Ne mogu ni misliti kako bi bilo nekom ciji dugorocni planovi zavise od mene, kad je meni ovako sa

mnom. Kada bi moja stvarnost bila planeta njeni bi se kontinenti I mora razmjestali svakodnevno a o
cunamijima, vulkanima I ostalim zajebancijama oje bi moje ponasanje izazvalo ja ne bih imao saznanje
jer naprosto me ne bi stiglo posto bih bio zauzet tim razmjestanjem. Moje planiranje je na Olimpu
vjerovatno jedna poslastica. Vjerovatno imaju neku dvorsku ludu sa svojim spijunima I izvidjacima
koji prate moje planiranje I jedva od smijeha uspjevaju da se popnu nazad do Olimpa I saopste
bogovima komediju mojih neuspjelih pokusaja. I ne znam kako se ta naklonost ka planiranju uopste
zadrzala u mene nakon svih ovih godina. To je svojevrsni dokaz protiv prirodne selekcije I toga da
samo ono uspjesno prezivljava. Iz nekog meni jos nevidljivog razloga ja pokusavam sklepati neku
virtuelnu cvrstinu ciju zamisljenu formu kanim popuniti takvim I takvim djelovanjem. Medjutim,
nakon godina I godina rada na tome, od svega je ostala samo kolekcija tih formi, tamo na smetlistu
mog zaborava, odmah pored pogona za proizvodnju istih. Na neki nacin moja stabilnost zavisi od
postojanja nekog takvog koncepta, I razlog tome mi je jasan, al mi nije jasno zbog cega sam odabrao
takav oblik zavisnosti. Nije mi jasno zasto moram da ih gradim I zasto ih gradim kad ih nikad ne
ispostujem I cvrsto vjerujem a imam I poneki dokaz, da cu u vecoj mjeri izvrsiti zadatak ako ga
prethodno nisam konceptualizovao, vec ako to cinim usput. Ja sam majstor improvizacije I strastveni
izbjegavac unaprijed zadatog. No, istovremeno ovaj intuitivni, neposredni duh se hoce obistiniti I
postati jedinom mojom zbiljom, dok se sa druge strane svaka njegova akcija naknadno konceptualizuje
I ekstrapolira u citav jedan sistem, ma zakonik citav, sto da ne, ko mu jebe mater. I onda taj zakonik
funkcionise neko vrijeme, lozim se na konzistentnost I tu spiku, savladavam otpor, gradim navike I
citava ova nauka I mudrolije I palamudjenje oko toga, sve dok ne shvatim da sam time sebi napravio
kavez u kom me drzim taocem. Onda se taj kavez razbija I neposrednosti se daje dzojstik, I onda ona
ubere plodove I tako sve u krug. I u tom pin pongu ovih nesastavljivih sila je moj dom.

A moja je zelja da se toga oslobodim, potpuno zauvjek, jer osjecam to nesto stalno jbt, pritisak taj neki
koji samom sebi namecem. Ne mogu reci ni da je strah u pitanju iako ga pomalo I ima. Zapravo veci
strah osjecam od pomisli da se ne oslobodim toga. Tu je u pitanju neka naviknutost, neko neznanje I
lgupost neka teska ko platina. Ja tesko pamtim I lako zaboravljam sta je bitno a sta ne. ja hocu 300
nespojivih stvari u koegzistenciji I to samo od sebe da dodje dok sam ja slobodan, a mogu da se
oslobodim samo kad zaboravim sve te stvari.