„Moć znanja“

U jednoj dalekoj zemlji, živjele su knjige čarobnih slova.

Knjige su strpljivo čekale dodir toplih ruku, koje bi njihovim stranicama dale zlaćani trag sunca i otklonile
svaku zaboravljenu prašku.

Nemirno su čekale svoj red i živjele na ukrasnim policama, noćnim stolićima i torbama, željne topline
nježnih dječijih ruku.

Ponesene usklikom razdraganosti, brzo bi zaboravile na beskonačno vrijeme čekanja i neumorno tkale
svilenim vezom najljepše priče djetinjstva.

U sebi su nosile pregršt nikad pročitanih priča, neistraženih krajolika i pejsaža, bajkovitih snova i beskrajnu
moć znanja.

Eh, koliko su tajni skrivale u magičnim tintom isprepletenim slovima, koliko su samo zaljubljenika čitanja
nagradile svojim poemama.

Čarobna slova bi živopisno zaigrala svaki put kada bi mile dječije ruke otvorile knjigu i prve zrake sunca,
nježno kao svileni prah dotakle njene stranice.

Razdragano bi letjela, plesala i tražila svoja mjesta na papiru.

Tako su nemirnim skladom pisale i pričale, sa čarobnim notama noseći najljepši pjev radosti.

Svakim pročitanim slovom, posipale su čarobni prah znanja i radošću ispunjavala dječija srca. Zlaćanim
sjajem pričala su priču o dobroti, blagosti, sreći i uspjehu.

Znatiželjne dječije oči bojila bi bajkovitim bojama djetinjstva i željela da djeca rašire krila i bezbrižno polete
u novu avanturu.

Slova bi plesala beskrajno i nizala svoje priče, učila nas da volimo jedni druge, da srcem praštamo, da
budemo hrabri, snažni i uporni.

Iznjedirila bi iz riznice misli najskromnije nade i ostvarila nedosanjane želje.

Njihov ples, poput najljepše arabeske nizao bi se do beskraja, sve dok se dječije oči ne bi sklopile od
nadolazećih snova. Nježno kao dašak vjetra, plovile bi dječijim snovima i tkale sitni vez bezbrižnosti.

Sa zalaskom sunca i zatvaranjem knjige, slova bi gubila svoju razdraganost. Stajala bi nepomično, uspavano
i željno čekala nove zrake sunca i tople dječije ruke, da nesebično njima otplešu svoj čarobni ples.