 11 sati i 45 minuta tog 12. ožujka 1984. sletio je Wayne Hyde
»jambom« tip Boeing 747 LUFTHANSE, let 917 u Ezeizu, najveću
zrakoplovnu luku Južne Amerike, udaljenu trideset i tri kilometra od
Buenos Airesa. Prigodom izdavanja prtljage, ugleda on opet mladića
srednje visine, s dugom crnom kosom, kojeg je posljednji put sreo na
frankfurtskoj zrakoplovnoj luci, kako drži u ruci orhideju kao znak
raspoznavanja.
— Dan, Pablo — reče Hyđe.
— Dobar dan, mister Hyde.
— Zovem se James Douglas, Pablo.
— Oh, oprostite, mister Douglas! Kako sam glup. Rečeno mi je da
ćemo se ovdje sresti. Ludo! Vaš će prtljag automatski prebaciti u
zrakoplov za Saltu, zar ne?
— Da — reče Hyde. — A on polijeće u dvanaest i dvadeset minuta.
— Dođite, mister Douglas! — Pablo se probijao kroz mnoštvo
prispjelih putnika. Hyde je išao za njim sve dok nisu došli napolje, na
ogromno parkiralište i do crnog »chevroleta«. Pablo otvori lijeva
vrata. Hyde uskoči i sjedne na stražnje sjedalo. Na desnom je
sjedalu sjedio jedan sasvim ćelav, veoma blijed čovjek star približno
šezdeset godina. Nosio je bijelu košulju preko crnih hlača.
— Hallo — reče Hyde. — Vi ste Cristobal, je li?
— Da, mister Douglas — odgovori ovaj. Izgledao je slabo i bolesno.
— London mi je naredio da vam ja osobno donesem kasetu i
kasetofon. Oni u Londonu su veoma oprezni.
— Da, veoma su oprezni — reče Hyde i primi mali »Sony«
kasetofon koji mu je pružio Cristobal.
— Kaseta je unutra — reče Cristobal.
Pablo je ostao napolju. Stajao je ispred hladnjaka automobila i
pušio cigaretu.
— General govori Miguelu? — upita Hyde.
— Da, mister Douglas. Možete je preslušati za vrijeme leta.
Prvorazredno! I generala je trta.
— No, odlično! Kako vam je to uspjelo? Podmitili ste čuvare?
— Jasno. Na sreću to u nas ide bez problema. General je bio krivo
obaviješten. Spopala ga je panika. Govorio je na vrpcu. Zatim je
vrpca prokrijumčarena iz zatvora.
— Prokleto ste brzo radili. Skidam kapu!
— Hvala. Istina, imam tu izvrsne ljude. A London je naredio da je
stvar veoma hitna.
— Nadajmo se da je u svom strahu general govorio dovoljno
ganutljivo!
 — Da čovjeku suze dođu, mister Douglas. Miguel će biti sav izvan
sebe. Pa, general je njegova velika ljubav.
— Što je s oružjem?
— Kad se vraćate?
— Ako sve protekne u redu, danas u dvadeset tri sata i pedeset
minuta. Posljednjim avionom iz Salte.
— Onda će vas opet prigodom izdavanja prtljage pričekati Pablo i
odvesti do kola. Dat će vam ključeve i isprave. U pretincu za
rukavice naći ćete pištolje i municiju.
— Kakve pištolje?
— Koje hoćete, mister Douglas?
— Devetmilimetarski automatik najradije.
— Naći ćete ih. Ispred Oliverine vile u Cespedes tisuću i šest uvijek
su parkirana naša kola s dvojicom ljudi. Kažem vam to za svaki
slučaj, ako vam zatreba pomoć. Ove su noći tamo dvojica u zelenom
»oldsmobileu«.
— Izvrsno.
Cristobal ozbiljno pogleda Hydea svojim starim, umornim i tužnim
očima.
— Možete li ostati još koji trenutak?
— A što je?
— Misli. Toliko misli. Uvijek iste. I pitanja. Tolika pitanja. Uvijek ista.
Nadam se da imam pravi odgovor. Ali nisam siguran. Noću često
ležim budan i bojim se, da odgovori ipak nisu pravi. To bi bilo
strašno. Vi ste jedan tako mudar, pravedan i iskusan čovjek…
— No!
— Jeste, jeste! Rečeno mi je.
— Tko je to rekao?
— London. Mister Morley. Tek jučer.
— No, malo je pretjerao.
— Ne, ne, uopće nije. Ja sam mnogo toga proživio i vidio u svom
životu, mister Douglas. Ljude pročitam po njihovu licu. Prije svega po
očima. Vi ste pametan, dobar čovjek. I zato vas moram nešto upitati.
Vidite, danas sam star i osamljen. Čitav sam svoj život pokušavao
da svim snagama činim dobro. Kao i vi, mister Douglas. — Cristobal
pogleda Hydea gotovo preklinjući. — Mislim, ako netko čini dobro,
ako netko pokušava spriječiti zlo, ono strašno što je taj Olivera
pokrenuo, onda ste to ipak vi i mister Morley i ja i svi ostali, zar ne?
— Da, svakako — reče Hyde.
— U vremenu, kada je opasnost od rata tako velika i kada je riječ
pacifist postala pogrdnom, u jednom takvom vremenu naprosto
moramo svi mi, i vi i ja, pokušati osujetiti Oliverine planove — svim
mogućim sredstvima. To je ispravno, mister Douglas, zar ne?
— Razumije se — reče Hyde nepomična lica i pomisli: »Da mi je
znati, što je Morley napričao tom jadnom momku o našem poslu.«
— Ja mnogo toga znam o zlu, mister Douglas. »Pjev ljudskog srca,
zao je od same mladosti«, reče Gospodin. Prva knjiga Moj sijeva.
»Dođavola«, pomisli Hyde.
— Već godinama — nastavi stari — bavim se sve više pitanjem:
zašto postoji čovjek? Mislim da sam našao odgovor na to. Hoćete li
ga čuti?
— Da — reče Hyde.
— Čovjek na svijetu postoji zbog stanovite više odgovornosti —
reče Cristobal.
»Dođavola«, pomisli Hyde.
— Što kažete?
— Da ste potpuno u pravu, senor Cristobal — odgovori Hyde. »Da
bi svijet postojao, mora se sastojati od različitih vrsta ljudi«,
razmišljao je.
Sunčeva zraka je obasjala blijedo Cristobalovo lice. — Imam pravo.
Kako je to lijepo čuti! Ali, da sada krenemo dalje. Zašto čovjek čini
zlo, to me ne zanima. To znam.
— Prva knjiga Mojsijeva — reče Hyde.
— Točno. — Cristobal kimne. — Međutim, zašto ljudi poput nas
čine dobro?
»Ne znam kako ću to dugo izdržati«, pomisli Hyde. »Vjerojatno
svatko od nas ima svoju glupost, ali ipak!«
— Mora se priznati, i vi i ja i drugi imaju od toga također i stanovite
financijske koristi. Međutim, mogu kazati da ja i oni koji zajedno sa
mnom ovdje čine dobro, imaju od toga neznatnu korist. Ali i ja, i moji
prijatelji, i vi, svi bismo činili dobro čak i tada da nemamo od toga ni
najmanje koristi, zar ne? Čak i onda kad nitko o tome ne bi smio
ništa znati i nikada nitko ništa saznati. I eto, baš mislim, kako i to ima
neke veze s višom odgovornošću. Što vi mislite? Ne možete
zamisliti, kako mi je važno vaše mišljenje, mister Douglas.
»Jadni, osamljeni pas«, razmišljao je Hyde. »Potpuno sam. Očito je
da nijedan čovjek ne može podnijeti da bude potpuno sam. Osim
svetaca, dakako. A i njima je to teško. Gdje bih ja bio bez moje
mame? Mora se biti ljubazan prema starom čovjeku. Eto sad ću ga
obradovati!« Hyde reče: — Vi ste potpuno u pravu, senor Cristobal.
A ta viša odgovornost je nešto poput glavnog ključa do vašeg
ljudskog identiteta. — Prestraši se. »Bože moj veliki, kakva mi je to
samo glupost sada izletjela! Valjda neću sada s time zbuniti
staroga.«
— Oh — reče Cristobal.
»No?«, pomisli Hyde. »No?«
— Prekrasno. — Cristobalovo blijedo lice zračilo je sada nekom
čudnom svjetlošću iznutra. Uhvati Hydea za ruku i čvrsto je stisne.
— Kako ste to samo pređivno rekli! A s tako malo riječi. Glavni ključ
mog ljudskog identiteta. Mučim se već godinama, i tada se
pojavljujete vi, razgovarate sa mnom, i odmah sve postaje jasno,
potpuno jasno. Tako sam sretan. Tako beskrajno sretan, mister
Douglas. Nikada neću zaboraviti ovaj dan. Hvala! Hvala, hvala,
hvala!
— No, dobro — reče Hyde. »Svašta«, pomisli. »Zaista svašta.
Iznenađujuće. Cristobal zacijelo nije glupan. Ali da ga ta glupost
može usrećiti? Najkomičnije što postoji, to su ljudi.«
— Da — reče Cristobal i kimne smiješeći se. — Da, tako je to. I
zato takvi poput nas ostaju anonimni, nitko nas ne poznaje, nitko nas
ne smije poznavati.
— Ne, nitko — reče Hyde i pomisli: »Daj tom starcu još jednu kocku
šećera!« Reče: — Oni u mraku nevidljivi su.
— Molim?
— Oni u mraku nevidljivi su — ponovi Hyde. — To je posljednja
strofa iz filma »Prosjačka opera«. Vi znate za »Prosjačku operu«
Bertholda Brechta?
— A tko za nju ne zna?
— E, pa prema kazališnom komadu snimljen je film. Posljednji
prizor prikazuje staru ženu koja polagano ide preko neke ulice, sa
sunčane strane preko u sjenu. I tamo nestaje. A uz to se čuju riječi
pjevača songa… — Hyde malo promijeni glas i zapjevuši: »Jedni su
u mraku. Drugi su na svjetlu. Vide se koji su na svjetlu. Oni u mraku
nevidljivi su.«
— Veličanstveno — reče ganuto Cristobal. — Zaista veličanstveno!
Da, upravo se to odnosi i na nas. Koliko municije želite za oba
pištolja, mister Douglas?
U to je vrijeme — u srednjoj je Evropi bilo 16 sati i 15 minuta —
govorio u Bonnu na konferenciji za štampu Savezne Republike
vladin predstavnik: — U posljednje je vrijeme pod misterioznim
okolnostima ubijeno dvoje ljudi: u Koblenzu bibliotekar Herbert
Kramer iz Centra za dokumentaciju Savezne Republike Njemačke, i
u Berlinu stručnjak za međunarodno pravo, profesor doktor Emil
Kant. Prema ocjeni Saveznog kriminalističkog ureda i Ureda za
zaštitu ustavnosti, riječ je o žrtvama jedne nepoznate terorističke
organizacije. Daljnje informacije se za sada ne mogu dati. U
protivnom bi se ugrozili ljudski životi. Molim za razumijevanje, jer su
nadležne vlasti, koje grozničavo rade na potpunom rasvjetljenju ove
afere, zabranile svako daljnje obavještavanje. To bi bilo sve.
Nakon toga izbila je među sakupljenim novinarima velika halabuka.
Izvjestilac ustane, visoko uzdigne ramena i napusti prostoriju.
U velikoj katedrali u Tucumanu poče stara žena, sva odjevena u
crno, koja se molila ispred jednog od pokrajnih oltara ritmički
pokretati iscrpljeno tijelo. Upala je u neku vrstu transa. Čini se da je
nesreća, za koju je ona u Boga molila pomoć, bila veoma velika.
Na klupi u polutami sjedili su Wayne Hyde i Miguel Morales. Mladić
maslinaste boje kože ponovno je na uhu držao mali »Sony«
kasetofon i slušao glas svog bivšeg gospodara Carla Marie
Alvareza: »…ponavljam, Miguel, to je apsolutno hitna i veoma važna
stvar. Olivera, taj nitkov, za kojeg sam učinio toliko dobra, podla je
izdajica. Kao što sam upravo saznao, on je godinama skupljao
materijal protiv mene i sada se javio Javnom tužilaštvu u procesu
protiv mene kao svjedok…«
— Ne! — Miguel je bio zaprepašten. Zaustavi aparat i spusti ga.
— Tiho, oprez! — reče Hyde.
— Olivera hoće svjedočiti protiv generala… — promuca Miguel.
— I te kako!
— Ali što ću ja…
 — Slušajte dalje! — reče Hyde.
Miguel ponovno uključi aparat i stade slušati generalov glas: »…
Olivera se prodao. Za veoma mnogo novaca. Oni su to savršeno
pripremili. Sav materijal protiv mene, dakako krivotvoren, snimljen je
na video-film. Mi ne možemo dokazati da je krivotvoren. Moji
odvjetnici kažu, ukoliko film bude prikazan pred sudom, da u svakom
slučaju moram računati s najstrožom kaznom…«
— Isuse i Marijo! — prošapta Miguel.
»…I zato Olivera ne smije doći kao svjedok pred sud, razumiješ li,
Miguel? Zato taj video-film mora nestati. Ti znaš kombinaciju brojeva
Oliverinog trezora u biblioteci. Film se po svoj prilici nalazi unutra.
Ako nije tamo, onda moraš na bilo koji način izvući iz Olivere gdje se
film nalazi, a u slučaju nužde — i pod prijetnjom smrti. Pri tome će ti
pomoći naš sjevernoamerički prijatelj. Jedanput si rekao, jamačno se
toga sjećaš, Miguel, da bi za mene učinio sve na svijetu. Ako mora,
da bi i ubio. Moraš ubiti Oliveru, inače sam ja izgubljen i nećemo se
vidjeti nikada više. Nikada više nećeš moći biti kod mene…«
Miguelova ruka u kojoj je držao kasetofon užasno je drhtala. Lijepe
mu se oči napuniše suzama. Još je uvijek volio generala. Više nego
ikada. Više nego svoje roditelje. Miguel je slušao generalov glas s
najvećim uzbuđenjem.
»…Moraš sada uraditi sve ono što će ti reći senor Douglas. On je
sada tvoj glavni oficir… Od prije stanovita vremena Oliverino je
imanje jako osigurano. Zidovi su isprepleteni žicama nabijenim
električnom strujom, a postoje i uređaji za samookidanje. Ti
vjerojatno još uvijek imaš onaj mali aparat s kojim se iz auta mogu
otvoriti i zatvoriti glavna vrata u park. Na taj ćeš način ući u kuću…«
Niska, crno odjevena žena još uvijek je molila pred pokrajnim
oltarom.
»…Senor Douglas će ti točno reći, što trebaš uraditi — i poslije toga
kad sve bude gotovo. Moraš mu apsolutno vjerovati, jednako kao i
meni, i tako, kao što ja vjerujem tebi, Miguel. Misli na to: radi se o
mojem životu. Olivera, ta svinja, postigao je svoje. Sjeti se svog
obećanja! Ja sam sada prepušten samo tvojoj vjernosti i odanosti.
Uopće ne sumnjam, da ne mogu biti sasvim miran. Ti me nećeš
ostaviti na cjedilu, Miguel. Uvijek misli na to: ako sada budeš
ispunjavao sve naredbe, onda ćemo vrlo brzo opet biti zajedno. U
protivnom — nikada više. Grlim te najnježnije, moj Miguel. Mnogo
sreće i hvala! Uvijek tvoj general Alvarez.«
To je bio kraj poruke, vrpca je i dalje tekla, ali prazna. Miguel isključi
kasetofon. Drhteći pogleda Hydea.
— Taj nitkov — prošapta. — Taj prokleti pas! Recite mi, što trebam
uraditi, senor Douglas! Molim vas, recite mi!
— Možete li na dan, dva, otići odavde? Mislim, iz restorana. S
nekim izgovorom. Bolesna majka. Ili tako nešto slično.
— Uopće ne trebam nikakav izgovor. Vlasnik, senor Lerron, naš je
čovjek. Zato su me i poslali ovamo. Mogu mu sasvim mirno reći da
moram nešto obaviti i da nikome ne govori o tome. Na njega se
mogu osloniti.
— Dobro. Onda idite sada i razgovarajte s njim! Spakirajte samo
jedan mali kovčeg. Danas uvečer letimo za Buenos Aires i… sve
ćemo srediti. Vi zaista znate kombinaciju brojeva za trezor?
— Da, senor Douglas.
— A imate li još uvijek aparat za daljinsko upravljanje za glavna
vrata?
— Razumljivo da imam. Pa tek je nekoliko tjedana što sam otišao.
— Dobro. Znate li rukovati pištoljem?
— Kojim?
— Devet milimetara automatik.
— Jednom sam takvim pištoljem osvojio drugu nagradu na nekom
natjecanju profesionalaca.
— Onda hajdemo! Vi sve uredite s vašim poslodavcem. Ja ću vas
za jedan sat čekati u kolima ispred katedrale. Budite točni! Moramo u
Saltu. Na aerodrom. U Buenos Aires ćemo putovati noću. Vratite mi
kasetofon! — Hyde ga spremi. Rastali su se na stepenicama
katedrale.
— Za jedan sat — reče Hyde.
— Da, senor — reče Miguel. — Svinja — doda gnjevno. — Olivera,
ta prokleta svinja!
— Da. — Hyde kimne. — Ta prokleta svinja Olivera! — Pođe
laganim korakom preko Trga Independencia i sjede na klupu ispod
narančina stabla. Na suncu su se sjajili plodovi. Hyde je dugo
promatrao visoki planinski lanac Sierra de Aconquija koji je sada
ležao pred njim u plavičastoj izmaglici. Zatim izvadi iz džepa tanak
svezak Shakespeareovih soneta, prolista ih i poče čitati; sva je
prometna buka za njega nestala i obuzeo ga beskrajni mir: »Mladiću
lijepi, kojem dade vrijeme / Pješčanu uru, oštre sate nijeme, / Što si,
dok tvoji prijatelji venu, / Sve ljepši venuć u istome trenu …«
»Da«, pomisli Hyde, »sve si ljepši venuć u istome trenu«, Miguel,
moj mladiću lijepi.
— Klapa!
— Izjava Mercedes Olivera, kadar jedan, prvi put.
Mercedes je stajala ispred teške elektronske kamere u studiju
Televizije Frankfurt., Reflektori su uronjavali njeno lice i njen lik u
jarku svjetlost. Bila je odjevena u crni kostim. Platno iza nje bilo je
svijetloplave boje. Iznad Mercedesine glave visjela su »vješala« s
obješenim mikrofonima, koja se na slici nisu mogla vidjeti. Sa strane
su sjedili Daniel i Conrad Colledo. Šef odjela za politiku i aktualne
događaje htio je svakako snimiti izjave Mercedes i Daniela, prije
nego što iste večeri u 22 sata odleti u Buenos Aires.
— Molim — reče Colledo.
— Već punih četrdeset godina oni vladaju s nama — strasno i
glasno reče mlada žena u kameru. — U njihovim je rukama odluka o
budućnosti cijelog čovječanstva. Mi, koji smo samo statisti u toj igri,
nazivamo ih supersilama. Silu imaju — ali da li su super? — Mlada
žena duboko udahne. — Ja se zovem Mercedes Olivera i pokćerka
sam Eduarda Olivere. I meni je, kao i ostalim svjedocima, dopušteno
da iznesem vlastito mišljenje. Dakle: silu imaju, rekla sam — ali da li
su super?
Mikrofon ovješen na »vješalima« malo se spusti, jer je asistent
tonmajstora korigirao udaljenost do Mercedesinih usta. »Sad je
kucnuo njen čas«, pomisli Daniel. »Njen čas…«
— Washington, u proljeće tisuću-devetsto osamdeset i četvrte —
nastavi Mercedes drhtavim glasom. — Svjetsku silu, koja bi tako
rado postala broj jedan na ovom našem globusu, vode ljudi koji su
uvjereni u to da predstoji biblijska apokalipsa. Prave se zlonamjerne
pošalice kako će Sovjetski Savez biti izbrisan s kugle zemaljske,
trabunja se o ukidanju sporazuma pobjednika na Jalti, a svijet se
sagledava samo kroz proreze tenkova…
Fasciniran kao i uvijek kad bi Mercedes govorila, Daniel ju je
nepomično promatrao. Glas joj je bivao sve zaneseniji; radio joj je
svaki mišić na licu.
— …A kad predsjednik želi znati kakva je situacija s njegovim
atomskim vojnim snagama, tada mu Pentagon zbog lakšeg
razumijevanja kompliciranih obrambenih pitanja šalje šarene crteže,
na kojima atomske gljive različitih veličina informiraju o bojevoj
snazi…
Sada je kamera snimala Mercedesino lice u gro-planu.
— Devet tisuća kilometara istočnije, u Moskvi, nudi elita te zemlje,
pod pretpostavkom da je zastupljena u Kremlju, sličnu tužnu sliku.
Jedva čujnim glasom i boreći se za zrak, čitajući s mukom i ukočena
lica svaku riječ s lista papira, državni i partijski šef izvršava svoj
zadatak s nekoliko protokolarnih uobičajenih fraza, da bi ga odmah
zatim njegovi liječnici povukli iz političkog života — još jedan šef
Kremlja, kojeg stanovništvo doživljava kao bolesna čovjeka i jedva
sposobna za bilo kakve poduhvate…
— Izvrsno, zar ne? — došapne Daniel Colledu.
Ovaj kimne. Lice mu osta nepomično.
Kamera je i dalje snimala Mercedesino lice u gro-planu.
— Naše su supersile bolesne. Psihijatrijska dijagnoza bi glasila:
teški znaci manije proganjanja, povremeni potpuni gubitak smisla za
realitet. Izigravaju sile koje će na svijetu zavesti red, a u biti oni su ti
koji će svijet dovesti u kaos, koji se ne rukovode globalnim, nego
isključivo nacionalnim interesima. A pri tome se još postavlja i veliko
pitanje da li će pobijediti zdrav razum ili asocijalnost, koja je inače
svojstvena čovjeku — kao suprotnost zdravom razumu…
Buenos Aires.
Oko jedan sat noću klizio je srebrnastosivi »porsche« gradskom
četvrti Palermo duž Avenida Cabildo prema sjeveru, prolazeći pokraj
bijelih vila u prekrasnim vrtovima, pokraj Polo-Cluba, te ogromnog
Parque de Febrero s prekrasnim jezerima, velodromom i
planetarijem. Kola su imala i radio-stanicu. Bila je uključena. Za
volanom je sjedio Miguel Morales, a kraj njega Wayne Hyde.
»Porsche« je stigao u dugačku ulicu Cespedes i skrenuo lijevo.
Sada su uz rub ceste rasle visoke, stare palme. Kola se zaustaviše
na izvjesnoj udaljenosti od visokih vrata od kovanog željeza s
umecima od zlatnih listića, ugrađenim u visoku kamenu ogradu, koja
je okruživala veliko Oliverino imanje. S druge strane u blizini ulaza,
bio je parkiran zeleni »oldsmobile«.
— Dobra večer, senor Douglas. Dobar večer, Miguel. Mi smo ispred
vas i čekamo. Puno sreće — začuje se odjednom iz zvučnika radio-
stanice jasan, mladenački glas.
— Tu su naši prijatelji — reče zadovoljno Hyde. Otvori pretinac za
rukavice i izvuče dva devetmilimetarska pištolja, dva prigušivača i
osam magazina. Četiri zadrži za sebe, a četiri ih dade Miguelu, koji
je bio blijed u licu kao krpa. — Stavite prigušivač! — reče Hyde. —
Jedan magazin ugurajte u pištolj, a druge u džep. Je li vam spreman
uređaj za daljinsko upravljanje?
— Da, senor.
— Onda hajde.
Obojica iziđoše iz »porschea« i krenuše tiho i brzim korakom prema
velikim vratima. Imali su cipele s mekom gumom, tako da se njihovi
koraci nisu uopće čuli.
— Sada! — reče Hyde.
Miguel izvadi iz džepa od hlača aparat za daljinsko upravljanje
veličine kutije cigareta i pritisne na dugme. Vrata se otvoriše, svaka
polovica na svoju stranu.
— Izvrsno — reče Hyde.
— Ta je svinja zaista gore na zidove postavila bodljikavu žicu s
električnom strujom — reče Miguel.
— Pa to znate. Već vam je to ispričao general.
Obojica potrčaše kroz ulaz. Miguel ponovno zatvori velika željezna
vrata. Sada su požurili još dio puta preko fantastičnog parka s
mnogobrojnim palmama i raznovrsnim drvećem, te s ogromnim
lijehama cvijeća. Sa stabala, oko kojih su se ovijali bršljan, jasmin i
bugenvilije, vis jele su velike grane orhideja. Na vedrom je nebu sjao
polumjesec i sve je bilo nekako nestvarno, jedan potpuno nestvaran
svijet. Požurili su pokraj bazena. Uz rub bazena stajala je bijela
pletena vrtna garnitura. U blizini se nalazila velika, bijela, dvokatna
kuća s ravnim krovom i francuskim prozorima. Veoma veliki balkon u
prvom katu, s više prozora, počivao je na teškim mramornim
stupovima.
— Gdje spava Olivera? — šapne Hyde.
— U stražnjem dijelu kuće.
 Stigli su do prvog francuskog prozora čije su drvene rolete, kao i
sve ostale u prizemlju, bile zatvorene.
Hyde je nosio kožnatu torbu punu alata. Za manje od jedne minute
prozorske su rolete već bile otvorene. Zatim Hyde uzme veliki kolut
ljepljive vrpce i oblijepi njome po širini i po dužini staklo prozorskog
krila. Praktički je na taj način zalijepio staklo za okvir prozora. Zatim
iz torbe izvadi mali čekić i udari po staklu na dva mjesta: u sredini, te
na mjestu gdje se najvjerojatnije nalazila kvaka. Staklo koje se
razlupalo u više komada, nije moglo pasti na tlo i prouzročiti buku —
jer je bilo zalijepljeno i zadržalo se viseći na ljepljivoj vrpci ružičaste
boje. Hyde skine s vrpce trokutasti komad razlupanog stakla,
provuče kroz otvor ruku, napipa kvaku, otvori zasun, i prozorska se
krila otvoriše. Minutu nakon toga već su se obojica nalazila u velikoj
biblioteci, ispunjenoj mnogobrojnim knjigama. Miguel je upalio jaku
ručnu svjetiljku. On se šuljao prvi.
— Oprez, sjedaljka! — prošapta on. Stigli su do kamina s antiknim
stojećim satom. Miguel pritisne na dobro sakrivenu oprugu. Dio
regala se pomakne, a iza njega se ukaže u zidu ugrađeni trezor s
bravom na kombinaciju brojeva. Miguel pruži ručnu svjetiljku Hydeu,
tako da je on osvjetljavao Miguelu trezor. Miguel je još za vrijeme
leta u Buenos Aires ispričao Hydeu, da je jedan od njegovih prvih
zadataka bio doznati od Olivere kombinaciju brojeva.
— Bilo je to vrlo lako. Olivera gotovo i nije uopće bio oprezan. Već
poslije tri dana ja sam znao kombinaciju. Ali, kasnije se nije ukazala
potreba da se nešto izvadi iz trezora.
Veoma brzo i spretno namjestio je Miguel peteroznamenkastu
kombinaciju. Čelična se vrata otvoriše. Hyde posvijetli unutrašnjost
sefa. Ugleda spise i papire, omotnice, registratore i jednu video-
kasetu.
— Evo je! — reče on.
Miguel mu pruži kasetu i elektronički otvarač vrata.
— Hvala, mladiću moj. — Hyde ih strpa u džepove jakne.
— Sad morate tu malo pričekati. — Miguel kimne. — Požurit ću
koliko god mogu. Ako imamo sreće, nitko se u kući neće probuditi.
Ako vas slučajno otkriju, imate oružje. Ali, upotrijebite ga samo onda,
ako zaista nemate nikakve druge mogućnosti.
— Da, senor.
 — Prije svega upamtite, ako ikako možete, nemojte ubiti Oliveru
prije nego što se ja vratim. Moramo se uvjeriti da je upravo to taj film,
koji tako strašno tereti generala. Ako nije, e, onda ćemo se
pozabaviti s Oliverom.
— Pustite me onda da ja to uredim — prošapta Miguel. — Ta
prokleta izdajica!
— Vi mnogo volite generala, zar ne?
Miguel nijemo kimne. »Kao ja svoju mamu«, pomisli Hyde.
— Jače… jače… Brže… još brže… Dublje… da… da… da…
— Lijepa, mlada djevojka izvijala se gola ispod golog muškarca.
Prsti joj se zariše u njegova leđa, a noge čvrsto stisnuše njegova
bedra. On zasopće. Druga je djevojka, također gola, odjevena jedino
u crne čarape i cipele s visokim potpeticama masturbirala ludo,
brzim pokretima i zgrčena lica, promatrajući prvu scenu.
— Evo, svršavam! — poviče prva djevojka na tv-ekranu.
Na vratima se začuje zvonce: dugo, dugo, dugo, kratko, dugo.
Mršav čovjek u plavom radnom ogrtaču, koji je upravo presnimavao
porno-film sa četiri video-aparature na tri nove kasete istodobno,
pogleda na zidni sat. Bilo je skoro dva sata noću. Zatim pogleda
kazaljku na skali kontrolnog aparata, zadovoljno kimne i ustane.
Radio je u radionici koja se nalazila iza velike trgovine televizijskih i
video-uređaja u Avenidi Rivadavia u gradskoj četvrti Flores. Prošao
je kroz trgovinu do ulaznih vrata i otključao ih. Uđe Wayne Hyde. Njih
se dvojica zagrliše i dobrano potapkaše po ramenima.
— Wayne, stari moj!
— Mendez, prijatelju!
Bili su istih godina i jednako mršavi. Borili su se 1977. zajedno na
strani gerilaca, a protiv trupa argentinske hunte. Tom je prilikom
zaradio Mendez Caballito toliko novaca, da je mogao kupiti trgovinu
u Avenidi Rivadavia. Prodajom pornića koje je presnimavao od
američkih i francuskih hard-core produkcija u ogromnim količinama,
trgovina je procvala. Trgovanje takvim filmovima bilo je u Argentini
zabranjeno i zato je Mendez Caballito mogao tražiti za njih veoma
velike svote. Hyde ga je nazvao iz Tucumana i najavio svoj posjet.
Caballito zaključa vrata trgovine i krene u radionicu. Pornofilm je
trajao još uvijek. Sada su se obje djevojke upravo trudile oko jednog
muškarca. Jedna ga je zajahala, a druga je sjedila iznad njegovih
usta. Obje su glasno uzdisale i njihale svoja lijepa tijela. Muškarac je
roktao od zadovoljstva. Čvrsto je stegnuo djevojčinu stražnjicu.
— Iz Pariza. Zaista prvoklasno — reče Caballito. — Hoćeš li malo
pogledati, stari moj?
— Od toga mi se povraća — reče Hyde.
— Oprosti!
— Jesi li sve spremio za mene?
— Jasno. — Caballito iznova pogleda na skale kontrolnog aparata,
te krene s Kydeom u drugu prostoriju. Tu je bio smješten televizor s
uključenim video-rekorderom. — Rekao si, da odmah hoćeš
pogledati kopiju.
— Žuri ti se, zar ne?
— Mogu li ti donijeti neko piće?
— Pa ja nikada ne pijem.
— Znaš li sam rukovati s videom?
— Dakako. Bar je to jednostavno. — Hyde uze iz džepa kasetu koja
se nalazila u Oliverinom trezoru. — Nemoj se uvrijediti, Mendez,
stari moj, ali porno zaista ne volim.
— Pa, razumijem. Kako je tvoja majka?
— Hvala, lijepo od tebe što pitaš za nju. Slomila je nogu.
— O bože, u njenim godinama!
— Bit će dobro. Imamo najboljeg liječnika. Otiđi ti natrag na posao,
ja ću se tu već snaći.
Njegov se prijatelj udalji.
Hyde uključi televizor na video, uključi rekorder i pritisne tipku
»play«. Zatim sjedne. Iz susjedne je sobe dopirao glas jedne od
djevojaka: — O bože, umrijet ću. Ne mogu to izdržati… Oh, oh…
opet svršavam… opet…
Na ekranu ispred Hydea pojavi se najprije komad praznog filma, a
zatim brojke 3, 2 i i. Nakon toga stilizirani orao sa stiliziranom
grančicom mira u desnoj i isto tako stiliziranim liktorskim snopom u
lijevoj kandži; ispred grudi orla također stilizirana, kvadratna
američka zastava, a iznad orlove glave vrpca što se vije na obje
strane s riječima E PLURIBUS UNUM.
Oko orla širio se zatvoreni krug. Hyde pročita: SEAL OF THE
PRESIDENT OF THE UNITED STATES. Znak se za trenutak
zadržao na filmu. Zatim su slijedile velikim slovima napisane riječi
TOP SECRET, pa slijedeći tekst na engleskom: OD OVOG FILMA
POSTOJI SAMO JOŠ JEDAN JEDINI PRIMJERAK I TO S RUSKIM
TEKSTOM I KOMENTAROM NA RUSKOM JEZIKU…
— Dublje! — dopirao je djevojčin glas iz susjedne sobe. — Stavi mi
ga što dublje, daj, daj, daj!
Miguel Morales je sjedio u velikoj biblioteci i čekao. Znao je da
mora čekati dosta dugo, jer je od Hydeova odlaska proteklo svega
nekoliko minuta. Kroz otvoreni francuski prozor padao je na sag
širok snop mjesečeva svjetla. Miguel je razmišljao: »Presretan sam,
što je general izabrao baš mene da mu pomognem u takvoj očajnoj
situaciji i što mu zaista mogu pomoći. Kakav je predivan čovjek moj
general. Hoću li se zaista uskoro sresti s njim?« Miguel se nasmiješi.
Poče razmišljati o njihovu skorom susretu. Odjednom se na stropu
biblioteke upali svjetlo.
Miguel užasnuto skoči uvis. U biblioteku je ušao Eduardo Olivera.
Bio je samo u plavoj pidžami i papučama. U ruci je držao pištolj
marke Walther PP, kalibra 7,65. Kratko ošišana, veoma gusta i
sasvim bijela kosa bljeskala se na svjetlu. Usko mu je lice bilo
opaljeno suncem, pogled koji je uvijek djelovao oholo, u tome
trenutku nije bio takav, naprotiv, bio je beskrajno preneražen.
— Miguel… — reče Olivera sasvim tiho.
Miguel je svoj pištolj odložio na stol. Dohvati ga munjevitom
brzinom. Pucali su obojica istodobno. Miguelov metak promaši cilj i
zabije se kraj Oliverine glave i drvene obloge na zidu. Mladog
čovjeka baci metak unazad i on poleti leđima na regal s knjigama.
Olivera isprazni magazin. Većina metaka pogodila je Miguela u
trbuh. Oči mu iskočiše. Otvori usta. Krv navali iz njih. Miguel klone.
Oko njega se u trenutku stvori velika lokva krvi. Olivera je dugo
vremena stajao nepomično. Zatim, vukući papuče na nogama po
sagu pođe k telefonu i okrene dvoznamenkasti broj. Odmah zatim
reče prigušenim glasom: — Policija?… Ovdje Eduardo Olivera,
Cespeđes tisuću šest. Dođite odmah! Ubio sam provalnika.
Pola sata kasnije pozdravljao se Hyde sa svojim starim prijateljem
Mendezom Caballitom. Zatim je ušao u srebrnastosivi »porsche« i
krenuo. Istog trenutka začuje s radio-stanice mladenački muški glas:
— Zovem Douglasa… zovem Douglasa… Douglas javite se…
Zovem Douglasa…
 Hyde uze mikrofon i reče: — Ovdje Douglas.
— Napokon! Tražimo vas već pola sata.
— Tko ste vi?
Uz poprilične smetnje u radio-vezi začuje se odgovor: — Prijatelji.
Kolega i ja sjedili smo u zelenom »oldsmobileu« parkiranom ispred
Cespedesa tisuću i šest, kad ste vi stigli. Još smo uvijek u kolima, ali
smo brzo odmaglili dalje. Nemojte se, zaboga, nikako vraćati u
Cespedes, Douglas! Ni za živu glavu! Sve je puno policije.
— Policije?
— Da. Nešto je krenulo naopako.
— Što?
— Olivera je ubio Miguela.
— Prokletstvo! Otkuda znate?
— Prisluškujemo policijski radio, Douglas, prisluškujemo policijski
radio. Nazovite smjesta Cristobala! On je već razgovarao s
Londonom.
 2
Rastom nizak, gospodin je Abad izgledao ovaj put još zabrinutije,
nego što ga se Sibylle sjećala od prvog susreta. A i nos i uši učinile
su joj se još većim. Jednom rukom, koja je podsjećala na ruku
pijaniste, namještao je niski gospodin krhka izgleda biser zataknut u
čvor svoje kravate. Sjedio je za stolom sučelice Sibylle u jednom od
restorana Dunavskog tornja. Ispred velikog prozora upravo su
promakla svjetla centra grada. U restoranu su i jeli — Sibylle hors
d’oeuvre. Sada su se pred njima na stolu nalazile samo šalice od
kave i čaše za konjak.
— Zahvaljujem vam da ste prihvatili moj poziv, gospođo primarijus
— reče Abad. Srknuo je gutljaj konjaka. Restoran je bio veoma
dobro posjećen.
— Rekli ste da je riječ o mom bratu. — Sibylle prođe rukom po
kratko ošišanoj kestenjastosmeđoj kosi. Dok je govorila, imala je
napola zatvorene oči. — Sto je s mojim bratom, gospodine Abad?
— On je dobro. Pa, dobivate redovito pisma od njega, zar ne?
— Da.
— No, i zar ne piše da je dobro, da uživa sve moguće olakšice?
— Niste se valjda sastali sa mnom da biste me to pitali.
— Ne, ne, dakako da nisam, gospođo primarijus.
— Dakle, zašto?
Svjetla grada sad su bila oskudnija. Prozor se polagano okretao
prema Kahlenbergu.
— Dakle, hm, sada… — Abad je uporno prstima dodirivao perlu, a
sada je zabrinuto nagnuo glavu. — Vi imate jednog starog prijatelja,
Daniela Rossa. Jednog veoma starog i veoma dobrog prijatelja, zar
ne?
— Da, gospodine Abad.
— Prije nedugog vremena vi ste ga liječili u sanatoriju. Bio je
sasvim na rubu zbog pretjeranog uživanja nekog sredstva za
umirenje. Vi ste ga izvukli. Vi ste zaista izvanredna liječnica.
— Molim, gospodine Abad.
— Vi ste to zaista. Ross je kao ponovno rođen. Svjež, živahan,
aktivan i uspješan kao nikad ranije.
— Otkuda to znate?
 — Pripovijedao mi je neki moj znanac. Zar vi ništa ne čujete o svom
starom prijatelju?
— Ponekad me nazove telefonom.
— No, onda i vi znate kako se odlično osjeća. U vaše zdravlje,
gospođo primarijus! — Digne čašu, čime ju je indirektno prisilio da
ona učini to isto. Popili su gutljaj konjaka. Na obroncima
Kahlenberga vidjelo se svega nekoliko usamljenih svjetala i kao
neka traka od svjetala uzduž Hohenstrasse. Blijedi je mjesec
obasjavao šumu i vinograde, kamene zidove i polja.
— Na žalost, vaš dobar stari prijatelj Daniel Ross i njegova
prijateljica Mercedes čine nam velike neugodnosti. Sve veće. Mislim,
neugodnosti koje nam prave, sve su veće. Već su postale
nepodnošljivo velike. Vi ne znate o čemu govorim?
— Nemam pojma, gospodine Abad.
— Vidite, draga gospođo primarijus, vaš stari prijatelj i njegova
mlada prijateljica vjeruju, da će time što smjeraju, učiniti veliko i
dobro djelo čovječanstvu. I drugi ljudi misle to isto. Svi su oni upali u
tragičnu zabludu. Oni ne samo da neće čovječanstvu učiniti uslugu,
nego će pospješiti da svijet bude živio u još većem nemiru,
nesigurnosti i strahu. Sprema se nešto zlokobno, gospođo
primarijus, nešto, što se mora spriječiti po svaku cijenu.
Pojavila se velika rijeka, a na mjesečini se voda sjajila srebrnkastim
odsjajem.
— Zlokobno za koga, gospodine Abad? Za vaše nalogodavce?
Gospodu, za koju vi radite?
— Ne, ne. Za sve ljude, sve, da. — Zašuti, a zatim doda nakon
kratke stanke: — Zaista za sve. Kaos i patnja, to će biti posljedice
djelatnosti gospodina Rossa i njegove prijateljice. U cijelom svijetu.
Ako ne još i nešto gore. To se mora spriječiti.
— Već ste to rekli jedanput, gospodine Abad.
On je nijemo pogleda.
Nakon duže pauze upita Sibylle: — Zašto me tako gledate?
— Sjećam se našeg prvog susreta, draga gospođo primarijus —
reče omalen gospodin. — Bilo je to navečer osamnaesti lipnja
sedamdeset i šeste. Također ovdje na Dunavskom tornju. Duboko
ste me se dojmili, gospođo primarijus. Kao osobito lijepa žena. I kao
ličnost. Nikada neću zaboraviti taj datum. Tisuću devetsto
sedamdeset i šeste! Bože moj, otada je prošlo već osam godina…
osam godina… Kako vrijeme leti… i život… Već sam star čovjek…
Uskoro ću umrijeti…
— Gospodine Abad! Zašto ste me pozvali ovamo?
— Ne tako glasno, molim vas! — On ponovno popije i mahne
konobaru. — Još dva puta isto — reče pokazavši na čaše konjaka.
— Veoma rado, gospodine. Još dva »Remy Martina«.
Omaleni se gospodin Abad nagne prema naprijed. — Vidite, draga
gospođo primarijus… — Prođe rukom preko čela. — Vi ne možete ni
naslutiti, kako često mrzim svoj poziv… Vidite, budući da ste
proteklih godina tako izvrsno surađivali, smanjena je kazna vašem
bratu na petnaest godina, zar ne? I od tih petnaest godina, osam ih
je već odslužio. On bi, dakle, mogao biti slobodan za sedam godina.
— Što znači mogao biti? — upita Sibylle oštro.
— Da samo znate, kako često svoj zanat…
— Da, da, da. Što znači mogao bi, gospodine Abad?
— Mogao bi znači, ako vi uspijete postići ono, što na žalost moram
danas zahtijevati od vas.
— A što je to?
— Molim vas da otputujete u Frankfurt i da učinite sve što je u vašoj
moći, kako bi Ross i njegovi prijatelji obustavili rad na tom projektu.
— A kako mislite da bih ja to mogla postići?
Dođe konobar s još dvije čaše.
Abad isprazni svoju naiskap.
— To je vaša stvar. Ako vam to ne uspije, bit će kazna vašem bratu
ponovno vraćena na dvadeset i pet godina. Bit će mu uskraćene
sve, naglašavam, sve olakšice. Možete to reći Rossu.
— Što?
— Upravo to što sam vam sada rekao. Nekoć ste vas dvoje bili
veoma bliski. A i sada još uvijek postoji duboka unutrašnja
povezanost. Apelirajte na njegovo suosjećanje! Učinite sve, što je u
vašoj moći!
— Ali… ali gospodin Ross ne zna ništa o mom bratu! Pa, meni je
najstrože zabranjeno da bilo s kim razgovaram o njemu.
