Sveučilište Jurja Dobrile u Puli

Filozofski fakultet

Odsjek za azijske studije

Kolegij: Uvod u japansku povijest i kulturu 1

Nastavnik: doc. dr. sc. Nataša Visočnik Gerželj

Student: Damjan Orešković

ASHIKAGA YOSHIMITSU
Esej

Pula, prosinac 2022.

1. UVOD

Ovaj rad će se baviti početkom razdoblja Muromachi, kako je Ashikaga Takauji zaslužan za
početak Muromachi razdoblja i kako je došlo uopće do toga da on postane šogun, i rad će se
baviti njegovim unukom Ashikaga Yoshimitsuom, opisati njegov pristup različitim
problemima i kako su rješenja tih problema doprinjeli razvoju carstva.
2. ASHIKAGA TAKAUJI I POČETAK RAZDOBLJA MUROMACHI

1333. godine, Go-Daigo se u nadi da će ponovno uspostaviti izravnu carsku vlast vraća u
Kyoto imajući pritom potporu Ashikaga Takaujia, koji je vidjevši da između Go-Daigoa i
šogunata Kamakura prvi ima veću vojnu snagu odlučio izdati šogunat Kamakura i dati svoju
potporu Go-Daigou tako da je napao šogunske urede u Kyotu, i potporu Nitta Yoshisade, koji
je također podrijetla Minamoto kao i Takauji, te koji je također izdao šogunat Kamakura tako
da je napao i uništio bazu šogunata u Kamakuri. Međutim Go-Daigo je odlukom da ne
dodijeli Takaujiu poziciju šoguna jer nije htio da tako oslabi izravna carska vlast, izgubio i
njegovu potporu, te je Takauji preferirao ostati na Istoku nakon što se vratio u Kamakuru
kako bi se riješio podrške Hojoa koja je na trenutak oživjela. Go-Daigo je smatrajući da mu
se Takauji suprotstavlja poslao Nitta Yoshisadu da se obračuna sa Takaujiem, međutim
Yoshisada je pobijeđen i natjeran na bijeg (Henshall 2004, p. 39).

Ashikaga Takauji je 1336. godine postavio Komyoa za cara u Kyotu, te je Go-Daigo

nemajući izbora pobjegao na jug u Yoshino gdje je uspostavio vlastiti dvor. Upravo to
razdoblje od 1336. godine do 1392. godine se naziva Namboku-cho, razdoblje kada se carska
vlast podijelila na Sjeverni i Južni dvor. Pošto su se Ashikaga šogunati postavili u
Muromachiu, četvrti Kyota, razdoblje od 1392. godine do 1573. godine se naziva razdobljem
Muromachi (Sansom 1946, p. 251).

Henshall (2004. p. 40) govori o tome kako se podrazumijeva da je Ashikaga Takauji bio
oportunist koji je samo čekao, analizirao i gledao kako stoji svaka strana i koja će na kraju
prevladati, te je prema tome gledao koju će stranu izabrati i ovisno o tome koga izabere
koliko će to dobro biti za njega samog. Dalje govori kako Ashikaga Takauji nije jedini koji je
mijenjao strane lijevo i desno dok ne nađe pravu koja mu može biti od najveće koristi, jedino
po čemu je bio poseban je to što je imao veći postotak uspjeha neko drugi koji su to pokušali
napraviti. Nastavlja dalje o tome kako je danas slika samuraja kao časnog borca koji svojeg
gospodara ne bi izdao ni pod koju cijenu i govori da neki samuraji i jesu bili takvi, potpuno
odani i spremni dati svoj život za svog gospodara, međutim u Srednjem vijeku nije bilo toliko
čudno vidjeti samuraja da svako malo mijenja strane, naprotiv to je bila vrlo česta pojava
među samurajima. Onda se Henshall referira na Taiheiki, jedna vojna priča sredinom
četrnaestog stoljeća za koju govori da otkriva kako je Nitta Yoshisada u borbi protiv
Ashikaga Takaujia na Hakoneu imao 70,000 vojnika dok je Takauji imao 60,000 vojnika,
međutim priča govori iako je Nitta Yoshisada imao za 10,000 više vojnika od Takaujia
svejedno je na kraju borbe ostao sa samo 100 vojnika, pa Henshall govori da iako su brojke
možda malo iskrivljene to se moglo dogoditi samo ako je ogromna količnia vojnika prebjegla
na stranu Takaujia. I ovdje se opet pokazuje kako to inače bude, da principi ne pobjeđuju
pragmatizam, pa ova situacija stvara vrlo snažan kontrast između takozvanog tradicionalnog
samuraja i tipičnog japanskog vojnika za vrijeme Drugog svjetskog rata na taj način da ispada
da je tipični japanski vojnik Drugog svjetskog rata bio spremniji dati svoj život za svoju
zemlju po tradiciji samuraja za koju je mislio i da podržava, nego sami samuraji koji su svako
malo mijenjali strane za svoju korist. Ta snažna odanost prema državi upravo odražava
činjenicu da su kasnije vođe Japana ponovno trebale naučiti kakva je zapravo vrijednost
indoktrinacije, nešto što u srednjovjekovnom svijetu nije bilo toliko očito zbog toga što je
tamo prevladavao strah i osobni interes koji su bili glavne odrednice ponašanja. Taiheiki
također govori o životu seljaka usred cijelog tog ratovanja, govori o tome kako su ih
nedisciplinirani ratnici za ništa ubijali, vojske bi ih otimali kako bi ih iskoristili kao radnike,
uzimali im stvari i hranu u vojne svrhe, te također govori o tome da su i seljaci bili
oportunisti koji su tražili plijen na ratištima i koji su krali gubitničku stranu kako su bježali.
Kako je Go-Daigo pobjegao iz Kyota u Yoshino i tamo uspostavio svoj dvor tako je nastalo
razdoblje gdje u isto vrijeme postoje 2 cara i to je trajalo sve do 1392. godine kada su se
takozvani Sjeverni dvor, koji se nalazio u Kyotu i Južni dvor, koji se nalazio u Yoshino
„pomirili“ tako da je Ashikaga Yoshimitsu, tadašnji šogun i unuk Ashikaga Takaujia obećao
južnoj strani da njihova loza može ući u takozvano naizmjenično nasljeđivanje sa sjevernom
stranom, obećanje koje na kraju nije ni održao, te je i tako južna loza na kraju prestala
postojati (Henshall 2004, p. 40).

