You are on page 1of 128

A

a - slovom A - (prvi vokal lat. glagola affirmo 1. = potvrivati), u formalnoj se logici oznauje univerzalno afirmativna reenica (npr. svi su ljudi smrtni). (SaP) A = A - najuniverzalniji simbolini izriaj principa identiteta. ab alio - a se - (lat. = od drugoga - od sebe), skolastiki izrazi: ab alio oznauje da bide nema uzrok vlastitog postojanja niti od sebe niti u sebi, - to su kontingentna, nenuna bida; a se oznauje bide koje od sebe i u sebi ima poelo i razlog vlastitog postojanja, - to je nuno bide, Bog. abdukcija - (od lat. abducere = odvesti), je silogistiko zakljuivanje u kojem je major siguran no iz kojeg se ne izvodi siguran zakljuak radi nesigurnosti minora. A. naznauje opdenite hipoteze ili ideje koje dedukcija razvija, a indukcija dokazuje ili opovrgava. Abdukcija, za razliku od indukcije i dedukcije, ne dovodi do sigurnog zakljuka. Aristotelov primjer a. je: znanje se moe pouavati (siguran major); pravda je neko znanje (vjerojatan minor); dakle pravda se moe pouavati. A. je vrsta hipotetikog zakljuivanja koji se temelji na prijanjem iskustvu. Koritenje takvog zakljuivanja opravdava se time to je esto to jedini mogudi nain odreivanja racionalnog ponaanja u bududnosti i tumaenja novih fenomena. Odgovara grkom izrazu . ab esse ad posse valet illatio, a posse ad esse non valet - (lat.), skolastiko naelo o odnosu izmeu mogudnosti opstojanja i stvarnog opstojanja. Naime, ako neto stvarno opstoji onda se mora zakljuiti da je njegovo postojanje mogude, ali ne vrijedi i obratno tj. da de ono to je mogude sigurno i opstojati. ab intrinseco - ab extrinseco - (lat. = iznutra - izvana), tim izrazima skolastiki filozofi oznauju gdje se nalazi razlog zbiljnosti neke odrednice (determinacije) bida, u njegovoj vlastitoj biti (esenciji) ili izvan biti dotinog bida. abnormalno - (od lat. abnormis = nepravilan), ono to nije u skladu s nekim pravilom, normom. accidens - (lat. = pripadak, to se pridodaje; gr. ). Akcident (prigodak, pripadak) je takovo bide koje pretpostavlja drugo bide to ved ima svoj vlastiti osnovni bitak i kojem je ono daljnje odreenje. (Accidens est ens quod supponit aliud ens quod iam habet suum esse primum et cuius est ulterior determinatio - anc). Druge su definicije: "Accidens est ens cui competit esse in alio"; "Accidens est ens in alio"; "Accidens est ens talis essentiae, cui competit esse in alio". Prva Aristotelova kategorija supstancija i akcidenti su korelativni pojmovi i ne mogu se razumjeti bez meusobnog odnosa. Premda su dvije razliite stvarnosti, akcident se ne moe ni shvatiti bez svoje naravne sposobnosti pripadanja supstanciji. Akcident je sve ono to prati supstanciju odreujudi je ili naznaujudi promjenu. Prema Aristotelu su materijalne supstancije odreene s devet primarnih akcidenata: kvalitet, kvantitet, akcija, relacija, pasija, mjesto, vrijeme, situacija i habitus. accidens non superat perfectionem substantiae suae - (lat. = akcident ne nadilazi savrenost svoje supstancije), naelom se eli kazati da akcidenti ovise ili pripadaju supstanciji, koju odreuju a kojoj prvotno pripada zbiljnost, dok opstojanje akcidenata i stupanj njihove perfekcije ovisi o supstanciji. acervus - (lat. = hrpa), nain pogrenog dokazivanja u kome se iz djelovanja jedinke zakljuuje o djelovanju skupine: npr. bududi da pojedino zrno pri padu ne stvara buku, pa ni hrpa zrna, kao zbroj jedinki, ne proizvodi buku.

actus - (lat. = zbiljnost, zbilja, in; gr. , , Aristotelov pojam), u ontologiji actus po svom opdem znaenju jest ono to se nalazi u kojem ontikom subjektu koji jest, i to je u tom bidu njegov unutarnji ontiki razlog da to bide jest. (Actus generatim est id, quod subiectum aliquod habet quodque ratio est, cur illud aliquod esse habeat sive aliquid sit). Actus je, dakle, pojam koji oznauje bitak, ukoliko je suprotan svakom obliku privacije ili nebitku pa je kao takav neogranien. Daje se stvarima u mjeri njihove mogudnosti da ga prime. Tako je actus skupa s mogudnodu (potentia) temeljni pojam u metafizici. Actus i potentia nisu bida nego su aktivno i pasivno poelo bida. Actus znai ostvarenje stvari, predstavlja ispunjenost; a potencija oznauje mogudnost ostvarenja stvari, nepotpunost i nesavrenost. Actus oznauje sve to je perfekcija, potpunost, ostvarenje; dok mogudnost (potentia) oznauje ono to je nesavreno, nepotpuno, jo neostvareno. U materijalnim stvarima actus se ne identificira sa samim bitkom (esse) stvari, nego samo s formom, dok se mogudnost identificira s materijom, (v. mogudnost). Kako se ta dva poela bida meu sobom razlikuju, razne kole razliito misle. actus de se est illimitatus - (lat. = zbiljnost je po sebi neograniena), tim se izrazom potvruje da zbiljnost ne moe istovremeno biti i mogudnost. Ograniavajudi princip zbiljnosti na odreeni nain bivovanja jest bit (esentia) bida. actus essendi - (lat. = in bivovanja), izraz T. Akvinskog za oznaavanje metafizike osnove zbiljnosti bida, odnosno bitka shvadenog kao zbiljnost. Prema T. Akvinskom bide jest snagom ina bitka i ogranienja vlastite biti. Samo je Bog apsolutni in bitka a sva su ostala bida sastavljena od biti i ina bitka, koji su meusobno realno razliiti. actus et potentia realiter distinguuntur - (lat. = zbiljnost i mogudnost se stvarno razlikuju). To znai da zbiljnost jest u prvotnom i vlastitom smislu, dok mogudnost jest samo ovisno o zbiljnosti. Neto jest ukoliko je u zbiljnosti a ne ukoliko se nalazi u mogudnosti: npr. kip jest kad je figura ved izrezbarena, a ne dok je samo komad bezoblinog drveta, kamena, metala... actus in se subsistens est simpliciter infinitus - (lat. subzistentna zbiljnost je po sebi neograniena). Izrazom se eli kazati: ako zbiljnost opstoji bez ikakve mogudnosti (ogranienja, nesavrenosti) nuno je beskonana. Takva se zbiljnost poistovjeduje s Apsolutnim bidem - Bogom. actus non limitatur nisi per potentiam - (lat. = zbiljnost nije ograniena osim po mogudnosti). To znai da zbiljnost ne moe samu sebe ograniiti, nego to ini mogudnost, od nje razliit princip. actus hominis - (lat. = in ovjeka), ovjekovo djelovanje izvreno po zakonima ljudske naravi (npr. kihanje), i nije uvijek iskljuiva oznaka ljudskog djelovanja. Actus hominis je moralno indiferentan. actus humanus - (lat. = ljudski in), ovjekovo djelovanje izvreno slobodnim samoodreenjem, uporabom slobodne volje. Pripada ovjeku, kao ovjeku, ukoliko proizlazi od razuma i slobodne volje tipino ljudskih sposobnosti, koje ga razlikuju od drugih bida. Kao slobodan in a.h. podlijee moralnoj prosudbi i moe biti moralno dobar ili lo. actus purus - (lat. = isti in), ista zbiljnost, savrena egzistencija, bez ikakve pasivne potencijalnosti. U skolastikoj filozofiji actus purus je bitna oznaka za Boga (ipsum esse subsistens), obiljeje najvie ontoloke savrenosti Bojeg bida. Nauk se temelji na Aristotelovoj filozofiji. adaequatio - (lat. = izjednaenje, poklapanje), ovaj pojam koristi osobito skolastika filozofija u teoriji spoznaje da oznai prilagoenost (usklaenost) zamjedbe sa zamijedenim predmetom.

adaequatio intellectus ad rem - (lat. = izjednaenje razuma prema predmetu), definicija istine (nastala u IX. stoljedu), izrie miljenje da istina u prvom redu pripada izrazima, sudovima ili tvrdnjama, ako sud izrie objektivno stanje stvari. U skolastikoj terminologiji ta se istina naziva logika istina (veritas logica), tj. ako potvruje da postoji ono to postoji, i da ne postoji ono to ne postoji. Logika se istina ravna prema ontikoj, koja je kriterij istinitosti, ne i obratno jer zbiljnost ne ovisi o tome je li spoznata od nekog stvorenog uma. adaequatio rei et intellectus - (lat. = izjednaenje predmeta prema razumu), definicija istine T. Akvinskog (De veritate, q. 1, a. 1). U skolastikoj terminologiji upotrebljava se pojam ontoloke istine (veritas ontologica), koja pripada svakom bidu i samom bitku. Ona se sastoji u transcendentalnom svojstvu svakog bida da je otvoreno za spoznaju, tj. svako bide moe postati predmetom spoznaje i miljenja, da je inteligibilno, da je razumljivo, tj. da se poklapa s intelektom, da je s njime u odnosu. Predmet se moe poklapati s razumom u dva smisla: - per se: tj. prema onom razumu o kojem ovisi bivstvovanje toga bida (graditelja, pisca... u konanici svih stvorova prema razumu Stvoriteljevu); - per accidens seu secundum quid, tj. prema prepoznavanju i prihvadanju (secundum aestimationem): tu se predmet promatra u odnosu prema pojmu, to izrie neku bit, no koji - barem tada - ne upravlja izgradnju bivstvovanja takve biti, a usporeuje se s tim pojmom zato, da se dotini objekt prepozna i prihvati (ili ne prihvati) kao takva bit. (Npr. ispitivanje je li neka kovina, s takvim i takvim osobinama, "pravo" zlato). ad hoc - (lat. = za ovo), latinski izraz kojim se oznauje ono to neemu pristaje. K.R. Popper izraz koristi da oznai neku hipotezu koja se moe kontrolirati samo na temelju fenomena koje bi ona trebala tumaiti. adiafora - (gr.), pojam su koristili stoiki filozofi da oznae stvari koje nisu ni dobre ni loe, koje ne pobuuju nikakvo posebno zanimanje kod mudraca (npr. je li zbroj zrna pijeska na plai paran ili neparan). a dicto secundum quid ad dictum simpliciter - (lat.), pogreka u zakljuivanju kad se na temelju tvrdnje o neemu to vrijedi pod odreenim posebnim okolnostima zakljui da vrijedi opdenito: npr. puenje pomae kod zubobolje dakle puenje je zdravo. a dicto simpliciter ad dictum secundum quid - (lat.), pogreka u zakljuivanju kad se tvrdi da ono to vrijedi opdenito vrijedi i u posebnim okolnostima koje nisu uzete u obzir: npr. plivanje je korisno - dakle i neplivai trebaju plivati. adikcija - oblik zakljuivanja koji se sastoji u tome da se logiki zbraja vie pojmova ili izreka. (Npr. Petar je dobar student; Petar je dobar sporta; dakle Petar je dobar student i sporta). Za razliku od silogizma u adikciji manjka medij. adjunkcija (ukljuna disjunkcija, alternativa, alternacija) - logika operacija koja je neistinita samo kad su sve sastavnice neistinite; odgovara supkontrarnoj opreci. aequivocus - (od lat. aequus = jednak i vox = glas; rije), raznoznaan (a ujedno istozvuan), raznorodan. Primijenjeno na termin, znai istu rije pridjenutu raznim stvarima koje su posve razliite, pa zato istovremeno izrie stvarno razliit sadraj, znaenje. Npr. rijeju rak - naziva se ivotinja, bolest, zvijee, horoskopski znak. aequivocatio - (lat. = vieznanost), biva kad vie predmeta obiljeavamo istim terminom, ali u posve razliitom znaenju. afazija - (od gr. - = manjak rijei), izvorno je medicinski pojam koji oznauje poremedaje koji mijenjaju govor kao sredstvo razumijevanja, izricanja i formiranja misli. U uem smisli oznauje ponaanje u antikom skepticizmu kojim se odbija ita potvrditi ili nijekati, izjasniti se o pravoj naravi stvari, za koju dri da je neodrediva i nesigurna.

afekt - (od lat. affectus = duevno stanje; strast), pojam u psihologiji oznauje osjedaje, emocije, koje snano djeluju i na tjelesne promjene. afinitet - (od lat. affinis = srodan), oznauje srodnost ili tenju k jedinstvu. U logici se govori o a. dvaju pojmova koji su meusobno slini. Govori se i o a. ideja i psihikih stanja koji se meusobno spontano privlae. afirmacija - (lat. affirmatio = tvrdnja), u irem znaenju oznauje svaki in kojim misao neto tvrdi. U tom se smislu afirmacija poistovjeduje sa samim inom suenja, kojim misao, svjesna svoga ina, izrie neki objekt ili sadraj. U uem (logikom) smislu a. je pridavanje nekog predikata nekom subjektu pomodu atributivne kopule, dok je negacija otklanjanje nekog predikata od nekog subjekta. "Affirmatio est enunciatio alicuius de aliquo" (Usp. T. Akvinski., In VI Metaph., lec.IV). U tom su smislu afirmacija i negacija meusobno kontradiktorno suprotne. Trenutak afirmacija logiki i metafiziki prethodi onom negacije. aforizam - (od gr. = definicija), opdenito oznauje saet i jasan izriaj rezultata osobnog razmiljanja. Pojam a. je koristio Aristotel u znaenju opde definicije. a fortiori - (lat.), vrsta analognog dokazivanja u kome se ono to se pokazalo istinitim u jednom sluaju, proiruje i na drugi sluaj, koji pokazuje jo valjanije i brojnije razloge svoje istinitosti. Npr. Ticio je vrlo ljubazan prema nepoznatim ljudima, dakle a f. de biti ljubazan prema svojim prijateljima. Premda daje siguran zakljuak, po svojoj logikoj strukturi a f. je problematian, jer se temelji na odnosu slinosti, koji sam nije dostatna garancija sigurnosti. agatologija - (od gr. = dobar, plemenit), nauka o dobru, jedna od temeljnih dijelova klasine etike koja prouava ontoloke temelje dobra i moralno dobro koje se postie vjebanjem i uenjem. agens - (od lat. ago 3. = raditi; djelatelj), oznauje djelatnu snagu kojom se, u skolastikoj filozofiji, oznauje djelatnost razuma (intellectus agens) uz pomod kojeg ljudski potencijalni um moe spoznavati. agens in quantum est agens, non recipit aliquid - (lat. = djelatelj, ukoliko je djelatelj, ne prima nita). Izraz T. Akvinskog (I-II, 51, 2 ad 1) kojim se eli redi da djelatelj, aktivna mod, ukoliko daje, ne prima. Sva novost pri djelovanju kao takvom jest u onom to je aktivno izvreno; dakle u uinku, ne u djelatelju. agere sequitur esse - (lat. = djelovanje slijedi bitak), tim se naelom izrie da djelovanje pretpostavlja bitak, najprije bide mora postojati, da bi zatim moglo djelovati. Izrie da narav djelovanja odgovara biti stvari, tj. svako bide u svojoj djelatnosti slijedi onaj stil, to mu ga propisuje njegova bit. Nite ne moe djelovati osima ako je u zbiljnosti, ako postoji, a ne ukoliko je u mogudnosti. agnosticizam - (od gr. = nespoznatljiv), pojam je izmislio T.H. Huxley 1869. u znaenju "ne znati nita" o nekom nerjeivom problemu. Pojam je kasnije poprimio znaenje "nemogude spoznaje" navlastito metafizikih istin i opstojnosti nadosjetne stvarnosti. Spoznati se mogu samo podaci neposrednog iskustva ali ne i metafizika stvarnost (npr. bitak stvari, besmrtnost due, moralni zakoni, opstojnost Boja,...). Pojam je slian ali i razliit od skepticizma, naime agnosticizam je vie "odustajanje od" nego negacija mogudnosti spoznaje, kao kod skepticizma. agregacija - (od lat. aggrego 1. = pridruiti, pridruivati), skup jedinki, koja svaka u sebi posjeduje svoju unutarnju jednodu, zdruenih izvanjskim vezama koje ih ujedinjuju. Skolastika filozofija smatra takvo pridruivanje akcidentalnim jer svaka jedinka zadrava svoju supstancijalnu jednodu i neovisnost. Pojam koristi i sociologija da oznai razliite drutvene skupine.

ahilov dokaz - jedan od etiri Zenonova dokaza o nemogudnosti kretanja. Aristotel ga donosi u Fiz., VI,9,239 b 14: "Drugi je onaj nazvani Ahilej, a koji, je u tome da u trci najbri nikad ne prestie najsporijega, jer prvo mora progonitelj stidi ondje odakle je krenuo progonjenik; tako te je nuno da uvijek poneto prednjai onaj sporiji." aitiologija - (od gr. = uzrok, razlog i = nauka), pojam u Aristotelovoj filozofiji oznauje istraivanje prvih i vrhovnih naela i uzroka. akademija - (gr. ), naziv kole koju je osnovao Platon a naziv je dobila po mjestu gdje je Platon pouavao u vjebalitu koje se nalazilo u Atenskom parku posvedenom junaku Akademu. kolu su unitili rimski vojnici 86. g. pr. Kr. akademija (firentinska) - naziv za kulturno-filozofsko sredite koje je osnovao M. Ficino 1462. na imanju Cosima de' Medici u blizini Firence, u kojem su se okupljali osobito poklonici Platonove filozofije, koji su traili mogude veze platonizma i krdanstva. Utjecaj i vanost firentinske akademije naglo je oslabio nakon Ficinove smrti 1499. godine. akatalepsija - (od gr. - = ne-hvatanje; ne-shvadanje), nesposobnost razumijevanja i nemogudnost izricanja sigurnog suda. Pojam su koristili antiki skeptici da odrede nemogudnost shvadanja naravi stvari i intelektualne spoznaje. akcidentalan - (od lat. accidens = pripadak) nebitan, sporedan, ono to je nebitno za neku stvar. Suprotan je pojam esencijalan, supstancijalan, bitan. V. accidens. akcidentalna forma - ono to daje drugotno bivstvovanje ved konstituiranoj supstanciji u svojoj vrsti, determinira supstanciju na neki od akcidentalnih naina: npr. ovjek postaje matematiar; voda postaje topla... dakle neto pridolazi subjektu koji je ved supstancijalno kompletan, potpuno konstituiran, dodajudi mu neku nebitnu oznaku. akcija - (od lat. actio = djelovanje), radnja, djelatnost, injenje. U povijesti je pojam dobio razliita znaenja. U Aristotelovoj je filozofiji jedna od kategorija ili najviih rodova bida (Cat., 4, 1 b 27). A. je akcident koji izvire iz supstancije ukoliko je ona djelatno poelo djelovanja u nekom drugom subjektu: npr. gurnuti knjigu, zagrijati vodu. akozmizam - (od gr. - = ne-svijet), metafiziko shvadanje koje nijee opstojnost realnog svijeta, koji dri za priin, a tvrdi da zbiljski postoji samo apsolut kao beskonana jednoda. Pojam je nainio G.W.F. Hegel da njime oznai filozofski sustav B. Spinoze, prema kojem je svijet potpuno u Bogu i time dokinut. Slian se nauk nalazi u budizmu. akroamatian - (od gr. = sve to se uje, izloeno rijeima), tako su nazivana Aristotelova djela koja nisu bila namijenjena objavljivanju, nego su nastale kao biljeke za pouavanje a tek su kasnije prikupljena i objavljena. aksiologija - (od gr. = valjan, vrijedan), uenje o vrijednostima, studij vrijednosti, osobito etikih. Pojam uvode u 19. st. neokantovci, a preuzimaju fenomenolozi. aksiom - (od gr. = dostojanstvo, ast), ono to je ispravno, stav koji ne treba dokazivati a koji je osnova svakog dokazivanja. Pojam oznauje prve principe logike, metafizike, etike kao i matematike postulate. Aksiomi ili najvii principi (maximae propositiones) svake znanosti, oni stavovi kojima se tumai njihov predmet i njihove bitne oznake, neposredno su evidentni i sigurni, slue za zakljuivanje i dokazivanje, dok se sami ne mogu dokazati. Prema Aristotelu a. je onaj princip koji treba prihvatiti ako se eli neto razumjeti, odnosno to je prva postavka od koje poinje dokazivanje a sama se ne dokazuje. Za stoike aksiom je "ono to je istinito ili lano". Za Kanta aksiomi su "apriorni sintetiki principi, ukoliko su neposredno sigurni". akt - in, zbiljnost. V. actus.

aktivizam - nazor na svijet koji istie vanost ljudskog djelovanja u stvaranju i mijenjaju svijeta i drutva. Oznauje i davanje prednosti praktinoj nad teoretskom djelatnodu. aktualizacija - prema aristotelovsko-skolastikoj filozofiji a. je ozbiljenje neke mogudnosti, ime se tumai i mogudnost promjene. Naime, ako se neto promijenilo znai da je prije to bilo samo u mogudnosti. aktualizam - pojam kojim G. Gentile oznauje svoje filozofsko shvadanje i izrie ga: "Na nauk je teorija duha kao in koji postavlja svoj objekt u mnotvenost objekata, i zajedno rjeava njihovu mnotvenost i objektivnost u jedinstvu samoga subjekta" (Teoria generale dello Spirito come Atto puro, c. 16, 2, Firenze 1944. str. 230). Prema aktualizmu svi bi nai doivljaji bili samo snop actu" posjedovanih ina, bez nutarnjeg njihova supstancijalnoga poela. Svi vidovi stvarnosti (od Boga do prirode i povijesti) ne bi imali autonomno postojanje izvan miljenja koje ih misli, ukoliko nisu drugo nego objekti miljenje u inu, koje je jedino realna. alegorija - (gr. , od = drugo i = govorim), izmiljanje ili stvaranje slika kojima se eli oznaiti neki drugi objekt. A. je slikovit govor, retorika figura ili postupak kojim se neki apstraktni pojam ili razlaganje izrie pomodu osjetne ili fantastine slike; postupak pomodu kojeg se nekim pojmom ili slikom izrie sadraj drugaiji od doslovnog znaenja koritenih rijei. Npr. "jesen ivota" kao alegorijski izraz za starost. Svrha alegorije je uiniti shvatljivijim i uinkovitijim neko znanje ili pouavanje. algebra - (arap. al-gebr = obnova), dio aritmetike ili matematike koji se bavi brojevima. alijenacija - (od lat. alieno 1. = otuiti; otuenje), pojam je prvotno imao pravno znaenje prodaje ili ustupanje nekog dobra. Filozofsko mu znaenje daje ved T. Akvinski kad govori o "reditio completa subiecti in seipsum", odnosno o samospoznaji po alienaciji, tj. intencionalnom odnosu spoznaje prema neemu od sebe razliitom "aliud", odnosno tjelesnom svijetu i drugim osobama. Spoznajom "fieri aliud in quantum aliud", subjekt razlikuje sebe od svijeta kao objekta i samoposjeduje se. Pojam a. uvodi u modernu filozofiju J.J. Rousseau, u znaenju otuenja subjekta samome sebi, ne pripadanja samome sebi, duhovnog stanja otuenosti, izgubljenosti, rasprenosti ili gubljenje vlastitog ja pod dominacijom drugotnosti bida, koja ovjeka nastoje udaljiti od njegove unutarnjosti, samoposjedovanja i svijesti. Pojam je osobito vaan za G.W.F. Hegela, L. Feuerbacha i K. Marxa. Za Hegela a. je stavljanje duhovne stvarnosti kao objekt. Za L. Feuerbacha a. je in kojim ovjek stvara boanstvo kome se podvrgava. K. Marx otuenje stavlja u kapitalistike proizvodne odnose. alogian - (od gr. = nelogian), oznauje odsutnost razumnosti, ono to nije podvrgnuto logikim zakonima. alter ego - (lat. = drugo ja), izraz je u antiko vrijeme esto koriten za oznaavanje tako vjernog prijatelja da ga se moe smatrati drugim ja (tako izraz koristi Ciceron u svojim pismima). U novije se vrijeme izraz a.e. koristi za izricanje dvojnika koji moe zamijeniti drugu osobu, znamenitiju ili znaajniju na hijerarhijskoj ljestvici. Izraz je vaan i u suvremenoj psihologiji. alternativa - (od lat. alternus = izmjenian, naizmjence), sustav dviju izreka od kojih, ako je jedna istinita, druga je sigurno neistinita. U obinom govori oznauje izbor izmeu dviju ili vie mogudnosti. alternativni sud - "S je ili P ili Q", to znai da je u sloenom sudu, koji je sastavljen od dva suda, jedan nuno neistinit ako je drugi istinit. altruizam - (od lat. alter = drugi), etiki stav i ponaanje prema kojem treba nastojati oko dobra drugih pa i pod cijenu osobnog rtvovanja. A. je nesebino stavljanje dobra drugih kao cilja vlastitog djelovanja. Pojam je sainio oko 1830. A. Comte. Protivan je pojam egoizam.

a maiore ad minus - (lat. = od vedeg k manjem), postupak u dokazivanju kada iz istinitosti "vedeg", univerzalnijeg suda, nuno slijedi istinitost "manjeg", partikularnog suda. Ne vrijedi obratno pravilo. ambivalentant - (od lat. ambo = oba, obadva i valentia = jaina, krepkost), oznauje ono to izaziva suprotna odreenja, osobito sposobnost nekog doivljaja da istovremeno izaziva dva razliita raspoloenja: ljubav i mrnju, privlanost i odbojnost. amoralnost - ljudsko djelovanje koje se ne obazire na postojanje nekih normi za razliku od moralnosti koja je ljudsko djelovanje sukladno moralnim normama i imoralnosti koja je svjesno krenje moralnih normi. Amoralne su sve teorije koje dre da je ovjek djelomino ili potpuno slobodan od podlaganja moralnim norama. V. etika, imoralno. anafora - (gr. = uzdizanje), u retorici oznauje ponavljanje jedne ili vie rijei na poetku sljedede reenice da bi se naglasila ponovljena rije. Pojam se koristi i u krdanskoj liturgiji za glavni dio mise koji se naziva i euharistijska molitva (kanon). analitiki i sintetiki, sudovi - distinkciju zahvaljujemo Kantu prema kome je analitiki sud onaj kod kojeg se predikat ved nalazi sadran u subjektu, pa se zato do njega dolazi analizom subjekta (npr.: ovjek je osjetilno razumno bide). Takav se sud ne mora dokazivati. Oni ne dodaju znanju nita nova. Sintetiki su sudovi, naprotiv, oni u kojima se predikat potpuno nalazi izvan pojma subjekta (npr.: ovjek je drutveno bide). Sintetiki sudovi povedavaju sadraj znanja. Analitiki i sintetiki sudovi su opdi i nuni. V. sudovi (analitiki i sintetiki). analitika - Aristotelov naziv za znanost logika (koja se tako naziva poevi od stoika), koja analizira oblike rasuivanja (teoriju silogizma). Nazivaju se analitiki oni spisi iz Aristotelova Organona koji se bave prouavanjem silogizama: Prva analitika prouava opdenito silogizam a Druga analitika prouava apodiktiki silogizam nasuprot dijalektikom. Kao modernu znanost a. je poeo razvijati R. Descartes, a sistematski prikaz donosi Kant. Prema Kantu, Analitika je studij apriornih elemenata intelektualne spoznaje (kategorija i njihovih principa), besmrtnosti, estetskog iskustva i teologije. Kant je koristio pojam analitiki nasuprot sintetiki to se ustalilo osobito u teoriji o analitikim i sintetikim sudovima. analiza - (od gr. - = raz-rijeiti), rastavljanje neke cjeline na njezine dijelove; objanjenje nekog pojma rastavljanjem na njegove definitorne dijelove. Pojam je vaan prvo u aristotelovskoj logici, a potom i u Kantovoj filozofiji. Analitika je za Aristotela sinonim za formalnu logiku a kod Kanta za gnozeologiju. Nakon Freuda pojam u psihologiji oznauje psiholoko istraivanje i terapiju. analiza (reduktivna i konektivna) - pojam metode analitike filozofije. Klasina pojmovna analiza obuhvada razdvajanje zadanog pojma (analisandum) na komponentne pojmove (analisans). Analiza se predoava bikondicionalom na nain da se analizirani pojam odreuje kao / znai - analisans tj. x znai/jest da p akko ... (navode se uvjeti). Analiza je per definitionem reduktivna to znai da su dobiveni pojmovi temeljniji ili fundamentalniji od analiziranih. Za razliku od reduktivne analize ini se da su L. Wittgenstein i kasnije P. F. Strawson predloili konektivnu analizu kako P.F. Strawson naziva Wittgensteinovu metodu vienja sveza (Zusammenhnge sehen, seeing connections). Radi se o tome da se primjerima osvjetljuju sveze izmeu onoga to je dano u iskustvu, jezinom ili drugom. (vidi: P. F. Strawson: Analiza i metafizika). analogan - onaj termin koji govori o raznim stvarima koje se ipak u neem slau, koje su sline, pa zato taj termin nema ni potpuno isto ni potpuno razliito znaenje. Npr. zdrav (za hranu i ivi organizam). analogia entis - (lat. = analogija bida), srednjovjekovni skolastiki izraz za nauk o analogiji.

analogija - (od gr. - = odnos, razmjer; slinoznaje), izvorno matematiki pojam i oznauje jednakost odnosa meu razliitim brojevima (npr. 2 prema 4 se odnose kao 3 prema 6). Primijenjena na filozofiju (osobito logiku i metafiziku), a. naznauje slinost odnosa meu razliitim objektima. U skolastikoj filozofiji a. je prediciranje istog termina razliitim objektima, tako da mu je znaenje djelomino isto, djelomino razliito. Postoje dva osnovna tipa analogije: atribucije i proporcije. U a. atribucije se pridaje puno vlastito znaenje neke rijei (analogatum princeps) na manje vlastita znaenja, no koja su u odnosu s vlastitim (npr. pridavanje rije zdrav u punom smislu ivom organizmu i u analognom klimi, hrani i sl.). A. proporcionalnosti se temelji na slinosti odnosa meu razliitim subjektima. (Npr. kae se da se nasmijeilo sunce, jer to proizvodi sline uinke kao ovjek koji se smije). Analogno se zakljuivanje razlikuje od deduktivnog ili induktivnog jer polazi od partikularnog na partikularno (od slinog na slino), dok dedukcija polazi od univerzalnog ka partikularnom a indukcija obrnuto od partikularnog prema univerzalnom. anamneza - (gr. = sjedanje, ponovno sjedanje onoga to se prije zbilo), u Platonovoj filozofiji a. je proces kojim dua dolazi do istinite spoznaje sjedajudi se idej koje je gledala u svojoj predegzistenciji. Anamnezom ovjek obnavlja onu originalnu viziju i spoznaje inteligibilne forme ili ideje. Tom naukom Platon nastoji sauvati originalnost i autonomiju intelektualne spoznaje nasuprot navale empirizma. anapodiktino - (gr. od = dokazujem), nedokazivo, ono to ne treba ili nije mogude dokazati. Pojam oznauje neku tvrdnju koja se ne dokazuje a njezinu oitost um intuitivno zahvada. Takvi su npr. postulati euklidovske geometrije. anarhija - (od gr. = bezvlade), stanje bezakonitosti, nepostojanja vlade. (Aristotel, Pol., V. 3, 1302 b). Pojam je vezan uz politiku ideologiju, a oznaava protivljenje bilo kojoj vlasti. ancilla theologiae - (lat. = slubenica teologije), izrie stav da filozofija, svojim dokaznim postupcima i promiljanjem, treba sluiti teologiji. Ovaj su stav imali osobito srednjovjekovni teolozi, no temelji takvom razmiljanju nalaze se u antikog idovskog teologa i filozofa Filona Aleksandrijskog. Prema enciklici "Fides et ratio" (br. 77) naziv a.t. se ne primjenjuje na filozofiju da bi se njime oznaila njezina slukinjska podlonost ili isto funkcionalna uloga u odnosu na teologiju, nego u Aristotelovom smislu koji govori o iskustvenim znanostima koje koriste prvoj filozofiji i u patristikom smislu neophodne i asne potpore teologiji, te naznauje nuan odnos dviju znanosti i nemogudnosti njihovog razdvajanja. Teologiji je potrebna filozofija kao sugovornik u verifikaciji inteligibilnosti i univerzalnosti istine svojih tvrdnji. animacija - (od lat. animo 1. = oiviti, udahnuti duu), ulijevanje ivotnog principa. Kod ovjekova nastanka oznauje trenutak kada biva u tijelo ulivena razumska dua. Dva su osnovna miljenje odgoena a. prema kojoj u trenutku ljudskog zaeda biva ulivena samo vegetativna dua; i neposredna a. koje smatra da razumska dua biva ulivena u samom trenutku zaeda. animizam - (od lat. anima = duh, dua), termin je uveo E.B. Tylor 1867. godine, da bi oznaio primitivnu religiju koja nauava da sva iva bida posjeduju duu kao ivotno poelo. Suprotno je shvadanje mehanicizam. annihilatio - (lat. = ponitenje), prema tradicionalnoj metafizici oznauje svoenja itave supstancije bida na ne-bide, u nitavilo: "destructio rei in nihilum sui et subiecti" - to jest - "destructio rei secundum totam suam substantiam". Suprotan je pojam creatio (stvaranje) koje se definira kao proizvoenje cijele supstancije stvari iz niega: "productio rei ex nihilo sui et subiecti". anomalija - (od gr. - = ne-jednak; nepravilnost), ono to nije prema odreenom zakonu, pravilu ili normi. U prirodi oznauje izuzetak u redovitom tijeku prirodnih procesa. Anomalija nije isto to i nezakonitost, jer ona se esto pojavljuje iz nama nepoznatih zakona, a nije svjesno krenje zakona.

anorganski - sve ono to nije ivo, neiva tvar, to se iskljuivo vlada po fizikalno-kemijskim zakonima. antagonizam - (gr.), borba jednog protiv drugog, suprotstavljanje dviju strana koje se iskljuuju. Kant koristi pojam u drutveno-politikom znaenju; G.W.F. Hegel ga tumai kao dijalektiki odnos iskljuenja i simultane komplementarnosti. ante rem - in re - post rem - (lat. = prije stvari, u stvari, poslije stvari), izrazi se odnose na pitanje "postojanja" univerzala, o emu je puno raspravljala skolastika filozofija. Ante rem - izrie da se univerzal nalazi u Bojem umu kao egzemplarni uzrok stvorenih stvari; in re - postojanje univerzala kao biti (esencije) u stvarima; post rem univerzal opstoji u ljudskom umu ili kao obini pojam (flatus vocis), jednostavni pojam bez odnosa sa stvarnodu, ili kao apstraktna ideja konkretnih stvari. anticipacija - (lat. anticipatio = priroena, iskonska predodba; gr. ), pojam koriste stoici i epikurejci u znaenju predvianje bududih iskustava, koje se temelji na ponavljanom iskustvu ili naravnim uroenim sklonostima. Opdenito znai prihvadanje istinitosti nekog suda prije nego je dokazana njegova istinitost, a na temelju psiholokih ili logikih zakonitosti. antifaza - (gr. ), pojam je koristio Aristotel (Met., VIII, 1057 a 34) da oznai protuslovlje ili protuslovnu izreku, odnosno tvrenje ili negiranje iste odrednice u odnosu na isti objekt. antihistoricizam - kulturno i intelektualno ponaanje i nauk koji obezvrjeuje vrijednost povijesnih spoznaja u ljudskom znanju. A. zastupaju osobito oni koji prihvadaju postojanje univerzalnih ideja i vrijednosti, koje vrijede u svakom vremenu i mjestu, bez obzira na njihov povijesni nastanak. A. nijee povijesti znanstvenost jer nije svediva na istu metodologiju. Pojam se koristio osobito u romantizmu i polemici protiv prosvjetiteljstva. Pojam je preuzeo B. Croce koji je definirao iluminizam "apstraktni racionalizam" i suprotstavio mu je historicizam. antika - (od lat. antiquus = star, prijanji, negdanji), opdenito znai kulturu starih naroda, navlastito grko-rimski svijet, njegovu materijalnu i duhovnu kulturu. antilogija - u Protagorinoj filozofiji oznauje tehniku da se u raspravi ojaa najslabiji dokaz. Oznaava i logiku formulu koja uvijek daje neistinite vrijednosti; naziva se i kontradikcija. antinomija - (od gr. = protiv i = zakon), kontradikcija izmeu dvaju iskaza o istoj stvari. Antinomija je svako stvarno ili prividno suprotstavljanje dvaju iskaza koji se, zbog valjanih razloga, oba smatraju prihvatljivima. Poznate su Kantove antinomije istog razuma u etiri para iskaza koji su meusobno kontradiktorni, a odnose se na kozmologiju. (Npr. 1. antinomija: Svijet je ogranien u prostoru i vremenu. - Svijet je neogranien u prostoru i vremenu.) U logici antinomija oznauje iskaz u kome bilo njegova tvrdnja bilo negacija implicira kontradikciju. antitetian - (od gr. = opreka), oprenost, ono to je na neki nain suprotno. antiteza - (od gr. = opreka, suprotstavljanje), oznauje suprotnost dvaju pojmova ili tvrdnji u kojima drugi lan nijee postavke prvog. Pojam uvode Kant i Fichte koji ga koriste u trolanom izrazu: teza-antiteza-sinteza. U G.W.F. Hegelovoj dijalektici teza je prvi pojam, antiteza je negacija prvog pojma, sinteza je via ideja u kojoj se pomiruju teza i antiteza. antitipia - (gr. = otpornost, neproninost), pojam je koristio G.W. Leibniz da oznai nemogudnost da dva tijela istovremeno zauzimaju isti prostor, jer se tijela ne mogu proimati. F. Petrid koristi pojam za oznaavanje otpora koji pruaju tijela.