— To je točno — reče Abad, odjednom hladno i ljutito. — Unatoč
tomu gospodin Ross zna sve o vašem bratu. A i ta gospođa Olivera
također.
 — To nije istina!
— Dakako da je istina! Vi ste zamolili bolničara Josefa Aignera da
im sve ispriča za vrijeme razgledavanja samostana Heiligenkreuz
peti ožujka.
Sada je Sibylle ispila konjak nadušak.
— Smatrali ste bolničara Josefa povjerljivom osobom, gospođo
primarijus — reče Abad optužujući. — Bila je to vaša velika
pogreška. Nikome ne treba vjerovati. Nikada. On je išao s vašim
bratom u školu, bio je toliki niz godina njegov najbolji prijatelj. Vi ste
se povjeravali Josefu, često…
Sibylle ga je nijemo promatrala. Usne su joj podrhtavale.
— Loše je, da nas smatrate idiotima, gospođo primarijus — nastavi
Abad svojom optužbom. — Zar mislite, da mi prije nego što nekoga
namjestimo u sanatoriju, dobro ne ispitamo i proučimo tu osobu?
— Vi ste znali…
— Pa, naravno. Josef je bio za nas od neprocjenjive vrijednosti. On
nam je uvijek odmah dojavljivao sve što ste mu vi povjerili, jer ste ga
smatrali jedinim iskrenim prijateljem u sanatoriju. Sasvim je
razumljivo da nas je izvijestio i o tome, kako je Rossu i gospođi
Oliveri po vašem nalogu ispričao sve u detalje o razlozima zbog kojih
vi radite u Heiligenkreuzu i što se događa s vašim bratom. Točnije
rečeno: on nas je obavještavao o vašoj molbi prije nego što bi je
ispunio. Mi smo ga izričito ovlastili za to.
— Vi ste ga… ali zašto?
— Jer smo u našim razmišljanjima morali pretpostaviti naj različiti je
situacije koje bi mogle eventualno nastupiti, gospođo primarijus. I
kako je to samo bilo pametno od nas! Vidite, sad možete sasvim
mirno vašem starom prijatelju Rossu ispričati sve što sam vam rekao
i što će se dogoditi s vašim bratom, ako Ross i ostali zaista budu
izvršili svoj plan. Ako sudionici u tom dogovoru ne budu šutjeli, te
ako netko izvana sazna za tu stvar, život vašeg brata je izgubljen —
odmah. Rossu morate reći i to.
Sibylle je dva puta htjela progovoriti, ali joj nije uspjelo. Treći put
izusti s mukom: — Ali ja ne znam, što to Ross smjera.
— Ne, to vi ne znate. Pitajte ga! Učinite sve, što vam je na
raspolaganju! Radi se o životu vašeg brata, gospođo primarijus. Sve
je u vašim rukama… — Abad okrene glavu, gledajući kroz prozor.
Ispod njih su sada promicala stabla, šumice i pješčani sprudovi
Lobaua. Mjesečina je stvarala velike sjene i jedan svijetlo-tamni
nestvarni svijet. — Josefa uostalom nećete nikada više vidjeti —
reče omalen gospodin, gledajući u prozorsko staklo. — On je već
napustio sanatorij i otišao iz Austrije. Uposlit ćemo ga negdje
drugdje. Zaista, najdraža gospođo primarijus, taj će me moj jadan,
necijenjen i prezrivi poziv — na kraju još doći glave. Moje srce neće
više dugo izdržati. Ne, više ne dugo…
Međukontinentalni razgovor.
— Gospodine direktore, ovdje Conrad Colledo. Upravo sam se
vratio s Vrhovne uprave policije. Oliveru će pustiti još danas. Unutar
roka od četrdeset i osam sati. Slučaj je potpuno jasan: nužna
obrana.
— Kad Olivera bude izlazio, vjerojatno će biti prisutni svi novinari i
dopisnici listova u Buenos Airesu?
— Zacijelo. Zato i zovem.
— Što to znači?
— Primio sam od Olivere tajnu poruku. Prije deset minuta.
Prokrijumčario ju je jedan potplaćeni stražar. Olivera piše da je
izjavio policiji i sucu, kako iz trezora nije ništa odneseno. Da je
Moralesa uhvatio onog trenutka, kad je otvorio čeličnu komoru. A
prava je istina, da je iz trezora ukradena video-kaseta koju mi je
trebao predati.
— Što?
— Dobro ste čuli.
— Ako je nestala, znači da je s Moralesom provalio u kuću još
netko drugi i da je taj drugi odmah nestao s kasetom.
— Ili Olivera laže.
— Mislite, on ima kasetu i želi nas nadmudriti?
— Ako je bio još netko, zašto je onda Morales ostao? Zašto nije
kidnuo i on, odmah nakon što je otvorio trezor i uzeo kasetu?
— Imate li vi kakvo objašnjenje?
— Moglo bi biti da je onaj prvi najprije htio utvrditi da li je kaseta
prava.
— I zato je ostavio Moralesa?
— Da.
— Ne razumijem.
 — Za slučaj ako je kaseta kriva. Polazim od toga, da su tu na djelu
bili naši prijatelji iz protivničke strane.
— Jamačno.
— Da je kaseta bila kriva, možda bi obojica pokušala terorizirati
Oliveru i na taj ga način prisiliti da dade pravi film.
— Sa svim tim namještenicima u kući? Pa, to je nemoguće!
— Jedino objašnjenje koje mi pada na um.
— Mislite, Morales ili'onaj drugi bi ubili Oliveru, da je kaseta bila
kriva i da on nije htio dati pravu?
— Oni su ga u svakom slučaju htjeli ubiti, gospodine direktore. Da
ih ne bi izdao.
— Fino, fino. Dakle, drugi su nas opet preduhitrili.
— Tako je, gospodine direktore. Ili možda, kako sam već rekao,
Olivera laže i još uvijek ima kasetu.
— Onda ne bi opet imalo nikakva smisla da je Morales ostao, dok
je onaj drugi ispitivao kasetu.
— A možda Olivera izvodi predstavu, te je možda sam pomogao
inscenirati provalu, navodnu provalu.
— Zar u njegovu predstavu spada i to da je ubio čovjeka,
gospodine Colledo?
— Gospodine direktore! Što tražite od mene? Ja sam vam samo
iznio jednu od mogućih verzija. Više od toga ne znam. Mnogo hvala,
uostalom, za vašu taktičnu primjedbu, da je protivnička strana opet
morala biti prije obaviještena.
— Bože moj, ne govorite budalaštine! Pa tako jest — na žalost. Zar
sam možda posumnjao u vas? No, dakle. Loši živci, gospodine
Colledo?
— Hvala, nekako još ide. Policija je ovdje nevjerojatno spremna na
suradnju. BKA ima dobre prijatelje. Nas čuvaju, a Oliveru će štititi
policija — i kasnije. Rečeno mi je da je sasvim miran. On čvrsto
vjeruje u »životno osiguranje« preko kasete koja se nalazi na
Televiziji… Sjećate se, na taj ste mu način izmamili i pristanak da
nam preda i tu treću kasetu. Međutim, sada mi je najhitnije potrebna
vaša odluka.
— Odluka?
— Olivera piše u poruci da nije njegova krivnja što je nestala kaseta
i što mi je on ne može predati, kao što je s vama bilo dogovoreno.
Međutim, druge dvije kasete imamo mi. Olivera zahtijeva deset
milijuna dolara. Valja ih odmah položiti u njegovu banku. Ukoliko to
bude učinjeno, on će i nadalje pred novinarima i televizijom ostati pri
svojoj tvrdnji, da iz trezora nije odneseno ništa. Ako deset milijuna ne
bude na njegovoj banci kad on izađe napolje, tada će progovoriti. I to
mnogo. Ispričat će cijelu tu prokletu priču. Sve što god zna. Sve što
se tiče filma i njegova sadržaja. Ako odmah ne dobije novac, on je
očajan i potpuno uništen. Bankrotirao je i morat će ostatak života
provesti u zatvoru zbog svojih financijskih afera. Gospodine
direktore, molim vas da mi kažete, što da učinim. Oliveru će pustiti
najkasnije za tri sata.
— Colledo! Što hoćete od mene?
— Da mi kažete da li da doznačim deset milijuna ili ne.
— Ali… ali… Prokletstvo, pa taj nas tip opet ucjenjuje!
— Zar vi u njegovoj situaciji ne biste učinili isto? Mora da ima
užasne dugove. To mu je posljednja šansa, sada, kad je film nestao.
— A možda i nije nestao. Možda nas ta svinja »farba«!
— Sve je moguće!
— Sto mu gromova, kakva je to podla ucjena!
— Gospodine direktore! Da li da doznačim deset milijuna ili ne?
— Ne! Ili čekajte, ako mu novac ne damo…
— Da, što onda?
— Ali, ne mogu ja ovako sam… Moram nazvati Bonn… Dajte mi
pola sata… Gdje vas mogu dobiti telefonom?
— Stanujem u hotelu »Nogaro« kao i prošli put.
— Budite u sobi! Ne mičite se nikuda! Nazvat ću vas.
— Ali prije nego što istekne jedan sat. Inače će biti prekasno.
Četiri sata kasnije stajao je Eduardo Olivera pokraj kamina u svojoj
biblioteci, ispred otvorenog trezora. Bio je odjeven u lagano plavo
ljetno odijelo, a oko vrata je imao svezanu široku, bijelu svilenu
maramu. Marama i njegova gusta potpuno bijela kosa sjajile su pod
svjetlom reflektora. Dvojica kamermana i jedan tonmajstor razmjestili
su aparature, isto kao i u Harryja Golda. A na Harryja Golda
podsjećale su i mjere sigurnosti, samo što su ovdje bile još mnogo
veće. Naoružani policajci opkolili su čitavo zemljište na kojem se
nalazila vila. Svaki je kutak bio najprije temeljito pretražen.
 Snimateljska ekipa koja je doletjela ovamo iz Frankfurta zajedno s
Conradom Colledom radila je neumorno. Kamera jedan je snimala,
zvuk je tekao, klapa se spustila. S rukama u džepovima hlača,
govorio je čovjek obasjan reflektorima: — Zovem se Eduardo
Olivera. To je ime, koje nosim već mnogo godina. Nekada ranije
zvao sam se Georg Ross. Kunem se Bogom, da ću ovdje govoriti
samo čistu istinu. Za vrijeme drugog svjetskog rata imao sam u
Berlinu vodeću ulogu u Tajnoj službi ministra vanjskih poslova
Joachima von Ribbentropa. S te sam pozicije organizirao svoju
vlastitu mrežu tajne službe za čitav Srednji istok…
»…A već dva sata imaš deset milijuna na svojoj banci«, razmišljao
je Conrad Colledo koji je sjedio kraj tonmajstora iza reflektora, »i više
se ne trebaš bojati bankrotiranja i sramote. S tolikom sumom novca
na banci, lako je govoriti oholo i bez zastajkivanja.«
Sibylle reče: — Lijepo što si se javio kad sam jučer nazvala, Danny.
Već sam se bojala, da ste možda negdje na putu. Veseli me, što vas
ponovno vidim. Dobro izgledaš, Danny, stari moj!
— Pa i osjećam se izvrsno — odgovori ovaj. — Mercedes pazi na
mene. Tablete sam dao njoj. Daje mi jednu uvečer i jednu ujutro,
točno kao što si ti prepisala. Da, sasvim sam se oporavio. Ali ti
izgledaš umorno, draga moja. Jako umorno. Ili ti je možda nešto?
— Što bi mi bilo?
— Što ja znam. Brige? Je li se što dogodilo?
— Baš ništa, Danny. Zaista ništa.
— Zaista izgledaš veoma loše, Sibylle — reče Mercedes. — Blijedi,
upali obrazi, podočnjaci…
— Iscrpljenost. Danny je pogodio. — Sibylle se nasmije.
»Smije se previše glasno«, pomisli Danny.
— Od jednog koncerna za proizvodnju lijekova dobili smo dvije
narudžbe za ispitivanja. Novi lijekovi. Kliničke probe. Zato sam
morala doći u Frankfurt. — Lagala je lako i perfektno. »Nadam se da
lažem lagano i perfektno«, razmišljala je. — Moram mnogo
razgovarati s ovdašnjim kemičarima. Velika konferencija. Da sam
samo i slutila kakav će to ogroman posao biti, ne bih ga nikada
prihvatila. Ni za kakav novac.
Sibylle je sjedila između Daniela i Mercedes u velikoj radnoj sobi u
Danielovu stanu, u mirnoj Aleji Sandhofer. Napolju je još uvijek
vladala velika hladnoća. Oko kuće je fićukao jak sjeverni vjetar.
Mercedes je servirala čaj i sendviče. Sibylle se trudila da sačuva mir
i da djeluje raspoloženo. Doista je izgledala jadno. Odmah slijedećeg
prijepodneva nakon večere s omalenim gospodinom Abadom,
otputovala je u Frankfurt, uopće se ne uvjerivši prije toga telefonom
da li su Daniel i Mercedes kod kuće. Pitala je da li može doći u
posjetu, već kad je stigla u Frankfurt. Daniel je bio oduševljen i
zamolio je da svakako dođe. I tako su sada sjedili zajedno, pričali,
smijali se, šutjeli, a Sibylle je pripovijedala o životu u sanatoriju.
»Dragi moj bože, pomozi mi da nekako počnem«, razmišljala je.
»Moram nekako početi govoriti o tome, zašto sam ovdje. Moram još
puno toga izreći i pokušati spasiti brata, da ne umre kao zatvorenik.
Još jedanput dvadeset i pet godina…«
Govorila je i govorila. »Ne mogu početi«, očajnički je razmišljala.
Mercedes je ustala, otvorila zidni ormar i kleknula ispred njega. Sa
dva velika stereo-zvučnika koji su stajali u kutovima sobe, odjeknula
je odjednom glazba, čuo se klavir i otužni saksofon. Glazba je imala
nekako neobičan, prividno limenasti, previsok ton, kakav su
uostalom i imale te veoma stare gramofonske ploče. Mladenački,
svijetli ženski glas poče nostalgično pjevati: »Nitko nas nije pitao,
dok još nismo imali lica, želimo li živjeti ili ne…«
— Oh — reče Sibylle. Pogled joj stade lutati od Daniela na
Mercedes i obratno.
— Da biste se uvjerili kako pošteno čuvamo ploču — reče
Mercedes i vrati se kaminu. — Vaše vrijeme, Sibylle, Danny. Vaša
pjesma. Sada je to naša pjesma, Sibylle. Vi ste nam je poklonili.
— Nismo nikada saznali tko to pjeva — reče Sibylle. — Je li,
Danny? A koliko smo se samo namučili da to otkrijemo!
— I mi također — reče Mercedes. — Ali više niti ne želimo saznati.
Tako je mnogo ljepše.
»…Sad lutam sama kroz veliki grad, i ne znam, da li me voli«,
pjevala je mlada neznanka iz nekog drugog vremena, iz nekog
drugog svijeta. Jedan se prozor zatresao od velikog naleta vjetra, od
kojeg gotovo da je zadrhtala kuća… »Gledam u sobu kroz vrata i
prozor, i čekam, čekam na nešto…«
Mercedes pogleda Daniela dugim pogledom. On napokon kimne.
— Da — reče on.
 — Da, što? — upita Sibylle.
— Da, želimo ti reći, što radimo — reče Daniel. — Ti si bolničaru
Josefu naredila da nam ispriča sve o tebi i o tvom bratu, cijelu tu
veliku nesreću, a mi ti još nikada nismo ispričali o nama. To nije
nimalo fer, zar ne, Mercedes?
— Nije — reče ova.
— Osim toga uvjereni smo da vi to nećete nikome ispričati — reče
Mercedes.
— Ipak hoće. Werneru — reče Daniel. — I Werner to smije znati. Vi
oboje. Vi spadate skupa.
— Nas smo četvero skupa — tiho doda Sibylle.
— Hvala — reče Mercedes, jednako tako tiho. — Hvala ti.
— Rekli ste mi »ti«… — Sibylle pogleda Mercedes.
— Da. Je li ti to neugodno? Ne smijem…?
— Kako da ne. Već sam ti odavno htjela predložiti da budemo na ti,
Mercedes! S obzirom na naše odnose…
»…Kad bih mogla poželjeti nešto, tako bih rado bila malo sretna…«
Daniel reče: — Bojiš li se i ti novog rata, Sibylle?
— Da odgovori ona. —Jako se bojim. Werner također. Boje se svi
ljudi koji misle svojom glavom. Iz dana u dan sve je gore. Znate,
moram se uvijek podsjetiti na to, kako su bili mudri oni ljudi koji su
napisali Bibliju. »Blago siromašnima duhom, njihovo je kraljevstvo
nebesko«… Siromašni duhom… Koji ne razmišljaju, koji ne mogu
ništa predočiti… Takvi se ne boje… Zaista, blago njima!
»…jer kad bih bila baš i presretna, čeznula bih za tugom«, pjevao je
mladi ženski glas. Upadne orkestar i zatim s orkestrom pjesma
završi. »Klik«.
— Upravo smo iz arhiva Televizije nabavili izjave i govore velikih
političara — reče Daniel. — I čitali smo ih bez daha. Pazi, Sibylle,
citiram po sjećanju: »…U trenutku, kad su Sovjeti dostigli točku, da
bi mogli izbrisati Ameriku, isto kao što i Amerika posjeduje sredstva
kojima bi mogla uništiti Sovjete, je li uopće još i zamislivo da oba
rivala udare jedan na drugoga, osim u najvećoj nuždi? Što ih,
međutim, sprečava u tome, da svoje bombe bace na područja koja
leže između njih, na Srednju i Zapadnu Evropu? NATO je, dakle,
prestao garantirati Zapadnoevropejcima egzistenciju.« I tko je to
rekao? Nikad se ne bi sjetila! General de Gaulle! Prije više od
dvadeset godina! A sam bog zna, da barem on nije bio lijevi! Ili jedna
druga izjava: »Postoje čvrsti politički interesi protiv popuštanja
napetosti prema Rusima. Tu su uložene ogromne sume novca, a
privredni interesi mnogih ljudi leže u izradi sve veće količine oružja.
To se lako može prodati kao patriotizam i volja za obranom.« Čije su
to riječi? Američkog senatora Fulbrighta — pune srdžbe. Lijepo, zar
ne?
— Evropljani moraju bespomoćno gledati — nastavi Mercedes —
kako se približavaju nedaće. Svi oni žive, na granici gdje se blokovi
mogu sukobiti, a Nijemci su prvi na redu. Ako u Washingtonu vladini
savjetnici govore o »vremenu pred rat«, a oni to zaista i stvarno
govore, Sibylle, ako se u Moskvi upozorava na zapadnjačke
»pripreme za rat«, zbog kojih je nužno »držati barut suhim«, onda se
treći svjetski rat ne mora činiti tako »vjerojatnim« samo pesimistički
nastrojenom filozofu kao što je Carl Friedrich von Weizsacker. On
kaže: »Ako se veoma mnogo ljudi ponaša tako, kao da će jedan
takav rat doći, onda će biti mnogo lakše da on zaista i dođe.« — A
sjevernjak je i dalje fićukao oko kuće, prozori su zveckali.
— Bog će nas čuvati — reče Mercedes. Sibylle primijeti kako se na
Mercedesinu licu trza gotovo svaki mišić. — Vatikan je sasvim
otvoreno rekao, da atomsko zastrašivanje nije ni u kom slučaju
nemoralno. Za papu je atomsko oružje u odnosu na ratnu opasnost
tako reći preventivno sredstvo. I to takvo — Mercedes se zlobno
nasmije — za koje on gaji iznimne simpatije.
— A njemački katolički biskupi, zamisli samo, Sibylle — uzvikne
Daniel — izjavili su, nakon dugog razmišljanja, da su oni za mir!
Njemački su biskupi za mir! A ne za rat! Predivno, ne?
— Mi mali ljudi. Nas milijarde malih — reče Sibylle. — Što mi
možemo učiniti? Čekati dok nas ne ubiju, drugo ništa.
— O ne! — usklikne Mercedes.
— Molim?
— O, ne — reče i Daniel. — Sjećaš li se kako sam te odavde
nazvao u sanatorij, kad sam bio sasvim na rubu zbog tog prokletog
nobilama…
— Da. I rekla sam ti da moraš odmah doći, a ti si rekao da
bezuvjetno još moraš prije toga nešto obaviti. Zajedno s Mercedes,
koja ti je donijela neku vijest.
 — Točno. Vijest od jednog čovjeka iz Buenos Airesa, rekao sam ti.
Veoma važnu vijest. Taj čovjek, rekao sam, ima posao za mene. I da
moram k njemu. Najhitnije… Znaš li, tko je taj čovjek u Buenos
Airesu?
— Tko? — upita Sibylle.
— Moj otac.
— Tvoj otac… pa on je pao u ratu…
— Da, i ja sam to mislio. On je živ! Moj je otac živ, Sibylle! Pod
drugim imenom. Stari gospodin. Veoma vitalan. Upravo daje veliki
televizijski intervju, ili ga je već dao.
— O čemu?
— O… Sve ćemo ti ispričati, sve. Čitavu tu priču…
Pola sata kasnije.
Mercedes i Daniel govorili su naizmjence, a Sibylle je slušala. Sada
su šutjeli sve troje. Vjetar je zavijao. U sobi je vladala grobna tišina.
— Nevjerojatno — reče napokon Sibylle. — Užasno, nešto
najužasnije što sam ikada čula. To je, znači, vaš posao.
— Da, to je naš posao — reče Mercedes. — Ako taj film bude
prikazan, Sibylle… ne zamišljamo da će tada ljudi krenuti na
barikade, ne, ne to, ali saveznici dviju velesila, vlade tolikih država,
morale bi objema velesilama otkazati poslušnost, kad su one već
tisuću devetsto četrdeset i treće podijelile između sebe svijet! Kad su
već tada odlučile da jedna drugoj neće uraditi ništa, da neće napasti
jedna drugu ukoliko jedna od njih vodi rat s jednom od goropadnih
nacija u njenoj utjecajnoj sferi. Ako su već tada Evropu i Njemačku
odredili kao mjesto za isprobavanje novog oružja.
— Mi još uvijek ne znamo da li je film pravi ili je falsificiran — reče
Daniel. Obje velesile poduzimaju uz pomoć svojih ljudi sve, zaista
sve, kako bi izbrisale-svjedoke o vjerodostojnosti filma. Pričali smo ti
da već ima"mrtvih. Međutim, to još uvijek ne znači da je film pravi. To
znači samo to, da se obje supersile panično boje prikazivanja tog
filma, jer bi bilo već i to dovoljno da vlade njihovih savezničkih
država počnu razmišljati na ovakav način: Ako se osvrnemo unatrag
i razmislimo o stvarnim događanjima od godine četrdeset i pete na
ovamo, film bi mogao biti pravi. A mi smo samo stoka za klanje,
mnogo, mnogo milijuna stoke za klanje!
 — I zato se taj rat vodi s takvim ogorčenjem u sjeni, Sibylle — reče
Mercedes. — Razumiješ li sada?
— Da — reče Sibylle. A pri tome je razmišljala: »Nikada, ne, nikada
im ne smijem ispričati o svom bratu i zamoliti ih da prestanu s
poslom koji su započeli. Bilo bi čak i tehnički nemoguće obustaviti
čitav poduhvat koji je krenuo. A baš da se još i može zaustaviti…
Dakako, mogla bih reći, taj je svijet ionako izgubljen, vi ste
idealistički fanatici, ja moram pomoći svom bratu, samo je to važno.
Ali, smijem li to učiniti? Želim li to učiniti?«
Sibylle je vidjela da Daniel i Mercedes govore njoj, da se obraćaju
njoj, ali nije razumjela što to govore. »Ne«, razmišljala je, »ja ih ne
smijem uznemirivati svojim brigama, pokolebati ih, podvojiti, jer tko
zna što bi se dogodilo da im ispričam o Eugenu? Mercedes je i
previše angažirana, prevelik fanatik, a ipak mi je i strana. Ali
Danny… On me je toliko volio… i ja njega… On me još i sada voli i
privržen mi je… Kao i ja njemu… Mogu zamisliti, u kakav bih užasan
konflikt savjesti gurnula jadnog Dannyja… Ne, ne, ne, ne smijem
progovoriti o svom bratu. Naprosto ne smijem!
— …ti loše? — Bio je to Mercedesin glas. Sibylle je razumjela
samo dvije zadnje riječi.
— Ne. Zašto?
— Odjednom si tako strašno problijedjela — reče Mercedes. — Zar
ne, Danny?
— Da — odgovori ovaj. — Što ti je, Sibylle?
— Zaista ništa. — »Sad moram čak i lagati«, pomisli. — Samo sam
umorna… Strašno sam umorna… Ustala sam u pet sati ujutro, da
bih stigla na zrakoplov. Razgovori s kemičarima. Veoma naporno,
znate! Umorna sam, da, odjednom sam tako strašno umorna, to je
sve.
— Ostani u nas do sutra! Spavaj tu! — reče Mercedes.
— Ne, ne mogu…
— Jasno da možeš. Imamo dovoljno mjesta.
— Ne zato. Moram se vratiti u sanatorij. Imam nekoliko vrlo teških
slučajeva… A osim toga imam rezerviran povratni let za danas
uvečer… Htjela sam vas samo oboje napokon vidjeti… — Sibylle
osjeti, kako se prostorija počela vrtjeti oko nje. — Ja… ja… zaista
sam mrtvo umorna. Moram se odmoriti. Danny, stari moj, bi li mi htio
dati jedan viski, veliki, čisti, bez leda i vode?
Sibylle je ispila još jedan veliki viski i kad su je napokon Mercedes i
Daniel vozili u Danielovim kolima na zrakoplovnu luku Rhein-Main,
bila je pomalo u alkoholiziranom stanju.
— Moramo se ponovno naći, ali i s Wernerom — neprestano je
ponavljala. — Moramo se naći. Ja vas tako volim. Tako ste dobri i
dragi. Moramo se uskoro naći, zar ne?
Na šalter LUFTHANSE stigli su u 20 sati i 30 minuta. Kovčeg su
predali, a Sibylle je dobila kartu za ulaz u avion. Kraj šaltera su
četvorica dežurnih službenika iz patrolnih kola pokušavala odvući, a
da mu ne naude, mladića od približno dvadeset godina, koji je bio
umotan u šareni pokrivač i sjedio na jednom sagu. Mladić je svirao
gitaru. Kad su Sibylle, Mercedes i Daniel stigli, a prvi se gledaoci
počeli uveseljavati prizorom, mladić je još govorio — Dođite i vidite!
Veliki užas! Dođite, gledajte… — Na sagu su ležale fotografije visoka
sjaja. Prikazivale su ljude, još žive ili već mrtve, nakon bacanja prve
atomske bombe na japanski grad Hirošimu u kolovozu 1945. Snimke
su osim toga prikazivale i što je ostalo od grada Hirošime nekoliko
minuta nakon eksplozije. Jedan je od službenika pokupio fotografije.
— Začepi gubicu, usrani komunisto! — izdere se neka debela žena
u krznenom kaputu.
— Pustite ga, ima pravo! — uzvikne druga žena, veoma uzbuđeno.
Mladić, kojem su policajci sada oduzeli gitaru i kojeg su se trudili
odvesti bez primjene sile, pjevao je i dalje: — Ne postoji ništa, čega
se grozimo! Atomski se holocaust uvijek može fotografirati, pa se
valjda zato mora također isprobati! Lude slike, kad lete u zrak, mogu
tako divno isprljiti kožu i stvoriti mrak! Slijedeći korak daje svima
nadu: bomba će pogoditi! Sranje je otpočelo!
I već su pjevača nosili u policijska patrolna kola. Njegov se glas
gubio. Odjednom se on okrene i poviče glavom prema natrag: — To
je pjesma od Wernera Schneydera. Živio Werner Schneyder! Živio
život!
— Jeste li vi pozvali policiju? — upita Mercedes hostesu na šalteru
LUFTHANSE.
— Da, milostiva gospođo — ozbiljno odgovori ona. — Nije se više
dalo izdržati. Svi bismo na kraju poludjeli. Momak pjeva ovdje svake
večeri, gospođo, i svake se večeri ovdje osjeća smrad, a često dođe
i do tučnjave.
Bio je to isti onaj mladić koji je tu pjevao one večeri, kad je Wayne
Hyde na tom šalteru plaćao let za Beč, također za let u 21.10 sati,
prije nekoliko tjedana…
— Taj je iz pokreta za mir — reče jedan čovjek koji je slušao
razgovor.
— Mirovni pokret, sranje! — poviče drugi. — Njime dirigira Istok,
NJDR, znamo to svi. Prokleti soj! Huškaju tu ljude na demonstracije,
a ako tamo preko kod njih netko samo pisne prodv bombe, odmah
ga strpaju u ćuzu.
Mercedes digne s poda uprljanu fotografiju koja je slučajno tu još
ostala. Prikazivala je malo dijete opečeno gotovo do
neprepoznatljivosti. Mercedes pokaže sliku hostesi s kojom je ranije
razgovarala.
— Da, da, užasno — reče ona. — Ali svake večeri ta buka i taj
cirkus, znate… Dosta smo ga dugo pustili pjevati na miru. Predugo.
— Imate li djece? — upita Mercedes.
— Ne — odgovori djevojka, odjednom strasno. — I sasvim sigurno
dijete i neću nikada imati — u takvo vrijeme. Toga se i previše bojim.
— Ja imam četvoro djece — dovikne čovjek koji je prije toga rekao
da je čitav mirovni pokret dirigiran iz NJDR-a. — A peto je na putu.
Ja se ničega ne bojim. Ne budite ludi! Atomskog rata neće biti!
— Zašto ne? — upita Mercedes. Oči su joj se sjajile.
— Naprosto zato jer ga ne smije biti. Važno je samo da Ameri i
Crveni budu uvijek jednako jaki — uzvikne čovjek.
— Hajdemo odavde! — reče Sibylle.
Krenuli su, ali su još čuli kako je neka mršava, vrlo stara žena rekla:
— Svaki dan zahvaljujem Bogu da to više neću doživjeti. Nadam se
samo, da ću valjda ipak još umrijeti na vrijeme!
— Mercedes! — Daniel se zaustavi. Ona je plakala. Suze su joj se
kotrljale niz lice. — Mercedes, molim te!
— Ono dijete na slici — promucala je kroz suze, držeći još uvijek u
drhtavoj ruci uprljanu fotografiju. — To je samo fotografija.
— Baci je! — strogo joj naredi Daniel.
— Ne — reče Mercedes, presavije sjajni papir i spremi ga. Obriše
suze. — Oprostite! — reče. — Molim vas, oprostite!
 — Mole se svi putnici LUFTHANSE tristo četrdeset i pet za Beč —
začuje se ženski glas iz nekoliko zvučnika — da dođu na pasošku i
carinsku kontrolu! — Glas je ponovio obavijest na engleskom i
francuskom jeziku.
— To je za mene — reče Sibylle. Otpratili su je još do pasoške
kontrole. Prije prolaska u carinsku zonu stala je i poljubila najprije
Mercedes, a zatim Daniela dugo i prisno. Sada su njene oči bile
pune suza.
— Bog štitio vas i vaš posao!
— Bog štitio tebe i Wernera — reče Mercedes.
— Telefonirat ćemo vam — reče Daniel. — Često.
— Da, molim vas — reče Sibylle. Obavije mu ruke oko vrata i
poljubi ga najprije u usta a zatim u lice, te mu šapne na uho: —
Volim te, Danny, još uvijek te volim.
Zatim se brzo udalji kroz prolaz. Prije nego što se izgubila s vida iza
ugla, okrene se i mahne rukom u znak pozdrava.
— Kao Liza Mine Ili — reče Mercedes.
— Što?
— Mahnula je kao Liza Minelli u filmu »Cabaret«, kad se na
berlinskom kolodvoru opraštala od Michaela Yorka — i nisu se više
nikada vidjeli. Ah, Danny!
Uhvati ga ispod ruke, priljubi mu se i tako su krenuli prema jednom
od staklenih izlaza. Oluja je bila još jača.
Let za Beč bio je vrlo nemiran, zrakoplov se ljuljao, nagibao, padao
i tresao se. Mnogi su se putnici bojali, a djeca plakala. Sibylle je
sjedila kraj prozora. Nije se micala. Kad se zrakoplov spustio u
Schvvechatu i kad je Sibylle dobila svoj kovčežić, najprije je pošla u
aerodromski bar. Bilo je skoro 22 sata i 45 minuta. U baru je sjedio
samo još jedan usamljeni ljubavni par. S vrpce je dopirala glazba.
Orkestar Jamesa Lasta svirao je »I’m always chasing rainbows…«
Sibylline se oči veoma brzo privikoše na polutamu u baru, pa je
brzo prepoznala za jednim stolom omalenog gospodina Abada, koji
je veoma uljudno ustao i krenuo joj u susret. Ceremonijalno ju je
pozdravio, uzeo njen kovčežić i otpratio je do svog stola.
— Što vam smijem naručiti? — upita on, kad se pojavio umoran i
pospan konobar.
— Viski. Dupli. Bez leda i vode. Čisti — reče Sibylle.
 — Veoma dobro, milostiva gospođo — reče umorni konobar.
— I? — upita Abad držeći prste na svojoj perli u kravati.
— Uopće s njima nisam razgovarala o svom bratu — reče Sibylle.
— Uopće niste…
— Ni riječi.
— Ali zašto niste?
Umorni je konobar donio viski. — Molim lijepo, gospođo.
— Hvala. — Sibylle popije.
— Ali zašto niste, gospođo primarijus? — upita Abad. Lice mu je
posivjelo i odjednom je izgledao previše star.
— Jer nisam htjela. I jer nisam mogla. Da, to je to: naprosto nisam
mogla.
— Najdraža gospođo primarijus, molim vas lijepo: ta radi se o
vašem bratu!
— Znam. Ne trebate me podsjećati na to.
Sibylle ponovno popije gutljaj.
— Jesu li vam njih dvoje ispričali na čemu rade?
— Da.
— I vi niste pokušali apelirati na osjećaje vašeg starog prijatelja
Rossa? Niste mu objasnili u kakvoj se situaciji nalazite? Vi i vaš brat.
— Ne.
— Ali… ali vi volite vašeg brata iznad svega.
—Iznad svega.
— Osam ste godina radili sve, što smo tražili od vas. Samo da mu
pomognete.
— Istina je, bože dragi. Bože dragi, istina je.
— A ovaj put niste učinili ništa, da biste pomogli svom bratu — baš
ništa.
— Baš ništa — reče Sibylle.
Slijedila je stanka.
— Lijepo — reče Abad. — Veoma mi je žao zbog vašeg brata.
— Ne lažite! — reče Sibylle. — Uopće vam nije žao. Pogotovo ne
zbog mog brata. Inače jest. Zacijelo jest.
— Vaš će brat, dakle, ostati još sedamnaest godina u zatvoru, bit
će mu ukinute sve povlastice, dobit će zabranu pisanja i sve će mu
to biti veoma teško. A i vama, gospođo primarijus.
— Da, i meni isto.
 — Nije bilo pametno što niste razgovarali s vašim prijateljima o
tome.
— Da, svakako — reče Sibylle.
— I mislite da ćete moći živjeti s tim opterećenjem?
— Vidjet ćemo. — Sibylle isprazni čašu i ustane. — Hvala za viski!
I Abad također ustane. — Čujete li, pa ne možete samo tako…
— O da, mogu — reče Sibylle i dohvati svoj kovčeg. — Ostanite tu!
Nemojte me pratiti! Kola su mi na parkiralištu, sasvim tu u blizini.
Laku noć, gospodine Abad! — I brzo izađe iz bara. »April u
Portugalu«, svirao je sada orkestar Jamesa Lasta.
Omaleni gospodin Abad gledao je za Sibylle sve dok nije nestala
iza ugla. Zatim mahne konobaru, plati i krene prema telefonskoj
govornici.
— Sanatorij Kingston, doktor Herdegen — javi se jedan glas.
— Ovdje Abad.
— Zar je već stigla?
— Da.
— I? Što kaže?
— Uopće nije razgovarala s Rossom i Mercedes o svom bratu.
— Što?
— Ni riječi. Nije htjela i nije mogla, rekla je. Tu se ništa ne može.
— Jeste li joj objasnili, što će sada biti s njenim bratom… — poče
Herdegen.
— Bože moj, dakako da jesam — prekine ga majušni gospodin. —
Ta nisam valjda idiot! Kažem vam, tu se ne da ništa napraviti.
— I što sada?
— Ne znam. Učinili smo sve što smo mogli. Recite to Morleyu. Ono
što smo mogli, uradili smo.
— Da, gospodine Abad. Odmah ću ga nazvati. Prokleti peh.
— Prokleta sreća, doktore — reče Abad.
— Što je prokleta sreća?
— Da smo Eugenu Mannholzu dali potpisati tolike prazne listove
papira na zalihu, te da smo nakon toga slali samo pisma pisana
pisaćim strojem. Na taj način nećemo izgubiti ženu kao liječnicu.
Ona će i nadalje dobro raditi, kako bi napokon barem dobila poneko
pismo od brata. U njima će on tada — nakon mnogo vremena pisati
o prvim olakšicama koje je ponovno dobio. Najprije će joj, dakako,
morati predbaciti.
— Ne razumijem. Što znači, dali smo mu potpisati tolike prazne
listove na zalihu?
— No, on je umro već u rujnu sedamdeset i šeste. Tri mjeseca
nakon što sam uspio predobiti njegovu sestru da zbog njega dođe
raditi u sanatorij u Heiligenkreuzu.
— On… on… je mrtav?
— Upravo vam govorim o tome. Nisam vam to nikada ranije
ispričao? I ja pomalo postajem senilan. Naravno da je mrtav. Već
osam godina. Ali njegova su pisma stizala i dalje, on je odgovarao
na sva pitanja svoje sestre. Cenzura se pobrinula za to. On više nije
mogao odgovarati. No, sada će se to nastaviti. On će i opet
odgovarati na sva pitanja svoje sestre. Imaju oni još mnogo
potpisanih listova papira…
 3
— Na minutu točno — reče nizak odvjetnik Roger Morley koji je
imao obraze kao u hrčka, razbarušenu sijedu kosu i šiljati trbuh, a
Waynea Hydea je uvijek podsjećao na likove iz Dickensovih romana.
Bilo je 9 sati ujutro, 22. ožujka 1984. Morley je trljao ruke nalik na
ruke dojenčeta.
— Sjednite, sjednite, dragi moj. — Nestao je u maloj kuhinji pokraj
staromodne kancelarije i vratio se noseći na srebrnom poslužavniku
šalice za čaj, posudicu i ostale potrepštine. — Danas ćemo probati
»Oueen’s Tea« — reče veselo. Smijao se, a pri tom su mu se vidjeli
sitni mišji zubi. — Probrana mješavina »Darjeelinga«, cvjetna i
aromatična. Izvanredno tečna. Dopustite… Najprije kandis šećer… A
sada čaj, preko cjediljke, dakako… — Govorio je i dok je sebi punio
šalicu i udobno se smjestio u stolicu iza pisaćeg stola. Odjednom
progovori sasvim izmijenjenim glasom: Imate kasetu?
— Imam. — Hyde je položi na stol. — Do te točke teklo je u Buenos
Airesu sve u redu. Film sam pogledao. Okay. Žao mi je, što je
kasnije krenulo naopako. Taj je Miguel bio pravi kreten.
— Bog voli i kretene, mister Hyde. Neka mu bog podari vječni mir.
Ne predbacujte sebi ništa! Vi ste učinili sve što ste mogli. Dali ste od
sebe najviše što ste mogli. Moji… znanci isporučuju vam najveće
pohvale. Naprosto, ne može se uvijek dobivati. Sada barem imamo
jednu kopiju filma. To će nam enormno pomoći. Moji će znanci moći
nakon emitiranja tog besramnog falsifikata reagirati mnogo bolje, ako
ga već unaprijed budu vidjeli. Mislim, mogli bismo probati gutljajčić,
je 1’?
— Mislim da bismo mogli.
Obojica počeše piti čaj. Morley je uzdisao od slasti. — No, to je baš
čajčić, zar ne?
— Da, mister Morley.
— Nije prejak?
— Baš pravi.
— Presladak?
— Ne, perfektan je, mister Morley.
— Znate li što? Moj se ukus promijenio. Sada najviše volim taj
»Queen’s Tea«. Smiješno, ne? Ha, ha, ha.
 — Ha, ha, ha. Olivera je, dakako, u međuvremenu izašao pred
kamere i ispričao svoju cijelu priču.
— Nije važno, mister Hyde, nije važno. Da je blesavi Miguel baš
dokrajčio i njega, još uvijek bi tu bili sin i njegova pastorka. Oni su
također u međuvremenu ispričali pred kamerama istu, recimo,
gotovo istu priču. Čujem da će ponoviti Oliverinu priču.
— Čujete? Od koga?
— Pa, od našeg prijatelja s Televizije. Sreća, što ga imamo.
— Vel ka sreća — reče Hyde. Tog je prijepodneva u Londonu
padala kiša. Kapljice su jednolično bubnjale o prozorska okna.
— Naprosto neizrecivo, kakva je to sreća. — Morley je nešto
prčkao po svojoj šalici. — Jučer sam dobio nove vijesti od njega.
Reporteri su napokon pronašli tog Chan Ragaija. Sjećate se: on je
bio rezident Ribbentropove službe u Teheranu.
— S poznatim agentom CX dvadeset i jedan.
— Točno, mister Hyde. Popijte! Dopuštate da vam natočim još?…
Vrlo lijepo. Drago mi je da čaj i vama prija kao i meni… Da, locirali su
Chan Ragaija. Nije bilo jednostavno. Vidite, razlog tomu je što je on
prisan prijatelj ajatolaha Homeinija — još iz vremena dok je Homeini
živio u Parizu. Njih se dvojica poznaju već čitavu vječnost. Kad se
ajatolah vratio u Iran, Chan Ragai je ostao u Francuskoj. Mnogo je
putovao u tajnoj misiji za Homeinija. Taj Chan Ragai veoma je
oprezan i pametan čovjek, inače već odavno ne bi bio među živima.
Sada se sasvim povukao. Reporteri su otkrili gdje se nalazi.
— I gdje je?
— U La Roquette sur Siagne. To je malo mjestance prije Cannesa.
Sasvim skriveno od svijeta. Put do tamo mora se tražiti na posebnoj
karti Cote d’Azur, toliko je to mjesto malo.
— Zvuči poput bajke. Jeste li sigurni, da vaš prijatelj govori istinu?
— Sasvim siguran, mister Hyde. Sutra leti u Nicu snimateljska
ekipa s Conradom Colledom. Via Zurich. Stanovat će u Cannesu u
hotelu »Majestic«. To znači, vi morate otputovati još danas.
— Pa, otputovat ću — reče Hyde. — Ne mogu se potužiti.
— Na Rivijeri je već vrlo toplo, mister Hyde.
— Imam laganu odjeću. Baš sam je i sada nosio, mister Morley.
— Imate laganu — gdje? Ah, da! Buenos Aires! Oprostite, jasno!
Vidite, moje godine. Ovaj put je stvar osobito delikatna. Kažem vam,
Homeini i Chan Ragai su stari prijatelji. Ragai je veliki obožavatelj
Homeinija.
— Sve ste to saznali od svog prijatelja s Televizije?
