SVEUČILIŠTE U RIJECI

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI/ RIJEKA

ODSJEK ZA FILOZOFIJU

MOGU LI ŽIVOTINJE IMATI VJEROVANJA?

FILOZOFIJA UMA
NOSITELJ KOLEGIJA: Izv. prof. dr.sc Marko Jurjako
STUDENTICA: Linda Favro
STUDIJSKA GRUPA: Filozofija i talijanski jezik i književnost
AKADEMSKA GODINA: 2022/2023

Veljača 2023
Prema definiciji Hrvatskog školskog rječnika (Birtić M. et al., 2013), vjerovanje je definirano
kao uvjerenost u istinitost onoga koji govori, stoga ne čudi što neki filozofi poput Davidsona
ili Descartesa vjeruju da budući da životinje ne mogu govoriti da nemaju niti sposobnost
vjerovanja. S druge strane, postoje filozofi poput Hume ili Dennetta koji smatraju da životinje
mogu imati vjerovanja barem u nekoj formi iako se nisu sposobna izraziti verbalno. U ovom
radu bavit ću se problemom vjerovanja kod životinja. Cilj mog rada je dati pregled
argumenata i protuargumenata u korist i protiv teze da životinje imaju vjerovanja kako bi
dobili širu sliku problema. Svoje stajalište o tome da li životinje mogu imati vjerovanja ću
izložiti u zaključnom dijelu rada te ću i objasniti koji su moji razlozi za zauzimanje takvih
stajališta.

Filozof koji se ne slaže sa stajalištem da životinje imaju vjerovanje je svakako Rene Descartes
čiju poznatu izjavu o životinjskom mišljenju, navodi Lurz u Animal Minds, a koja glasi
ovako: “ne postoji ništa što slabe umove vodi dalje od pravog puta vrline od zamišljanja da
su duše životinja iste prirode kao i naše”

( Descartes R.,1637/1988, str. 46)

Descartes je kako vidimo svakako bio protiv toga da životinje imaju mišljenje te je u korist toj
tvrdnji dao i argument koji se zove Argument testa jezika. Argumentom testa jezika Descartes
je tvrdio sljedeće: Za Descartesa je mišljenje bila drugoznačnica za pojavnu misao, a pojavnu
misao Descartes je vezao uz deklarativan govor zato što svi odrasli ljudi govorom iskazuju
svoje misli i zato što misao i deklarativan govor dijele ista obilježja. Ta obilježja su
propozicijski sadržaj, neovisnost o podražaju (nekome se može pojaviti misao i može
proizvesti deklarativan govor neovisno o tome što se događa u njegovoj okolini) i neovisnost
o radnji ( nekome se mogu pojaviti misli i može proizvesti govor nevažan za trenutnu radnju
ili potrebu). S obzirom na obilježja koja dijele misao i deklarativan govor, Descartes je tvrdio
da bića koja nemaju mogućnost deklarativnog govora ne mogu ni misliti. (

Lurz R., Animal minds, dostupno na https://iep.utm.edu/animal-mind/ 13.2.2023)

Bitno je naglasiti da je Descartes bio svjestan da životinje proizvode oblike zvuka poput
poziva, krikova ili pjesama da bi izrazile svoje potrebe, ali smatrao je da to nije deklarativan
govor zato što je za njega potrebno koristiti riječi i spajati znakove među njima kako bi mogli
izraziti svoje misli. Također smatrao je da se to ne može objasniti odsutnošću govornih organa
kod životinja budući da ljudi koji se rode „gluhi“ ili „ludi“ ipak nađu neke načine da
komuniciraju svoje misli i tako sudjeluju u deklarativnom govoru (putem sustava znakova na
primjer). Dakle, budući da „gluhi“ ili „ludi“ ljudi mogu naći način da prenesu svoje misli i
sudjeluju u deklarativnom govoru onda životinje ukoliko ne mogu prenijeti svoje misli i
sudjelovati u deklarativnom govoru nemaju sposobnost mišljenja pa tako ni vjerovanja. ( Lurz
R., Animal minds, dostupno na https://iep.utm.edu/animal-mind/ 13.2.2023)

Također jedna zanimljivost koju sam pronašla u članku Animal Minds autora Lurz R. na
Internet Encyclopedia of philosophy je da je Descartes išao čak i dalje s ovom tezom tvrdeći
da svi načini mišljenja i svijesti ovise o postojanju misli te da su životinje stoga lišene svih
oblika mišljenja i svijesti i da su one samo bezumni strojevi.