antropocentrizam - (od gr. = ovjek i lat. centrum = sredite), oznauje shvadanje po kojem je ovjek sredite i mjerilo cjelokupne stvarnosti, moralnih i metafizikih vrijednosti. antropologizam - svako misaono nastojanje koje pokuava postaviti ovjeka i ljudske vrijednosti kao kriterij rjeavanja svih pitanja svijeta, te postaviti ovjeka kao sredite sveukupne stvarnosti: "ovjek je mjerilo svih stvari". antropologija - (od gr. = ovjek i = nauka), nauk o ovjeku. Pojam je koristio Kant da oznai studij ljudske naravi, i razlikuje teoretsku, pragmatiku i moralnu antropologiju. Filozofska antropologija oznauje nauk o ovjeku u njegovu jedinstvu due i tijela, te njegovim ontolokim, etikim, politikim, religioznim, povijesnim i drugim vidicima. Filozofska se antropologija nekada nazivala "racionalna psihologija", a poela je sa Sokratom i razvijala se sve do neoplatonizma. Crkveni oci poinju razvijati teoloku antropologiju koja je utjecala na kasniju krdansku filozofiju. antropomorfizam - (od gr. = ovjek i = oblik), umski postupak u kome se ljudskim osobinama i nainom djelovanja, analogno tumai izvanljudsko podruje prirode i boanstva. A. je ljudsko nastojanje da se prikae Bog oznakama i ogranienjima koja su vlastita ovjeku. Grki filozofi, poevi od Ksenofana, nastojali su pobijati antropomorfizam u grkoj mitologiji i politeizmu. antropozofija - (od gr. = ovjek i = mudrost), prvotno oznauje dio teozofije R. Steinera, a oslanja se na sredinju ideju gnostikog shvadanja ovjeka, po kojem je njegov "duhovni" dio utjelovljenjem "pokopan" u tijelo, iz kojega se mora osloboditi. apagoge - (gr. ; lat. abductio = odvoenje), silogistiki postupak u kojem je via premisa izvjesna, a nia samo vjerojatna. Apagogiki je dokaz neizravan (indirektan), u njemu se jedna tvrdnja dokazuje tako da se pokae apsurdnost njoj protivnih tvrdnji. V. abdukcija i deductio ad absurdum. apatija - (od gr. = ne i = strast), odsutnost strasti. Temeljni pojam grkog ideala nutarnje slobode, koju su shvadali kao neovisnost od svakog strastima prouzroenog nemira. Pojam je tipian za stoike koji apatiju poistovjeduju s najvedim duevnim mirom. Prema stoikom uenju a. nije pasivnost, odsutnost djelovanja, nego poetak razumnog djelovanja, slobodnog od uznemirujude prisutnosti osjedaja. Slian je pojam ataraksija. apeiron - (od gr. - = ne-ogranieno, beskonano), prema grkom filozofu Anaksimandru (6. st. pr. K.) apeiron je iskustvu nedostupno poelo iz ega sve nastaje i u nj se vrada. Aristotel ga identificira s "prvom materijom" (usp. Fiz. 3, 5, 204 b 23). apercepcija - (od lat. ad+per+capere = puno posjedovanje neega), svijest vlastitih percepcija, svijest percipiranja. Pojam u filozofiju uvodi G.W. Leibniz da naznai samosvjesnu percepciju, karakteristinu samo za razumnu duu. Pojam preuzima Kant i razlikuje empiriku a. ili svijest koju subjekt ima o svakoj predodbi, od transcendentalne a. koja je svjesna sinteza koju duh ini nad razliitim predodbama povezujudi ih meusobno. To jedinstvo svijesti Kant zove ista ili prvotna apercepcija ili transcendentalno jedinstvo samosvijesti, sadri sintezu predodaba, apercepcija koja omoguduje apriorni sintetiki sud. apetit (apeticija) - (od lat. ad-petere = teiti prema; tenja), oznauje pokret usmjeren zadovoljavanju neke tenje (apetita), ili (skolastiki gledano) tendenciju prema vlastitom dobru, bilo materijalnom bilo duhovnom. Obino se razlikuje dvije vrste: appetitus naturalis (naravna tenja) koja usmjeruje bide njegovom dobru i svrsi, koje ono svjesno ne poznaje; appetitus elicitus (izabrana tenja) u kojoj svrha i dobro privlae ukoliko su stvarno spoznati. Za G.W. Leibniza, po kome je sav svemir svrhovito usmjeren, apetit je imanentni princip koji proizvodi promjenu ili prijelaz od jedne percepcije na neku drugu (Monad., 15). U novije se vrijeme pojam sve manje koristi u filozofiji, te oznauje naravnu tenju za hranom i zadovoljavanjem osnovnih tjelesnih poriva (instinkata).

apodiktino - (od gr. = pokazano, dokazano), ovim se pojmom oznauje sigurno izraavanje neke veze pojmova u sudu. Izraz je Aristotelov i njime oznauje nepobitno dokazane teze uz pomod formalno savrenog silogizma. (Npr. "S mora biti P"). Kant ga shvada kao sinonim s "nuno", to podrazumijeva dokazano i intuitivno sigurno. apodiksija - (od gr. = dokazivanje, razlaganje), prema Aristotelu (An. post., I,2,71 b 18) oznauje dokazivanje pomodu znanstvenih silogizama, istinitih premisa, utemeljenom na deduktivnom postupku, na sigurnom (apodiktinom) znanju. Suprotstavlja se kako dijalektikom silogizmu koji daje samo vjerojatnu spoznaju, tako i induktivnom ili epagogikom postupku. apofaktino - (od gr. = utnja, nemogudnost redi neto sigurno), pojmom se oznauju istine, spoznate u svom postojanju, no neizrecive ljudskim govorom u onome to se odnosi na njihovu narav, npr. Bog. Radi se o takozvanoj "negativnoj teologiji". apokatastaza - (od gr. = obnova), teorija vjenog obnavljanja i vradanja na prijanje ili izvorno stanje. Predstavlja sredinji nauk u stoicizmu, povezan s grkim krunim shvadanjem vremena, prema kojem de svijet, poto bude uniten u vatri, biti ponovo obnovljen u svim svojim pojedinostima. U Novom Zavjetu (Dj. 3,20) znai novo mesijansko stvaranje sviju stvorova. Pod tim pojmom Origen (3. stoljede) shvada pomirenje itave prirode s Bogom, ukljuujudi i zle duhove. apologetika - dio teologije koja se bavi "obranom" vjere od raznih protivnika koji je negiraju djelomino ili potpuno. Naziv potjee od pojma apologija, koji je izvorno znaio obrambeni govor na sudu. apologija - (od gr. = braniti se, opravdati se), izvorno pojam oznauje obranu na sudu, samog okrivljenika ili njegova branitelja, u dokazivanju nedunosti. Iz antike je poznata "Sokratova apologija", jedno od prvih Platonovih djela. Vedina krdanskih pisaca drugog stoljeda, poznati kao "apologete", piu apologije u kojima brane krdane od napada pogana i idova. aporem - (gr. od = sumnjam), dijalektiki silogizam kontradikcije, izvoenje dvaju zakljuaka iste vrijednosti. Pojam uveo Aristotel (usp. Top. VIII, 11, 162 a 117-18). aporija - (gr. = slijepa ulica, sumnja, potekoda), pojam je u grkoj filozofiji oznaavao manjak rjeenja, suprotstavljanje vie meusobno nepomirljivih rjeenja koji se ipak predstavljaju kao jednako vrsti. Poznata je Zenonova aporija kojom je nastojao dokazati apsurdnost Parmenidova shvadanja jednog i nepokretnog bitka. U Platonovim se dijalozima pojam koristi za naznaku one "problematine svijesti" koju Sokrat eli pobuditi u raspravama, kao autentini uvjet filozofiranja. Platonovi dijalozi esto zavravaju nekom aporijom. Aporetinost oznauje stanje uma pred nerjeivim kontradikcijama. apostazija - (od gr. = razmak; otpad), oznauje potpuni otpad i udaljavanje od vjere, za razliku od hereze koja oznauje samo djelomino ne prihvadanje nekog vjerskog nauavanja. a priori - a posteriori - (lat. = ono to dolazi prije i ono to dolazi poslije), ova je distinkcija izvorno vezana uz priznavanje razlike prvenstva reda bitka u odnosu na red spoznaje (npr. uzrok je u naravnom redu prije uinka makar je uinak prvi u redu spoznavanja). Prema modernom znaenju a priori je neto spoznato ili jasno neovisno od iskustva; a posteriori je neto spoznato na temelju iskustva. Kod Kanta spoznaja a priori je jedina opde vrijedna i nuna. Ona je neovisna od svakog iskustva i svih utisaka osjetila. Spoznaja a posteriori proizlazi iz iskustva pa zato nije univerzalna ni nuna. U Kantovoj spoznajnoj nauci a posteriori naznauje iskustvo nasuprot apriorizma.

apriorni i aposteriorni dokaz - u apriornom se dokazivanju uvijek ide od uzroka na ono to on uzrokuje, od biti na svojstva. Aposteriorno je dokazivanje ono koje u dokazivanju polazi od uzrokovanog (uinka, posljedica) na uzrok, od posljedica na razlog, od svojstva na bit. Apriorno dokazivanje vlastito je matematici, a u filozofiji se barem od poetka mora podi od onog to je poslije (a posteriori). apriorizam - filozofsko uenje o postojanju spoznaje nezavisno o svakom iskustvu kojemu prethodi. U Kantovoj spoznajnoj nauci a. oznauje spoznaju koja je determinirana "formama" i "kategorijama" koje prethode iskustvu, ukoliko su dio transcendentalne naravi ljudskog razuma. apsolutan - (od lat. ab-solutum = odrijeen, samostalan, neuvjetovan, nezavisan od odnosa, potpun, savren), oznaka onoga to ne ovisi o drugome bilo u bivstvovanju bilo u djelovanju. U skolastikoj je filozofiji atribut za Boga. U logikom i gnozeolokom smislu ono ija spoznaja nije relativna s obzirom na svoju vrijednost, koja nije uvjetovana i ne ovisi o drugim spoznajama. To su dakle neposredne istine ljudskog znanja. I. Newton govori o apsolutnom prostoru i vremenu. apsolutizam - (od lat. ab-solutum = odrijeen), u modernoj politici oznauje sustav dravne vlasti u kojem pojedinac ili manja skupina imaju neogranienu mod upravljanja, a da o svojim postupcima ne odgovaraju parlamentu, narodu ili kome drugome. Slian je pojmu totalitarizam. U filozofiji izrie stav o postojanju apsolutne valjanosti nekih istina ili vrijednosti. apsolutni idealizam - nauava da se itava stvarnost temelji na jednoj apsolutnoj ideji koja je njezin iskljuivi spoznajni i ontiki temelj. apsolutni i relativni identitet - odnos apsolutnog identiteta je ekvivalencija odnosa koji zadovoljava G.W. Leibnizov zakon, a odnos relativnog identiteta ne zadovoljava. Problematino je moe li odnos ekvivalencije izraen u obliku x je isti A kao i y gdje je A sortalni termin biti odnos relativnog identiteta i je li odnos apsolutnog identiteta uopde iskaziv. (vidi: P. Geach: Identity, Review of Metaphysics, 21, 1969.). apstrahiranje - (od lat. abs-trahere = vudi van, odvajati, izdvojiti; izdvajanje, odmiljanje), postupak kojim ljudski um stvara opde pojmove iz spoznaje individualnih predmeta, izdvajanjem prostorno-vremenskih i nebitnih, pojedinanih oznaka, dolazi do bitnih i opdih. Apstrahirati znai djelatnodu naeg ljudskog uma u njegovu susretu s predmetima spoznaje izdvojiti, odijeliti, odmisliti svaku pojedinanost, konkretnost, individualnost toga predmeta od onoga to se pri tom predmetu moe misliti kao opde, zajedniko, univerzalno. To opde spada na narav predmeta koja nam odgovara na pitanje: to je taj predmet? U skolastikoj filozofiji: a. je proces kojim ljudski um spoznaje individualne predmete uoavajudi u njima njihovu "formu". Kod G.W.F. Hegela, i idealistike tradicije, a. je in kojim se stvara pojam, u kojem se nalazi istina stvari. Tradicionalno su tri stupnja apstrakcije: u prvom se stupnju apstrahira od pojedinane osjetne tvari i od individualnih oznaka ali ne od materije (kvalitet); u drugom se apstrahira i od opde osjetne tvari, materije i promatra se protenost (kvantitet); u tredem stupnju apstrahira se i od opde umom spoznatljive tvari, kvantiteta. Na prvi stupanj spadaju opdi pojmovi Porfirijeva stabla, na drugi stupanj matematiki pojmovi, a na tredi pojmovi isti od bilo koje tvari. To predstavlja tri stupnja znanja ili znanosti: fiziku, matematiku i metafiziku. Apstraktan je onaj koji nije konkretan, apstraktni pojam koji je nastao apstrahiranjem. apstrakcija - (od lat. abs-trahere = vudi van, odvajati), djelatnost duha po kojoj oblikuje opdenite pojmove. Apstrakcija, u koliko je apstrakcija i samo apstrakcija, jest neto u umu koji je tu apstrakciju izrekao. No apstrakcija nije samo to (neto u umu), nego je ona umski izriaj onoga to se nalazi u stvarnosti. Npr. kao apstrakcija H2O nije ni u jednoj vodi, a kao realizacija je u svakoj. Suprotan je pojam kontrakcija koji oznauje proces pri kojem se zajednikom predikatu dodaje vlastita osobina pojedinih subjekata.

apsurd - (lat. absurdus = besmislen, neskladan, nezgodan), ponajprije ono to je kontradiktorno, potom ono to se opire razumu. Za Th. Hobbesa apsurd je izraz koji je bez znaenja, jer kri data lingvistika pravila. Takav je primjer "okrugli kvadrat" koji ne znai nita, predstavlja samo skup slova ili glasova. V. i reductio ad absurdum. aretologija - (od gr. = vrlina, krepost i = nauka), nauka o kreposti i vrlini. Prema Sokratu nema ispravnog djelovanja bez poznavanja onoga to se ini, odnosno nije moguda etika bez znanja. argument - (od lat. argumentum = dokaz, razlog), ono na emu se temelji sigurnost nekog dokaznog postupka. Moe biti i niz izjavnih reenica, od kojih jedna slijedi iz druge i identificiraju se u zakljuku. Reenice koje se predstavljaju kao razlozi za zakljuak zovu se premise. Najosnovnija oznaka argumenta je njegova valjanost. Argument je valjan ako nije mogude da su premise istinite, a da zakljuak bude neistinit. argumentacija - (od lat. argumentum = dokaz, razlog; dokazivanje, obrazlaganje), izvoenje dokaznog postupka, dokazivanje. Argumentacija je govor u kojem jedna tvrdnja jasno posljedino slijedi iz prethodne. Prema Aristotelu a. je zakljuivanje na temelju tonih ideja. argument iz analogije - oblik vjerojatnog zakljuivanja o neemu na temelju slinosti s nekom drugom ved poznatom stvari, a temelji se na naelu da sline stvari imaju slina, a razline stvari razlina svojstva, uinke, uzroke. Argument iz analogije je slian induktivnom argumentu, ali je slabiji od njega, jer se ne temelji na zajednikoj naravi nego samo na slinosti. argumentum ad hominem - (lat.), dokazivanje istine, na temelju pretpostavki koje zastupa protivnik, nastojedi iz tvrdnje koju protivnik doputa izvesti vlastitu protivnu tvrdnju. Nastojanje da se pokae da je protivnik u protuslovlju sa samim sobom. Primjer: na temelju tvrdnje skeptika koji nijee mogudnost sigurne spoznaje i nauava nunost trajne sumnje, dokazuje se da je barem ta tvrdnja istinita. arh - (gr. = poetak, poelo), ono to je poetak ili poelo neke stvari, ono iz ega sve slijedi. Pojam u filozofiju uvodi Anaksimandar, a kod Platona oznauje vjenu ideju; kod Aristotela ono to je prvo u redu bitka "principium essendi" ili spoznavanja "principium cognoscendi". arhetip - (od gr. = poetak, poelo i = model, uzor), oznauje izvorni idealni uzor od kojeg proizlaze svi ostali konkretni oblici neke ontoloke ili umjetnike proizvodnje. U metafizikom se smislu pojam pojavljuje osobito u platonizmu i neoplatonizmu. Prema Platonu, a. je ideja, ili originalni uzor forme ije su osjetne stvari samo jednostavna kopija; bitni i apsolutni uvjet razumljivosti stvari (inteligibilnosti fenomena). Prema Plotinu, arhetipi bijahu ono od ega je Bog najprije stvorio noetiki kozmos, ili svijet ideja, po ijem je uzoru stvoren osjetni svijet. Prema Augustinu, a. su Boje misli koje su model po kojima on stvara. U analitikoj psihologija C.G. Junga a. su primordijalne slike prisutne u kolektivnoj svijesti. aristokracija - (od gr. = vladavina najbolji), u politikoj teoriji oznauje miljenje prema kojem upravljanje dravom pripada "najboljima". Prema Platonu, koji prvi koristi taj pojam u Dravi, upravitelji bi trebali biti filozofi. Pojam a. detaljnije razrauje Aristotel u Politici. U novije vrijeme pojam oznauje plemidki drutveni sloj. aristotelizam - naziv za skupine i filozofske struje koje su se u povijesti izriito pozivale na Aristotelovu filozofiju. Najstarija je peripatetika kola koju je osnovao sam Aristotel u Ateni, potom njegovi uenici, srednjovjekovni arapski i krdanski mislioci i mnogi drugi.

Aristotelov kvadrat - slika je nastala u srednjem vijeku da se izraze i lako uoe reciproni odnosi meu iskazima (propozicijama). Ako se vrhovi kvadrata oznae slovima ABCD (A = univerzalno afirmativni sud: npr. sve ptice lete; B = univerzalno negativni: npr. nijedna ptica ne leti; C = partikularno afirmativan: npr. neka ptica leti; D = partikularno negativan: npr. neka ptica ne leti), moe se lako i jednostavno uoiti da su AiB kontrarni; CiD subkontrarni; AiC, BiD subalternirani; AiD, BiC kontradiktorni. a se - (lat. = od sebe), oznauje ono to ne ovisi o nekom uzroku, u krdanskoj se filozofiji primjenjuje na Boga ("asseitas Dei"). asertoriki sud - oblik modalnog suda u kojem se tvrdnjom ili nijekanjem jednostavno neto izrie, pokazujudi samo vezu subjekta i predikata a ne izriudi nuno i istinitost odnosa: npr. profesori su dosadni. Njihov je oblik: S jest P ili S nije P. asimilacija - (od lat. assimilatio = izjednaivanje, usporeivanje), opdenito znai uiniti slinim razliite stvari; u uem smislu znai djelovanje kojim neki subjekt prihvada drugi inedi ga sebi slinim, ili postaje slian samom objektu. Pojam koriste mnoge discipline. U skolastikoj spoznajnoj teoriji je proces kojim spoznavajudi subjekt postaje intencionalno slian spoznatom objektu. "Cognitio fit per assimilationem" (T. Akvinski). askeza - (od gr. = vjeba, vjebanje), duhovna aktivnost, vjebanje, voljnih ina s ciljem da se postigne gospodarenje vlastitim porivima i rast u kreposti. Tu praksu poznaju i prakticiraju uglavnom sve religije. U krdanstvu askezu prakticiraju osobito monasi. Pojam je preuzet iz atletikog rjenika a kod Platona dobiva moralno znaenje, naime, askeza omoguduje dui da se oslobodi od svega tjelesnog te uzdigne u idealni svijet (Fedon, 66 B). Pojam ima moralno znaenje i za stoike, po njima je askeza vjeba odricanja radi postizavanja kontrole misli i nagona. Etiki vid pojma prisutan je i u krdanstvu. asomatian - (od gr. - = ne-tijelo, netjelesan), opdenito znai ono to je nevidljivo, apstraktno, to opstoji u rijeima i misli. Za Platona je oznaka svijeta ideja ukoliko je razliit od osjetnog svijeta; a za stoike praznina, vrijeme i misao. astralno tijelo - (od gr. = nebesko tijelo, zvijezda), prema nekim antikim uenjima (npr. hermetizam), ovjek pored fizikog posjeduje i astralno nevidljivo tijelo, koje posjeduje finiju strukturu od fizikog koje je duplikat astralnog s kojim je labavo povezan. Astralno se tijelo iz fizikog moe izdvojiti tijekom sna, narkoze, transa i slinih stanja. astrologija - (od gr. = nebesko tijelo, zvijezda i = nauka), pojam je prvotno oznaavao dio fizike koji se danas naziva astronomija, da bi potom oznaavao studij utjecaja zvijezda na svijet i ljude. Prema astrolozima, sudbina svakog pojedinca je odreena rasporedom zvijezda u trenutku njegova roenja. U povijesti su mnogi filozofi i uenjaci prihvadali osnovanost astrologije. Mnogi, osobito na Istoku, i danas astrologiju pridaju veliku vanost, dok je za ostale obino praznovjerje. ataraksija - (gr. - = ravnodunost), stanje bez strasti, duevni mir. Pojam koristi ved Demokrit da oznai mir due kao njezino veliko dobro. Za epikurejce ataraksija je trajno zadovoljstvo koje se sastoji u manjku elj i straha. Za stoike ona je radikalno udaljenje od poud i svakog osobnog interesa, ne razlikuju je od apatije. ateizam - (od gr. - = bez boga), oznauje nauk ili ponaanja koja nijee Boju opstojnost ili neku drugu stvarnost iznad ovjeka. Razlikuju se teoretski i praktini ateizam. Praktini ateizam je onaj koji se ponaa kao da Bog ne postoji, doputa Boje postojanje ali to nema utjecaja na ivot i ponaanje "ivi kao da Boga nema". Teoretski ateizam ne priznaje Boju opstojnost. U moderno doba ateizam se jako proirio i pod formom agnosticizma.

atom - (od gr. - = nedjeljiv), tim su pojmom starogrki filozofi, Leukip i Demokit, oznaavali najmanju nedjeljivu osnovu materije i due. atomizam - (od gr. - = nedjeljiv), u filozofiji oznauje filozofski sustav, kojeg je zapoeo Leukip, a razvio Demokrit, a koji itavu stvarnost vidi sastavljenu od najmanjih i nedjeljivih elemenata, atoma, koji su kvalitativno jednaki a razlikuju se oblikom, veliinom i pozicijom. Od njihovog kretanja i udaranja nastaju stvari. atribut - (od lat. attribuo, 3. = pridijeliti, dodijeliti, dodati), u logikom smislu oznauje ono to je u predikatu reeno s obzirom na subjekt. U ontolokom smislu znai odrednice supstancije. U neoplatonikoj i skolastikoj tradiciji posebni izriaji o Bogu kojima ljudski um nastoji izraziti Njegove savrenosti: jednodu, dobrotu, istinu, svemod, itd. augustinizam - srednjovjekovni smjer u teologiji, filozofiji i politici koji se prvotno nadahnjivao uenjem sv. Augustina. Pojam je nastao kasnije i prvi ga koristi F. Ehrle (1889.). autarkija - (od gr. = potpuna samostalnost, samodostatnost), pojam je prisutan ved kod predsokratika, a u grkoj filozofiji (osobito stoikoj) oznauje etiki stav neovisnosti od uitka i stvari. Autarkija je oznaka mudraca i smatrana je neophodnom za postizavanje srede. autentino - ono to je izvorno, istinski, nepatvoreno. Pojam koriste egzistencijalisti, osobito M. Heidegger, da oznae ovjekovu nutrinu, "autentinu egzistenciju", ivljena u punoj svjesnosti vlastitog odreenja, za razliku od neautentinosti (banalnosti), "neautentina egzistencija" koju predstavlja svakodnevni ivot. autoconscientia - (od gr. = sam i lat. conscientia = spoznaja; samosvijest), sposobnost misli da osjeti samu sebe, in kojim ovjek spoznaje samoga sebe; svijest o samome sebi, vlastitom opstojanju i djelovanju. U filozofskom smislu znai svijest da vlastito postojanje i djelovanje ovise o spoznaji sebe, prisutna u svakom inu. A. nije isto to i znanje o sebi, do kojega se dolazi refleksijom kod spoznavanja ostalih stvari, nego je implicitno suprisutna u svakom svjesnom djelovanju i prepoznaje se kao svjesno djelujudi subjekt, JA. Za Aristotela a. je miljenje miljenja; za Augustina a. je nutarnja svijest, sigurnost da istina ivi u nama. Za R. Descartesa a. (svijest o vlastitom postojanju) predstavlja temelj svakoj sigurnoj spoznaji. Treba razlikovati refleksnu a., kada se spoznaje vradanjem na neki prethodni spoznajni in; i konkomitantnu a., to jest aktivnost koja prati drugu spoznaju koja spoznaje neki odreeni i partikularni objekt i istovremeno je svjesna da misli na taj objekt. autokineza - (od gr. = sam i = kretanje; samokretanje), prema Platonu, (Fedro, 245 E), Aristotelu (O dui, II,1,412) i drugim vitalistima a. je bitna oznaka ivota koji ima mod imanentnog samokretanja. automat - (od gr. = onaj koji djeluje sam), pojam oznauje stroj koji svojim unutarnjim mehanizmom koji se krede, oponaajudi ljudsko i ivotinjsko djelovanje, ali bez svijesti i due. Za R. Descartesa ivotinje i biljke su takoer automati koji djeluju mehaniki. autonomija - (od gr. = sam i = zakon), u doslovnom smislu znai mod davanja zakona sebi samome, odnosno slobodno djelovanje subjekta bez vanjskih uvjetovanja. Tim pojmom Kant oznauje sposobnost ljudskog razuma da si odredi moralne zakone, ne preuzimajudi ih ni od kojeg autoriteta, nieg ili vieg od sebe. Pojam je vaan i u politici gdje oznaava odvojenost zakonodavne, sudbene i izvrne vlasti. autopoiesis - (gr. - = samostvaranje), autopoietika organizacija je sastavljena od dijelova koji ine jedinstven, samostalan i samoproizvodedi sistem. Vlastitosti sistema su odreene interakcijom svih svojih dijelova a ne samo jednog (npr. jedan ovjek, jedno drvo, jedna stanica). U filozofiji pojam je vaan u idealizmu, osobito kod G.W.F. Hegela.

autoritet - (od lat. auctoritas = ugled, uzor, jamstvo, nalog, vlast), mod utjecaja nekoga ili neega na nekoga drugoga ili neto drugo. Pojam se koristi za oznaavanje priznate sposobnosti i kvalitete nekog bida (osobe, grupe, institucije) koje su kadre utjecati na pojedince tako da se osigura poslunost u ostvarenju nekog cilja. Posebnu ulogu ima u odgoju i politici te svuda gdje je vano voenje osoba ili drutva u spoznaji ili postizavanju nekog dobra. Pojam se ponekad poistovjeduje s pojmom vlast, pa se govori o a. drave, sudstva itd. averoizam - pojam oznauje filozofsku i znanstvenu misao arapskog filozofa Averoesa i njegove kole, osobito u tumaenju Aristotelove filozofije. Najznaajniji stavovi averoizma su: subordinacionizam vjere prema istinama razuma; vjenost materije i svijeta; jedinstvo mogudeg uma kod svih ljudi (monopsihizam).

B
baralipton - mnemotehniki pojam kojim su skolastici u logici oznaavali prvi nain etvrte figure silogizma u kojem su prve premise univerzalne i afirmativne a zakljuak partikularan i afirmativan: npr. svaki je ovjek smrtan; svi su hrvati ljudi; dakle neki je smrtnik hrvat. barbara - mnemotehniki konvencionalni pojam koji oznauje prvi modus prve silogistike figure koji ima strukturu: (MaP-SaM-SaP). Npr.: svi su ljudi smrtni; svi Kinezi su ljudi; svi Kinezi su smrtni. Premise i zakljuak su univerzalno potvrdne propozicije. Oznauje tip kategorikog silogizma. bazini stavovi - tako K.R. Popper naziva pojedinane tvrdnje koje se zasnivaju na iskustvenom promatranju i slue kao osnovica (baza) za prosuivanje (opovrgavanje) opdih hipoteza. beki krug - skupina filozofa koja se okupila oko M. Schlicka dvadesetih godina XX. stoljeda osnovala je filozofsko drutvo Udruenje Ernsta Macha" (Ernst Mach Verein). No, diskusije o filozofiji znanosti i epistemologiji su zapoele ved oko 1907. Drutvu su pripadali M. Schlick, R. Carnap, H. Feigl, P. Frank, H. Hahn, V. Kraft, O. Neurath, F. Waismann. K.R. Popper i H. Kelsen imali su dosta kontakta sa krugom, makar slubeno nisu bili pripadnici. Takoer je odrano i nekoliko sastanaka izmeu Wittgensteina, Schlicka, Waismanna i Carnapa. 1929. Hahn, Neurath i Carnap objavili su manifest kruga: "Znanstveni pogled na svijet. Beki krug" (Wissenschaftliche Weltauffassung. Der Wiener Kreis, vidi. hrv. prijevod). Beki krug se zalagao za ideje logikog pozitivizma, te su eljeli ponovno osmisliti empirizam u svjetlu tada novih znanstveni dostignuda. Krug je prestao djelovati dolaskom nacista na vlast i vedina lanova je emigrirala u SAD. behaviorizam - (engl. behaviour = ponaanje, vladanje), metoda istraivanja u psihologiji koja se iskljuivo temelji na objektivnom i eksperimentalnom prouavanju ponaanja (zanemarujudi introspekciju), individue u razliitim okolnostima. Teoretski oblik b. razradili su osobito J.B. Watson i V. Bechterev. B. odbacuje svako metafiziko gledite u psihologiji a psihologiju vee uz fiziologiju. B. promatra na isti nain ponaanje ivotinja i ljudi, koje temelji na principima refleksa koje shvada materijalistiki i deterministiki. benevolencija - (lat. benevolentia = dobrohotnost, dobrostivost), voljni in kojim se eli dobro drugima. beskonano - (lat. infinitum), ono to je bez poetka i svretka, emu se ne mogu odrediti granice, niti se moe umski do kraja shvatiti. Kao metafizika kategorija odgovara grkom pojmu i temeljna je oznaka subzistentnog bida (Boga), za razliku od stvorenih bida koja su nuno konana i ograniena. Poevi osobito od G.W. Leibniza beskonanost je i predmet mnogim teorijama u matematici.

besmrtnost - (lat. immortalitas), besmrtno je ono to ne moe izgubiti ivot, odnosno ono to je sposobno neprekidno ivjeti. Pojam oznauje nauk po kojem dua nadivljuje tjelesnu smrt. U irem smislu oznauje neprolaznost ili vjenost ivog bida. Razlikuju se metafizika besmrtnost koja pripada samoj bti kao takvoj i pripada jedino Bogu; fizika besmrtnost ne pripada jednoj osobnoj naravi, ali iz nje slijedi (na pr.: aneo, ovjek); darovana besmrtnost je ona koja kao takva ne slijedi iz naravi, nego je slobodno darovana (na pr.: prema Objavi: praroditelji prije grijeha). bezuvjetno - oznauje ono to je slobodno, to se zbiva bez ikakvih ogranienja i uvjetovanja. V. apsolutan. bide - (gr. ; lat. ens), ono to jest (id quod est): stvar, predmet, zbiljnost, individualno i konkretno bide koje konstituira stvarnost. Osnovno znaenje pojma je "biti neto", odnosno bide je sve ono emu se na bilo koji nain moe pripisati da jest, ono to ima bitak kao vlastitost. Bide je najuniverzalniji pojam i temeljni objekt metafizike, nije ga mogude definirati po rodu i specifinoj razlici. Pojam bida kao takvog (ens ut sic) jedan je i analogan, izrie krajnju apstrakciju i kae samo da neto jest, dakle protivi se nitici (nuli), te obuhvada realna i umska bida (ens rationis). Realna bida mogu biti stvarna i moguda; stvarna mogu biti samostalna (supstancije) i nesamostalna (akcidenti); samostalna (supstancije) mogu biti neovisna (Bog) i ovisna (stvorenja). Miljeno bide (ens rationis) pak moe biti s temeljem u stvarnosti (npr. prostor) ili bez temelja u stvarnosti (npr. nitavilo). Apsolutni temelj bivstvovanja jest realan, stvaran, samostalan i neovisan i kao takav originalni bitak, temelj za sve ostale vrste bida. Pitanja o bidu prouava metafizika (ontologija). bikondicional (dvopogodba, ekvivalencija) - logika operacija koja je istinita samo ako sastavni sudovi imaju istu istinitosnu vrijednost; u obinom govoru se izrie: ako i samo ako" (). bioetika - podruje moralne filozofije koja se bavi etikim pitanjima koja se odnose na bio-medicinska istraivanja i praksu. Prema definiciji W.T. Reich u Encyclopedia of Bioethics (1995): "Bioetika je sustavni studij ljudskog ponaanja na podruju znanosti o ivotu i brizi o zdravlju, koji se ispituju u svjetlu moralnih vrijednosti i naela." biologija - (od gr. = ivot i = nauka), pojam je sainio J.-B. Lamarck 1802. da oznai empirijsku znanost o ivotu, odnosno ivoj prirodi, u koju spadaju botanika, zoologija i antropologija. biologizam - opdenito oznauje svaku teoriju koja nastoji bioloki tumaiti psiholoke, drutvene i religiozne injenice. birokracija - (od franc. bureau = ured i gr. = vlast), pojam oznauje one koji rade u dravnoj upravi. U negativnom se smislu koristi za oznaavanje upravnih aparata velikih organizacija s njihovim pretjeranim proizvoenjem normi i pravila koje umanjuju uinkovitost djelovanja. bisupjunkcija - v. bikondicional. bt, bitnost - (lat. essentia), aristotelovski izraz ( ) kojim se oznauje unutarnji princip bida, ono po emu je bida upravo to to jest; sadraj bida, glavni element definicije. Ukoliko je bit izreena definicijom, dobiva naziv tostvo (quidditas), to je skolastiki izraz za bit materijalne stvari. Quidditas rei materialis (sensibilis) je ono spoznatljivo u osjetnom predmetu, ontoloka oznaka materijalnog bida. Bit nije dostatna da sama formira neko bide nego pretpostavlja in bitka. Ta dva principa u konkretnom su bidu stvarno ujedinjeni, a razlikuju se metafiziki. Bit i bitak se poistovjeduju samo u Bogu, u smislu da je Bog bez biti koja bi ga ograniavala.

bitak - (lat. esse = biti), unutarnji princip bida, ono po emu bide opstoji, dobiva egzistenciju, ontiki razlog da bide jest. Bitak konstituira prvi i najintimniji in (zbiljnost) bida, on iznutra daje subjektu svaku perfekciju (odliku). "Sam bitak (ipsum Esse) jest ono to je nad svim najsavrenije: odnosi se, naime, prema svemu kao zbiljnost. Nita, naime, nema (svoje) ozbiljenosti osim u koliko jest: stoga sam bitak jest ozbiljenost svih stvarnosti, pa i samih odrednica (ipsarum formarum)" (T. Akvinski, S. th. I, 4, 1 ad 3). bivovanje (egzistencija) - nii, participirani i usitnjeni oblik posjedovanja bitka - esse. bizantska filozofija - filozofska tradicija koja se razvila u bizantskom carstvu od VI. do XV. stoljeda, u kojoj dolazi do proimanja grke filozofije i patristike tradicije. Aristotelova su djela koristili u tumaenju prirode, a Platonova na podruju teologije. Glavni su predstavnici Dionizije Areopagit, Maksim Konfesor, Ivan Damadanski. black box - (engl. = crna kutija), u epistemologiji oznauje objekt ija tamna narav skriva unutarnju strukturu. blaenstvo - (gr. ; lat. beatitudo), prema Platonu b. je trajna kontemplacija vrhovnog Dobra, koje nadilazi osjetni svijet, a moe se postidi samo u nadzemaljskom ivotu, gdje je jedino mogude potpuno sjedinjenje s Dobrim. Za Aristotela blaenstvo se sastoji u ivljenju prema razumu i kreposti (Et. Nic., I, 13, 1102 a 5), a njezin vrhunac je u istom spoznavanju i kontemplaciji. Prema Boeciju b. je: "dobro ije posjedovanje ne doputa eljeti nita drugo"; "zbroj svih dobara". Ciceron: "secretis malis omnibus, cumulata bonorum complexio". Augustin: "gaudium de veritate". U novije vrijeme pojam gubi filozofsko, a sve vie poprima teoloko znaenje. Bog - apsolutno, subzistentno bide "ipsum esse subsistens", prvo u metafizikom, moralnom i religioznom redu. Njegova je metafizika bit u tome da je actus purus, ista, sama zbiljnost. Kao ista zbiljnost Bog je neogranien u svom bitku i upravo zato jedan jedini. bonum - v. dobro bonum commune - (lat. = zajedniko dobro), etiko-politiki pojam, a oznauje duhovne i materijalne uvjete koji omoguduju drutvu da promie dobro svake osobe. Meu vanije uvjete spada potivanje prava osob i mir. bonum est diffusivum sui - time se izrie da dobro bide eli oko sebe iriti dobrotu, initi dobro (Platon); dobro privlai k sebi, jer je poeljno (Aristotel). bonum ex integra causa, malum ex quovis defectu - skolastiki aksiom koji znai da je dobro rezultat cjelovitosti dobrih elemenata, dok zlo proizlazi iz bilo kakvog nedostatka. Tako de u moralu svako djelovanje biti dobro samo ako predmet, cilj i okolnosti budu dobre; loe tamo gdje manjka i samo jedan od tih elemenata. briga - (njem. Sorge), egzistencijalistiki pojam kojeg koristi osobito M. Heidegger da oznai bitak tubitka ukoliko je bitak u svijetu (In-der-Welt-sein). broj - (lat. numerus), vjerojatno je prvu definiciju broja kao "zbroj jedinica", dao Tales, a prihvatili su je pitagorici, Platon i Euklid. Prema skolastici broj je: multitudo mensurata per unum (T. Akvinski. S. Th., I, q. 11, a. 2). Prema R. Descartesu, Kantu, Th. Hobbesu i pozitivistima broj je subjektivna stvarnost "modus cogitandi". Suprotno tome matematika filozofija druge polovice 19. stoljeda odluno brani "idealnu objektivnost" broja i smatraju da je matematika svodiva na logiku, a zakoni broja su identini zakonima miljenja (G. Frege). Na istoj je poziciji i B. Russell.

bududnost - u opde filozofskom smislu oznauje budude vrijeme, a u ontologiji sve ono to de tek biti u odnosu na ono to je ved stvarno prisutno. Buridanov magarac - prema srednovjekovnom misliocu Buridanu, ljudska volja djeluje na osnovi motiva, pa ako su oni jednaki volja bi vjerojatno ostala neodluna i ne bi djelovala. Priu o magarcu koji ugiba od gladi stojedi izmeu dva potpuno jednaka kupa sijena, jer se ne moe odluiti kojem de se prikloniti, izmislili su Buridanovi protivnici i nazvali "Buridanov magarac".