— Da, a on od tragatelja. I BKA je tražio zaštitu od francuske
žandarmerije.
— Hvala bogu da imate tako pouzdanog izdajnika!
— Zar ne! Eto, Ragai točno zna što se dogodilo tada u prosincu
četrdeset i treće u Teheranu. Naposljetku, on je bio rezident tog
Ribbentropovog nacističkog udruženja. Međutim, kako je Ragai
vjeran pristalica Homeinija, možemo veoma lako zaključiti što će taj
govoriti pred kamerom. Taj čovjek mrzi Ameriku isto kao i Homeini.
Sasvim je vjerojatno da je svoju izjavu prije toga usuglasio sa Starim.
Zacijelo mu je ispripovijedao, kako su mu njemački reporteri ušli u
trag i da žele znati točno, sve što se tada bilo dogodilo. Moji me
znanci mole da vam postavim jedno pitanje: naime, što mislite, da li
će čovjek koji mrzi Amerikance kao što ih mrzi Chan Ragai govoriti o
filmu dobro?
— Dakako! Da je riječ o vjerodostojnom materijalu. Da je čitav film
pravi. Čitav će razgovor teći u tom pravcu.
— Vrlo točno, mister Hyde. Upravo je takvo i naše mišljenje. U
svakom slučaju, to će tako završiti. Međutim, nama, dakako, ne
treba svjedok koji će potvrditi vjerodostojnost filma, pa makar on pri
tom govorio stopostotne laži. Razumijete me, mister Hyde?
— Razumijem, kako da ne, mister Morley. Do tog Chan Ragaija
uopće kamera ne smije stići — dok je živ. A to znači, da mora
umrijeti uskoro.
— Uskoro, što hitnije, mister Hyde. Vaš avion polijeće za tri i pol
sata. Dopustio sam sebi slobodu i već rezervirao kartu za vas.
Poznajete li New York?
— Kao svoj džep.
Morley otvori ladicu pisaćeg stola, izvadi iz nje američki pasoš i
mnogo fotografija u boji.
— Vi se do daljnjega zovete Andy Maree i burzovni ste mešetar iz
New Yorka. Dopustili smo sebi slobodu te smo vam pripremili i ovaj
pasoš. Znam da uvijek imate vlastite isprave. Uzmite ovaj put, molim
vas, ove!
— Kako želite. Kakve su to fotografije? Je li to Chan Ragai?
 — Da. Morate u najmanju ruku znati kako izgleda čovjek kojeg
trebate ubiti.
Hyde je pažljivo promatrao fotografije. Prikazivale su veoma starog
čovjeka kako stoji u zapuštenom vrtu, s izuzetno melankoličnim
izrazom na licu. Odijelo kao da mu je bilo preveliko, a isto tako i
okovratnik košulje. Imao je usko, maslinastozeleno lice ptice
grabljivice i crne brčiće iznad gornje usne. Kosa mu je također bila
crna. »Dakako, obojena«, pomisli Hyde. Naslonjen na platanu,
stajao je tu Chan Ragai, krhak i turoban. U pozadini se na nekim
snimkama vidjela jednokatna kuća, čiji su zidovi bili oličeni
ružičastom bojom.
— Je li to njegov dom u La Roquetteu? — upita Hyde.
— Da. Naziva ga »VILLA BIBLOS«. To stoji napisano na stupu
ulaznih vrata. Morate krenuti od glavnog trga dolje prema Avenue du
Roi Albert. Eto, sada već znate, kako to tamo izgleda.
— Koliko Ragai ima godina?
— Sedamdeset i tri.
— Izgleda kao da mu je devedeset. Otkuda vam slike? Također od
vašeg prijatelja s Televizije?
— A otkuda inače? Učinili su ih reporteri koji su bili na Cote i upitali
Ragaija, da li bi dopustio da ga snimaju. Mora da je naš prijatelj
pribavio duplikate. Jesu li vam dovoljne fotografije?
— Sasvim, mister Morley.
— Izvrsno. Stanovat ćete u hotelu »Le mas candille« u Mouginsu.
Soba je već naručena. Na ime Andy Maree. Čarobno mjestašce, taj
Mougins. Sasvim u blizini La Roquette sur Siagne. Poznajete
Mougins, mister Hyde?
— Da. Jedanput sam tamo ručao — reče Hyde utonuo u sjećanja.
»S onim lesom u prtljažniku«, pomisli.
Zrakoplov BRITISH AIRWAYS-a morao je letjeti najprije nad
morem, a zatim opisati veliki krug i krenuti prema pisti za slijetanje
na Aeroport International Cote d’Azur. Svi zrakoplovi koji bi tu slijetali
ili uzlijetali, svejedno kuda, morali bi najprije otići daleko van na
more. Wayne Hyde je gledao kroz prozor na svojoj strani. Voda je
bila jednako tamnoplava kao i nebo. Sunce se već duboko spustilo
nad uzvisine Esterel u daljini. Njegova je svjetlost davala crvenoj
zemlji neki magičan sjaj i zaslijepljujuće se odražavala u stotinama
tisuća prozorskih stakala grada Nice. Zrakoplov se spuštao sve niže
i niže. Kad je Hyde već pomislio da će se survati u vodu, zrakoplov
je dotaknuo pistu.
Ovdje je zaista bilo već veoma ugodno toplo. Hyde je bio odjeven u
plavo lagano ljetno odijelo, bijelu košulju otkopčanu oko vrata, a na
nogama je imao bijele čarape i bijele platnene cipele. Zrakoplov se
zaustavio daleko na uzletištu, pa je do njega došao autobus za
prijevoz putnika. Kad je Hyde već prošao pasošku kontrolu i došao u
aerodromsku dvoranu, ugleda lijevo, u etaži ispod, vrpcu za
podizanje prtljage i carinski ured. Službenici su bili odjeveni u plave
košulje. Jedan od njih koračao je s jednom ženom upadno obojene
plave kose, koja je pod rukom držala sićušnog psića dugih dlaka.
Pas je imao na glavi svezanu veliku crvenu vrpcu. Pri izdavanju
prtljage bilo je veoma mnogo carinika i još više putnika, a zrakoplovi
su bez prestanka uzlijetali ili slijetali. Čini se da je sezona ovdje već
počela. U blizini kričave plavuše (»Izgleda kao kurva«, s gađenjem
pomisli Hyde) stajao je njegov prijatelj Raymond Laforet.
Imao je na nogama sandale, a bio je odjeven u bijele platnene
hlače i bijelu platnenu košulju, koju je nosio van preko hlača. Lice mu
je bilo opaljeno suncem. Kad je, smiješeći se podigao ruku da
mahne Hydeu, pokazao se niz sjajno bijelih zuba. »No, taj je zubar
zaista izvrstan«, pomisli Hyde i odmahne mu. »Onaj se Crnjo upravo
spremao da mu kundakom razbije njušku, kad sam ga ipak u
zadnjem trenutku uspio ubiti. Raymond je osim zubara imao također
i izvrsnog kirurga za plastične operacije. Prije toga njegovo lice nije
se moglo pogledati. Sada je opet sve okay. Svega nekoliko ožiljaka.
Dogodilo se to u Čadu, 1978. godine. Ne, 1979. Bilo je baš komično.
Francuske trupe protiv gerilaca i vojnih pobunjenika. Crnac je bio
francuski vojnik. Mi smo bili s gerilcima…«
Hyde se nađe pred Laforetom. — No, guzico jedna stara, kako si?
— Dobro, sroljo, a ti?
— Izgledaš izvrsno, Raymond. Zašto ne ideš na film?
— Ah, jebi se! Bože, kako se radujem što te opet vidim.
Uz kričavu plavušu stajala su sada tri carinika. Imala je u kovčegu
mnogo nakita, primijeti Hyde. Jedan od inspektora odnio je njenu
prtljagu u ured. Kričavo obojena plavuša hodala je spotičući se na
previsokim potpeticama za njim i vrištala: — Assassin!
 Hyde se naceri. U Francuskoj su ga takve stvari uvijek zabavljale.
Kad bi ovdje izbila, i najmanja svađa, nesporazum, svejedno zašto,
čak i zato ako netko stane pred nekoga u »rep« ili ako neki pas
popiša dječja kolica, odmah bi svatko urlao tu istu riječ: Assassin!
Ubojico!
Po transportnoj su vrpci stigle obje vreće za odjeću. Hyde ih dohvati
i grubo se probije kroz mnoštvo ljudi. U međuvremenu su sletjela još
dva zrakoplova, i čitava je donja dvorana bila dupkom puna ljudi.
Neki postariji čovjek, kojeg je Hyde probijajući se udario laktom,
poviče iz svega glasa:
— Zar ste poludjeli?
— Ta gueule{ 66 } — reče Hyde.
— Assassin! — odmah zaurla stari. — Assassin!
Hyde zakikoće. Pođe sa svojim prijateljem na šalter »Hertza« u
gornju salu i unajmi »BMW«. Zatim odoše do parkirališta po kola, te
sjedoše u njih. »BMW« je bio crne boje.
— A gdje su tvoja kola? — upita Hyde.
— Preko — reče Laforet. Ožiljci od plastičnih kozmetičkih operacija
zadržali su se na njegovu od sunca potamnjelu licu kao neke svijetle
pruge. — Dugo te nije bilo ovdje, stari moj. Tu je sve preuređeno.
Već odavno, je postalo čak pretijesno. Izgradili su nekoliko
parkirališta tamo prijeko, kraj teretne ukrcaj ne luke. I opet je sve to
skupa postalo premaleno. Parkirao sam na P2. Sasvim straga.
Postoji automatska zaustava. Moraš gurnuti karticu. — Zrak je bio
blag i svilenkast, svjetlost je bila sasvim drukčija nego bilo gdje u
Evropi, a posvuda sve puno gredica sa cvijećem raznovrsnih boja.
»Ljudi se kreću lakše, i svi su veseliji nego u Njemačkoj ili Engleskoj
ili negdje drugdje«, pomisli Hyde. Razmišljao bi tako uvijek, kad god
bi došao na Rivijeru. »Još nekoliko godina, pa ću tu potražiti neku
kuću i doći ovamo sa svojom mamom. Daleko od buke. Najljepša
točka na svijetu, Cote d’Azur.«
Hyde je vozio dobar komad puta po ogromnom parkiralištu P2,
ispod starih palmi u kojima su pjevale ptice.
— Kako posao? — upita on.
— Jedva stižem — reče Laforet. — Osobito sada, s filijalom u
Cannesu. Čovječe, mladiću moj, trebaš vidjeti kako tu izgleda ljeti,
po pravoj vrućini! Sve puno bogatih starkelja i bogatih starih baba s
astmom, nabreklim venama i oboljelim srcem. Koliko ih tu odapinje
— kažem ti, jedva stižem na sve. A rodbina kupuje samo najskuplje
lijesove. Imam sada priliku kupiti za jeftine pare pogrebni institut u
Mentonu. Također idealan kraj. Sve puno penzionera! Ali, ne mogu
to preuzeti bez kompanjona. Naposljetku, i ja želim imati nešto od
svoje obitelji! Monique još uvijek izgleda fantastično, a dvoje malih
sva su naša sreća i radost. Što ti zapravo radiš sa svom svojom
»lovom«?
— Burza — reče Hyde. — Imam tu jednog mešetara. S
Reaganovom politikom visokih kamata možeš luđački zarađivati, ako
imaš mnogo novaca.
— Da, Reagan je dobar za bogate — reče Laforet. — Tu sprijeda,
taj plavi »Citroen«. A za siromašne nije baš tako, zar ne?
— Ne, za njih nije. U svakom slučaju, on kaže, nitko nije siromašan,
ako se nije ogriješio o Boga. A bogataši su bogati, jer su pošteni.
— Dobar je on čovjek — reče Laforet. — Zato uvijek i kaže da u
svijetu mora otpočeti borba protiv zla. Zlo su Rusi. Stani, Wayne!
Hyde stane kraj jednog plavog »citroena«. Registarski broj na
tablicama bio je kao i u njegovih unajmljenih kola, naime, zadnje
znamenke 06, oznaka za Cote. »Citroen« je stajao ispred jedne
visoke ograde po kojoj su se ispreplitale grane i ljubičastobakreni
cvjetovi bugenvilije.
— Pravi raj — reče Laforet i otključa svoj prtljažnik. — Ne bih više
mogao živjeti nigdje drugdje, Wayne. — Izvadi iz prtljažnika dupkom
punu torbu od platna za jedra i pruži je prijatelju koji ju odmah
smjesti u prtljažnik »BMW-a«. — Jedan parabelum s prigušivačem,
jedna Springfield puška s nišanskim dalekozorom, također s
prigušivačem, i mnogo municije. Kao što si telefonom zatražio.
— Hvala ti, Raymond.
— Nema na čemu. Žuriš?
— Da.
— Šteta. Tako bih se rado malo izbrbljao s tobom. O starim
vremenima. Možda kad završiš posao.
— Možda.
— Bilo bi lijepo — reče Laforet. — Zaista lijepo. Preglupo, ali ja te
volim, Wayne, znaš to?
— Ah, sranje, čovječe. Dosta s tim!
 — Ne, zaista. Ja te volim. Iskreno i duboko. Pa može se jednog
muškarca voljeti — samo tako — ili?
— Voliš me zato jer sam u pravi čas ubio onog crnca, prije nego što
ti je stigao smrskati lubanju — reče Hyde.
— Ne, ne zato. Da, istina, i zato. Ali to nije osnovni razlog. Nas
dvojica, znaš…
— Razumijem, stari moj.
Zagrliše se.
— Moraš biti oprezan — reče Laforet prigušenim glasom. —
Springfield vuče malo ulijevo.
Na autoputu je bio gust promet.
Kad je već Nicu ostavio iza sebe, ugleda Hyde kod Cagnessur-Mer
ružne novoizgrađene nebodere marine Baie des Anges. Cesta se
penjala. Prisjeti se, da je odavde bio osobito lijep pogled na istok, te
se okrene. Ispod sebe ugleda more i polukružni zaljev Nice s
Promenade des Anglais, zatim planine Monaca, a iza njih, u
izmaglici i veoma daleko talijanske planine. »Da«, pomisli opet,
»ovamo ću dovesti mamu. A možda nešto nađem i u Vallaurisu. Ili,
još bolje u Saint-Pal-de-Vence. Tamo su i slike mojih najomiljenijih
slikara.« Kod izlaza za Antibes ubaci Hyde u limeni automat nekoliko
franaka, na što se svjetlo semafora ispred njega promijeni s crvenog
na zeleno. Nastavi vožnju. »Takse su opet povećane«, razmišljao je.
»Čini se da je jadna, lijepa Francuska, opet u guzici. Tim bolje. S
dolarima ćemo tu moći živjeti perfektno.«
Prije izlaza za Cannes cesta je imala jedan veoma opasan zavoj.
Hyde ga se prisjeti. Taj je zavoj označen samo jedanput i to loše, a
beskrajno je dugačak i uzak. Onaj tko tu uleti sa sto dvadeset, ima
najbolje šanse da više nikada i ne izađe. Hyde stisne kočnicu. Bez
problema prođe zavoj, izlaz za Cannes ostane desno iza njega i
pojuri dalje, u susret zalazećem suncu. Mislio je na svoju majku i
smiješio se. »Tu će joj se sigurno sviđati«, reče sam sebi. »O, da,
zacijelo.«
Nakon što je sišao s autoputa, krene šumom uzbrdo. Mougins leži
na uzvisini. Hyde je polagano vozio pokraj ostataka neke tvrđave i
stoljećima stare kapije, a zatim ugleda na glavnom trgu poprsje
nekog čovjeka. Odmah je znao, još od svog prvog posjeta ovome
gradiću, tko je taj čovjek: komandant Lamy, pao 1900. prilikom
ekspedicije u Saharu. Lamy je bio porijeklom iz Mouginsa. Hotel »Le
mas candille« nalazio se oko tristo metara izvan grada. Kroz veliki
park vodila je privatna cesta. Hyde opet vidje cvijeće najrazličitijih
boja. Privatna je cesta ležala u sjeni krošanja stoljetnih maslina.
— Veoma dobro da je monsieur Maree prije nazvao — reče
domaćin. — Hotel je inače zauzet. Ali za gospođina su rezervirali
najljepšu sobu. Broj jedanaest.
Poslužitelj mu je odvukao u sobu vreće s odjećom, a platnenu je
torbu nosio Hyde sam. Broj jedanaest bila je soba u kutu, sa dva
francuska prozora. Na širokom krevetu sobe uređene u
provansalskom stilu, bio je umjesto jastuka dugačak mekani valjak.
Hyde se raznježi ugledavši francuski jastuk. Činilo mu se, kao da se
prisjetio svega što je ikada proživio u Francuskoj. Poslužitelj je
otvorio krila drugog prozora — vrata koja su vodila na maleni balkon.
— Prekrasan vidik, monsieur Maree — reče on. — Dolina i čitav
krajolik između Grassea i mora.
— Prekrasno — reče ganuto Hyde. Dade poslužitelju napojnicu.
— Jeste li bili u Grasseu, monsieur?
— Da.
— Nepodnošljivo od mirisa parfema iz tvornice, zar ne?
— Da, nepodnošljivo.
— Ali, kad je povoljan vjetar, onda zna i ovamo donijeti sasvim fini,
jedva osjetni miris, monsieur Maree. Ja sam zaljubljen u taj nježan
miris. Kupaonica je ovdje, monsieur. Restoran je odličan. Nekoliko je
gostiju poželjelo za večeru bouillabaisse{ 67 }. Kuhar je sprema
fantastično. Možda biste željeli i vi? Najbolji bouillabaisse koji ste
ikada jeli. A uz to jedno vinašce, imamo vinašce, monsieur Maree.
— Izvrsno. I za mene bouillabaisse. Vino ne.
— U devet? U redu? Prije toga možda aperitiv u baru?
— Devet je u redu. Aperitiv ne pijem.
— Dobro. Vidite li mimoze tamo prijeko, iza onog starog zida?
Uskoro će ovdje sve biti puno mimoza u cvatu, monsieur Maree.
Mislim da je vjetar već okrenuo smjer. Osjećate li miris iz Grassea?
— Ne.
— No, ja imam posebno istančan njuh. Uskoro ćete ga osjetiti i vi…
Mnogo hvala, monsieur, nije bilo potrebno. Bože, kako volim taj
miris…
 Kad je ostao sam, Hyde se najprije svukao dogola, istuširao i legao
na krevet s rolom pod glavom. Nije se obrisao ručnikom, nego je
ostavio da se kapljice vode posuše same od sebe. Prekriživši ruke
ispod glave, gledao je gore u strop i razmišljao o tome, kako svaki
čovjek mora nešto voljeti. Poslužitelj miris, koji je dopirao iz Grassea.
Morley svoj čaj. On svoju majku. Laforet njega. Postoji toliko vrsta
ljubavi.
U drugim su sobama stanovali i mladi i vrlo stari Nijemci i Englezi i
svega nekoliko Francuza. Nakon jela, većina ih je odmah izašla iz
blagovaonice. I Hyde je otišao. Sjeo je u tami na krevet kraj
otvorenog prozora i gledao napolje u dolinu i u tisuću svjetala što su
se bljeskala. Bilo je nevjerojatno mnogo svjetala. Uz svijetleće
nizove perli duž ceste, dolazila su i svjetla tvornica gdje se i noću
radilo, pa svjetla Grassea, te manja mjesta s manje svjetala,
ponegdje samo jedno jedino koje je dolazilo iz neke osamljene kuće.
Do ponoći, dok je Hyde sjedio na svom krevetu tri puta u roku od
sat i pol dolinom je brzo projurio svijetleći niz; bila su to tri vlaka, ali
ni najmanji šum njihovih kotača nije uopće dopro do hotela. Bio je
gotovo nestvaran mir, a sada je već i Wayne osjetio miris parfema
kojeg je vjetar donio iz Grassea. Nebo je bilo puno zvijezda, noć je
bila veoma svijetla, s mjesecom koji je stalno postajao sve
nametljiviji. Hyde je sjedio nepomično i disao duboko. Gledao je
zvijezde i mjesec i svjetla i razmišljao o mnogo čemu.
Odmah iza ponoći ugasiše se vanjska svjetla na hotelu i Hyde
začuje kako je vratar zaključao ulazna vrata. Ustane, uze torbu od
platna za jedra, iskrade se kroz otvorena prozorska krila na balkon i
spusti se uza zid dolje. Platnene cipele koje je obukao bile su veoma
tanke i elastične, a između velikog kamenja hotelskog zida, bile su
urezane duboke fuge. Kad se približio zemlji, Hyde skoči i krene
prema parkiralištu na kojem je bilo oko dva tuceta automobila.
Sjedne u crni »BMW«, oslobodi kočnicu, mjenjač izbaci iz brzine i
kola se polako počeše spuštati nizbrdicom. Hyde uključi motor tek
nakon nekog vremena, zatim upali i svjetla, te pojuri krivudavom
cestom dolje u Val de Moulins, a zatim prema sjeveru preko Avenue
de Tournamy na državnu cestu broj sedam, koja vodi u Mouans-
Sartoux i u Grasse. Prije Mouans-Sartouxa skrene kraj jedne velike
platane lijevo, te nastavi prema jugu. Tu je gusta šuma s obje strane
dosezala gotovo do samog ruba ceste. Uskoro Hyde opazi na lijevoj
strani mnogobrojne i u šumi sakrivene, djelomično još nedovršene
obiteljske kuće. Svuda uokolo nalazili su se građevinski strojevi i
kamioni, a i nekoliko kola sklonjenih na neko privremeno parkiralište.
Usmjeri »BMW« na drugu stranu ceste, stane u jednom takvom
iskopanom skrovištu i izađe iz kola. U već nastanjenim kućama više
nije gorjelo ni jedno svjetlo. Bilo je veoma tiho. Samo se jedanput
odnekud iz daleka začuo lavež psa.
Hyde otvori prtljažnik i izvadi torbu od platna za jedra. Jaku džepnu
svjetiljku ponio je u kolima sa sobom iz hotela. Bio je odjeven u
košulju s našivenim džepovima i naramenicama kao džins. Nakon
nekoliko minuta stigao je do ulaska u selo. Na jednoj je ploči
pročitao: LA ROQUETTE SUR SIAGNE. Na desnoj strani ceste
kojom je dolazio, nalazila se zgrada pošte i crkva. Poprijeko prijeđe
preko velikog trga okruženog platanama pazeći na svaki šum. Lijevo
ugleda fontanu i zgradu koja je nalikovala školi. Na njenim su
zidovima bili nalijepljeni plakati koji su najavljivali otvaranje knjižnice
za posuđivanje knjiga i predavanja za »troisieme age«, tj. za treću
dob, dakle, za starije ljude. Na suprotnoj strani, malo dublje unutra,
ugleda veliku stazu za kuglanje, a ispred sebe na užoj strani trga,
trgovinu živežnim namirnicama i »Bar de la place«. Nalijevo je vodila
Rue de la Baisse, a nadesno Avenue du Roi Albert. Na zidu maloga
bara visio je potrgan plakat. Hyde pročita: DUDUBON —
DUBONNET, reklama aperitiva. Hyde skrene u sasvim usku Avenue
du Roi Albert. Tu je bilo svega nekoliko kuća, udaljenih jedna od
druge. Chan Ragai stanovao je u kući zvanoj »Biblos«, tako mu je
rekao Roger Morley. Hyde stigne do jednog visokog zida i dvije
oronule natpisne ploče. Na jednoj je pisalo slovima od kovanog
željeza »VILLA BIBLOS«. Tlo je bilo pjeskovito. Obje natpisne ploče
u visokom zidu koji je okruživao čitavo zemljište, spajale su dvije
polovice velikih vrata od kovanog željeza, koja su izgledala kao da
će se svakog časa srušiti. Iza njih ugleda Hyde totalno zapušten i
obrastao vrt. Tu je raslo sve jedno preko drugoga: palme, pinije,
grmlje, penjačice i cvijeće. U pozadini se nalazila jednokatna kuća s
ružičastocrvenkasto oličenim pročeljem koje je Hyde odmah
prepoznao s Morleyevih fotografija. Hyde nije imao povjerenja u
naherena vrata, pa se uspeo skupa s teškom torbom preko visokog
zida i skočio u travu. Kleknuo je, otvorio torbu, izvadio rameni nosač,
složio Springfield i navio na nju kao i na parabelum prigušivač. Zatim
je napunio magazin, a drugu je municiju stavio u džepove na
grudima košulje. Pištolj gurne u rameni držač.
Kapci na prozorima bili su oličeni tamnozeleno i djelomično su bili
zatvoreni. Bila je jaka mjesečina. Hyde krene sagnut kroz visoku
travu u vrtu i obiđe kuću naokolo. Pronađe jedno otvoreno
podrumsko okance, nečujno klizne kroz njega unutra i upali džepnu
svjetiljku. U niskom je podrumu vidio veliki metalni kovčeg pun boca
s vinom, brdo naslaganog drva za ogrjev i mnoštvo knjiga. Ništa se
nije micalo. Sada je Hyde imao pušku na ramenu, a pištolj u desnici.
Šmugne stepenicama gore do prizemlja i tiho otvori jedna vrata, koja
su ispod stepenica vodila u prvi kat, u veliku sobu za dnevni
boravak. Pod je bio opločen crvenom, brušenom ciglom. Uz
moderne duboke naslonjače stajalo je provansal'sko seosko
pokućstvo. U jednom kutu vidje Hyde veoma dugačak stol za jelo i
mnogo stolica. Iznad stola visjela je ikona. Čitav zid s kaminom bio je
pokriven šarenim šljunkom s obale i šarenim stakalcima koje se
moralo utisnuti u još vlažan, bijeli kreč. Na drugim zidovima visjele
su realističke slike. Prostor dnevne sobe dijelila je od kuta za jelo
jedna stepenica. Nedostajali su regali, pa su na podu bila naslagana
čitava brda knjiga s uprljanim omotima na njemačkom, engleskom i
francuskom jeziku. Bijeli, pola metra visok slon od fajanse nosio je
na leđima šahovsku ploču, s figurama od slonove kosti. Partija šaha
kao da je bila prekinuta. Veoma lijepi barokni sekreter s mnogo
ladica i raskošnim intarzijama pokraj jednog prozora, služio je kao
pisaći stol. Bio je natrpan papirima. Na njemu je ležala otvorena
knjiga i Hyde, koji je cijelu prostoriju osvijetlio džepnom svjetiljkom,
vidje da je jedno mjesto bilo potcrtano. Približi se i pročita na
njemačkom jeziku:
»Njihova su srca bolesna i Allah im je povećao bolest; njih čeka
bolna kazna zato što su lagali. Kada im se rekne: ’Ne pravite
smutnje po zemlji’, oni odgovaraju: ’Mi smo ljudi koji samo
uspostavljamo red.’ Kad im se rekne: ’Vjerujte kao što drugi svijet
vjeruje’, oni odgovaraju: ’Zar da vjerujemo kao što vjeruju glupači?’
Pazi, oni su pravi glupači, ali oni neće da znaju.«{ 68 }
 Naliv-pero kojim je netko potcrtao to mjesto još je ležalo otvoreno
na stolu. U pepeljari se nalazila napola dopušena lula. Pokraj toga
bila je vaza sa svježim cvijećem iz vrta. Hyde podigne knjigu i pročita
na omotnici: KURAN — SVETA KNJIGA ISLAMA. U jednom je kutu
na stoliću otkrio japanski televizor, a kraj njega telefon.
Hyde pođe u kuhinju. Stroj za pranje suda bio je pun opranog suđa.
Zatim krene gore u prvi kat. Kretao se brzo, gipko i nečujno. U
jednom mu se trenutku učinilo da čuje neki šum iza nekih vrata.
Pričeka trenutak, zatim naglo gurne vrata i odskoči u stranu. Ništa se
nije pomaklo. Hyde oprezno pogleda po sobi. U njoj se nalazio samo
jedan pokriveni neraspremljeni krevet. Ormari su bili ugrađeni u
zidove. Hyde ih otvori. Pred njim se ukaže uredno složeno
prvorazredno rublje kao i odijela uredno poslagana na vješalicama.
Hyde krene u slijedeću, također spavaću sobu. I ta je soba bila čista
i pospremljena kao i prva. Nakon približno pola sata Hyde je
pretražio čitavu kuću od podruma do tavana. Nije našao nikoga, ni
živog, ni mrtvog.
Naposljetku je napustio vilu, te se popeo uzbrdicom iza kuće.
Zemljište oko kuće bilo je veoma veliko, pa se popeo na jedno
prastaro, veliko stablo sa svinutim i grbavim granama. Smjestio se i
sjeo na rašljaste grane. U pet sati ujutro napustio je svoju
osmatračnicu i vratio se do kola koja je ostavio u zaklonu, na mjestu
budućeg parkirališta prije ulaska u novo naselje. Nitko živ se nije
pojavio, a nije niti vidio ikog živog. Hyde rastavi oružje i spremi ga u
torbu, koju zatim stavi u prtljažnik. Vrati se natrag u hotel, parkira
kola, obiđe kuću i ponovno se popne gore do svog balkona. Onako
odjeven legne na široki krevet i zaspe. Spavao je tri sata. Probudio
se u pola devet, istuširao se, obrijao i obukao svježu odjeću. Zatim je
krenuo dolje u dvoranu na doručak.
Osim njega, tu je bio samo još jedan njemački par. Djevojka je
imala plavu kosu i plave oči, a muškarac bradu. Oboje su jeli samo
jednom rukom, jer su se s drugom rukom držali isprepletenih prstiju.
Gledali su se gotovo netremice i smiješili se kao da imaju neku tajnu
o kojoj samo njih dvoje nešto znaju. »Ako je zaista tajna, onda mora
da je veoma lijepa«, pomisli Hyde i nekoliko ga sekundi obuze tuga.
Brzo je završio s doručkom i pošao u dvoranu.
Srdačni poslužitelj kojeg je već poznavao, bio je iza svog pulta.
 — Dobro jutro, monsieur Maree! Jeste li dobro spavali?
— Kao medvjed.
— To je ovaj zrak ovdje — reče portir. — Divan zrak. Što danas
planirate, monsieur Maree?
— Malo se provozati po okolici — reče Hyde.
— Ali ne do tvornice parfema u Grasse — reče portir i namigne.
— Ne, do tvornice parfema u Grasse sigurno neću — reče Hyde.
— Danas vjetar puše u drugom smjeru. Ne osjeća se miris. Danas
će sigurno biti vrlo vruće, monsieur Maree. Hoćete li za ručak biti
ovdje?
— Ne znam — reče Hyde. — Vjerojatno neću.
— Pitao sam samo iz pristojnosti — reče vratar. — To je, dakako,
sasvim vaša osobna stvar, monsieur Maree.
Hyde se odvezao u Cannes.
Parkirao je kola u staroj luci iza odvratne moderne zgrade, na čijem
je mjestu nekoć stajao prekrasan zimski kazino, te zatim krene
komad puta dolje po Croisette. Lepezasti listovi starih palmi nisu se
uopće njihali. Bilo je bez daška vjetra. More je izgledalo poput
rastaljenog olova. Vani su bila usidrena tri razarača Šeste američke
flote. Mali čamci puni mornara neprestano su jurili od razarača do
pristaništa stare luke i nazad. Hyde je dobro poznavao Cannes i
znao je da su kurve sada prezaposlene. Susretao je velik broj
mornara odjevenih u bijele uniforme za izlazak. Gotovo su se svi
spuštali niz Croisette prema novoj luci Port Canto, gdje je stanovala
većina djevojaka. Uvijek, kad bi bili usidreni brodovi Šeste flote,
kurve su zarađivale ogromne svote novca, a najviše su zaradile oko
4. srpnja, dana američke nezavisnosti, jer su se u to vrijeme u
Cannesu pojavljivali ogromni nosači aviona i čitava flota ratnih lađa
pratilica, pa je tom prigodom u prefekta bivao prijem kao i gala
večera u PALM BEACH-u. U to vrijeme kurve naprosto nisu stizale
obaviti sav svoj posao. Hyde je znao za događaj, kad su jednog 4.
srpnja neku djevojku morali dopremiti u veliku bolnicu »Hopital des
Broussailles« potpuno iznemoglu i u kolapsu, jer je tako reći bez
stanke uslužila četrdeset i sedam snažnih američkih pomoraca.
Kurve su dobro zarađivale preko cijele sezone, i v?»ma su rado
šetale gore-dolje na potezu Croisette između stare luke i PALM
BEACH-a, i to uvijek na onoj strani, na kojoj su se nalazili hoteli i
velike trgovačke kuće. Druga je strana, uz more, bila »rezervirana«
za dečke. Hyde, međutim, nije primijetio ni jednog jedinog. Mornari
su htjeli djevojke, sezona za dečke još nije bila započela.
Hyde pređe Croisette kod velike Maison*de la Presse, pođe komad
puta malom Rue des Serbes, pa zatim skrene lijevo u Rue Notre
Dame. Tu se nalazila glavna pošta, sad već klimatizirana.
Prije osam godina, kad su Hydea poslali ovamo da ubije jednog
američkog političara, pošta još nije imala klima-uređaj, ali je bila
mnogo čistija. Ovaj put je bila veoma prljava. Hydeu se činilo da je
Cannes u međuvremenu uopće mnogo izgubio od svoje draži. Tipovi
koji su se motali po Cannesu, prije bi spadali u Marseille. Hyde je
znao da je Cannes postao gangsterskim gradom. Kriminal je bio
neprestano u velikom porastu, a policija nemoćna. »Ona valjda zna
zašto«, pomislio je. Neraspoložena žena s naočalama na
telefonskom šalteru pružila mu je komad prljavog kartona s brojem
trinaest. On pođe u kabinu trinaest, ostavi vrata pritvorena, tako da
je moglo ulaziti bar malo svježeg zraka i okrene Morleyev broj u
Londonu. Zatim se posluži dekoderom.
Reče: — Dobro jutro, mister Morley! Ovdje Hyde. Bio sam u kući
Chan Ragaija i motrio sam je čitavu noć. Nitko nije bio tamo, a niti je
itko dolazio. Izgledalo je, međutim, kao da je Chan Ragai još
nedavno boravio tamo. Sto da radim? Nazvat ću za jedan sat.
Nakon što je loše raspoloženoj ženi platio telefonski razgovor,
krene Hyde u Rue d’Antibes k frizeru, te dade ošišati kosu i
manikirati nokte. Zatim je svratio u nekoliko trgovina antikviteta. Htio
je za svoju majku kupiti Budu, ali nije pronašao ništa što bi mu se
osobito svidjelo. Naposljetku je odšetao po Rue d’Antibes, čiji su
pločnici bili prošireni, natrag do glavne pošte. Pri tome je i nehotice
bio svjedokom nemilog događaja, kad su, naime, dva »tinejdžera«
na motoru istrgli jednoj starijoj ženi torbicu iz ruku. Žena je glasno
zavrištala i pala. Razbila je koljeno i ogrebla lice, tako da su na
asfaltu ostale mrlje krvi. Mladići na jakom motoru odjurili su punim
gasom s mjesta događaja. Dvojica muškaraca pomogli su starijoj
ženi da ustane, a drugi su prolaznici mirno nastavljali put, ne
obazirući se ni na što. Ta dva prolaznika odvela su staru gospođu u
obližnju trgovinu ženskim rubljem, kako bi joj se pomoglo oko
ozljeda, a do Hydea je dopro ljutit glas jednog od muškaraca: —
Sami ste krivi, madame. Morali ste znati da ne smijete torbicu nikada
nositi okrenutu prema kolniku, nego uvijek prema unutra, tj. prema
kućama! Svi to znaju, a nitko to ne radi! Zato se svakog dana i
događaju takve stvari usred Rue d’Antibes.
— U što se pretvorio ovaj grad — tužeći se reče stara gospođa.
— Kakva omladina! A takvi, dakako, još dobivaju potporu kao
nezaposleni.
— Ako se jedanput ljudima počne davati novac jer su siromašni,
uskoro će biti veoma mnogo siromašnih — doda drugi muškarac.
Hyde stigne do glavne pošte, te opet okrene Morleyev broj. S vrpce
se začuje glas: — Dobro jutro, mister Hyde! Izgleda, kao da je netko
savjetovao Chan Ragaiju da napusti kuću i da se sakrije, sve dok
ovdje budu ljudi s Televizije i žandarmerija. Činjenica je da su danas
ujutro Conrad Colledo i snimateljska ekipa odletjeli iz Frankfurta za
Ziirich. Tamo će presjedati na zrakoplov SWISSAIR-a. Sada je
jedanaest i dvadeset pet minuta. Vaše vrijeme. SWISSAIR-ov
zrakoplov slijeće u Nicu u jedanaest četrdeset i pet. Hotel »Majestic«
je potvrdio da su rezervirane sobe za Čolleda i snimatelje. Vi,
dakako, sami najbolje znate što vam je činiti, ali ja bih vam
preporučio da držite na oku »Majestic« i čekate njihov dolazak. Sa
sobom nose svu potrebnu aparaturu, dakle, lako ćete ih prepoznati.
Colleda ste već vidjeli u Rossovu stanu. Na žalost, on je sada postao
vrlo oprezan. Morate mu biti za petama u trenutku kad izvuče Chan
Ragaija iz njegova skrovišta. Šteta da ga već prije niste mogli
likvidirati. Morate to bezuvjetno učiniti prije nego što progovori jednu
jedinu riječ pred kamerama. Mnogo sreće! Gotovo.
Hyde se vrati u staru luku. Presretnu ga dva američka mornara.
— Hey, Frenchy — poviče jedan. — Govorite engleski?
— Pomalo — reče Hyde.
— Mi bi fukali. Kužite? — Drugi mornar učini opscenu kretnju
dlanom i rukom.
— Fukati, fukati. Kužite? — reče Hyde.
— Gdje su djevojke?
— Dolje niz ulicu. Nalijevo. Sasvim do kraja Rue de Canada. Puno
cura.
— Rue de Canada?
 — Da. Silno fukanje tamo. Sjajno fukanje — reče Hyde. — Krasne
cure.
— Hvala, drugar — reče prvi mornar držeći u ruci bocu skoča. A
obrativši se svom prijatelju reče: — Hajde Joe, požuri! Rue de
Canada! — Zatim potrčaše dolje niz Croisette.
Hyde krene prema svojim kolima u kojima je bilo paklenski vruće.
Odveze se do »Majestica«, skrene lijevo i odveze kola do
automobilskog ulaza za hotel. U sjeni je stajalo nekoliko čuvara i
nosača u plavim košuljama i hlačama. Hyde krene oko velike okrugle
lijehe cvijeća ispred staklenog ulaza, zatim stane i izađe iz kola.
Priđe mu jedan veoma visok čuvar ružičasta lica i ljubazno se
nasmiješi.
— Molim parkirati! — reče Hyde.
— Stanujete u hotelu, monsieur?
Hyde tutne visokom čuvaru dvije novčanice od po deset franaka u
ruku.
— Ne.
— U redu, monsieur — reče čuvar, sjedne za volan i odveze kola u
podzemnu garažu. Hyde se udalji od ulaza i dođe do niske
mramorne stepenice koja je vodila na prostranu terasu. Ispod tek
rasprostrte platnene tende stajalo je mnogo stolova i stolica. Ispred
terase nalazio se plivaći bazen od bijelog mramora. I terasa je
također bila popločena bijelim mramorom. Oko bazena sve je bilo
puno cvijeća u cvatu, a od Croisette ga je dijelilo gusto ukrasno
grmlje. U bazenu je plivalo nekoliko djevojaka i jedan postariji
muškarac. Druge su djevojke ležale na suncu ispred bazena. Ispod
velike platnene tende koja je štitila od sunca, sjedili su Amerikanci u
bermuda hlačicama, pušili cigare, a na stolovima ispred njih nalazili
su se diplomatski kovčežići i mnogo papira. Hyde sjedne u blizini
stepenice i naruči »gini«, vrstu bezalkoholnog pića. Pred njim je u
travi ležala voma lijepa djevojka. Veoma lijepa djevojka skinula je
gornji dio ionako sićušnog bikinija, ležala je na trbuhu i čitala neku
knjigu s crvenim koricama. Praktički je veoma lijepa djevojka bila —
gola. Digla je pogled i pogledala Hydea, nasmiješila se, te
poduprijevši se na laktove digla gornji dio tijela toliko, da joj je Hyde
mogao vidjeti grudi.
— Hallo — reče veoma lijepa djevojka.
 — Hallo — reče Hyde.
— Približava se propast svijeta i Božje carstvo — reče veoma lijepa
djevojka.
— Učinite s time Schabbes{ 69 } — reče Hyde.
— Kako molim?
— Učinite sebi s time lijepu subotu.
— Slušajte, monsieur, tako ne možete razgovarati sa mnom!
— Gubite se! — reče Hyde. — Hajde, hajde, odlazite!
Veoma lijepa djevojka ljutito ustane, dugo vremena namještajući
gornji dio bikinija, uzme crvenu knjigu i njišući se bokovima ode na
drugu stranu bijelog bazena.
Konobar donese čašu, kockice leda, te malu bocu »ginija«, zdjelicu
sa slanim mandulama, te još jednu s maslinama.
— Evo, gospodine.
— Hvala — reče Hyde. Odmah digne čašu i počne piti. Piće je bilo
toliko hladno, da su ga zaboljeli zubi.
Tek u 13 sati i 15 minuta pred hotel je stigao plavi »opel diplomat«,
zaobišavši okruglu lijehu cvijeća. Čovjek za volanom izađe iz kola i
nešto prozbori s čuvarom. Čovjek kraj njega razgovarao je sa dva
nosača prtljage. Izvadili su iz »opela« kovčege. Iza plavog
»diplomata« zaustavio se bijeli »volkswagen« kombi. Iz njega je
izašlo nekoliko muškaraca. Svi su bili odjeveni u lagana odijela.
Nosači su izvukli više kovčega također iz kombija. Iza staklenih
vjetrobrana obaju kola nalazile su se velike kartonske ploče s crnim
natpisima. Hyde je imao dobre oči. Sjedeći na terasi ispod tende
pročita: TELEVIZIJA FRANKFURT/TELEVISION ALLEMAGNE
FEDERALE. Hyde je polako ispijao već treću čašu »ginija«.
Prepoznao je Conrađa Colleda. Colledo je bio odjeven u bijele hlače,
tamnoplavu košulju preko hlača, a na nogama je imao bijele
platnene cipele. U ruci je nosio malu kožnatu torbu. Na terasi i ispred
hotela bilo je veoma mirno. Većina ljudi već je bila otišla. Hyde je bez
većeg naprezanja mogao čuti o čemu razgovaraju ljudi s televizije.
Htjeli su prvo otići u svoje sobe, oprati se, a zatim nešto lagano
pojesti. Prilično im se žurilo. Jedan od njih upitao je čuvara ružičasta
lica, koliko ima vožnje do La Roquette sur Siagne. Hyde mahne
konobaru učinivši znak da bi rado platio. Sa stalka za novine već je
prije uzeo »Nice-Matin« i sada je taj lokalni list držao ispred lica,
kako ga Colledo ne bi vidio. Napokon su dva čuvara odvezla kola na
stranu i ostavila ih uza zid kraj mramornih stepenica.
Muškarci se nakon toga izgubiše u hotelu. Hyde plati i pričeka dok
