Irena Križanovska, udana Sendler, rođena je 1910.

U Otwocku,gradiću južno od
Varšave. Otac Stanislav bio je liječnik i često je siromašne, među njima i
Židove,liječio besplatno. Nakon očeve smrti židovska zajednica je ponudila
majci i Ireni novčanu pomoć,ali je majka odbila.

Od 1927. Irena studira u Varšavi, prvo pravo,a zatim poljsku književnost. Na

Varšavskom sveučilištu često je bila nepoželjna zbog svojeg aktivističkog
djelovanja u borbi protiv diskriminacije siromašnih i Židova. Povezala se s
grupom istomišljenica s kojima će kasnije tijekom rata organizirati spašavanje
židovske djece. Dobro je upoznala situaciju na terenu radeći desetak godina kao
savjetnica neudanih majki,a kasnije i kao socijalna radnica.

Nakon okupacije Poljske, iskoristila je svoju poziciju i poznanstva kako bi

pomogla žrtvama okupatora. Pod pseudonimom Jolanta pomagala je Židovima
u getu gdje su teški higijenski uvjeti i glad oduzimali živote, uspijevala je
organizirati bijeg iz geta i sigurna mjesta za skrovišta, a kada je 1942. godine
osnovana organizacija Žegota,postala je jedna od njenih glavnih aktivistkinja.
Pod izlikom da nadzire sanitarne uvjete u getu, jer su se nacisti strašno bojali
epidemije tifusa, izvodila je djecu skrivajući ih u torbama,paketima,čak i u lijesu.
Sva spašena djeca zbrinuta su u sirotištima i obiteljima koje su bile spremne
pomoći,a njihova prava i lažna imena sakrivena u staklenkama i zakopana do
poslije rata.

Gestapo ju je uhitio 1943. i nakon što je teško pretučena, osuđena je na smrt.

Članovi organizacije Žegota uspjeli su osloboditi Irenu podmićivanjem stražara,
no oni je nisu pustili da išeta iz zatvora, nego su je ostavili u šumi polomljenih
ruku i nogu. Prije toga, nacisti su već bili oblijepili cijeli grad plakatima na
kojima je pisalo da je pogubljena. Čim se oporavila, nastavila je svoj
humanitarni rad,ovoga puta kao medicinska sestra u bolnici, u kojoj su među
pacijentima bila smještena i židovska djeca.

Nakon rata iskopala je teglice u koje je spremala papiriće s podacima o svakom

spašenom djetetu kako bi pronašla njihove roditelje, ali većina ih je pogubljena
u logoru Treblinka.

U Poljskoj je primila nekoliko odlikovanja, ali je javnosti postala ponovo poznata

tek nakon što je 1999. grupa američkih studenata napravila o njoj rad pod
imenom Life in a jar. Izraelski memorijalni centar Yad Vashem proglasio ju je
Pravednikom među narodima i primila je nagradu u izraelskom veleposlanstvu
u Varšavi 1965.god.
Godine 2007. nominirana je za Nobelovu nagradu za mir, a poljski parlament
odao joj je počast za “organiziranje spašavanja najbespomoćnijih žrtava
nacističke ideologije: židovske djece“. Organizirani su i susreti na kojima je Irena
upoznala ljude koje je kao djecu spasila iz logora. Umrla je 2008. godine u 98.
godini života.