C
casus - (lat. = pad, sluaj), u opdem smislu oznauje sve to se ne pojavljuje kao nuno ili namjerno i za ije se iznenadno nastupanje ne moe navesti nikakav razlog ili uzrok. Oznauje dogaaj koji nema nikakav objektivni uzrok pa zato kontradicira svakom strogo deterministikom shvadanju; ili oznauje dogaaj kome se ne poznaju uzroci. Stvarno postojanje sluaja, u prvom smislu, zastupao je Epikur u svom atomistikom shvadanju stvarnosti. Drugo shvadanje je negiranje objektivne stvarnosti sluaja. Sluajno u apsolutnom smislu bilo bi ono to ne bi uopde imalo razloga bivstvovanja, zato apsolutnog sluaja nema. Sluajan u relativnom smislu jest onaj uinak koji je mimo namjere (praeter intentionem), koji nije, kao predvien i eljen svretak, vodio djelovanje tvornog uzroka. U proirenom smislu zovemo sluajnim i takove uinke koji dodue jesu predvieni i odabrani, ali to predvianje i odabiranje mi ne razabiremo. causa - (lat. = uzrok), causa est principium influens esse in aliud = uzrok je poelo koje utjee ne bitak neega. Uzrok je ono to stvarno i pozitivno utjee na neko bide inedi ga u odreenom smislu ovisnim o sebi. Aristotel i skolastika razlikuju etiri vrste uzroka: formalni, materijalni, djelatni i svrni. Formalni uzrok (causa formalis) je ono ime se tvorivo bida podvrgava zamisli koja upravlja djelovanjem proizvodnog uzroka. To je unutarnja zbiljnost po kojoj neka stvar jest ono to jest. Materijalni uzrok (causa materialis) je ono od ega i u emu se neto ini. Proizvodni uzrok (causa efficiens) je poelo koje svojim djelovanjem utjee na bivstvovanje kontingentnog bida ili ini da bude na odreeni nain, tako da opstojnost toga drugoga u potpunosti ovisi o djelovanju prvoga. Svrni uzrok (causa finalis) jest ono s obzirom na to se neto ini, tj. cilj prema kojem se djelatnik determinira u djelovanju. Uzroci se dijele na nutarnje i vanjske. Nutarnji su materijalni koji uzrokuje kao odreujudi dio i formalni kao ono to odreuje. Vanjski su uzroci djelatni (efficiens) koji utjee svojim djelovanjem, svrni (finalis) koji djeluje svojom dobrotom, i egzemplarni (exemplaris), djeluje svojom formom. Neki autori "causa exemplaris" dre posebnom vrstom uzroka, neki ga svode na svrni, neki na tvorni uzrok. U obinom se govoru uzronost upotrebljava samo za vanjske uzroke, a posebno na tvorni uzrok. causalitas - v. naelo uzronosti. causa per accidens - (lat. = pripadni, akcidentalni uzrok), onaj uzrok koji uzrokuje neto na to nije prvotno po svojoj naravi usmjeren, ako je postignuti uinak izvan vlastite svrhe kojoj djelovanje tei. Npr. ako seljak orudi pronae blago, oranje je akcidentalni uzrok pronalaska blaga. causa per se - (lat. = uzrok po sebi), onaj uzrok koji uzrokuje ono na to je po svojoj naravi usmjeren, to je po vlastitoj naravi i snazi usmjereno na odreeni uinak. Npr. vatra je uzrok zagrijanosti vode. causa sui - (lat. = uzrok samoga sebe), izrazom se naznauje neovisno i apsolutno bide koje razlog svog postojanja ima u sebi. Prema nekima oznaka Boje apsolutnosti. Pojam dobiva posebnu vanost kod R. Descartesa i B. Spinoze koji identificiraju "causa sui" i "bide po sebi", dredi da Bog ima tu mod da dadne sebi ono to opdenito proizvodni uzrok daje svome uinku.

celarent - mnemotehniki konvencionalni pojam koji oznauje drugi modus prve silogistike figure koji ima strukturu: (MeP-SaM-SeP); npr.: nijedan ovjek nije nepogreiv; svi mudraci su ljudi; nijedan mudrac nije nepogreiv. cilj - (grki: , lat. finis), ono poradi ega neto biva ili poradi ega tvorni uzrok djeluje (id, quod seu cuius gratia aliquid fit: id cuius gratia causa efficiens operatur). cinizam - (od gr. = pas), filozofska kola koju je utemeljio Antisten (444.-365.), Sokratov uenik. U etici c. se nadahnjuje Sokratovim naukom, a nauava osobitu vrijednost nutarnje slobode (samodostatnosti, autarhije) u odnosu na vanjske potrebe koje se drastino smanjuju na najmanju mjeru. U teoriji i praksi c. obezvreuje uitke i sudjelovanje u drutvenom ivotu. Ljudska se krepost sastoji u ivotu sukladno prirodi, to se postie vjebanjem, a ne teoretiziranjem. Prema nekima naziv su dobili prema imenu mjesta gdje se nalazila kola, a prema drugima radi estokog naina voenja polemike ("lajanje" na protivnike), i odbacivanja svake komotnosti u ivotu ("pasji ivot"). circulus in probando - (lat. = krug u dokazivanju), izraz oznauje logiku pogreku u dokazivanju u kome se teza koja se dokazuje koristi kao argument pri dokazivanju argumenta kojeg se izravno ili neizravno dokazuje, vrtedi se tako u krugu, nastojedi da se dvije tvrdnje dokau jedna drugom. circulus vitiosus - (lat. = pogrean krug), krivo zakljuivanje kada se jedan pojam definira pomodu drugog, a ovaj pomodu prvog. Ostaje se na poetku jer krivi dokazni proces ne donosi nikakvu novu dokazanu istinu. civilizacija - (od lat. civilis = graanski; uljudan), za razliku od prirode c. obuhvada sve ono to je ovjek svjesno stvorio, osobito na podruju tehnike, da bi poboljao ili olakao ivot i rad. cjelina - (lat. totum), jedinstvo dijelova koji se bez cjeline ne bi mogli razumjeti kao integralni lanovi nedjeljive povezanosti kojoj pripadaju, za razliku od mnotva u kojem pojedini dijelovi mogu uzajamno mijenjati mjesta. cogito - (od lat. cogitare = misliti, smiljati), latinski pojam koji se odnosi na glasovitu R. Descartesovu reenicu "cogito, ergo sum"; oznauje atribut duhovne supstancije koja nikad ne moe biti stavljena u sumnju, pa tako postaje temelj subjektivne sigurnosti opstojanja. Davanjem prednosti miljenju nad stvarnodu, mnogi smatraju poetkom moderne filozofije. cogito, ergo sum - (lat. = mislim, dakle jesam), R. Descartesov princip prevladavanja apsolutne sumnje. Direktna intuicija vlastite opstojnosti, samosvijesti u svakom inu miljenja, pa i sumnje. Slino je rekao i Augustin: "Si fallor, sum - ako se i varam jesam". cognitio exercita - (lat.), ona popratna spoznaja kojom se na taj svojevrsni popratni nain - kao usput - spoznaje ujedno sam subjekt (i ostalo u vezi s tim subjektom u koliko je izvritelj te spoznaje ili kojeg drugog u svijesti prisutnog ina). cognitio signata - (lat.), ono to spoznajemo "redovitom" spoznajom i na to je usmjerena ovjekova pozornost kao na sadraj suda koji izriito eli izredi. coincidentia oppositorum - (lat. = jedinstvo suprotnosti), izjednaavanje, ponitavanje i prestanak svih suprotnosti u Bogu. Pojam je vaan za N. Kuzanskog koji njime izraava Boju bezgraninost i transcendenciju. compositum - v. sloevina. conatus - (lat. = pokus, pokuaj; nagon), u filozofiji, osobito kod Th. Hobbesa, B. Spinoze i G.W. Leibniza, oznauje snagu unutarnjeg kretanja u ljudskom tijelu koje prethodi vidljivom djelovanju.

concursus - (lat. = stjecanje, sraz), opdenito oznauje sudjelovanje vie uzroka u proizvodnji nekog uinka. concursus divinus - odnosi se na djelovanje kojim Bog omoguduje djelovanje stvorenja, kao drugotnih uzroka, tako to im omoguduje opstojanje i postizavanje svrhe. condicio sine qua non - (lat. = uvjet bez kojega ne), izrazom se oznauje nuan uvjet, neto bez ega su neka pojava, dogaaj i bide nemogudi. consensus - (lat. = suglasje, sklad), podudaranje gledita ili shvadanja svih ili mnogih ljudi na temelju ega se potvruje istinitost odreenih tvrdnji prije nego se to i dokazima potvrdi. consensus omnium - (lat. = suglasje svih), uzima se kao dokaz istinitosti nekog miljenja u kome se svi slau, bududi da je nemogude da se svi ljudi i narodi u vanom pitanju varaju. Naelo nalazimo u Aristotelovoj Nikomahovoj etici, a vrlo je vano u stoikoj filozofiji. contradictio in adiecto - (lat.), protuslovlje u samim pojmovima; esti primjer: okrugli kvadrat, metalno drvo. corpus - (lat. = tijelo), opdenito je svako bide koje je proteno, koje zauzima odreeni prostor i dostupno je osjetilima. Predstavlja predmet studija raznih prirodnih znanosti i filozofije. Filozofiju spoznaje zanima stvarna opstojnost tijela u sebi samome, neovisno o percepciji. Kroz itavu povijest filozofije prouavao se odnos tijela i due slijededi dvije osnovne linije: Platoniku po kojoj je tijelo grob due, i Aristotelovu po kojoj dua i tijelo nisu dvije odvojene supstancije, nego rastavljivi elementi jedne supstancije, a tijelo i dua se odnose kao mogudnost i zbiljnost, odnosno materija i forma. conscientia - (od lat. cum + scientia = svijest, samosvijest, savjest), prisutnost uma samome sebi u inu shvadanja i suenja. U etici oznauje ljudsku sposobnost koja ga konkretno obavjetava o dobru i zlu; koje je djelovanje dobro i treba ga initi, a koje je zlo i treba ga izbjegavati; te koja odobrava ili ne odobrava ved uinjeno djelo. Ved od stoicizma i neoplatonizma, a potom kod Augustina, svijest je oznaena kao "nutarnjost", razgovor due sa samom sobom. Svijest se shvada kao neposredni izvor sigurne spoznaje naela koji odreuju ispravnost djelovanja. Kant postavlja svijest kao sredite svoje etike, a shvada je kao nutarnji glas koji objavljuje svakome, u intimnosti vlastite due, apsolutnu vrijednost moralnog zakona. Moralna svijest ili savjest je sposobnost prepoznavanja i razlikovanja dobra i zla i sud o moralnosti djelovanja koja se namjerava poduzeti ili je ved uinjeno. V. savjest. conversio ad phantasmata - (lat. = obradanje k osjetnim slikama), izrie miljenje da se ljudski um u svakoj svojoj spoznaji mora navradati na osjetne, matovne slika, da bi u njima proitao onu duhovnu stvarnost koja se krije u svakom bidu. T. Akvinski kae: "Da bi dakle um zbiljski spoznao vlastiti predmet, nuno se mora osvrnuti na matovne slike kako bi opdu narav motrio kao postojedu u pojedinanoj stvari" (S. th. I, 84, 7c). covering law - (engl. = "prikriveni zakon"), u epistemologiji znai model znanstvenog tumaenja, odnosno opdi zakon o kojem deduktivno ovisi partikularna tvrdnja. Zove se jo i Popper-Hempelov model. credo quia absurdum - (lat. = vjerujem jer je apsurdno), izraz se pripisuje Tertulijanu (makar ga nema u njegovim djelima), a znai da je neka vjerska istina tim sigurnija to je manje dostupna razumom. Tertulijanov primjer: "Et mortuus est Dei Filius: credibile est, quia ineptum est. Et sepultus resurrexit: certum est, quia impossibile est" (De carne Christi, 5,4).

credo, ut intelligam - (lat. = vjerujem da bi razumio), izrie se prijelaz od vjere k razumijevanju vjere, odnosno teoloku metodu (osobito sv. Anzelma) po kome vjera smjera umskom pojanjenju. Temelje postavlja sv. Augustin svojim naelom: "Crede ut intelligas" (De vera religione, 5,24). critica - (od gr. = sudim), prvotno znai izricanje vrijednosnih prosudbi u djelovanju, umjetnosti i slino. U teoriji spoznaje znai odreenje mogudnosti i vrijednosti ljudske spoznaje. V. kritika.

enja - svaka sklonost, osjetna ili umska, posjedovanju nekog objekta. in - v. actus. inidba - v. djelovanje. injenica - ono to se neposredno osjeda (predmet neposrednog iskustva), ono to svijest osjeda kao izriito prisutno u trenutku u kojem o tome razmilja, prije nego to pristupi njenom opravdanju ili provjeri. ovjeanstvo - svi ljudi koji ive na zemlji, bez obzira na njihove razlike u rasi, vjeri, kulturi i sl. ovjenost - (lat. humanitas), oznauje sve pozitivne oznake koje ovjek nema uroeno nego ih je postigao osobnim marom kroz odgoj i obrazovanje, a oituju se u dobrohotnom odnosu prema drugima. ovjek je ovjeku vuk - (lat. homo homini lupus), izraz je prvi koristio Plaut (Asinaria, 475), a preuzima ga Th. Hobbes (De cive, c. 1) da njime izrazi izvorno ovjekovo stanje u kojem vladaju egoistiki instinkti, koji ga stavljaju u borbu s drugim ljudima ("belum omnium contra omnes = rat sviju protiv svih"). Jedino spasenje je despotska drava (Leviatan), na koju pojedinci prenose svoja prava i mod u zamjenu za socijalni mir. ovjekoljublje - (gr. ), uvstvo i etiki stav suosjedanja s drugima i stvarno pomaganje potrebnima. uenje - sposobnost primjedivanja prisutnosti neega neobinoga. Za Platona i Aristotela osjedaj uenja () je poetak svakog filozofiranja. uvstvo - pojam kojim se razlikuje psiholoko od intelektualnog i motorikog podruja. uvstvo je psihiki proces ovjekova odnosa prema zbivanju u njegovoj okolini, koja djeluje na razne organske i psihike promjene u ovjeku. uvstva su trajna afektivna stanja duhovne naravi. Nastaju kao afektivna reakcija na neku ideju ili dogaaj.

dud - oznauje temperament i karakter neke osobe, nain njezinog ponaanja u drutvu. U tom se smislu govori o mirnoj, nagloj, veseloj,... dudi. Uglavnom odgovara rijeima temperament i karakter. dudorednost - ljudsko djelovanje koje se moe oznaiti kao "dobro". Sinonimi su moralnost, etinost. dutilo - v. osjetilo

D
darii - mnemotehniki konvencionalni pojam koji oznauje tredi modus prve silogistike figure koji ima strukturu: veda premisa je univerzalno afirmativna; dok su manja i zakljuak partikularno afirmativni. Npr.: svi politiari su lukavi; neki ljudi su politiari; dakle neki ljudi su lukavi. (MaP-SiM-SiP). darvinizam - naziv za prirodoznanstvenu teoriju o porijeklu i razvoju ivotinjskih vrsta. Zaetnik je engleski prirodoslovac C. R. Darwin. dasein - njemaki pojam za "egzistenciju, opstojanje". M. Heidegger ga koristi za oznaavanje vlastitog ovjekova bitka "tu-bitak". decizionizam - nekognitivistika metaetika teorija koja tvrdi da se posljednji kriterij moralne prosudbe nalazi u samovoljnoj odluci. R.M. Hare razlikuje frastikon (indikativni govor) i neustikon (imperativni govor); H. Albert, nasljeujudi M. Webera i K.R. Poppera postavlja principe mostove" koji doputaju zakljuivanje od empirijskih na normativne iskaze. Poznatija djela: R.M. Hare Language of Morals" (B. Berid: Filozofija Bekog kruga). deductio ad absurdum - (lat. = dovoenje do besmisla), vrsta dokaznog postupka u kome se nastoji pokazati besmisao nekog suda pokazujudi da je suprotno istinito. dedukcija - (od lat. de-ducere = odvoditi, izvoditi), svaki logiki i ontoloki postupak u kome se od opdeg izvodi pojedinano. Dedukcija je umski proces u kome se silazi od opdih i univerzalnih sudova i principa prema manje univerzalnim i partikularnim, za razliku od indukcije gdje se polazi od pojedinanih injenica da bi se dospjelo do odreenja opdih naela. Klasini i najbolji oblik dedukcije je silogizam s kojim Aristotel identificira dedukciju. Transcendentalna dedukcija, prema Kantu, je nain primjene apriornih pojmova na objekte osjetila. Iz dedukcije se izvodi i deduktivni zakljuak, deduktivni dokaz, deduktivna metoda. dedukcija (transcendentalna) - Kantov pojam za postupak kojim opravdava primjenu istih pojmova uma, ili kategorija, na predmete iskustva, dokazujudi nunost primjene kategorija da bi se mogli misliti predmeti iskustva, koji bi inae ostali puke injenice. deduktivni i induktivni dokaz - deduktivno je dokazivanje ono koje od opdenitije premise dolazi do manje opdenitog zakljuka. Induktivno je zakljuivanje kad od pojedinanoga prelazimo na opdenitije zakljuke. To je dokazivanje uvijek aposteriorno. definicija - (od lat. definitio = ogranienje, odreenje; ), znai ograniavanje ili suavanje znaenja, tonije, opsega znaenja time to se odreuje sadraj. D. je logiki postupak pojmovnog odreivanja sadraja nekog predmeta, tono mu odreujudi narav ili bit. Definirati se mogu svi kategorijalni pojmovi time da se navede najblii rod (genus proximum) i specifina razlika (differentia specifica). Prema Aristotelu definicija je "izriaj koji izraava kviditet, tj. bit neke stvari". Moderna filozofija definiciji ne daje veliku ontoloku vrijednost i smatra je jednostavno logikom operacijom. Nije mogude sve definirati, npr. pojam bida. definicije (vrste) - nominalna, koja izrie znaenje same rijei (npr. teologija je nauka o Bogu), ona tumai samu rije za neki predmet bilo zamjenjujudi poznatijom (npr. homo = ovjek) bilo tumaedi njezine etimoloke korijene; realna d. izrie to je stvar u sebi, navodi oznake samog predmeta pa se zato uzima definicija u pravom smislu (npr. ovjek je razumno bide). Realne se pak d. mogu podijeliti na: esencijalnu d., navodi konstitutivne principe biti stvari (npr. ovjek je razumna ivotinja); opisnu d., ne navodi bitne oznake nego vanjske koje razlikuju predmete meusobno; genetiku d., jest ona koja odreuje jedan pojam izlaudi nain na koji odgovarajudi predmet nastaje (npr. krug je zatvorena linija, nastala kretanjem jedne toke koja je jednako udaljena od sredita); uzronu d., tumai predmet navodedi njegove izvanjske uzroke (proizvodni i svrni).

definijend - rije koju treba definirat; stoji na lijevoj strani definicije. definijens - rijei koje definiraju nepoznatu rije; stoje na desnoj strani definicije. deifikacija - (od lat. deus = bog i facere = initi), oboavanje nekog stvorenja (ovjeka, predmeta ili prirodne pojave), davanje stvorenjima boanske atribute. de iure - (lat. = po zakonu), oznauje ono to je na temelju i u skladu s pravom i zakonom, suprotno od de facto ime se oznauju okolnosti prihvadene na temelju stvarnog stanja ili obiaja koji mogu biti i protivni vaedim zakonima. deizam - (od lat. deus = bog), filozofsko-religiozni pokret nastao u XVII stoljedu u Engleskoj, odakle se proirio u Francusku i Njemaku. U poetku d. je oznaavao vjeru u Boju opstojnost, suprotno ateizmu. Neodreeno govori o osobnom i transcendentnom Bogu, stvoritelju i upravitelju svijetom. Deizam ui da o Bogu moemo razmiljati samo u atributima koje naznauje naravni razum, ne prihvada nikakve objave, odbacuje povijesne religije i religiozni autoritet. Temelji se na opreci izmeu naravne ili racionalne (univerzalne) religije s jedne strane, i pozitivnih ili povijesnih (partikularnih) s druge strane. Deizam se moe zvati i religiozni racionalizam ili racionalna religija. Pojam u filozofiju ulazi s prosvjetiteljstvom (iluminizmom) koji je deizam nastojao suprotstaviti krdanskoj vjeri u Boga stvoritelja i otkupitelja i predloiti religiju koja bi bilo potpuno racionalna. deliberacija - (od lat. deliberatio = razmiljanje, promiljanje, vijedanje), skolastiki pojam kojim se izrie doivljavanje i kao neko vaganje vrijednosti pojedinih alternativ izbora, poetak voljnog ina u kome se ispituju i prosuuju motivi, okolnosti i sl., koji se kasnije usavruje kroz odluku, izbor i izvrenje. demagogija - (od gr. = narod i = upravljanje), politiko djelovanje s ciljem postizavanja pristanka mase, usmjeravajudi je na injenice i argumente koji uzbuuju strasti. Prema Aristotelu d. je pokvareni oblik uspostave demokracije, po kojoj dolazi do tiranije grupe ili pojedinca. Demagozi, oslanjajudi se na masu, raunajudi na njezinu nezrelost te obedavajudi brzo ispunjenje elja, ubrzavaju potpuni prevrat u dravi. Demagogija je praksa kojom vlast udaljuje graane od stvarnog sudjelovanja u javnim poslovima, upudujudi na nebitno i obedavajudi neostvarivo. demitologizacija - postupak kojim se nastoji dodi do biti neke poruke izreene mitolokim rjenikom i slikama. Tu je metodu koristio R. Bultman u egzegezi, osobito Novog zavjeta, da bi razlikovao bit poruke od izriaja koji je uvjetovan kulturom onoga vremena. demiurg - (od gr. = javni radnik), u Platonovoj filozofiji tvorac svijeta koji je svijet oblikovao iz kaosa. Demiurgovo djelovanje nije stvaralako nego proizvoditeljsko i imitatorsko. On gledajudi ideje ili vjene forme, koje mu slue kao modeli, po slinosti oblikuje materiju. Demiurga se ne moe poistovjetiti s krdanskim Bogom koji stvara iz niega. demografija - (od. gr. = narod i = pisati), studij ljudske zajednice pomodu statistikih instrumenata. demokracija - (od gr. = vladavina naroda), oblik politikog ustrojstva koji omoguduje da narod sudjeluje izravno ili preko izabranih posrednika u dravnoj vlasti. Najstariji oblik demokracije bio je u vrijeme Perikla (V. st. pr. K.) kada je svim graanima bila osigurana jednakost pred zakonom i sudjelovanje u upravi dravom. Kada su Platon i Aristotel razvijali svoje politike teorije demokracija je ved bila u krizi, stoga Platon smatra d. problematinim, a Aristotel loim oblikom vladavine. Tek u moderno vrijeme demokracija dobiva nove pristae i praktinu provedbu, osobito nakon francuske revolucije, a temelji se na ideju da suverenitet pripada narodu koji ga ostvaruje na odgovarajudi nain, izravno ili posredno preko izabranih predstavnika.

demon - (gr. i ), u najstarijim vjerovanjima svako boansko bide koje se iznenada pojavljuje ovjeku u snu, u samodi i na druge naine, a moe imati pozitivan ili negativan karakter. U grkoj kulturi pojam ponekad oznauje samo boansko djelovanje. Platon smatra "demonskim ovjekom" onoga koji je mudar u boanskim umijedima i zna tumaiti tajnovite boanske znakove, ne razmiljanjem, nego snagom posebne inspiracije (Gozba, 202 D-203). Slian je stav o demonu zastupao Goethe. U Novom Zavjetu je negativno opisan jer naznauje prisutnost zla i bolesti u nekoj osobi, a istjerati demona znailo je ozdraviti. Monoteistike religije (idovstvo, krdanstvo, islam) demonsku mod identificiraju s avlom. demonstracija - (od lat. demonstratio = pokazivanje, dokaz), v. dokaz(ivanje) denominacija - (od lat. denominare = nazvati, imenovati), umski postupak kojim se nekoj spoznatoj stvari daje ime koje slui upoznavanju njezine naravi ili upotrebe kojoj je namijenjena. denotacija - govori se o "denotaciji" ako je neki izraz neovisan o kontekstu i u svim situacijama znai otprilike isto, no ako je za razumijevanje izraza nuan kontekst u kojem se upotrebljava, govorimo o "konotaciji" izraza. Te je izraze uveo J.S. Mill. deontologija - (od gr. = dunost i = govor), onaj dio morala koji se odnosi na posebne dunosti odreenih zanimanja. Pojam je sainio J. Bentham. deontologizam - etiki nauk koji prihvada dunost kao kriterij procjenjivanja vrijednosti nekog djelovanja, ne uzimajudi u obzir njegove posljedice. deontoloki dokaz - jedan od dokaza za Boju opstojnost koji se zasniva na nutarnjem iskustvu nunosti i apsolutnosti kojom se svima namede moralni imperativ. derivabilnost - (lat. = izvodivost), u logici oznauje odnos koji postoji izmeu cjelokupnosti formule X i neke druge formule A, ukoliko se A moe postidi iz cjeline X pomodu pravila logikog rauna. desiderium naturale nequit esse inane - (lat. = prirodna tenja ne moe biti uzaludna), tim se naelom istie da prirodne tenje moraju modi biti ispunjenje, inae bi samo bide bilo apsurdno. V. eudajmonoloki dokaz. despotizam - (od gr. = gospodar; vladar), vlast bez zakona i pravila, samovolja. Ved ga Aristotel razlikuje od apsolutne monarhije koja se moe smatrati i zdravim oblikom vladavine. Despotska vlast moe biti u rukama jedne ili vie osoba, stoga nije vezan uz oblik vladavine nego nain zapovijedanja. determinacija - (lat. determinatio = odreivanje), poblie odreivanje nekog pojma dodavanjem novih oznaka. Postupak suprotan od apstrakcije. determinizam - (od lat. de-terminare = obavezati, obligirati), znanstveni i filozofski nauk koji izrie nunu uvjetovanost svih pojava prema naelu uzronosti. Iskljuuje se svaka mogudnost slobodnog djelovanja. Razlikuju se: metafiziki determinizam, prema kojem neka apsolutna nunost upravlja svim bidima i njihovim odnosima; psiholoki determinizam, prema kojem je ljudska volja, snagom unutarnjih i izvanjskih uzroka, uvjetovana tako da nijedna njezina odluka ne moe biti drugaija od toga kakva jest, pa je nemoguda sloboda i slobodna volja; fiziki determinizam (zvan i znanstveni ili eksperimentalni), prema kojem su prirodne pojave meusobno povezane nunim odnosima uzroka i uinka. Epistemoloki determinizam je shvadanje da se sve odvija prema apsolutnim zakonima, koji su spoznatljivi u svojoj univerzalnoj nunosti i predoivi matematikim modelima. Determinizam iskljuuje svaki kaos i slobodno djelovanje.

devijacija - (od lat. devia = stramputica), u sociologiji oznauje ponaanje koje se udaljuje od normativnog sustava grupe kojoj se pripada. devotio moderna - religiozni pokret duhovne obnove koji se razvio u drugoj polovici 14. stoljeda u Nizozemskoj i ubrzo se proirio po itavoj Evropi. Najznaajniji je predstavnik T. Kempenac, kome se pripisuje djelo De imitatione Christi (O nasljedovanju Krista). Osnovna je oznaka duhovnosti toga djela oblik praktinog "kristocentrizma", koji uzima Kristovo ovjetvo kao sredite vjerskog ivota, uzor nasljedovanja i djelovanja. Pokret d.m. naglaava vie asketski, praktini, vid krdanskog ivota, a manje teoloku spekulaciju. Pokret je snano utjecao na velike reformatore (katolike i protestantske), poput Erazma, T. Mora, I. Lojolu, M. Luthera. dezintegracija - (od lat. desintegratio = raspadanje), oznauje razgraivanje neke cjeline. Suprotan je pojam integracija koja znai povezivanje razliitih dijelova u jedinstven sustav. dianoetino - pojam u Aristotelovoj podjeli kreposti oznauje one kreposti koje su vlastite umu nasuprot etikim krepostima. Prema Aristotelu d. kreposti su: vjetina (), iji su objekt ono to je ne nuno; znanost (), sud o univerzalnim i nunim stvarima; razbor (), praktine navike ispravnog promiljanja humanih dobara; mudrost (), znanje o najuzvienijim stvarima i um () vrhovni princip istine. (Usp. Aristotel, Nik., I. 13, 1103 a). didaktika - (od gr. = vjetina pouavanja), dio pedagogije koji se bavi tehnikama pouavanja. Pouavati znai priopdavati (komunicirati) drugome neku informaciju (istinu) na osnovi nekog autoriteta, poput roditeljskog ili uiteljskog. Pouavanje postaje instruiranjem kad se upotrijebi posebna skrb kako bi uenici usvojili priopdavani sadraj. diferencija - (lat. differentia = razlika), razlika u stvarima koje su inae meusobno identine. D. se ustanovljavaju diferencijacijom, umskim postupkom utvrivanja specifinih oznaka u nekom istovrsnom procesu. differentia ontologica - (lat. = ontoloka razlika), pojam uvodi u filozofiju M. Heidegger da bi oznaio razliku izmeu bitka i bida ("esse" i "ens"). On razlikuje ontiku i ontoloku istinu, prva je "bide u svom bitku", tj. u svojoj empirikoj odreenosti; druga je "bitak bida". differentia specifica - (lat. = posebna razlika), u aristotelovskoj logici je ono to predstavlja bitnu oznaku po kojoj se meusobno razlikuju razliite vrste istog roda. Npr. ono to karakterizira vrstu "ovjek", razlikujudi je od drugih vrsta sadranih u rodu "ivotinja", jest oznaka "razuman". dihotomija - (od gr. = dijeljenje na dva), opdenito svaka dvodijelna podjela. U logikom smislu oznauje dijeljenje pojma na dva opdenito suprotna pojma, koji zajedno obuhvadaju cjelokupno podruje vrijednosti. Npr. podjela nogometaa na dobre i loe igrae. dijagram - grafiki prikaz odnosa meu pojmovima, koji se sastoji od pravilno rasporeenih toaka, linija i figura koje slikovito pojanjavaju te odnose. diada - u pitagorijskoj filozofiji oznauje naelo mnotvenosti, razliitosti i nejednakosti svega to je pasivno, materijalno i djeljivo. dijakronija - je vrednovanje lingvistikih injenica u njihovom razvoju od jednog do drugog trenutka povijesti.

dijalektika metoda - je postupak istraivanja i objanjenja pojava zasnovan na spoznaji dijalektike stvarnosti uopde u kojoj otkriva suprotnosti i proturjenosti, uzajamna negiranja odreenih stanja i nastajanja novih kvaliteta. Metodu su koristili osobito G.W.F. Hegel i K. Marx. dijalektiki materijalizam - filozofski nauk koji je razvio Lenjin na temelju K. Marxova i F. Engelsova materijalizma, a pomodu kojeg se nastoji shvatiti svijet i osnove drutva, politike i kulture. dijalektiki zakoni - prema F. Engelsu, zakoni dijalektike apstrahiraju se jednako iz promjena u prirodi kao iz povijesti ljudskoga drutva. Oni upravo i nisu drugo nego najopdenitiji zakoni ovih dviju faza razvitka, ali i samog miljenja. Svode se na ova tri zakona: zakon prijelaza kvantitete u kvalitetu i obratno; zakon proimanja suprotnosti; zakon o negaciji negacije. dijalektika - (od gr. ), u doslovnom smislu znai umijede razmiljanja, raspravljanja i razgovora. U povijesti filozofije dobiva mnoga znaenja: a) metoda pobijanja pomodu neizravnih dokaza; b) sofistika argumentacija; c) proces uzdizanja od osjetne stvarnosti k spoznaji inteligibilne stvarnosti; d) proces prelaska od implicitnog k eksplicitnom bilo u metafizikom bilo na logikom podruju; e) formalna logika. Platon identificira dijalektiku sa samom filozofijom i ona je za njega proces uzdizanja k spoznaji svijeta ideja te odrednica spoznaje s obzirom na svoj objekt i sadraj, tj. ispitivanje ideja i njihovih odnosa. Za Aristotela dijalektika je posebni dio logike. Kant razlikuje u filozofiji opdu dijalektiku koju identificira s klasinom sofistikom i transcendentalnu dijalektiku koja je dio gnoseologije koja pokazuje kako se razum uplide u antinomije, stavljajudi se u kontradikcije sa samim sobom, kada se udaljuje od podruja iskustva kojim treba verificirati svaku spoznaju. Za G.W.F. Hegela je dijalektika znanost o zakonima miljenja i identificira je se s metafizikom, odnosno sa znanodu o bitku, realnosti, u kojoj zakoni miljenja postaju zakoni same stvarnosti i kategorije miljenja, kategorije same stvarnosti, odnosno povijesti. dijalog - (od gr. = govoriti), razgovor i nain dokazivanja postavljanjem tvrdnje i protutvrdnje. Za Sokrata - Platona, dijalog je metoda filozofiranja, raspravljanje miljenja u traenju rjeenja koje de ujediniti mnogostruke razlike. D. je glavni instrument u traenju mudrosti. dijanoetike kreposti - prema Aristotelu su kreposti vlastite razumu (umjetnost, znanost, mudrost, razboritost, umnost) razliite od etikih kreposti koje se odnose na podreenost strasti razumu. dijanoja - (gr. = miljenje, promiljanje), u grkoj filozofiji pojam oznauje racionalnu, diskurzivnu spoznaju za razliku od osjetne ili intuitivne. Kod Demokrita oznauje jasnu spoznaju koja je kadra dodi do nunih zakljuaka. Platon identificira dijanoju s matematikim spoznajama, a za Aristotela ona je prvotno deduktivna znanstvena spoznaja, razliita od intuitivne spoznaje prvih principa. dilema - (od gr. = dva puta i = tvrdnja), dvolana pretpostavka, u kojoj se namede izbor jedne od dviju ili vie mogudnosti, od kojih svaka vodi valjanom zakljuku. U logikom smislu dilemom se oznauje hipotetikodisjunktivni silogizam (rogati silogizam), koji u majoru ima pravu disjunkciju, a u minoru dva hipotetika suda (a ne kategoriki sud) po kojima se iz svakog lana disjunkcije izvodi isti zakljuak; shema dileme: ili je p ili je ne-p; Ako je p, onda je i q; ako je ne-p opet je q; Dakle, q jest. Ako disjunkcija ima tri (ili vie) lana, imamo trilemu, kvadrilemu itd. dimenzija - (lat. dimensio = izmjera, mjerenje), izvorno znaenje ima u geometriji, a oznaava sve protenosti koje se moraju uzeti u obzir kod mjerenja figure ili vrstog predmeta. dinamian - opdenito znai neku suprotnost od ukoenosti, nepokretnosti, statinosti. Bide je usmjereno i tei prema nekoj savrenosti. Zbiljnost je po svojoj naravi izvor dinaminosti pa je i bide iz istog razloga i u istom ontikom stupnju dinamino u kojem je bide.

dinamis - (gr. ; lat. potentia = sila, mod, snaga), ista mogudnost za razliku od ina, zbiljnosti. V. mogudnost. dinamizam - u irem smislu je nauk koji uzima pojam snage kao naelo tumaenja cjelokupne stvarnosti. U uem smislu dinamizam je sistem koji, suprotno "hilemorfizmu" i "atomizmu", svodi stvarnost fizikog svijeta na kompleks snage bez protene supstancije. dio - (lat. pars), korelativan i suprotan pojmu cjelina (v.) koji se moe shvatiti samo tamo gdje postoji mogudnost neke djelidbe cjeline. Prema Aristotelu: "Dio se jednim nainom zove ono u to se bilo kako moe dijeliti neko 'koliko'" (Met., V, 25, 1023b). disciplina - (lat. = nauk; znanost, sustav), oznauje neku znanost ili jedan njezin dio. U pedagogiji oznauje odgojno sredstvo pomodu kojeg odgajanik stjee korisne navike. disjunkcija - (od lat. disiunctio = razdvajanje, iskljuenje), logika postupak povezivanja iskaza sa "ili". Prema Kantu, disjunktivni sudovi stoje ravnopravno pokraj kategorikih i hipotetikih sudova. disjunktivni silogizam - onaj kod kojeg je major (gornjak) disjunktivni sud koji istie vie disjunktivnih lanova, od kojih minor jednoga tvrdi ili nijee. disjunktivni sud - sloeni sud u kome se predikati meusobno iskljuuju. Npr. Petar je ili starac ili mladid ili dijete. Disjunktivni sud utvruje da postoji opreka meu sudovima, tj. da oni ne mogu biti zajedno istiniti, a od svih nabrojenih lanova disjunkcije barem jedan mora biti istinit. diskurzivan - (lat. discursus = rastrka), pojmovan, racionalan, za razliku od intuitivan (izravno gledan). Diskurzivno je ono to je zasnovano na logikom, pojmovnom i racionalnom zakljuivanju. distinkcija - (lat. distinctio = razlikovanje), znai negaciju identiteta. Dvije su stvari razliite (distinktne) od kojih jedna nije ono to je druga. Jedna od osnovnih znaajki spoznajne svijesti koja na osnovu uoavanja bilo stvarnih bilo pojmovnih razlika prema srodnim odnosno oprenim predmetima, postie eljeni stupanj razgovijetnosti spoznaje. Distinkcija moe biti realna ili logika (mislena). distribucija - u ekonomiji oznauje podjelu materijalnih dobara meu pojedince ili stalee. U logici oznauje razdiobu zajednikog pojma na pojedinane podreene mu pojmove diteizam - nauka koja tumai porijeklo dobra i zla u svijetu. Prema krutom diteizmu, postoje dva nestvorena principa jedan potpuno dobar, iz kojeg proizlazi dobro i drugi potpuno zao, iz kojeg proizlazi zlo. Najstariji predstavnik te teorije je mazdaizam, a pristalice bijahu i mnogi gnostiki sistemi, meu ostalima i maniheizam u III. i IV. stoljedu. divergentan - (od lat. divergium = raskrde), suprotno usmjerenje, kretanje u suprotnom pravcu. Suprotan je pojam konvergentan. divizija - (od lat. dividere = podijeliti, rastaviti; razdioba), logiki postupak kojim se odreuje opseg pojma tako da se ralani na podreene pojmove (logika d.). Realna d. je razdioba cjeline, neke sastavljane stvari, na njezine unutranje dijelove koji mogu biti bitni (ukoliko o njima ovisi opstojanje bida: npr. srce za ovjeka) ili integralni, o kojima ovisi cjelovitost bida, ali ne i njegov opstanak (npr. ruka za ovjeka). djelatni um . v. intellectus agens.