su oni opet izašli i pošli u veliku blagovaonicu koja se nalazila u
prizemlju nasuprot terase u pokrajnom krilu hotela. Neki su stolovi
bili na otvorenom, zaštićeni samo zavjesom od sunca koje je već bilo
jako. Dvojica muškaraca odlučila su se za jelo na otvorenom. S
Colledom ih je bilo ukupno šestorica.
Hyde ustane i napusti terasu.
— Molim vas moja kola — reče čuvaru ružičasta lica — crni
»BMW«.
— Odmah, monsieur. — Čuvar potrči do ulaza u podzemnu garažu.
Odmah zatim izveze »BMW« natraške, veoma brzo i veoma spretno.
Hyde zahvali i dade mu još jedanput napojnicu.
— Ali vi ste mi već jedanput…
— Popijte čašicu u moje zdravlje!
— Tisuću puta hvala, gospodine!
Nakon približno dvadeset minuta izašli su iz restorana prvi članovi
televizijske ekipe i pošli prema »VW« kombiju. Hyde je odvezao
svoja kola oko lijehe cvijeća na drugu stranu. Nakon približno pola
sata skupili su se svi. Colledo je sjeo u plavi »opel diplomat«, jedan
je čovjek sjeo kraj njega, a drugi su ušli u kombi. Colledo krene
polagano prvi, a kombi za njim. Išli su od hotela prema dolje. Hyde
upali motor i krene za kombijem. I na Croissetti je još uvijek vladao
podnevni mir. Colledo skrene na desno, a dvoja kola ostadoše iza
njega. Hyde poveća razmak od »VW« kombija.
Sada su se troja kola kretala desno kroz Rue de Belges, ubrzo su
skrenula lijevo u Rue d’Antibes i odmah zatim ponovno desno u Rue
Foche, preko koje su stigli na »brzu cestu« broj dvanaest. Ta široka
cesta, koja se tu strmo penjala, dovela ih je do velikog ali loše
izgrađenog križanja kod željezničkog nadvožnjaka, na početku
velikog Boulevarda Carnot. Tu su automobili bili natiskani, bilo je
veoma mnogo semafora i nervoznih saobraćajnih policajaca sa
zviždaljkama. Tri su se automobila kretala kroz Boulevard Carnot sa
sjenovitim visokim drvećem sve do raskrsnice gdje se nalazila cesta
koja je vodila na autostradu. Uz rub te uske ceste stajala su
žandarmerijska otvorena kola, a na klupama je sjedilo oko tridesetak
teško naoružanih uniformiranih policajaca. Hyde stane, jer su pokraj
žandarmerijskog vozila stala i oba televizijska vozila. Jedan oficir
priđe plavom »diplomatu«, salutira i nešto porazgovori s Colledom.
Hyde se ugrize za usnu. Stao je ispred semafora na kojem se upalilo
zeleno svjetlo. Iza njega započe trubiti nekoliko vozača iz svojih kola
kao da su poludjeli. Vikali su svi u jedan glas.
— Crevez, salopard.
— Mon Dieu, quel con!
— Allez, allez, assassin!{ 70 }
Hydeu po teče znoj s čela, pa preko obrva na oči. »Moram se
maknuti odavde, i to veoma brzo.« Nagazi papučicu gasa. »BMW«
pojuri kao strijela i prošiša kraj »VW« kombija, »opel diplomata« i
žandarmerijskih kola. Hyde naprosto nije imao drugog izbora. »E,
baš sranje! I što ako oni sada izvuku Chan Ragaija iz skrovišta, prije
nego što ga uspijem ubiti«, razmišljao je i vozio polaganije. »To će
biti veliko veselje! Skupa s tom silnom žandarmerijom! Moram
pričekati da me oni prestignu i voziti za njima! Sam vrag zna kamo
se taj Chan Ragai djenuo!« U retrovizoru primijeti da su se najprije
pojavila policijska kola, pa zatim »diplomat« a na kraju i kombi. Hyde
propusti sva troja kola ispred sebe. Sad su prolazili pokraj restorana
»Moulin de Mougins«. »Tu ima dobre klope«, idiotski pomisli Hyde.
Uskoro zatim opet posta nervozan. Desno se pojavila crkva Notre
Dame de Vie. »Ako momci žele stići u La Roquette sur Siagne, onda
moraju poslije velikog zavoja skrenuti na državnu cestu broj
osamdeset i pet, i to nadesno.« Na kombiju zasvijetli desni
žmigavac. »No, dakle!« I Hyde dade desni žmigavac na svom
»BMW-u«. Dok je vozio iza malog konvoja po državnoj cesti u
smjeru Grassea grozničavo je razmišljao. »Nema sumnje, braća su
se uputila u La Roquette sur Siagne. Zar se Chan Ragai sklonio
negdje odakle će ga oni pokupiti putem za La Roquette'? Morley je
znao da će se snimati u ’Villi Biblos’. Uvijek do sada on je bio točno
informiran o svemu što se ticalo televizije. Na to se uvijek moglo
osloniti. I ovaj put također.«
Izlaz za Le Val de Mougins. Konvoj ostade na državnoj cesti. Hyde
također. Slijedeći je izlaz vodio u La Roquette sur Siagne. Konvoj
skrene kod velike, stare platane lijevo. Hyde također. Razmišljao je:
»Moram riskirati. Naprosto moram riskirati. Moram tamo stići prije tih
pasa! Da, prije njih!« Pritisne papučicu gasa do kraja i pojuri. I dok je
prestizao troja kola u susret mu je dolazio jedan »peugeot«. Samo
četvrt metra i »BMW« bi se zaletio u njega. Hyde samo primijeti,
kako je sasvim blizu njega proletjelo užasnuto vozačevo lice. Sada je
vozio punom brzinom, potpuno bezobzirno. Na svakom zavoju kola
su se strahovito zanosila, gume su škripale, ali Hyde nije skidao
nogu s gasa.
Opet je parkirao u jednoj od iskopanih udubina ispred naselja, gdje
je još bilo gradilište. Najvećom brzinom izvuče iz prtljažnika torbu od
lanenog platna, te istrči na cestu. Još uvijek je bilo sve mirno, ali oni
mogu stići svakog časa.
Hyde potrči. Za jedan se tren toliko oznojio, da mu je znoj potekao
niz tijelo. Sav se zadihao. Srce mu je ludo udaralo. Protrči preko trga
s trgovinom živežnih namirnica i s barom. Nekoliko se starijih ljudi
kuglalo u sjeni platana. Nitko nije obraćao pažnju na njega. Potrči niz
usku Avenue du Roi Albert. Stiže do zida i željeznih nakrivljenih
vrata sa zarđalim šarkama. Popne se preko zida i skoči u visoku
travu kojom je bio obrastao zapušteni vrt. Sada je već začuo kako se
približava buka motora. »Dolaze!«
Pojuri kroz vrt, zatim oko kuće što je napuštena stajala na suncu,
ušulja se kroz okance na podrumu i zavuče se iza velike naslage
drva za loženje. Naslagane cjepanice dosezale su gotovo do stropa.
Znojio se toliko da su i košulja i hlače bile potpuno natopljene
znojem, te su kapljice znoja padale na pod. Potrudio se da se smiri,
da polaganije diše. Otvori torbu, sastavi Springfield i natakne na
pušku prigušivač kao i na cijev parabeluma. »Kad stignu, sve će
pretražiti«, razmišljao je. »I podrum, dakako. Ako budem imao sreće,
neće me otkriti. Ako pak ne budem imao sreće, prije nego što
poginem maknut ću tih pasa što više budem mogao. U svakom
slučaju bit će to prava pucnjava, jer moram gore ubiti i Chan Ragaija.
Ah«, razmišljao je Hyde, »izvukao sam se ja već i iz veće hrpe
govana.«
Začuo je glasove, rečenice, ispremiješane na njemačkom i
francuskom i uz to zapovijedi na francuskom.
— Desetorica neka pretraže vrt! Petorica idu sa mnom u kuću!
Ostatak neka osigurava okolni prostor! Trenutak. Ragai mi je dao
sve ključeve. Otključat ću. — »To mora da je oficir«, pomisli Hyde.
»Ragai mu je dao sve ključeve. Dakle, dovest će ga ovamo. U
pratnji, dakako. Ali, najprije valja sve pretražiti. Petnaestorica će
osiguravati okolni prostor«, razmišljao je, dok su se već stepenicama
koje vode u podrum čuli koraci čizama. Ležao je u tami iza
naslaganih cjepanica na hladnom tlu, s nabijenom i otkočenom
Springfieldicom. U podrum su sišla dvojica. Imali su džepne
svjetiljke. I bili su ljutiti.
— I sve to po toj paklenoj vrućini, čovječe — reče jedan bijesno. —
Još ću poginuti zbog te svoje uniforme!
— Serem ja na prokletog kapetana — reče drugi. — Ovdje nema
nikoga. Majmunska posla!
Čulo se, kako se koraci po kamenim stepenicama udaljuju. Vrata
koja vode gore ostadoše otvorena. Hyde se naceri. »Eto, dakle«,
pomisli. »Eto, dakle! Samo da i dalje bude tako!« Sada je čuo
udaranje koraka u čizmama iznad sebe. »Oni zaista pretražuju
kuću«, mislio je. »Jasno, idiote«, razmišljao je. »Jasno da pretražuju
cijelu kuću.« Odjednom začuje Colledov glas: — Petnaest sati. Mi
smo točni. Sada mora doći.
— Po svoj prilici — odgovori neki drugi glas. — Mladiću, ostavi
prozore zatvorene! Samo ćeš pustiti vrućinu unutra.
— Snimat ćemo na otvorenom — reče Colledo. — Ispred kuće.
Hyde je nepomično ležao na vlažnom kamenom podu podruma.
Vonjalo je na plijesan, jako je vonjalo na plijesan.
I pola sata kasnije, još je uvijek ležao na istom mjestu.
Gore je sve bilo mirno. Većina policajaca očito je napustila vilu.
Televizijska ekipa je pušila, Hyde je to osjećao po mirisu. I on bi tako
rado zapušio.
— Svinjarija — reče neki muški glas. — Zar taj stari glupi konj ne
može biti točan?
— Jezik za zube, Franz — odgovori drugi glas. — Taj će već doći.
Nemoj biti tako zajeban. Uvijek si tako zajeban, Franz.
— Ah, ne zajebavaj — reče prvi glas. Hyde pogleda na svijetleći
brojčanik svog ručnog sata. Bilo je 15 sati i 33 minute.
Ni tri minute iza četiri Chan Ragai još uvijek nije stigao.
Hyde začuje Colledov glas: — Nešto je krenulo naopako,
prokletstvo.
— I ja se bojim, Conny — reče neki muški glas.
 — Što da sada uradimo? — upita netko na francuskom.
— Nazvat ću Jean-Marie, kapetane — začuje se Colledov glas.
— Da, trebalo bi — odgovori kapetan.
Hyde začuje kako netko okreće telefonski broj. Nakon toga začuje
se Colledov glas, ovaj put na francuskom: — Jean-Marie? Ovdje
Colledo. Što… — Zašuti i reče tek nakon dulje vremena: — Hvala,
Jean-Marie… Ne, ne, nestanite! Odmah! — Slušalica je spuštena.
Colledo se obrati sada kapetanu.
— Veliko sranje — užasnuto reče kapetan.
— Što se dogodilo, Conny?
— Otišao je — reče Colledo.
— Što znači otišao?
— Znači to što znači, idiote!
— Polako, Conny, hoćeš? Uvijek polako. Gdje je on?
— Jean-Marie kaže, da je odletio.
— Kada?
— Što?
— Kada?
— Danas prije podne. Deset i trideset. S PAN AM-om u Atenu.
— Atenu? To kaže Jean-Marie?
— Da. — Colledo sada to objasni i na francuskom, kako bi sve
razumio i policijski kapetan i njegovi ljudi. — Ragai je u osam sati i
trideset minuta otišao iz hotela u Mouginsu.
— Iz kojeg hotela?
— Iz hotela »Le mas candille«. Tamo nas je trebao čekati i biti
ovdje danas u tri sata.
»Oh, ne«, pomisli Hyde. »Oh, ne! Dođe mi da puknem od smijeha.«
Ugrize se u ruku. »O, bože«, pomisli. »O bože, ne! Chan Ragai je
bio u ’Mas candille’. U mojem hotelu!«
— Otkuda to zna Jean-Marie?
— Idiot! Pa on je pazio na njega od prekjučer. I on je stanovao u
»Mas candille«. Ragai to nije znao. Zabranio je svaku zaštitu. Bojao
se da ga se ne uoči.
»Ne«, pomisli Hyde. »Ne, ne, ne!«
— I?
— I danas ujutro oko pola osam sišao je Chan Ragai do recepcije,
platio račun, zatim su mu stvari odnijeli do kola, i — otišao. Na
aerodrom Nice. Jean-Marie mu je čitavo vrijeme bio za petama.
Točno je sve čuo kod PAN AM šaltera. Ragai je već rezervirao. Za
Atenu.
— Kako to da nam Jean-Marie nije ostavio nikakvu poruku u
»Majesticu«?
— Jer nije imao pojma o čemu je riječ! On je samo trebao pripaziti
na Ragaija dok mi ne dođemo.
— Prokletstvo, a zašto nije nazvao Frankfurt, Televiziju?
— Čovječe, pa kažem ti da on nema pojma što mi hoćemo od
Ragaija. Zar misliš da sam mu to objesio na nos?
— Tko je uopće taj usrani Jean-Marie?
— Osobno ga ne poznam. Kad god treba pripaziti na nekoga iz
ovog kraja, uvijek nam on uskoči.
— Tko mu je naredio da pazi na Chan Ragaija?
— Kleinhals, glavni urednik. Telefonski je razgovarao s njim. Jean-
Marie i Kleinhals su se upoznali, kad je Kleinhals ovdje jedanput bio
napadnut. Tada ga je Jean-Marie izvukao iz grozne tučnjave. Od
tada su prijatelji. Prije tri godine, u ljeti.
— Kako to da je Kleinhals bio ovdje?
— Bio je tu na dopustu. Nemoj da poludim! Ragai je kidnuo, ta
svinja — poviče Colledo.
— A što taj Jean-Marie radi kad ne pazi na ljude?
— Tu je nekoć stanovao neki multimilijunaš, u La Roquette sur
Siagne. Lijepa vila. Na putu za groblje, Kleinhals mi je to pričao.
Jean-Marie je bio jedan od njegovih tjelohranitelja. Kasnije je taj
milijunaš umro. Vila je imala prekrasan položaj. Jean-Marie je nekoć
bio boksač. Teškaš.
— Sve ti je to pripovijedao Kleinhals?
— Da glupane! Otkud bih to inače znao! Jean-Marie je bio gotovo
očajan. Nije znao što da radi. Kleinhals mu je rekao, ako bi se u
međuvremenu slučajno nešto dogodilo, neka samo čeka u hotelu
»Le mas candille«, dok netko od nas ne nazove. I eto, sad sam ja
nazvao. Jesi zadovoljan? Ili imaš još kakvih pitanja?
— Da. Kako to, da je Jean-Marie još uvijek tu, a njegov je milijunaš
mrtav?
— Kupio je to malo imanje. Voli ovaj kraj. Ne želi nikada više živjeti
nigdje drugdje, kaže Kleinhals. Hajde sada, hajde, hajde, hajde!
 — Hajde, kuda?
— Natrag u Cannes. Moram nazvati direktora.
— No, pa onda ga zovi, čovječe!
— Ne, odavde. Ovaj telefon možda nije siguran. A niti iz hotela. S
pošte — reće Čolledo.
— O bože, kakva je to gadna svinjarija, prokletstvo! — Zatim je
nastavio razgovor s kapetanom, na francuskom.
Deset minuta kasnije Hyde začuje šum motora. Kola su krenula.
»Po tom uskom putu, morat će voziti unazad«, pomisli. »Ne,
vjerojatno će se okrenuti u vrtu. I ja moram na telefon. Isto tako brzo.
Zašto je taj Chan Ragai pobjegao?
— Sada je petnaest sati po srednjoevropskom vremenu, petak,
dvadeset i treći ožujka tisuću devetsto osamdeset i četvrte. Ja se
zovem Chan Ragai. Rođen sam drugi kolovoza tisuću devetsto i
jedanaeste u Teheranu. Iranski državljanin, udovac, islamske
vjeroispovijesti. Neizlječivo sam bolestan i preostaje mi najviše još
pet mjeseci života.
Čovjek koji je govorio ove riječi gotovo istodobno, dok je Colledo s
televizijskom ekipom i francuskom policijom stigao u malo mjestašce
La Roquette sur Siagne i u vilu »Biblos«, a Wayne Hyde ležao iza
visoke naslage drva u podrumu, imao je usko lice maslinaste boje
nalik na pticu grabljivicu i tamne, melankolične oči. Kosa mu je bila
tamnocrna. Iznad gornje usne nosio je uske, njegovane, crne brčiće.
Odijelo je bilo preveliko za njegovo omršavjelo tijelo, a isto tako i
košulja, čiji je okovratnik stršao oko prst širine od vrata. Imao je
velike, žute zube. Glas mu je zvučao veoma umorno.
Sjedio je u stanu Daniela Rossa, u Frankfurtu, u Aleji Sandhofer,
okrenut leđima pisaćem stolu. Sve su zavjese bile spuštene. Na
visokim stativima bili su upaljeni veliki reflektori. Na starog čovjeka
jadna izgleda bile su uperene dvije Arriflex kamere. Jedna je
snimala. U čitavoj hrpi kabela jedan je tonmajstor instalirao
aparaturu i sa slušalicama na ušima promatrao kazaljke na
instrumentima. Iza kamera sjedili su Mercedes i Daniel. Pokraj njih
dva policajca s mašinkama. Još dvojica patrolirali su ispred prozora
stana u parteru. Na cesti su bila parkirana policijska patrolna kola s
još četvoricom policajaca. U Frankfurtu na Majni je padala kiša. Iza
kuće cvali su na tratini šafrani.
 — I upravo me to kratko vrijeme koje su mi prognozirali najbolji
specijalisti u Parizu nakon najtemeljitijih pretraga ponukalo, da nakon
višegodišnje apsolutne povučenosti posljednji put istupim pred
javnošću — pred milijune i milijune ljudi cijeloga svijeta. Do jučer,
četvrtka rano ujutro, živio sam u svojoj kući u malom selu La
Roquette sur Siagne u južnoj Francuskoj, blizu Cannesa. Smrtnu su
mi osudu liječnici saopćili već prije mjesec dana. Kad su me tragatelji
Televizije Frankfurt napokon pronašli u La Roquette sur Siagne i rekli
što žele od mene, molio sam jedan dan vremena da razmislim. Zatim
sam izjavio da sam spreman stupiti pred kameru i iznijeti sve što
znam o filmu, koji su snimili američki i sovjetski vojni snimatelji za
vrijeme konferencije takozvane Velike trojke: Churchilla, Roosevelta i
Staljina, između dvadeset osmi studenoga i prvi prosinca tisuću
devetsto četrdeset i treće. Izjavu o tom filmu, mogu dati, jer sam u to
vrijeme bio u Teheranu rezident tajne službe nacističkog ministra
vanjskih poslova Ribbentropa.
Chan Ragai poče kašljati. Bio je to suh, jaki kašalj, čini se popraćen
bolovima, jer je Chan Ragai nabrao lice i zgrčio se. Na ustima je
držao maramicu. Potrajalo je stanovito vrijeme dok je nastavio
govoriti.
— Oprostite. Sve do pojave tragatelja, živio sam u uvjerenju da je
taj film u Berlinu za vrijeme rata ili bio uništen, izgubljen ili da je
nestao. I'kada sam saznao da taj film još postoji i to presnimljen na
video-kasetu, te da se vodi zakulisni rat s ciljem da se likvidira ljude
koji nešto znaju o filmu, kao što sam na primjer ja, kako bi se na taj
način onemogućilo djelovanje tog filma nakon emitiranja, odlučio
sam se da i ja progovorim, jasno, uz sve moguće zaštitne mjere
njemačke i francuske policije. Znam da moram uskoro umrijeti — ali
ne želim da to bude prije roka koji mi je određen. Moje će se stanje
dakako pogoršati. I zato dajem svoju izjavu već danas, samo jedan
dan nakon što sam napustio svoju malu kuću u južnoj Francuskoj.
Tamo se neću vratiti nikada više.
Njegovo izlaganje opet prekine žestoki kašalj. Na čelu su mu izbile
sitne kapljice znoja.
— Isključi — reče Daniel. Kamerman zaustavi aparat.
— Odmorite se malo, gospodine Ragai. Ne smijete se toliko
naprezati. Radit ćemo s pauzama. Svi znaju da vam je naporno
govoriti.
Mercedes je ustala, te iz vrča u čašu natočila vode. Ragai je
zahvalno pogleda i uze čašu u desnu ruku omršavjelu gotovo do
kosti, i popije vodu u malim gutljajima. Nasloni se natrag i sklopi oči.
Nakon nekoliko minuta već se malo oporavio. Kamera je opet radila,
a snimao se i ton.
— Upozorili su me na to — nastavi Ragai — da na Televiziji postoji
izdajica, koji svaki korak poduzet od štaba u vezi ovog filma odmah
javlja onima, koji po svaku cijenu žele spriječiti napredovanje tog
projekta. Bilo nam je, dakako jasno, da sam upravo ja — s obzirom
na najnegativniji stav iranske vlade prema Sjedinjenim Američkim
Državama i prema Sovjetskom Savezu — da sam upravo ja osobito
ugrožen, jer protivnike tom poduhvatu valja potražiti upravo u
objema velesilama. I zato je jedan veoma uski krug upućenih u tu
stvar učinio pustolovni plan. Ostalima je'saopćeno, da će danas, u
petak, doputovati u Nicu šef emisije za politiku i suvremene
događaje zajedno sa snimateljskom ekipom i u mojoj kući u La
Roquette sur Siagne uzeti moju izjavu. To se i dogodilo. Upravo sada
mora se u mojoj kući nalaziti gospodin Colledo, snimateljska ekipa
kao i francuska policija, koju su zamolili za zaštitu — a također i
potencijalni atentator, jer je nepoznati izdajica sasvim sigurno
obavijestio protivnike o tom poduhvatu. U to su upućeni jedino još
visoki policijski oficiri Departements Alpes-Maritimes. Dva
žandarmerijska oficira odletjela su jučer prije podne — nakon malog
manevra zavaravanja — privatnim avionom iz Nice u Frankfurt. Na
aerodromu me je čekala njemačka policija. Noć sam proveo u ovom
stanu, iz kojega zbog sasvim razumljivih razloga vidite kao pozadinu
samo zavjesu iza mene. Nakon što dadem izjavu, odmah ću
produžiti let za Teheran, pod zaštitom policije dakako, gdje me čeka
kuća na nekom nepoznatom mjestu. To je moja situacija. A sada ću
izvijestiti, što znam o filmu.
Ragai maramicom otare znoj s čela.
— Moj neposredni pretpostavljeni u Berlinu koji me zaposlio i koji je
bio odgovoran za obavještajnu mrežu Srednji istok, zvao se Georg
Ross. Kao što je u takvim službama uobičajeno, i mi smo za našu
radio-vezu i kurirsku vezu imali dogovorenu šifru koju smo često
mijenjali. Pravodobno prije početka konferencije, dobio sam od
Rossa radio-obavijest, kojom mi nalaže da najtočnije pratim sve što
je u vezi sa sastankom Velike trojke. To sam i učinio.
— Što ste poduzeli, gospodine Ragai? — upita Daniel koji je isto
kao i Mercedes i Ragai imao oko vrata mali mikrofon.
— Imao sam izvrsne suradnike. Uspio sam dvojicu svojih ljudi
namjestiti kao konobare u britanskoj delegaciji, još dvojicu u veoma
brojnu američku i jednoga u Sovjeta. Tih pet konobara ubacio sam
zajedno s mnogobrojnom domaćom radnom snagom koja se tada
tražila, jer, dakako, netko je morao i pospremati sobe, čistiti zgradu i
servirati. Kuhare su sve tri delegacije dovele sa sobom. Molotov je
stigao već dvadeset i šestog, a britanska i američka delegacija stigle
su u Teheran dvadeset i sedmi studenoga. S njima je došlo i veoma
mnogo novinara, reportera i snimatelja filmskih žurnala. Jedan od
dvojice kojeg sam ubacio Amerikancima, bio je moj najmlađi i
najsposobniji agent.
— Kako se zvao? — upita Mercedes.
— To ne znam ni do dana današnjega.
— Ne razumijem… — poče Daniel.
— Taj je čovjek bio Nijemac. Poslao mi ga je Georg Ross iz Berlina.
On je, dakako, imao isprave i ime. Morao je to imati radi vlasti u
Teheranu, kako bi dobio dozvolu boravka. A papiri su, jasno, bili
krivotvoreni.
— Što znači »jasno«? Je li bilo uobičajeno da vaši suradnici žive s
lažnim papirima?
— Nije bilo baš uobičajeno. Ali se često đogađalo. U svakoj se
službi događa nešto takva. Dakako, uvijek netko s vrha — vođa
mreže — zna tko su ti ljudi uistinu i kako se zapravo zovu. Prije nego
što ih se uzme u službu, mora ih se najtemeljitije provjeriti, tj.
najtemeljitije sve saznati o njima. Taj mladić, moj najbolji agent,
kojeg mi je Ross poslao iz Berlina, zvao se Werner Kalmann — na
papirima. Za sve poslove koje je dobivao sva obavještenja koja je
slao radiom ili kurirskom vezom dobio je oznaku CX dvadeset i
jedan.
— CX dvadeset i jedan — ponovi Daniel.
— Da, CX dvadeset i jedan. I upotreba takvih kratica nije bila ništa
neobično.
 — Ali, kao što ste rekli, šef službe je znao točno sve podatke o
čovjeku s takvom karticom.
— Točno. — Ragai kimne.
Daniel pogleda Mercedes. Šapne: — Onda je moj otac lagao kad je
tvrdio kako nije znao tko je bio CX dvadeset i jedan. On je i te kako
točno znao.
Mercedes kimne. — Ili sada laže Ragai — prošapta ona.
Daniel progovori opet naglas: — Rekli ste »mladić«, gospodine
Ragai? Koliko mu je bilo godina?
— Osamnaest.
— Koliko?
— Osamnaest godina! I ja sam bio veoma iznenađen njegovom
mladošću. Ali, Ross je dobro znao koga mi je poslao. Taj tajanstveni
CX dvadeset i jedan govorio je tečno perzijski, engleski i francuski.
Bio je superinteligentan, unatoč svojoj mladosti, nevjerojatno
načitan, obrazovan i naprosto informiran o svemu. Imao je sjajne
manire. Mogao se ubaciti svukud — kao sin iz bolje kuće, kao bogati
playboy, kao snob — a isto tako i kao konobar. Umio je, naime,
izvrsno servirati.
Dvojica su kamermana izmijenila poglede. Prvi je time dao znak, da
njegova filmska kaseta ima svega još nekoliko metara
neosvijetljenog filma. Po prokušanom sistemu, tada je drugi
uključivao svoju kameru. Kolega bi potom imao vremena, da u miru
uloži novu kasetu.
— CX dvadeset i jedan veoma je brzo postigao veliki uspjeh —
nastavi Chan Ragai. Glas mu je bivao sve tiši, a umorne oči napola
su se sklapale. I dok je pripovijedao što se događalo, ti su događaji
za njega još jedanput postali stvarnost. — Već u noći između
dvadeset i osmi i dvadeset i deveti studenoga potražio me oko dva
sata u mom stanu, jer je, kao što je rekao, saznao vrlo važnu
informaciju. Bio je veoma miran i odmjeren. No, zato sam ja bio
veoma uzbuđen…
— Riječ je o slijedećem, šefe — reče vitak mlad čovjek ugodne
vanjštine, koji je radio pod oznakom CX dvadeset i jedan. — Svi
američki novinari, ekipe s radija i kamermani za snimanje tjednih
filmskih žurnala ostat će u američkoj ambasadi. Međutim, kao što
znate, Roosevelt i njegov veliki štab preselio je na nagovor
sovjetskog ministra vanjskih poslova Molotova danas poslije podne u
zgradu na prostoru sovjetske ambasade.
— Da — reče Chan Ragai. Kad ga je nazvao CX dvadeset i jedan,
on je već spavao i sada ga je dočekao u pidžami i jutarnjem ogrtaču,
razbarušene kose, u dnevnoj sobi, na kauču. — Zbog sigurnosti, čuli
su naši ljudi. Sovjetski službenici iz službe sigurnosti otkrili su,
navodno, njemačku urotu. Teheran, kažu oni, središte je čitave
špijunaže sila Osovine na Srednjem istoku i sve do nedavno
isključivo pod njemačkom kontrolom, a među stanovništvom ima
veoma mnogo simpatizera Nijemaca. Navodno da je planiran atentat
na Roosevelta. Bilo bi to lijepo, zar ne? Cigaretu?
— Hvala, šefe. — Smeđokosi CX dvadeset i jedan, osjećajnih
tamnih očiju, odmahne glavom.
— Onda barem sjednite! — Ragai zapali sebi cigaretu i otpuše dim
u zrak. U njegovoj je kući funkcioniralo centralno grijanje. U
Teheranu je bilo strahovito hladno. — U tom govorkanju o
njemačkom utjecaju i o simpatijama za Njemačku, ima, dakako,
nešto istine. Ali mogu, na žalost, reći samo to, da Rusi ipak
pretjeruju. Velika trojka bi sigurno izabrala neki drugi grad za svoj
sastanak, kad bi se ovdje zaista osjećala u opasnosti. Naposljetku,
službe sigurnosti svih triju nacija ispitale su prikladnost grada za taj
sastanak — tjednima prije nego što su stigle delegacije.
— Tako je — reče CX dvadeset i jedan i sjedne podigavši malo
besprijekorno izglačane nogavice hlača. Mladić je bio veoma
njegovan, skinuo je konobarsku odjeću i bio odjeven u plavo odijelo.
— Razumljivo, ta priča o uroti samo je izgovor da se američkog
predsjednika i njegove suradnike na neki način domami na sovjetski
teritorij i najvjerojatnije u neposrednu blizinu sovjetskih uređaja za
prisluškivanje. Rusima je poznat strah Amerikanaca od atentata;
istina, nekoliko njihovih predsjednika je ubijeno. Rusi su sjajno
iskoristili taj njihov strah koji je i pomalo paranoidan. Američki
novinari, radio-izvjestitelji i snimatelji filmskih žurnala udaljeni su sad
dva kilometra od američke delegacije u ambasadi. Tamo se i
opskrbljuju. Dodijeljen im je domaći personal. Ja sam, hvala bogu,
bio do sada a i od sada sam nadležan samo za ljude u ambasadi.
— Kako to »hvala bogu«?
 — Čekajte, šefe, čekajte. Nisam morao poduzimati gotovo ništa.
Sve se odvijalo samo od sebe. Vidite: već mi je jučer upalo u oči da
su se dva američka kamermana prilično izolirala od sveopćeg
bratimljenja sa svim ostalim novinarima. Čini se, da su tako postupali
po vlastitoj želji već od samog početka. Jeli su za malim stolom za
dvoje, jedva da su razgovarali s kolegama, a i njihove dvije sobe
smještene su malo postrance u ambasadi. Jedan se zove William
Mackenzie, a potječe iz Kalifornije, a drugi je iz New Yorka i zove se
Ernest Rosen. Poprilično smiješna sprega, njih dvojica.
— Kako to smiješna?
— Mackenzieu je možda dvadeset i sedam, dvadeset i osam, a
Rosenu najmanje četrdeset godina. Istog su ranga: corporal{ 71 }.
Imam dojam, da se moraju veoma mnogo truditi, kako bi izdržali
jedan s drugim. Rosen ima ženu, ali nema djece. Mackenzie ima
veliku obitelj s troje djece. Rosen pije, ali ne puši. Mackenzie puši
poput Turčina, a i cuga. To se ne može drukčije reći, šefe. Kad sam,
eto malo prije otišao od njega, bio je natočen do kraja. Morao sam
mu skinuti odijelo i pomoći mu da legne u krevet.
— Vi ste do sada bili u ambasadi?
— Pa kažem vam! Ionako sam imao kasnu službu, a poslije toga
još me je Meckenzie poveo gore k sebi.
— Slušajte, da su vas otkrili…
— Ali nisu, šefe. Ove je noći u američkoj ambasadi pijano mnogo
novinara. I uzbuđeno. Radi navodnih planova o atentatu. Dakako, i
novinari su načuli o tome. Nikoga nije umirio Hopkinsov demanti i
izjava da ništa od tih govorkanja ne smije biti objavljeno. A pogotovo
ne današnje, to jest jučerašnje stvarno preseljenje. Već se prekjučer
pilo veoma mnogo. Većina je mladića bila nalivena. Mackenzie
također. Posvađao se sa svojim kolegom Rosenom, ja razumljivo ne
znam zašto, i Rosen ga je ostavio samoga, te otišao u svoju sobu.
Mackenzie je ostao sjediti dolje i stalno me nešto zapitkivao. Htio je
znati što ja mislim o uroti, da li zaista u gradu ima veoma mnogo
njemačkih agenata, da li sam rodom iz Teherana, da li su mi poznate
prilike ovdje, da li možda znam tko radi za Nijemce i tako dalje.
— Prilično čudno, zar ne?
— Da, šefe. I ja mislim. Ali do te mjere pijan, kao što je bio on…
Uhvatila ga fiksna ideja. Prekjučer još nisam znao kakva. Danas to
znam.
— Kakva fiksna ideja? — upita Chan Ragai. Crna mu se kosa
sjajila pod svjetlom lustera.
— Po redu, šefe! Po redu! Ja sam, dakle, odmah prihvatio
Mackenzijevu igru i rekao mu, da sam rođen ovdje, a kad se divio
mom fantastičnom engleskom, rekao sam također kako sam radio
prije rata godinu dana u Americi kao konobar, i to u Kaliforniji, u Los
Angelesu. A on živi u San Diegu, sasvim blizu, pa je zbog toga
postao još povjerljiviji i sentimentalniji. Kad sam ga upitao zašto se
on i njegov kolega drže postrance od drugih, rekao je da oni imaju
»top secret mission«{ 72 } o kojoj ne bi smio govoriti, na što ga ja,
dakako, nisam prisiljavao, nego sam samo brinuo o tome da se
dobrano natoči. Postao je plačljiv, nazvao me djetetom i tražio da ga
zovem Bili, te sam i ja morao zajedno s njim popiti nekoliko čašica.
No da, u sali je bilo veoma mnogo gostiju, bila je velika buka, nitko
nije obraćao pažnju na nas, pa sam ga ja, dakle, zvao Billom, a on
mi je ispričao da je u dreku, i to dobrano, i da ne zna što će od
briga…
— Kakvih briga? Kako to u dreku?
— To mi nije rekao. Prekjučer mi to još nije rekao. Prekjučer je
samo dao nešto naslutiti, počeo je opet nešto o njemačkim
agentima, i da bih ja ipak morao poznavati nekoga od njih, a ja sam
samo kimao glavom i govorio kako čujem svašta i znam mnogo o
ovim ljudima ovdje, a imam i mnogo prijatelja. Međutim, tada je
došao jedan član službe sigurnosti i zahtijevao od Mackenzieja da
ode u krevet. Bilo je to prekjučer. Zato me je i molio jučer uvečer da
odem s njim u sobu.
— Zašto?
— Da možemo nesmetano razgovarati. Kao što sam rekao, opet je
bio potpuno pijan, ali danas nije govorio zaobilazno, danas je govorio
sasvim konkretno. Rekao mi je da je do grla u dugovima, da je na
konjskim trkama izgubio čitav imetak.
— Koliko?
— Više od šezdeset tisuća dolara.
Ragai kaže: — Blebetanje. Pijano blebetanje. Ako je tu zaista u
»top secret mission«, onda ga je armija prije toga dobro prorešetala.
Čovjek koji ima tolike dugove predstavlja veliki rizik! Može ga se
ucijeniti, u stanju je izdati za novac svoju misiju…
— Upravo to — reče CX dvadeset i jedan.
— Što upravo to?
— Upravo to je i učinio.
— Izdao je svoju misiju? Vama?
— Da, šefe.
— Ove noći?
— Ove noći. Učinio je čak i više. Ispričat ću vam to kasnije. Htio
sam samo reći, razumljivo da su ga dobro provjerili. To sam mu
odmah i spomenuo. Rekao je, da nitko živ ne zna za njegove užasno
velike dugove. Budući da je veoma spretno potpisivao mjenice, a
njegovi su vjerovnici u Los Angelesu, tako armija nije mogla ništa
otkriti. Moj novi prijatelj Bili čak je jednu mjenicu krivotvorio, kao i dva
čeka, te ako se to otkrije i dospiju i druge već x-puta prolongirane
mjenice, ode moj Bili najmanje deset godina u ćuzu. No, na to sam
mu rekao da mi je strašno žao i da mu barem mogu pomoći, jer da
otkad sam bio preko jako volim Amerikance. On mi je rekao da bih
mu mogao pomoći, siguran je u to, pitanje je samo da li ja to hoću.
Upitao sam ga na što on to misli, a on mi je kao odgovor izdao tu
»top secret mission«.
— Trenutak molim, samo trenutak — reče Ragai. — Pa valjda to ne
mislite ozbiljno?
— Što, molim?
— Da vas je jučer taj Mackenzie zamolio da pođete s njim u sobu.
— Kako da ne, sasvim ozbiljno.
— Slušajte! Amerikanci dovode sa sobom dva kamermana u tu
»top secret mission« i jedan od njih počne sasvim tako jednostavno
brbljati, odvuče nekoga sa sobom u sobu i potuži se — a da to
služba sigurnosti nije odmah otkrila i izbacila vas napolje? I da vam
to povjerujem, čovječe?
— Morate mi vjerovati, šefe!
— Prokletstvo, zar je moguć takav nemar? Pa nisu valjda
Amerikanci idioti! Valjda čuvaju dvojicu svojih tako važnih ljudi!
— Radili su to — ali u početku. Kad se, međutim, čulo to šuškanje o
atentatu na Roosevelta, sve je uhvatila panika. Šefe, vi naprosto ne
možete zamisliti, kakvo je stanje u američkoj ambasadi! Svi su se
naprosto usrali u gaće. To je prava histerija, jurnjava, svi su totalno
izgubili glavu! Službu sigurnosti treba naprosto žaliti. Svake minute
nove priče. Dakako, pod normalnim okolnostima Mackenzie ne bi
nikada mogao sa mnom ovako razgovarati. Ali u toj sveopćoj zbrci…
Sreća… naprosto imamo sreće, šefe!
Ragai ustane, ugasi cigaretu i poče hodati po sobi gore-dolje!
— Dakle, da čujemo — reče on.
— Dakie, Mackenzie i Rosen se nalaze ovdje sa zadatkom da
snime jedan film, ali jedan sasvim osobiti film. Poslije dugog
okolišanja Mackenzie je naposljetku iznio sve otvoreno. To će biti
neka vrsta dokumentarnog filma: dolazak delegacija, put s
aerodroma u grad, glavni sudionici, sjednice i sastanci, službeni
ručkovi, sve po točno izrađenom planu. Dolazak delegacija i prve
stvari već su snimili, rekao je, ali najvažnije tek dolazi.
— Najvažnije?
— Bolje da sjednete, šefe, inače biste se mogli srušiti. Dakle, moj
prijatelj Bili tvrdi da su Amerikanci i Rusi spremni, da ovdje u
Teheranu za vrijeme trajanja konferencije sklope međusobni tajni
sporazum. Da sklope ugovor, o kojem Englezi ne smiju ništa znati.
Taj će ugovor navodno sačiniti Rooseveltov savjetnik Harry Hopkins i
Staljinov savjetnik general Vorošilov, a zatim će ga Staljin i
Roosevelt potpisati. Sve to Bili i Rosen trebaju snimiti — dakle, kako
se Hopkins i Vorošilov tajno sastaju, izrađuju ugovor, kako se zatim
taj ugovor potpisuje, a zatim, šefe, ono glavno. Čitav ugovor valja
snimiti, stranicu po stranicu, sasvim polagano, kako bi se mogla
pročitati svaka riječ, i to, jedanput na engleskom i jedanput na
ruskom jeziku.
— Zašto to?
— Što to?
— Zašto valja snimiti ugovor?
— I ja sam se isto pitao. Odgovor je glasio: zato, jer taj ugovor
mora pod svaku cijenu ostati tajnim. Originalni ugovor će se kasnije,
nakon što bude snimljen, spaliti u prisustvu potpisnika. Svaka od
velesila dobiva po jednu filmsku kopiju. Te se filmove mora najstrože
čuvati od prikazivanja, o pogotovo ne smiju izaći pred javnost na taj
način, što bi se otvorio državni arhiv. A jedan se takav film sa svim
snimljenim sudionicima ne može zanijekati, pogotovo kad i partner
ima isti takav film. Razjašnjeno, je li?
— Prokletstvo, kakav je to film, čovječe?
— To Bili, dakako, ne zna. To mu nisu rekli. Međutim, i on i Rosen
znaju da će to biti tajni sporazum između Rusije i Amerike, o kojem
ni Englezi, pa niti itko drugi ne smije ništa saznati. Bili i Rosen su
uvjereni da se Amerikanci i Rusi, dakle, dvije velesile, žele ovim
ugovorom dogovoriti kako da poslije rata među sobom podijele
svijet.
— I taj je Bili to rekao vašem agentu? Nakon dvodnevnog
poznanstva?
— Podijeliti svijet među sobom — stvarno je William Mackenzie to
tako formulirao?
— Pa to je nezamislivo!
— Jeste li sigurni da vam je vaš izvrsni CX dvadeset i jedan zaista
to rekao? Jeste li sigurni, da nije igrao dvostruku igru, gospodine
Ragai?
Mercedes i Daniel govorili su istodobno. Mercedes je skočila.
Ostarjeli, bolesni čovjek pred kamerom kimne. I nastavi: — Potpuno
razumijem vaše uzbuđenje. To sam i očekivao. Ja sam tada bio isto
tako uzbuđen. Rekao sam CX dvadeset i jedan: »Ne šalite se sa
mnom, čovječe…«
— …To vam vaš pijani Bili nije mogao nikada ispričati! — reče
Chan Ragai u noći 29. studenoga 1943. u svom stanu u Teheranu.
Rekao je to veoma uzbuđeno, bijesno i veoma glasno.
— Okay, onda ništa. Onda zaboravite sve što sam rekao!
Doviđenja, šefe! — CX dvadeset i jedan ustane.
— Što je? — upita Ragai.
— Idem kući. Ne mogu dopustiti da vičete na mene. Radite si taj
drek sami!
Ragaija obuze neobičan osjećaj. »A što ako mladić zaista govori
istinu? Očito da je on štićenik svemogućeg Georga Rossa. Ako se
CX dvadeset i jedan obrati direktno Rossu i potuži mu se…« Ragai
brzo reče: — Nisam vikao.
— Jeste, vikali ste!
— Nisam. Ja sam samo glasno govorio. Od iznenađenja. Nemojte