Za razliku od ostalih poput Hojoa ili Minamota, Ashikaga Takauji je za sjedište svojeg
šogunata izabrao baš Kyoto, te se njegovo sjedište nalazilo u dijelu Kyota po imenu
Muromachi. Što se tiče administracije, koristio je već postojeću strukturu po imenu jito i
shugo, gdje je jito upravitelj zemlje, dok je shugo nešto poput vojne policije. Međutim
Takauji nije imao Yoritomovu karizmu niti je imao zemlju koju bi mogao dati kao nagradu
shuguou tako da je njegova veza baš i nije bila najbolja sa njima, zbog nedostatka karizme i
zemlje nije bio u poziciji tražiti odanost shugoa, još su uz to neki shugoi bili toliko moćni
koliko je i on sam bio. Svi Takaujievi nasljednici pa i on sam su bili jako loši vođe tako da su
se događale svađe čak i u samom šogunatu, gdje je zbog jedne takve svađe Takauji naredio
ubojstvo vlastitog brata Tadayoshia. Šogunova moć je polako opadala i zapravo najveći
utjecaj su imale shugo obitelji poput Hosokawe i Yamana koja je posjedovala 11 od 66
provincija. (Henshall 2004, p. 41).

3. ASHIKAGA YOSHIMITSU

Spor između Sjevernog i Južnog dvora nastavio se još punih pola stoljeća nakon što je šogun
Ashikaga Takauji umro, a čovjek koji je razriješio taj spor i ujedno čovjek koji je poznat kao
državnik, te poznat po tome što je sagradio današnji Kinkakuji u Kyotu, također poznat kao
„Zlatni paviljon“. Međutim to su postignuća tek nakon što se Yoshimitsu odlučio povući iz
svog aktivnog političkog života, no nisu to jedina postignuća po kojima je poznat, također je
poznat kao šogun koji je bio vrhunski zapovjednik samuraja, te kao vrlo lukavi političar
(Turnbull 2005 p. 30).

Yoshimitsu je šogunom postao 1367. godine. Do 1374. godine rat između Sjevernog i Južnog
dvora je išao u tome smjeru da su sljedbenici Južnog dvora bili u tolikom rasulu i porazu
skoro svugdje u Japanu. Yoshimitsu je poslao Imagawa Sadayoa, pjesnika i svog
zapovjednika da sredi stvari jednom zauvijek, međutim on je u tome bio neuspješan pa je
Yoshimitsu bio prisiljen ići te je na kraju bio i uspješan u svojoj ekspediciji. Yoshimitsu je
podigao prestiž Ashikaga bakufua na najveću moguću razinu tako da je, po povratku u Kyoto
provodio razne programe (Turnbull 2005 p. 31).

Još jedna od stvari po kojem je lukavi političar Yoshimitsu poznat je po tome što je pokušao
obuzdati moć shugoa tako da im je dao pozicije u dvoru zbog kojih nisu imali izbora nego
ostati u Kyotu te je tako Yoshimitsu mogao stalno držati oči na njima i paziti da ne učine
nešto što bi bilo nepovoljno po njega. Yoshimitsu je također izmislio poziciju „umirovljenog
šoguna“, koju je kad se povukao sa mjesta šoguna 1395. godine za svojeg devetogodišnjeg
sina i sam okupirao. Još jedna od zanimljivih stvari koju je Yoshimitsu napravio i koja se
mora spomenuti je to da je 1403. godine iskazao odanost Kineskom caru tako da se u pismu
koje je pisao dvoru Ming oslovio sa „Vaš podanik, Kralj Japana“, što je vrlo vjerojatno
komprimiralo suverenitet Japana, ali baš zato je postavilo temelj za obračunavanje šogunata
sa stranim silama neovisno o carskom dvoru (Henshall 2004, p. 41).