djelomian - (lat. particularis), u logici primijenjeno na pojam oznauje ono to se pripada samo dijelu neke vrste; primijenjeno na sud izrie da se predikat odnosi samo na dio opsega subjekta, v. partikularni sud. djelovanje - djelovati znai initi neto u zbilji, ostvarivati bilo koju vrstu rada. Razlikuje se prijelazno djelovanje, koje poinje u djelatniku, a zavrava u izvanjskoj stvari koju mijenja; i unutarnje djelovanje, koje ostaje u samom djelatniku. Prelazna su djelovanja manifestacije nutarnje perfekcije djelatnika, a esto i njegova nutarnjeg djelovanja. Djelatnik djelujudi komunicira vlastitu zbiljnost, jer svaki djelatnik djeluje ukoliko je u zbilji. U tom smislu moe se ustvrditi da djelatnost izvire iz bitka (agere sequitur esse), dok je narav (supstancijalna forma) specifini princip djelovanja, iz koje djelatne modi, kao neposredni principi djelovanja, vuku djelatnu energiju. No iako su bitak i narav principi djelovanja svakog stvorenja, ono to stvarno djeluje jest subjekt. V. praksa. dobra vjera - (lat. bona fides), pojam se koristi u moralu i pravu, a odnosi se na moralno i drutveno ponaanje kada osoba, ne znajudi i nenamjerno grijei, ne uoavajudi nedostatak i grenost svoga ina, djeluje dobronamjerno i uvjereno da ini dobro. Suprotan nain ponaanja naziva se "zla vjera". dobro - (lat. bonum), prema Aristotelu dobro je sve to je objekt elje. U metafizikom smislu svako bide ukoliko je bide, jest dobro. Dobrota je jedan od etiri transcendentalne oznake bida (jedno, dobro, istinito i lijepo). Dobrota pokazuje da je perfekcija stvari poeljna, sposobna da bude ne samo spoznata nego i eljena. Drugim rijeima, za bide se kae da je dobro ukoliko je poeljno. Stvari ipak nisu dobre jer ih elimo, nego ih elimo jer su dobre, jer dobrota je neto objektivno i ne ovisi o miljenju niti od volje vedine. Dobro se u etici smatra ciljem kome ovjek usmjerava svoje djelovanje. Meu ostalim se razlikuju dobro naprosto (bonum simpliciter) u svakom pogledu i dobro pod odreenim vidom (bonum secundum quid); zatim istinsko dobro (bonum verum), bonum honestum (asno dobro), bonum utile (korisno dobro), bonum delectabile (ugodno dobro).... dobrohotnost - (lat. benevolentia), etiki pojam koji oznauje krepost nesebinog i djelatnog nastojanja oko dobra drugoga. dobrotovornost - u etici oznauje uinkovito djelovanje pomodi potrebnima, koju pruaju pojedinci ili skupina, za razliku od drutvene potpore koju prua drava svojim siromanim graanima. docta ignorantia - (lat. = ueno neznanje), izraz se koristi za oznaavanje spoznaje koju ovjek moe imati o Bogu; spoznaju vlastitog neznanja u emu je poetak istinske mudrosti. To je i naslov glavnog djela N. Kuzanskog gdje on definira d.i. kao "visio sine comprehensione" i koristi kao racionalno opravdanje tzv. negativne teologije. Izraz d.i. je koristio ved Augustin i Bonaventura. dogma - (gr. = mnijenje, miljenje; zakljuak), utvreno, opde prihvadeno i jasno formulirano miljenje koje ne treba dokazivati, jer se obino temelji na autoritetu. U antikoj filozofiji oznaava sigurnu nauku. Ipak je najvanije teoloko koritenje pojma za oznaavanje od Katolike Crkve definirane objavljene istine koju treba u vjeri prihvatiti. Pojam je nakon Kanta dobio filozofski negativno znaenje i oznauje nekritiku i nemotiviranu sigurnost. dogmatizam - u antikoj filozofiji pojam oznaava, suprotno od skepticizma, prihvadanje mogudnosti neke sigurnosti i spoznaje sigurne istine. Za Kanta, dogmatizam je svaka filozofska teza kojoj ne prethodi kritika. dokaz(ivanje) - (lat. demonstratio, argumentatio, probatio; gr. ), logiki postupak kojim se potvruje istinitost jedne ili vie tvrdnji. Rigorozni oblik rasuivanja kojim se pokazuje oitost nekog zakljuka koji je na neki nain implicitno bio prisutan u ved posjedovanim principima ili premisama. Ovisno o tipu premisa od kojih se polazi, dokazivanje je deduktivno ili induktivno, v. argumentacija.

doksa - (gr. = mnijenje, miljenje), u antikoj filozofiji oznauje oblik nie spoznaje, za razliku od vie: npr. ljudska spoznaja u odnosu na boansku. Kod Platona, doksa je promjenjiva spoznaja koja se temelji na prividu i nalazi se na prijelazu izmeu neznanja i znanja. doktrina - (lat. doctrina = nauk, znanje) - sustavno i logiki utemeljen i razraen nauk. dosada - osjedaj koji pokazuje granice ljudskih stanja. Prema B. Pascalu, ovjek s njome osjeda svoju nedostatnost. Za A. Schopenhauera je kratka stanka pred bolom egzistencije. Prema M. Heideggeru, istinska dosada prati ovjeka i stvari u posebnu indiferenciju. dostojanstvo - (lat. dignitas), izrie ljudsku vrijednost i vanost u usporedbi sa strojevima koji ga okruuju i kojima se slui u svome djelovanju. dovoljan razlog - naelo d.r. je formulirao G.W. Leibniz (Monadologia, 32), a moe se opdenito izredi ovako: nita ne moe biti ili se dogoditi, niti koja izreka moe biti istinita, bez dovoljnog razloga zato je tako a ne drugaije. doivljaj - neposredni podatak svijesti, subjektivni odraz objektivne stvarnosti koji ukljuuje unutarnja stanja i svjesne odnose prema vanjskom svijetu. drutvene norme - u sociologiji oznauje skup propisa koji ravnaju ivot neke zajednice, sukladno vrijednostima na kojima se ona temelji. drutvo - (lat. societas), zajednitvo vie pojedinaca koji vlastitim djelovanjem zajedno tee zajednikom cilju. Drutvo moe biti naravno, ako ga zahtijeva sama narav (kao to su obitelj ili drava); slobodno, sastavljeno od pojedinaca radi postizavanja odreenih ciljeva: poput sportskih, znanstvenih i sl. drvo znanja - slika koju koristi F. Bacon u De augmentis scientiarum (1623.), da bi slikovito prikazao povezanost i podjelu znanosti koje su sline granama drveta koje se sastaju u jednom deblu od kojeg ovise tri glavne grane: naravno bogoslovlje, filozofija prirode i filozofija o ovjeku. Sliku je preuzeo R. Descartes. drava - (lat. civitas; gr. ), politiki ustrojeno drutvo. Pripada skupini drutava koja osiguravaju opde ljudske potrebe poput obitelji ili naroda. Prema politikoj filozofiji d. je vrhovno pravno ureenje upravljanja drutvom na odreenom podruju, u kojem ima iskljuivu ulogu donoenja zakona i uporabe prinude. Moderno znaenje d. se razvio u renesansi (osobito N. Machiavelli). Znaajne ideje o dravi donio je Th. Hobbes. Postoje osobito dva suprotstavljena shvadanja drave jedno vie socioloko (A. Comte, H. Spencer), prema kojem je d. svojevrstan ivi organizam u kojem pojedinci predstavljaju stanice, a zakoni koji njime upravljaju, bili bi iznad volje pojedinca; drugo je shvadanje ugovorno (J.-J. Rousseau), prema kojem bi d. bila rezultat drutvenog dogovora u kojem se pojedinci, odriudi se uporabe sile, ujedinjuju u jedno drutvo, d. bi, dakle, bila plod ugovora pojedinaca. dualizam - (od gr. = dva), pojam oznauje svaki nauk koji doputa dva poela koja se ne daju svesti jedan na drugi. Kod Platona: intelektualni i osjetni svijet; kod R. Descartesa: misao "res cogitans" i protegnutost "res extensa"; kod Kanta: fenomenalni i noumenalni svijet. Kant metafizikom dualizmu suprotstavlja onaj kritiki (izmeu fenomena i stvari u sebi), dok idealisti odbacuju svaki oblik dualizma, dajudi monistiko tumaenje stvarnosti. duh - (lat. animus, mens; gr. ), antika psihologija shvada duh kao razliitu stvarnost od due. Tu su razliku nauavali ved epikurejci, a jasnu distinkciju izmeu animus i anima donosi Lukrecije (De rerum nat. III, 94ss). Pojam se esto identificira s ljudskim umom ili razumom.

dua - (gr. , lat. anima), etimoloko je znaenje vezano uz vjetar, ivotni dah, disanje (gr. = dah, vjetar; ili = bez krvi, beskrvan). Dua oznauje onaj unutarnji princip ijom snagom neko bide ivi i djeluje, ona je princip svijesti. Antiki i srednjovjekovni mislioci su obino razlikovali tri vrste dua: vegetativna, senzitivna i racionalna. T. Akvinski dri da u ovjeku postoji samo racionalna dua koja obavlja i nie aktivnosti. Stoici i neoplatonici (antiki i renesansni) govore i o "dui svijeta". Ljudska dua je ovjekov supstancijalni ivotni princip. Krdanska filozofsko-religiozna misao naglaava razliku izmeu due i tijela shvadajudi ovjeka kao spoj dvaju principa, materijalnog (tijelo) i duhovnog (dua). dua svijeta - (lat. anima mundi; gr. ), nauk o dui svijeta prelazi od drevne mitske kozmologije, preko pitagorizma do Platona koji daje prvo sustavno tumaenje d.s. (u Timeju) kao ontolokog i kozmolokog principa koji oivljava svijet. Aristotel ne prihvada ideju o dui svijeta koju zamjenjuje naukom o prvom nepokrenutom pokretau. Za stoike, ona je boanski princip i kozmika inteligencija na kojoj sudjeluje i individualna ljudska dua. U Plotinovu sustavu, dua svijeta je treda hipostaza koja proizvodi ivot sviju stvari, ureuje ih i njima vlada. Slino gledaju i renesansni filozofi za koje je d.s. univerzalna i oivljujuda forma bida, unutarnji aktivni princip svega ivog. dunost - moralna obaveza po kojoj ovjek mora neto uiniti ili propustiti. Za Kanta je dunost osnovna etika kategorija. Prema Kantu moralni je in valjan ukoliko se volja prilagodi racionalnom zakonu dunosti. dvostruka istina - (lat. duplex veritas), tako je u srednjem vijeku nazivano prouavanje problema odnosa filozofskih i religijskih zakljuaka o istom pitanju. Ono to je istinito za jednu stranu mora biti i za drugu. U sluaju sukoba istina se nalazi na strani vjere.

E
e - prvim vokalom u latinskom glagolu nego, u klasinoj se formalnoj logici oznaava univerzalno negativna propozicija, npr.: nijedan pu nije riba. eadem in tertio sunt eadem inter se - (lat. = isti u tredem su isti meusobno), skolastika formulacija naela jednakosti koje kae da su dvije stvari, koje su jednake tredoj, jednake i meusobno. Npr.: ako je A=B i ako je B=C, onda je i A=C. efekt - (lat. effectus = uinak), u opde filozofskom smislu znai ono to proizlazi iz bilo koje vrste uzroka, v. uinak. effectus non superat perfectionem substantiae suae - (lat. = uinak ne nadvisuje savrenost svoje supstancija), naelo izrie metafiziku nemogudnost da uinak bude vedi od uzroka i da iz niega ne moe nastati neto. egoizam - (od lat. ego = ja), tenja pojedinca da sve stvari usmjeruje prema sebi, shvadajudi sebe kao "sredite svemira", svoje "ja" kao jedinu stvarnost, a sve ostalo u odnosu na sebe. egzaktan - (lat. exactus = toan, potpun), pojam oznauje ono to nedvosmisleno pokazuje istinitost neke tvrdnje ili stava. Pojam se primjenjuje na znanosti. Egzaktne su znanosti one ije su tvrdnje tono mjerljive, u pitanju su osobito znanosti u kojima matematika ima veliku i vanu primjenu i ulogu. egzegeza - (od gr. = vudi van, tumaiti, izlagati), filoloko i doktrinalno tumaenje nekog teksta ije je znaenje problematino ili koji zbog svoje vanosti zahtijeva temeljitije tumaenje svoga znaenja. Egzegeza je vrsta hermeneutike, a kao pojam se koristi osobito za tumaenje biblijskih tekstova. egzemplarizam - (od lat. exemplar = primjer, uzor), metafiziko poimanje po kome je idealni svijet model i primjer (arhetip) osjetnom svijetu.

egzemplarni uzrok - (lat. causa exemplaris), ideja ili model koji vodi umskog djelatnika u ostvarenju vlastitog djela. Egzemplarna uzronost nije neka nova vrsta uzroka, nego se izjednauje s formalnim uzrokom i bitan je uvjet da bi djelatnik mogao uzrono djelovati. egzistencija - (od lat. ex-istere = biti postavljen vani), ozbiljena bit (esencija), stvarno opstojanje neke stvari. Moe se egzistirati nuno (Bog) ili nenuno (sve ostalo). Prema Kantu e. se ne dokazuje nego se konstatira. U filozofiji M. Heideggera: (Dasein, Existenz) znai poseban nain opstojanja ljudske osobe u svijetu; ovjek u suprotnosti prema svijetu. egzistencijalizam - pojam se poeo koristiti oko godine 1930. da se oznai filozofski i kulturni pravac izmeu dva svjetska rata, kome je sredite zanimanja ljudska egzistencija, ime se eljelo nadvladati idealizam i pozitivizam. egzistencijalni kvantor (opstojni koliitelj) - logiki operater koji se rabi u predikatnoj (prironoj) logici, a stoji za izraz postoji barem jedan", vrijedi barem za jedan" (u klasinoj logici: neki"). Logiki simbol je $" (npr. $x; postoji barem jedan x za koji vrijedi"). eidetino - (od gr. = slika, bit), pojam koristi E. Husserl da oznai ono to se odnosi na biti kojima se bavi fenomenologija. Fenomenologija, kao znanost o biti, jest eidetina znanost, a eidetina redukcija je metoda kojim se postie intuicija idealnih biti. eklekticizam - (od gr. = izabrati), pojam se koristi od XVIII. stoljeda i oznauje filozofski smjer, prisutan ved u antikom razdoblju, koji smatra da se traenje istine ne iscrpljuje u jednom filozofskom sustavu nego kombiniranjem uenja razliitih filozofskih sistema i kola. ekologija - (od gr. = kuda i = nauka), pojam uvodi E. Haeckel 1866. da oznai znanost koja studira odnos ivih organizama meusobno i s njihovim ivotnim okoliem. U novije vrijeme pojam je proiren i na odnos ovjeka i prirode. ekologizam - politika i drutvena struja koja ekologiji daje istaknuto mjesto u ljudskoj refleksiji i djelovanju. Kritiki i negativno prosuuje prijanji odnos prema prirodi i propagira drutveno ureenje u skladu i s potpunim potivanjem prirode. ekonomija - (od gr. = kuda i = zakon), izvorno je znaenje pojma upravljanje kudom. ire pojam oznauje organizaciju, raspored i strukturu dijelova kojima se tako omoguduje postizavanje odreenog cilja ili svrhe. U tom smislu moemo govoriti o ekonomiji svemira, drutva, drave, ali i ljudskog tijela, znanstvenog istraivanja ili u teolokom smislu o "ekonomiji spasenja". eksperiment - (od lat. experimentum = pokus, dokaz; gr. = iskuavam, ispitujem), umjetno izvoenje neke pojave radi njezina sustavnoga promatranja i prouavanja da bi se potvrdila ili odbacila postavljena hipoteza. Pojam je u srednjem vijeku i renesansi imao znaenje iskustva. Prvi koji poinje koristiti pojam eksperiment u dananjem znaenju bijae F. Bacon o emu opirno govori u djelu Novum Organon (1622.-23.). Osobitu vanost eksperimentu u svom znanstvenom istraivanju daje G. Galilej. U filozofiji se metoda eksperimenta koristi tako da se dokazivanje odozgo (a priori) iste istine potvrdi dokazivanjem odozdo (a posteriori). eksplicitno - (lat. explicitus = razmren, razvijen), vidi implicitno. ekskluzija - logika operacija koja je neistinita samo onda ako su oba pojedinana suda istinita (inni). Eksluzija znai ujedno i kontrarnu opreku klasine logike. Simbol ekskluzije je p/q, a ita se: p iskljuuje q.

ekstaza - (od gr. = stajati vani, izadi, biti izvan sebe), u filozofskoj i religijskoj tradiciji pojam oznauje stanje komunikacije ili identifikacije pojedinca s boanstvom. Pojam su koristili neoplatoniki filozofi da oznae promatranje Boga, koje dovodi do zaborava vlastite ljudske situacije. Prema Plotinovoj filozofiji e. se postie udaljavanjem od osjetilnog i povlaenjem u samoga sebe. U krdanskoj tradiciji e. oznauje najvii oblik kontemplacije. ekstenzija - (od lat. extendo 3. = rairiti, pruati), ili protegnutost, protenost, usko povezana uz kvantitetu i temeljna je oznaka tijela, njegove mjerljivosti i djeljivosti. Prema Kantu e. je jedna od apriornih formi naega iskustva. Izriaj "tijela su protena" je tipian primjer analitikog suda koji se jednostavno moe okrenuti u sud "sve to je proteno je tijelo". Pojam se koristi i u logici da se oznai irina primjenjivosti nekog pojma, njegov opseg, tj. predmet referencije termina, bez obzira radilo se o jednom ili itavom skupu individua. ekstenzionalna metoda - znaenje termina se uvijek odreuje ekstenzionalno, a to vrijedi i za termine u predikatnoj poziciji. Tako bi izrazi ovjek", homo", animal rationale" znaili isto jer imaju istu ekstenziju (R. Carnap). U obinom govoru to ne mora uvijek biti sluaj. ekstrapolacija - (od lat. extra = izvan i polire = gladiti, kititi), postupak zakljuivanja kojim se iz poznatog reda vrednota zakljuuje na vii, odnosno donoenje zakljuaka polazedi od ogranienog broja eksperimentalnih injenica. E. je jedan od naina indukcije. ekvipolencija - ako dvije iskazne funkcije za svaki umetnuti argument daju istu istinitosnu vrijednost, onda se kae da one imaju isti tijek istinitosnih vrijednosti, a odgovarajudi pojmovi imaju isti opseg, odnosno oni su ekvipolentni. ekvipolentan (pojam) - (lat. aequus = jednak i polleo = mogu), ekvipolentni su pojmovi oni koji su istoga opsega i razliitog sadraja. Npr. istokutni i istostranini trokut. Ekvipolentni mogu biti i sudovi. ekvivalencija - (od lat. aequus = jednak i valens = jak; snaan), u logici oznaava odnos izmeu dva iskaza razliitih formi no identinih termina i vrijednosti istine (npr. "svaki je ovjek ivotinja" i ekvivalentan "nijedan ovjek nije ivotinja"). E. u logici ima isto znaenje kao i ekvipolencija. U suvremenoj logici e. se izrie znakom ". Operator ekvivalencije pie se: pq (p je ekvivalentno s q). ekvivalentan - jednakovrijedan. ekvivoan - (od lat. aequum = jednak i vox = rije), kada se istim pojmom, primijenjenim na razliite subjekte, izrie stvarno razliit sadraj. Ekvivoan se pojam pridijeva raznim stvarima koje su posve razliite. Npr. rije rak je naziv vrste ivotinje, bolesti, zvijea i horoskopskog znaka. Protivan je univonom pojmu. lan vital - prema H. Bergsonu je jednostavni i nepodijeljeni princip itave stvarnosti, intimna snaga koja uzrokuje sve forme i manifestacije. element - (lat. elementum = prapoelo; gr. ), najjednostavniji dio neke stvari ili znanosti, koji se ne moe dalje rastavljati na jo jednostavnije. Prema Aristotelu, elementi su poela na koja "se tijela krajnje dijele, a koji se ne dijele dalje u one druge vrstom razliite" (Metaf., V, 3, 1014 a 32). Prema Empedoklu postoje etiri elementa: vatra, voda, zrak i zemlja, neki su dodavali i eter (pitagorevci i Aristotel). Prema Talesu element je bila voda, za Anaksimena zrak itd. emanacija - (od lat. emanare = tedi iz, izvirati; odvir), shvadanje odnosa Boga i svijeta prema kojem bida izviranjem, a ne stvaranjem, proizlaze od Boga (ili Jednog kao kod Plotina), poput zraenja ili izviranja.

emanatizam - metafiziko tumaenje po kome sve izvire iz jednog pratemelja. Suprotan je pojam kreacionizam. emocija - afektivno stanje koje naglo prekida psihiku i fizioloku ravnoteu. Nagla srdba, strah i sl. Emocije su jako izraena uvstva. emotivizam - nekognitivistika metaetika teorija koja tvrdi da reenice etike, moralne reenice nisu ak niti iskazi o osjedajima/emocijama, nego samo ekspresije osjedaja. Suvremene emotivistike teorije imaju izvor u emotivizmu D. Humea. Poznatija djela pripadnika emotivizma su: A.J. Ayer Language, Truth & Logic"; C.L. Stevenson Language and Ethics". empatija - (od gr. = u i = osjedaj, patnja), u psihologiji pojam oznauje poistovjedenje s drugom osobom u njezinom psihikom ivotu (mislima i osjedajima). Primjer e. je odnos majke i djeteta. Odreenu vanost e. ima u fenomenolokoj filozofskoj koli E. Husserla i E. Stein. empirej - prema srednjovjekovnom shvadanju, empirej je deseto i posljednje nebo. empirija - (gr. = iskustvo), u opde filozofskom znaenju je sinonim pojmu iskustvo; podruje koje postoji neovisno o subjektivnoj spoznajnoj aktivnosti, kojoj ipak prua mnotvo informacija. empirizam - (od gr. = iskustvo), spoznajna teorija koja, suprotno od racionalizma, svu spoznaju svodi na nutarnje i vanjsko iskustvo kao jedini izvor spoznaje. Empirizam odbacuje mogudnost uroenih ideja: "Nihil est in intellectu, quod non prius fuerit in sensu" (nita nije u intelektu to prije nije bilo u osjetilu). Glavni predstavnici: F. Bacon, J. Locke, D. Hume, J.S. Mill. U modernoj i suvremenoj filozofiji e. je usko vezan uz pozitivizam. enciklopedija - (od gr. -- = odgoj koji obuhvada sve znanje), pojam se koristi za oznaavanje sustavno ureenog znanja. E. je naziv za knjige koje saimaju opde znanje po alfabetskom redu ili tematskim podrujima. enciklopedisti - naziv za skupinu izdavaa i suradnika francuske "Enciklopedije" (1751.-1777.), koji su imali vanu ulogu u pripremi francuske revolucije: D'Alembert, Diderot, Rousseau, Voltaire, Grim, Holbach. energetizam - filozofski smjer koji, polazedi od znanstvenih podataka, nauava da je energija supstancija svih realnih stvari. energija - (gr. = sila, djelovanje, djelatnost), prema Aristotelu, e. je djelovanje koje mijenja mogudnost u zbiljnost. Moderna fizika nauava da energija omoguduje nekom sustavu mogudnost vrenje nekog rada, a postoji i tendencija da se e. izjednai s materijom. enigma - nejasno pitanje postavljeno u dvoznanim pojmovima, koje se razumijeva samo njegovim rjeavanjem. enkratizam - ranokrdanska sekta koja je previe naglaavala asketizam. Prema Ireneju, njezin osniva bijae Tacijan. Od svojih sljedbenika zahtijevaju odricanje od mesa, alkohola i enidbe. Sebe smatraju jedinim pravednicima. ens - (lat.), v. bide. enteleheja - (gr. - od = u i od = svrha), oznauje svrhovito oblikovanje, ono to je svrhovito, to je postiglo svoju svrhu. Pojam je Aristotelov i opdenito oznaava vlastitu perfekciju ina (zbiljnosti) koja je dostigla potpunu i konano ozbiljenje (realizaciju), ostvarujudi u potpunosti svoju bit u mogudnosti (npr. statua na kraju kiparskog klesarskog rada). Kod G.W. Leibniza to su jednostavne supstancije ili monade koje se same od sebe usavruju. U modernom miljenju oznauje ivotni princip nesvodiv na materiju.

enthymema - ili skradeni silogizam je onaj u kojem se jedna premisa preuduje zbog toga to se jednostavno podrazumijeva. Npr. Bog je pravedan, dakle, kanjava zlo. entinem(a) - skradeni silogizam u kojem se preuduje jedna premisa zato jer se uzima kao istinita. entitet - (od srednjovjekovnog lat. entitas, -atis, od ens, -entis = bide), bit bida, skup kvalitativnih odrednica nekog bida, oznauje metafizike principe bida. Prema skolastikoj filozofiji neki ens rationis, je opda ideja do koje se dolazi apstrakcijom i stoga njezina realnost opstoji samo u umu (npr. konjstvo je entitet konja, ili ovjetvo je entitet ovjeka). U suvremenoj logici (R. Carnap) inzistira se na apstraktnom znaenju pojma e. u odnosu na iskustvo. entuzijazam - (gr. = boansko oduevljenje, zanos, ushidenje), izvorno je oznaavalo stanje ovjeka punog boga. U povijesti filozofije pojam je tumaen pozitivno, kao posebna boanska inspiracija, ili negativno kao stanje nesvijesti ili neodgovornosti. U neoplatonizmu dobiva mistiko-religiozno znaenje. U novije vrijeme pojam se poistovjeduje s nekritikim oduevljenjem za neto. eon - (od gr. = vijek; vjenost), pojam koriste osobito gnostici drugog stoljeda poslije Krista za opisivanja Boga ili posrednih bida izmeu Boga i stvorenja. Tako gnostik Valentin u svom sustavu navodi trideset eona koji zajedno ine pleromu, odnosno Boju puninu. Pojam koriste i neoplatonici (Plotin) da oznai posrednu stvarnost izmeu Boga i svijeta. epagog - (gr. ), pojam je iz aristotelove logike i znai indukciju, navoenje pojedinanih sluajeva u procesu dokazivanja. epichirema - silogizam kod kojeg se u premisama odmah dodaje razlog tvrdnje. Npr. svako jednostavno bide je nerazorivo, jer se ne da dijeliti; ljudska dua je jednostavno bide; dakle, ljudska je dua nerazoriva. epifenomen - (od gr. - = pokazivati se, nenadano se pojaviti), oznauje red dogaanja drugotne vanosti koji prati neki vaniji ili iz njega proizlazi. Sporedna pojava, koja prati neku drugu, a nema utjecaja na nju. epigeneza - (od gr. = nakon i = raanje), teorija u biologiji koja tumai oblikovanje novih organa i oblika u razvoju ivih bida. U filozofiji pojam koristi Kant koji je tako nazvao svoj nauk prema kojoj kategorije sa strane intelekta, sadre razloge mogudnosti svakog iskustva, makar kategorije ne dolaze od iskustva. epikureizam - filozofski smjer Epikura i njegove kole koju je osnovao na koncu 4. st. prije Krista. U etici e. postavlja zadovoljstvo kao najvie dobro i osnovni cilj ljudskog ivota. Blaenstvo se sastoji u odsutnosti bola fizikog i moralnog ( = bezbolnost i = duevni mir). U kozmologiji uglavnom slijedi Demokritov atomizam. epikeia - (od gr. , odgovara latinskom clementia = blagost, milostivost), u etikom su smislu pojam koristili predsokratici, a kasnije je preao u pravo i zapadnu moralnu filozofiju. Prema Platonu, e. je djelomino odricanje vlastitih prava i interesa, usklaivanje u trgovini, poslunost due razumu pred dobrom i zlom (usp. Def., 412 B). Primijenjeno na podruje prava Aristotel definira e. kao ispravljanje zakona u tokama u kojima nedostaje neto da bi bio univerzalan (Et. Nic., V, 14, 1137 a-b). U stoikoj filozofiji pojam jednostavno oznauje "blagost u primjeni pravednosti". Osobitu vanost ima kod Seneke koji je napisao i djelo De clementia. episilogizam - vrsta silogizma u kojem premisu predstavlja zakljuak prethodnog silogizma, u deduktivnom logikom lancu zvanom polisilogizam.

epistemologija - (od gr. = znanost i = govor), etimoloki znai govor o znanosti. Premda se termin ponekad koristi za oznaavanje spoznajne teorije (gnoseologije), preteno se misli na kritino istraivanje vezano uz prirodne i matematike znanosti. Epistemologija je prouavanje opdih kriterija znanstvene spoznaje, ispitivanje znanstvenih principa, hipoteza i rezultata, te odreivanja njihovih vrijednosti i logikih dosega. epistemologija (u okviru analitike filozofije) - problem analitike epistemologije je vrlo sloen. S jedne strane neke struje nastoje nasljedovati tradicije klasinih teorija spoznaje (bavljenje iskljuivo propozicijskim znanjem ili znanjemda za razliku od znanja-kako), dok pak neke nastoje pokuati sa potpunom naturalizacijom epistemologije (W.V.O. Quine). Zajedniko vedini epistemolokih projekata je odbacivanje kartezijanizma i pozitivno vrednovanje epistemolokog vokabulara. Temeljne epistemoloke teorije analitike epistemologije su: internalistike teorije: fundacionalizam, koherentizam, te eksternalistike teorije: reliabilizam (teorija pouzdanosti), commonsensism (kritiki kognitivizam). Analitika epistemologija se bavi teorijama opravdanja za istinita vjerovanja u skladu s izazovom klasinog mjerila (Platon, A.J. Ayer, R. Chisholm) koje kae da je znanje istinito opravdano vjerovanje (vidi Z. uljak (ur.) Vjerovanje, opravdanje, znanje, J. Dancy: Uvod u suvremenu epistemologiju). eristika - (od gr. = svaa, rasprava), vjetina suptilnog loginog raspravljanja o bilo kojem pitanju te pobijanja bilo kojeg odgovora bez obzira na njegovu istinitost ili neistinitost. Tu su tehniku razvili osobito Megarani - jedna od triju kola Sokratove tradicije. Erlebnis - (njem. = doivljaj), pojam je karakteristian osobito za filozofiju E. Husserla koji njime opdenito oznauje ponaanje svijesti koja "ivi" i spoznaje stvarnost kao osjetno iskustvo. Za Diltheya E. je unutarnje iskustvo koje ponovo proivljava povijesne dogaaje inedi ih razumljivima u odnosu na ciljeve i vrijednosti. eros - (gr. = elja, enude za kim), prema Platonovoj definiciji e. je "elja za vjenim posjedovanjem dobra" (Gozba, 207 A). U grkoj mitologiji e. personifikacija boga ljubavi. U orfikim teogonijama oznaava stvaralaki ivotni princip, dok u Platonovoj filozofiji izrie filozofski nagon za spoznajom ideja. U krdanskoj misli eros se identificira s tjelesnom, poudnom, ljubavlju za razliku od ili caritas, nesebine ljubavi prema blinjemu. esencija - v. bit, bitnost. esencijalizam - je noviji pojam suprotan egzistencijalizmu, a koristi se za oznaavanje filozofskih sustava koji esenciju svode na isti esse ili esenciju Boju. Esencijalisti dre da se cjelokupna stvarnost temelji na biti (esenciji), a zadada je filozofije njezino odreenje. E. je svoenje egzistencije na esenciju, nastojanje da se konano utvrdi koja se stvarnost krije iza spoljanosti, te filozofski nauk koji shvada esenciju (bit) kao uvjet spoznatljivosti bida. esse est percipi - (lat. = biti znai biti zapaen), tim se principom izrie da se bitak predmet sastoji u tome da su oni opaeni, da ne postoji transsubjektivni svijet, nego samo bida koja opaaju i koja su opaena. V. imaterijalizam. estetika - (od gr. = utisak, osjedaj), filozofska disciplina koja prouava lijepo i vrijedno u umjetnosti, istraujudi kriterije umjetnikog i umjetnosti uopde. Pojam je prvi upotrijebio A. Baumgarten koji je 1750. objavio djelo Aestetica. Za Kanta, pojam oznauje kritiki studij porijekla spoznaje poevi od osjeta. eter - (gr. = "nebo, zrak"), prema Aristotelu, eter je fina nepropadljiva supstancija od koje je nainjeno nebo. Empedoklo je tim pojmom nazivao zrak, a Anaksagora vatru. Prema miljenju nekih antikih filozofa, eter je podruje optikih i elektromagnetskih zraenja. Pitagorici su eter dodali kao peti element Empedoklovu sustavu, kao sastavni element nebeskih bida. Eter dobiva veliku vanost u sustavima nekih renesansnih filozofa poput F. Petrida. I. Newton tako naziva hipotetiku kozmiku materiju koja bi opravdavala prostor.

etike kreposti - prema Aristotelu, e.k. se odnose na nerazumni dio due, razliite od dianoetikih koje se odnose na njezin razumski dio. E.k. se stjeu odgojem i navikama, meu ostalim su: snaga, umjerenost, sloboda, velikodunost, skromnost, istinoljubivost... etiki egoizam - stav u normativnoj etici prema kojem svaki pojedinac mora slijediti jedino vlastitu korist (interes). etiki intelektualizam - v. intelektualizam. etiki relativizam - teza u metaetici o nepostojanju objektivnih vrijednosti ili moralnih ina u sebi. etika - (od gr. = obiaj; lat. mos, moris, = obiaj, pravilo), filozofska disciplina iji je objekt prouavanja ljudsko djelovanje i norme po kojima se usklauje ili bi se moralo usklaivati. Pojam uvodi Aristotel. U irem se smislu podudara sa "filozofijom prakse" koja eli zahvatiti ljudsko voljno djelovanje. Ukljuuje sve ljudske odrednice i vrijednosti koje se mogu odnositi na ljudsku volju i djelovanje. U uem smislu etika je sinonim moralu. etimologija - (od gr. = istinit i = nauka), nauka koja nastoji dodi do istinskog znaenja rijei prouavajudi njezine glasovne i pisane izvore. etiologija - (od gr. = uzrok, povod, razlog i = nauka), studij uzroka, odnosno znanost koja studira uzroke ili kompleks uzroka koji odreuju partikularne uinke. etnocentrizam - (od gr. = narod i lat. centrum = sredite), pojam se koristi u etnologiji i antropologiji za oznaavanje ponaanja skupine ili pojedinaca koji, kao sredite prosudbe, uzimaju iskljuivo kulturne modele naroda kome pripadaju, smatrajudi ih naravnim, opdim, izvornim i istinitim. etnografija - (od gr. = narod i = piem), znanstvena disciplina koja prouava i opisuje sve to se tie ljudske aktivnosti unutar razliitih naroda ili nacionalnih manjina, povezanih uz prostor obitavanja. etnologija - (od gr. = narod i = nauka), pojam je poeo koristiti A.C. Chavannes (1787.) a oznauje znanost koja studira kulturu pojedinih naroda. etologija - (gr. od = ponaanje i = nauka), pojam je sainio J. S. Mill da oznai studij odgoja karaktera u psihologiji, kao rezultat sudjelovanja s okolinom. K. Lorenz je bio poznati etolog. eudaimonizam - (od gr. = blaenstvo, sreda), uenje o sredi i blaenstvu. E. je etiki nazor i pravac koji zastupa da je motiv, svrha i cilj ljudskog djelovanja u postizanju i unapreivanju vlastite i tue srede. eudaimonoloki dokaz - o Bojoj opstojnosti se izvodi iz enje za sredom. Kao polazite za dokaz obino se navodi reenica sv. Augustina: "nemirno je srce nae dok se ne smiri u tebi" (Ispovijesti, 1,1,1). Dokazni se postupak temelji na naravnoj enji koja pretpostavlja postojanje onoga za ime se ezne. ovjek osjeda naravnu enju za Bogom, jer je on njegova sreda, pa bi, prema tome to bio dovoljan dokaz da Bog postoji. Ovaj dokaz, uzet izdvojeno, nije u stanju dokazati Boju opstojnost, a ini se da ni T. Akvinski nije prihvadao naravnu tenju za sredom kao sigurni dokaz za Boju egzistenciju. eutanazija - (od gr. - = dobra smrt), bioetiki pojam kojim se oznauje svojevoljno uzrokovanje ili pomaganje bezbolne smrti osob koje trpe velike bolove i koje nemaju nade za ozdravljenje.

evidencija - (lat. evidentia = oevidnost), uvid uma u stanje stvari, jasno oitovanje nekog stanja stvari (objektivna evidencija) i jasan duhovni uvid, pogled ili zor subjekta na stvar (subjektivna evidencija). To su dvije nerazdvojive strane istog procesa. U skolastikoj filozofiji pojam oznaava oito pokazivanje onoga to uistinu jest tako da iskljuuje svaku mogudnost sumnje i pogreke, postajudi tako odluujudi kriterij istinitosti i objektivne sigurnosti. Evidencija u uem smislu sastoji se najprije u "jasnodi" i "odjelitosti" ideja (R. Descartes), tj. onog to je spoznato, miljeno ili izraeno. Evidencije, kao jasno oitovanje nekog stanja stvari i jasan duhovni zor subjekta na stvar, jesu dvije nerazdvojive strane istog procesa. Za Platona, evidencija se odnosi samo na umsku (inteligibilnu), a ne na osjetnu stvarnost. Za Aristotela, osjetna spoznaja ima vedu evidenciju. Evidencija ima posebnu vanost za R. Descartesa koju on smatra isto psiholokim fenomenom. Za Kanta, jedina istina po sebi evidentna jest princip neprotuslovlja i sudovi koji od njega neposredno ovise (analitiki sudovi). E. Husserl naziva "originalna samodatost" neposrednu evidenciju u kojoj se stanje stvari spoznavatelju izravno pokazuje samo po sebi. Evidencija moe biti metafizika, logika, moralna ili fizika, ovisno o objektu. Osobito je vana evidencija prvih principa. evolucija - (lat. evolutio = odmatanje svitka), nauk (u biologiji) prema kojoj savreniji i kompliciraniji oblici ivota proizlaze iz onih jednostavnijih i manje savrenih, kroz dugo razdoblje razvoja pojedinih vrsta. Evolucioni pristup u tumaenju spoznaje (za razliku od empiristike teorije prema kojoj je ovjekov duh najprije tabula rasa) prihvada K.R. Popper, prema kojem znanje nikad ne poinje od neke nitice, nego od nekog pozadinskog znanja koje se uzima kao osigurano: "Svaki rast znanja sastoji se od poboljanja postojedeg znanje koje se mijenja u nadi da se to vie priblii istini." evolucionizam - pojam oznauje skup nauka filozofskih, politikih, moralnih i religioznih u XIX. i XX. stoljedu, koje se inspiriraju na teoriji evolucije i tumae nastajanje razliitih oblika ivota pa i itave stvarnosti. ex absurdo - (lat. = iz apsurda), tako se oznauje nain dokazivanja neke tvrdnje dokazujudi neistinitost ili neprimjenljivost njezine suprotnosti. Taj se nain dokazivanja esto koristi u geometriji. ex cathedra - (lat. = sa stolice), u izvornom znaenju cathedra je bila stolica s naslonom za ruke koju su koristili uitelji i vane linosti (suci), dok je u krdanskom rjeniku tako nazivana svedenika propovjedaonica ili papinsko prijestolje. Prema nauku Katolike Crkve Papa je nepogreiv kada govori ex cathedra, to jest punim autoritetom svoje vlasti, o pitanjima vjere i dudorea. ex nihilo nihil fit - (lat. = iz niega nita ne nastaje), Aristotel smatra da princip vrijedi samo ako se odnosi na ne-bitak (simpliciter), ali ne na oblik ne-bitka koji je privacija, koji se moe zamisliti i nije kontradikcija, tj. ne odnosi se na prijelaz prouzroen od nekog uzroka iz ne-bida u zbilji (u mogudnosti) u bide u zbilji. T. Akvinski prihvada Aristotelovu interpretaciju, ali istie da to ne vrijedi za boansko stvaranje iz niega.