biti tako osjetljivi! Pa morate i vi mene razumjeti. Ako je taj vaš
Amerikanac to zaista rekao, pa to… to je uistinu ogromna stvar. Zar
ne mislite da je tako?
— Jasno, mislim da je to zaista velika stvar. Isto kao i vi, šefe. Zato
sam i došao k vama usred noći. Potpuno sam zbunjen. Uzbuđen,
ganut, ushićen. Imamo velik zalogaj, imamo u ruci nešto
najfantastičnije što se do sada u ovom ratu otkrilo: Ah, kakvi u ovom
ratu! U ovom stoljeću! Zadnjih nekoliko stoljeća! — Sada je CX
dvadeset i jedan govorio veoma glasno. U lice mu je navrla krv. —
Ja sam isto tako izvan sebe kao i vi. Ali Bili je rekao točno to. Točno
to! Vi ga ne poznajete. Vi ne znate koliko se on boji da će zbog tih
novčanih afera dospjeti u zatvor! On je očajan, sasvim skrhan,
spreman na sve, na svaki zločin, izdaju… a uz to i pijan do
besvijesti… a osim toga, uzmite u obzir i to, da sam mu ja bio jedina
nada, jer sam rekao kako poznajem neke važne njemačke agente u
Teheranu,.. da ih dobro poznajem… Ponavljam, šefe, ja sam za tog
Billa, koji više ne može od straha misliti svojom glavom, posljednja
nada. Posljednji tračak nade.
— Sjednite, što stojite! Što to znači posljednji tračak nade?
— On se nada da će mu njemački agenti, kad budu čuli kakav je to
film, ponuditi za kopiju tog filma veoma mnogo novca.
— Je li vam to rekao?
— Rekao? Preklinjao me da uspostavim vezu s njemačkim
agentima. Ne znam više što mi je sve u svom pijanstvu obećavao,
ako uspijem da on za jednu takvu kopiju dobije novac od njemačkih
agenata. Njegove su mogućnosti kretanja i susreta vrlo ograničene. I
zato mu je potreban posrednik. A njega je našao. Mene. Klečao je
na koljenima preda mnom i molio me da mu pomognem, šefe. Na
koljenima! — CX dvadeset i jedan brzo je disao od uzbuđenja.
Skinuo je jaknu. Počeo se znojiti. Povuče čvor kravate prema dolje i
otkopča okovratnik bijele košulje.
— I vi ste rekli da ćete mu pomoći.
— Razumljivo! Šefe, pa to je divovska stvar, osjećam to, gotovo
sam siguran u to. Morate se odmah povezati s Berlinom i prenijeti im
to. Dakako, i Billove zahtjeve.
— Kakvi su oni?
— Vrlo visoki — ali ako nam on isporuči film, a na filmu bude ono
što on obećava, onda je iznos koji traži zaista običan vic.
 — Koliko traži?
— Pet milijuna dolara.
— Sasvim zgodna svota.
— Ako budemo imali kopiju tog filma, s njom možemo pokopati
jedinstvo Saveznika. Možemo potpuno izmijeniti ratnu situaciju, šefe!
Isuse, zar ne razumijete?
— Jasno da razumijem. Nisam valjda idiot. — I Ragai je bio više
nego uzbuđen. — I jasno da ću odmah obavijestiti Berlin. Odlučiti
mora Ribbentrop.
— Ali, najhitnije! Bili želi novac odmah. U roku od četrdeset i osam
sati novac mora stići na račun u Švicarskoj. Tehničkih problema
nema. Imamo naše ljude i u Švicarskoj.
— On hoće sav novac unaprijed, prije nego što dobijemo i jedan
metar filma?
— Da, šefe. Sav novac. Odmah. Moramo mu vjerovati, kaže on.
Ako se nešto otkrije, to će ga stajati života. Sam bog zna, tu je u
pravu. On preuzima na sebe luđački velik rizik. A ako mu platimo,
imamo ga u šaci, kaže. Svakog ga trenutka možemo raskrinkati. Taj
je luđački posao moguć samo pod uvjetom da jedni drugima
vjerujemo. To morate također objasniti Berlinu. Jedino tako!
— I kako bi to praktički trebalo izgledati? — upita Ragai postavši
toliko nervozan, da je prilikom paljenja nove cigarete opekao prste.
— Jednostavno, šefe. Jednostavno. Tu u Teheranu postoji prilično
dobar studio u kojem se proizvode domaći filmski žurnali. Uz to je
tamo i kopiraonica. I prostorije za montažu. Sve što je potrebno. Oba
primjerka filma, američki i ruski, proizvest će se prema želji Velike
dvojice u Teheranu. I to odmah, čim bude na raspolaganju sav
materijal. Pod američkim i ruskim nadzorom, dakako. Film će imati i
popratni komentar. Tu se nalaze američki i sovjetski spikeri koji
govore za tjedne filmske žurnale. Dogovoreno je, kaže Bili, da će se
oba gotova primjerka odnijeti odavde direktno u blindirane ormare
Kremlja i Bijele kuće.
— I kako onda vaš Bili misli doći do još jedne kopije?
— Film će dakako napraviti samo američki i sovjetski specijalisti.
Montažeri. Tonmajstori. Osoblje u kopiraonici. Bili kaže da ima
prijatelja koji će dovršiti američku verziju. I pri tome će izvući jednu
kopiju za Billa. To je također po život opasna stvar, ali prijatelj je
obećao. On će preuzeti svoj rizik — opet za novac, dakako. Bez
straha, rekao je Bili, tog će čovjeka platiti on. Ja ne znam koliko će
on od tih pet milijuna dati njemu. Možda pola, a možda i manje.
Mislim da će mu dati manje. To bi bio financijski dio. A sada još
samo rok isporuke. Morat ćemo malo pričekati.
— Koliko dugo?
— Četiri mjeseca.
— Koliko?
— Do konca ožujka slijedeće godine. Trenutak, šefe, trenutak,
dopustite mi da kažem! Jasno da će kopija biti gotova prije. Sigurno
već prije Božića. Ali Bili inzistira na tom roku. Drukčije ne ide, kaže
on. Kad bismo mi našu kopiju dobili već prije Božića i prenijeli je u
Berlin, onda bi tamošnje rukovodstvo odmah stupilo u akciju, zar ne?
— Da, najvjerojatnije…
— Eto. A to nikako ne može prihvatiti niti Bili, a niti njegov prijatelj.
U takvom bi slučaju automatski bili sumnjivi oni. I bio bi to njihov kraj!
Mora proteći izvjesno vrijeme, kaže Bili. I on i njegov prijatelj moraju
biti neko vrijeme na sasvim drugom poslu. A Bili pogotovo. On mora
što neupadnije srediti svoje financijske obaveze, te izbrisati sve
tragove koji bi na bilo koji način mogli ukazivati na njega, a za to mu
je potrebno vrijeme. On je u armiji. Ne može tek tako tražiti dopust,
da bi u Kaliforniji sve sredio. Mora proteći vrijeme. Po mom mišljenju,
sasvim razumljivo.
— Ali do ožujka! Mi bismo trebali platiti u roku četrdeset i osam sati
— i tada čekati na kopiju puna četiri mjeseca! Nije li to ipak malo
previše!
— Drukčije ne ide, šefe. Ili tako — ili nikako, kaže Bili. Take it or
leave it.{ 73 } Dakako, on u svom velikom očajanju preklinje i moli
boga, da prihvatimo njegove uvjete. Ali toliko očajan ipak nije da bi
sam sebi stavio nož pod grlo.
Slijedio je muk.
Tada upita Ragai: — I ako Berlin dade svoj pristanak, na koji ćemo
način onda krajem ožujka dobiti kopiju?
— Od jednog prijatelja, koji opet ima svog prijatelja među tehničkim
personalom ambasade. Taj je čovjek vozač. On će znati, gdje će
kopija biti sakrivena. U pravom trenutku on će se povezati sa mnom.
— S vama?
 — Dakako, sa mnom. Pa nisam valjda mogao dati vaše ime i vašu
adresu, šefe!
— Bože moj, kakva je to priča! — Ragai je sada pušio bez
prestanka, palio jednu cigaretu za drugom na opušku prve. — A s
druge strane kakva šansa!
— Točno, šefe. Takva šansa iskrsne jedanput u životu, ili nikada.
— Dobro, ja ću o svemu obavijestiti Berlin. Jer, što mi zapravo
riskiramo? Da nas prevare i da ne dobijemo kopiju. Ili da dobijemo
falsifikat. U tom slučaju možemo još uvijek raskrinkati vašeg Billa i
njegova prijatelja i pobrinuti se za to, da obojica budu ubijeni.
— Pa to govorim čitavo vrijeme, šefe! Billov rizik je mnogo veći od
našeg! Što za Reich predstavlja pet milijuna dolara? Ništa. A što bi
taj film mogao značiti za nas? Sve!
Novi napad kašlja poče mučiti starog bolesnog čovjeka pred
kamerom. Chan Ragai se borio za zrak, tijelo mu se iznova zgrčilo, a
lice poprimilo prozirno bijelu boju. Pred ustima je držao maramicu.
— Isključi! — reče Daniel.
Kamera dva, koja je upravo snimala, stane.
— Stanka! — reče Daniel. — Sad ćemo se malo odmoriti. Previše
ste se naprezali. Predugo ste govorili, gospodine Ragai. Isključite i
reflektore.
Poslušali su ga.
Ragai je još uvijek kašljao, suho i jako. Svatko tko je čuo taj kašalj
morao je pomisliti samo na jedno: još pet mjeseci života. Najviše. U
najboljem slučaju. Mercedes je opet bila uz starca. Držala mu je na
ustima čašu iz koje je pio. Ragaijeve su se ruke previše tresle, a da
bi sam mogao piti. Zahvalno ju je pogledao. Kašalj ga je toliko
izmučio, da su mu se oči skroz-naskroz zasuzile.
— Možemo prekinuti i na sat, dva — reče Daniel. — Ako želite
prileći, gospodine Ragai…
Starac odmahne glavom.
— Neću… Hoću nastaviti… govoriti… Samo… nekoliko minuta…
Ragai se uistinu oporavio za približno četvrt sata.
Reflektori iznova zasvijetliše. Kamera dva krene.
Ragai rečej — Sve što želim reći, moram reći danas, sada.
Zrakoplov… Želim stići na zrakoplov… Hoću odavde… Hoću kući…
u Teheran…
 — Mislim da ste ispričali gotovo sve — reče Daniel. — Odmah smo
gotovi. Sve je, dakle, besprijekorno funkcioniralo, jer je krajem
ožujka četrdeset i četvrte stigao u Berlin vaš tajanstveni agent CX
dvadeset i jedan i donio kopiju filma, to znamo.
— Da — reče Ragai. — Sve je funkcioniralo. Odmah dvadeset i
deveti studenoga poslao sam u Berlin dugačku radio-obavijest. Ross
je odgovorio istoga dana. Razgovarao je s Ribbentropom. Pet
milijuna uplaćeno je u Švicarskoj na račun kojeg je naveo William
Mackenzie…
— Uostalom, naši su reporteri pronašli u San Diegu jednog
kamermana koji se zove William Mackenzie i koji se prema izjavama
poznanika nalazio u to vrijeme u Teheranu — reče Daniel.
— Da? — Ragai brzo digne pogled. Njegove umorne oči odjednom
zasjaše. — Vidite! I što on kaže?
— Ništa, gospodine Ragai. Umro je prije tri mjeseca. Srčani infarkt.
— Bože moj!
— Da, veliki peh. Iako… — Daniel prekine.
— Iako?
— Iako, dakako, ne bi nikada priznao da je od nacista dobio pet
milijuna dolara, a da je zauzvrat isporučio kopiju tog filma.
— Ali moja bi ga izjava teško teretila.
— Da, svakako. Svakako…
— Što svakako? — Ragai se uzruja.
— Mir, budite mirni! Dopustite mi jedno pitanje: Taj agent CX
dvadeset i jedan — može li biti, da je on ipak igrao dvostruku igru?
— Ne razumijem…
— Dakle, reći ću sasvim grubo: Postoji li mogućnost da je taj CX
dvadeset i jedan — imam mnogo razloga da to pitam, gospodine
Ragai — postoji li, dakle, mogućnost, da je tog CX dvadeset i jedan
podmitila neka druga njemačka tajna služba, na primjer
Kaltenbrunnerova SD, pa da je on vama glumio »otkriće« o
Amerikancu-izdajici?
— Zaista to ne razumijem, gospodine Ross.
. — Objasnit ću vam. Imamo jednog svjedoka koji tvrdi, da je po
nalogu SD-a falsificirao taj film zajedno s drugim zatvorenicima u
koncentracionom logoru Sachsenhausen i to iz donesenog sirovog
materijala, dakle, teheranskih snimaka i dijelova filma.
 — To je potpuno isključeno. On laže.
— Čekajte, gospodine Ragai, čekajte! To je, dakako, samo čista
teorija… Ali, da li bi bilo moguće — znam, to vam zvuči fantastično,
no recite i sami, što sve nije fantastično u cijeloj toj aferi? — dakle,
da li bi bilo moguće, da je SD podmitila vašeg agenta s ciljem da on
taj film, koji je dobio od Mackenzieja ili od nekog drugog, ali u
dijelovima i bez snimljenog tajnog protokola najprije preda
pripadnicima SD-a u Teheranu? Oni su mogli nakon toga sve
dijelove proslijediti u Njemačku i u koncentracionom logoru
Sachsenhausen proizvesti nevjerojatan falsifikat, po uzoru na neki
tajni protokol sastavljen u Njemačkoj, kao što to tvrdi taj svjedok…
— Potpuno isključeno!
— Molim vas, ne prekidajte me, gospodine Ragai! Isključeno nije.
Teoretski bi — ako upotrijebimo maštu — bilo sasvim moguće da se
dogodilo tako nešto. Vi o tome niste trebali, zapravo, niste smjeli
ništa znati. Možemo, dakle, pretpostaviti, gospodine Ragai, možemo
pretpostaviti, da je film na taj način falsificiran i zatim vraćen natrag u
Teheran, te je tada, gospodine Ragai, kao što je dogovoreno između
CX dvadeset i jedan i tog Williama Mackenzieja predan vama krajem
ožujka četrdeset i četvrte i to kao onaj pravi, najavljeni film.
Spomenuti svjedok kaže, da su on i njegovi suzatvorenici završili rad
na falsificiranju filma početkom ožujka četrdeset i četvrte.
Kaltenbrunner i još dvojica došli su lično u KZ, tako izvještava
svjedok, pogledali taj falsifikat, pohvalili zatvorenike i otišli ponijevši
falsifikat sa sobom. Preostalo je, dakle, dovoljno vremena —
hipoteza, sve je to samo hipoteza! — da se film pošalje natrag u
Teheran i preda vama kao obećana kopija. Ne kažem da je bilo tako,
gospodine Ragai. Ne kažem, da je SD zaista podmitio agenta CX
dvadeset i jedan. Kažem samo da imamo svjedoka koji tvrdi da je
zajedno s ostalim zatvorenicima falsificirao film. I kažem samo,
moguće je, da govori istinu. Postoji mogućnost da je sve teklo
upravo ovako, kao što sam sada iznio. Ne kažem da je bilo tako.
Pitam samo: zar možda nije moglo biti tako?
Ragai je šutio.
— Gospodine Ragai! Molim vas! Nešto sam vas pitao?
— Razmišljao sam o tome — odgovori starac. — Teoretski bi takvo
nešto, barem vremenski, bilo moguće. Kao što vi kažete: ako
upotrijebimo maštu. Ja, međutim, smatram isključenim da je moglo
biti tako. Ja sam dobio kopiju filma od CX dvadeset i jedan dvadeset
i sedmi ožujka. Točno se sjećam. Isto se tako točno sjećam, da je
CX dvadeset i jedan s tom kopijom odletio u Berlin dvadeset i osmi
ožujka i to preko neutralne Turske. A znam točno i to, da sam njegov
dolazak u Berlin javio radiom, a također i to gdje Georg Ross može
podići tu kopiju filma.
— Gdje je to bilo? — upita Daniel.
— To i sami dobro znate! No, svejedno, molim: u pretincu za
čuvanje prtljage na kolodvoru Zoo. Javio sam, osim toga, da će
potvrdu o predaji CX dvadeset i jedan poslati u kuverti na privatnu
adresu Georga Rossa. U Dahlem. Film je bio smješten u kovčežić s
bravom na kombinaciju brojeva. Javio sam i brojeve. Trideset i prvi
ožujka stigla je obavijest od Rossa: sam je osobno podigao film na
kolodvoru Zoo i zahvaljuje. To je sve što imam kazati.
— I vi ostajete pri svome, da je ono što je dobio Ross bila kopija
prave američke verzije filma napravljenog u Teheranu!
— Da, ostajem pri tom. Taj drugi svjedok laže. On mora imati svojih
razloga zašto laže. Bio je u KZ-u, kažete?
— Da.
— Židov?
— Da.
— Eto, njegov motiv što laže možda je želja ili nalog, da svjedoči u
prilog Amerike na taj način, što će tvrditi da je film falsifikat. Izrael
ovisi o Americi. To je veoma jak motiv, zar ne?
Daniel reče: — Gospodine Ragai, lijepo vas molim da ne reagirate
povodeći se za osjećajima: Homeini i članovi iranske vlade mrze
Ameriku iznad svega. Zar i to nije veoma jak motiv za tvrdnju da film
nije falsifikat, nego original?
Ragai kimne, uopće se ne uzbudivši. — Imate dva svjedoka. Oba
svjedoka imaju veoma jake motive. »Ne može se za neki postupak
vjerovati kao u uzvišeni motiv, ako on u sebi uključuje i jedan niski
motiv«, kaže Edward Gibbon.
— Tko je to?
— Jedan engleski povjesničar iz osamnaestog stoljeća. Dva
svjedoka, da. Jedan od njih mora lagati. Izaberite sami!
 — Gospodine Ragai — reče Daniel — zahvaljujemo vam na ovom
razgovoru. — Pričeka nekoliko sekundi zatim vikne: — Gotovo!
Ragaijeva je izjava bila završena. Tehničari počeše rasklapati
aparature, otvoriše zavjese i prozore, kako bi ušao svjež zrak. Stari
se gospodin okrenuo na svom stolcu, tako da je sada sjedio okrenut
licem pisaćem stolu prenatrpanom papirima. Iscrpljen, ali zadovoljan,
promatrao je u vrtu iza kuće šafrane u cvatu, a na granama starih
stabala pupoljke mladog lišća.
Priđoše mu Mercedes i Daniel.
— Spremit ću svima čaj — reče Mercedes. — Za snimateljsku
ekipu, za policiju i za nas. Pijete li i vi čaj, gospodine Ragai?
— Rado, madame — odgovori on. Mercedes pođe u kuhinju.
Tehničari i policajci nešto su međusobno tiho razgovarali.
Chan Ragai ugleda malu srebrnu pločicu s riječima Bertranda
Russella. Pročita u po glasa: »Svijet u kojem živimo može se
razumjeti kao rezultat zbrke i slučaja; ako je taj svijet ipak rezultat
neke namjere, onda mora da je to bila đavolja namjera. Ja smatram
slučaj manje mučnim i istodobno plauzibilnijim objašnjenjem…«
— Prekrasno! — reče on. Duboko uzdahne. Pogled mu preleti
preko približno tuceta različitih starih fotografija koje su prikazivale
čovjeka u različitoj životnoj dobi, a ležale su na pisaćem stolu.
Nagne se prema naprijed. Uze u ruke neke od njih. Odjednom
ostade bez daha: — Tko je to?
— Naš direktor — reče Daniel koji nije primijetio Ragaijevo
uzbuđenje. — Gospodin von Karrelis. Za dva mjeseca proslavit će
svoj petnaestogodišnji radni jubilej. Već je tri puta za redom po pet
godina direktor. Spremit ćemo malu svečanu brošuru. To jest, ja bih
je trebao pripremiti. Naš odjel štampe tražio je od njega te
fotografije… Zašto? Poznajete ga?
— Da — odgovori starac, držeći u drhtavoj ruci neznatno požutjelu
fotografiju koja je prikazivala mladog čovjeka, ugodne vanjštine,
uska, senzibilna lica, smeđih očiju i lijepo oblikovanih usana. Mladić
je sjedio na klupi u vrtu. Bio je odjeven u tamno odijelo, sjedio je
prekriženih nogu i zamišljeno gledao preda se.
— Sto vam je, gospodine Ragai? — Sada se odjednom Daniel
uplašio.
— To je on — reče Chan Ragai. — Potpuno sam siguran, to je on.
— Tko?
— Agent CX dvadeset i jedan — reče starac.
 4
»Coram Fields« najveće je dječje igralište u Londonu.
23. ožujka 1984. godine popodne — bio je sunčan dan, cvijeće je
cvalo, a zrak je bio blag — šetala su dvojica muškaraca gore-dolje,
među mnogobrojnim dječacima i djevojčicama, koji su trčkarali,
vježbali na šarenim čeličnim skelama, spuštali se niz tobogan,
vrištali i smijali se. Dogovorili su se za 17 sati. Točno u to vrijeme
završavao je Chan Ragai svoju izjavu za televiziju u Danielovu
stanu. Između Londona i Frankfurta bio je jedan sat razlike u
vremenu.
— Kad stižu kola? — upita Emanuel von Karrelis. Njegovo
senzibilno, usko lice bilo je blijedo, a u toplim smeđim očima pojavile
su se sjenke straha. Bio je odjeven u kaput od devine dlake, smeđe
odijelo, smeđe kožnate cipele i smeđi šešir.
— U pola šest — odgovori omaleni, okrugli odvjetnik Roger Morley.
— Budite sasvim bez brige. Sve će ići ko po loju. Zar u Frankfurtu
nije bio spreman Lear-Jet{ 74 }, kad ste me nazvali?
— Da, bio je.
— Kad ste sletjeli na Heathrow, zar nije na licu mjesta bio kurir, koji
vas je doveo ovamo, a vašu prtljagu proslijedio za Oval Green?
— Jest. — Oval Green bila je američko zračno uporište južno od
glavnoga grada. — Oprostite, nervozan sam.
— Potpuno razumljivo, gospodine von Karrelis, potpuno razumljivo.
I ja bih na vašem mjestu bio isto tako. — Morley je pomalo gubio
dah. Tapkao je pokraj visokog direktora jedva ga sustižući. S
vremena na vrijeme sudarili bi se s djecom. Morley bi ih tada svaki
put nježno pomilovao po kosi i bio je svaki put spreman na šalu. —
Budite mirni, sasvim mirni! Samo po sebi se razumije da će moji
američki prijatelji održati riječ. Pogotovu kad je riječ o čovjeku koji im
je učinio tako dragocjene usluge! Dakako, mogli smo se isto tako
sresti tek u Oval Greenu ali moji znanci to nisu željeli. Tu među
djecom nikome nećemo pasti u oči, jer tu ima i mnogo majki i očeva.
U »Coram Fieldsu« vas zacijelo neće nitko tražiti. I zbog toga je za
naš posljednji dogovor radije izabrano to igralište, nego moja
kancelarija.
— Dogovor? Već ste i telefonski upotrijebili tu riječ. Što bismo još
trebali dogovarati?
 — Eto, gospodine von Karrelis… — Omaleni odvjetnik odjednom
promijeni temu razgovora. Svojom ružičastom rukom pokaže kuću
što je ležala ispred njih na golemom prostoru dječjeg igrališta. — To
je dječje igralište nazvano po Thomasu Coramu, koji je tisuću
sedamsto četrdeset i pete tu osnovao poznati dom za nahočad.
Tisuću devetsto dvadeset i šeste dom je srušen, a na njegovom je
mjestu, na Brunsvvick Squareu četrdeset, uređen mali muzej o
povijesti ove institucije. Znate li da je to nahodište svesrdno
potpomagao jedan od vaših najvećih kompozitora?
— Ne. Pitam vas, što još…
— Georg Friedrich Handel! Volite li i vi njegovu glazbu? Oh, ja volim
naprosto sve od njega. Koncerte za orgulje, concerte grosse, dakako
i Muziku na vodi i Muziku za vatromete i oratorije!
— Sto bismo još…
— U ovom malom muzeju tu ispred nas čuva se originalna partitura
oratorija »Messiah«. Zamislite samo! Handel je vodio dječji zbor tog
nahodišta. Živio je u Londonu od tisuću sedamsto dvanaeste, zar
ne? Da skoknemo, ne, vidim, vi radije ne biste išli. Iako je zaista
vrijedno pogledati. Ali, kako želite…
— Mister Morley, što bismo još trebali dogovoriti?
— Kako? Što mislite… Ah, tako! No, na telefonu vam se strašno
žurilo pa mi niste još ispričali, kako su vam ušli u trag, dragi
gospodine von Karrelis…
Međukontinentalni razgovor.
— Oče!
— Mercedes! Kako se radujem! Gdje si?
— U Frankfurtu. Na glavnoj pošti.
— Kao da jedva dišeš. Je li se nešto…
— Da.
— Što?
— Upravo smo intervjuirali Chan Ragaija.
— Oh.
Stanka.
— Oče!
— Da.
— Rekla sam…
— Čuo sam. I što onda? Kaže li on da je film pravi?
 — Da.
— Eto vidiš!
— On nam je i rekao tko je agent CX dvadeset i jedan. Duga
stanka.
— Oče!
— Da, tu sam. Iznenađen sam. Kako je to mogao reći?
— Na Dannyjevom su se pisaćem stolu nalazile fotografije von
Karrelisa za svečanu brošuru. I fotografije iz mladosti, također. Chan
Ragai ga je prepoznao — s apsolutnom sigurnošću.
— Hm.
— Što znači »hm«?
— Što o toj tvrdnji kaže Karrelis?
— Ništa! On je nestao.
— Oh!
— Oče, Karrelisa si ti poslao u Teheran, kaže Chan Ragai. Pod
lažnim imenom. S lažnim dokumentima. Zvao se Werner Kalmann.
Ti si mu dao oznaku CX dvadeset i jedan. Tako nešto se događa,
kaže Chan Ragai. U posebnim slučajevima. Ako to na primjer hoće
šef službe. Zašto si to htio, oče?
— Ja… Ja sam dao svoju izjavu. Iscrpno. Za mene je stvar
završena.
— Ali nije za nas. Što misliš, kakav će sad-ovdje izbiti skandal? Mi
moramo znati istinu. Reci mi je, oče! Ako je ne budeš kazao, mi
ćemo u kompletnu dokumentaciju uključiti i tvoje odbijanje.
— Slušaj, sa mnom ne možeš tako…! Ne dopuštam to.
— Jako sam uzbuđena. Oprosti! I odgovori na moje pitanje!
Duga stanka.
— Oče!
— Ne mogu, Mercedes…
— Moraš!
Opet stanka.
— Dakle, dobro… Ja sam vam pričao o Dori Holm… o mladoj
glumici u Berlinu koju sam toliko volio i koja je prilikom
bombardiranja poginula na tako stravičan način… Sjećaš se,
Mercedes? Dora Holm, već je dobivala velike uloge kod UFAe…
— Sjećam se, oče.
— Eto, vidiš… Dora Holm je bilo njeno umjetničko ime…
 — Uistinu se zvala drukčije?
— Da.
— Kako se zvala?
— U stvari… u stvari ona se zvala Dora von Karrelis.
— A taj CX dvadeset i jedan…
— …bio je njen brat. Emanuel von Karrelis. Upoznao sam ga preko
Dore… Bio je superinteligentan… genijalan. Fenomen. Govorio je
nekoliko jezika bez ikakva strana naglaska… čak i perzijski. Bio je
kao dijete nekoliko godina u Iranu… sa svojim ocem, inženjerom. Bio
je osam godina mlađi od Dore… U vojsci su tog senzibilnog dečka
potpuno uništili… Dora ga je obožavala.,.. Strašno se bojala za
njega… Tada sam ga ja uzeo u Ribbentropovu službu… iz ljubavi
prema Dori… Da bih zaštitio Emanuela… Možeš to shvatiti,
Mercedes?
— Da, mogu, razumijem te… Ali, nevjerojatno, oče. Fantastično.
Direktor Televizije Frankfurt bio je nekoć tvoj agent u Teheranu!
— I nabavio mi je film, da, da, da.
— Tko je u ono vrijeme znao nešto o tome? Mislim, da se CX
dvadeset i jedan zove vori Karrelis i da radi kao agent?
— Samo još dvojica pripadnika službe i Dora.
— A roditelji nisu?
— Roditelji ne. Pisao im je u Hamburg da je tumač u ministarstvu
vanjskih poslova. Niti Chan Ragai nije ništa znao o tome, nije imao
pojma, niti je bilo što sumnjao, nije znao ništa…
—Do danas. Sve dok nije vidio Karrelisove fotografije. On je
spreman javno izjaviti da je to bio njegov agent CX dvadeset i jedan.
— Pa onda neka izjavi javno! Što to mijenja na stvari. Ja sam
prebolio svoj šok. Mislim da je sve to zaista fantastično. Pa, eto vam
glavnog svjedoka o vjerodostojnosti filma!
— Koga?
— Von Karrelisa, prokletstvo! Dovedite njega pred kameru! Neka on
ispriča svoju priču! Istinu, golu istinu, takvu kakvu sam ja sada tebi
rekao, kćeri!
— Oče! Kažem ti, on je nestao.
— To ne razumijem… Ali zašto… kada?
— Prije nekoliko sati napustio je Televiziju, rekli su nam. Nitko ne
zna, s kojim ciljem. Pretpostavlja se samo, da više nije u Njemačkoj.
 — Ali zbog čega?
— On je bio izdajica. Sve upućuje na to.
— Karrelis? Nikada!
— Gotovo sigurno. Karrelis je sve naše akcije unaprijed dojavljivao
protivničkoj strani. Danny i Colledo su to naslutili. Postavili su mu
stupicu. Mislio je da ćemo intervjuirati Chan Ragaija u južnoj
Francuskoj, u njegovoj kući u malom selu pokraj Cannesa. Colledo
je i odletio tamo sa čitavom snimateljskom ekipom, kako bi Karrelisa
uljuljao u sigurnost. Karrelis je bez sumnje to javio svojim
prijateljima, kako bi Chan Ragaija ubili tamo dolje na Rivijeri — kao
što su ubili i sve ostale koje je Karrelis izdao. Ali ovaj put su Danny i
Colledo bili lukaviji. Kriomice su pozvali pod stražom Chan Ragaija u
Frankfurt, u Dannyjev stan. I Chan Ragai je upravo sada dao u
Dannyjevu stanu pred kamerom svoju izjavu. Direktor mora da je
posumnjao da smo mu ušli u trag — još uvijek ne znamo kako — i
pobjegao je, istog trena.
— Neshvatljivo. Ja…
— Kontakt između njega i tebe nije nikada prekinut, zar ne?
— Jest. Nakon završetka rata. Nekoliko godina. Kasnije sam čuo
da se Emanuel zaposlio na Sjevernonjemačkom radiju. Poslao sam
mu vijest — preko treće osobe. Odmah je odgovorio. Da je veoma
dobro. Negdje pred kraj rata uspio se vratiti u Njemačku. Sva
rodbina mrtva… I kad je u Njemačkoj počelo s televizijom, to je bila
prava šansa za njega. Šezdeset i devete postaje direktorom
Televizije Frankfurt. Dva puta je ponovno izabran za direktora. Bože
moj veliki, da su ubili tog Chan Ragaija prije nego što je dao izjavu,
Karrelisova prošlost ne bi nikada izašla na vidjelo. To je zaista
fantastično.
— Izašlo bi to inače na vidjelo, oče. Kažem ti, da su Colledo i
Danny posumnjali.
— Ali, zaboga, pa zašto bi Karrelis bio izdajica? Koji bi razlog imao,
Mercedes?
— Možda isti kao i ti, oče.
— Što to znači? Kakav sam ja imao razlog?
— Novac.
— To je… to je…
 — …istina. Nemaš razloga da budeš uvrijeđen. Ti si znao da je
Karrelis direktor Televizije Frankfurt, prije nego što si saznao da li je
Danny živ, i gdje je, zar ne?
— Da.
— I kad si to otkrio, došlo ti je to baš u zgodan čas.
— Veoma. Mogu i ja razgovarati s tobom istim tonom, kao što ti
razgovaraš sa mnom. Bilo mi je veoma zgodno, kćeri. Trebao sam
posrednika. Nisam valjda mogao stupiti u kontakt direktno s
Karrelisom i njemu predati film. Nije se smjelo otkriti, da se
poznajemo. Jer, tada nitko živ ne bi povjerovao u ono, što je sada
potvrdio Chan Ragai, naime, da je film pravi.
— Ali, ti si s Karrelisom najvjerojatnije razgovarao o filmu, o
njegovom prikazivanju, a osobito o njegovom otkupu, prije nego što
si mene poslao da dovedem Dannyja, zar ne?
— Dakako. Zar sam se možda trebao obratiti nekom nepoznatom
direktoru neke druge televizije?
— K tebi će doći još jedanput snimateljska ekipa. Sve ćeš to
ispričati pred kamerom.
— Nikada!
— Onda ću ja ispričati. Sve što si mi sada rekao, svaku riječ. Je li ti
to draže?
— Ti… ti me ucjenjuješ?
— Dakako. A kako bih mogla drukčije saobraćati s tobom? Ekipa će
stići veoma brzo. Uskoro se opet čujemo. Zbogom!
— Mercedes! Čekaj! Mercedes… Spustila je slušalicu. No, da si i to
dopustim! Kao da sam zločinac!
Jedan se dječak zaletio na dječjem igralištu »Coram Fields« u
Rogera Morleyja. — Hopa, sine — reče odvjetnik. — Nisam ja
punching-ball{ 75 }, znaš? — Zatim požuri kako bi sustigao Karrelisa.
— Moji znanci žele znati, kako vam se ušlo u trag. Dopustite da
ukratko rekapituliram: Kad su na televiziju stigle filmske kopije, vi ste
veoma spretno i oprezno uspostavili kontakt s američkom
ambasadom u Bonnu. Ponudili ste da ćete im se staviti na
raspolaganje u vezi s odgovornošću za emitiranje filma, jer je ta
odgovornost iznenada pala na vaša leđa, a vi je nećete snositi, jer
mislite, s punim pravom, dakako, da bi takvo emitiranje moglo
izazvati samo velike nedaće, pogotovo sa svjedocima koji bi
dokazivali kako je film vjerodostojan. Kao naknadu za vaše usluge,
vi ste zahtijevali, ako se tako smijem izraziti poveliki iznos, koji su
vam moji znanci odmah doznačili na vaš račun u Torontu.
— Pet milijuna dolara — uvrijeđeno reče Karrelis. — I vi to nazivate
povelikim iznosom — za moj enormni rizik za sve, što sam učinio i
spriječio u toj stvari?
— Oprostite neumjesnu primjedbu, gospodine von Karrelis. Stvarno
netaktično od mene. Imate pravo, rizik je bio enorman. Međutim,
sada morate nestati. Započeti novi život. Dakako, za to vam je
potreban novac. Zaista je moja primjedba bila odvratna, osobito ako
pomislim na to da su vaši postupci bili rukovođeni visokim etičkim
pobudama.
Jedna je lopta doletjela Morleyju pravo na grudi. On je sa
smiješkom vrati jednoj maloj djevojčici u crvenoj jogging trenirci, koja
je podigla uvis svoje nježne ručice. — Slatko dijete, zar ne? No, i
sada morate u ime tih svojih razmišljanja i uvjerenja napustiti sve i
otići daleko, daleko odavde. Iskreno suosjećam s vama, gospodine
von Karrelis. — Morley skine svoj ukrućeni šešir. — A sada mi
naposljetku recite, kakvim vam se to đavolskim slučajem ušlo u trag?
— Nije bio slučaj, mister Morley. Bio je to temeljito pripremljen plan
da me se sruši. Colledo je odgovoran za to. On me mrzi…
— Zašto?
Von Karrelis ne odgovori na pitanje, nego nastavi: — …i očito je
već odavno posumnjao u mene. On i Daniel Ross. Odmah nakon što
su naši tragatelji otkrili Chan Ragaija tamo dolje u južnoj Francuskoj,
ja sam vas obavijestio da ga Colledo namjerava intervjuirati tamo u
La Roquette sur Siagne, dakako, pod najstrožom zaštitom francuske
žandarmerije, zar ne?
— Da, gospodine von Karrelis. Odmah ste nazvali. Pouzdano kao i
uvijek. Na to sam ja poslao našeg najboljeg čovjeka u La Roquette
sur Siagne, pokazavši mu Chan Ragaijeve fotografije koje ste mi vi
poslali. Da vidi kako izgleda čovjek, kojeg mora ubiti prije nego što
izađe pred kameru.
— Jer, bilo je potpuno jasno da će se on zakleti kako je film pravi —
reče von Karrelis. A pri tom je razmišljao: »I jer on poznaje agenta
CX dvadeset i jedan. I jer živi Chan Ragai znači kraj mojoj sigurnosti.
To je pravi razlog, zašto je Chan Ragai trebao umrijeti. Bože moj,
kad bi Morley i njegovi prijatelji znali, da sam CX dvadeset i jedan
bio ja! Ne mogu to sebi zamisliti! Njihovim pitanjima nikada ne bi bilo
kraja: jesam li ja doista dobio film od vozača američke ambasade u
Teheranu? Je li film pravi ili sam ja surađivao sa SD-om i pomogao
da se izradi falsifikat? Što god bih odgovorio — bio bih nakon toga
mrtav čovjek. Jedini ja znam pravu istinu o tom filmu. Samo mrtav
Chang Ragai mogao bi mi biti od koristi. Živ je smrtno opasan za
mene. I zbog toga sam morao najhitnije otići iz Frankfurta. Zbog
toga! Ali, to nije briga ovog odvjetnika i njegovih znanaca. Sad
moram što prije nestati. U pitanju je svalri sat.« Glasno reče:
— Morao sam otići iz Frankfurta, čim sam saznao da su me Colledo
i Ross prevarili, te da su posumnjali u mene kao u izdajicu. To se
moglo veoma jasno zaključiti po njihovim postupcima. Tko zna,
kakve će sada dokaze predočiti. Morao sam otići. Morao sam
nestati.
— Sasvim jasno, gospodine von Karrelis, sasvim jasno — reče
Morley.
»Da ti znaš pravi razlog«, pomisli direktor strepeći. »Moram nestati.
Kad će konačno stići ta prokleta kola da me odvezu do Oval
Greena?«
— Moram saznati od vas još nešto. Tko vas je upozorio na to da
postoji urota protiv vas? Tko vam je rekao, da se Chan Ragai više ne
nalazi u La Roquette sur Siagne, nego da je odveden u Frankfurt?
Karrelis se poče smijati kao lud.
— Molim vas! — reče Morley.
— Jedna djevojka s iranske avio-kompanije — reče Karrelis, još
uvijek se histerično smijući. — Jedna djevojka s aerodromskog
šaltera IRAN AIR-a.
— Ne razumijem.
— Djevojka je nazvala Televiziju i tražila Daniela Rossa. Njega
tamo nije bilo. Ima veoma važnu poruku za njega, rekla je našoj
telefonistici. Telefonistica ju je htjela spojiti s Kleinhalsom, glavnim
urednikom, ali i njega trenutačno nije bilo u sobi. Hostesa je
inzistirala, jer je stvar zaista veoma hitna. I na to je draga, dobra
telefonistica.— bog je blagoslovio — spojila djevojku s mojom
tajnicom, jer se u centrali ionako prepričavalo, kako se u nas na
Televiziji događa nešto veoma važno. No, i eto, tako je razgovor
došao do mene i djevojka je rekla kakva je to važna poruka.
— Naime?
— Naime, da u zrakoplovu za Teheran za danas uvečer nema više
ni jednog slobodnog mjesta. Na listi čekanja ih je šestorica. A Daniel
Ross je, doduše, bukirao karte za gospodina Chan Ragaija i još dva
pratioca, ali je obećao, da će još nazvati i potvrditi da li gospodin
Ragai stvarno putuje tim zrakoplovom. Djevojka mi je ispričala kako
je gospodin Ross rekao da sve ovisi o tome, da li će gospodin Ragai
pravodobno završiti svoj posao tu u Frankfurtu. Rezervacija je,
dakle, bila još otvorena. A kako su šestorica putnika na listi čekanja,
djevojka je htjela znati da li će se ta tri mjesta koristiti ili ne.—
Karrelis još doda:
— Najvjerojatnije je to Ross zbog apsolutne sigurnosti htio ostaviti
otvorenim, što dulje bude moguće.
— A zašto djevojka nije nazvala Rossa kući?
— Jest, nazvala ga je. Ali je pretpostavila da nije bila dobro
spuštena slušalica, jer se neprestano ponavljao znak kao da je
telefon zauzet. A u stvari Ross je digao slušalicu okrenuvši jedan
jedini broj, kako ga nitko ne bi ometao dok god Chan Ragai bude u
njega — a osobito ne za vrijeme intervjua.
— O, koja luda priča! I što ste vi rekli djevojci?
— Rekao sam da ću se potruditi i najhitnije pronaći Rossa te mu
poručiti neka je nazove. Čekajte, čekajte, to još nije sve! Dakako,
poslije tog razgovora nisam stanovito vrijeme uopće mogao doći k
sebi.
— Dakako da niste.
— Bio sam u panici. U glavi mi se vrtjelo. I tada, približno nakon pet
minuta, telefonistica me još jedanput spojila s djevojkom od IRAN
AIR-a. Rekla je da je Ross upravo sada nazvao i potvrdio
rezervaciju. Chan Ragai i oba pratioca putuju, dakle, danas uvečer
tim zrakoplovom. Sto kažete! Ludo! Potpuno ludo! Da je Ross
nazvao djevojku samo nekoliko minuta prije! — Karrelis se opet poče
smijati. — Ne bih saznao ništa. Ne bih ni slutio, što mi se sprema.
Nekoliko minuta! O bože, o bože, o bože!
— Dosta! — reče omaleni odvjetnik neočekivano oštro.—
Prestanite!
 Direktor ga uplašeno pogleda. Zanijemio je.
— Samo nam još treba da sada i vi izgubite pamet — reče Morley.
— Ispričavam se na takvom tonu! Ali već i to, što je sa Chan
Ragaijem sve krenulo naopako, pa je dokazivao vjerodostojnost
filma, već i to je… veoma neugodno za moje znance, veoma
neugodno, stvarno. A sada još i skandal izazvan vašim nestankom.
Zaista nemate ni najmanje razloga za smijeh!
— Što će učiniti vaši znanci?
— Ne znam. Ne nalazim se u svom uredu da bi mogli razgovarati
sa mnom. A trenutačno me ne može dobiti niti naš najbolji čovjek.
Znam, da to svakako pokušava. Mislim, gospodine von Karrelis, da
će moji znanci sada poduzeti krajnja sredstva koja im stoje na
raspolaganju, kako bi spriječili emitiranje filma.
— Kakvo im krajnje sredstvo još stoji na raspolaganju?
— Ne brinite o tome, gospodine von Karrelis. Vi nemate više
nikakvih briga. I nećete ih više ni imati.
Obojica muškaraca približiše se djeci koja su stajala u krugu, a u
sredini je stajao jedan dječak i prstima doticao svakoga u krugu po
redu, govoreći pri tom u rimi slijedeće riječi:

