Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet
Ivana Lučića 3

Odsjek za kroatistiku
Katedra za stariju hrvatsku književnost
Kolegij: Hrvatska književnost 15. i 16. stoljeća
Ak. god.: 2017/2018.

Kulturne predodžbe u Robinji Hanibala Lucića

(Seminarski rad)

Mentor: Doc. dr. sc. Ivana Brković Studentica: Iva Ajduk

Zagreb, prosinac 2017.

1
Sadržaj
1. Uvod.................................................................................................................................3

2. Portret društvenih vrijednosti u Lucićevo doba oslikan glavnim likovima Robinje.......3

2.1. Okolnosti radnje..........................................................................................................3
2.2. Važnost porijekla i staleška neravnopravnost.............................................................5
3. Sporedni likovi Robinje u okviru nekadašnjih društvenih i političkih okolnosti............6
3.1. Uloga sluškinja.............................................................................................................6
3.2. Uloga Turaka................................................................................................................7

4. Zaključak..........................................................................................................................8

5. Literatura..........................................................................................................................9

2
 Važnost djela Hanibala Lucića za hrvatsku renesansnu književnost neosporna je –
ponajprije zato što njegov književni opus svjedoči o tome da onodobna književnost na
hrvatskom prostoru ne zaostaje značajno za talijanskom, ali i zato što nam pruža uvid u
autorovo viđenje njegova doba, a Lucićeva djela su realistična, svjetovna. No to ne znači,
naravno, da im treba pristupiti kao uvidima u povijesne činjenice. Treba imati u vidu da
Lucić, iako je bio Hvaranin, nije uvijek pisao o prostoru otoka Hvara, kao i mnogi drugi
pripadnici hvarskog renesansnog kruga u čijim djelima postoje konotacije s udaljenijim
prostorima. Radnja njegovih najvažnijih djela smještena je u Dubrovnik ili ga pak u tim
djelima opisuje, a uzroke toga možemo tražiti ponajviše u okolnostima njegova života. Lucić
je, naime, živio životom vlastelina, nikada ne skrivajući netrpeljivost prema nižem staležu, a u
svom kraju nije bio jedini koji je gajio takva stajališta prema puku. Ta neprikrivena mržnja,
obespravljenost i potlačivanje doveli su 1510. do hvarske bune. Hanibal Lucić, u tom
razdoblju nemira i velikih društvenih previranja na svom otoku, a znajući da je Dubrovnik bio
na glasu kao grad blagostanja i pravde, gdje su i pučani i plemići zadovoljni svojim položajem
i gdje vlada međusobno poštovanje među staležima, piše djela u kojima veliča dubrovački
način života. Uz (za Lucića) uzoran odnos između staleža, Dubrovnik je bio neovisan, dok su
Mlečani nametali svoju upravu na Hvaru i tako pogoršavali položaj ondašnjeg plemstva. Zbog
toga bi se, iako je riječ o ljubavnoj drami, posebno kritički trebalo pristupiti izučavanju
jednoga od njegovih najznačajnijih djela, Robinje, koja nastaje u tim okolnostima, uzimajući u
obzir povijesni i društveni okvir Lucićeva života. Ipak, ne znamo sa sigurnošću što je utjecalo
na autora koji je odlučio napisati tu svjetovnu renesansnu dramu niti kakav je ona utjecaj
imala na književnu publiku onoga doba te kakvom su je njegovi sunarodnjaci, pa i ostali,
smatrali. Jedino što iz perspektive u kojoj čitamo njegova djela možemo reći, poznavajući
najutjecajnije hrvatske autore 15. i 16. stoljeća i ne proučivši kontekst u kojem su napisana,
jest to da je Hanibal Lucić ostavio nezanemariv trag na sveukupnu hrvatsku književnost.