F
f - ovim se slovom u aristotelovsko-skolastikoj logici oznauje svoenje naina druge, trede i etvrte figure silogizma na nain prve figure Ferio. fakt - (lat. factum = in, djelo, injenica), ono emu se ne moe osporiti postojanje niti ga se moe razliito tumaiti. falacija - (lat. fallacia = lukavtina, obmana), latinski pojam koji oznauje principe sofistikog silogizma. Logika pogreka u zakljuivanju i dokazivanju. Oznauje privid formalne i objektivne istine.

falibilizam - (od lat. falsus = neistinit, laan), stav u teoriji spoznaje prema kojem nije mogude iskljuiti pogreku u

spoznajnoj djelatnosti i znanstvenom istraivanju (C.S. Peirce), stoga su sve znanstvene teorije pribline. falsifikacija - (od lat. falsus = laan, neistinit), logiki proces kojim se neki iskaz dokazuje kao laan. K.R. Popperovo naelo opovrgljivosti (princip falsifikacije), prema kojem je neki iskaz smisaon onda kad moe biti definitivno opovrgnut iskustvom. Postavimo li neku hipotezu, nedemo je nikakvim konanim nizom opaanja modi provjeriti, ali postoji mogudnost da je neko pojedinano opaanje ili niz opaanja definitivno opovrgne. Slaba strana toga principa je to egzistencijalni (singularni) sudovi neogranienog podruja ne daju se konkluzivno falsificirati. fanatizam - (od lat. fanum = sveto mjesto, hram), izvorno pojam oznaavao vjersko oduevljenje, dok u novije vrijeme znai iskrivljenu religioznost koju se povezuje s politikom, ideologijom, magijom, integralizmom, a iskazuje se u pretjeranom zanesenjatvu koje nema razumno objanjenje. fantazija - (gr. = privienje, priin; mata), sposobnost ili aktivnost due koja proizvodi ili stvara slike stvari neovisno o njihovoj prisutnosti. Fantazija je sposobnost duha da odsutne stvari predouje kao prisutne. Radi sposobnosti formiranja slika nazvana je i imaginacija. Kod skolastika, f. je unutarnje osjetilo koje umu predouje sliku osjetnog predmeta opaenog izvanjskim osjetilima. Osjetna slika koju rasvjetljuje djelatni um. fantazma - (gr. = pojava, predodba, matovna slika), proizvod fantazije (imaginacije), sposobnost ili mentalna aktivnost koja proizvodi, uva, reproducira i stvara slike, takoer neovisno o prisutnosti objekata kojima slike odgovaraju. Susret naeg duha i materijalnog svijeta odvija se u "produetku" osjetnog objekta, tj. u "fantazmi" (matovnoj slici), s jedne strane, i pasivnoj modi naeg duha, s druge strane. Aktivnost naeg intelekta dobiva svoj sadraj od osjetne slike, ali tako da u njoj odijeli formu od materije, a ta se forma utiskuje u pasivnu mod naeg duha (trpni um). Zato Aristotel izriito kae: "Bez (osjetne) slike dua ne moe nikad spoznavati" (O dui 431a 17). Tako se ostvaruje imanencija izvanjskog objekta: osjetna forma koju je djelovanje aktivnog uma "dematerijaliziralo" postaje neim to je zbiljski naem umu shvatljivo (intelligibile actu), a time i opdim pojmom. Takav se proces spoznaje zove apstrakcija. fantazmogorija - pojam je koristio A. Schopenhauer za odreivanje izvanjskog svijeta, ukoliko je proizvod uma pomodu kategorije uzronosti. Time je oznaio iluzornim itav svijet fenomena nasuprot volje kao stvari u sebi, usmjerene k slijepoj enji za ivotom. fatalizam - shvadanje po kome svi dogaaji i djelovanja u ovjeku i svijetu ovise o apsolutnom i nespoznatljivom uzroku. Toj nauci krdanstvo suprotstavlja nauk o slobodnoj volji i bojoj providnosti. fatum - (lat. fatum = sudbina, usud), shvadanje da dogaaji i ljudsko djelovanje ovise o apsolutnom uzroku. Fatalizam, za razliku od determinizma, sve dogaaje svodi na jedan nuni uzrok koji moe biti i neka slobodna volja, npr. boja volja. feedback - (engl. = povratno djelovanje), u kibernetici oznauje povratno djelovanje uinka na proizvodni uzrok, mijenjajudi ga. Pojam se koristi osobito u ljudskoj komunikaciji gdje se govori o pozitivnom i negativnom feedbacku u meusobnoj komunikaciji. feminizam - kulturno-politiki pokret ena koji se bori za pravnu, drutvenu i svaku drugu ravnopravnost s mukarcima, nastojedi vrednovati specifini enski identitet.

fenomen - (od gr. = pokazivati se, priinjati se; pojava, ono to se pojavljuje, to je vidljivo), prema

Aristotelu f. je sve ono to se izravno pokazuje osjetilima. Prema Platonu, pojam oznauje nesavreno pojavljivanje tjelesnih stvari, kao istog privida, u usporedbi s idealnim. Prema D. Humeu, odnos sa stvarnodu ostvaruje se preko osjetnih utisaka koji su psiholoki ujedinjeni. Posebno i novo znaenje pojam dobiva u Kantovoj filozofiji. Prema Kantu, f. ukoliko je pojavljivanje stvari, nije objava nekog supstancijalnog identiteta (noumena), neke stvarnosti koju bi trebalo razumjeti kao "stvar u sebi", to ostaje nespoznatljivo, ipak nije radi toga ni plod isto subjektivnog ujedinjenja, nego je neposredna injenica iskustva, sintentizirana "apriornim formama" prostora i vremena, odnosno kategorijalnim formama uma. Prema G.W.F. Hegelu, f. je objava onoga to postoji prema svojoj bitnoj (esencijalnoj) odrednici (determinaciji). Pojam dobiva posebnu vanost u filozofiji E. Husserla i M. Heideggera i ne znai samo pojavljivanje stvari nego na neki nain "stvar u sebi", na neki se nain poistovjeduje s njezinim bitkom. fenomenalizam - (od gr. = pojava), nauka koju je zapoeo Kant istiudi da mi ne moemo spoznati stvari kakve su u sebi, nego kako nam izgledaju na temelju apriorne organizacije nae svijesti. Fenomenalizam je i svaka filozofska nauka prema kojoj stvarnost ne postoji u sebi samoj, nego samo kao fenomen u prostoru i vremenu. Fenomenalizam promatra ono to se neposredno pokazuje osjetnom ili intelektualnom spoznavatelju, a nije mu vano promatranje stvarnosti kao spoznatljivog bida u sebi i po sebi. Fenomenizam se pojavljuje kao spoznajna teorija. fenomenologija - nauka (zaetnik je E. Husserl) o metodi spoznavanja iste biti (Wesen) i istog sadraja (Eidos). fenomenoloka metoda - za razliku od indukcije i dedukcije opisuje injenice koje su povezane s nutarnjim ili vanjskim iskustvom. ferio - mnemotehniki konvencionalni pojam koji oznauje etvrti modus prve silogistike figure koji ima strukturu: veda premisa univerzalna i negativna; manja premisa partikularna i pozitivna; partikularan i negativan zakljuak. Npr. Nijedan M nije P. Neki S su M. Neki S nisu P. (MeP-SiM-SoP). fideizam - (od lat. fides = uzdanje, vjera), nauk ili ponaanje koje prebacuje na vjeru ili objavu ono to spada na razum i filozofiju. Prema fideistima, ne moe se dodi do istine bez obradanja vjeri; apsolutiziraju ulogu vjere u spoznaji metafizikih i religioznih istina. Fideistie tendencije su uvijek bile prisutne u teologiji, npr. Tertullijan, P. Damijani, W. Ockham, M. Luter, K. Barth... fides quaerens intellectum - (lat. = vjera koja trai razum), izraz kojim se izrie potreba da se vjera razumski opravda. figura - (lat.; gr = vanjski oblik, spoljana slika, prilika), oznauje vanjski izgled, spoljanost, nekog predmeta. U logici se govori o "figurama", a odnosi se na silogizam i oznauje poseban oblik ovisno od toga koje mjesto u premisama zauzima srednji pojam (medium). Prve tri potjeu od Aristotela, a etvrta od Galena. Pravila logi. figura: Prva figura: manja premisa mora biti afirmativna. Veda premisa mora biti univerzalna. (M-S, S-M, S-P). Druga figura: jedna premisa mora biti negativna. Veda premisa mora biti univerzalna. (P-M, S-M, S-P). Treda figura: manja premisa mora biti afirmativna. (M-P, M-S, S-P). etvrta figura: ako je veda premisa afirmativna, manja mora biti univerzalna. (P-M, M-S, S-P). Ako je jedna premisa negativna, veda mora biti univerzalna. fikcija - (od lat. fingo 3. = tvoriti, praviti; izmiljati), zamiljanje da postoji neto ega nema ili ije je postojanja nemogude i protuslovno. fiksizam - za razliku od evoluzionizma, nauava da su sve ivotinjske i biljne vrste stvorene onakve kakve su sada. Neke su vrste mogle ieznuti, no nijedna nova nije mogla nastati, niti je mogla nastati iz promjena prijanjih vrsta.

filantropija - (gr. = ljubav prema ljudima, ovjekoljublje), u etici oznauje dobrohotno ponaanje

prema drugim ljudima, osobito prema siromanima i slabima. U krdanstvu se govori o ljubavi prema blinjemu caritas. filogeneza - (od gr. = vrsta i = porijeklo), razvoj vrste od njezinog pojavljivanja do sada, a ontogeneza je razvoj jednog organizma od embrija i dalje. filozofem - (gr.), pojam se koristi u znaenju filozofska teorija ili nauka. U Aristotelovoj logici (Top. VIII, 11, 162 a 1519) oznauje znanstveni i dokazni silogizam (), suprotno od epikerma ili dijalektikog () i retorikog silogizma, ili od aporije () kojom se daje jednaka vrijednost dvjema suprotnim tvrdnjama. filozofija - (gr. = ljubav prema mudrosti), pojam se pripisuje Pitagori (6. st. pr. Kr.). Filozofija, mudroslovlje, jest spoznaja svih stvari po njihovim uzrocima, pomodu naravnog svjetla razuma. Za razliku od drugih znanosti koje prouavaju odreeno podruje stvarnosti, filozofija prouava cjelokupnu stvarnost. Kao posebna intelektualna aktivnost i kao oblik znanstveno organiziranog znanja, nastaje u staroj Grkoj i tipian je europski fenomen, ne nijeudi da i u drugim kulturama postoje elementi filozofskog znanja. filozofija (analitika) - uobiajen naziv za vrlo razliite filozofske struje koje su se poetkom 20-tog stoljeda javile na njemakom i anglosaksonskom govornom podruju. Ponekad se koristi naziv filozofija jezika" da bi se naglasio prvi predmet, a i najranije podruje interesa, kao i naziv jezino-analitika filozofija" da bi se uz prvi predmet naglasila i metoda istraivanja. Uz jezik i analizu postoje barem jo tri elementa koja ine pokret analitike filozofije" posebnim: lingvistika, rezultati istraivanja prirodnih znanosti, zdravo razumske intuicije ili vjerovanja kojima se prirodoznanstvena rjeenja, kroz integrativnu analitiku filozofiju, ili suprotstavljaju ili nastoje s njima dovesti u sklad. Neka od filozofskih strujanja koja su pogodovala razvitku analitike filozofije" su: idealizam (kao znaajno stajalite na kontinentu, tako i u SAD i Velikoj Britaniji), empiriokriticizam (E. Mach, R. Avenarius i uopde znanstveni napredak tijekom 19. i poetkom XX. stoljeda kroz teoriju evolucije, teoriju relativnosti, psihoanalizu, i sl.), logika istraivanja prije i za vrijeme G. Fregeova rada (Hamilton, G. Boole, J. Venn, L. Carroll, Ch. Peirce, ali i logika istraivanja G. Fregea, E. Husserla, B. Russella, itd.). Vedina analitiara smatra da povijest analitike filozofije" zapoinje objavljivanjem Fregeova lanka O znaenju" (1892.), te lanaka drugih analitiara, primjerice Russellovim lankom O oznaavanju" (1905.) i Wittgensteinovim djelom Tractatus logico-philosophicus" (1921./1922.), itd. Potom slijedi razdoblje Bekog kruga" (vidi: B. Berid: Filozofija Bekog kruga). Ako se analitika filozofija" shvati kao jedan povijesno-filozofski pokret onda se moe ugrubo, radi preglednosti, podijeliti u slijededa razdoblja: razdoblje zaetaka (G. Frege, B. Russell, G.E. Moore), razdoblje utjecaja Wittgensteinove filozofije (ovo razdoblje je teko vremenski odrediti zbog toga to je za ivota malo objavljivao, a jednako je snano utjecao svojim djelima i nakon smrti), razdoblje utjecaja Oxfordske kole, razdoblje utjecaja W.V.O. Quineove filozofije, i razdoblje utjecaja mlaih filozofa nakon Quinea (S. Kripke, D. Davidson, H. Putnam i drugi). Poznato je da za filozofiju jezika ne postoji obuhvatan zbornik tekstova no, valja konzultirati: B. Hale, C. Wright: A Companion to the Philosophy of Language, 1997. kao i cijeli niz uvoda. filozofija (aporetika) - sinonim za skeptiku filozofiju, kao metodu ili sistem opde sumnje. filozofija djelovanja - oznauje misaone pravce koji se suprotstavljaju antikom intelektualizmu i nastoje u praktinom djelovanju nadi pristup moralnim i metafizikim istinama. filozofija (hermetika) - poznata je i pod nazivom hermetizam, a predstavlja filozofsko-religijski nauk koji se proirio u kasnoj antici, poevi od drugog stoljeda u dva osnovna oblika: jedan vie popularan, proet okultizmom, i drugi, ueniji, razloen u spisima Corpus Hermeticum i Asclepius (v. hermetiki spisi). Vanost hermetike filozofije nije toliko spekulativna nego povijesna jer odraava duhovni mentalitet kasne antike. filozofija jezika (u okviru analitike filozofije) - najire i najstarije podruje interesa analitikih filozofa. Unutar

problema jezika u prvi plan je doao semantiki problem (problem odnosa jezika i onoga to zadana jezina jedinica oznaava), iako su kasnije proirena podruja zanimanja na sintaktiku i na pragmatiku. Razlikuje se filozofija logikog ili uopde znanstvenog kao umjetnog jezika (Beki krug, napose R. Carnap) i filozofija obinog jezika (Oxfordska kola, L. Wittgenstein) (N. Mievid: Filozofija jezika, 2003.). filozofija obinog jezika (Oxfordska kola) - nastoji povezati utjecaj starijeg L. Wittgensteina i G.E. Moorea: pravilnu uporabu i time smisao znaajnih izraza treba odrediti bez fiksne metode i bez apriorno utvrenih (pozitivistikih aksioma). Ta je kola nedogmatina i ne iskljuuje ved unaprijed svaku metafiziku, ali se u njoj ipak osjedaju jake sklonosti prema empiristikom-pozitivistikom i filolokom umjesto filozofskom istraivanju. Ime je dobila po glavnim predstavnicima, nakon Wittgensteina, G. Ryle, P. Strawson, J.L. Austin, P. Grice koji su svi radili na sveuilitu Oxford. (L. Wittgenstein: Filozofijska istraivanja, J.L. Austin: How to do things with words, P.F. Strawson: Analiza i metafizika, napose 1. i 2. poglavlje). filozofija (krdanska) - oznauje filozofiju koju implicitno ili eksplicitno zastupa krdanstvo, odnosno filozofija koja je u skladu (svjesno ili nesvjesno) s krdanskom porukom. Prema enciklici Fides et ratio (br. 76), naziv krdanska filozofija je opravdan, premda ne oznauje neku slubenu crkvenu filozofiju. Tim se nazivom eli naznaiti krdansko filozofiranje, filozofska spekulacija zamiljena u ivom zajednitvu s vjerom, te obuhvatiti sve vanije razvoje filozofskog miljenja koje se ne bi ostvarilo bez, izravne ili neizravne, podrke krdanske vjere. filozofija (perennis) - odnosi se na filozofiju koja je, unato mnogim promjenama u vremenu i prostoru, i unato razliitim pa i oprenim smjerovima, kulturama i civilizacijama, ostala nepromijenjena barem u svojim temeljnim postavkama. Izraz je prvi uveo Augustinus Steuchus u djelu: "De perenni philosophia libri X" (Lyon, 1540) filozofija povijesti - tako je naslovio jedno svoje djelo Voltaire (Philosophie de l'histoire, 1756.), tradicionalno oznauje zasebnu filozofsku disciplinu koja nastoji spoznati bit i smisao povijesti (ponekad nazivana i metafizika povijesti), a u novije vrijeme f.p. znai ispitivanje vrijednosti, granice i dosega povijesnih spoznaja (nazvana i logika povijesti). Prvi primjer filozofije povijesti nalazimo u Bojoj dravi, sv. Augustina, u kojem on nastoji dati filozofskoteoloko znaenje slijeda i tijeka dogaaja u vremenu. filozofija prava - filozofska disciplina koja istrauje teoretske i metodoloke temelje prava. filozofija (prva) - tako je Aristotel nazvao dio svoje teoretske filozofije koja se bavi nepromjenjivim bidem (Bogom) ili bidem kao takvim, za razliku od "druge" tj. fizike i matematike. Taj je spis Andronik s Roda (u 1. st. p. K.) nazvao metafizika. filozofija religije (u okviru analitike filozofije) - smjetena je na sjecitu klasinih nastojanja (nova opravdanja klasinih dokaza Boje opstojnosti), suvremenih nastojanja (jezina analiza religijskog jezika, izazov znanosti, problem verifikacije i sl.) i novih smjerova i naina argumentiranja (W.P. Alston, R. Swinburne, A. Plantinga) i kritiziranja.

filozofija (skolastika) - grka filozofija, navlastito Aristotelova, proidena i obogadena naukom Otaca, produbljena i

znanstveno razvijena u srednjem vijeku, osobito po velikim umovima poput T. Akvinskog, i koja se razvijala sve do naih dana osobito u katolikim kolama. filozofija (transcendentalna) - tim se pojmom obino oznauje Kantova filozofija o apriornoj i transcendentalnoj spoznaji. filozofija znanosti - disciplina koja studira stanje znanstvenih teorija. filozofska antropologija - v. antropologija. finalizam - (od lat. finis = mea; cilj, svrha), shvadanje prema kojem postoji svrnost (finalnost) u stvarnosti, u itavom svemiru, a ne samo u svjesnom ljudskom djelovanju. finalni uzrok - (lat. causa finalis), cilj poradi ega neto biva ili poradi ega tvorni uzrok djeluje (id, quod seu cuius gratia aliquid fit: id cuius gratia causa efficiens operatur). V. causa. finalnost - (lat. finis = cilj, svrha; gr. ), u klasinoj se filozofiji princip finalnosti izrie formulom: "ome agens agit propter finem = svaki djelatnik djeluje svrhovito". Finalnost se pripisuje svakom dogaaju ili procesu koji je usmjeren ili voen nekom svrhom. To vrijedi osobito za ljudsko djelovanje. fiziko - tjelesno, suprotan pojam od duevno, psihiko ili drutveno. fiziki indeterminizam - teorija prema kojoj je teoretski nemogude mjeriti, simultano i bez pogreke, fizike veliine neke subatomarne estice, npr. njezinu brzinu i mjesto. fizika - (gr. = priroda), u najirem znaenju fizika je studij ili znanost o prirodi. je naziv Aristotelovih knjiga o filozofiji prirode. fizikalizam - (od gr. = priroen), pojam koriste filozofi Bekog kruga (Carnap i Neurath), a odnosi se na svoenje psihikih fenomena na njihov fiziki vidik. fiziologija - pojam kojim ved od Aristotela oznauje pokuaj tumaenja funkcije razliitih prirodnih pojava traedi njihov uzrok i materijalnu strukturu. Danas oznauje znanost koja se bavi prouavanjem organa i njihova svrhovitog djelovanja u ivom organizmu. fizis - (gr. ), v. priroda. fonem - najmanja odvojiva jedinica govora (glas). U fonologiji, najmanji uzastopni glasovni razlikovni element u nekom jeziku (npr. para - bara). fonologija - znanost koja u jeziku prouava zvukove s obzirom na njihovu ulogu unutar jezinog sustava i komunikacije.

forma - (lat. forma = lik, oblik, odrednica, oblikovnica; gr. , , ), nutarnji odreujudi i usavravajudi

princip (poelo) egzistencije bilo koje odreene esencije. Inteligibilna struktura, karakteristike koje konstituiraju supstanciju ili vrstu supstancije, ukoliko se razlikuje od materije u kojoj su te karakteristike utjelovljene. U materijalnim bidima forma je akt materije, konstitutivni element supstancije i princip njezina djelovanja. U Aristotelovoj metafizici oznauje "bit svake stvari i prvu supstanciju", ili "prvi in nekog tijela". Sva su materijalna bida sastavljena od dva temeljna principa: materije kao pasivnog i forme kao aktivnog principa. U modernoj filozofiji forma postaje sinonim za figuru ili strukturu. Prema Kantu, iste, odnosno apriorne forme, osjetne spoznaje jesu prostor, vrijeme i kategorije. formalitas - skolastiki izraz kojim se oznauje vidik pod kojim se promatra neki predmet, a ne kako je on u sebi. Ista se stvarnost (materijalni objekt) moe promatrati s razliitih stajalita. formaliter - skolastiki izraz koji znai neto u "pravom smislu", to jest na isti nain kako je neto shvadeno. Tako je na primjer ovjek u pravom smislu (formaliter) ovjek, a u ne-formalnom lav. Neki predikat se formaliter pridaje nekom subjektu, kad se to zbiva prema formi ili razlogu koji termin izrie. Formaliter je suprotno od metaphorice i materialiter. formalizam - svaka teorija koja daje prednost istraivanju forme, kao neemu izvanjskom, umjesto supstancije kao vanijoj i vrednijoj. Pojam je poprimio i negativno znaenje u smislu davanja vanosti vanjtini i nebitnom. formalni objekt - v. objekt. formalni uzrok - (lat. causa formalis), unutarnja zbiljnost po kojoj neka stvar jest ono to jest, u podruju supstancije ili akcidenata. Ono ime se tvorivo nekoga bida podvrgava zamisli koja upravlja djelovanjem proizvodnog uzroka, v. causa. formalno - pojam oznauje sve ono to je povezano uz formu (u aristotelovskom smislu), a suprotno je materijalnom. frankfurtska kola - izraz s kojim se oznauje grupa njemakih filozofa koji su tridesetih i etrdesetih godina XX. stoljeda dali znaajan doprinos "kritikoj teoriji". Izmeu ostalih to su: M. Horkheimer, H. Marcuse i Th. W. Adorno. fronezis - (gr. = miljenje, pamet, razboritost), ovaj grki pojam koristi Aristotel da njime oznai onu krepost koja zauzima tako vanu ulogu da se identificira s praktinim umom, to suvremeni jezici izriu rijeima mudrost ili razboritost.

frustracija - (lat. frustra = uzalud, badava), pojam je poeo koristiti S. Freud, a u psihologiji oznauje stanje nezadovoljstva i osjedaj nemodi u postizavanju odreenog cilja ili svrhe, radi subjektivne nesposobnosti ili objektivne nemogudnosti. fundacionalizam - jedna od temeljnih epistemolokih teorija analitike epistemologije iako se nalazi ved kod Aristotela, T. Akvinskog, R. Descartesa i G.W. Lebniza. Fundacionalizam se bavi strukturom sustava opravdanog vjerovanja koju posjeduje zadani individuum, pri emu je svaki takav sustav podijeljen na temeljna vjerovanja i nadstrukturu. Nadstruktura ovisi o temelju s obzirom na opravdanost, ali ne i obratno. Temeljna vjerovanja su neposredno opravdana, dok su ostala posredno opravdana preko temeljnih vjerovanja ili preko nekih iz nadstrukture koja su opet utemeljena na temeljnim vjerovanjima. Postoje razliite vrste fundacionalizma: klasini, moderni i suvremeni.

fundament - (lat. fundamentum = temelj, osnova), prema Aristotelu, je ono po emu neto jest, nastaje ili se

spoznaje. Skolastiki latinski jezik koristi izraz ratio (razlog) essendi, fiendi, cognoscendi. fundamentalizam - nastojanje da se potpuno i neposredno ostvari neko uvjerenje, vjerovanje, politiki sustav, apsolutizirajudi istinitost i valjanost vlastitih stavova. fundamentum in re - (lat. = temeljem u stvarnosti), skolastiki izraz, osobito u raspravi o vrijednosti pojmova, kojim se istie da se neto temelji na stvarnosti i da nije samo plod pukog umovanja ili proizvoljnog zakljuivanja. funkcija - kao i u matematici, pojam u logici moemo promatrati kao iskaznu funkciju s varijablom koja za svaki argument svoga vrijednosnog podruja daje istinit ili neistinit iskaz. Podruje vrijednosti je onaj skup argumenata koji se uopde mogu uvrstiti, a kao iskaz vrijede samo one jezine tvorevine za koje se smisaono moe redi da su istinite odnosno neistinite. funkcionalizam - u lingvistici oznauje studij jezika polazedi od komunikacijskih namjera i funkcija. U psihologiji oznauje studij mentalnih procesa, nastojedi osvijetliti njihovu ulogu u prilagoavanju. U sociologiji oznauje teorije tumaenja drutvene strukture ljudskih grupa i ponaanja pojedinaca. funktor - izrazi koji slue za blie odreivanje ili objanjenje argumenata. Iskazni funktori su ona vrsta funktora koji povezuju ili preoblikuju iskaze u nove iskaze. Istinitosno-vrijednosni funktori su oni kojim argumenti imaju istinitosne vrijednosti. futuribilia - (od lat. futura = bududnost), ini ili uinci slobodnih i kontingentnih uzroka, koji bi se ostvarili samo ako bi njihov uzrok bio stavljen u odreene uvjete, u koje stvarno nikada nede biti postavljen.

G
generalizacija - umski postupak apstrakcije kojim se ide od konkretnog k opdem; logiki postupak zakljuivanja indukcijom kojim se slue osobito prirodne znanosti. Polazedi od odreenog broja pojedinanih objekata misao izdvaja zajednike oznake svim promatranim predmetima, a izostavlja koji se pojavljuju samo u nekima. generalno - (od lat. generalis = opdenit, opdi), odnosi se na rod i ono to je opdenito, pojam je suprotan od specijalno i individualno. genetiki inenjering - skup tehnologija koje omoguduju laboratorijsku proizvodnju novih kombinacija u DNK (u genima), koje odreuju oznake neke vrste ili pojedinca i njihovo unoenje u ivi organizam. G. i. se poeo razvijati sedamdesetih godina 20. stoljeda, a radi mogudnosti zloporabe, izazvao je mnoge dileme etike, religiozne i pravne. Tim se podrujem bavi nova znanost bioetika. geneza - (od gr. = postanak, raanje), opdenito naznauje porijeklo, raanje, proizlaenje, izvorno nastajanje neega. Aristotel koristi pojam u smislu raanja (Fiz., V, 1, 225 a 12). U idovsko-krdanskoj tradiciji g. je naziv za prvu knjigu Biblije (Knjiga postanka), u kojoj je opisan poetak svijeta i ovjeka. genius malignus - (lat. = zao duh), R. Descartesov izraz koji on navodi u Meditacijama o prvoj filozofiji" kao hipotezu u tumaenju zato u najjednostavnijim zakljuivanjima pravimo zablude, tj. mogudnost da nas vara neki zao genij (genius malignus). genotip - skup psiho-somatskog nasljea nekog pojedinca.

genus - (lat.; gr. = rod, vrsta), u logici oznauje rodni pojam. G. je ono to se o mnogima izrie kao neto nepotpuno ili kao dio biti koji se moe dalje odrediti. Aristotel ga definira kao ono to se bitno pridaje mnogima koji se meusobno specifino razlikuju. geocentrizam - (od gr. = zemlja i lat. centrum = sredite), uenje da je zemlja sredite svemira. gibanje - (gr. ; lat. motus), susljedni prijelaz iz jednog mjesta na drugo (transitus continuus et successivus ab uno loco in alium locum). Od prvotnog znaenja promjene prilika nekog tijela u prostoru pojam u antikoj filozofiji (Parmenid, Heraklit) poprima znaenje promjene opdenito, a osobito one koja je mjerljiva u vremenu. Prema Aristotelu gibanje je: actus entis in potentia quatenus est in potentia. glazba - v. muzika. globalizacija - u sociologiji oznauje proces sve vedeg povezivanja, komunikacije i meusobne ovisnosti naroda, u razliitim oblastima na itavoj zemlji, stvarajudi jedno "globalno drutvo". gnosticizam - religiozna tendencija sinkretistikog tipa koja bijae jako rairena na poetku krdanstva (osobito u II. stoljedu), izraena u mnotvu razliitih struja. Zajedniki element raznim gnostikim strujama je inzistiranje na "spoznajnom" elementu, shvadenom kao iluminacija koju posjeduju rijetki i izabrani. Prisutan je i naglaeni dualizam materije i due, duha i tijela. gnoseologija - (od gr. = spoznaja), spoznajna teorija i filozofska disciplina koja prouava mogudnost, smisao, domet i valjanost ljudske spoznaje. G. kao znanstvena disciplina ispituje narav, definiciju spoznaje i njezino opravdanje i nastoji odgovoriti na izazov skepticizma. E. nastoji pokazati vrijednost ljudske spoznaje, ispituje njezin opseg, granice i izvore. gnoza - (gr. = spoznaja, znanje), u rjeniku ranokrdanskih religioznih pokreta, osobito heretikih, pojam ne oznauje samo spoznaju kao umnu sposobnost, nego dobiva religiozno znaenje spasenjske spoznaje. Pojmom gnoza oznaavan je poseban oblik spoznaje boanskih tajni, pridran za povlateni sloj "izabranih". Gnoza je prvo bila prisutna u pitagorevskim i orfikim skupinama, a poseban procvat doivljava u prvim stoljedima krdanstva kada bijae i izvor mnogim sektama i herezama. govor - izvanjsko priopdavanje misli drugima pomodu izvanjskih (tvarnih) znakova. Govor je iskljuivo ljudska sposobnost komuniciranja s drugim ljudima preko konvencionalnih znakova, osobito izgovorenim ili napisanim rijeima. Govor moe biti: gestikularni - upotrebljava pokrete raznih dijelova tijela (lica, ruku, oiju...); pisani - koristi pisane znakove; usmeni - se slui artikuliranim glasovima (rijeima) kao nositeljima znaenja. Govorom se pozabavila osobito suvremena filozofija. Lingvistika je znanost koja prouava govor. V. jezik. govorni in - (engl. speech acts), jedinstveno ostvarenje govora, to postavlja izreeno u odnos s govornikom i njegovom govornom sposobnodu. grafem - pismena predodba glasa, slovo koje odgovara odreenom fonemu. grafologija - (od gr. = piem i = govor), disciplina koja prouava rukopis. graanska prava - skup prava graanina kojim se priznaje mogudnost da svaka osoba odluuje u punoj slobodi o svome ivotu s obzirom na ono to se ne odnosi na druge pojedince ili dravu. Takva su osobna prava: pravo stanovanja, kretanja, udruivanja, vjerske pripadnosti, izraavanje miljenja. Treba ih razlikovati od politikih i drutveno-ekonomskih prava.

gramatika - tako je naslovio svoj spis gramatiar Dionisio Trace (2. st. pr. Kr.). Gramatika je jezino istraivanje koje obuhvada morfologiju i sintaksu te utvruje jezina pravila. grijeh - djelovanje protiv vrednota, voljno krenje neke norme na moralnom ili pravnom podruju. Prema Bibliji, oznauje slobodni neposluh Bogu krenjem zakona s posljedicama u moralnom redu i spasenju. Temeljna poruka krdanstva je osloboenje od istonog i osobnih grijeha. Antika filozofija praktiki nije poznavala ovakav pojam grijeha. grupa - u sociologiji oznauje skupinu osoba koje se izravno poznaju, imaju zajednike interese, zauzimaju isti status u drutvu, imaju zajednike osobne oznake koje ih ujedinjuju ili tee istom cilju.