»Humpty Dumpty sat on a wall,

Humpty Dumpty had a great fali.
Ali the King’s horses and ali the King’s men,
Couldn’t put Humpty Dumpty together again.«{ 76
}
— »Alica u Zemlji čudesa« — reče Karrelis.
— Slično — reče Morley. — Humpty Dumpty se pojavljuje u drugoj
knjizi Lewisa Carrolla, u knjizi »Alica s onu stranu zrcala«.
Na Brunswick Squareu zaustavio se žuti kamionet. Stražnja se
vrata zatvorenog kamioneta otvoriše i na cestu iskoče dvojica
muškaraca u sivim flanelskim odijelima.
— Stigli su — reče Morley.
— Hvala bogu! — reče von Karrelis. — Napokon!
Krene zajedno s odvjetnikom s dječjeg igrališta. Pozdrav među
četvoricom muškaraca bio je kratak i formalan.
— Moramo požuriti, sir — reče jedan od dvojice, odjeven u flanel.
— Zrakoplov je spreman za start. Rečeno nam je da želite odletjeti
što prije.
— Točno — reče von Karrelis. — Kakav je to zrakoplov?
— Bombarder za daleke letove B-52.
— Zahvaljujemo vam na svemu što ste učinili za nas — reče
Morley. Stisne Karrelisu ruku.
— I ja zahvaljujem vama. Žao mi je, što se sve svršilo tako.
— Nije vaša krivnja, gospodine von Karrelis — reče Morley.
Čovjek za volanom zatrubi. Imao je na sebi plavi ogrtač i kapu sa
šiltom. Promet je bio veoma gust. Po Brunswick Squareu lagano je
klizilo mnoštvo automobila. Ovdje je sada bilo veoma bučno.
Drugi čovjek odjeven u flanel reče: — Požurite, sir! Baš smo upali
usred rush-houra{ 77 }.
Govorili su engleski s američkim naglaskom.
— Bog vas čuvao! — reče Morley Karrelisu.
— A vi? — upita Karrelis prvog muškarca u odijelu od sivog flanela.
— Zar vi ne idete s nama?
— Ne, pratit će vas moj kolega, sir. Ja moram mister Morleyju dati
neke nove upute. Moramo mnogo toga dogovoriti. Sretan put!
— Hvala — reče Karrelis i pođe s drugim muškarcem prema
zatvorenom kamionetu čiji je prostor za teret imao sa svake strane
jedan mali prozor. Muškarac pomogne Karrelisu da kroz otvorena
vrata uđe u kamionet. Zatim se popne i on. Vrata se za njim
zatvoriše. Kamionet krene. U Guilford Streetu ispred njih prometna je
buka narasla u gotovo nepodnošljivo hučanje. U polutami opazi
Karrelis još jednog, dakle, trećeg čovjeka, također u sivom flanelu.
Taj mu kimne i pokaže da sjedne na klupu sa strane. Kad je Karrelis
to učinio izvuče treći čovjek iz džepa na grudima pištolj s dugačkom
cijevi, prisloni ga Emanuelu von Karrelisu na lijevu sljepoočicu i
okine. Pucanj se u toj prometnoj buci uopće nije čuo. Karrelis se
skljoka na stranu. Prije nego što je krv iz rane mogla uprljati kola,
navuče drugi muškarac direktoru preko glave plastičnu vreću te je
čvrsto sveže oko vrata mrtvaca. Kamionet je vozio prema jugu,
preko Lamb’s Conduit Streeta prema Theobald Roadu.
— A sada? — upita treći čovjek.
— Kao što je dogovoreno — reče drugi. — Prema dokovima na
Temzi. Tamo ćemo pričekati do deset. U deset dolazi Joey s bačvom
od betona. U to vrijeme nema kraj dokova više ni žive duše. Strpat
ćemo gospodina u betonsku bačvu i baciti je u Temzu.
— Sranje — reče treći čovjek. — I radi toga ne mogu gledati
nogometnu utakmicu. Tako sam se veselio.
— Pa kupi video-rekorder kao ja! Naprosto izvrsno. Namjestiš
vrijeme, i stvar snima sama sve što želiš vidjeti, a ti to gledaš kad
dođeš kući.
Roger Morley i prvi čovjek u flanelskom odijelu još su uvijek stajali
uz rub dječjeg igrališta.
— I kad će se to dogoditi? — upita Morley. Gledao je za kolima.
— Već se dogodilo — reče čovjek. — Rečeno nam je, da ga
moramo likvidirati odmah.
— Počivao u miru! — ozbiljno reče Morley.
— Tako je moralo biti — reče čovjek u sivom flanelu. — Znao je
previše.
— Oh, dakako — reče Morley. — Kako je ono napisao Chesterton:
»Čovjek, koji je previše znao, sada znade, što vrijedi biti znalcem!«
Uvečer 27. ožujka, jednog utorka, sjedila su dvojica muškaraca i
dvije žene ispred kamina u kojem se još nije ložilo, a iznad kojeg je
visjela slika jedne male djevojčice. Conrad Colledo i njegova nježna,
sitna ženica Lisa, plave kose i plavih očiju pozvali su Daniela i
Mercedes na večeru u svoju vilu na Siesmayerstrasse kod velikog
gruneburškog parka u blizini Palmengartena. Stara bečka kuharica
Theres i ovaj je put narezala meso za Lisu, koja je, kao što je
Colledo ispričao Mercedes, pala na kosilicu i pri tom razrezala žile
na oba ručna zgloba. Večeru su već završili. I u blagovaonici, kao
uostalom i u čitavoj kući visjeli su crteži i uljane slike male djevojčice,
Colledove kćerke, koja je umrla u dobi od svega trinaest godina, u
ljeto 1983.
Razgovor se, dakako, odvijao oko događaja zadnjih dana. Colledo
je govorio o svojim doživljajima na Rivijeri i u La Roquette sur
Siagne, a Daniel o intervjuu sa Chan Ragaijem u Frankfurtu. Starac
se sretno vratio u Teheran. Colledo je u međuvremenu saznao od
direktorove sekretarice za događaj s telefonskim pozivom IRAN AIR-
a. Sjedeći ispred kamina razgovarali su o Emanuelu von Karrelisu.
— Nakon tog telefonskog poziva on je nestao — reče Colledo. —
Brzo je shvatio u kojoj mjeri sumnjamo u njega. To što smo uspjeli
dobiti izjavu Chan Ragaija i što on zahvaljujući našoj opreznosti nije
ubijen, značilo je za Karrelisa kraj. Unatoč tome što u vrijeme
njegova nestanka on još nije mogao znati, da ga je Chan Ragai
prepoznao na temelju fotografija kao CX dvadeset i jedan. U
najmanju ruku on se morao bojati da će ga starac raskrinkati — bilo
na jedan, ili na drugi način. On i tvoj otac, Danny… divan par! Uvijek
su to i bili! Što se zapravo dogodilo u Buenos Airesu, Mercedes? Vi
ste danas popodne telefonski razgovarali s Neumannom.
Neumann se zvao mlad, ambiciozan urednik, kojeg je Colledo
poslao sa snimateljskom ekipom u Argentinu, da još jedanput posjeti
Oliveru i da snimi njegovu Naknadnu izjavu.
— Sve je dobro prošlo — reče Mercedes. — Moj je očuh dao i drugi
intervju, te ispričao sve o svojim vezama s Karrelisom, rekao je
Neumann. Sve! Ali ja sam ga prije toga u petak telefonski svojski
uplašila. Rekla sam, ukoliko ne bude htio govoriti on, da ću tada
progovoriti ja — ali s dokumentacijom. Neumann kaže, da je moj
otac čitavu tu vezu sveo na sentimentalni kolosijek svoje tako velike
ljubavi prema glumici Dori Holm. Da je htio pomoći bratu i tako dalje i
tako dalje. Da je uvijek samo htio činiti dobro. Dakako, veoma je
zaprepašten činjenicom što je utvrđeno da je Karrelis bio izdajica. Ne
može još uvijek vjerovati u to. Ali mora — nakon svega što se
dogodilo.
— Možete li se sjetiti, kakva je bila situacija kad sam se vratio prvi
put iz Buenos Airesa s obje kasete? — upita Colledo.
— Svi su najprije bili veoma skeptični, Brandt, pravni zastupnik,
Kleinhals, glavni urednik — i von Karrelis! Izvrsno je odglumio svoju
sumnju. I kako je samo elegantno uspio pridobiti sve za emitiranje
filma, na taj način što je predložio veliku popratnu dokumentaciju!
— Tko zna da li je već tada namjeravao sve izdati, i omogućiti
likvidaciju svih svjedoka koji bi govorili u prilog vjerodostojnosti
filma? — upita Mercedes.
— Sasvim sigurno — reče Daniel. — Međutim, smatram isključenim
da su ga pri tom rukovodili politički motivi. Karrelis je politički
zainteresiran za taj film isto kao i moj otac. Obojici je jedini motiv bio
novac.
— Točno — reče Colledo.
Njegova sitna, dražesna žena upita: — I što će biti sada, Conny?
 — Savjet radio-televizije je zaključio da do imenovanja novog
direktora Televiziju vodi Kleinhals. Mediji imaju svoju senzaciju,
kolege svoje žderanje, vladin predstavnik priča o tekućim nalazima u
koje se ne smije zahvaćati. I njemu također nije lako. A što se tiče
našeg posla, mi sada imamo dovoljno materijala. Film treba
najhitnije završiti, kako bismo ga mogli ponuditi drugim stanicama.
Kleinhals se nada veoma velikoj potražnji.
— Sretna sam što smo tako daleko dotjerali — reče Mercedes.
— Slušaj, Conny — reče njegova žena Lisa. — Danny i Mercedes
su naši dobri prijatelji. Ja im moram nešto ispričati.
Colledo skoči. — Molim te, nemoj, Lisa!
— Neka, Conny! Oni to moraju znati!
Njen muž slegne ramenima.
— Prošle godine u lipnju — tiho poče Lisa — održavala se u New
Yorku međunarodna konferencija za bolju suradnju televizijskih
kompanija. Počela je osmi lipnja i trebala je trajati dva tjedna. Riječ
je bila prije svega o bržoj i većoj razmjeni aktualnih izvještaja o
svjetskim događajima i prenosa preko komercijalnih satelita. Conny
je morao otputovati preko. Ja imam u Kielu jednu školsku kolegicu i
rekla sam Connyju, da Hanni — tako se ona zove — namjerava sa
svojim zaručnikom ići na kružno putovanje u Švedsku i Norvešku, te
da je pozvala i mene. Hannin zaručnik ima prekrasnu veliku jahtu sa
tri člana posade. Bogat čovjek. Rekla sam da bih s njima rado išla i
ja, jer je Conny ionako morao otputovati u New York, a o Kathi bi se
u to vrijeme brinula Theres. »Dakako«, odgovorio je Conny, »hajde s
njima i lijepo se zabavi!« Sedmi lipnja on je odletio za New York…
11. lipnja 1983. vratio se Conrad Colledo u hotel »Regency« na
njujorškoj Park Avenue oko jedanaest sati noću. Imao je iza sebe
veoma naporan dan i bio je nasmrt umoran. Portir mu pruži crvenu
kuvertu s telefonske centrale. Colledo izvuče iz nje preklopljeni list
papira. Pročita: »1.32 p. m: Mrs Theres Poldinger iz Frankfurta na
Majni, Germany, zvala telefonom. Moli da je odmah nazovete.
Veoma je hitno.«
Colledo se dizalom odveze na deseti kat, potrči u svoju sobu i
pokuša dobiti vezu s vilom kraj gruneburškog parka. »Ovdje je
jedanaest sati, a u Evropi je već pet ujutro«, pomisli on. »Što se
dogodilo?! U vili u Frankfurtu na Majni podignuta je telefonska
slušalica onoga trena, kad je telefon zazvonio. Začuo se glas stare
Theres: — Ovdje stan Colledo…
— Theres, ovdje…
Ona uzvikne: — Hvala bogu! Napokon! Čekam već tako dugo.
— Sto se dogodilo, Theres?
Začuje kako ona jeca. — Kathi…
— Što je s Kathi?
Čuo je samo njeno jecanje, užasno jecanje. — Theres! — poviče
Colledo.
Theres jedva s mukom progovori: — Nesreća, gospo’n, velika
nesreća! O bože moj dragi… Moja mala Kathi…
— Što je s njom? — poviče Colledo.
— Jučer je još sve bilo u redu, gospo’n. U noći ju je zaboljeo
trbuh… Mislila sam da je zato što je jela voće i na to popila vode…
ali ujutro su bolovi bili još jači… a oko podne je dobila temperaturu.
Trideset i devet, o bože, o bože…
— Theres!
— Pozvala sam odmah doktora Eglina… Rekao je, upala slijepog
crijeva, mora odmah u bolnicu… Došla su kola hitne pomoći…
Odveli su malu u dječju bolnicu »Clementine« u Theobald-Christ-
Strasse i odmah je operirali… Liječnici su svi imali veoma ozbiljna
lica… — Colledo zastenje. — Slijepo se crijevo razlilo, rekli su…
Naša Kathi leži sada na intenzivnoj njezi… Veoma joj je loše,
gospo’n…
— Dolazim prvim avionom! — uzvikne Colledo. — A što je s mojom
ženom? Jeste li je našli?
— Ne, još nisam… stalno pokušavam… preko radija… Ona je na
onom brodu, je li, gospo’n…
— Pokušajte još, Theres! Ja ću doći što prije budem mogao.
Colledo spusti slušalicu. Nazove portira. Ovaj mu odmah rezervira
mjesto za avion ujutro. Colledo je stigao u Frankfurt na Majni u 19
sati. Taksijem se odmah odvezao u bolnicu »Clementine«. Vratar mu
je pokazao put. Na klupi ispred intenzivne njege sjedila je stara
Theres. Bila je blijeda kao smrt, a oči su joj od silnog plača bile
otekle i upaljene. Colledo je zagrli. Stara je žena mucala: —
Gospodin profesor je rekao… neka se molim… Molim se čitavo
vrijeme, gospo’n, čitavo vrijeme ne radim ništa drugo, nego se molim
za moje malo srce…
— Jeste li dobili moju ženu?
— Još uvijek nisam, gospo’n…
— Ali kako to! Pa to je nemoguće!
— Da, i ja to ne razumijem. Osoblje radija pomorske plovidbe kaže
da se jahta ne javlja…
— Nemoguće! Pa mora se javiti!
— Da, i ja sam to rekla… Ali, ne javlja se, gospodine…
Iz jedne prostorije na intenzivnoj njezi izađe stariji čovjek sijede
kose i umornih očiju. Bio je odjeven u liječnički ogrtač.
— To je gospodin profesor! — uzvikne kuharica. Colledo mu _
pristupi.
Liječnik digne pogled. — Da, molim? Oh, vi ste gospodin Colledo?
— Upravo sam sletio. Kako je mala, gospodine profesore…
— Goldberg.
— Kako je mala, gospodine profesore Goldberg?
Liječnik umornih očiju i otežalih kapaka šutke pogleda Colleda.
Zatim mu položi ruku na rame i krene uz njega hodnikom prema
dolje. Zaustavi se ispred jedne prozorske niše.
— Vašoj je maloj kćerkici veoma loše, gospodine Colledo. Reći ću
vam istinu.
— Molim vas! Sve ostalo bilo bi besmisleno.
— Baš zato. Dakle, na žalost malena je dobila još i težak peritonitis,
upalu trbušne opne. — Colledo odjednom osjeti, kako drhti čitavim
tijelom. Stisne ruke u pesnice. Zgrči vilice. Međutim, nije mogao
savladati, drhtanje. — Stavili smo u trbušnu šupljinu više drenova,
gospodine Colledo. Neprestano ispiremo kako bismo sve očistili. S
antibioticima, dakako, antibioticima u velikim količinama. Ali ništa ne
pomaže. Malena ima još uvijek visoku temperaturu. Do četrdeset
stupnjeva…
— Smijem li k njoj?
Liječnik je oklijevao.
— Molim vas, gospodine profesore! Molim vas, pustite me do moje
Kathi!
Pet minuta nakon toga prišao je Colledo odjeven u zaštitno odijelo
krevetu svoje kćerke. Bila je priključena na različite sonde i na
infuziju. Njeno se lice učini Colledu veoma sitnim, tako nevjerojatno
sitnim. Kathi je imala sklopljene oči. Teško je disala. On je pokuša
osloviti. Otvorila je mliječno zamućene oči tek nakon stanovita
vremena. Sad je disala hropćući.
— Kathi! Ja sam, tata!
— Golubovi — reče dijete — toliko golubova… strašno mnogo
golubova… — Ponovno sklopi oči. Colledo ostade uz njen krevet
oko deset minuta, no više nije mogao izdržati. Napusti odjel za
intenzivnu njegu i pošalje Theres kući. On ostane u bolnici.
Pokušavao je bezbroj puta putem radija stupiti u vezu s jahtom
»Jasmin II« — ali uzalud. »Jasmin II« ne odgovara, rekli bi mu svaki
put. U devet sati navečer nazove Colledo u Kiel majku školske
kolegice svoje žene. Telefonski broj je saznao od službe informacija.
Gospođa Clara Leisen bila je u izuzetno velikoj neprilici kad joj je
Colledo ispričao što se dogodilo, i rekao da nikako ne može
uspostaviti vezu s jahtom, na kojoj je njegova žena Lisa s njenom
kćerkom Hanni te njenim zaručnikom na kružnom putovanju negdje
po Sjevernom moru. Napokon reče: — Gospodine Colledo, sve
skupa veoma je neugodno. Što da zapravo radim?
— Recite mi istinu — reče Colledo. — Nešto tu nije u redu. Što je,
recite!
Gospođa Leisen duboko uzdahne.
— Vaša žena nije na putovanju s Hanni, gospodine Colledo. Vama
je samo tako rekla.
— Nije na jahti?
— Ne, gospodine Colledo… Ah, kako je to strašno…
— A gdje je onda? Gospođo Leisen, molim vas, recite mi sve što
znate! Naša mala kćerkica umire. Moram saznati gdje se nalazi moja
žena. Molim vas! Ako barem i slutite gdje bi mogla biti, recite mi!
Preklinjem vas!
Iz Kiela se začuje veoma tih glas: — Vaša je žena na Syltu,
gospodine Colledo.
— Na Syltu?
— Da.
— Ali kako…
— Gospodine Colledo, ne znam što bih rekla… ne znam što smijem
reći…
 — Istinu! — poviče on.
— Istinu… Vaša je žena zamolila Hanni da joj pomogne…
— Pomogne? Da meni kaže, da će biti zajedno s vašom kćerkom i
njenim zaručnikom?
— Da. Ali uistinu vaša je žena na Syltu.
— Gdje na Syltu?
— To ne znam. Dala je Hanni telefonski broj, možda već prije
godinu dana… za svaki slučaj… One su stare, dobre prijateljice…
— Imate li taj broj?
— Ja… Dakle, zaista…
— Imate li taj broj? Možda u telefonskom notesu vaše kćerke?
— Da, tamo je zapisan, gospodine Colledo. Ali ja ne znam…
— Dajte mi broj, gospođo Leisen! Naše dijete umire!
Dala mu je broj. Gospođa Leisen bila je jako utučena.
Colledo okrene broj na Syltu. Signal je zvonio prilično dugo, zatim
se javi muški glas.
— Karrelis!
U tom trenutku Colledu je slušalica umalo ispala iz ruku. Šutio je.
— Halo! — poviče glas njegova direktora. Točno ga je prepoznao.
— Halo! Tko zove! Javite se, prokletstvo! Do vraga, ta javite se!
Conrad Colledo spusti slušalicu.
Oko šest sati ujutro slijedećeg dana počeo se gasiti život male
Kathi. Pao joj je krvni pritisak, puls je bio sve slabiji. Disala je samo
još sasvim kratko i površno. Colledo je cijelu noć prosjedio uz njen
krevet. I profesor Goldberg ostao je cijele noći na odjelu. I sada je
stajao pokraj Colleda. Prostoriju su osvjetljavali prvi jutarnji sunčevi
zraci. Iznad kreveta nalazio se kompjutorski ekran na kojem se
očitavao rad srca male Kathi. Zelena svijetleća linija postajala je sve
nepravilnija. Colledo osjeti kako mu niz lice teku suze. Odjednom
dijete otvori oči. U posljednjoj minuti svog života Kathi je bila potpuno
pri svijesti. Ugledavši Colleda, ona se nasmiješi.
— Tata! — Njen pogled preleti prostorijom. — Gdje je…?
— Tu posljednju rečenicu nije izgovorila do kraja. Oči se sklopiše.
Kathi je ležala nepomično. Nije više disala. Kroz tijelo je prostrujio
još jedan veoma slab grč. A zatim su se s monitora izgubili i
posljednji zbrkani cik-cak znaci. Pojavila se i tekla sasvim ravna
linija.
 — Gotovo je — reče Goldberg. Stane tik do Colleda i položi mu
ruku na rame. — Strahovito mi je žao zbog vas. Učinili smo sve što
smo mogli. Ali već od samog početka nije bilo gotovo nikakvih
izgleda. Dođite!
— Ostao bih još malo kraj nje, molim vas — reče Colledo.
Goldberg kimne i izađe iz sobe.
Colledo je sjedio još oko četvrt sata uz krevet svog mrtvog djeteta i
trudio se posljednji put u mislima razgovarati s njim. Bilo je uzalud.
Jednako kao da se oprašta od nekog kipa. Ustane i pode. I dok je
koračao bolničkim dvorištem punim cvijeća u cvatu i drveća, kroz
ulaz su se približavala neka velika kola i zaustavila se tik kraj njega.
Iz njih iskočiše Lisa i Karrelis. Lica su im bila boje pepela.
— Conny! — Žena potrči prema njemu. On se izmakne unazad.
Ona stane. — Conny, ja… Nazvala je gospođa Leisen… odmah
nakon tebe… Odmah smo krenuli… privatnim avionom… Iz
Hamburga smo išli kolima… — Približi mu se sasvim i ovije mu ruke
oko vrata. — Molim te, oprosti mi! — poviče očajnički.
On uhvati njene ruke, skloni ih i odgurne je.
— Dopustite da sve objasnim — poče Karrelis. — Ja sam kriv za
sve. Samo ja, ja sam…
Colledo učini kretnju kao da će udariti direktora.
Taj podigne jednu ruku.
— Kathi je mrtva — reče Colledo glasom, koji mu se učini kao da
nije njegov. Ostavi oboje i pođe prema svojim kolima. Dok je hodao,
u glavi su mu pri svakom koraku odzvanjale jedne te iste riječi: Kathi
je mrtva… Kathi je mrtva…
Odveze se kući, vozeći veoma oprezno, jer je osjećao strašnu
vrtoglavicu.
Dočekala ga Theres sva u suzama. — Već sam čula, gospodine.
Nazvali su iz bolnice. Morate doći još jedanput radi papira. Toliko
mnogo papira…
Colledo prođe šutke pokraj stare žene. Pođe u svoju spavaću sobu
i legne odjeven na krevet. Jedan je prozor bio otvoren. I tu je u sobu
prodirala sunčeva svjetlost, a u krošnjama drveća pjevale su ptice.
Colledo je ležao na leđima, buljio u strop i nije se micao. Kasnije je
čuo kad je došla njegova žena. Nešto je veoma kratko razgovarala s
Theres. Zatim je čuo kako se u pokraj noj kupaonici puni kada
vodom. Ležao je nepomično.
Nakon približno pola sata razabrao je neko tiho stenjanje. Skoči i
potrči do vrata kupaonice da ih otvori. Bila su zaključana.
— Lisa! — vikne.
Bez odgovora, samo stenjanje.
Zakorači nekoliko koraka unazad, zaleti se i baci ramenom na
vrata, koja se silom otvoriše. U kadi je u tamnocrvenoj vodi ležala
njegova žena. Oči su joj bile širom otvorene, a pogled ukočen. Usta
su također bila otvorena. U jednoj je ruci držala žilet za brijanje kojim
si je duboko zarezala vene i žile na oba » ručna zgloba.
— Pola sata kasnije, i bila bi mrtva — reče Mercedes Danielu,
sjedeći u kolima kraj njega. Vozili su se kroz grad u noći. Dugo su se
zadržali kod Colledovih, do dva sata noću. Ulice su bile opustjele. Na
križanjima su monotono žmirkali semafori.
— Da, imala je veliku sreću — reče Daniel.
— I sa svojim mužem — reče Mercedes. — Conny je pošten
momak. Oprostio joj je — odmah.
— On je voli — reče Daniel. — Što mu je drugo preostalo?
— Mora da je velika ljubav.
— O, da — reče Daniel. — Veoma velika.
— A unatoč tomu, ona ga je varala, preko godinu dana. Razumiješ
li ti to?
— Ne — reče Daniel. — Samo sada razumijem, zašto Conny toliko
mrzi Karrelisa.
— Zapravo bi trebao mrziti Lisu — reče Mercedes. — Ona ga je
izdala i prevarila. Karrelis je samo iskoristio priliku.
— Točno — reče Daniel. — Ali kad je riječ o ljubavi, onda tu nema
logike.
— Što misliš, zašto nam je Lisa svakako htjela ispričati čitavu
priču?
— Mislim, kao dokaz prijateljstva. I da pokaže, koliko povjerenje
ima u nas. Oboje žive veoma povučeno. Zacijelo bi željeli imati
dobre prijatelje.
— Pa ti si to uvijek i bio — dobar prijatelj, Danny.
— Da. Ali sada si i ti ovdje. Nas četvoro — odsad pripadamo
zajedno. Mislim da je Lisa tako mislila.
 Danie! skrene u Aleju Sandhofer i parkira ispred kuće u kojoj je
stanovao. Nigdje nije bilo ni žive duše. Isključi motor i svjetla na
automobilu. Oboje izađoše iz kola i krenuše prema ulazu. Kad su se
sasvim približili, sve se odigralo veoma brzo. Iz tamne niše ispred
kućnih vrata iskoči visok, mršav muškarac i udari drškom pištolja
Daniela po glavi.
— Danny! — poviče Mercedes vidjevši kako se on srušio. Već
slijedećeg trena pritisne joj visok čovjek vlažnu maramicu na usta i
nos. »Eter«, pomisli ona. Muškarac ju je držao prikliještenu. Ona se
okrene. Odmah zatim sruši se bez svijesti na zemlju.
Wayne Hyde podigne Mercedes i odnese je do svojih kola,
parkiranih komadić puta dalje niz aleju. Otvori desna prednja vrata,
spusti onesviještenu djevojku na sjedalo i stavi joj sigurnosni pojas.
Otrči na drugu stranu i naglo skoči za volan. Iz pretinca za rukavice
izvadi plosnatu srebrnu kutijicu. U njoj se nalazila mala šprica za
injekcije. Tekućina je bila izvučena. S komadićem vate natopljenim u
alkoholu protrlja Hyde mjesto na Mercedesinoj lijevoj podlaktici.
Zatim ubode iglu u njenu ruku i potisne klip prema dolje. »To će je
neko vrijeme umiriti, garantirano«, pomisli. Već nekoliko sekundi
kasnije kola su krenula. »Ne prebrzo«, pomisli Hyde. »Sasvim
normalno. Da ne upadnem u oči! Sve je prošlo izvrsno! Morao sam
samo malo predugo čekati. Sve je uključeno u cijenu.«
 5
Daniela je toliko boljela glava da je mislio kako to neće moći
izdržati. Sasvim polagano došao je opet k svijesti. Primijetio je da
leži na pločniku, licem u lokvi vode. S mukom dotakne glavu lijevom
rukom. Osjeti da mu je ruka vlažna. Pogleda je i vidje pri svjetlu
ulične svjetiljke da mu je ruka crvena. Krv. Njegova krv. I u lokvi u
kojoj je ležao sakupilo se njegove krvi. Zastenje. Pokuša ustati i
odmah iznova pade. Uspjelo mu je tek prigodom četvrtog pokušaja,
te se nekako puzeći na sve četiri jedva dovukao do kućnih vrata.
Krajnjim naporom uspije se uspraviti uza zid i doseći ploču od
portafona sa zvoncima. Pritisne na svu dugmad. Nakon nekoliko
trenutaka javi se neki ljutit ženski glas i dva muška. Svi su govorili u
isti mah.
— Što se dogodilo?
— Kakva svinjarija, već je umalo dva sata noću! Tko je to?
— Natočen, je 1’?
— Ross — reče Daniel. — U pomoć… — Više nije imao snage,
srušio se na zemlju izgubivši svijest.
Kad je došao k svijesti, ležao je na uskom bijelom stolu ispod
veoma jake svjetiljke. Dva su mu mlada liječnika i jedna medicinska
sestra upravo zamatali glavu. Osjećao se jak vonj po dezinfekcionim
sredstvima.
— Gdje sam?
— Stanica za hitnu pomoć. Sveučilišna klinika — reče prvi liječnik.
— Imali ste sreće — reče drugi. — Samo velika rasjeklina straga na
glavi. Već smo je sašili. — Daniel je stenjao. — Znamo da to boli. I
boljet će vas još neko vrijeme. Slomljeno nije ništa. Temeljito smo
vas pregledali na rendgenu. Najvjerojatnije nemate čak ni potres
mozga.
— Mislite li da biste mogli govoriti? — upita policajac patrolne
policijske službe. Odjednom se i on našao u Danielovu vidokrugu.
— Vi… — poče Daniel. Činilo mu se da mu je jezik otežao i kao da
je prevelik za njegovu usnu šupljinu. — Vi ste me dovezli ovamo…
— Da, gospodine Ross. Vaši susjedi iz kuće pozvali su policiju.
Recite mi, molim vas, što se dogodilo?
Daniel poče s mukom govoriti.
 Jedanaest minuta nakon tog razgovora, frankfurtska je policija
napravila obruč oko grada i počela potragu za Mercedes Olivera.
Sat prije toga odvezao je Wayne Hyde još uvijek onesviještenu
Mercedes u podzemnu garažu jednog od nebodera u
sjeverozapadnom dijelu grada. U tim ogromnim satelitskim naseljima
stanovalo je na tisuće ljudi. Jedva da su se međusobno poznavali. A
nisu ni vodili brigu jedni o drugima. Naselje se nazivalo i »gradom
spavaonicom«, jer je većina ljudi ovdje provodila samo večernje i
noćne sate, a preko dana radila u centru.
Hyde odveze kola na slobodno parkirališno mjesto i ugasi motor.
Otvori prednja vrata, otkopča Mercedesin sigurnosni pojas i povuče
je sa sjedala. Ona nešto nerazgovijetno promrmlja. »Do tro je«,
pomisli Hyde. »Ako me tko sretne, nadajmo se da će i dalje tako
mrmljati. Kao da je dobro natočena.« Radio je sistematski, bez imalo
žurbe ili uzbuđenja. Jednu je Mercedesinu ruku ovio oko svog
ramena i tako ju je vukao za sobom kroz podrumska vrata u dugački
uski hodnik sa pet dizala koja su vodila u različite blokove nebodera.
Zaustavi se ispred vrata srednjeg dizala i pritiskom na dugme
pozove kabinu dolje. U narameniku je imao 9-milimetarski pištolj
SIG/Sauer. Nabavio mu ga je njegov frankfurtski prijatelj Heinz
Erkner, kad se Hyde prije tri dana vratio iz Londona u Frankfurt.
Sterling-Mk9 je ostavio u prtljažniku kola.
Dizalo je stiglo.
Hyde otvori vrata i uvuče Mercedes u kabinu. Odveze se na
četrnaesti kat. Na svakom su se katu nalazila tri stana. Dizalo se
zaustavi s laganim šumom. Hyde izađe na hodnik, držeći
Mercedesinu ruku ovijenu oko svog ramena. Iz džepa izvadi ključ,
otključa najprije običnu bravu, a zatim još i jednu sigurnosnu na
stanu desno. U oba druga stana vladala je apsolutna tišina. »Ljudi
već odavno spavaju«, pomisli Hyde.
Vrata s brojem četrnaest-nula-tri se otvoriše. Sada se Hyde već
pomalo uspuhao. Mercedes je, naime, bila teška. Uđe s njom u
mračni stan koji se sastojao od jedne vrlo velike i tri manje sobe,
kupaonice i kuhinje, te upali svjetlo. Zavjese je navukao kad je zadnji
put bio ovdje. Ključeve mu je dao u Londonu odvjetnik Morley.
Vjerojatno je on imao ključeve za više takvih stanova u raznim
gradovima. Kad je prvi put bio tu, Hyde je sve točno pregledao. Bila
su tu u jednoj od manjih soba samo dva željezna kreveta, dva stolca
i jedan stol. Prostorije su inače bile prazne. U supermarketu tog
sjeverozapadnog dijela grada kupio je potrebne živežne namirnice i
napunio hladnjak i ledenicu ladičar u kuhinji. Kupio je sapun, toaletni
papir, četkicu za zube i slične stvari, među inim i jedno vedro. Trebao
je i veliki smotuljak širokog samoljepivog flastera, te škare i polaroid-
kameru.
Hyde odvuče Mercedes koja je sve glasnije stenjala do jednog od
željeznih kreveta sa svježe presvučenom posteljinom i spusti je na
krevet. Već slijedećeg trena Mercedes otvori oči. Lice joj je bilo
blijedo kao kreda. Zagleda se u Hydea.
— Ja vas poznam — reče Mercedes tiho. — Već sam vas jednom
vidjela… u stanu Daniela Rossa… Vi se zovete… Corley… Peter
Corley…
— Jezik za zube! — reče Hyde.
Izvadi iz džepa svog dufflecoata mali »Sony« kasetofon, zatim
skine kaput i prebaci ga preko naslona stolice. Kasetofon položi na
stol pokraj polaroid-kamere.
— Gdje sam? — upita Mercedes.
— Jezik za zube! — reče Hyde.
— Gdje je gospodin Ross?
— Zaveži!
Hyde dohvati sa stola veliki smotuljak flastera. — Lezi mirno i šuti!
— zapovjedi on. Zatim trakom oblijepi Mercedesina usta. Uzme
škare sa stola, odreže vrpcu i nalijepi drugi komad koso preko prve.
— Tako — reče i ustane s ruba kreveta. — Uskoro ćeš opet moći
govoriti. Malu obavijest za Rossa. Na kasetu. Sutra ćemo te lijepo
snimiti kako držiš u rukama novi broj »Bilda«, pa će se moći izvrsno
pročitati krupno tiskane naslovne retke u novinama. Žao mi je, ali
morat ćeš dobiti lisice na ruke. Pričvrstit ćemo ih za krevet. Kako ne
bi došla na neku ludu ideju. — Pođe prema stolcu preko kojeg je
prebacio dufflecoat, kako bi iz unutrašnjeg džepa izvukao lisičine. Pri
tome je, dakako, okrenuo Mercedes leđa. Lisičine su se nekako
nezgodno zakvačile za podstavu džepa. Hyde ih je vukao i izvlačio,
sve dok se nije razderala podstava. Zatim se okrene i ukočeno stane
usred kretnje. Na krevetu se Mercedes previjala u užasnim
grčevima. Zderala je vrpce s usta. Pupile su joj se izvrnule, lice joj je
poplavjelo a zatim je boja prešla u ljubičastu. Iz usta joj je navirala
bijela pjena. Tijelo se grčilo. Odjednom se umirila. Iz usta je naviralo
sve više pjene, a po prostoriji se raširio snažan vonj na gorke
mandule. Hyde ugleda na usnama mlade žene staklaste kristaliće.
Prisloni uho na njene grudi iznad srca. Opipa joj puls. Međutim, sve
je to učinio bez imalo nade. Ukočeno se zagleda u mrtvu ženu.
— O, Isuse — reče Wayne Hyde. — Kakvo prokleto sranje!
Telefonski razgovor.
— …Dugo sam razgovarao sa svojim znancima, doktore Herdegen.
Kad će vas opet nazvati mister Hyde?
— U šest sati ujutro, mister Morley.
— Dobro. Reći ćete mu da po želji mojih znanaca nastavi svoju
akciju, kao da se ništa nije dogodilo.
— Ali to sad više nema smisla!
— Kako to mislite da to sada više nema nikakvog smisla, doktore?
— Jer je Mercedes mrtva. On je ne može fotografirati, a niti snimiti
na magnetofon. Sve se odvijalo prebrzo.