2. Portret društvenih vrijednosti u Lucićevo doba oslikan glavnim likovima Robinje

2.1. Okolnosti radnje
Prvi čin Robinje započinje obraćanjem mladog Derenčina, unuka hrvatskog bana
Derenčina koji se borio u Krbavskoj bitci svojim slugama. Saznajemo da je radnja smještena

3
u Dubrovnik, točnije na dubrovačku tržnicu gdje je Derenčin pronašao svoju dragu, ženu
kojoj se dugo bio udvarao, unuku bana Vlaska, u turskom ropstvu. On se preoblači u trgovca i
dogovara se s turskim trgovcima da mu dopuste da tako prerušen porazgovara s njom te da
tako sazna voli li ga i išekuje još uvijek. Derenčin ju je, naime, već otkupio od Turaka, ali
ponaša se kao da nije kako bi od nje saznao sve što ga zanima te ona počne pripovijedati
svoju životnu priču.
Prvo što Robinja ističe kada počinje razgovarati s Derenčinom njeno je plemenitaško
porijeklo. Spominje hrabrost svog oca i dobre odnose koje je imao s ugarskim banom:
Hrabrost oca moga i vira jest bila
Kralja ugarskoga k sebi primilila,
I on mu od tada budući najdraži,
Beloga Belgrada hti da je na straži.
(Robinja, II, 11, 160 – 163)
Nadalje, Robinja se jada prepričavajući Derenčinu kako je živjela dok je bila slobodna.
Prisjeća se vremena kada je živjela u izobilju i uspoređuje ga sa situacijom u kojoj se trenutno
nalazi, u kojoj gotovo da nema nikakva prava. Uspoređuje svoj meki krevet s kamenom na
kojemu sada spava, spominje obilnu hranu i piće te raskošnu odjeću koju je imala dok sada
živi „poput životinje“, gola i bosa. Ne samo zbog lošeg života kakvog sada živi nego i zbog
gorčine koju u njoj izaziva usporedba s prijašnjim stanjem, otkriva da ne želi više živjeti, da
priželjkuje smrt. („I živem po sili prik moga hotin'ja, / Gdi mi smart omili cić gorka živin'ja.“)
(Robinja, II, 15, 317 – 318)
Kada govori o mnogim proscima koje je imala, među njima posebno ističe nećaka bana
Derenčina, prisjeća se kako je bila hladna na njegovo udvaranje te zahvaljuje Bogu što je bila
takva jer sada kada se nalazi u nevolji, isti taj Derenčin nije došao da ju spasi. („ Za njega za
živa družba me sad ova/ Druži, jer laživa bi služba njegova.“) (Robinja, II, 19, 495 – 496)
Derenčina, pak, pogađa saznanje da Robinja ima loše mišljenje o njemu, rasrde ga njene riječi
o njemu samome te čak ističe da ga ne iznenađuje što su ju zadesile tolike muke s obzirom na
to da se tako uzoholila:
Sad se čudim gore da nisi dopala
Muke i pokore, deklice pristala,
Jer oto govor tvoj stavi mi prid oči
Da vas tvoj nepokoj tva zloba uzroči.
(Robinja, II, 19, 505 – 508)
Ipak, Derenčin joj oprašta sve izgovoreno o njemu, govoreći da ne može prema svojoj dragoj
biti tako okrutan kao ona prema muškarcu kojeg voli. („Prija bih da zubi pasji me raznose/
Neg ona da zgubi jedan vlas iz kose.“) (Robinja, II, 22, 629 – 630) On joj govori da nalikuje
na ženu koju voli te da suosjeća s čovjekom o kojemu ona nepravedno misli sve najgore.

4
Potom joj govori da će ju otkupiti ako mu obeća da će nakon toga uzeti Derenčina za muža.
Ona na to pristaje te, iako se ljuti na Derenčina, iz njenih se riječi može iščitati ljubav i
naklonost koju prema njemu još uvijek osjeća. („Znaj, se ponosila nisam ja od njega/ Neg ga
li nosila srid sarca mojega.“) (Robinja, II, 24, 693 – 694)
O daljnjem razvoju radnje retrospektivno u trećem činu izvještava sluškinja Pera.
Neposredno prije vjenčanja Robinje i Derenčina ona prepričava ostalim sluškinjama, Mari i
Anici, tijek zbivanja koja su uslijedila nakon što je Robinja pristala udati se za Derenčina, a
on joj otkrio tko je zapravo. Saznajemo da Robinja i Derenčin dijele oduševljenje što su
ponovo združeni i što mogu uživati u svojoj ljubavi. („Kako pak nadili tihim ga pogledom/ I
riči s njim dili mišane sa medom“) (Robinja, III, 28, 825 – 826) Djelo završava vjenčanjem
dvaju protagonista.