Yoshimitsu je uspostavio trgovinu sa Ming Kinom tako da je postavio veleposlanstva sa

njima. Zapravo Yoshimitsu je izabrao pravo vrijeme za svoj potez jer Yuan dinastija,
dinastija Mongola baš nedavno bila izbačena i na prijestolje je došla Ming. Upravo zbog toga
je Yoshimitsu uspostavio veze kako bi popravio štetu vezama između Japana i Kine koja je
bila napravljena Mongolskim invazijama (Turnbull 2005, p. 31).

Yoshimitsu je također kao suparnika imao klan Yamanu koji su postali snažni nakon zadnjih
par godina sukoba Sjevernog i Južnog dvora. Specifično 2 brata iz klana Yamana, Yamana
Yoshimasa i Yamana Ujikiyo su se suprostavili šogunu samo da bi bili strogo poraženi u
bitci, te je njihovo mjesto zauzeo njihov nećak po imenu Yamana Mitsuyuki koji za razliku
od Yoshimase i Ujikiya pokušao malo ozbiljniji napad 1391. godine kada je napao Kyoto i
baš kao i Yoshimasa i Ujikiyo izgubio. Zbog te pobjede Yoshimitsu je stekao puno
povjerenja, te je trenutno pozicija šoguna izgledala nepobjedivom, pa je Yoshimitsu to
iskoristio kako bi doveo carski raskol pri kraju jednom zauvijek. Tijekom svoje slavne
vladavine Yoshimitsu se suočio sa puno vojnih izazova i sada ga je čekao jedan zadnji. Jedan
od najodanijih podanika koje je Yoshimitsu imao bio je Ouchi Yoshihiro, čovjek koji je 1391.
godine pomogao u borbi protiv Yamana Mitsuyukia i čobjek koji je realizirao pregovore koji
su doveli do kraja carskog raskola. Međutim iako je on bio jedan od najodanijih podanika nije
se mogao oduprijeti „provokacijama“ suparničkog člana obitelji Ashikaga koji je vjerovao da
je Yoshihiro trebao biti šogun, te je 1399. godine odlučio reagirati na te „provokacije“.
Yoshihiro je imao bliske veze sa piratima unutrašnjeg mora, pa je oprezno planirao svoju
kampanju tako da je sklapao saveze sa nezadovoljnim piratima u blizini glavnog grada. Čak
je i među tim saveznicima bio njegov nekadašnji neprijatelj Yamana Mitsuyuki kojem se
pridružio u gradu zvanom Sakai koji se nalazio blizu današnje Osake, koji je zabarikadirao
drvenim zidovima. Prije nego što je odlučio napasti Yoshimitsu je odlučio još jednom
pregovarati sa njim, ali bez uspjeha pa je na kraju Yoshimitsu vodio tri napada sa kopnene
strane sa obzirom da je Sakai bio lučki grad. I dok je Yoshimitsu vodio taj napad bakufu je
platio neke pirate da prerežu linije komunikacija sa unutrašnjim morem (Turnbull 2005, p.
31-32).

Yoshimitsu nije mogao brzo dokrajčiti Yoshihira zbog obrane koju je postavio tako da je
borba trajala nekoliko tjedana dok na kraju nije palo na to da je bitka postala opsada.
Međutim u siječnju 1400. godine pošto je puhao jaki Sjeverac bakufu su odlučili iskoristiti to
u svoju korist i zapalili su grad zbog čega je Yoshihirova tvrđava počela gorjeti zbog čega je
bilo moguće napasti sa svake strane i eliminirati pobunjeničke snage, te je Yoshihiro počinio
samoubojstvo usred bojišnice (Turnbull 2005, p. 32).
I tako se na kraju zbog Yoshimitsua to razdoblje od 1392. godine koje je razdoblje
suparništva Sjevernog i Južnog dvora do 1408. godine koja je godina smrti Yoshimitsua
smatra vrhuncem moći i utjecaja klana Ashikage (Hall 1977, p. 12).

4. ZAKLJUČAK

U povijesti ima jako puno vladara koji više nego što su doprinijeli procvatu vlastite zemlje
svojom vladavinom su upravo tako uništavali svoju zemlju svojim lošim odlukama pa zemlja
nije ni mogla cvati. Ali čini se kao da uvijek kada se carstvo nađe na rubu zbunjenosti i
propasti, na vlast dođe neki raskošni vladar koji spasi carstvo od uništenja i vlada jako dugo,
tako je i Yoshimitsu vladao 41. godinu (Ackroyd 1982, p. 260).
5. LITERATURA

Ackroyd, J 1982, Lessons from History: The Tokushi Yoron, University of Queensland Press,
St. Lucia, London, New York

Hall, JW 1977, Japan in the Muromachi Age, University of California Press, Berkeley, Los
Angeles, London

Henshall, KG 2004, A History of Japan, : From Stone Age to Superpower, 2nd edition,
Palgrave Macmillan, New York

Turnbull, S 2005, Samurai Commanders 1): 940-1576 Elite, Osprey Publishing, Britain