— Unatoč tomu on mora postaviti zahtjev.
— Bez i najmanjeg znaka da je Olivera živa, oni neće pristati ni na
što.
— Imate pravo. Ali ono što nam je potrebno, to je vrijeme. Budite
sigurni, i Ross i ostali neće ni u kom slučaju odmah prekinuti
pregovore — samo ako ih Hyde bude pametno i spretno započeo i
vodio. Pa oni nemaju pojma da je Olivera počinila samoubojstvo.
Otkuda joj samo ta prokleta kapsula cijankalija?
— Hyde kaže da to ne može nikako objasniti. Slušajte, mister
Morley, ja nemam prava kritizirati vaše znance, ali to je obična
ludost! Koliko će dugo Hyde igrati tu idiotsku igru? Zar je on spao na
to, da će ga sada loviti zadnji kurvin sin od policajca! Jer, dakako,
odmah je počela velika potjera.
— Ta bi potjera započela u svakom slučaju. Hyde to zna. Ne
trebate se bojati umjesto njega. On se ne boji. A osim toga, nije to
nikakva idiotska igra, doktore. Kažem, sad nam je potrebno vrijeme,
da polako omekšamo braću, da ih pomalo dovedemo do toga da
izgube živce. I, ako onda bude otet još netko — gospođa Colledo na
primjer — oni će zacijelo popustiti.
— Naredit ćete Hydeu, da otme još jednu osobu…?
 — Razumije se, doktore. Colledo jednako voli svoju ženu, kao što
je Ross volio Oliveru. Dapače, Hyde će pri drugoj akciji biti samo još
mnogo oprezniji. Nije to nikakvo predbacivanje. On zaista nije
mogao naslutiti, da ta Olivera neprestano vuče otrov sa sobom. Kod
Colledove mora najprije prekontrolirati baš to.
— Ali…
— Dosta! Dosta mi je vašeg »ali«, doktore. Prenesite Hydeu nalog
da nastavi kao da se nije ništa dogodilo. A ispričajte mu i tu Colledo
varijantu. Uskoro slijede daljnje upute. Gotovo.
Na Danielovom pisaćem stolu zazvoni telefon.
U sobi su osim njega bili još i Conrad Colledo, glavni urednik
Kleinhals, dva policijska tehničara i jedan stariji kriminalistički
komesar koji se zvao Hollgand. Odmah čim se Daniel vratio iz
bolnice kući, policijski su tehničari počeli instalirati na njegov telefon
takozvani hvatač. Na telefon je bio priključen i veliki magnetofon, sa
zadatkom da zabilježi sve razgovore.
Telefon zazvoni i drugi put. Bilo je 6 sati i 35 minuta, srijeda, 28.
ožujka 1984. Prvi tehničar pokrije dlanom slušalicu drugog aparata
koji se također nalazio na pisaćem stolu.
— Oprezno — reče i poče brojiti. — Dva, tri, jedan — sad! Slušalicu
podigoše istovremeno i on i Daniel. Odmah se uključi i magnetofon.
Kolutovi se počeše vrtjeti.
— Halo? — reče Daniel. Strahovito ga je boljela glava. Sredstva
koja su mu dali protiv glavobolje uopće nisu pomagala.
— Tko je »halo«? — upita metalno iskrivljen muški glas.
— Daniel Ross.
— Gospodine Ross, vaša prijateljica nalazi se u našoj vlasti.
Ostat će ovdje tako dugo, dok predsjednik Savjeta radio-televizije
ne dade pismenu izjavu da se film nikada neće emitirati i dok ne
primimo od vas svu dokumentaciju s intervjuima svjedoka, kao i sav
materijal koji ćemo vam još navesti.
Tehničar dade Danielu znak da produži razgovor što dulje! Daniel
reče: — Hoću razgovarati s gospođom Olivera.
— To je isključeno.
— Otkud da onda znam da je još živa?
— Živa je. I dobro se osjeća. Morate mi vjerovati! Razgovarajte s
vašim prijateljima i predsjednikom Savjeta radio-televizije i ostanite
blizu telefona!
— Mi ćemo…
Klik. Osoba koja je nazvala spustila je slušalicu.
Daniel opsuje.
Drugi tehničar zaustavi vrpcu, vrati je natrag, te je opet pusti. Sada
su svi slušali dijalog između Daniela i nepoznatoga. Zazvoni drugi
telefon.
Prvi tehničar digne slušalicu. — Da?
— Prekratko — reče jedan glas. — Nismo mogli otkriti otkuda
dolazi poziv.
— Nazvat će ponovno — reče prvi tehničar.
— Da, zacijelo — odgovori njegov kolega u jednoj od velikih
telefonskih centrala grada Frankfurta na Majni.
— Moram razgovarati s predsjednikom — reče Kleinhals.
— Zar ste poludjeli? — upita Colledo. — Zar želite ispuniti zahtjeve
tih nitkova odmah, već nakon prve prijetnje, a da niste dobili nikakav
znak života gospođe Olivera?
— Dakako da neću! — reče bijesno Kleinhals. — Ali predsjednik
mora biti obaviješten o svemu što se dogodilo.
— Uzmite ovaj aparat — reče prvi tehničar. — Linija gospodina
Rossa mora biti slobodna.
Daniel je sjedio nepomično.
Nepomično je slušao Kleinhalsov razgovor s predsjednikom
Savjeta. Nakon što je Kleinhals spustio slušalicu reče: — Moramo
tipa zadržati što dulje. U toku je najveća potjera kakve nije bilo sve
tamo od otmice Schleyera. Pa makar potrajalo danima. Najvažnije je
da ga što dulje zadržavamo. Da zahtijevamo znakove života. Ako ih
dobijemo, onda valja što više govoriti o pojedinostima. Da Ross
mora opet pitati svoje pretpostavljene. I tako dalje. Profesor
Klammer hitno dolazi ovamo.
Profesor Klammer bio je predsjednik Savjeta radio-televizije.
— I što sada? — upita Colledo.
— Čekajmo dok to pseto ponovno nazove — reče Kleinhals.
— Doći će dva službenika — reče komesar Hollgand, onizak, miran
čovjek s naočalama. — Donijet će velike »termosice« s kavom i
sendviče za sve nas. Već je dogovoreno. Brinut će o nama. Radit će
se u tri smjene po osam sati. Za vas to na žalost ne vrijedi,
gospodine Ross.
— Ja ću dovući ovamo svoj krevet — odgovori on. Iznenada skoči,
ali odmah zastenje, jer ga je od nagle kretnje užasno zaboljela glava.
— Što je, Danny?
— Dnevnik!
Daniel je već krenuo prema spavaćoj sobi.
— Kakav dnevnik?
— Od Mercedes. Vodila je dnevnik. I upravo mi je sada nešto palo
na um… — Odjuri u spavaću sobu i ubrzo se vrati noseći svezak u
uvezu od crvene kože. Reče: — Mercedes mi je jednom prilikom
rekla slijedeće: »Ako mi se nešto dogodi, a osjetili smo na što su sve
ti ljudi spremni, ako mi se, dakle, nešto dogodi, onda pogledaj u moj
dnevnik. U njemu se nalazi pismo za tebe. Pročitaj ga! Ali isključivo
tada!« — Daniel prolista bilježnicu s crvenim kožnatim koricama. Iz
nje ispadne kuverta i padne na pod. On je digne. U sobi je zavladala
potpuna tišina.
Daniel otvori omotnicu. U njoj se nalazilo nekoliko stranica ispisanih
Mercedesinim rukopisom. Daniel sjedne i poče čitati.
Danny, ljubljeni moj Danny,
kad budeš čitao ove riječi, ja ću već biti mrtva.
Molim te, oprosti mi što sam to učinila. Toliko te mnogo
volim. Tako sam željela biti sretna s tobom. Ali, to je
nemoguće: Ti dobro znaš s kim imamo posla. Ti znaš
da kreature od tih ljudi — jer oni sami neće uprljati
prste — ne prezaju ni pred čim, kako bi spriječili
emitiranje našeg filma. Bilo je to tako od samog
početka. Bit će sve gore, što više materijala budemo
sakupili. Protivnička strana dobro zna što mi imamo. O
tome se brine izdajica. Gotovo neprestano računam s
time, da će me oteti. Budući da se u nas ne uobičava
odmah žrtvovati jedan ljudski život, pokušat će
vjerojatno svim sredstvima ucijeniti Televiziju. Možda
moj život za sav materijal i obavezu s najvišeg mjesta,
da se film neće nikada prikazati. Dakako, ne mogu
znati baš točno, što će protivnici poduzeti.
 Svijetu prijeti uništenje. Imamo dokaz o tome. I
možda na taj način postoji još neka mala šansa. Za sve
ljude. I zato sam čvrsto odlučila: ako me budu oteli,
odmah ću se otrovati. Kapsule otrova imam od svog
očuha. On ih je dobio od Goebbelsa, sjećaš se. On mi
je rekao, da se otrov u zatvorenim kapsulama ne
rastvara. Otrov imam uvijek uza se. Ubit ću se, kako ne
bi bilo prilike da se ucjenjuje tebe ili Connyja ili
naprosto cijelu Televiziju. Ako me dakle otmu, ne vjeruj
ni u kom slučaju bilo kakvim lažnim pričama koje će
pokušati ispričati, kako bi postigli svoj cilj, jer ja ću tada
sigurno već biti mrtva.
Ako me u takvom slučaju kasnije pronađete, ne
bih htjela nigdje biti izložena. Na mom grobu neka se
ne govori i neka se ne moli. Ne treba biti ni glazbe, ni
cvijeća, ni vijenaca. Želim, najdraži moj, da osim tebe i
grobara nitko ne bude uz moj grob. Htjela bih biti
sahranjena na groblju koje se nalazi negdje u blizini
mjesta, gdje ti živiš.
Uvijek si me zvao fanatikom, dragi. Eto, ja to i
jesam. Nadajmo se, da nikada nećeš morati pročitati
ovo pismo.
Grlim te s ljubavlju
Mercedes
Ispod pisma stajao je datum: 10. ožujka 1984. Pismo je bilo
napisano prije više od dva tjedna.
Daniel pruži pismo Colledu. Zatim uhvati među dlanove glavu koja
ga je užasno boljela i zaplače. Plač mu je trzao tijelo poput jakog
grča.
Dva sata kasnije sastavili su u Wiesbadenu predstavnici različitih
službi sigurnosti Savezne Republike Njemačke u zgradi BKA
izvanredni štab. Pozvana je i antiteroristička grupa GSG-9. Njeni su
specijalisti bili neprestano uz ugrožene, u koje su se osim ostalih
ubrajali Daniel Ross, Conrad Colledo, njegova žena Lisa, glavni
urednik Kleinhals i njegova obitelj. Sve raspoložive policijske snage i
jedinice njemačke pogranične policije kao i Bundeswehr tragali su za
Mercedes Olivera po čitavoj zemlji.
 Telefonski razgovor.
— Mister Morley, ovdje Herdegen. Hyde je upravo sada nazvao.
Savezna Republika je…
— Na nogama. Znamo. Također i to, da se sve sporne osobe
najstrože čuva.
— U takvim okolnostima Hyde ne vidi mogućnost kako da otme
gospođu Colledo.
— Što to znači, ne vidi mogućnosti? Uvijek postoji mogućnost! Mi
smo mu u međuvremenu poslali još trojicu izvrsnih ljudi — zar ne?
Prokletstvo, pa dovoljno je plaćen za to, što radi! I mora raditi ono,
što mu mi naređujemo! Recite mu to! Pozdravljam vas, doktore
Herdegen!
Telefon je opet zazvonio u 3 sata i 41 minutu, 29. ožujka 1984. u
noći. Daniel je spavao u krevetu koji je dovukao pokraj pisaćeg stola,
na kojem je bila smještena čitava tehnička aparatura. U službi je bila
druga smjena. I Colledo je bio tamo. Drijemao je u obližnjem
naslonjaču. Brzo prodrma prijatelja.
— Danny! Danny, probudi se!
Daniel uzdahne. Uspravi se na krevetu i dlanom zaklopi slušalicu
svog telefona. Jedan tehničar pokrije dlanom slušalicu drugog
telefona i glasno odbroji unazad od tri do jedan. Istog trena obojica
digoše slušalice. Magnetofonske vrpce se počeše vrtjeti.
Začuje se metalno izobličen glas koji je Daniel odmah prepoznao:
— Jeste li razgovarali s vašim ljudima, gospodine Ross? — Daniel
protare oči koje su ga pekle. Svjetlo koje je dolazilo od svjetiljke na
pisaćem stolu bilo je prejako, a zrak u prostoriji težak i loš.
— Da — odgovori on otežala jezika. Nakašlja se.
— I?
— Slušajte, pa to je idiotski! Tko vam jamči da se neće izraditi nove
kopije filma i da se on neće prikazati, iako vam sada obećamo
suprotno, samo da biste pustili na slobodu gospođu Olivera?
Svaku pojedinu riječ izgovarao je Daniel s mukom. Iz očiju su mu
tekle suze.
Iskrivljeni glas: — Nismo ni mislili tako. Ta otmica treba samo
pokazati, na što smo sve spremni. Kad gospođu Olivera
budemo,pustili, nakon ispunjenja svih naših zahtjeva, ona će biti
samo pokojnik na dopustu. Istog trenutka, kad biste vi nastavili rad
na filmu ili kontaktirali druge televizijske stanice — mi bismo to
dakako odmah doznali — gospođa Olivera će umrijeti. Tada je više
ne može spasiti nitko i ništa.
— Hoću znak da je živa! — uzvikne Daniel. — Hoću čuti njen glas!
— Ne može. Već sam vam jedanput rekao. Morate mi vjerovati da
je ona dobro — još za sada. Ona vas moli da učinite to što tražimo
od vas.
— Njen glas! — poviče Daniel izvan sebe. — Hoću čuti njen glas!
Razgovor je prekinut.
Nakon nekoliko minuta javio se specijalista iz telefonske centrale. I
opet se nije moglo ustanoviti, otkuda dolazi poziv.
Daniel ustane sasvim onemoćao i pođe u spavaću sobu. Upali
svjetlo i otvori ladicu. U njoj se nalazilo to što je tražio. U kupaonici
napuni čašu za pranje zuba hladnom vodom te zatim otvori poklopac
velike kutije amadama, sredstva koje mu je Sibylle prepisala nakon
njegova liječenja u sanatoriju i od kojeg mu je Mercedes do sada
davala uvijek po jednu tabletu ujutro i uvečer. Sada je sasuo na dlan
jedanaest tableta, bacio ih u usta i progutao s vodom. Dok je govorio
na telefon, opet mu se nakon veoma dugo vremena pojavio užasan
osjećaj da će umrijeti, ako odmah ne uzme svoje umirujuće sredstvo.
I to mnogo tableta. Sjeo je na rub kade i sjedio tako oko četvrt sata.
Poslije toga imao je dovoljno snage da se opet vrati u sobu k
ostalima.
Dva dana nije nitko zvao telefonom. Novine, televizija i radio-
stanice odmah su, nakon Mercedesinog nestanka, iscrpno
izvještavale o njenoj otmici, a mnogi bulevarski listovi s ogromnim
tiražom javljali su o slučaju točno prema svom stilu, upadno-
senzacionalistički. Televizija, kao i radio-stanice ponavljale su u
većim ili kraćim razmacima opis nestale, a policija je molila da joj u
potrazi za nestalom maksimalno pomogne i građanstvo.
Vladin predstavnik za štampu saopćio je razljućenim novinarima
samo toliko, da je otmica mlade žene po mišljenju eksperata u vezi s
misterioznim i još uvijek nerazjašnjenim ubojstvima zadnjih tjedana,
a da on ne može ništa reći o vrsti i ciljevima kriminalne grupe koja se
krije iza toga.
U komentarima i napadima na vladu podmetali su ljudi iz štampe,
radija i televizije iskonstruirana nagađanja u vezi s postupcima koji
su se držali u tajnosti, a od kojih ni jedan jedini nije bio čak ni blizu
istini.
Istodobno je mnogo tisuća strpljivih i premorenih vojnika, policajaca
i pripadnika specijalnih jedinica pretraživalo cijelu Saveznu
Republiku Njemačku — poduhvat osuđen u džungli velikih gradova
već od samog početka na propast. Raspisana je nagrada od sto
tisuća njemačkih maraka za korisna obavještenja u vezi s
pronalaženjem Mercedes Olivera i njenih otmičara, poslije čega je
pristizalo čitavo more informacija. Svaki se navod morao ispitati. I
čitav taj ogromni dodatni posao nije urodio nikakvim plodom. Nije
otkriven nikakav, ni najmanji trag. BKA je odmah u početku zamolio
za suradnju odgovarajuće organizacije svih evropskih država, a
uskoro zatim uključio se i Interpol. Pretraživalo se i nadziralo zračne i
pomorske luke, kontroliralo putnike u automobilima i vlakovima, bile
su alarmirane sve pogranične stanice. U to je vrijeme Daniel uzimao
amadam u enormnim količinama, uvijek kad bi se pojavio njegov
strah i osjećaj da mora umrijeti.
Uvečer 1. travnja, jedne nedjelje, sakupila se u Danielovoj velikoj
radnoj sobi osmorica muškaraca: profesor Abel Klammer,
predsjednik Savjeta radio-televizije, dr Volker Brandt, taj tako
mladolik pravni zastupnik Televizije Frankfurt, Hans Kleinhals, glavni
urednik, i Conrad Colledo, nadalje dva tehničara i policijski komesar
koji su tog dana bili u toj smjeni, te Daniel Ross.
Daniel je bio veoma blijed i imao je debeli povez na glavi. Bolovi su
popustili, ali rana je još bila otvorena. Doimao se sabrano. U stanu,
na stubištu i svuda okolo po čitavom bloku zauzeli su svoja mjesta
mnogobrojni, teško naoružani policajci i pripadnici GSG-9, grupe za
borbu protiv terorizma. I dalje se najstrože vodilo računa o tome, da
se pazi na sve osobe koje su se bavile proizvodnjom dokumentarnog
filma, kao i njihovu rodbinu.
Profesor Abel Klammer, zdepasti šezdesetogodišnjak crvena lica
reče: — Bio sam na sastanku svih članova Savjeta radio-televizije
kao i direktora svih ARD-stanica. Govorilo se o tome, da li će
Televizija Frankfurt nastaviti s produkcijom filma, da li će ga ponuditi
inozemnim stanicama na otkup, te ga emitirati. S jednim glasom
protiv, skup je zaključio da je najodlučnije protiv i najmanjeg znaka
popuštanja ucjenjivačima, a za nastavak rada pri čemu će se,
dakako, uvažavati neko eventualno drugo mišljenje onih koji se
filmom bave ili onih koji su najteže pogođeni. I zbog toga pitanje koje
bih vam postavio glasi ovako:
— Smatrate li da, znajući za okolnost da je gospođa Olivera s
vjerojatnošću koja graniči sa sigurnošću već danima mrtva —
oprostite, gospodine Ross — i usprkos svim eventualnim daljnjim
terorističkim napadima, trebamo raditi i dalje na emitiranju filma i
njegovoj prodaji ili ne? Zadaća mi je da pitam svakoga od vas
ponaosob. Gospodine Kleinhals?
Čovjek koji je izgledao poput ambicioznog knjigovođe odgovori: —
Nastaviti.
— Gospodine doktore Brandt?
Mladi pravni zastupnik, koji je podsjećao na Beatlesa, a među
kolegama slovio kao jedan od najboljih stručnjaka u zemlji, reče: —
Da, ja sam za prikazivanje.
— Gospodine Colledo?
Glavni šef odjela za politiku i aktualne događaje, koji je bio odjeven
kao i gotovo uvijek u plavo odijelo, plavu košulju i crnu kravatu s
izvezenim malim slonićima, reče: — Kad bih imao i najmanju nadu
da je gospođa Olivera još živa i, da s velikim bolom — nakon što
sam upoznat s njenim pismom i poznavajući njen karakter, kao i
uzimajući u obzir očitu nemogućnost otmičara da nam dadu barem
neki akustični ili optički znak života od nje — nisam uvjeren u to, da
je Mercedes mrtva, borio bih se svim raspoloživim sredstvima da se
udovolji zahtjevima otmičara i projekt prekine. Međutim, kako stvari
sada stoje, i ja dajem svoj glas za dovršenje i emitiranje filma.
— Gospodine Ross?
Daniel reče: — Moramo bezuvjetno nastaviti rad — time samo
ispunjavamo želju gospođe Olivera.
Zdepasti profesor Klammer crvena lica upita Kleinhalsa: — Kada se
film može dovršiti?
— Mi smo snimili još jedan izvještaj o zadnjim događajima. Ako
požurimo, mogli bismo biti gotovi za približno tri tjedna, dakle, oko
dvadeseti travnja. U to ćemo vrijeme moći ponuditi gotov film na
otkup drugim televizijama. Te će televizije, kao što je uobičajeno,
preuzeti obradu na jezike koji se u dotičnoj zemlji govore. To znači:
preko originalnog glasa bit će nasnimljen drugi glas koji će prevoditi
tekst što ga govori prvi. Dakako, taj će drugi glas prevoditi i tekst
protokola. Mislim da bi sve televizije trebale emitirati film istog dana,
kako bi postigao što snažnije djelovanje na ljude čitavog svijeta.
Sovjetski Savez zacijelo neće otkupiti film. Zemlje istočnog bloka
neće to također smjeti učiniti pod sovjetskim pritiskom. Jedan dio
DR' Njemačke može hvatati naš program. I to bi bilo sve. Međutim,
mi zbog toga namjeravamo proizvesti radio-verziju kompletne
dokumentacije i također je opremiti s tekstovima jezika pojedinih
zemalja. Te se adaptacije tada mogu emitirati preko njemačkog
radija. On ima relejske stanice po čitavom svijetu, tako da te emisije
mogu doprijeti u sve zemlje na zemaljskoj kugli. Uvjereni smo, da
ćemo sklopiti ugovor s jednom od velikih američkih televizijskih
kompanija, a isto tako i s kineskom državnom televizijom.
Očekujemo veoma velik broj interesenata. Pregovori s direktorima
televizija u inozemstvu morali bi odmah početi.
Telefonska obavijest.
— Mister Hyde, govori Morley. Jedanaest je sati, trideset i tri
minute, petak, šesti travnja. Moji su znanci primili na znanje, da vi
čak i uz pomoć drugih ne možete uspješno obaviti daljnju otmicu.
Velikom potjerom vaš je položaj postao do te mjere nesiguran, da
više ne smijete biti izloženi riziku da vas se otkrije. Vi ste radili više
nego izvrsno. Moji vam znanci izražavaju svoju zahvalnost. Ja vas
molim, da najhitnije napustite Njemačku.
Vaša je misija završena. Druga polovica honorara već vam je
doznačena na račun u Švicarskoj banci u Zurichu. Time je naša veza
završena. Moji znanci i ja želimo vam sve najbolje. Ukoliko biste bilo
kada — sada ili ubuduće — imali poteškoća s policijom ili s vlastima,
niti moji znanci, a niti ja, nemamo ni najmanje pojma tko ste vi.
Uzalud ćete se u takvom slučaju pozivati na nas; nikada ne smijete
računati s tim, da ću vam tada ili ja ili bilo tko drugi i najmanje
pomoći. Tako je bilo dogovoreno već od samog početka. Zbogom,
mister Hyde! Bog vas čuvao! Ovo je kraj mojeg posljednjeg javljanja.
»Sjeverozapadni grad« u Frankfurtu imao je vlastitu policijsku
stanicu.
U subotu, 7. travnja 1984. oko 7 sati ujutro pojavio se tu jedan
visok, vitak čovjek, četrdesetogodišnjak. Ude i ugleda narednika
Josefa Niedermosera, rođenog Minhenčana, koji je bio u službi u
Frankfurtu tek oko pola godine i zaželi mu dobro jutro.
— Dobro jutro — odgovori Niedermoser, koji je bio iste visine kao i
došljak, samo mnogo krupniji. Upravo je na pisaćem stroju pisao
izvještaj o vozaču automobila koji je pobjegao s mjesta nesreće.
— Zovem se Felix Zimmermann. Stanujem tu na
GerhartHauptmann-Ringu dvanaest, blok C, četrnaesti kat, stan
četrnaest-nula-jedan. Na mojem se katu nalaze još dva stana:
četrnaest-nula-dva i četrnaest-nula-tri. Gospodin i gospođa Esser iz
nula-dva otputovali su prije tri tjedna. Moja žena i ja poznamo ih
samo površno. Tko stanuje u nula-tri, to ne znamo. Od jučer prodire
iz tog stana neki slatkasti vonj. Danas se osjeća još jače. Moja žena i
ja nismo još nikada vidjeli da bi bilo tko ulazio ili izlazio iz tog stana.
Nešto tu nije u redu. Možda je unutra umrla neka osoba i leš se
raspada. Žena mi je rekla da vam to svakako moram javiti, prije nego
što idem u grad.
Približno pola sata kasnije zaustavila su se policijska patrolna kola
ispred nebodera Gerhart-Hauptmann-Ring dvanaest u
»sjeverozapadnom gradu«. Parkirali su ih iza vatrogasnih kola koja
su se već tu nalazila. Iz policijskih kola izađoše Daniel Ross, dvojica
dežurnih službenika koji su ga čuvali i — jedini u uniformi — vozač.
Probili su se kroz grupu znatiželjnika do ulaza u kuću. Tu su bila još
dvojica u uniformama. Šutke su pozdravili. Daniel i njegov pratilac
uđoše u veoma veliko i visoko predvorje. Bilo je tu pet dizala. Ukrcali
su se u srednje — blok C — i odvezli do četrnaestog kata. Vrata od
stana četrnaest-nula-tri morali su razvaliti. Četvorica muškaraca
počeše se gušiti. Zapuhnuo ih je veoma jak smrad. Stavili su
maramice na nos i pošli u stan. Tu su ih već čekala trojica
vatrogasaca s gas-maskama. Svi prozori praznog stana bili su širom
otvoreni. Jedan vatrogasac dade Danielu znak da pođe za njim.
Prošli su kroz prvu veliku sobu i ušli u manju, u kojoj se nalazio stol,
dva stolca i dva željezna kreveta. Jedan je bio svježe presvučen. Na
drugom je ležala mrtva žena. Lice joj je bilo crno. Usta otvorena. Oči
su bile samo duplje ispunjene tamnom tekućinom. Pogledi svih
muškaraca zaustaviše se na Danielu koji je prišao krevetu. Daniel
kimne. Zatim potrči iz male sobe u obližnju kupaonicu, gdje je počeo
povraćati.
 U međuvremenu su vatrogasci nastojali ugurati nepropusni,
zatvoreni pocinčani lijes s dvostrukim stijenkama u kabinu dizala
koje je pripadalo bloku C. Pokušaj nije uspio. Kabina je bila
premalena. Nisu uspjeli niti preko požarnih stepenica iza dizala. One
su bile preuske. Arhitekti tog nebodera, kao i svi ostali, dakako, očito
nisu mislili na to da bi i u jednom od tih stanova mogao netko
umrijeti. Stigla su dvoja kola tehničke pomoći. U to su vrijeme već
mnogobrojni policajci morali potiskivati mnoštvo ljudi, radoznalih
promatrača, kako bi prokrčili put. Na prozor velike sobe u stanu broj
četrnaest-nula-tri pričvrstili su na gredu kolotur. Jedino se na taj
način lijes mogao dovući užetima na četrnaesti kat. Mercedesin se
leš već toliko raspadao, da su u lijes morali zajedno s lešom dignuti i
smjestiti i uprljanu plahtu na kojoj je leš ležao. I dok su lijes čvrsto
zatvorili sa osam vijaka, te ga vanjskim zidom nebodera spuštali u
dubinu, dolje su već dugo čekala crna mrtvačka kola gradskog
pogrebnog poduzeća. Vatrogasci uguraše lijes u kola. Ona odmah
krenuše.
U 15 sati ponovno je nakon dugo vremena zazvonio telefon na
Danielovu pisaćem stolu. Daniel digne slušalicu istog trenutka kad i
oba tehničara koji su upravo tada bili dežurni u smjeni.
— Ross.
— Danny, ovdje Sibylle — javi se ženski glas.
— Sibylle… — Osjeti kako mu po cijelom tijelu izbija znoj.
— Trenutak, molim te! — Obrativši se tehničarima i policijskom
komesaru reče: — To je privatni razgovor.
Trojica kimnuše i izađoše napolje u hol. Iza sebe su zatvorili vrata.
Daniel uze ponovno slušalicu. — Oprosti! Telefon je priključen na
hvatač razgovora.
— Bože moj… Danny, jadni moj Danny, saznala sam tek prije
nekoliko minuta što se dogodilo. Bila sam u Beogradu na nekom
kongresu i upravo sam se vratila. Pa to je užasno! Čula sam na
radiju, ali samo vrlo kratko… Jadna Mercedes…
— Da — reče Daniel. — Jadna Mercedes. — Pred njim se nalazila
šalica čaja. Dok je govorio vadio je iz džepa na jakni kutiju
amadama, što ju je stalno imao uza se i otvorio je.
— Kad ste je našli?
 — Danas prije podne. — Spusti tablete na pisaći stol. Opet ga je
obuzeo užasan strah, stravičan, nesavladiv strah.
— Gdje? Možeš li mi ispričati, Danny, molim te! Ispričaj mi sve!
Sve!
Daniel joj ispriča sve. Između dvije rečenice učinio je dulju stanku,
brzo uzeo sa stola devet tableta, sasuo ih u usta i progutao s malo
čaja. Primijetio je da mu se ruke tresu. Bilo mu je zlo i imao je jaku
vrtoglavicu. To se sad sve češće pojavljivalo. Amadam je pomogao.
— Danny… — Sibylle zakaže glas. — To… Tako mi je žao… tako
užasno žao…
— I meni je žao.
— Što je? Jesi li uzeo previše amadama?
— Ne — slaže on. — Zašto?
— Govoriš tako nekako nerazgovjetno, otežala jezika. Uzeo si
amadam, reci mi istinu!
— Govorim ti istinu — opet slaže on.
— O bože, Danny! Te svinje… Te bijedne svinje… To je tako nešto
užasno…
— Da — reče Daniel.
— Doći ću u Frankfurt. Odmah.
— Ne! Ja… želim biti sam. Razumiješ to, je 1’?
— Dakako… Naravno da razumijem… Kad je sahrana?
— Ponedjeljak prije podne. Odnijeli su leš na Institut za sudsku
medicinu. Moraju učiniti obdukciju. Iako je sasvim jasno što se
dogodilo. Otrovala se.
— Ali u ponedjeljak ću doći na sahranu.
— Molim te nemoj doći, Sibylle — reče on. — Mercedes mi je
napisala pismo… mislim, ostavila mi je pismo… U slučaju svoje smrti
ona ne želi nikakav ispraćaj, ni cvijeće, ni svećenika, ni glazbu i
nikoga od ljudi uz grob — samo mene. Mislim da to moramo
poštovati.
— Razumljivo, Dannv. Razumljivo. Ja… ja…
— Da, Sibylle?
— U mislima sam s tobom, jadni moj Danny. Uvijek, Danny, uvijek.
Ja zaista volim Wernera, ali naše vrijeme ne mogu nikada zaboraviti.
Naše prekrasno vrijeme.
— I ja Sibylle.
 — Bila je to tako velika ljubav. A jedna zaista tako velika ljubav
nikad ne prestaje, zar ne?
— Ne, nikada, zaista nikada.
— I zato — iako se Werneru toliko divim, te iako sam sretna s njim,
uvijek ću ga varati s tobom, Danny. Varati u mislima. To… to si znao,
zar ne? To si osjećao, je li?
— Da, Sibylle. I ti, i ti si osjećala da je sa mnom i s Mercedes bilo
isto tako, iako sam i nju zaista volio. Ti jednostavno nećeš nikada
nestati iz mog života.
— I ti iz mog, Danny.
— No sve to nije istina — reče on glasno.
— Molim? — Glas joj je zazvučao uplašeno. — Što to govoriš,
Danny?
— Ah, Sibylle… Tako si draga… želiš pomoći… Želiš da se mogu
uhvatiti barem za nešto, kad razmišljam kako je to bilo s nama.
— Ali, bilo je prekrasno!
— Svakako, Sibylle… bilo je prekrasno… I trebalo je proći stanovito
vrijeme dok sam zavolio Mercedes, i da nisam uvijek, kao svih tih
godina prije, mislio samo na tebe… I naposljetku sam uspio… Nisam
više morao misliti na nas dvoje, uspoređivati, sjećati se… Zavolio
sam Mercedes stvarno i duboko… tako kao što sam volio tebe…
tako kao što ti voliš Wernera, budi poštena… Ne smijemo lagati,
samo zato da meni bude lakše… Neće mi biti lakše… Ti voliš
Wernera svim svojim srcem, kao što sam ja volio Mercedes svim
svojim srcem… Sve ostalo samo je sjećanje, Sibylle, samo još
sjećanje, koje nosimo oboje u sebi.
Ona je dugo šutjela. Kad je ponovno progovorila, glas joj je bio
veoma tih: — Ne ljuti se na mene, Danny… Ja… Stvarno sam
mislila, da će ti pomoći budem li tako govorila. Moramo ostati kod
istine… Imaš pravo… Tako se dugo poznajemo… Oprosti što sam
pokušala… Bilo je stvarno samo zato, jer…
— Da, Sibylle, da… I hvala ti puno… Ne smijemo se zavaravati…
Bilo bi to nepravedno prema Mercedes… i naprosto ne bi bilo istinito!
Grlim te, čvrsto, jako čvrsto.
— I ja tebe, Danny. — Riječi su već bile šapat.
— Nazovi, nazovi uskoro, molim te, hoćeš li?
 — Da, uskoro — reče Daniel. Spusti slušalicu i uzme još nekoliko
tableta. »Trebam ih više«, pomisli.
Prije podne 9. travnja blokiralo je dvije stotine policajaca sve prilaze
koji su vodili na udaljeno zabačeno polje na Južnom groblju. Dozvolu
prolaska dobila su samo troja kola Televizije Frankfurt. Na krovovima
su stajali ljudi s kamerama i snimali Mercedesinu sahranu. Ona se
odvijala u najvećoj žurbi. Mrtvačka kola Gradskog pogrebnog
poduzeća dovezla su lijes tik do svježe iskopanog groba. Nije bilo
glazbe, nije bilo cvijeća. Nisu održani govori, a niti izmoljene molitve.
Daniel je stajao između dvojice kriminalističkih službenika na rubu
groba. Četvorica namještenika ustanove za sahrane spustili su lijes
u jamu, a grobari su ga odmah počeli lopatama zatrpavati. Svuda
uokolo u velikom krugu stajali su policajci s mašinkama.
Danielovo je lice bilo blijedo i potpuno ukočeno. Tog je lijepog
proljetnog prijepodneva sjalo sunce, a u krošnjama drveća pjevale
su ptice. Daniel je nekoliko trenutaka gledao grobare kako
zatrpavaju jamu, zatim se okrenuo i pošao u pratnji svojih čuvara
natrag do policijskih patrolnih kola. Čitavo vrijeme nije izustio ni riječi.
Stigavši u Aleju Sandhofer, legao je na krevet koji se ponovno
nalazio u spavaćoj sobi. Obojica kriminalističkih službenika ostali su
u njegovoj radnoj sobi. Daniel je ležao nepomično i buljio u strop.
Nakon nekog vremena je zaspao. Probudio se oko ponoći i osjećao
se slabim i mamurnim. Polagano je pošao u radnu sobu.
Kriminalistički službenici noćne smjene sjedili su ispred regala s
knjigama i kartali. Bili su zamišljeni. Daniel im učini znak da se ne
daju smetati, pođe do pisaćeg stola — aparature za prisluškivanje i