2.1. Važnost porijekla i staleška neravnopravnost

U Robinji se protežu razni motivi koji, bila to Lucićeva namjera ili ne, pobliže opisuju
običaje i stavove ondašnjih ljudi. Među prvim zanimljivostima koje možemo zamijetiti nakon
pojavljivanja lika Robinje u djelu jest da se ne navodi njeno vlastito ime. To se ne mora činiti
previše značajnim za daljnji tijek radnje, pogotovo uzevši u obzir nezavidan položaj u kojem
se ona nalazi kada ju prvi put susrećemo u djelu - saznajemo da su ju turski gusari drže u
svom zarobljeništvu i, s obzirom na to da je lišena slobode, žali se i oplakuje muke koje su je
snašle – no ni kasnije, kada njena patnja završava, ne otkriva se njeno ime. To govori i o
položaju žena visokog staleža u tom društvu zbog kojeg je autor osjetio da ju može upravo
tako prikazati i dosljedno prenijeti poruku.
Robinjin je otac, cijenjeni plemenitaš, umro i u trenutku kada se pojavljuje u drami ona je
krhka i bespomoćna, više nije pod njegovom zaštitom i obična je robinja. Ne pripada svom
ocu, ali ni nijednom drugom muškarcu, stoga je važan zaplet drame u kojem saznajemo da će
se ona ipak udati za Derenčina i tako biti spašena te dobiti vlastiti identitet. Tako Robinjino
porijeklo, s obzirom na to da je žena, ipak nema takvu težinu kakvu ima Derenčinovo – ona
tek udajom za Derenčina, kojoj plemenito porijeklo tek utire put, stječe određene društvene
privilegije i mogućnost lagodnog života. („Opsežnije se, s druge strane, iz dubrovačkih usta
pohvaljuju preci dvoje plemenitih pridošlica. Grad se diči Robinjinim i Derenčinovim pirom,
spominju se diplomatski kontakti dubrovačke države s njihovom domovinom i osobna
poznanstva vlastele s njihovim glasovitim precima.“) (Bogdan 2008: 1323)

5
 No važnost staleškog položaja onoga doba ipak se očituje u isticanju Robinjina porijekla –
to na vjenčanju Robinje i Derenčina čini neki vlastelin – a da je važno i Derenčinovo svjedoči
to što ga autor ponegdje navodi kao nećaka slavnog bana Derenčina, a negdje kao njegova
unuka, što znači da nije važno tko je on zaista jer ga zapravo njegovo porijeklo određuje.
Lik Derenčina kao plemića oslikava i njegov odnos prema vlastitim slugama. Položaj
sluga, pak, tada je bio prilično nezahvalan. Upoznati s Derenčinovim likom u drami,
dobivamo dojam da je pošten plemenitaš i da teži pravednom i velikodušnom postupanju
prema svojim slugama. Obraća im se s poštovanjem i zahvalnošću jer su ga vjerno pratili u
potrazi za njegovom dragom. („Mili druzi, i već nego druzi mili, Sve strane, mogu reć, sa
mnom ste shodili Išćući gospoju po svitu dan i noć.“) (Robinja, I, 7, 35 – 36) Također im kao
znak zahvalnosti nudi novčanu nagradu koju je upravo njemu namijenio ugarski kralj ako
nađe Robinju:
Vi znate da mito od kraljeve krune
Čeka me čestito i mire pripune,
A vam se rič ovo moja obezuje
(Makar da njegovo stan'je mi daruje),
Sve ono što mi dâ, veći dil ja ću vam
Podati, tako da rečete: blago nam!
(Robinja, I, 7, 43-48)
Ako se dotad i dvojilo u Derenčinove časne namjere, u tom trenutku postaje jasno da
je u potrazi za Robinjom zbog ljubavi koju prema njoj osjeća. To utječe na sliku Derenčina
koji je u ovoj drami predstavnik plemstva pa bi publika koja ne poznaje dobro prilike toga
doba mogla pomisliti da je tipični plemić upravo takvog karaktera. U stvarnosti, iako su ti
odnosi bili regulirani zakonima koji su se poštovali jer nisu bili rigorozni i suživot je tekao
relativno mirno, bio je taj ustroj daleko od idealnog kakvim bi tko mogao pomisliti da ga je
Lucić prikazao.