H
habitus - (lat. habitus = dranje tijela, nonja, narav; gr. = dranje, stanje, sposobnost), stanje pripravnosti, sposobnost, sklonost. Prema Aristotelu, h. je jedan od sedam relativnih akcidenata, prva vrsta kvalitete (Kat. 8, 8b 26), oznauje in posjedovanja, stalno stanje, dranje, djelovanje. Kod T. Akvinskog: h. je podloga (sposobnost) neega, neko svojstvo. Razlikuje se od ostalih vrsta kvaliteta ukoliko je nain ili akcidentalno odreenje nekog subjekta vezano uz njegovu narav, a ne uz neko njegovo posebno djelovanje. Opdenito: h. je ukupnost tjelesnih i psihikih osobina. haecceitas - (od lat haec = ova), tim je novolatinskim pojmom D. Skot nekad razumijevao individuaciju, a nekad naelo individuacije. Nije neka "res", nego "formalitas", tj. element, realni entitet (ontoloki, a ne jednostavno logiki), nakon generike i specifine formalnosti, zadnji koji konstituira supstancijalnost svakog bida. harmonia praestabilita - (lat. = predodreeni sklad), tim je pojmom G.W. Leibniz oznaavao odnos meu monadama, jednostavnim i nepromjenjivim supstancijama, koje nisu u stanju meusobno komunicirati niti utjecati jedna na drugu. Njihov se meusobni odnos dogaa prema zakonu i opdoj svrsi koje je odredio Bog, vrhovna monada, o kome ovise pojedine monade. Bog je tako stvorio svaku monadu da stanju svake odgovara paralelno stanje svih ostalih. Zakljuak je da ne postoji meusobni utjecaj meu monadama, on je samo privid (to vrijedi i za odnos due i tijela). harmonija - (od gr. = radost, veselje, sklad), iz glazbenog je podruja pojam preuzet u kozmologiju i tipian je grki izriaj organikog, harmonikog, shvadanja svemira. Harmonija je proporcionalni sklad, prema odreenim odnosima, meu dijelovima koji ine cjelinu. Kao red po kojem razliite funkcije nekog bida ili sustava djeluju svrhovito, harmonija omoguduje jednodu u mnotvenosti. hedonizam - (od gr. = uitak), moralni stav koji poistovjeduje dobro s uitkom. Pojam h. nainjen je u XIX. stoljedu kao zajedniki naziv za sline etike poglede koji su u povijesti poprimili razne oblike. Hedonizam je nauka koja tvrdi da je dobro uitak i da uitak predstavlja kriterij moralnog izbora. U antici osobiti predstavnici h. bili su epikurejci. H. ne treba poistovjetiti ni mijeati s eudajmonizmom ili utilitarizmom. hegelijanizam - utjecaj G.W.F. Hegelove filozofije, osobito u Njemakoj, gdje su se ubrzo formirale dvije struje "desna" i "lijeva". hegemonija - (od gr. = zapovjednitvo, voenje, vrhovna vlast), pojam se koristio prvotno na politikovojnom podruju, a kasnije postaje vaan u marksizmu za izraavanje prevlasti jednog drutvenog sloja nad drugim.

heliocentrizam - (od gr. = sunce i lat. centrum = sredite), sustav koji je zasnovao Kopernik a stavlja sunce kao sredite. Suprotan pojam je geocentrizam. hereditarno - (od lat. hereditas = nasljedstvo), ono to iva bida bioloki (genetski) nasljeuju od roditelja. hereza - (gr. = izbor), ved u kasnom idovstvu oznauje struju koja se razlikuje i odvaja od zajednike tradicije ili doktrinarnu struju koju treba pobijediti. U krdanstvu pojam oznauje drukiji nauk od objavljenog, slubeno proglaenog ili tradicionalno prihvadenog. hermeneutika - (od gr. = vjetina tumaenja), nauka o razumijevanju, pravilnom tumaenju ili interpretaciji osobito starih tekstova (napose Biblije), pismenih dokumenata i pismenih izvora, (osobito u povijesnim znanostima), da bi se dolo do otkrivanja i interpretacije izvornog smisla nekog teksta. U krdanskoj tradiciji pojam oznauje teoloku disciplinu koja postavlja pravila i metodu za ispravno tumaenje Biblije. Zahvaljujudi nekim suvremenim filozofima (H.G. Gadamer, Pareyson, Ricoeur) pojam je dobio ire i dublje znaenje. hermeneutiki krug - oznauje strukturu procesa tumaenja u hermeneutikoj filozofiji, prema kojoj se neto moe razumjeti ili protumaiti samo ako se u odreenoj mjeri ved prije-razumjelo. hermetiki spisi - naziv za zbirku tekstova na grkom jeziku, razliitih i nepoznatih autora, vjerojatno grkih, koju su bili pripisivani mitskom Hermesu Trismegistosu (Triput-velik). Spisi su nastali u ambijentu grko-rimske kulture poevi od 2. stoljeda. Ti se tekstovi mogu podijeliti u dvije tematske skupine: traktati s magijskom, alkemijskom, astrolokom i opde okultnom tematikom; i niz tekstova koji sadre uglavnom filozofsko-religioznu tematiku. Od hermetikih se spisa sauvalo 17 traktata na grkom, u obliku dijaloga ili govora, a ine tzv. Corpus hermeticum; osamnaesti traktat nazvan Asclepius je sauvan samo u latinskom prijevodu; te zbirka Fragmenata koje je sakupi Stobej. H. s. su bili djelomino poznati u Srednjem vijeku, a dobivaju iznimnu vanost u humanistiko-renesansnom razdoblju kada su prevedeni na latinski (M. Ficino) i uivali veliki ugled kod mnogih renesansnih filozofa osobito kod naega F. Petrida. heteronomija - (od gr. = razliito i = zakon), je utemeljenje moralnog zakona izvan subjekta, oznauje ovisnost o nekom izvanjskom zakonu, za razliku od autonomije, odnosno sposobnosti samoodreenja prema vlastitom zakonu. heuristika - (od gr. = traim, istraujem), opdenito znai umijede dobrog voenja znanstvenog ili filozofskog istraivanja. Sve ono to se odnosi na metodu, naela, pravila i tehnike koje se poduzimaju u novim otkridima i rjeavanju problema. hexis - (gr. = trajna navika; lat. habitus), pojam, u predsokratikoj filozofiji, oznaava bit (esenciju) u fizikom smislu i naravnu dispoziciju u etikom smislu. Kod Platona se nalazi u oba znaenja, a tek kod Aristotela dobiva tehniko znaenje trajne navike, proizale iz vjebanja, koje postaje osnova za krepost (Et. Nic., II, 4, 1105 b 25-26). hic et nunc - (lat. = ovdje i sada), prostorno-vremenska odreenost neke stvari. hijerarhija - (od gr. = sveto i = predvoditi, zapovijedati), izvorno znai vlast svedenstva odnosno svetog, a u prenesenom se smislu govori o hijerarhiji vrednota ili politikoj hijerarhiji. hilemorfizam - (od gr. = tvar i = oblik), aristotelovsko-skolastiki nauk o metafizikom zasnivanju naravnih tijela od "prve materije", koja je potencijalno i odredivo poelo, i "supstancijalne forme", koja je zbiljsko i odreujude poelo. Oni su supstancijalni principi tijela. Svako tijelo, i ono najelementarnije, sastavljeno je od dvostrukog principa jednog mogudeg i drugog stvarnog koji ga zasnivaju iznutra kao posljednji konstitutivi.

hilozoizam - (od gr. = materija i = ivot), nauk po kojoj je ivot konaturalan materiji, a nije plod neke izvanjske intervencije neega to bi bilo drugaije naravi. Pojam je sloio engleski neoplatoniar R. Cudworth. hipostaza - (od. gr. ; lat. suppositum = podloga, osnova), pojam je koristio Plotin za oznaavanje triju glavnih supstancija inteligibilnog svijeta (Jedno, Intelekt i Dua). H. se u filozofiji ponekad koristi za oznaku onoga to stvarno jest, za razliku od privida. U tom je smislu hipostaza individualna, potpuna i totalno samostalna supstancija (Substantia singularis, completa, tota in se). U teolokoj terminologiji dobiva znaenje suprotno od i , paralelno s latinskim izrazom persona (osoba). Osobitu vanost pojam dobiva u teologiji o Trojstvu, koja nauava da je u Bogu jedna narav i tri osobe (Otac, Sin i Duh Sveti). Takoer se govori i o hipostatskom sjedinjenju u Kristu, tj. dvije naravi (ljudska i boanska) ujedinjene su u jednoj hipostazi (osobi). hipotetino - oznaka za iskaze koji ne pretendiraju na apsolutnu i konanu istinitost, uvijek su otvoreni provjeri. U tradicionalnoj logici naziva se hipotetski sud onaj u kojem se ovisnost postojanja subjekta, ili nekog njegova atributa, ovisi o postojanju nekog drugog subjekta ili atributa (npr. Ako je A C, B je D). Hipotetski silogizam je onaj kod kojeg su jedna ili obje premise hipotetski sudovi. edi je sluaj onaj kod kojeg je jedna premisa hipotetska. (Primjer hipotetskog silogizma: ako kia pada ulice su mokre. Kia pada. Dakle, ulice su mokre). hipotetska sigurnost - pristanak na neki iskaz koji se temelji na nepotpunoj evidenciji, na konvergenciji raznih vjerojatnosti. hipoteza - (od gr. = pretpostavka), nedokazani stav koji ne iskljuuje mogudnost da se, kod daljnjeg istraivanja, suprotno pokae kao istinito. Ipak se privremeno uzima kao istinita (vjerojatna) jer na prikladan nain objanjava neke injenice. Hipoteza pretpostavlja vjerojatne uzroke za oite uinke. historicizam - pojam je vieznaan. Oznauje svaku obnovu povijesnih studija, potom promatranje uloge povijesti u ovjekovu ivotu. Zaetnik historicizma G.B. Vico, zanemarujudi spoznajne vrijednosti matematike i prirodnih znanosti, priklanja se "novoj znanosti" koja se okrede konkretnom ljudskom djelovanju i "idealnoj povijesti", kako se pokazuje u tijeku civilizacije. Historicizam je i oblik povijesnog relativizma koji u svojoj filozofiji zastupa W. Dilthey. holizam - teorija da je ivi organizam cjelina, a ne jednostavni zbroj ili rezultat svojih dijelova. Cjelina je vie od zbroja dijelova, stoga holizam naglaava jedinstvenost, cjelovitost, individualnost i novost ivog organizma protivedi se shvadanju da je on jednostavni rezultat vlastitih dijelova. homo homini lupus - (lat. = ovjek je ovjeku vuk), izraz je od Plauta preuzeo Th. Hobbes (De cive, c. 1) da bi oznaio ovjekovo izvorno stanje, sa sociolokog gledita, u kome vladaju egoistiki instinkti koji dovode do trajnog sukoba meu ljudima. homonimija - pojava u lingvistici kada se neke rijei izgovaraju jednako premda imaju potpuno razliito znaenje ili se razliito piu. hrabrost - jedna od etiriju dudorednih kreposti. Njezina je oznaka ustrajnost, koja pomae u postizavanju i ouvanju nekog dobra u iznimno tekim i opasnim prilikama. humanizam - (od lat. humanitas = ovjenost, ljudskost), u opdem znaenju oznauje svako miljenje koje vrednuje ovjeka u svim njegovim izvornim odrednicama. Oznauje i kulturno razdoblje u XV. i XVI. stoljedu, osobito u Italiji, kada se kroz oivljavanje antike kulture revalorizira ljudsku aktivnost i osobnost na svim podrujima ivota. Pojam je sainio njemaki pedagog F.J. Niethammer 1808. da bi oznaio vanost grkih i latinskih klasika u obrazovanju.

Humeov zakon - D. Hume je smatrao da je neopravdano i nezamislivo da se treba-iskazi izvode iz njima potpuno razliitih jest-iskaza . Najvaniji prigovor tom stajalitu je uputio J.R. Searle tvrdedi da se iz znaenja rijei obedati", tj. iz injenice da je netko neto obedao moe zakljuiti na deontiki iskaz da dotini treba ispuniti obedanje. hyle - (gr. = tvar), materija koja se u antikoj filozofiji nije suprotstavljala duhu, nego formi, pa bi hyle bila ona neodreena osnova svega materijalnog koju forma odreuje.

I
i - slovom I - (drugi vokal lat. glagola affirmo 1. = potvrivati), u klasinoj se formalnoj logici oznauje partikularno afirmativna reenica (npr. zemlja je planet). ideaciona teorija (teorija rije-ideja) - prema ideacionoj teoriji znaenje rijei se sastoji u odnosu rijei prema ideji (J. Locke) ili predodbi (Meinung) i to tako da ideja ili predodba stoje za znaenje rijei. (J. Locke Ogledi o ljudskom razumu"; ber Annahmen"). ideal - uzor, cilj, svrha, predodba... savrenog ostvarenja kome se tei i nastoji postidi. idealno - oznauje ono to opstoji samo u svijesti, suprotan je pojam realno. idealno bide - (lat. ens rationis = umsko bide), ono bide iji je bitak samo u misli, onoga tko ga spoznaje na nain bida (usp. Skot Quodlib., q. 3), npr. privacija (sljepoda) koja u sebi nije bide, bide je u odnosu na um koji to misli. I.b. se razlikuje od realnog bida (u mogudnosti ili ostvareno) koje postoji izvan i neovisno od naega uma. Za razliku od mogudeg bida koje moe biti realno ostvareno ako u sebi nije protuslovno i ukoliko postoji djelatnik u zbilji koji je kadar mogudnost pretvoriti u zbiljnost, i.b ne moe realno opstojati onako kako je miljeno. idealizam - vieznaan pojam. Oznauje teoretsko-spoznajno stanovite prema kojem nema realnih o svijesti neovisnih predmeta. Pojam je koristio G.W. Leibniz da oznai Platonovu filozofiju ukoliko je utemeljena na tezi da se istinska stvarnost nalazi u idejama. Opdenito, i. znai filozofsko shvadanje da je prava stvarnost ideja, dok je vanjski svijet samo privid ili odraz tih ideja. Subjektivni idealizam ne priznaje zbiljsko postojanje izvanjskog svijeta, smatra ga tvorevinom svoga duha i sav se nalazi u svijesti subjekta: esse est percipi (G. Berkeley). Apsolutni idealizam (G.W.F. Hegel) tumai itav svijet kao razvoj apsolutnog duha na temelju dijalektike. idealrealizam - F.W.J. Schellingov pojam (Ideal-Realismus) kojim je on oznaavao svoju vlastitu filozofsku poziciju, ukoliko je razliita od subjektivnog idealizma i dogmatskog realizma. Pojam neki koriste za oznaavanje spoznaje objektivne stvarnosti ideja. ideae clare et distinctae - (lat. = jasne i odjelite ideje), R. Descartesov izraz kojim on oznauje da je sigurno istinito ono to spoznajemo jasno i odjelito (clare et distincte). "Jasnom nazivam onu spoznaju koja je pozornom duhu iva i otvorena; tako kaemo da jasno vidimo to je pred naim okom koje promatra, i to dosta snano i otvoreno na nj djeluje. Razgovijetnom pak nazivam onu spoznaju, koja je pored jasnode tako od svega drugog odijeljena i rastavljena, da u sebi sadri samo ono to je jasno (Osnovi filozofije, 45). Takvu jasnu i odjelitu spoznaju imamo o vlastitom opstojanju.

ideja - (od gr. = gledati, vidjeti; = lik, ideja), slika, oblik, izgled, uzor svih bida, pojam. U dananjem govoru znai svaku umsku predodbu. Kod Platona ideja znai objekt umske (intelektualne) vizije ili intuicije. Protivno osjetnom, mnotvenom i promjenjivom ideja predstavlja inteligibilnu bit nepodlonu promjenama. Prema D. Humeu, i. odgovara osjetnim predodbama ije ujedinjavanje daje apstraktnu spoznaju. Teoriju uroenih ideja zastupaju posebno R. Descartes i G. W. Leibniz. R. Descartes smatra da u dui postoje "uroene ideje" (ideae innatae), koje je sam Bog usadio u duu kod stvaranja, od koje je najvanija ideja o Bogu, iz koje on dokazuje i samu Boju egzistenciju, te druge ideje, "vjene istine", kao to su geometrijski pojmovi, ontoloke ideje, ideja due i dr. G.W. Leibniz smatra da bez uroenih ideja ne bismo imali nikakve mogudnosti dodi do stvarne spoznaje nunih istina u dokaznim znanostima ni do razloga u injenicama, pa se naa spoznaja ne bi razlikovala od ivotinjske. Ved Aristotel nije prihvadao teoriju uroenih ideja, o njima nemamo nikakve svijesti, za poetak spoznaje koristi sliku neispisane ploe (tabula rasa) koju prihvadaju mnogi kasniji filozofi, osobito J. Locke. idempotencija - svojstvo konjunkcije i disjunkcije da se isti izrazi mogu reducirati. identian - onaj koji je istovjetan, ono to se ni u kom pogledu ne razlikuje od drugog. Postupak kojim se poistovjeduju dva objekta i utvruje identinost naziva se identifikacija. identino - u tradicionalnoj logici se nazivaju identinim reenicama one u kojima je predikat izravno ili ukljuno (eksplicitno ili implicitno) identian (jednak) subjektu (npr. "Trokut je viekutnik s tri strane"; "Ono to je reeno je reeno"). identificiranje (specificiranje) - govorna funkcija kada govoritelj upotrebljava neki singularan izraz u subjektnoj poziciji singularne predikacije. Time se nastoji priopditi koji je to predmet o kojem se eli neto priopditi. Pomodu singularnog refercijalnog ina identificira se neka odreena pojedinana stvar. To je preduvjet priopdavanja informacija. Uvjet identificiranja predmeta je njegovo lokaliziranje, tj. prostorno-vremensko odreivanje dotinog predmeta. U tome se sluaju za refercijalne ine upotrebljavaju pokazne zamjenice: ovo tu" ili ono tamo". identitet - (od lat. idem = isti), istost, jednakost, istovjetnost. U logici: odnos koji svaki objekt susrede iskljuivo sa samim sobom. Princip identiteta, koji prvi spominje Aristotel, moe se formulirati ovako: svako bide je ono samo, tj. determinirano je da bude ono to jest a ne istovremeno neto drugo, svako je bide to to jest - "A = A" - izraava istu sadrajnost nekog pojma. ideologija - (od g. + = govor o idejama), pojam je koncem XVIII. stoljeda uveo D. de Tracy da oznai nauk o idejama. U politikom i sociolokom smislu, poevi od XIX. stoljeda, termin ideologija se opdenito shvada kao neto suprotno od povijesti i znanstvene utemeljenosti, kao konstrukcija drutvenih ideala koje treba politiki ostvariti. Povijesno gledano, gubi vrijednost dolaskom demokracije. idoli - (od gr. = lik, prilika, slika, sjena; lat. simulacra), u filozofiji oznauje slike koje se postavljaju izmeu misledeg subjekta i stvarnosti. Pojam su u spoznajnoj teoriji koristili osobito Demokrit i epikurejci, tumaedi da se slike stvari, nainjene od snopa atoma, odvajaju od predmeta te utjeu na subjekt omogudavajudi spoznaju. Pojam, u djelu "Novum Organon" preuzima F. Bacon oznaavajudi njime krive koncepte koji se stvaraju navikama i odgojem a koji prijee spoznaju stvarajudi predrasude. Razlikuje etiri vrste idola: plemena, pedine, trga i kazalita. U religioznom smislu idoli su slike, kipovi (opdenito stvari) kojima se iskazuje bogotovlje (idolatrija). ignoramus et ignorabimus - (lat. = ne znamo i nedemo znati), izraz se odnosi na spoznaju porijekla i strukture stvarnosti, a saima strogo agnostiko ponaanje pozitivistikih filozofa prema metafizici.

ignoratio elenchi - (lat.), za razliku od mutatio elenchi, pogreka u dokazivanju kada se nehotice nastoji neto dokazivati ne pazedi na ono to je nuno za definiciju predmeta o kojem se raspravlja ili kad netko pobija zabludu koju protivnik uopde ne tvrdi. igra - slobodna djelatnost tijela i duha, kojoj je cilj zadovoljstvo pojedinca ili grupe bez neposredne koristi, cilja i svrhe. ilokucioni govorni ini: prema J.L. Austinu, jezine radnje koje govornik izraava u odreenom kontekstu i intencijama. Ponekad govornik izriito istie ilokucionu ulogu svog izriaja, takve jezine ine Austin naziva eksplicitno perfomativnim izriajima, nastoji se pokazati vanost pragmatikog konteksta za nae izriaje. Primjerice: ako netko rijeima Ja te krstim" eli krstiti neki brod, on za to mora biti nadlean, mora tu formulu izredi u okvirima odreenog rituala. Uz eksplicitne perfomativne govorne ine postoje i indirektni govorni ini koji samo indirektno navode kakvu ilokuciju imaju. Primjerice: Moe li mi dati au vode?", jasno je da se tu krije ilokucija zamolbe, premda se isto gramatiki radi o pitanju. Za uspjeh perfomativnih ina nuno je da budu ispunjeni odreeni uvjeti. Austin uvjete dijeli na: nune objektivne uvjete (sudionci najprije moraju prihvatiti neki konvencionalni postupak i samo autorizirane i kompetentne osobe pod odreenim okolnostima izgovaraju odreene rijei) i nune subjektivne uvjete (svi sudionici moraju postupak izvoditi korektno i potpuno i postupak je nevaljan ako ga izrie nekompetentna osoba). Druga skupina uvjeta tie se nakana, miljenja i osjedaja sudionika (sudionici moraju imati nakanu i miljenje ponaati se onako kako govore i tako se konano moraju ponaati). Ako se prekri neko od tih est pravila, onda je perfomativni izriaj unesreden". iluminacija - (od lat. illuminare = osvijetliti, rasvijetliti), metaforiki pojam za nauku prema kojoj je ljudska spoznaja moguda zahvaljujudi Bojem prosvjetljenju ljudskog uma. Teorija iluminacije potjee od Platona (Fedar 74b, 75; Menon 81), a osobitu vanost ima kod Augustina, koji je tumai kao participaciju na istini: "Naa iluminacija je participacija na Rijei, tj. na onom ivotu koji je Svjetlo ljudima" (De Trin., 4,2,4). iluminizam - (prosvjetiteljstvo), tim se pojmom oznaava razdoblje europske povijesti, (uglavnom XVIII. stoljede), koje se odnosi na podruje filozofije, umjetnosti i znanosti, a karakterizira ga pretjerano uvjerenje u sposobnosti ljudskog razuma. Iluministi su uvjereni da svojom snagom ovjek moe rijeiti sve probleme i misterije, te uiniti ljude sretnijima i boljima upravo pouavajudi ih i prosvjetljujudi ih. Iluminizam, koji se temelji na mitu o napretku, ima oznake ideologije. Filozofski su predstavnici iluminizma u Engleskoj osobito J. Locke i D. Hume a u Francuskoj Voltaire. U politiku praksu Europe i Amerike uvodi ga osobito masonerija. U knjievnosti i. je imao jak utjecaj na romantizam devetnaestoga stoljeda. iluzija - (od lat. illudere = prevariti), oznauje samoobmanu, neadekvatan doivljaj nekog dogaaja, iskrivljivanje neposredno danih objektivnih podataka. imaginacija - (od lat. imaginatio = utvara, matanje; zamiljanje, mata), umska sposobnost ili djelovanje koje proizvodi, uva, reproducira, kombinira i stvara slike, i u odsutnosti percipiranih objekata, v. mata. imaginarno - (od lat. imago = slika), ono to je samo zamiljeno a ne postoji u stvarnosti; u tom se smislu u matematici smatraju imaginarnim brojevima oni ija veliina ne postoji, poput korijena negativnih brojeva. imanencija - (od lat. in-manens = ono to ostaje unutra), prema skolastikoj filozofiji, oznaka svakog djelovanja koje ostaje u djelatniku, takve su npr. ivotne funkcije. imanentan - (lat.), ono to ostaje unutar neega, to je u neemu sadrano. Suprotan je pojam transeuntan i transcendentan.

imanentizam - filozofska teorija koja porie da moemo dohvatiti objektivnu stvarnost i metafiziki bitak predmeta svoje spoznaje, koji je naem duhu transcendentan, tj. koji postoji neovisno od nae (ili bilo koje) svijesti. Imanentizam svu stvarnost zatvara u svijet subjekta: svaki je predmet postavljen spoznajnim inom i ostaje u njemu. Govori se o spoznajnom, metafizikom, etikom, religioznom, politikom, .... imanentizmu. Posebnu vrstu i. predstavlja G.W.F. Hegelova filozofija. Duh koji u nama misli zapravo je Svjetski duh koji se dijalektiki razvija, pa su u konanici nai ini i nai objekti taj isti Duh koji se krede, razvija, a onda opet sam sebe dokida, te se tako sve to posjeduje duhovnu strukturu, to misli, vrada prema sebi i time postaje bitak. Imanentizam se ovdje oituje u tome da konano postoji samo jedan duh i da je ljudsko miljenje samo miljenje toga duha, pa zato njegova istina ne moe biti neko podudaranje s objektivnim bitkom, nego samo imanentno duhovno ostvarenje Svjetskog duha. imanentno djelovanje - (lat. actio immanens = nutarnje djelovanje), ono pri kojem plod djelovanja ostaje "vlasnitvo" djelujudeg subjekta. Imanentno djelovati znai usavravati samoga sebe, samodostatnost, "posjedovanje" samoga sebe. Suprotno je tranzitivno djelovanje (actio transiens). Prema Spinozinom panteistikom gledanju Boje stvarateljsko djelovanje je imanentno ("Deus est omnium rerum causa immanens"), na taj su nain Bog i svijet jedno. imaterijalizam - suprotno od materijalizma i. negira zbiljsku supstancijalnu opstojnost materije. G. Berkeley (v. esse est percipi) smatra da su osjeti i refleksije jedini izvor i kriterij spoznaje, sve sekundarne kvalitete (boja, zvuk i sl.) proglaava subjektivnim "idejama". Primarne kvalitete (protenost, oblik) takoer su subjektivni sadraji, stoga se egzistencija osjetnih predmeta ne moe odijeliti od toga da ih netko percipira. Pojedinana stvar je samo skup ideja. G. Berkeley zavrava u idealizmu svijesti, izraenom u poznatom principu: esse est percipi, tj. bitak predmet sastoji se u tome da su oni opaeni. Ne postoji transsubjektivni svijet, nego samo bida koja opaaju i koja su opaena, samo duhovi i ideje. G. Berkeley ipak ne nijee egzistenciju supstancija, nego samo egzistenciju materijalne supstancije. imedijatno - nesposredno, kad neto neposredno slijedi drugo bez neega tredeg to ih povezuje. imitacija - u grkoj filozofiji umjetnost je tumaena kao imitacija ( = oponaanje, ugledanje). Ta se ideja o umjetnosti zadrala dugo sve do suprotnog romantinog shvadanja umjetnosti kao stvaranja. imoralizam - oblik ponaanja koji odbacuje etike norme. To je naziv i za nieovsko radikalno odbacivanje tradicionalnog morala. imoralno - ono to je protivno etikim normama. Neki je in imoralan, (za razliku od amoralan) kada se svjesno nijeu i radi protiv moralnih normi. imperativ - formula neke zapovijedi, norme ili naela prema kojem treba djelovati. Pojam ima posebnu vanost u Kantovoj filozofiji, v. kategoriki imperativ. implicitno-eksplicitno - suprotni pojmovi, od kojih prvi oznauje ono to je sadrano u neemu, ali ostaje neizreeno, dok drugi oznauje ono to je izriito izreeno. Svoju vanost imaju osobito u logici. implikacija - logika operacija u kojoj je utvreno da je neistinita samo onda ako je prvi sud istinit, a drugi neistinit. (tj. u drugom sluaju: inii); ili: istinita je uvijek kad je antecedens neistinit i kad je konsekvens istinit. U obinom se govoru za nju esto upotrebljava izraz: ako-onda". Vano je istaknuti da se tu radi samo o funkciji istinitosne vrijednosti, a ne o uzronoj povezanosti. impresija - neposredni doivljeni utisak, osjet, zamjedba koja djeluje na uvstvo.

in abstracto - (lat. = u opdenitosti), misaonim procesom odijeljeno od stvarnih injenica. Suprotno od in concreto, u stvarnosti, vezano uz injenice, uz ono to je stvarno i u vezi s pojedinanim injenicama. inatizam - (lat. innatus = priroen, uroen), svaka nauka koja zastupa da ovjek posjeduje uroene ideje, principe spoznaje i ponaanja ved od roenja (dakle prije bilo kakva iskustva). Strogi inatizam su zastupali Platon, R. Descartes i G.W. Leibniz, a u novije vrijeme N. Chomsky. indeksikali (pokaznici, indexicals, Zeigwrter) - ne ubrajaju se meu termine u pravom smislu. Indeksikali su izrazi poput pokaznih i osobnih zamjenica. Zajedniko im je to da se u konkretnoj primjeni upotrebljavaju za razliite referencijalne svrhe, premda oni kao tipovi nemaju neke referencije. Na to se pomodu indeksikala referira odluuje se u kontekstu pojedine primjene, ponajvie od konkretnog govoritelja. indeterminizam - (od lat. in = ne i determinatio = omeivanje), shvadanje prema kojem postoje zbivanja koja nemaju uzroka (apsolutni indeterminizam), ili im se naelno ne moe odrediti uzrok (praktini indeterminizam). Na podruju etike oznauje shvadanje po kome je nepredvidivo ponaanje volje u izboru. indiferencija - u opde filozofskom smislu oznauje bide u kojem nema razlika. U antikoj stoikoj terminologiji indiferentne su sve stvari koje stoje izmeu kreposti i poroka. indikator - rije ije je znaenje ovisno od okolnosti u kojima je izgovorena, npr. ja", on", danas", gore", onaj" i sl. Bududi da reenice koje sadravaju indikatore (ili indeksikale - pokaznike) nemaju vrsto i jasno znaenje, obino se u logici ne uzimaju u obzir. individuacija - (od lat. individuus = nedjeljiv, nerazdruzljiv; pojedinjenje), ono to determinira individualnost nekog bida i ini ga stvarno razliitim od bilo kojeg drugog. I. je unutarnji princip individuuma s kojim se tumai kako se bit (esencija), premda ostaje specifino identina, ustvari razlikuje u mnotvu pojedinanih bida. Prema Suarezu razlog relativne individuacije, tj. raznih primjeraka iste vrste, dana je kontingentnodu egzistencije (contigentia existentiae est ratio individuationis relativae). Tomisti smatraju da je temelj relativne individuacije (individuationis relativae) ujedno i temelj po kome je bide materijalno, (materia prima), i po kojem je u svom poloaju u iskustvenom podruju konano odreeno (materia prima quantitate signata). individualizam - svaki nauk koji za sredite svoga istraivanja postavlja individuum, pojedinca kome daje prednost pred zajednicom, i kome pridaje izvorno znaenje i autonomnu vrijednost. Pojam se pojavljuje u brojnim vidovima: metafiziki, logiki, religiozni, povijesni, etiki, politiki,... ; protivni pojam - kolektivizam; v. liberalizam. individualno - oznaka pojedinanog bida ili onoga to pripada nekom pojedincu. individuum - (lat. individuus = nedjeljiv, nerazdruzljiv; jedinka), izvorno pojam znai nepodijeljeno, jedno u sebi, pojedino ljudsko bide. Za Aristotela, ontoloki shvadeno, individuum je "prva supstancija", realni temelj i subjekt predikata. U srednjovjekovnoj filozofiji pojam zadrava antiko znaenje, no pod utjecajem krdanske filozofije (osobito sv. Augustina) sve vie postaje sinonim za osobu. indukcija - (od lat. inducere = uvesti, dovesti), dokazivanje u kojem se od partikularnog uzdie k univerzalnom, od injenica do zakona. To je logiki proces kojim se, iz niza pojedinanih pojava, zakljuuje na opdi zakon, odnosno prijelaz od pojedinanog na opde. Prijelaz od "esto" na "uvijek". Indukcija je nepotpuna kad o nekom opdem subjektu zakljuujemo ono to smo iskustvom spoznali samo o nekim predmetima koji padaju pod jedan pojam. Ovaj je postupak cijenio osobito Sokrat, a od F. Bacona uzima se kao znanstvena metoda. U XX. stoljedu K. Popper odbacuje vrijednost indukcije. Suprotan je pojam dedukcija. induktivni dokaz - v. deduktivni i induktivni dokaz.

informacija - (lat. informatio = predodba, pojam), prenoenje, preoblikovanje i pohranjivanja vijesti. Informatika je znanost koja prouava informacije bilo pod opdim, teoretskim vidikom, bilo pod vidom stvaranja i prenoenja i., osobito povezano s tehnikim pomagalima (radio, televizija, raunala i slino). Teorija informacije je matematika teorija, koju su razradili C.E. Shannon i N. Wiener, a omogudava mjerenje smanjivanja odreene nesigurnosti uvjetovane nekim signalom; jedinica mjere je "bit/s". U svakom sustavu priopdavanja postoji poetna informacija ili "input" (npr. rije izgovorena u telefon biva pretvorena u elektrine valove); kodificirana se informacija prenosi onome kome je upravljena koji je dekodificira. Dekodificirana informacija ("output") nije identina onoj poetnoj jer je u procesu prenoenja i dekodifikacije bilo uplitanja (interferencija) koje su umanjile razumljivost poruke. inicijacija - postupak uvoenja u neku drutvenu skupinu, najede religioznu, pomodu obreda i pouka. in infinitum - (lat. = u beskraj), slijed bez zavretka. U logici: proces zakljuivanja ili dokazivanja produen u beskonanost. "Progressus in infinitum", ako se ide od uzroka na uinak, odnosno "regressus in infinitum" od uinka na uzrok. inkarnacija - (lat. in-carnatio = utjelovljenje), pojam iz religioznog podruja, a oznauje trajni ili privremeni silazak boanstva u ljudsko ili ivotinjsko tijelo. U krdanstvu predstavlja sredinju vjersku istinu utjelovljenja druge boanske osobe Logosa u ovjeku Isusu Kristu. U njemakom idealizmu pojam se koristi u dijalektici duha. inkompatibilan - nespojiv s neim drugim. in re - (lat. = u stvari), izraz se koristi u raspravi o univerzalijama i oznauje njihovo postojanje u stvarima kao bit (esencija). V. ante rem - in re - post rem. in se - (lat. = u sebi), izrie ono to je neka stvari u sebi, po svojoj naravi, za razliku od onoga kako se prikazuje spoznajnom subjektu. in se - per se - (an sich und fr sich) - izraz je koriten u G.W.F. Hegelovoj filozofiji duha da se pokae kako se u duhu ostvaruje konkretna punina dijalektikog procesa (Enzykl., 18). insight - (engl. = uvid, pronicavost), u psihologiji oznauje nenadani uvid koji vodi rjeenju nekog problema. instinkt - (lat. instinctus = podbadanje, nukanje, nagon), aktivnost koja iznutra i bez refleksivne svijesti potie subjekt da neto uini; to je priroeni poticaj osjetnog reda koji navodi ivotinju na njoj korisne ine iju svrnost ivotinja ne shvada. Instinkt je priroena tenja za obavljanjem odreenih ina koordiniranih nekom cilju bez svijesti te koordinacije i tog cilja. Oznake instinkta su: priroenost, finalitet i automatizam. instinkt samoodranja - tenja svakog ivog bida za samoodranje pribavljajudi sve ono to pomae i izbjegavajudi sve ono to mu teti. Pojam je osobito vaan u stoikoj etici i glavni je kriterij za procjenu dobra i zla. institucija - u politikom i sociolokom smislu oznauje tijela, ustanove i uredbe, uspostavljene na zakonu ili tradiciji, na temelju kojih se ostvaruje unutarnja rasporedba i ravnovjesje odnosa vlasti i dunosti u drutvu. instrument - (od lat. instrumentum = sprava, orue), objekt koji djelatnik koristi za djelovanje i povedavanje svoje uinkovitosti. instrumentalni uzrok - ono to proizvodi neki uinak, ne snagom vlastite forme, nego samo po djelovanju glavnog djelatnika koji djeluje vlastitom snagom. Djelovanje instrumenta ukoliko je instrument ne razlikuje se od djelovanja glavnog djelatnika.

integralizam - (od lat. integre = neiskvareno, isto), noviji pojam koji oznaava ideologiju koja se nastoji primijeniti "integralno", tj. bez promjena i doslovno, religiozna rjeenja u politici. intelekt - (lat. intellectus = um, od intus-legere = itati unutra), skolastiki prijevod grke rijei - um, (za razliku od rijei koju prevodi sa ratio - razum), a znai sposobnost "intelligere", itanja unutar stvari, zahvadajudi u njima ono to je spoznatljivo intelektualnoj spoznajnoj modi. Uloga intelekta je spoznaja prvih principa. Da protumae apstrakciju ideja, Aristotel i T. Akvinski razlikuju "djelatni um" i "primajudi um". intelektualizam - tim se pojmom oznauje filozofski nauk koji daje prednost umskom nad voljnim, intuitivnim ili osjedajnim imbenicima. Osim toga, pojam oznauje primjenu intelektualnih postupaka i metode na podruja koja mu nisu vlastita. "Etiki intelektualizam" je naziv za Sokratov stav o povezanosti spoznaje i vrline po kojoj mudrac zna to je pravilno pa de on onda i mudro, tj. dobro, djelovati. Sokratova je misao: nitko nede svjesno initi zlo.. inteligencija - (lat. intellegentia = razboritost, razum), umska sposobnost koja ovjeku omoguduje rjeavanje problema i snalaenja u novim prilikama; u srednjem vijeku izraz za umove, duhovna bida, anele. inteligibilno - (lat. intellegenter = razborito), ono to je spoznatljivo samo intelektom ili posredstvom intelektualne intuicije, za razliku od "osjetnog" to je dostupno osjetilima. intellectus agens - (lat. = djelatni um), u aristotelovskoj filozofiji oznauje sposobnost po kojoj dua prelazi od spoznaje u mogudnosti na spoznaju u zbilji, primajudi od osjetnih slika forme ili apstraktne biti stvari. Pomodu djelatnog uma ovjek ita ideje u predmetima. "Pasivni um" (intellectus possibilis) skuplja i uva ideje koje je sainio djelatni um. intelligibile in sensibili - (lat. = spoznatljivo u osjetnome), tradicionalni naziv za spoznajni predmet vlastit ljudskome umu (njegov "obiectum proprium"), tj. "inteligibilna slika" (species intelligibilis), koju um spoznaje u osjetnom predmetu, kao objekt umskog spoznavanja. intencionalnost - (lat. intentionalis od in-tendere = idi prema), skolastiki pojam, a oznauje svojstvo, vlastitost ina spoznaje da se usmjeri prema drugom razliitom od sebe, tj. da nije zatvorena u sebe samu. Skolastici i. definiraju kao "akt" kojim svijest smjera k objektu (actus mentis quo tendit in obiectum). Intencionalnost prihvadaju svi filozofski pravci koji spoznaju shvadaju kao razumijevanje, a ne stvaranje objekta. intenzija - smisao znaenja termina. interakcija - pojam je osobito vaan u dijalektikoj filozofiji i miljenjima koje shvadaju svijet i razliite fenomene, u prirodi i drutvu, kao meusobno povezane i uzajamno ovisne. interdisciplinarnost - uzajamno djelovanje i integracija meu razliitim znanstvenim disciplinama kako na teorijskoj tako i na metodolokoj razini istraivanja i rjeavanja odreenih problema. interiornost - (od lat. interior = unutarnji), oznauje sve ono to pripada ili se odnosi na duh ili svijest. To je duhovna samosvijest, tiho podruje u kojem je dua najintimnija samoj sebi i tajno sredite Boje prisutnosti. Interiornost je najznakovitija oznaka Augustinove misli, ne samo kao metoda, nego takoer kao sadraj, a njegovo naelo interiornosti bi se moglo ukratko izraziti ovako: istina je prisutna u umu, i um ne moe ne znati je. intermedijarno - u Platonovoj filozofiji oznauje ono to istovremeno sudjeluje u inteligibilnom i senzibilnom svijetu.

internalizam - prema suvremenim anglo-amerikim epistemolozima, empiristike tradicije, koje definiraju znanje kao opravdano istinito vjerovanje, nalaze posljednje opravdanje istinitog vjerovanja unutar samog subjekta, konano u njegovoj svijesti, dok eksternalisti dre da nije nuno pozivati se na unutranje osobine subjekta, nego da se opravdanje moe postidi i izvanjskim sredstvima. Internalistike se teorije dijele na: fundacionalizam i koherentizam. Poznate eksternalistike teorije opravdanja su: teorija pouzdanosti i kauzalna teorija. interpersonalna verifikacija - lingvistika teorija (W. Kamlah/P. Lorenzen) za odreivanje znaenja terminima "istinit", "neistinit" i njihovo uvoenje u jezik, a slina je teoriji konsenzusa, tj. provjerljivost dostupna mnogim osobama. Istina bi se sastojala u slaganju sugovoritelj. Neku demo tvrdnju s pravom drati istinitom ako bi tu tvrdnju prihvatio svaki ovjek koji nije ni zlonamjeran ni nenormalan. Takva bi tvrdnja bila onda interpersonalno verificirana, prihvadena od normalnih ljudi, tj. onih ljudi koji se mogu sluiti sa razumom i svih pet osjetila, tj. koje se na temelju obinog ispitivanja moe uvjeriti o istinitosti ili neistinitosti postavljene tvrdnje. interpolacija - (franc. interpoler = umetnuti), u epistemolokom smislu oznauje umetanje unutar pravilnog niza zakljuivanja, dodatna objanjenja, koja slue pojanjenjima i precizaciji reenoga. interpretacija - (lat. interpretatio = tumaenje), postupak tumaenja, objanjavanja, shvadanja, smisla i znaenja misli, dogaaja, podataka i sl. intersubjektivno - (od lat. inter = meu, izmeu i subiectus = koji lei pod im), u suvremenoj filozofiji naznauje ono to sudjeluje u odnosu meu subjektima, pa se tako na spoznajnoj razini govori o "intersubjektivnom iskustvu" ili "intersubjektivnoj provjeri". Izvan spoznajnog podruja pojam dobiva sve vie znaenje meuljudskih odnosa, meuosobnih komunikacija. intranzitivnost - u teoriji odnosa, svojstvo odnosa koji nisu tranzitivni, npr. biti otac nekoga je tranzitivan odnos jer: ako je x otac od y a y otac od z, onda se ne moe redi da je x otac od z, nego on mu je djed. Tranzitivan odnos je npr. biti stariji od". introjekcija - (od lat. introiectum, od intra = unutra + iacio = bacam), pojam je izmislio Avenarius krajem XIX. stoljeda, tumaedi da izvanjski objekti bivaju uneseni u subjekt pomodu svima zajednikim slikama, stvarajudi tako krivi dualizam izmeu nutarnjeg i vanjskog iskustva, dok je iskustvo jedno. introspekcija - (od lat. intra = unutra + spectio = motrenje), samopromatranje ili psiholoko istraivanje subjekta o samome sebi. Uzeta kao metoda i. oznauje analizu, od strane subjekta, svojih vlastitih svjesnih iskustava. intuicija - (lat. intuitio, od intueor = upirati oi u to, promatrati; pronicanje), neposredno gledanje, duhovno promatranje, pronicanje u dubinu, u bit, zbivanja. Intuitivna spoznaja je izravna spoznaja bilo umska bilo osjetna. U klasinoj i srednjovjekovnoj filozofiji intuicija se nekad shvada ili kao nain ljudske spoznaje boanskih stvari, ili kao vlastita spoznaja Boja. V. kontuicija. intuicionizam - opdenito znai svaku filozofsku i znanstvenu teoriju koja pribjegava intuiciji, shvadenoj kao sposobnost neposredne spoznaje istine i prvih naela, da bi izgradila vlastiti misaoni sustav. U metaetici (za razliku od filozofije matematike), kognitivistika metaetika teorija koja tvrdi da se racionalnost iskaza morala temelji na specifino moralnim sposobnostima, koja se ne mogu reducirati niti na koje druge. Predstavnici: G.E. Moore Principia Ethica", Ethics"; W.D. Ross The Right and the Good". ipso facto - (lat. = samim inom), tehniki izraz iz kanonskog prava kojim se kae da kod nekih prekraja kazna nastupa istog trenutka kada je prekraj uinjen, a ne nakon izriitog pravorijeka crkvene vlasti.

iracionalan - bezrazloan, bez misaonog dokaza, nemotiviran razumnim razlozima. iracionalizam - pojam oznauje sve misaone pravce koji smatraju da stvarnost u sebi nije racionalna, te da izmeu stvarnosti i ljudskog razuma ne postoji slaganje, da primjena zakona razuma ne garantira uvjerljivu i utemeljenu spoznaju stvarnosti. Pojam se pojavljuje u XIX. stoljedu, dok je pridjev "iracionalan" ved prije bio koriten. Razlikuje se osobito spoznajni ili metodiki iracionalizam koji nijee mogudnost razumu da istinski spozna realnost; metafiziki iracionalizam koji ne vidi nikakvu svrhu stvarnosti. Pojam i. ponekad oznauje i shvadanje da je zlo stvarnost i metafiziki princip, temelj itave stvarnosti ili barem iste razine kao i dobro. ironija - (gr. = pretvaranje, izlika, izgovor), ponaanje koje nastoji umanjiti vlastitu vrijednost i vrijednost vlastite spoznaje da bi tako pojasnio ili demistificirao neki pojam ili stvarnost, te potaknuo odreeni odgovor. I. je nain izricanja nekog vrijednosnog suda suprotnim ponaanjem ili sudom. Sokrat ga koristi kao vaan trenutak svoje majeutike metode. Aristotel shvada i. kao prikrivanje istine. iskon - v. princip. iskustvo - (lat. experientia, od experior 4. = pokuati, iskuati, ogledati), u antikoj filozofiji pojam je imao puno razliitih znaenja. Najede oznauje osjetnu komponentu spoznajnog ina, ono to je neposredno doivljeno. Kod empirista se identificira s osjetnom spoznajom i predstavlja vrhunac ljudskog znanja. To sueno znaenje preuzimaju kasnije pozitivisti, neopozitivisti i marksisti, oznaujudi tim pojmom sve ono to je ovjek kadar dosedi svojim spoznajnim organima: osjetilima, umom, diskurzivnim razumom. istina - (gr. ; lat. veritas), istinitost znai neku vezu s razumom, i to vezu jednakosti, poklapanje sadraja nekog iskaza i stanja stvari koje taj iskaz izraava. Dva su osnovna naina uporabe pojma istina: a) supstantivistiki, b) atributivni. U supstantivistikoj uporabi termina istine obino mislimo na neki odreeni unutranji sadraj, kao neku "supstanciju" koju taj termin izrie. Tu se pojam koristi dosta iroko, koekstenzivno sa samim bitkom, i tipian je za filozofsku tradiciju Zapada, a temelji se na Aristotelu. Kod atributivne uporabe pojma istine taj se izraz javlja kao atribut, dakle, kao pridjev "istinit", te izrie neko svojstvo onoga o emu se govori. Tu se onda radi o poklapanju ili podudaranju (adaequatio) izraza ili sadraja propozicije sa stanjem stvari koje ona izrie. U skolastikoj terminologiji upotrebljava se pojam ontoloke istine (veritas ontologica) koja pripada svakom bidu i samom bitku. Ona se sastoji u transcendentalnom svojstvu svakog bida da je otvoreno za spoznaju, tj. svako bide moe postati predmetom spoznaje i miljenja. U tom se smislu u ontologiji govori da je "svako bide, ukoliko jest, istinito. Tu se pretpostavlja da se bide podudara s onom idejom koju Bog kao stvoritelj ima o njemu. Kad danas govorimo o istini, obino mislimo na teoretski pojam istine. U tom smislu nastala je ved u srednjem vijeku poznata definicija istine kao "poklapanje uma i stvarnosti" (adaequatio intellectus et rei). Prema tom miljenju, istina u prvom redu pripada izrazima, sudovima ili tvrdnjama, tako da se jedino o njima moe govoriti da su u pravom smislu istiniti. To se izrie naelom da se istina nalazi (ili dovrava) u sudu, i to ako sud izrie objektivno stanje stvari. U tom sluaju govorimo i istinitoj ili adekvatnoj spoznaji. Ta se istina u skolastikoj terminologiji zove logika istina (veritas logica). Tome pojmu istine protivna je neistina. Pojam formalna istina ne izrie vie podudaranje izmeu miljenja i objektivnog stanja stvari, nego miljenja i logikih zakonitosti kod izvoenja jednih sudova iz drugih. Tu je zapravo rije o logikoj dosljednosti. Govori se i o drugim vrstama istine: egzistencijalna istina (za razliku od objektivne istine u znanostima - S. Kierkegaard: "istina za mene"), u povijesnim znanostima koristi se izraz povijesna istina; etika istina ili istinoljubivost trai da se govor poklapa s unutranjim uvjerenjem, sukladnost rijei s umom, tj. sklad onoga to se kae i onoga to se misli, suprotnost etike istine je la. V. teorije istine. istinitosna tablica - postupak analize istinitosnih vrijednosti kod kojeg se prikazuju sve kombinacije istinitosnih vrijednosti, s lijeve strane, a s desne strane mogude istinitosne vrijednosti dotine logike operacije. Neki od autora istinitosnih tablica su Wittgenstein i Likasiewicz).

izdvajanje - v. apstrakcija. izvjesnost - v. sigurnost.