hvatanje poziva više nije bilo — i nazove svog oca u Buenos Aires.
Činio je to već nekoliko dana u to doba. Olivera se javi odmah. Glas
mu je drhtao: — Halo, Daniel?
— Da.
— Što… što se dogodilo?
— Danas prije podne smo je sahranili. Na Južnom groblju. Kao što
je željela. Iako ne baš sasvim tako.
Olivera je šutio.
— Kada dolaziš? — upita Daniel.
Bez odgovora.
— Kad ćeš doći!
 — Neću uopće…
— Što?
—Moraš me razumjeti, Daniel… Ne mogu. Naprosto ne mogu
doći… Isključeno je… Previše sam očajan… i prestar… Putovanje bi
me ubilo… Jedva se krećem i po kući… Znaš, tako mi je, kao da
sam ja umro, ležim u lijesu i ne mogu više nikada izaći iz njega…
Razumiješ li to? Reci da razumiješ, Daniel!
— Ti, kukavico — reče Daniel Ross.
 6
U nedjelju, 13. svibnja 1984. emitiran je u najboljem večernjem
terminu u pedeset i osam zemalja na pet kontinenata prvi dio
dokumentarnog filma »Podijeljeni svijet — falsifikat ili istina?«. Osim
toga, emitirale su se putem njemačkih radio-stanica i radio-verzije na
veoma mnogo različitih jezika. Tjednima unaprijed pisalo se i
govorilo putem novina, radija i televizije veoma mnogo o toj
produkciji. Jednako tako veliko bilo je i zanimanje ljudi. Rezultat
kasnijih istraživanja pokazao je, da je na početku emitiranja filma uz
televizore sjedilo gotovo devet stotina milijuna ljudi: bijelci, žuti, crnci,
ljudi najrazličitijih vjeroispovijesti, svih mogućih uvjerenja, zvanja i
raznih imovinskih stanja. Uz ekrane i kraj radio-aparata sjedili su
multimilijunaši i obitelji koje su živjele na takozvanom rubu
egzistencije. Sjedili su i rudari i burzovni mešetari, industrijalci i
nezaposleni, političari i kurve, svećenici i ubojice, invalidi ili teški
ranjenici iz stotinu pedeset i šest »malih ratova« nakon 1945. godine
ili pak oni iz velikog prošlog rata, jednako kao i nosioci Nobelove
nagrade za mir, koji nisu mogli ni najmanje utjecati na sprečavanje
tih ratova. Sjedili su tako i oni koji su nadživjeli svoje bližnje poginule
u ratovima, zatim oni preživjeli muškarci, žene i djeca čiju su rodbinu
vojne ili neke druge diktature mučile na smrt, utapljale, vješale,
strijeljale, spalile ili otrovale otrovom, električnom strujom,
odrubljivale im glave ili ih ubijali teškim medikamentima s područja
psihijatrije; nadalje, časne sestre i filmski producenti, generali i
prodavači kikirikija, atomski fizičari i zastupnici osiguravajućih
društava, kraljevi i čistači kanalizacije, posjednici izdavačkih
poduzeća i raznosači vode, tvorničari oružja i automehaničari, glumci
i kompjutorski specijalisti, ovisnici, olimpijski pobjednici,
krovopokrivači i pjevačice iz noćnih klubova, zdravi i bolesni, mladi i
stari.
Prvi dio dokumentacije sadržavao je iskaze Olivere o porijeklu
filma, izjavu Mercedes, kao i stari film s tajnim protokolom. Slijedeći
se dan i odmah dan iza toga trebao u isto vrijeme emitirati drugi i
treći dio. Nastavci su sadržavali i sve proturječne iskaze svjedoka,
iskaz Daniela Rossa, izvještaje o telefonskim razgovorima direktora
s američkim i sovjetskim diplomatima, zatim raskrinkavanje
direktora, nadalje reportaže o ubijanjima, kao i otmicu i kraj
Mercedes Olivera s fotografijama sa sablasne sahrane na
frankfurtskom Južnom groblju — i to sve uz komentare i savjesno
tumačenje u besprijekornom novinarskom obliku, informativno i
potpuno nepristrano. Evo nekoliko izjava i reakcija zabilježenih
povodom emitiranja prvog dijela…
U Kairu, glavnom gradu Egipta, reče optičar Abdu Amarna svojoj
ženi Isis: — Vodeće političare Sjedinjenih Država i Sovjetskog
Saveza moralo bi se izvesti pred međunarodni sud i pogubiti ih Oni
su krivi za svu nesreću na svijetu.
Njegova žena Isis odgovori: — Ne govori gluposti, Abdu! Nešto
takvo neće se nikada dogoditi, to ti znaš. Oni su tako jaki, a mi smo
tako slabi.
U udaljenim dijelovima Afrike, osobito u Etiopiji vlada najveća glad
u povijesti. Stotine tisuća ljudi već je umrlo, milijuni će još umrijeti.
Etiopija gotovo da i nema cesta. Konvoj deset-tonskih kamiona
dolazi s aerodroma glavnoga grana Addis Abebe i polagano se
kreće prema Lalibeli na sjeveru zemlje po čvrsto osušenoj zemlji
punoj rupa. Ogromni teretnjaci voze brašno, mlijeko u prahu i
lijekove za gladne. Već su četiri dana na putu. U kabini jednog od
kamiona dva vozača slušaju emisiju koja se prenosi u Afriku putem
relejne stanice njemačkog radija, a govor se miješa sa šumovima
koji dolaze iz auto-radija.
Čovjek za volanom, Kalo Negesti, reče: — Podijelite svijet! Budite
sretni s vašim dijelovima! Ovdje to nikoga ne zanima. Ovdje će
ionako uskoro svi crknuti. Onda nas možete sve skupa plitko
zatrpati! Ili nas možete ostaviti mrtve uokolo!
— A što se mene tiče, možete krepati kao i ovi ljudi ovdje — reče
drugi vozač koji se zvao Ko Yahuma.
U Mampavvahu, lučkom gradu Južnokineskog mora na zapadnoj
obali Bornea, reče Romang Timor, nekadašnji kuharski naučnik,
svojoj majci Bandi: — Mi nismo nikada vidjeli ni jednog Amerikanca,
a niti Rusa. Što se mene tiče, mogu ti banditi učiniti s tim svijetom
što god ih je volja. Poslali su me iz bolnice u Pontianaku kući, jer su
se metastaze već proširile i na grkljan. Za mjesec dana bit ću mrtav.
Rang Timor upravo je navršio dvadeset i jednu godinu.
U Santiagu de Chile kaže Taipal Chuzco, detektiv u supermarketu,
svom bratu: — No, i? Pa to je emisija za djecu! Draga moja djeco,
zamislite, pa oni su podijelili svijet između sebe! A tko snima film o
zločinima generala Pinocheta?
U planinskom lancu Hindukuša, koji se na sjeveroistoku
Afganistana uzdiže gotovo osam tisuća metara u nebo, slušaju
ustanici u svojim gotovo nepristupačnim logorima u stijenama radio-
verziju emisije i to na vojnom radiju koji su oteli Sovjetima. Jedan
reče: — Razumijete li sada, zašto su se Amerikanci pomirili s time,
što su nas Rusi napali?
— Američki političari protestiraju — kaže drugi.
— Čitav svijet protestira — odgovori prvi. — Ali pomoći nam neće ni
jedan jedini čovjek.
U Eisenachu, u Demokratskoj Republici Njemačkoj, reče tokar Karl
Zschinschke, koji je zajedno sa svojom ženom buntovno uključio
zapadnu televiziju: — Zato ti usrani Amerikanci nisu ni prstom
maknuli kad se gradio zid, Emma. A nisu nam pomogli ni tada kada
su radnici digli ustanak i kad su došli sovjetski tenkovi, sedamnaesti
lipnja pedeset i treće. Onda su u Berlinu ubili tvog brata, pred
Brandenburškim vratima. Bilo mu je jedanaest godina. Prokleti bili, i
jedni i drugi!
— Okreni stanicu, Karl! — reče njegova žena. — Pa baš ako je i
tako! Mog brata neće više ništa vratiti u život.
U Bielefeldu, u Saveznoj Republici Njemačkoj, reče glavni
knjigovođa Hermann Eipel svojoj ženi i svojoj djeci: — Taj film je stari
nacistički falsifikat, sasvim jasno. A isto tako je jasno, tko dopušta da
se sada emitira to pseće govno.
— Tko? — upita žena.
— Zeleni, i mirovni pokreti. Oni imaju svoje ljude posvuda. I na
televiziji! Vjeruj mi!
U Hamburgu reče nezaposleni brodograđevni radnik Kuddel Heinke
svojoj ženi Elfie: — Falsifikat ili istina — serem ja na to. Sve jest baš
tako. I veoma će brzo planuti. I onda će se naša zemlja rasprsnuti u
paramparčad od svih tih silnih raketa, raštrkanih po šumama.
— I što možeš učiniti protiv, Kuddel? — upita njegova trudna žena
Elfie.
U Diisseldorfu govori žena vlasnika tvornice deterdženata Kort
svojem mužu: — Pa to je nepodnošljivo, Karl-Heinz! Što ima na
ZÐF-u?
 — »Willi će već njihati dijete« s Heinz Erhardtom — odgovori njen
suprug milijunaš.
— Onda okreni na ZDF! Heinzu Erharđtu se uvijek tako od srca
nasmijem.
U Lilleu, Francuska, reče stari otac odvjetnika Jean-Pierre
Ouemarda: — Od njih se može očekivati sve, Jean-Pierre. Sve se
može očekivati. I to da će na Evropu baciti atomske bombe i voditi
rat. Bio bi to onda treći rat u mom životu.
— Ne trebamo više atomskih bombi, oče — reče Jean-Pierre.
— Vrlo ćemo brzo uništiti sami sebe.
U Lewesu, grofoviji Kent u Engleskoj, reče vozač lokomotive Jack
Tompinks svojoj ženi i djeci: — Jasno da su i Amerikanci i Rusi
zločinci. Ali oni to nikada ne bi bili u toj mjeri bez Hitlera. Hitler je bio
najveći zločinac koji je ikada postojao. Zbog njega je svijet postao
takvim, kakav je danas. Ah, Orwell je bio optimist.
U Saint Georgesu, glavnom gradu Grenade, veoma male i
najjužnije otočke države u Antilima, reče izvoznik voća Pai Owan
svojoj ženi: — Je li ti sada jasno zašto su Sovjeti samo brbljali, kad
su se ovdje iskrcali Amerikanci?
— Tiho, Pai — reče mu žena — tiho! Ti si uzrujan. I onda uvijek
govoriš tako glasno. Znaš kako su zidovi tanki i tko stanuje kraj nas.
U Ateni, u Grčkoj, reče vlasnik jedne saune, Joannis Pagniatopulos
svojoj ženi Melini: — A naša je država članica NATO-a!
Žena odgovori: — A da smo članovi Varšavskog pakta, što bi se
time izmijenilo? Ubit će nas jedni, ubit će nas i drugi isto tako. Daj mi
još vina, Joannis!
— Pa, već si pijana.
— Da, i što onda? — reče Melina. — Hoću se napiti do besvijesti.
Do potpune besvijesti.
U Amsterdamu, Nizozemska, reče udovica Marie de Vries svom
psu, jedinom živom biću koje je još imala: — Ne, ne mogu to
vjerovati. Tako loši ljudi ipak nisu! Ali bojim se. Ako ipak jesu?
U Soranu, veoma malom gradiću u Italiji, reče Andreo Furno svojoj
obitelji: — I baš ako je tako, kažem bravo! Do atomskog rata neće
doći sve dok obje sile budu podjednako jake. I zbog toga se dakako
moraju obje neprestano dalje naoružavati. Ali baš da i jedna
zaostane i bude slabija, a druga onda napadne — na naš sićušni
Sorano neće biti upravljena ni jedna raketa. Bilo bi šteta velikog
novca. Sorano — smiješno! A ako se to dogodi Nijemcima — njihov
peh! Oni su nas uvukli u rat. Izgubili smo tatu i strica Marca.
U Haifi, Izrael, reče Bob Bernstein svojoj ženi Ruth: — Razumljivo
da je to infamni falsifikat. A jasno je i otkuda dolazi! Iz Njemačke,
dakako. Oni su pobili svu tvoju rodbinu, Ruth. Ubili su i svu moju
rodbinu. To je bila i ostala nacistička zemlja. Pa vidiš, kakvu nacisti
još uvijek imaju moć.
— Da, to je strašno — reče Ruth. — A usprkos tomu, tako često
čeznem za našim Kolnom.
U Managui, glavnom gradu Nikaragve govori učitelj Jose Patuca
svojoj ženi: — Dakako da je američki predsjednik nazvao sovjetskog
predsjednika i javio mu, da će CIA postaviti mine pred naše luke. I
prije nego što napadnu našu zemlju, opet će američki predsjednik
nazvati svog sovjetskog kolegu, a taj će reći, ako baš bezuvjetno
morate: molim lijepo. A kad će do toga morati doći u Poljskoj, ja ću
nazvati vas, gospodine predsjedniče.
U Bejrutu, glavnom gradu države Libanon, kaže muslimanski
trgovac sagovima Ali Ranpur, koji je u borbama zadnjih dana izgubio
ženu, kćerku i svoju trgovinu, kaže, dakle, svojoj mački:
— Samo da su barem te proklete svinje u redu podijelile svijet! Ali
učinile su to nehajno ili uopće nikako. I zato su sada mrtve i moja
žena i moja kćerka. A najvjerojatnije bit ću uskoro i ja. Hvala Alahu,
što si mi ostala ti, lijepa moja, dobra mačkice! Mačke njuše
opasnost. One se uvijek mogu pobrinuti same za sebe. — Da se
mačke uvijek mogu brinuti same za sebe, bila je sva nada koja je Ali
Ranpuru još ostala.
U Gdanjsku, bivšem Danzigu, na Istočnom moru u Poljskoj sjede
kapetan trgovačkog broda Josef Kovvalski i njegova žena pred
radio-aparatom, slušaju glas spikera i plaču. U Poljskoj mnogi ljudi
plaču kao kapetan Kowalski i njegova žena.
U Vitebsku, u Sovjetskom Savezu, kaže radnik u čeličani Mihail
Bogolov svojoj ženi Jelisaveti: — Možda su zaista to i učinili,
Jelisaveta. Možda im moramo biti zahvalni što su to učinili. Jer, onda
će i Njemačka zauvijek ostati podijeljena i neće nas više nikada moći
napasti. Kad su nas Nijemci napali palo je dvadeset milijuna Rusa.
 — A koliko će milijuna pasti, ako nas napadnu Amerikanci? — upita
Jelisaveta.
U Novgorodu reče Marija Rakunjin svom mužu Maksimu, bivšem
stolaru, koji je zajedno s njom sjedio kraj radio-aparata: — Sad znaš
zašto si u Afganistanu oslijepio od puške.
— Nisu nam uopće rekli da smo bili u Afganistanu, ženo —
odgovori on.
U Pragu, u Čehoslovačkoj, reče žena sveučilišnog profesora Josefa
Krba svom mužu: — Našem je sinu bilo sedamnaest godina kad ga
je smrvio sovjetski tenk, Josef. Sedamnaest godina. I tvoj brat je
tada nestao i nije se nikada više pojavio. A »Radio-stanica Slobodna
Evropa« neprestano je ponavljala neka izdržimo, Amerikanci će nam
pomoći.
— Jesu li Rusi došli u pomoć Sjevernom Vijetnamu? — upita muž.
— To je stari nacistički film. Falsificiran ili pravi, sasvim je svejedno.
Eto, jedan jedini put su nacisti htjeli reći istinu.
U Keszthelyju na Blatnom jezeru u Madžarskoj, reče kemičar
Clemens Karoly koji je tu sa ženom provodio dopust: — Rusi su
tisuću devetsto pedeset i šeste unaprijed rekli Amerikancima, da će
ugušiti naš ustanak. Amerikanci su rekli: »Molim lijepo, mi nemamo
ništa protiv.« To je povijesna činjenica. Isto je tako činjenica, da su u
borbama u Budimpešti ubijeni moj brat i moja sestra. Prokleti bili, i
Amerikanci i Rusi!
U Hirošimi, Japan, leže u svojim krevetima u sali bolnice
četrdesetpetogodišnji Eiji Kimura, a s njime još sedam muškaraca.
Kad su tisuću devetsto četrdeset i pete Amerikanci bacili na grad
prvu atomsku bombu, bilo je osamdeset i šest tisuća mrtvih,
šezdeset i jedna tisuća ranjenih, a grad više nije postojao. U
međuvremenu grad je izgrađen iznova, a još ima preživjelih od te
katastrofe. Gotovo svi od njih su iznakaženi ili ozračeni — kao i Eiji
Kimura i ostala sedmorica muškaraca u bolničkoj sobi. Eiji Kimura
živi već trideset i devet godina samo po bolnicama. Boluje od teške
krvne bolesti. Eiji Kimura reče: — Atomska bomba koju su
Amerikanci bacili kad je meni bilo šest godina, naziVa se »baby-
bomba«. Jer, ona je u usporedbi s razornom moći današnjih
atomskih raketa zaista »baby«. Četrdeset i pete mi i Amerikanci smo
bili neprijatelji. Sada smo već dugi niz godina saveznici. Kakva sreća
za Japan! Jer, Amerikanci imaju najstrašnije bombe. A ja sam
siguran da će oni prvi udariti.
U Detroitu, u Sjedinjenim Američkim Državama, reče kralj lanaca
trgovačkih kuća Jack M. Langley svojoj ženi Katherine:
— Proklete njemačke svinje! Uvijek sam govorio, njima ne treba
vjerovati! I što su naši idioti učinili? Digli su Zapadnu Njemačku iz
pepela. To je sada hvala. Imamo baš saveznika i po! S tim starim
nacističkim falsifikatom pokušavaju uzbuditi svijet protiv nas. I protiv
Sovjeta. Hitlera smo pobijedili zajedno!
— To je bilo nekoć — reče njegova žena. — Danas su Sovjeti naši
najopasniji neprijatelji.
— Mi smo jači od njih — reče Langley. — Oni samo hoće u ljudi
čitavog svijeta stvoriti osjećaj nesigurnosti i uzbuniti ih.
— Tko?
— Prokleti njemački nacisti — reče Langley. — Naši dični saveznici.
No, da, u svakom slučaju, oni su prvi na redu, što god radili. Bar u
tome se slažemo sa Sovjetima.
U Philadelphiji kaže žena krojača Fainberga svom mužu: —
Mojshe, Budd i Danny, naša tri sina, poginula su u Vijetnamu,
Aarone!
— Da — reče on. — Za slobodu i demokraciju. Znaš li ti, da mi
nikada nismo objavili rat Sjevernom Vijetnamu?
— A da smo to i učinili — reče njegova žena — zar bi onda naši
sinovi bili još živi, Aarone? Ovaj je svijet strašan!
— A što hoćeš? — upita Aaron Fainberg. — Zar da bude još i lijep?
U Chicagu reče neka stara žena u električnim invalidskim kolicima
svome sinu: — Tako se bojim, sine moj.
— Da — reče Wayne Hyde — i ja također. Ali, imamo jedno drugo,
mama!
 7
Dan iza prikazivanja prvog dijela filma dale su Sjedinjene Američke
Države i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika putem svojih
vladinih predstavnika za štampu i putem državne informativne
agencije TASS dvije kratke, istovjetne izjave. U njima je rečeno da
obje države nisu ni na Teheranskoj konferenciji a niti ikada ranije ili
kasnije sklopile bilo kakav sporazum, kao što to prikazuje navodni
tajni protokol u filmu »Podijeljeni svijet — falsifikat ili istina?« koji
sada na televiziji prikazuje pedeset i osam država. Taj film
proizveden u Saveznoj Republici Njemačkoj predstavlja
nedvosmislen falsifikat, a jedan dio, umontiran s video-kopije,
predstavlja vrlo vjerojatno još propagandni nacistički falsifikat.
»Podijeljeni svijet« proizveden je po nalogu izvanredno opasnih i još
uvijek veoma aktivnih fašističkih grupa s ciljem, da se omete
neumorna borba obiju velesila za očuvanje mira i za koegzistenciju
njihovih različitih društvenih sistema. Slučaj ukazuje s kakvom bi
velikom budnošću miroljubivi ljudi čitavog svijeta morali pratiti tako
štetne aktivnosti fašističkih snaga, a osobito u Saveznoj Republici
Njemačkoj. Razbiti te snage, najvažniji je zadatak svih
dobronamjernih ljudi ovoga svijeta.
Na tu izjavu reagirali su najveći dnevni listovi svijeta s najrazličitijim
komentarima. Poziv na aktivan ili pasivan otpor ili na bojkot obiju
velesila nije se mogao naći nigdje, pa čak ni u Saveznoj Republici,
gdje je krupno štampani naslov u najtiražnijem masovnom listu na
dan emitiranja prvog dijela filma glasio: OTMIČARI — BEBA LADY
Dl U OPASNOSTI!
Drugi dio emitiran u ponedjeljak gledalo je, prema međunarodnim
anketama, svega četiri stotine milijuna umjesto početnih devet
stotina, a treći dio samo još sto milijuna ljudi. Međutim, prijenos
nogometne utakmice Brazila protiv Italije gledalo je preko
mondovizije okruglo šest stotina milijuna ljudi.
18. svibnja poslije podne, bio je petak, sjedili su Daniel Ross i
Conrad Colledo u Colledovoj radnoj sobi u upravnoj zgradi Televizije
Frankfurt.
Colledo je upravo izvještavao prijatelja o tome kako je film primljen i
o radikalnom padu interesa u gledatelja.
 — To je, dakle, promašaj — reče Daniel. Govorio je otežala jezika,
jer je opet uzeo veoma mnogo amadama, kao što je to sada
uobičavao, sve od dana otmice.
— Totalan — reče Colledo.
— Nikada ne bih pomislio na to.
— Ni ja.
— Mislim, pretpostavljao sam da će film naići na veoma podijeljen
prijem. Ali, bio sam uvjeren da će pobuditi veoma velik interes i da
će izazvati velike diskusije. Čvrsto sam vjerovao u to. Prevario sam
se.
— I te kako! — reče Colledo.
— Može se, dakle, reći, da je sav naš posao bio uzaludan.
— Da, bez ikakvog pretjerivanja — odgovori Colledo, ustane i stane
kraj jednog od prozora, koji su određivali njegov status na Televiziji.
Promatrao je u daljini odbljesak sunčeve svjetlosti s milijuna prozora
velikoga grada Frankfurta na Majni. Bio je izvanredno lijep dan.
— Mercedes je umrla uzalud — reče Colledo pogleda uperena na
ogroman svijetleći grad.
— Jadna Mercedes — reče Daniel.
— Sretna Mercedes — reče Colledo. — Zamisli samo da je morala
doživjeti tu reakciju! Upravo ona. Slomilo bi joj se srce.
— Da — reče Daniel — imaš pravo.
— Umrla je, dok je još bilo nade — reče Colledo.
— Da — reče njegov prijatelj. — Bože moj, kakvu je samo veliku
sreću imala Mercedes!
Odmah zatim Colledo se zaprepašteno okrene, jer je Daniel
iznenada skočio i počeo urlati kao luđak: — Uzalud je umro, dakle i
Herbert Kramer, bibliotekar u Koblenzu! Uzalud je umro i profesor
Kant u Berlinu! Uzalud! Sve je bilo uzalud!
— Danny, molim te… —poče Colledo, ali se Daniel nije dao
prekinuti. Nastavio je govoriti, doduše, ne više tako glasno, ali
razljućen i pun pobune i strasti, koračajući pri tom velikim koracima
po sobi gore-dolje.
— Uzalud! Sve uzalud! Rad tolikih ljudi koji su riskirali svoje živote.
Uzalud! Prokletstvo, pa u kakvom mi to svijetu živimo?
Htjeli smo pokazati ljudima ništa drugo do gole istine, i samo istine!
Htjeli smo ih upozoriti. Ljude cijeloga svijeta. Političare cijeloga
svijeta. Da shvate da je pet minuta prije dvanaest. Pet minuta iza
dvanaest! Da prestanu sa svojim ispraznim blebetanjem! Da
prestanu njihovi nezdravi kompromisi! I kukavičluk, i glupost i
besavjesnost! I to zločinačko tumačenje o ravnoteži straha! I to
luđačko trabunjanje, da atomskog rata neće biti, jer ga ne smije biti.
— O bože, Danny! Sve to ništa ne pomaže! Krivo smo procijenili
ljude.
— Ljude! — poviče Daniel. Opet je počeo vikati. — Kažeš ljude?
Četiri i pol milijarde guzica, velim ja. To je preglupo vidjeti! Preglupo
čuti! Dat će se neprestano i uvijek iznova klati. Radije crknuti, nego
jedanput misliti, jedanput se oduprijeti. To je za poludjeti! — Daniel
stane. — Okay, ne možemo im, dakle, pomoći. Nitko im ne može
pomoći. Taj se usrani svijet naprosto ne može spasiti. Mora odletjeti
u zrak. I što onda! Ta što je on? Zrno prašine u svemiru! Glupi vic!
Prdež u beskrajnosti! — Pogleda Colleda i odjednom reče sasvim
mirno: — A mi? Što smo svi mi skupa koji smo mislili da možemo
nešto promijeniti? Najveći idioti! Mrtvi idioti! Idioti koji žive do
opoziva! Svejedno! Idioti! S malo soli u glavi morao je svatko od nas
unaprijed znati, da je sve uzalud, badava i besmisleno i da, zaboga,
ni žaračem ne treba dotaknuti to govno od filma. — Zatim ispruži
ruku. — Idiot — reče on — daj ruku idiotu!
Colledo je oklijevao.
— Hajde, daj! — zaurla Daniel. — Moram ići.
— Kamo?
— Ne znam kamo. Nekamo. Tu više nemam zraka. Idiot, dakle,
neće drugom idiotu pružiti ruku. Što se tu može. Uopće se tu više
ništa ne može. Sada to napokon barem znamo. — On odjuri iz sobe.
Colledo je trenutak iznenađeno gledao za njim, zatim pojuri van na
hodnik za prijateljem. Hodnik je bio prazan. Po brojevima koji su
svijetlili na dizalu mogao je Conrad Colledo primijetiti da se dizalo
spušta.
 8
U subotu, 19. svibnja 1984. godine oko 19 sati i 30 minuta naumio
je Daniel Ross počiniti samoubojstvo u svom stanu, prizemno, u
zgradi mirne Aleje Sandhofer u Frankfurtu na Majni.
Na pisaćem stolu ispod svjetiljke sa zelenim sjenilom sakupio je sve
što mu je trebalo: čašu, bocu viskija, kockice leda u maloj srebrnoj
posudi, nekoliko sendviča na tanjuru i četiri pakovanja nembutala u
otvorenim staklenim bočicama.
Sredstvo za spavanje nabavio je onih tjedana između Mercedesine
sahrane i emitiranja filma i to na isti način, kao što je to već jedanput
uradio.
Daniel Ross popije s velikim gutljajem viskija još punu šaku
nembutal tableta, sasuo je naime na stol sve tablete iz četiri bočice, i
pojede opet nekoliko zalogaja sendviča sa šunkom, jer je morao
spriječiti da mu ne bude zlo i da ne povrati sav taj nembutal.
Razmišljao je o mnogim ljudima i događajima posljednja tri mjeseca,
ali samo površno i zbrkano, jer je već bio dobrano pijan, a i nembutal
je već počeo djelovati. U obrisima mu je pred očima preletio lik
njegova najstarijeg prijatelja Fritza, koji je umro lani u prosincu u
berlinskoj bolnici »MartinLuther« i koji je bio rekao: »Vrijeme je da
nestanem«. Nakon toga njegov je prijatelj sklopio oči i bio je mrtav.
I opet proguta punu šaku tableta, popije zatim viski i pojede sendvič
sa šunkom. »Vrijeme je da i ja nestanem«, pomisli. I »ovaj put nema
nikoga tko bi me mogao omesti. Mercedes je pokopana, Conny i
njegova žena su na odmoru na Capriju, Kleinhals je odletio u
Hamburg u posjete svojoj sestri«.
Daniel Ross je bio ispunjen nevjerojatnim mirom. Kad je progutao
sve tablete i pojeo sve sendviče, nesigurno ustane. Bio je već jako
pijan. Pođe još jedanput u papučama i pidžami do ulaznih vrata u
stan i pogleda da li je zaključana sigurnosna brava, te da li je
navučen lanac od lokota. Gospođa Glanzer, njegova domaćica, doći
će tek u ponedjeljak ujutro u devet sati. Daniel prođe kroz radnu
sobu do spavaće sobe i legne u krevet. »Sad ćeš umrijeti«,
razmišljao je, »i nitko te neće pri tome omesti.« Nakon dugog
vremena, opet ga obuze radost. »Sad ćeš spavati«, reče sam sebi,
»spavati i nećeš se više nikada morati probuditi.« Smiješio se.
»Nema života poslije smrti«, razmišljao je, »i nema Boga. Poslije
moje smrti, kad se raspadne moje tijelo, ja ću postojati u svakom
stablu i u svakom listu, u svakom cvijetu, u vjetru i u kiši. Bit ću u
brdima i u zraku, u svim rijekama i morima. Bit ću dio svemira, koji je
oduvijek tu postojao, koji nije nikada započeo, koji nikada nije trebao
započeti, nikada završiti i koji je vječnost. Da, bit ću i sićušan djelić
vječnosti.« Začuje nejasno i tiho neki ženski glas koji je pjevao, »Što
bi bilo, kad bih smjela poželjeti nešto«. Prisjetio se topline, zlaćane
svjetlosti i beskrajne tišine trenutka, kad je prvi put umalo umro. Sjeti
se, da više ne postoje brige, ni muke, nema žurbe ni tuge, nema više
ni straha, ne, nema straha. I tada se sjeti oblaka koje je vidio,
srebrnastih oblaka fantastičnih oblika. Kasnije ugleda još jedan
oblak. Plovio je po sjajnom plavom nebu i on pomisli: »Ja sam i taj
oblak, sada, i taj oblak.« Promatrao ga je dugo vremena i odjednom
ugleda drugi oblak, (veličanstven i čaroban, kako lagano plovi
beskrajnim daljinama; i obuze ga neopisivo blaženstvo, kad je
shvatio istinu. Oba su bijela brijega lagano plovila sve bliže jedan
drugome i naposljetku se Daniel sjedini s oblakom koji je bio
Mercedes.
 BELEŠKE
1)
Koletschhut — doslovno: koledž-šešir, kakav je bio u modi tih godina. <<<
2)
nebbich — na žalost (jidiš). <<<
3)
cruise missiles — krstareće rakete <<<
4)
facit — rezultat (latinski) <<<
5)
Amt Ahnenerbe — Ured za izučavanje nasljeđa u Njemačkoj <<<
6)
— Što radite ovdje? <<<
7)
— Pazim na vas, gospodine. <<<
8)
:— Vi bolesni, gospodine? <<<
9)
— Ne, samo sam malo umoran <<<
10)
— Mogu li učiniti nešto za vas? <<<
11)
— Ne, hvala, Miguel. Sve je u redu. <<<
12)
— Kako želite, gospodine. Uvijek Vama na usluzi, (engleski) <<<
13)
U mom završetku nalazi se moj početak. <<<
14)
dufflecoat sportski tričetvrt kaput <<<
15)
Blitz munjeviti (misli se na rat) <<<
16)
"Bergamotte vrsta kruške, citrus plod (turski). <<<
17)
merc plaćenik (američki) <<<
18)
stileto - mali bodež <<<
19)
U. S. Marine Raiders - Komandosi amerčke mornaričke pešadije <<<
20)
Dad- otac (američki.) <<<
21)
nukes nuklearno oružje (američki) <<<
22)
»Sve prolazi sve se zaboravlja…« — poznata pjesma koju je u doba rata pjevala
Zarah Leander. <<<
23)
U-Boot— podmornica (njemački) <<<
24)
Maat — pomorski podoficir (njemački) <<<
25)
Upomoć <<<
26)
blizzard — snježna oluja u sjevernoj Americi <<<
27)
. Shakespeare »Soneti«, svi prepjevi: Luko Paljetak <<<
28)
Organisation der ehemaligen SS-Angehorigen – organizacija bivših ripadnika SS-a.
<<<
29)
NS – nacionalsocijalističkim. <<<
30)
fressen, ficken, femsehen — žderati, jebati, gledati televiziju (njemački) <<<
31)
anorak — eskimska vjetrovka s kapucom <<<
32)
Vidimo se kasnije, krokodilu! (engleski) <<<
33)
lovers — ljubavnici (engleski) <<<
34)
meschugge — lud, pomaknut (jidiš) <<<
35)
Kafri — jugoistočni ogranak Bantu-crnaca <<<
36)
Tafelspitz — austrijski specijalitet od goveđeg buta <<<
37)
doughnul — uštipak (engleski) <<<
38)
Elba — gradić u Italiji <<<
39)
abusus — zloupotreba (latinski) <<<
40)
Arbeitsgemeinschaft der Rundfunkanstalten Deutschlands — Radna zajednica
radiostanica Njemačke <<<
41)
sorbet — kuglica sladoleda sa šampanjcem <<<
42)
BND Bundesnachtendienst: Savezna obavještajna služba <<<
43)
BKA Bundeskriminalamt Savezni kriminalistički ured: <<<
44)
Abstrus (latinski). nerazumljivo <<<
45)
''difficile — težak (latinski) <<<
46)
disput lat. raspra, prepirka <<<
47)
LOT— Sletite na Tempelhofu <<<
48)
 Volkssturm — naziv za šesnaestogodišnjake i šezdesetogodišnjake koje je Hitler
mobilizirao za »posljednju obranu« u listopadu 1944. <<<
49)
Vopo — kratica za Volkspolizei: narodna policija (u NJDR) <<<
50)
Okey-dokey — dječja izvedenica s ritmom za O. K. <<<
51)
Mastersergeant — američki čin starijeg vodnika <<<
52)
boulette — »kuglice«, pečene okruglice od mesa (francuski) <<<
53)
Gedachtniskirche — spomen-crkva (njemački) <<<
54)
KZ — koncentracioni logor (njemački) <<<
55)
Unter den Linden – poznata glavna ulica u nkadašnjem Berlinu <<<
56)
menora — sedmokraki svijećnjak, židovski religiozni simbol <<<
57)
Meschugge – ćaknut (lud) (jidiš) <<<
58)
Wewejott — njemačka kratica za »privredno koristan Židov« <<<
59)
RSHA — Reichssicherheitshauptamt: glavni državni ured za sigurnost <<<
60)
Greul-film — film o tobože počinjenim nedjelima protivnika <<<
61)
Gekados — tajni predmet komande (njemačka kratica) <<<
62)
clip — mikroođašiljač prilagođen telefonu (engleski) <<<
63)
Peep-Show — kratke porno-predstave koje se pojedinačno gledaju kroz rupicu u
kabinama (engleski) <<<
64)
Abwehr — doslovno: obrana; pojam za kontraobavještajnu službu admirala Canarisa
<<<
65)
AA — Auswartiges Arat: Ministarstvo vanjskih poslova <<<
66)
— začepi gubicu (francuski) <<<
67)
Bouillabaisse — riblja juha koja se priprema isključivo na Ažurnoj obali <<<
68)
Kur'an (citat iz prijevoda H. M. Pandže i Dž. Čauševića, "Stvarnost”, Zagreb) <<<
69)
Schabbes — židovski sabbat: subota <<<
70)
— Crkni. gade.
— Moj bože, kakva pizda!
— Kreni, kreni, ubojico! (francuski) <<<
71)
corporal kaplar (engleski) <<<
72)
top secret mission — izuzetno tajni zadatak (engleski) <<<
73)
Uzmi ili ostavi! (engleski) <<<
74)
Lear-.let — mali poslovni mlazni avion <<<
75)
punching-ball lopta za šutanje (engleski) <<<
76)
»Sjedio na zidu, sjedio na bridu;
Sa zida je pao, pa se razlupao.
Svi kraljevi ljudi, svi konji će stići,
Al' ga neće moći sastaviti i dići.«
Stihove preveo: Ivan V. Lalić <<<
77)
rush-hour vršak opterećenja u gradskom prometu <<<
 SADRŽAJ
Knjiga Prva

10

11

12

13

14

15

16

17
18

19

20

21

22

23

24

25

26

27

28

29

30

Knjiga Druga

5
6

10

11

12

13

14

15

16

17

Knjiga Treća

5
6

Knjiga Četvrta