3. Sporedni likovi Robinje u okviru nekadašnjih društvenih i političkih okolnosti

3.1. Uloga sluškinja
Iako je Robinja u djelu djevojka izmučena teškim životnim okolnostima u kojima se našla,
upravo je ona lik od kojeg se otpočetka očekuje da iznese određene dokaze koji ju oslobađaju
krivnje – bilo emocionalne nevjere, što uviđamo iz Derenčinovih nastojanja da sazna što ona
osjeća prema njemu, bilo one tjelesne. Naime, prvo što trgovac koji prodaje Robinju ističe
Derenčinu je da je ona nevina, čime je uklonjena glavna zapreka za daljni tijek radnje u
kojemu će teći dijalog između Robinje i Derenčina.

6
 Uvođenjem motiva Robinjine nevinosti slijedi iščekivanje daljnjih zbivanja jer publika
traži konačnu potvrdu njene vjernosti kako bi ju mogla proglasiti dostojnom Derenčina, što i
dobiva u trećem činu, kada Pera potvrđuje da je našla krvave plahte nakon što su Robinja i
Derenčin zajedno proveli noć te to ističe kao važnu vijest, dokaz da je Robinja za vrijeme
zarobljeništva uspjela ostati nevina. Iskaz o Robinjinoj nevinosti iznesen na početku drame
iziskuje potvrdu istinitosti pa se očekuje da će u dramu biti uveden element koji će ga
potvrditi, a on se pojavljuje upravo u liku Derenčinove sluškinje:
Pera, da ližije imaš li tuj dosta
Ka bilig odmije na odru ki osta?
Rugaš se? Do volje; po Boga, smim reći:
Da brava zakolje, ne bi ostal veći.
(Robinja, III, 30, 913 – 916)
Takvo je razrješenje situacije gledateljima onoga doba dalo završetak kakav priželjkuju.
Tako dobivamo dojam da su likovi sluškinja, uvedeni tek u trećem činu, poslužili kako bi
informirali o nastavku ljubavne priče Robinje i Derenčina koja ne prestaje udovoljavati
znatiželji tadašnje publike Robinjinim prepoznavanjem njega nego upravo potvrdom njene
nevinosti, što je detalj bez kojeg bi dijalog sluškinja ostao nepotpun i nedorečen.
(„Za Lucićeve suvremenike Robinjina nevinost, pa dakle i njezinina potpuna podobnost
svečanosti ženidbe (a ženidba nije slučajno sakrament), nešto je u što ih se za vrijeme drame
mora uvjeravati. Publika se zbog toga od početka identificira s Derenčinom. Nevjerica
publike ima u tekstu Lucićeve drame dovoljno potvrda. Nevjericu gledatelja nije lako razbiti.
To nije mogla niti Perina priča iz koje doznajemo da se ova sluškinja uvjerila u potpuno
tjelesno pripadanje dvaju zaljubljenih bića, Robinje i Derenčina. Nevjerni Toma u publici i
dalje traži dokaze! Perina priča o poljupcima, o udvaranju, o zagrljajima nije mu dovoljna.
Publika bi da vidi krv! Zato su oni iz publike, dok Pera priča o prepoznavanju Robinje i
Derenčina, o njihovu upoznavanju, na scenu postavili svoje izaslanike u likovima sluškinja
Mare i Anice. One sada igraju publiku. One igraju nevjericu publike.“) (Kombol – Novak
1996: 106)

3.2. Uloga Turaka

Iako je ono što pokreće njen zaplet i radnju ljubavna priča Robinje i Derenčina,
Dubrovnik, mjesto radnje Robinje, u stvarnosti je radi razmjene dobara bio poprište učestale
komunikacije dvaju kultura, kršćanske i turske, koje su u mnogo čemu suprotstavljene te ako