J
ja - (lat. ego; njem. Ich), ono ime se svaka osoba izrie, sredite vlastite individualnosti od kojeg polaze sve njezine inicijative i prema kome se odnosi sve njezino iskustvo. Ja je subjekt koji spoznaje, hode, osjeda, koji "posjeduje" svoje ine kao stanja koja se mijenjaju, dok on, unato tim promjenama, ostaje uvijek isti. Tu stalnost, nepromjenljivost i individualnost ipak ne prihvadaju svi, osobito D. Hume, koji dri da ne postoji neki "subjekt odijeljen od svojih "ina", nego neka vrsta mnotva tih ina ili njihov skup. Taj stav prihvadaju neopozitivisti osobito A.J. Ayer koji smatra da se ljudsko ja moe svesti na osjetna iskustva. Predstavnici neokantovskog idealizma smatraju protuslovnim da bi isto ja moglo biti i subjekt i objekt, kako je to u sluaju refleksivne svijesti; oni razlikuju jedan ja koji se moe objektivirati (koji i nije pravi subjekt), i drugi, koji uvijek ostaje samo subjekt. Nakon to je Kant postavio razliku izmeu "empirikog ja" i "transcendentalnog ja", u njemakom de idealizmu "das Ich" sluiti kao nain govora o Duhu. Ja je i suvremeni nain govora o subjektu ili osobi. jasnoda - (lat. claritas), u filozofiji oznauje oitu spoznaju koja je temelj sigurnom sudu. javno mnijenje - skup uvjerenja vedine graana o nekoj temi od opdeg interesa. jedinka - v. individuum. jedno(da) - (lat. unum), transcendentalno svojstvo bida koje izrie da je bide nepodijeljeno u sebi i odijeljeno od svega ostaloga. Prema Aristotelu "naziva se jednim ono to nije razdijeljeno i ukoliko nije razdijeljeno." Najvii je stupanj jednode (jednoga) supstancijalna (unum per se), u bidima koja su supstancija, tj. bida koja su zbiljski (actu) jedno bide i nisu zbiljski mnoga bida, koja su samo akcidentalno ujedinjena. U akcidentalnoj jednodi (unum per accidens) bide je takoer ujedinjeno, ali nije u sebi jedna supstancija (npr. supstancija i njezini akcidenti). Konano jednoda reda koja je takoer akcidentalna, ali jo slabijeg jedinstva. Jednoda reda moe biti moralno jedinstvo kada se razumska i slobodna bida ujedinjuju svojim htijenjem, tenjom svih prema zajednikom cilju (npr. portska ekipa, pjevaki zbor i slino); fiziko jedinstvo, kada su bida neslobodno fiziki ujedinjena (npr. krdo ovaca, hrpa kamenja i slino). jednostavnost - (lat. simplicitas), u filozofiji oznauje nesastavljeno bide koje se ne da rastaviti na dijelove. J. se pripisivala ljudskoj dui, a u antiko vrijeme i atomima, iz ega proizlazi i njihova neunitivost. jednoznanost - v. univonost. jezina igra (Sprachspiel) - prema L. Wittgensteinu, j.i. predstavljaju razliite naina funkcionalnosti jezika, prema svojoj uobiajenoj i neuobiajenoj praksi. Tumaedi rije "jezina igra", Wittgenstein je dovodi u vezu sa ivotnim oblicima: "Rije 'jezina igra' ovdje treba istadi da je jezini govor dio jedne djelatnosti, ili jednog ivotnog oblika" (Fi 23). Nai se iskazi, izrazi i rijei javljaju u sklopu jedne jezine igre od koje oni onda dobivaju svoj smisao, odnosno znaenje. Moe se dogoditi da neka rije, istrgnuta iz konteksta, nema vie nikakva znaenja jer ona svoju ulogu ispunja samo u kontekstu. J.i. daju rijeima njihovo utemeljenje, to su cjeline gotovih jezika kojima se izvrava potpuna komunikacija. Na pitanje - kako je to mogude, Wittgenstein ini se odgovara - stoga to je jezina igra dio oblika ivota i/ili stoji na pozadini oblika ivota (Lebensform). (vidi: L. Wittgenstein: Filozofijska istraivanja, I. Macan: Wittgensteinova teorija znaenja, H. Festini: Uvod u itanje Ludwiga Wittgensteina, H.-J. Glock: A Wittgenstein Dictionary, 1996. D. Richter: Historical Dictionary of Wittgensteins Philosophy, 2004.).

jezik - odreeni sustav znakova (izgovorenih i napisanih) koji se ravna po tonim pravilima izgovora, gramatika i sintakse. V. govor. Grka je filozofija razlikovala "logos" () = ljudski govor opdenito; "lexis" () = izraz, govorni niz i "lekton" () = izraeno znaenje. "Jezik je sustav oblika izraavanja koje je ovjek razvio i koje oituje da bi neto izrazio, sporazumio se, da bi sredio i priopdio svoje spoznaje i na razne naine doao u dodir sa stvarnodu" (A. Keller). Logiko-empiriko shvadanje jezika zastupa tvrdnju da istraivanje i objanjenje jezinog ponaanja mora polaziti od injenica koje se mogu iskustveno opisati. Pristup jeziku na temelju ivotne okoline dri da je potrebno zapoeti od konkretnih ivotnih situacija u kojima se redovito nalazimo. U takvim situacijama nalazimo ved jasno oblikovane jezine artikulacije ili ak cijele jezike, tj. jezine igre kao dijelove oblika ivota (L. Wittgenstein). Naturalistiki pristup promatra jezino ponaanje samo kao jednu od mnogih prirodnih datosti, pa teorija o ljudskom jezinom ponaanju ima status bilo koje znanstvene teorije o naem svijetu. Teorije jezika se zato sastoje od hipotetskih i iskustveno provjerljivih stavova kao i kod drugih znanosti (W. V. O. Quine). junktori (iskazni operatori) - rije ili skupovi rijei, te znakovi logike simbolike kojima od iskaza tvorimo nove iskaze ija istinitosna vrijednost ovisi od istinitosnih vrijednosti sastavnih iskaza. Iskazna logika je logika iskaznih (sastavnih) operatora. Najvaniji junktori jesu: negator (), konjunktor (&, ), disjunktor () i implikator ().

K
kaos - (gr. = prazan i beskonaan prostor), prema antikoj mitolokoj kozmogoniji k. je prvo neureeno poelo sve stvarnosti, boanske, kozmike i ljudske, iz koje se postupno ureuje svijet. Primordijalna praznina koja prethodi stvaranju i kozmosu. U svagdanjoj govornoj uporabi znai nered. kapitalizam - (od lat. capitalis = glavni), oznauje ekonomsko-politiku teoriju koja se oslanja na slobodno posjedovanje i koritenje sredstava za proizvodnju od strane privatnika, slobodi gospodarstvenog poduzetnitva i slobodnom tritu. Pojam su poeli koristiti socijalisti devetnaestog stoljeda a preuzeo ga je K. Marx i njime oznaava drutveno-ekonomske ustroj u suvremenoj Europi. Za V. Sombarta bit je kapitalizma zarada, ona pokrede gospodarstvene djelatnike. Prema M. Weberu bit k. je u privatnom poduzetnitvu radi zadovoljavanja potreba. karakter - konstantni nain osjedanja, miljenja, djelovanja i reagiranja, svojstven svakom pojedincu. U karakteru ima priroenih i steenih elemenata. U filozofskom smislu oznauje svaki element koji obiljeava i razlikuje pojedinca ili predmet. kartezijanizam - filozofski smjer (osobito u XVII. stoljedu), koji se pozivao i slijedio R. Descartesovu filozofiju. katarza - (gr. = oidenje), ritualno oidenje od neke mrlje. Platon govori o smrti kao o katarzi (odvajanju) due od tijela. U estetici se time izrie oidenje due onoga koji promatra neko umjetniko djelo. kategorematski znakovi - znakovi koji sami za sebe imaju potpuno znaenje, npr. Zagreb" je glavni grad Hrvatske ili najvedi hrvatski grad na Savi, za razliku od sinkategorematskih znakova koji sami za sebe nemaju znaenja, ali znaenje dobivaju u svezi s drugim znakovima. kategorian - (od gr. = potvrdan), bezuvjetna tvrdnja ili dokazivanje. Kategorino kao suprotno od hipotetino Boetije preuzima od stoika, a slinu distinkciju preuzima i Kant u Kritici istog uma gdje je poistovjetio k. s "bezuvjetno"; osim toga govori o kategorinom sudu, tj. neovisnom od neke hipoteze ili kategorikog imperativa, odnosno "praktinog zakona" koji bezuvjetno vrijedi ("mora jer mora").

kategoriki imperativ - znai bezuvjetan zahtjev odravanja zadanih pravila. K.i. je Kantov izraz (osobito u Kritici praktinog uma) kojim on izrie da nae moralno djelovanje ima svoj univerzalan i nuni temelj u razumnom poticaju, dunosti, to on naziva k.i., tj. kao imperativ (zapovijed) koji ne doputa iznimke, ako se eli moralno djelovati. Kant donosi tri formule k.i: a) djeluj tako da maksima tvoje volje moe uvijek vrijediti kao opdi zakon; b) djeluj tako da tretira ovjeanstvo u svojoj i drugim osobama, uvijek kao svrhu, nikada kao jednostavno sredstvo; c) djeluj tako kao da bi maksime tvoga djelovanja morale postati, tvojom voljom, univerzalni zakon prirode (tj. "budi zakon samome sebi"). kategorini silogizam - silogizam koji je sastavljen samo od kategorikih sudova. kategorini sud - sud koji izrie bezuvjetnu tvrdnju i moe se odrediti kao istiniti ili neistiniti. K.s. pririu ili odriu nekom predmetu neko svojstvo. Tradicija, od Aristotela do danas, razlikuje etiri vrste kategorikih sudova: Svi F su G", Nijedan F nije G", Neki F su G" i Neki F nisu G". Te tri vrste sudova dobile su oznake a" (opde-potvrdni), e" (opde-nijeni), i" (pojedinano-potvrdni), o" (pojedinano-nijeni) ili SaP, SeP, SiP, SoP. Njihovi meusobni odnosi izriu se tzv. logikim kvadratom". kategorija - (od gr. = potvrditi). razliiti naini na koje govorimo i mislimo o stvarnosti, ali u isto vrijeme i naini na koje sama stvarnost egzistira. Kategorije su najvii rodovi bida (suprema modorum essendi genera), najopdenitiji iskaz o bidu, najvii pojmovi. Aristotel ih naziva i koristi da bi oznaio posljednje i najopdenitije predikate koji se mogu pripisati bilo kojoj stvari, to su generalne ideje koje nisu svedive ni na koju drugu. Aristotel je navodio deset kategorija: supstancija, kvantiteta, kvaliteta, odnos (prema neem), mjesto, vrijeme, poloaj, posjedovanje, aktivno djelovanje i trpljenje. Imaju logiku i ontoloku ulogu, omoguduju tono definiranje bida ukoliko ih vode njihovoj opdenitijoj biti. Za Kanta kategorije ne oznauju najvie naine bitka stvarnosti, nego apriorne forme naeg spoznavanja. On postavlja tabelu od 12 kategorija, koje smatra istim pojmovima razuma. (Kategorije kvantitete: jedinstvo, mnotvo, totalitet; kategorije kvalitete: realnost, negacija, limitacija; kategorije relacije: supstancijalnost, kauzalnost, uzajamnost (reciprocitet); kategorije modaliteta: mogudnost, zbiljnost, nunost. kategorijalan - ono to se tie, to je povezano s kategorijama. kauzalnost - (od lat. causa = uzrok; uzronost), pojam izrie odnos izmeu uzroka i uinka, sve ono to na neki nain pridonosi proizvoenju neke stvari. Metafiziki princip kauzalnosti: svako kontingentno bide dobiva svoje opstojanje djelovanjem nekog uzroka; fiziki princip kauzalnosti: unutar materijalnog svijeta je svako djelovanje tako determinirano da isti uzroci trajno proizvode iste uinke. Vidi causa. Kauzalne (uzrone) teorije vlastitih imena: vlastita imena u normalnom sluaju imaju vrstu referenciju koja je neovisna od identificirajude kompetencije pojedinih govoritelja. Nositelj ostaje njima pripojen neovisno od opisa koji se trajno mijenjaju i miljenjima sudionika u jeziku. Ono to omoguduje referencijalni in nije individualna kompetencija identificiranja, nego neka vrsta kauzalne sveze izmeu pojedinih govoritelja pa sve do nositelja imena. Smisao vlastitog imena odreen je povijedu njegova prenoenja u smislu kauzalnih lanaca od jednog govoritelja do drugog. Glavni zastupnik kauzalne teorije je S. Kripke (vidi S. Kripke: Imenovanje i nunost). kibernetika - (od gr. = umjenost vozaa), pojam koristi Wiener (1948.) da oznai teoriju komunikacije i autoregulacije pomodu feed-backa, primijenjenu kako na iva bida tako i na strojeve, da bi se ispravile vlastite pogreke i postigli ciljevi. Kibernetika je znanost koja studira analogiju izmeu stroja i ivog organizma, s posebnim naglaskom na tehnike kontrole, komunikacije i regulacije te na njihovu tehniku primjenu. Pojam je postao vaan u razvoju sustava "umjetne inteligencije", u kompjuterima.

klasa - (od lat. classis = drutveni razred), pojam se koristi u logici, teoriji skupova, no osobito je vaan u marksizmu koji drutvenu analizu promatra kroz "borbu klasa", razliitih drutvenih slojeva. klasicizam - umjetnika i estetska sklonost da se grko-rimska antika batina uzima kao uzor umjetnikom stvaralatvu. klasina teorija vlastitih imena (obiljebena teorija) - smisao nekog vlastitog imena odreuje i izrie se pomodu obiljebi koje su povezane s imenima. Smisao vlastitog imena je smisao tog odreenog opisa. Teorija potjee od B. Russella i G. Fregea. Klasina teorija je prikladna za obraivanje problema negativnih egzistencijalnih iskaza kod kojih se u subjektnoj poziciji nalaze vlastita imena. Za problem, kako se moe o neemu to ne egzistira iskazivati da ne egzistira, klasina teorija prua rjeenje. Negativnim egzistencijalnim iskazima jednostavno se porie da postoji neto to je takvo da bi ispunjalo obiljebu koja je povezana s vlastitim imenom u subjektnoj poziciji. Ako se klasina teorija primjeni na obian jezik bez tonijeg odreenja nastaju potekode. Govornici obinog jezika povezuju s istim imenom razliite obiljebe. Pitanje koja de od tih obiljebi biti odluujuda za tumaenje ili odreivanje smisla. Da se taj problem izbjegne osmiljene su teorije grozda" (cluster theories) vlastitih imena. klasifikacija - logiki postupak kojim se mnotvenost u stvarnosti skuplja u odreene zajednike cjeline (klase) prema kriteriju njihove slinosti i razlinosti. koegzistencija - (lat. coexistentia = supostojanje), oznauje istovremeno postojanje vie stvari zajedno, u politici razliitih politikih sustava. kognitivistike metaetike teorije - kognitivizam naelno tvrdi da treba razlikovati vrijednosne predikatore (neke u stupnju, a neke u vrsti) kao to su: dobro, loe, zlo, hrabro, itd. od deontikih predikatora kao to su: dozvoljeno, zabranjeno, zapovjeeno. Kognitivistike metaetike teorije su: naturalizam i intuicionizam. kognitivizam - (od lat. cognitivus = spoznat), psiholoka metoda promatranja ljudskih procesa, ukljuujudi percepciju, memoriju, pozornost, razmiljanje,... a koji sudjeluju u rjeavanju pojedinanih problema. Kognitivisti smatraju da ljudska inteligencija u sutini djeluje kao raunalo. koherencija - (od lat. cohaerentia = povezanost), oznaava opdenito povezanost pojedinih elemenata, a u teoriji spoznaje termin k. mogli bismo odrediti kao odnos izmeu sklopa propozicija koji je takve naravi da nijedna od tih propozicija ne moe biti neistina ako je itav sklop istinit. To znai da nijedna propozicija nije neovisna od drugima, tj. da meu svim pojedinim propozicijama postoji takva meusobna sveza da je svaka od njih izvediva od drugih te da nijedna od njih ne moe biti istinita ako bi ijedna druga bila neistinita. koherentizam - jedna od temeljnih epistemolokih teorija analitike epistemologije. Neko je vjerovanje opravdano ako i samo ako je koherentno sa pozadinskim sustavom vjerovanja. Postoje slabe i snane teorije koherencije. U slabijima je vjerovanje opravdano kada je koherentno sa sustavom vjerovanja pri emu je to tek jedna od mnogih determinanti opravdanosti, ostale su: percepcija, memorija i intuicija, ili kada pojedinano vjerovanje nije logiki nedosljedno tijelu vjerovanja. U snanim teorijama koherencije vjerovanje je opravdano samo prema koherentnosti sa sustavom vjerovanja. koincidencija - (lat. coincidentia = podudaranje), vremensko podudaranje razliitih pojava.

kolektivizam - (od lat. colligere = udruiti, skupiti), pojam kojim se oznauje politika ideologija i djelovanje koje daje prednost masi a na tetu prava i slobode pojedinca. U gospodarstvu sredinja vlast dokida zakone trita, rasporeuje sredstva za proizvodnju na temelju zajednikog plana bez obzira na interese pojedinaca. U kolektivistikim drutvenim sustavima sredstva za proizvodnju su u rukama drave, a privatno vlasnitvo je ogranieno ili dokinuto. Kolektivistike ideje nalazimo u djelima antikih mislilaca (Platona), u pisaca socijalistikog utopizma. Komunizam je ostvaren totalitaristikim sustavima dvadesetog stoljeda, osobito u komunistikom. kolizija - (od collidere = sraziti se, sudarati se), u prenesenom znaenju u etici oznauje sukob nespojivih dunosti, prava i interesa (collisio officiorum). kompetencija - pojam je uveo N. Chomsky da njime oznai znanje koje govornik ima u lingvistikom sustavu svoga rodnog jezika. kompozicionalnost: teorija znaenja je kompozicijska kada ima odreen broj aksioma, te kada temeljem njih oblikuje teoreme znaenja na nain da je semantika struktura reenica zadanog jezika samim time u potpunosti iskazana. kompleks - (od lat. complexus = obuhvat, zagrljaj), pojam je sainio S. Freud da oznai skup podsvjesnih uvjerenja koji pojedinca prisiljava na odreeno ponaanje (npr. kompleks manje vrijednosti; kompleks krivnje; Edipov kompleks, ...). komunikacija - (od lat. communicatio = priopdenje), meuosobni odnos ljudi, koji se temelji na aktivnom duhovnom sudjelovanju s drugima i otvorenosti pojedinca prema drugima. Oznauje i naine prenoenje informacija pomodu rijei, znakova i drugih instrumenata. komunikativno djelovanje - u filozofiji J. Habermasa oznauje djelovanje kojem je svrha uspostavljenje razumijevanje meu sugovornicima. komunizam - (od lat. communis = zajedniki, opdi), drutveni poredak i politiki nauk u kojem prevladava drutveno nad pojedinanim, osobito u vlasnitvu nad sredstvima za proizvodnju i gospodarskim proizvodima. U uem smislu oznauje drutveno-politiko ureenje koje se, barem naelno, bori protiv iskoritavanja siromanih slojeva radnitva od strane bogatih poslodavaca. U dvadesetom stoljedu k. je oznaka za politike sustave u zemljama u kojima je vladala komunistika partija. komutativnost - svojstvo nekih logikih operacija kod kojih nije vaan poredak propozicija, npr. konjunkcija je komutativna tj. p&q=q&p. konanost - prvotno oznauje prostorno-vremensku ogranienost. Za razliku od grke filozofije koja je u konanosti vidjela dovrenu oblikovanost bida, u skolastici je oznaka za kontingentno, nesavreno bide koje razlog svoga opstojanja nema u sebi samom nego u Apsolutnom bidu.

koncept - (od lat. conceptus = zaet), ono to znamo o nekoj stvari i to odgovara njezinoj biti. Oznauje apstraktnu univerzalnu spoznaju, a u klasinoj je filozofiji sinonim za univerzalnu ideju. Pojedine se filozofske kole razlikuju u tumaenju podrijetla i vrijednosti koncepta: za Platona koncept je ovjekova umska spoznaja idej koju ima zahvaljujudi sjedanju (anamnesi); za Aristotela je spoznaja "esencije" neke stvari do koje se dolazi apstrakcijom; za Augustina je plod iluminacije; a prema Kantu koncept se identificira s univerzalom, potjee a priori od intelekta i u njegovoj je funkciji. S obzirom na vrijednost koncepata postoje tri osnovna stava: da nemaju nikakvu vrijednost (flatus vocis), kako dre nominalisti i empiristi; da imaju objektivnu vrijednost i da odraavaju subzistentnu stvarnost (kao ideje kod Platona); odnosno da imaju posve objektivnu vrijednost i djelomino subjektivnu: objektivnu s obzirom na sadraj, subjektivnu s obzirom na formu (univerzalnost postoji samo u umu). To su miljenje zastupali Aristotel, T. Akvinski. i filozofi koji prihvadaju spoznajni realizam. U tradicionalnoj logici, poevi od srednjovjekovne skolastike, pod "konceptom" se podrazumijeva svaki pojam koji s drugima ini sud, a treba ga razlikovati od stvari koju predstavlja, kao i od rijei kojom se izrie. V. pojam. konceptualizam - pod tim se pojmom podrazumijevaju filozofski pravci (stari i novi) koji, premda prihvadaju univerzalne pojmove, negiraju njihovu objektivnost izvan ljudskog uma. Opdi pojmovi su samo tvorevina intelekta (conceptus mentis) kako veli W. Ockham, ili subjektivne forme miljenja, kako dri Kant, bez temelja u stvarnosti. To je suprotna teorija od realizma, koji daje objektivnu vrijednost opdim pojmovima. kondicional (pogodba, implikacija, subjunkcija) - iskaz koji je neistinit samo onda ako je antecedens istinit, a konskekvens neistinit. konkluzija - (od lat. conclusio = zaglavak), u klasinoj logici oznauje reenicu koja u silogizmu, proizlazedi iz prethodnih premisa, zakljuuje dokazivanje (dedukciju). konkretno - (od lat. con-crescere = srasti, zgusnuti se), suprotno od apstraktno. Oznauje ono to je u stvarnosti, to je prostorno-vremenski odreeno. Konkretni se pojmovi odnose na pojedinane predmete. konkupiscencija - (od lat. concupisco 3. = udjeti), od opdenitog znaenja jake elje za nekim objektom, dobiva vie znaenje udnje za osjetilnim dobrom (uitkom). konotacija - u logiko-filozofskom smislu oznauje umsko djelovanje kojim se jednim pojmom izravno zahvada partikularna determinacija nekog objekta, a neizravno se odnosi na neto drugo s ime je objekt, pomodu toga pojma, stavljen u odnos. konsensus - (lat. con-sensus = suosjedaj, usklaeno miljenje), jedinstvenost u prihvadanju neke odluke ili zakljuka. U sociologiji i politici oznauje prihvadanje od svih lanova grupe neke odluke i miljenja politikog autoriteta ili meusobnog dogovora. O teoriji konsensusa v. teorije istine. konstituente - tako se u strukturalnoj lingvistici zove svaka rije ili izriaj koji je dio ire konstrukcije. Npr. Marko je doao kudi s prijateljima. U toj su reenici "Marko" i doao je kudi s prijateljima" konstituente reenice). konstruktivizam - (od lat. construo 3. = sagraditi), u opde filozofskom smislu oznauje stajalite koje prenaglaava ulogu spoznavajudeg subjekta u izgradnji spoznate stvarnosti. kontekst - zajednitvo meuodnosa elemenata koji odreuju znaenje onoga to se dogaa meu njima. U analitikoj filozofiji odreuje znaenje mnogih rijei. Kontekst iskaza je situacija u kojoj se iskaz pojavljuje i prema kontekstualnim teorijama znaenja presudan je za odreivanje znaenja iskaza (nasuprot referencijskim teorijama znaenja). Svakako treba razlikovati jezini kontekst (teorija govorne namjere - P.F. Strawson, teorija razgovornih implikacija - P. Grice) od nejezinog konteksta (tj. kulturno semiotiki).

kontemplacija - (od lat. cum + templum = mjesto molitve i bogotovlja), izrie sadraj grke rijei , a osnovno je znaenje zrenje istine i motrenje nekog objekta. Za Platona i Aristotela predstavlja intelektualnu spoznaju (), nasuprot djelovanju (). Na mistino-religioznom podruju kontemplacija izrie stanje u kome se ljudski um usredotouje na duhovnu stvarnost, uranjajudi u nju sve do zaborava svake druge stvarnosti. Kod Plotina i neoplatonika kontemplacija je sastavni dio emanacijskog procesa kojim iz Jednog proizlaze druge hipostaze (um i dua). Za krdanske mislioce, osobito neoplatonikog smjera, kontemplacija je najvii stupanj ljudske duhovne djelatnosti. Kontemplaciju poznaje i idovska kabala, islamski pokreti poput sufizma i dervia, teoretski i praktino prisutna je u hinduizmu (joga) te budizmu. kontingencija - (od lat. contingens = moebitan, nenuan), nain opstojanja nekog bida koje po svojoj biti moe biti ili ne biti, indiferentno je prema opstojanju, ne opstoji nuno. Kriterij kontingencije su promjenjivost i sastavljenost. Na temelju principa kauzalnosti kontingentno bide trai kao dovoljan razlog svog opstojanja djelatni uzrok. kontingentno bide - ono bide koje po svojoj biti, koliko je do njega samoga, moe biti ili ne biti (quod potest esse et potest non esse). Kontingentno bide, prema tome, ima takvu bit da ono moe i ne biti, ne opstojati, dakako ne u smislu da u isto vrijeme i bude i ne bude, nego u tome smislu da ono u sebi, dok opstoji, nosi mogudnost prestanka, da ne opstoji. injenica kontingentnosti nekog bida se moe na razne naine izredi: nije Actus Purus, sastavljeno je fiziki ili metafiziki (iz potencije i akta), bide koje je pokrenuto i koje tei prema neemu. Kontingentno bide koje bivstvuje (est actu), mora imati razlog bivstvovanja i taj razlog mora biti u bidu koje takoer bivstvuje (est actu). kontinuum - (lat. continuus = svezan, neprekinut), pojam izrie da je neka cjelina ili tijek neprekinut bez praznina ili intervala. kontradikcija - (lat. contradictio = protuslovlje), izrie potpuno protuslovlje jednog suda nekom drugom, nastaje kad se za neku stvar u isto vrijeme i pod istim vidikom tvrdi da jest i da nije. Oznauje odnos izmeu tvrdnje i nijekanja koji imaju isti subjekt i predikat. Kontradikcija je istovremena tvrdnja i nijekanje neke iste stvari, oznauje radikalnu suprotnost izmeu tvrenja i negiranja. Dvije su reenice kontradiktorne onda i samo onda ako je jedna negacija druge ili je logiki ekvivalentna negaciji druge. Tako su reenice Kia pada" i Nije tono da kia pada" kontradiktorne. Njihova konjunkcija Kia pada i kia ne pada" jest kontradikcija. Princip ne-kontradikcije je logikometafiziki zakon, po kome je nemogude spajanje dviju suprotnih tvrdnji, pojmova ili vrijednosti. Nemogude je da isto pripada i ne pripada istome u isto vrijeme i u istom odnosu. U logici: nemogude je da neki iskaz istovremeno i u istom smislu bude istinit i neistinit. Princip je formulirao Aristotel: "nemogude je da neto istodobno i jest i nije" (Metaf., III,2,996 b 30) i odreuje ga kao vrhovni princip miljenja i bida. kontrakcija - (lat. contractio = grenje; skradivanje), umska djelatnost kojom dodavanjem oznaka pojmu dobivamo manje opdeniti pojam. Suprotan je pojam apstrakcija. kontrapozicija - (od lat. contra = nasuprot, i positio = poloaj; suprotstavljanje), transformacija jednog suda u drugi negirajudi njegovu suprotnost; izvoenje suda tako da subjekt i predikat zamijene mjesta, predikat se prometne u kontradiktornu opreku, a itav sud promijeni kvalitetu. Pojam uvodi Boetie, no sadraj je prisutan u Aristotelovoj logici, prema kojoj je k. negacija suprotnosti iskaza, postignuta zamjenom odnosnih mjesta termina koji sainjavaju originalni iskaz. (Npr. kontrapozicija iskazu: ako je lijepo dobro, ono to nije dobro nije lijepo - je iskaz: ako ono to nije dobro nije lijepo, dakle ono to je lijepo je dobro. Aristotel donosi pravila k. u Top., II, 8, 113 b). kontrarno - (od lat. contrarius = protivne strane, protivan), oznauje oprenost ali ne u kontradiktornom smislu. U odnosu meu pojmovima kontrarni se pojmovi meusobno razlikuju vie nego ma koja druga dva koordinirana pojma. Npr. bijelo i crno.

kontravalencija - logika operacija koja je istinita samo onda ako lanovi imaju nejednake istinitosne vrijednosti. U svakodnevnom govoru izrie se s ili-ili". konvergencija - (od lat. con + vergo 3. = nagibati se, primicati se), usklaivanje, usmjeravanje mnogih vjerojatnih razloga prema jednom uzroku koji dovoljno tumai neku pojavu ili neko zbivanje. Dokaz iz konvergencije prua nepotpunu evidenciju i hipotetsku sigurnost, na koju se ipak moe osloniti. konverzija - obrat, zamjena mjesta dvaju lanova u logikoj operaciji; obrat suda: zamjena mjesta subjekta i predikata, a da se istinitost suda ne izmjeni. To je mogude kod sudova SeP i SiP. konzervatizam - (lat.: conservo, 1. = sauvati) nastojanje ouvanja postojedih politikih, drutvenih i drugih struktura i odnosa. Suprotan je pojam progresizam. konzistencija - svojstvo logikog ili matematikog sustava da njihovi aksiomi i teoremi ne protuslove jedan drugome. Termin konzistentan predicira se o nizu ili skupu reenica. Niz ili skup reenica je konzistentan onda i samo onda ako logika konsekvenca iz tih reenica nije kontradikcija. Dvije su reenice meusobno konzistentne ako postoji konzistentan niz kojeg su one lanovi. konjunkcija - (od lat. coniunctio = sveza, sjedinjenje, zdruenje), u logici oznauje odnos meu konjuktivnim sudovima. Logika operacija spajanja dvaju iskaza koja je istinita samo kad su oba iskaza istinita. konjuktivni sud - onaj sud koji ima uz jedan subjekt i vie predikata, npr. Marko je student i nogometa i planinar i glazbenik (S je P1, P2, P3,...). konvencionalizam - (od lat. convenientia = suglasje, podudaranje), u epistemologiji izrie shvadanje po kojem mnogi znanstveni iskazi nisu tvrdnje o objektivnoj stvarnosti, sposobne da ih potvrdi ili opovrgne iskustvo, nego su plod slobodnog dogovora meu znanstvenicima. kopula - (lat. copula = spona), u logici oznauje vezu (sponu) predikata i subjekta izreenu u sudu s glagolom biti u tredem licu "jest, jesu". kopulativan sud - kategoriki sud koji ima vie subjekt i jedan jedini predikat. Npr. Ni Marko ni Ivan ni Luka nisu studenti. korelativan - suodnosan, izraava meusobni odnos i uzajamnu zavisnost meu pojavama. U logici korelativan pojam je onaj pojam koji se ne moe definirati osim u odnosu s drugim njemu korelativnim (suodnosnim) pojmom, npr.: majka-dijete; vie-nie. korespondencija - ili adekvacija, v. teorije istine. korolarij - (od lat. corollarium = vjenanica; dar, nagrada), u skolastikoj metodi raspravljanja nakon argumentacije i razglabanja glavne teze slijedi korolarij koji nastoji proiriti tematiku iz dokazne teze. korpuskularna teorija - njome se u filozofiji i fizici nastoji protumaiti priroda svjetla kao gibanje najmanjih tijela (korpuskula). kozmogonija - (od gr. = svijet i = raanje), mitoloko i religiozno, a ne filozofsko, tumaenje kako je nastalo sve ono to postoji; za razliku od kozmologije koja se bavi filozofskim i znanstvenim teorijama o podrijetlu svijeta.

