Ante Tomić

Gospodo predsjednici, ćuna vam je k‘o Smoki. Zbog takvih je oportunista Putin i
postao čudovište

Zbog svoga dostojanstva i slobode, bolje nam je slavno poginuti sa Zelenskim, nego živjeti
povijene kičme s Milanovićem

Koliko se god trudio izgledati snažan, oholo se prsio i prijeteći nadimao, Zoran Milanović je
sažaljenja vrijedno, ubogo stvorenje. Predsjednik naše države snažan je samo protiv manjih
od sebe, kad veselo lupa čvrge ministru obrane Banožiću, ili kada sadistički krene mučiti
bezazlene štence, poput ministra vanjskih poslova Grlića Radmana. Ali, kad je netko
krupniji, opasniji, Milanović naglo gubi želju za junačenjem. Njegova se istinska priroda
nepogrešivo prepoznaje kad u razgovoru dođemo na Rusiju i Vladimira Putina. Poznati se
bezobraznik i kavgadžija odjednom ispuše kao probušeni luftić. Svađalica u trenutku dođe
tri broja manji. Ljudi, nemojte se zezati, sila je to, upozorava on razumno. Veći su, bježimo,
dere se Milanović prestravljeno.
I nije jedini. Naprotiv, mišljenje da se Rusima ne treba suprotstavljati jer ih je mnogo više i
mnogo su bolje naoružani, razmjerno je često. S Milanovićem ga dijeli još jedan hrvatski
predsjednik. I Stipe Mesić je prije nekoliko dana okupljenima u Ivancu strpljivo rastumačio
kako su prava država koje imaju atomsku bombu iznad prava država bez atomske bombe.
Kako države bez atomske bombe moraju poslušno činiti sve što im države s atomskom
bombom kažu. Cijela se geopolitička mudrost Mesića i Milanovića u osnovi svodi na to. Na
strah od većega od sebe. Pa i mimo njih dvojice, u velikom dijelu Europe, posebno otkako je
Rusima uspjelo teškom artiljerijom slomiti otpor Ukrajinaca na istoku zemlje, sve je
popularnije kukavičko, popišano stajalište da se nasilnicima treba pokoriti.
Užasni ratni prizori, masovne grobnice i čađave ruševine nepovratno isisavaju hrabrost i iz
javnosti i iz političara. Bezobzirno divljaštvo Vladimira Putina svaki dan nas sve više čini
nalik poljskim miševima što njuškicama jedva izviruju iz svojih rupa, u stravi da ih jastreb s
neba ne ugrabi, nalik malograđanima kojima su se srca uzlupala zbog nekog pijanog
razbojnika koji im je nepozvan upao na slavlje u restoranu i krenuo ih vrijeđati i šamarati.
"Nemoj ga gledati u oči", sikću poluglasno malograđani, opominjući jedne druge, nadajući
se da će se razbojnik jednom napokon ispuhati i otići, upravo kao što se i mi zavaravamo
iluzijom da će se ruski diktator zaustaviti kad slomi Ukrajinu.
Podsjeća me to na jednu čudnu anegdotu koju vam čuo prije nekoliko mjeseci, i sve otad
vrebam priliku da vam je ispričam. Nisam siguran da je ovo dobra prilika, ali svejedno ću
vam ispričati. U srpnju dvije hiljade devete, četrdesetdvogodišnji je Milan Lukić, Srbin iz
Foče, u Haagu kažnjen doživotnim zatvorom, a ni u sudnici ni ispred nje nitko se nije
pobunio zbog toga. Između mnogih nakaza kojima se sudilo na Međunarodnom krivičnom
sudu za bivšu Jugoslaviju, Lukić je vjerojatno bio najgori. Čisto, nerazrijeđeno psihopatsko
zlo. U ljeto devedeset druge zapalio je sto četrdeset živih Bošnjaka u dvije kuće u Višegradu,
prvo u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici, a potom u kući Mehe Aljića na Bikavcu.
Na čitanju presude u Haagu u publici je bila i jedna od Lukićevih žrtava, Bakira Hasečić iz
Kosova Polja kod Višegrada, mlada žena, supruga i majka dviju djevojčica, koju je Lukić