7
je autor imao namjeru donekle vjerno očarati ondašnje povijesne okolnosti, morao je obratiti
pažnju i na politički kontekst.
Dubrovačka je Republika u doba prodora Osmanlija dobila dopuštenje trgovine s
islamskim zemljama i postala je mjesto dodira dvaju sukobljenih strana, posrednik u trgovini
Istoka i Zapada. Stoga je jasno da je održanje mira i blagostanja u Dubrovniku ovisilo o
dobrim odnosima s Turcima.
Mjestimično se ne da naslutiti da je Lucić to imao u vidu pri pisanju Robinje.
Primjerice, u djelu se vide tragovi negativnog mišljenja o Turcima kakvo je u ono doba
prevladavalo na hrvatskim prostorima; prvi tragovi negativne konotacije mogu se razaznati iz
same situacije u kojoj se Robinja našla, u kojoj je prikazana kao djevojka u mukama čiji su
uzrok upravo Turci, a potom i u gorčini s kojom Robinja govori o smrti svog oca koji je
poginuo od turske ruke („Po turskoj neviri dopokom poginu“) (Robinja, II, 11, 167), pri čemu
se posebno naznačuje turska okrutnost:
Da svoje počaše krajine prostirat
A stiskati naše Turci, i nas tirat,
I sela rubiti, davši jim svak pleće,
Jer se ozubiti ne ima tko veće...
(Robinja, II, 15, 333 – 336)
No to Turke ne čini počiniteljima neoprostiva zločina zbog kojeg mnogo odudaraju od
Dubrovčana, posebno s obzirom na to da je u 15. stoljeću u Dubrovniku još uvijek bila
prisutna trgovina ljudima. („Zarobljavanje glavne junakinje događa se u prostoru ugarsko-
turske granice, u kojem su upadi riječnim putem na neprijateljsku stranu bili dio povijesne
stvarnosti. Isto vrijedi i za trgovinu robljem u Dubrovniku, koja se, unatoč zabranama Malog
vijeća iz 1413. i dekretu iz 1416., povremeno javlja i u dva sljedeća stoljeća.“) (Dukić 6)
Na kraju krajeva, turski su trgovci ujedno i Derenčinovi pomagači koji mu omogućavaju da
zakratko sudjeluje u obmani kako bi mogao razgovarati s Robinjom te bi se moglo reći da su
u ovoj drami sveukupno prikazani milostivima. („Pa iako im se Derenčin na kraju drugog čina
prijeti nekim novim nemiroljubivim susretom izvan neutralnog Dubrovnika, ostaje činjenica
da je dramu otvorio kršćansko – turski dogovor.“) (Dukić 2004: 51)
Zanimljivo je, ipak, što Turci pritom imaju različite, gotovo oprečne uloge u životima
Robinje i Derenčina - za nju su oni barbari od čije je ruke poginuo njen otac i u čijem se
zarobljeništvu našla, a njemu su pomagači u namjeri da joj se ponovo približi.

8
 Budući da je Robinja svjetovna drama koja prikazuje likove koji su ili povijesno potvrđeni
ili mogući te joj je prostor radnje realističan, možemo zaključiti da su na autora uvelike
utjecale tadašnje povijesne okolnosti te je nedvojbeno da se o njima i o Lucićevu viđenju istih
o njegovu dobu može saznati mnogo. Razlog odjeka Robinje u hrvatskoj književnosti, što god
bila prvotna namjera autora, nesumnjivo je i zanimljiv i jedinstven način na koji je Lucić
uspio prikazati zamršenu političku situaciju na tim prostorima, objedinivši ih u literarnom
smislu uspješno. On je inspiriran prilikama svoga doba u koje je izravno uključen, no i to
ostavlja prostora mogućnostima različitih interpretacija jednog djela. Današnji čitatelj Robinje
mogao bi tako zaključiti da su Derenčine dobre namjere upitne ako imamo na umu da je
djevojku koja je bila izmučena zarobljeništvom namjerno zavaravao kako bi testirao njenu
vjernost te bi iz takvih Derenčinovih postupaka mogao iščitati sebičnost ili pak okrutnost, no
možemo pretpostaviti da je ondašnja publika na takvo postupanje gledala kao na zanimljiv
ideju Derenčina da provjeri ženinu odanost. S druge strane, Robinjina odanost, strpljenje i
čednost učinili su ju dostojnom predstavnicom uzornih dubrovačkih žena tog doba i staleža jer
je, iako u teškim životnim okolnostima, ispunila sve što se od nje kao takve očekuje.

Literatura:
PRIMARNA:
-Lucić, Hanibal, „Robinja“
SEKUNDARNA:
-Bogdan, Tomislav, „Grad, država, poredak – Hanibal Lucić i Dubrovnik“, u Forum, ur.
Nikola Batušić, Zagreb 2008, str. 1321-1339.
-Dukić, Davor, Leksikon hrvatske književne kulture u 16. st. / Hanibal Lucić, Robinja
-Dukić, Davor, Sultanova djeca: Predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog
novovjekovlja, THEMA i. d, Zadar 2004.
-Kombol Mihovil, Prosperov – Novak, Slobodan, Hrvatska književnost do narodnog
preporoda, Školska knjiga, Zagreb, 1996.