Descartesovom argumentu testa jezika dano je nekoliko prigovora. Jedan od njih, navodi Lurz
u Animal Minds na Internet Encyclopedia od philosophy je od Malcoma (1973) koji tvrdi na
primjeru psa koji gleda prema stablu na kojem i trebala biti mačka da nema razloga tvrditi da
taj pas ne vjeruje da je mačka na stablu samo zašto što se on ne može izraziti tu misao. Drugi
kritičari Descartesa, navodi Lurz, poput Pepperberg (1999), Savage-Rumbaugh et al. (1998),
Tetzlaff & Rey (2009) tvrdili su da određene životinje kao što su pčele medarice, čimpanze i
papige imaju sposobnost sastavljanja znakova kako bi izrazile svoje misli. Stoga, suprotnom
Descartesovom stajalištu, postoje životinje koje mogu izraziti svoje misli te tako tvrdimo da
one imaju misli. Na kraju, Lurz nadodaje kako su autori poput Köhler-a (1925) i Heinrich-a
(2000) došli do realizacije da postoje načini osim deklarativnog govora a poput učenja
oponašanjem za ustvrditi da životinje imaju sposobnost pojave misli. Dakle deklarativni
govor nije jedini način za provjeriti da li životinje imaju sposobnost mišljenja i Descartesov
argument iz jezika još jednom nije točan.

( Lurz R., Animal minds, dostupno na https://iep.utm.edu/animal-mind/ 13.2.2023)

Sljedeći filozof koji je smatrao da životinje nemaju vjerovanja jer ne koriste jezik, a čije ćemo
razmišljanje razmotriti je Donald Davidson. Davidson je kako bi objasnio svoju tezu koristio
primjer Normana Malcoma (1972/73) u kojem pas pokušava uloviti mačku koja promijeni
smjer i pas ne shvativši da je to napravila stane lajati pred krivim stablom vjerujući da je
mačka tamo. Davidson smatra da postoji epistemološki problem s pripisivanjem vjerovanja
da je mačka na stablu tom psu zato što ne dostaje način da odredimo na koji način pas
razmišlja odnosno da li on misli da se mačka popela na najviše stablo ili na ono koje
najlijepše miriše. Također, Davidson smatra da vjerovanja dolaze u skupinama sa drugim
vjerovanjima bez kojih početno vjerovanje ne bi imalo smisla. Po tome taj pas bi morao znati
da je mačka sisavac s 4 noge i da je stablo na koje je ona skočila stablo hrasta kako bi mogao
imati vjerovanje.
(Andrews K, Monso S., 2021)

Brojni filozofi nisu bili uvjereni ovim argumentom jer slični problemi mogu nastati i kod
pripisivanja vjerovanja drugim ljudima. (Andrews K., Monso S., 2021) Na primjer mi ne
možemo znati da li osoba A ima sva potrebna uvjerenja o mački da bi znala da je mačka na
stablu. Da li to onda znači da ne možemo znati da li osoba A, čovjek, uopće ima vjerovanja?

Nadalje, Andrews i Monso (2021) kažu da je moguće da vjerovanja kod životinja nemaju oblik
propozicijskih stavova napravljenih od koncepata kako to misli Davidson. Moguće je da pas
primjerice razmišlja o mački kao o biću koje može loviti ili jesti, a ne kao o četveronožnom
sisavcu. (Andrews K., Monso S., 2021)

Nakon što smo sagledali argumente i protuargumente tvrdnji da životinje nemaju vjerovanja,
sada ćemo sagledati argumente u korist tvrdnji da životinje imaju vjerovanja.

Suprotno njima, Hume (1739/1978) je je bio stajališta da životinje imaju vjerovanja. Čak je
izjavio, kako navodi Lurz u Animal minds, da se niti jedna izjava ne čini očiglednijom od one
da su zvjeri obdarene razumom i mišlju kao i ljudi. Uvjerenje je Hume definirao kao „žive
ideje“ nastale na osnovi osjetilnih iskustva dok je razum po njemu bio instinkt za stvaranje
asocijacija među takvim idejama. Kako bi objasnio zašto onda misli da životinje imaju
vjerovanja poslužio se analogijom koja kaže da budući da se životinje ponašaju na sličan
način kao i ljudi za koje znamo da su im ponašanja uzrokovana stvaranjem asocijativnih veza
među idejama, onda se i životinje ponašaju na određen način zbog stvaranja asocijativnih
veza u njihovim umovima.