silovao. U trenutku kad je objavljeno da će smrada sve do smrti zaključati, ona je ustala i
kazala mu dvije rečenice koje mu se očito dugo spremala kazati. Jedino što je nesretnica
imala da mu se osveti za poniženje i sramotu koju joj je nanio. "Đe si sad, jebaču", dobacila
je svome krvniku podrugljivo. "Ćuna ti je k'o Smoki."
Nije možda umjesno uspoređivati ugledne državnike i omiljene narodne vođe s ratnim
zločincima, ali baš me briga. Ne bi mi bilo prvi put da sam neumjesan. Dakle, kad slušam
naše državnike i vođe, koji se inače trude djelovati odlučno i moćno, koji se oholo prse i
lupaju čvrge slabijima, kako su u strahu od ruskog diktatora došli ovolicni, mići, mići, rekao
bih im od riječi do riječi isto što je onomad u Haagu rekla nezaboravna gospođa Hasečić.
Gospodo predsjednici, ćuna vam je k'o Smoki.
Njihov je kukavičluk uvredljiv, glup i štetan. Zbog takvih je oportunista i slabića Vladimir
Putin i postao čudovište kakvo je postao, jer su mu se budale na Zapadu ulizivački cerekale
usprkos svim gadostima koje je napravio, i kad je poslao ubojice da u liftu izrešetaju Anu
Politkovskaju, i kad je naredio da nervnim agensom otruju Sergeja Škripala, i kad je
radioaktivnim polonijem smaknuo Aleksandra Litvinenka, i kad je zatvorio Mihajla
Hodorovskog, Alekseja Navaljnog i djevojke iz Pussy Riot. Jer su diktatora srdačno
dočekivali, kitili ga odlikovanjima i počasnim doktoratima, ne uznemirujući se što je on
uništio demokratsku opoziciju, slomio nezavisne medije i opljačkao svoj narod.
Naposljetku, i ovu posljednju svinjariju u Ukrajini spremni su mu oprostiti. Spremno bi mu
zaboravili da je napao susjednu zemlju i sve desetke i stotine hiljada koje je ubio, osakatio i
raselio, jer on, bože dragi, ima atomsku bombu. Nije Vladimir Putin kriv, nego Ukrajinci koji
su čačkali mečku, rastumačit će vam naposljetku naši ugledni državnici i omiljeni narodni
vođe. Rata ne bi bilo da Ukrajinci nisu izazivali.
Tvrdnja da rata ne bi bilo da Ukrajinci nisu izazivali, temeljno nije drugačija od tvrdnje
kako je silovana žena kriva ako je nosila minicu. Po starom malograđanskom običaju, štiteći
zločinca, koji je ugledniji i opasniji, krivnja se prebacuje na bespomoćnu žrtvu.
Od takvih šupaka gori su samo lijeni i glupi ljevičari koji onako, bez veze, iz navike, navijaju
za Ruse, ne shvaćajući da izdaju načelo, važnije od ijednoga drugog, da ljevica uvijek, bez
iznimke, mora biti na strani slabih, izrabljivanih, obespravljenih, napadnutih. Slavoj Ž ižek u
eseju objavljenom u Guardianu izvrsno primjećuje: "Danas se ne može biti ljevičar i ne stati
nedvosmisleno iza Ukrajine. Biti ljevičar koji 'pokazuje razumijevanje' za Rusiju isto je kao
biti jedan od onih ljevičara koji su, prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez,
ozbiljno shvatili njemačku 'antiimperijalističku' retoriku usmjerenu prema Ujedinjenom
Kraljevstvu i zagovarali neutralnost u ratu Njemačke protiv Francuske i Velike Britanije."
Kao što se Hitler nije zaustavio nakon okupacije Čehoslovačke, ni Putin neće, usprkos
usrdnim nadanjima naših predsjednika, parkirati tenkove kad slomi Ukrajinu. Nasilniku se
moramo suprotstaviti, neustrašivo, spremno, pa i ako znamo da ćemo izgubiti. Zbog svoga
dostojanstva i slobode, bolje nam je slavno poginuti sa Zelenskim, nego živjeti bijedno,
povijene kičme s Milanovićem., jer su mu se budale na Zapadu ulizivački cerekale usprkos
svim gadostima koje je napravio