( Lurz R., Animal minds, dostupno na https://iep.utm.edu/animal-mind/ 13.2.2023)

Dakle, životinje i ljudi budući da se slično ponašaju to ponašanje je uzrokovano stvaranjem

asocijativnih veza u njihovim umovima i tako i jedni i drugi imaju sposobnost mišljenja.

Searle (1994), navodi Lurz u Animal minds, je osporio Humeovu analogiju tvrdeći da postoje
i stvari tipa roboti psi ili kompjuteri koji se isto mogu ponašati na način kao ljudi kada imaju
žive ideje u svijesti, no malo tko bi se složio da se zbog tih ideja roboti psi ili kompjuteri
ponašaju na taj način. ( Lurz R., Animal minds, dostupno na https://iep.utm.edu/animal-mind/
13.2.2023)

Tako i ponašanje kod životinja ne mora biti uzrokovano stvaranjem asocijativnih veza u
njihovim umovima pa samim time, one ne moraju imati sposobnost mišljenja.

Daniel Dennett (1987) je bio filozof koji je također ponudio argument u korist stajalištu da
životinje mogu imati vjerovanja koji se zove argument iz intencionalnih sustava. Taj
argument se sastoji od dva dijela. Prvi kaže da su naši koncepti intencionalnih stanja poput
želje ili vjerovanja teorijski koncepti koji su određeni zdravorazumskom psihologijom.
Zdravorazumska psihologija je skup načela po kojoj subjekti imaju tendenciju vjerovati u ono
što percipiraju, izvlačiti zaključke iz svojih uvjerenja te djelovati na način da zadovolje želje s
obzirom na ono u što vjeruju. U mnogim slučajevima primjenjujemo načela zdravorazumske
psihologije kako bi objasnili i predvidjeli ponašanja životinja a kada to činimo, po Dennettu
(1987) promatramo životinje kao intencionalne sustave. Druga ideja argumenta je
instrumentalističko tumačenje pučke psihologije koje kaže da je za stvorenje koje ima
intencionalno stanje potrebno da njegovo ponašanje bude dobro objašnjeno i predviđeno
načelima pučke psihologije. Prema instrumentalističkom tumačenju drugim riječima, naši
koncepti intencionalnih stanja služe za objašnjenje i previđanje ponašanja, a ne upućivanje
na unutarnja stanja subjekta.

( Lurz R., Animal minds, dostupno na https://iep.utm.edu/animal-mind/ 13.2.2023)

Dakle prema argumentu iz intencionalnih sustava, potrebno je da životinje promatramo kao

intencionalne sustave koji imaju vjerovanja, želje i sl. kako bi mogli predvidjeti i objasniti
njihova ponašanja.

Jedan protuargument argumentu intencionalnih sustava koje navodi Lurz u članku Animal
minds je onaj od Braddon-Mitchell-a & Jackson-a ( 2007), a koji problematizira
instrumentalno tumačenje intencionalnih stanja jer tvrde da po tom načinu tumačenja
intencionalnih stanja ispada da i termostati, prijenosna računala i roboti mogu imati
vjerovanja i želje budući da bi to bilo korisno za predvidjeti i objasniti ponašanje tih stvari.
( Lurz R., Animal minds, dostupno na https://iep.utm.edu/animal-mind/ 13.2.2023)

Drugim riječima, problem sa instrumentalnim tumačenjem intencionalnog stanja je u tome

što po toj logici svakoj stvari možemo pripisati sposobnost vjerovanja kako bi objasnili njeno
ponašanje.

U ovom radu bavila sam se pitanjem da li životinje mogu imati vjerovanja. Kako bih
odgovorila na to pitanje navela sam po dva argumenta protiv stajališta da životinje mogu
imati vjerovanja i dva argumenta u korist toj teoriji. Za sve argumente navela sam i
protuargumente kako bi mogli problem sagledati sa svih strana. Moje stajalište je da životinje
mogu imati vjerovanja barem u nekom obliku iako to nisu sposobne verbalizirati koristeći
jezik kao mi ljudi. Osobno cijeli život imam nekog kućnog ljubimca, trenutno je to mačak
Čičko. Čičko je velika maza i navikao je da svaki puta kada sjednemo za stol ručati zna
(odnosno vjeruje) da je vrijeme jela, stoga i on dođe u kuhinju i počne mijaukati pored svoje
zdjelice, gledajući prvo u nas pa onda u zdjelicu s ciljem da ga nahranimo. Mislim da je jasno
na što ovim primjerom ciljam. Čičko je vjerovao da je vrijeme ručka kada je vidio da svi
sjedamo za stol, vjerovao je da će i on dobiti jesti i pokušao je komunicirati s nama na način
da je sjeo pored zdjelice za hranu i gledao prvo u nju pa onda u nas jer je vjerovao (znao,
mislio) da ćemo tako prije shvatiti što želi. Još jedan primjer koji bih mogla dati iz suživota sa
Čičkom je taj što kada dolazim kući on me čeka na prozoru zgrade, kada ga primijetim sa
stepenica i pogledam on mi mijaukne i ode me čekati pred vrata stana gdje me opet dočeka
mijaukajući. U ovom primjeru isto se vidi da je Čičko imao vjerovanje da ću ja nakon što me
vidio na prozoru ući u zgradu i ući stan gdje će me on dočekati. U protivnom je mogao samo
ostati na prozoru i nastaviti mijaukati u noć.

Ja mislim da ova dva primjera idu u prilog tome da životinje imaju vjerovanja, jer ne samo da
znaju što žele kao recimo hranu u prvom primjeru nego se i ponašaju s ciljem da dobiju to što
žele, odnosno pogledavaju u zdjelicu pa u nas, te pokušavaju komunicirati s nama.

Naravno postojanje svijesti kod životinja podiže i brojna etička pitanja, npr. ako su životinje
svjesna bića koja imaju vjerovanja i osjete bol, patnju itd. onda ne bi bilo etički koristiti
životinje za eksperimente, ili za prehranu. Zaključno mislim da su upravo etička pitanja razlog
zašto se uporno nastoji negirati svijest kod životinja.
 LITERATURA:

Primarna literatura:

I. Andrews, Kristin and Susana Monsó, (2021) "Animal Cognition", The Stanford
Encyclopedia of Philosophy, Edward N. Zalta (ed.), Dostupno na:
https://plato.stanford.edu/archives/spr2021/entries/cognition-animal/ 14.2.2023.
II. Animals minds, od Roberta Lurza, The Internet Encyclopedia of Philosophy, ISSN
2161-0002 Dostupno na: https://iep.utm.edu/animal-mind/ 14.2.2023.
III. Birtić M., Hudaček L., Jojić Lj. et al. (2013), Školski rječnik hrvatskoga jezika
(mrežno izdanje), Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školska knjiga,
Dostupno na: https://rjecnik.hr/search/?strict=yes&q=vjerovanje 14.2.2023.

Sekundarna literatura:

I. Braddon-Mitchell, D. & Jackson, F. (2007). Philosophy of Mind and Cognition: An

Introduction (2nd edition). Oxford: Blackwell Publishing.
II. Dennett, D. (1987) The Intentional Stance. Cambridge, MA: MIT Press
III. Descartes, R. (1637/1988). Discourse on the Method. In Cottingham, Stoothoff, and
Murdoch (Trans.) Descartes: Selected Philosophical Writings, Cambridge: Cambridge
University Press
IV. Heinrich, B. (2000). Testing Insight in Ravens. In C. Heyes & L. Huber (Eds.) The
Evolution of Cognition. Cambridge, Mass: MIT Press
V. Hume, D. (1739/1978). A Treatise of Human Nature. Edited by P. H. Nidditch, 2nd
Ed. Oxford: Oxford University Press
VI. Köhler, W. (1925). The Mentality of Apes. London: Routledge and Kegan Paul
VII. Pepperberg, E. (1999). The Alex Studies: Cognitive and Communicative Abilities of
Grey Parrots.Cambridge, MA: Harvard University Press
VIII. Savage-Rumbaugh, S., Shanker, S. and Taylor, T. (1998). Apes, Language, and the
Human Mind. Oxford: Oxford University Press
IX. Searle, J. (1994). Animal Minds. Midwest Studies in Philosophy 19: 206-219
X. Tetzlaff, M. & Rey, G. (2009). Systematicity in Honeybee Navigation. In R. Lurz
(Ed.) Philosophy of Animal Minds. Cambridge: Cambridge University Press