kozmologija - (od gr. = svijet i = nauka), doslovno znai govor o redu, odnosno o svijetu; oznaava i filozofsku disciplinu koja prouava oblike i zakone fizikog svijeta, svemira, kao ureenog sustava. Pojam je uveo Ch. Wolff, po njemu "Cosmologia est scientia mundi qua talis". Pojam prihvada i Kant, odreujudi kao predmet kozmologije "kompleks svih fenomena, odnosno svijeta". U Srednjem vijeku i antikoj Grkoj uglavnom se koristio naziv fizika ili filozofija prirode. Kozmologija opisuje svemir kao prostor, vrijeme i materiju za razliku od ontologije koju zanima podrijetlo, nutarnja struktura i konani cilj. kozmoloki dokaz - izrie nain dokazivanja Boje opstojnosti na temelju postojanja i naravi svemira. Polazite dokazivanja su uoljive nesavrenosti konanog svijeta, (ex contingentia mundi), da bi se dospjelo do beskonanog bida ije opstojanje tumai opstojanje konane stvarnosti. Ovaj je dokaz osobito razradio T. Akvinski u "pet putova", tj. pet razliitih naina dokazivanja Boje opstojnosti (Summ. th., I,q.2,a.3). kozmopolitizam - shvadanje koje pojam domovine protee na itav svijet. Pojam je nov ali teoretske osnove susredemo ved u drevnoj Grkoj, osobito kod cinika i stoika. Tako je Diogen, na pitanje: odakle je, odgovarao da je graanin svijeta, a Zenon je smatrao sve ljude svojim sugraanima. U moderna vremena ovu ideju zastupaju osobito iluministi (Voltaire i J.J.Rousseau) i marksisti. kozmos - (gr. = ureeni svijet), izvorno je znaenje pojma "sveukupna ureenost" koja se prije svega odnosi na sveukupnost materije i energije u prostoru. O poetcima k. govore drevne kozmogonijske i mitoloko-religijske nauke, klasina i suvremena astronomska i druge pozitivne znanosti. Filozofskim pitanjima o kozmosu bavili su se osobito grki mislioci. Kao poelo i kraj k. Anaksimandar je oznaio i po prvi puta oznaio k. kao red, ime je jako utjecao na kasniju zapadnu misao o kozmosu. Parmenid de naznaiti bitak a Heraklit logos kao poelo koje je od prvotnog kaosa stvorilo kozmos. Demokrit svijet tumai opdim mehanicizmom u koji uvodi i sluaj koji vlada u svijetu ali i strogi red uzronosti. Platon razlikuje dva svijeta osjetni, koji ureuje Demiurg, i inteligibilni, koji je ureen prema vjenim i idealnim modelima. Aristotel je svojom naukom o materiji i formi (v. hilemorfizam) odredio k. kao hijerarhijski ustroj bida. Krdanstvo svoju viziju kozmosa temelji na idovskoj tradiciji koja promatra svijet kao Boje stvorenje. Kopernikanska otkrida daju novu sliku kozmosa, razliitu i suprotnu od antikog, osobito grkog, iznose se stajalita utemeljena na pozitivistikim miljenjima i eksperimentalnoj znanosti koja de se razvijati sve do relativistikih teorija A. Einsteina. kreacionizam - (od lat. creatio = stvaranje), filozofski i religijski nauk da Bog neposredno stvara duu u tijelu svakoga pojedinog ovjeka. Kreacionistiko je uenje osobito prisutno u srednjem vijeku utemeljeno na uenju o duhovnosti i supstancijalnosti ljudske due, koja egzistira neovisno o materiji. Pojam opdenito oznauje i svaku teoriju koja prihvada stvaranje kao poelo svijeta. krepost - (gr. , lat. virtus), prema izvornom znaenju pojam izrie odlinost neke kvalitete koji se pokazuje u svojim uincima. Prema klasinom shvadanju, ljudska krepost je prije svega snaga duha, sposobnost valjna djelovanja. Stari su razlikovali etiri temeljne (kardinalne) kreposti: razboritost (lakoda uvianja to treba initi u raznim situacijama ivota); pravednost (trajna raspoloivost dati svakome to mu pripada); umjerenost (lakoda upravljanja tenjama i njihovo dranje u granicama razuma); jakost (lakoda svladavanja potekoda u vrenju dobra i podnoenje kunj ivota). kretanje - (gr. ), opdenito svaka promjena ili prijelaz iz jednog u drugi nain bivovanja, iz mogudnosti u zbiljnost. U tom smislu sva su bida pokretna osim Boga koji je nepokrenuti pokreta, ista zbiljnost. kriterij - (od gr. = sudim, razlikujem), odluujude mjerilo, norma, po kojoj se jedna stvar razlikuje od druge, vrijednost od nevrijednosti, istinito od neistinitog. Norma koja upravlja um da pomodu suda spozna istinu.

kriteriologija - dio filozofije koja se bavi prouavanjem vrijednosti spoznaje, osobito kriterijem istine u odnosu na R. Descartesovu metodiku sumnju, Kantovu kritiku i polemiku izmeu realizma i idealizma u rjeavanju problema objektivnosti, evidencije, sigurnosti, te da se kritiki potvrdi vrijednost prvih naela zakljuivanja i znanstvenog induktivnog i deduktivnog procesa. kriticizam - filozofski stav u istraivanju koji je usmjeren k odreivanju strukture i granic razuma, osobito u spoznajnoj djelatnosti. Prema Kantu, zaetniku kriticizma, zadada filozofije nije opisivanje i tumaenje svijeta, u kojem stjeemo nae spoznaje, nego da odredi uvjete, mogudnost i vrijednost te spoznaje. kritiki kognitivizam (commonsensism) - jedna od temeljnih epistemolokih teorija analitike epistemologije. Commonsensism ili teorija zdravog razuma dri da stvarno znamo vedinu stvari za koje obian ovjek misli da zna. Termin kritiki kognitivizam" potjee od R. M. Chisholma koji je smatrao da znamo odreene injenice o materijalnim predmetima oko nas, drugim svijestima i prolim dogaajima, te da svaki pokuaj postavljanja kriterija znanja mora biti u skladu s tom injenicom. Kritiki kognitivizam pozitivno prosuuje nain na koji znamo zdravorazumske propozicije, te dri da postoje etiri izvora spoznaje: izvanjska percepcija, memorija, samosvijest (unutranja svijest) i razum (vidi R. M. Chisholm: Theory of Knowledge). kritiki racionalizam - filozofska kola koja se posebno zanima za epistemologiju, sociologiju i politiku. Tim se pojmom esto oznauje i filozofija K.R. Poppera ukoliko je suprotna logici utemeljenoj na klasinom racionalizmu i empirizmu, koji odbacuju sve hipoteze koje se ne mogu argumentirati i iskustvom potvrditi. Naprotiv k.r. nastoji uoiti i ispitati pogreke koje su prisutne u svakoj teoriji, jer se samo tako moe dodi do istine. Pristalice k.r. smatraju da se do istine ne moe dodi dokazivanjem, nego samo preko otkrivanja pogreaka. Uz K.R. Poppera glavni su predstavnici k.r. i filozofi tzv. "Frankfurtske kole" (T.W. Adorno, M. Horkheimer). kritika - (od gr. = sudim), vrijednosni sud o neemu, umska djelatnost razlikovanja istine i ne-istine prosuujudi razloge za i protiv prema naelima koji se uzimaju kao nepobitni principi. Oznauje i filozofsku disciplinu (filozofija spoznaje) koja prouava mogudnost i valjanost ljudske spoznaje. Prema Kantu pojam k. se ne odnosi na sadraj spoznaje, nego njome izrie njezinu formu: izraz "kritika rasudne modi" oznauje analizu mogudnosti i granice ljudske spoznaje i vrednovanje uvjeta da bi neka spoznaja bila valjana. Ovo koritenje k. nadovezuje se na zahtjev J. Lockea da se ispitaju mogudnosti uma kao i iluministika nastojanja da se sve podvrgne kritici pa i sam razum. kriza - (od gr. = luenje; odluka, kunja), opdenito znai prolazno stanje neugodnosti i tekoda. U filozofskom smislu oznauje diskontinuitet (prekid) u odvijanju nekog procesa koji dovodi u opasnost njegov normalni razvoj. U novije se vrijeme koristi osobito na podruju politike i ekonomije za oznaavanja problematinih prilika. krdanska filozofija - v. filozofija (krdanska). kultura - (lat. cultura = obraivanje), metaforiki pojam koji oznauje razvoj ljudskih kvaliteta u drutvu: nain na koji neka skupina ljudi ivi, misli, osjeda, organizira se, slavi i zajedniki ivi. U svakoj kulturi postoje osnovni sustavi vrijednosti, miljenja i pogleda na svijet koji dolaze na vidjelo u jeziku, djelima, simbolima, obredima i stilovima. U povijesti filozofije i humanistikim znanostima pojam oznauje sveukupnost znanja, vjerovanja, naina ponaanja, djelovanja pojedinca ili zajednice. U obinom govoru kultura oznauje skup znanja koje je neka osoba stekla i sauvala. Suprotno: natura, priroda. kvaliteta - (lat. qualitas = kakvoda; gr. ), akcident koji iznutra modificira supstanciju u njoj samoj, inedi da bude na ovaj ili onaj nain. Kvaliteta je jedna od Aristotelovih kategorija, a odgovara na pitanje kakva je stvar. Kvalitete su akcidenti koji pokazuju bitak supstancije na ovaj ili onaj nain, a proizlaze iz njezine biti (esencije), ili jo preciznije iz njezine forme. Svakoj vrsti supstancije odgovara skupina kvaliteta. Bududi da proizlaze iz forme, kvaliteti se mogu nalaziti takoer i u duhovnim supstancijama. U tijelima, kvaliteti djeluju na supstanciju preko kvantiteta.

kvantifikacija - postupak kojim se utvruje opseg pojmova u reenici. U klasinoj logici kvantificirao se samo subjekt i reenica se oznaavala kao univerzalna ili partikularna. kvantifikator - pojam se koristi u logici i matematici, a oznauje djelatnike koji imaju ulogu da odrede koliinu pojedinaca (individua) kojima se moe pridati predikat neke propozicije. Univerzalni kvantifikator (simbol: "") pridaje vlastitost ili odnos koji izrie predikat o svim lanovima odreenog podruja stvarnosti, dok se egzistencijalni k. ($") ograniuje na objavu da postoji barem jedan lan s tom vlastitodu ili u tom odnosu. Sudovi se mogu ovako kvantificirati: SaP = "x (SxPx); SeP = "x (SxPx); SiP = $x(Sx&Px); SoP = $x(Sx&Px). kvantiteta - (lat. quantus = kolik; gr. ), u metafizici pojam oznauje glavnu kategoriju tjelesnih bida po kojoj imaju odreenu tjelesnost, koja se pokazuje u protenosti, dimenzijama i volumenu i daju djeljivost tjelesnoj supstanciji. Kvantiteta je zajedniki i temeljni akcident tjelesnog svijeta i nuno proizlazi iz materije. Prema Aristotelu: "Koliko je ono to je djeljivo na dijelove od koji je svaki i pojedini po naravi jedno i neko ovo" Metaf., V, 13, 1020 a 78). Prema T. Akvinskom k. je prvi akcident tjelesne supstancije, dok druge vlastitosti odreuju supstanciju preko kvantiteta (usp. S. Th., III,q.77,a.2,c). kviditet - (lat. quidditas = tostvo, tota), skolastiki izraz kojim se odreuje ono to se inae naziva bit materijalnih stvari (quidditas rei materialis), to je ono to je spoznatljivo u osjetnom predmetu, ontoloka oznaka materijalnog bida. Moe se smatrati sinonim bti (esenciji). kvintesencija - (lat. = peta bit; gr. ), pojam je u antici oznaavao "petu supstanciju" (uz etiri zemaljska elementa: voda, zrak, zemlja i vatra), koja bi bila sastavni element nebeskih tijela. Tu je nauku zastupala Pitagorova kola i nazivali su je eter.

L
laicizam - opdenito znai skup ponaanja uvjerenja i naela kojima se zahtijeva puna samostalnost i samodostatnost ljudskog razuma i djelovanja bez pozivanja na transcendenciju i izvanljudska pravila. lapsus - (lat. = posrtanje; pogreka), nenamjerna pogreka u govori ili pisanju. lapsus calami - (od lat. lapsus = posrtanje i calamus = trska), izraz se danas rijetko koristi a svoj izvor ima u antikom nainu pisanja trskom, to je uzrokovalo este pogreke i neitkost u pisanju a potom u itanju i razumijevanju. Metaforiki izraz oznauje nenamjernu pogreku u pisanju. lapsus linguae - (lat. = pogreka u govoru), izraz se odnosi na nenamjernu zamjenu rijei, kada se kae neka rije umjesto one koju se ima u umu. Tu je pojavu studirao osobito Freud i suvremena psihologija. latentno - (lat. latens = nevidljiv, sakriven), ono to je skriveno a moe se pojaviti ako su ispunjeni potrebni uvjeti. laljivac (sofizam) - (gr. ), njegova je formulacija: ako lae govoredi da lae, istovremeno lae i govori istinu. Kao lingvistiku antinomiju, paradoks, l. studiraju suvremeni matematiki logiari. liberalizam - etiki stav po kojem je osobna sloboda pojedinca jedini kriterij za tumaenje ljudskih vrijednosti i djelovanja. Pojam je nastao u engleskoj poetkom 19. stoljeda za oznaavanje politiko-socijalne teorije koja se poziva na J. Lockea, nasuprot Th. Hobbesove koja se oznauje kao apsolutizam. Liberalizam se moe smatrati suvremenom politikom naukom o slobodi, koja se protivi svakoj vrsti autoritarne modi i ugroavanja slobode i prava pojedinca. Ideje l. su prisutne osobito na religioznom podruju kroz zagovaranja vjerske slobode i protivljenja dravnoj religiji; na ekonomskom podruju kao liberizam i na politikom podruju izraenom u naelu samoodreenja.

liberizam - politiko-gospodarstvena teorija o nunosti potivanja zakona trita u ekonomskoj politici, jamedi slobodnu konkurenciju i privatnu inicijativu, da bi se na taj nain osiguralo blagostanje za sve. L. smatra da je neuinkovito svako izravno uplitanje drave u gospodarstveno podruje i prihvada samo ona uplitanja koja predsusredu poremedaje koje moe uzrokovati pretjerana koncentracija gospodarstvene modi kod pojedinaca ili manjih privilegiranih skupina. libertinizam - (franc. libertin = libertinac, slobodoumnik), etiko-socijalna ideologija 17. stoljeda, koja se protivila krdanskom moralu, zagovarajudi slobodu kao odsutnost zakona. liberum arbitrium - (lat. = slobodna volja), slobodan izbor izmeu vie mogudnosti. Pojam oznauje mogudnost volje da odredi kako de djelovati, (na ovaj vie nego na onaj nain), neovisno o bilo kojem nutarnjem poticaju (npr. Boja volja, usud i slino), ili unutarnjem poticaju (npr. nagoni ili nutarnja nagnuda). linost - (lat. = personalitas = osobnost), izrie osobne oznake pojedinca po kojima je jedinstven i po emu se razlikuje od ostalih, a nisu dane samom ljudskom naravi nego su plod odgoja, samoodgoja i vlastitih nastojanja. U psiholokom smislu l. je dinamiki i razlikovni ustroj pojedinca koji oznauje i odreuje njegovo ponaanje u razliitim ivotnim prilikama. Nakon Kanta pojam l. dobiva vie etiko znaenje i povezuje se s potivanjem moralnih normi i djelovanjem po etikim naelima. lijepo - (lat. = pulchrum), u filozofskom smislu izrie vlastitost onoga to je predmet estetikog iskustva, sve ono to u ovjeku budi osjedaj divljenja. Prema T. Akvinskom lijepo je ono to je ugodno promatrati "pulchrum dicitur id cuius ipsa apprehensio placet" (Sum. theol., I-II, q. 27, a. 1 ad 3). Ukoliko se promatra kao perfekcija koja se izravno temelji na bitku, lijepo je svako bide i transcendentalna je oznaka bida, kao i jedno, istinito, dobro. limit - (od lat. limes = mea, granica), izvorno znai ono to okruuje neku stvar, granica. Analogno znaenje dobiva u teoretskoj filozofiji i matematici. U gnoseologiji pod pojmom limit razumijeva se ono to ini i odreuje ambijent spoznatljivog. U metafizici naznauje konanost, a time i nesavrenosti, kao vlastitost stvorenih bida. lingvistika - (od lat. lingua = jezik, govor), znanost koja prouava govor (i pojedine jezike), nastojedi protumaiti njegovu prirodu, strukturi i funkcioniranje. lienost - v. privacija. logicizam - shvadanje da je svijet logian i da je logika osnovna filozofska disciplina. Pojam posebno izrie struju u istraivanju matematikih temelja, koja u logici uoava principe matematikog miljenja. Matematika teorija skupova svojevrsna je batinica logicizma. Glavni su predstavnici l. G. Frege i B. Russell. logika istina - v. adaequatio intellectus ad rem. logike konstante - u logici oznauje jezine elemente koji nemaju vlastito znaenje no slue za povezivanje ili mijenjanje izvornog znaenja rijei. logiki atomizam - filozofska teorija B. Russella da su zadnji ostaci analize logiki a ne fiziki atomi. Polazi od naela da postoji savrena analogija izmeu idealnog jezika i strukture stvarnosti. Idealni jezik treba sainiti polazedi od atomistikih propozicija koje moraju imati takve osobine da budu spoznate izravnim iskustvom. Atomistike propozicije pokazuju minimalne i trenutne injenice osjetilnog iskustva i provjerljive su pomodu iskustva.

logiki empirizam (pozitivizam) - suvremeni filozofski smjer koji naglaava: (1) strogu znanstvenu metodu u filozofiji, (2) intersubjektivnost jezika i jedinstvo znanosti, (3) istinitost samo one spoznaje koja se da iskustveno verificirati, (4) logiku analizu jezika, osobito znanstvenog jezika, kao jedinu pravu zadadu filozofije. Glavni su predstavnici l.e. filozofi iz takozvanog Bekog kruga. logiki kvadrat - v. Aristotelov kvadrat. logiki pozitivizam - v. neopozitivizam. logiko zbrajanje - nain ne-silogistikog dokazivanja; nedostaje medij, u kojem se, nakon navoenja vie pojedinanih tvrdnji, saimlju u jednu tvrdnju. Npr. nakon to se utvrdilo da je Petar strpljiv, ljubazan, marljiv, poten,... zakljui da je Petar dobar ovjek. logika - (od gr. = umjenost razmiljanja), znanost o pravilnosti miljenja, ili znanost o zakonima miljenja kojima se razum ravna da bi u svojim radnjama potivao pravilan poredak; znanost o pravilima koje treba slijediti da se doe do istine; nauka o pravilnom izvoenju zakljuaka iz opdih principa; nauka o pravilnom zakljuivanju, o "pravilnom miljenju". Bududi da su predmet logike radnje razuma, njegovi zakoni i pravilnosti, a ne istraivanje istinitosti ljudske spoznaje ili funkcije osjetila, materijalni su objekt logike radnje razuma, a formalni objekt njihova forma ili pravilnost. Uz znanstvenu ili matematiku logiku, istiemo vanost filozofske logike koja se pita koji je nain bitka miljenog kao takvog, ili po kojim se zakonima, to zbiva. Logika, dakle, ne istrauje to je istinito ili ne nego je vie zanima forma miljenja, njegova pravilnost i objektivnost. Osnove logike postavio je Aristotel u Organonu. Tradicionalna se logika obino sastojala od tri dijela koji istrauju pojam, sud i zakljuak, povezano s trostrukim djelovanjem uma (poimanje, suenje i zakljuivanje). logistika - pojam je u srednjem vijeku oznaavao vjetinu raunanja brojevima, a kasnije pomodu algebarske simbolike. U novije se vrijeme pojam koristi u dva osnovna znaenja: kao naziv za simboliku logiku odnosno, filozofiju G. Fregea i B. Russella koji su na prijelazu 19. i 20. stoljeda dali vaan doprinos razvoju simbolike logike. Osnovna je teza l. da se izmeu logike i matematike ne moe odrediti jasna razlikovna granica i da se matematika moe izvesti iz logike, te da se matematiki pojmovi mogu definirati pomodu logikih pojmova, a nedokazivi aksiomi matematike mogu se izvesti iz aksioma logike. logomahija - (od gr. = rije i = bitka, borba), borba rijeima, odnosno razgovor u kojem razlike meu sugovornicima ovise o razliitom smislu koji svaki od njih, radi neznanja ili namjerno, daje rijeima iskrivljujudi njihov smisao. Pojam l. oznauje i beskorisnu raspravu koja ne vodi nikakvom korisnom zakljuku. logos - (gr. , lat. verbum = rije, govor), pojam oznauje podruje uma, sposobnost shvadanja prvih principa znanosti. Kod prvih grkih filozofa oznauje misao koja se izrie u rijeima. Za Heraklita je kozmiki razum koji pokrede, vodi i mjeri trajno nastajanje stvarnosti. Za Platona uglavnom znai izreeni govor; za stoike l. je osnovni pojam u logici i fizici. Za krdane predstavlja Boga, odnosno drugu Boansku osobu koja se utjelovila u Isusu iz Nazareta. lokucioni govorni ini - prema J.L. Austinu, jednostavno izricanje nekog jezinog izraza sa znaenjem. luliko umijede - prema R. Lullusu, nazvana je vjetina koja se temeljila na odreenom broju termina i jednostavnih reenica ijom se prikladnom kombinatorikom, kako se smatralo, moe dodi do otkrida i dokazivanja svakog drugog znanja. Svojevrsni prethodnik simbolikoj logici.

LJ
ljepota - v. lijepo

ljubav - in volje (odluka) koji ujedinjuje snagom udnje, strasti, interesa, ideala. Ljubav je svaka sklonost prema dobru. Obino se razlikuju dvije vrste: concupiscentia ako se eli posjedovati eljena stvar; i benevolentia kada se eli napredovanje ljubljene stvari. Ljubav je vaan pojam u etici koja studira dobro i naine kako ga postidi. V. eros. ljudska prava - temeljna prava (na ivot, slobodu, jednakost osobnu i drutvenu sigurnost...) koja pripadaju osobi kao takvoj i koja svaka vlast mora potivati i garantirati, kao neophodan uvjet za puni razvoj same osobe.

M
m - u formalnoj je logici simbol za srednji termin (terminus medius). maior - (; gornja premisa, gornjak) u logici znai premisu koja sadri predikat konkluzije zove i redovito stoji na prvom mjestu. majeutika - (od gr. = primaljska vjetina), naziv za metodu koju je, u prenesenom smislu, upotrijebio Sokrat kao uiteljsku metodu kojom se prikladnim postavljanjem pitanja i razgovorom pomae ueniku da vlastitim razmiljanjem i zakljuivanjem doe do spoznaje koju potencijalno nosi u sebi. makijavelizam - N. Machiavelijev nauk prema kojem se radi "dravnih interesa" moe koristiti svako sredstvo bez obzira da li je okrutno, nepravedno ili moralno (svrha posveduje sredstvo). makrokozam - suprotan i korelativan pojmu mikrokozmu (ovjek), oznauje svemir, itav svijet. maksima - kratka formula koja sintetino izrie neku opdu tvrdnju ili naelo koje uglavnom svi prihvadaju, premda nema neposrednu sigurnost poput aksioma. Kant u Kritici praktinog uma m. shvada kao subjektivno naelo ponaanja koje upuduje na volju subjekta, koja kao subjektivno praktino naelo ne moe biti poopdena, stoga se razlikuje od "moralnog zakona" koji je objektivno praktino naelo, premda mu nije u apsolutnoj opoziciji, no ukljuuje m. u prihvadanju moralnog zakona kao kategorikog imperativa. manija (gr. = ludost, bijes), prema Platonu, m. je sastavni dio umjetnosti, osobito pjesnitva. Pomodu nje pjesnik komunicira s boanstvom. U psihologiji m. se ubraja u endogene psihoze a pokazuje se u pretjeranoj euforiji. marksizam - naziv za zajedniku nauku K. Marxa i F. Engelsa, kao i pokrete i misaone pravce koji se na njih pozivaju. mata - sposobnost reproduciranja i kombiniranja novih predodaba koje nisu vezane s aktualnom percepcijom stvarnosti, v. fantazija. matovna slika - v. fantazma matematika - (od gr. = uenje, pouavanje), znanost o mogudim objektima (ne kontradiktornim) na podruju veliine, brojeva i odreenih relacija isto formalno strukturiranih. Premda se na poetku oslanja na osjetno iskustvo i poinje prouavanjem zamjetljivih odnosa, pomodu progresivne apstrakcije ona zamjeduje te odnose samo kao posebne sluajeve drugih irih i isto teoretskih. Kao takva, matematika se opravdava kao znanost i dokazuje svoju istinitost koherencijom izmeu aksiomatskih principa i iz njih izvedenih zakljuaka, a ne kao kod prirodnih znanosti, svojom primjenjivodu i podudarnodu s osjetilnom stvarnodu. M. je apstraktna znanost koja prouava vlastitosti brojeva, geometrijskih oblika i njihovih odnosa. Matematiku su mnogi filozofi nakon G. Galileja i R. Descartesa uzimali kao najsigurniju znanost. matematizam - nastojanje da se matematiki pojmovi i metoda proire na shvadanje svih stvarnih procesa i odnosa.

materia prima - (lat. = prva materija), onaj princip koji je u sebi potpuno neodreen, ista potencija (potentia pura). Prema Aristotelu: "Tvar nazivam ono koje samo po sebi niti je 'to', niti je 'koliko', niti se kae da je ita drugo od onih kojima se odreuje bitak" (Met., VII, 3, 1029 a 20). Time se eli kazati da materija nije niti supstancija (quid), niti kvantiteta, niti kvaliteta, niti ijedna druga kategorija. Zajednika je svim tijelima i subjekt (nositelj) svih supstancijalnih promjena. Zajedno sa supstancijalnom formom tvori esenciju konkretnog bida. Materija se moe jedino odrediti u odnosu s formom s kojom ujedinjena jedino opstoji. materia quantitate signata - formirana materija, koja ima svoj volumen, teinu i mjesto u prostoru, ono to obinim rjenikom zovemo tvar ili materijal. Materija s oznaenim ili odreenim kvantitetom, kojim je stvar ova a ne ona. U tomistikoj je filozofiji naelo individualizacije. materia secunda - (lat. = druga materija), spoj prve materije i supstancijalne forme koji zajedno ine materijalne supstancije, odnosno razliite vrste materijala, koji mogu primiti dodatna odreenja ili akcidentalne forme. materija - (gr. ; lat. materia = tvar, graa), unutarnji princip materijalnog bida, potencijalnost, temelj protenosti, princip individuacije i multiplikacije materijalnih bida. Materija je latinski prijevod grke rijei , a filozofsku uporabu dobiva kod Aristotela, ime on oznauje zajedniku podlogu promjena i princip individuacije tjelesnih bida. Opdenito, materija oznauje sve ono to ima kao odreujude karakteristike: protenost (ekstenziju), zauzimanje prostora, masu, teinu, gibanje, pokretljivost, inerciju, otpornost, neprobojnost, privlaenje i odbijanje, ili kombinaciju tih svojstava. Materija je ono od ega su sainjene osjetne stvari, ono to je njihov temelj i to ih ini sposobnima da zauzimaju prostor i poprimaju razne oblike. Filozofi shvadaju materiju kao pojavu, dio stvarnosti ili jedinu stvarnost, kao poelo nesavrenosti i ogranienja, kao potencijalno dobro, kao supstanciju, proces ili sadraj, kao toke, atome, supstrate ili druge srodne s gore navedenim karakteristikama. Pojam dobiva i mnoga analogna znaenja u logici, teologiji, moralu i sl. materija (inteligibilna) - uz osjetnu Plotin navodi i inteligibilnu materiju (Enn., II,4), koja se nalazi u umu i omoguduje mnotvo ideja, predstavlja njihov supstrat koji im omogudava mnotvenost. Ideju preuzima Augustin i mnogi njegovi sljedbenici. materijalizam - pojam potjee iz XVII. stoljeda a oznauje filozofske pravce koji nijeu opstojnost duhovnih, a priznaju samo opstojanje materijalnih supstancija, koji postavljaju materiju kao prvo i jedino poelo itave stvarnosti. Materiju shvada kao izvorni, subzistentni i jedini princip svijeta. Suprotni filozofski pravci su idealizam ili spiritualizam. Materijalizam je uglavnom povezan s ateizmom osim ako se i materijalnost ne shvada kao dio boanstva kao kod Epikura, Th. Hobbesa pa i ranokrdanskog pisca Tertulijana. materijalizam (dijalektiki) - filozofski nauk kojeg otpoinje Lenjin, a povezan je s K. Marxom, napose s njegovim shvadanjem drutva i povijesti. materijalizam (historijski) - vienje povijesti, koje uvode K. Marx i F. Engels, prema kojima materijalna proizvodnja uvjetuje drutvene, politike i duhovne procese. materijalni objekt - v. objekt. materijalni uzrok - (lat. causa materialis), ono od ega i u emu se neto ini (ex qua et in qua aliquid fit). V. causa. mathema - (gr. = znanje, znanost), sve ono to je predmet spoznaje. Za Platona najveda m. je ideja dobra (Resp., 505 A). Prema Kantu m. je izravna sintetika reenica koja je nastala konstrukcijom pojmova, dok je dogma izravna sintetika reenica koja proizlazi samo od pojmova (koncepata).

medioplatonizam - tako je nazvan platonizam u prvom i drugom stoljedu, a predstavlja prijelaz od razdoblja akademikog platonizma na neoplatonizam. medij - (lat. medius terminus), v. srednji termin. mehanicizam - (od gr. = stroj), filozofsko uenje prema kojem se svi fenomeni svode na mjesno kretanje koje proizvode nuni uzroci. U osnovi svih naravnih pojava vidi neki "mehanizam" po kome se ponaa i koji pokrede itavu stvarnost. U antici su to miljenje zastupali atomisti Demokrit i epikurejci koji su kao temeljni ontoloki princip postavili kretanje atoma, kako na fizikom tako i na metafizikom podruju. Novi zamah m. dobiva u 17. stoljedu razvojem matematiko-eksperimentalne metode nakon G. Galileja i I. Newtona postavi glavnom teorijom za tumaenje prirode. Tako npr. R. Descartes gleda svemir kao veliki stroj, a itavu tjelesnu stvarnost nastoji protumaiti protenodu i kretanjem. mehanika - grana fizike koja prouava kretanje tijela. memorija - (lat. memoria = pamet, mod sjedanja, pamdenje), mod zadravanja i obnavljanja prolih psihikih stanja i iskustava, prepoznajudi ih kao prola. Filozofsko znaenje pojam dobiva u Platonovoj teoriji sjedanja, po kojoj se dua, potaknuta osjetilima, sjeda ideja i tako prepoznaje stvari (usp. Teetet, 191d). O memoriji raspravlja Aristotel zanemarujudi njezinu ulogu "sjedanja" a dajudi joj vanost u stvaranju pojmova. Za Plotina (usp. Enn. 3,25-4,17) i kasnije Augustina (usp. Ispov., 10,8,12-26,37) memorija predstavlja posebno vanu mod due. V. anamneza. mens - (lat. = dua; um, razum), u antici se esto uzima kao sinonim za duu a u moderno se vrijeme poistovjeduje s mozgom, tjelesnim organom miljenja. mentalizam - tumaenje ljudskog ponaanja uz pomodu mentalnih stanja i procesa koji nisu vidljivi izvana. mentalski jezik (Mentalese) - naziv hipostaziranog jezika u kojem mislimo. Prema zagovornicima postojanja tog jezika (meu kojima se istie J. Fodor: The Language of Thought, 1976.) misliti misao, oblikovati vjerovanje, sjetiti se dogaaja ili osobe znai proizvesti reenicu u unutranjem jeziku. Postojanje mentalskog jezika objanjava semantika svojstva mentalnih stanja. Pretpostavka mentalskog jezika ini se najbolje objanjava neka svojstva misli, napose svojstva produktivnosti (mislitelj moe misliti sloene misli) i logikog zakljuivanja. (vidi J. Fodor: Psychosemantics, 1987.). metaetika - rasprava o naravi, opravdanju, razlonosti, uvjetima istine, studij kodeksa, kriterija i moralnih sudova opdenito, ne uzimajudi u obzir njihov posebni sadraj. M. je govor o naravi i opravdanju etike, bez prethodnog prihvadanja vrijednosti bilo kojeg pozitivnog moralnog principa. Razlikuje se od normativne etike i filozofskih rasprava o dobroti pojedinih normi, prosudbi, kriterija vrednovanja i primjene etikih normi na pojedine ivotne prilike. Prema R.M. Hareu, m. analizira logiki status iskaza morala, tj. imaju li takvi sudovi ikakvu istinitosnu vrijednost. Osnovne teme m. su narav moralnih kodeksa i njihovo razlikovanje od ostalih; rasprava o subjektivnosti i objektivnosti naravi i vrijednosti moralnih normi; opravdanje moralnih sudova; znaenje etikih pojmova; logika i koritenje moralnih iskaza. M. teorije se dijela na: nekognitivistike (emotivizam, relativizam, decizionizam) i kognitivistike (naturalizam, intuicionizam). metafilozofija - filozofija o filozofiji, razmiljanje o nekoj filozofiji ili filozofiji kao takvoj. metafora - (gr. = prijenos, prijelaz), retorika figura koja se sastoji u preobrazbi redovitog i vlastitog znaenja neke rijei u neki drugi koji joj odgovara po analogiji (npr. proljede ivota). U Poetici Aristotel definira m. kao "prenoenje imena jedne stvari na neku drugu".

metafizika - (od gr. i = iza fizike), tako je u 1. stoljedu pr. K. Andronik iz Roda, ureujudi Aristotelova djela, nakon knjiga o filozofiji prirode smjestio one o prvoj filozofiji u kojima se govori o bidu i vrhovnom Bidu. Metafizika, u opdem znaenju, oznauje istraivanje onoga to je iznad iskustva. M. je znanost o bidu ukoliko je bide, ukoliko sudjeluje na bitku, tj. ne prouava bide u njegovoj raznolikosti i mnogovrsnim odnosima, nego prouava bide kao bide, ono po emu je bide. Ona je studij zadnjih uzroka, prvih i najuniverzalnijih principa stvarnosti. Stoga je m. znanost o temeljima bida i njegovoj totalnosti, koje prouava polazedi od bitka, traedi prve i najuniverzalnije principe, koji najradikalnije konstituiraju sve stvari. Metafizikim pitanjima bavili su se filozofi prije Sokrata (predsokratici) promatrajudi fiziku (prirodu) kao da je cjelokupna stvarnost. Prvi je Platon jasno razlikovao propadljivi od nepropadljivog svijeta ideja, pridajudi dvjema stvarnostima protivne oznake (propadljiv - nepropadljiv; vremenit vjean i sl.). Poseban doprinos razvoju m. dao je Aristotel koji je pokuao tumaiti stvarnost kao mjeavinu bida i nebida, zbiljnosti i mogudnosti. U Aristotelovoj je filozofiji ostao problematian odnos istog ina (Boga) i ostalog svijeta, to su pokuali rijeiti krdanski filozofi, osobito Augustin i T. Akvinski, uvodedi u m. pojam stvaranja kojim su tumaili odnos izmeu Boga apsolutnog i neovisnog stvaratelja, i svijeta kao stvorenog i potpuno ovisnog. Moderni filozofi, poevi od R. Descartesa, Kanta i mnogih drugih, nisu dali znaajan doprinos m. no esto su dovodili u pitanje njezinu opravdanost i valjanost njezinih zakljuaka, te samu mogudnost bilo kakve metafizike. Moderna kritika metafizike poevi od Kanta, G.W.F. Hegela do M. Heideggera, esto je pokuala dati nova rjeenja no ona su uglavnom bila vie epistemoloka a manje ontoloka. metafizika (specijalna) - za razliku od opde metafizike ili ontologije specijalna metafizika prouava pitanja duevnog ivota (metafizika psihologija), te o Bogu, apsolutnom bidu i zadnjem principu svega to postoji (racionalna teologija ili teodiceja).

metajezik - pojam je poeo koristiti R.Carnap, a oznauje jezik kojim se govori o nekom drugom jeziku; jezik iji se simboli (znakovi) odnose na simbole nekog drugog jezika (u analitikoj filozofiji). Suprotno od objektivni jezik. metakomunikacija - u lingvistici i teoriji komunikacije oznauje komunikaciju koja za predmet ima samo komuniciranje, razliite razine u kojima se izrie, kodeks koji koristi, znaenje uporabljenih izriaja i slino. metamatematika - pojam oznauje metode koje se koriste u matematikoj logici da bi se analiziralo ispravnost (koherencija) nekog jezinog izriaja i za provjeru legitimnosti dokaza. metamorfoza - (gr. = preobraenje u drugi oblik), pojam je u grko-rimskoj mitologiji oznaavao pretvaranje jednog bida u neko drugo. metateorija - teorija koja za svoj objekt prouavanja ima neku teoriju. metoda - (od gr. = put kojim se dolazi cilju), postupak u istraivanju, odnosno skup naela, pravila i praktinog djelovanja u procesu rjeavanja nekog problema ili postizavanju neke svrhe. Ovisno o disciplini razlikuju se razne metode: logika, filozofska, znanstvena, pedagoka, fenomenoloka... Prema vrsti m. se mogu podijeliti na: analitiku - polazi od sloenog prema njegovim dijelovima, ili od uvjetovanog prema uvjetima, vri se ralanjivanje (analiza) od cijelog prema dijelovima; sintetiku - polazi od dijelova prema sloenome, ili od uvjeta (principa) prema uvjetovanome, od apstraktnije i opdenitije istine prema konkretnoj i pojedinanoj istini; iskustvenu (empiriku) i razumsku (racionalnu) metodu razlikujemo prema tome postupamo li vie induktivno ili deduktivno. Induktivna m. polazi od pojedinanih injenica iskustva. Tona je (egzaktna) ako se slui pokusima i matematikim raunanjem, a manje tona ako se temelji na hipotezama i analogiji. Naznaimo jo i heuristike i didaktike metode ovisno o svrsi koju elimo postidi nekim metodikim postupkom: heuristika - slui za otkrivanje istine; a didaktika - slui za priopdavanje drugima pronaene istine, za pouavanje, v. didaktika.

metodika sumnja - polazni kritiki stav neprihvadanja unaprijed dokazanih teza kao osnove spoznavanja. Zaetnik m. s. je R. Descartes. metodologija - studij naela, umskih i eksperimentalnih procesa koji trebaju ravnati znanstvenim istraivanjem te nauka o primjeni pojedinih metoda, u cijelosti ili djelomino. metodoloki pluralizam - izraz oznauje osobito dvije epistemoloke struje. Prva (zastupa je K.R. Popper) tvrdi da ne postoji konani kriterij za izbor izmeu razliitih metoda (npr. deduktivne i eksperimentalne) kao instrumenata za izgradnju znanstvenih teorija. Druga je uvjerena u opravdanost racionalne rekonstrukcije vie metoda u metodologiji, premda se ne moe utvrditi apsolutni kriterij opravdanosti neke metode. metonimija - (gr. = zamjena imena), jednostavna promjena znaenja, npr. popiti aicu; okrenuti lea; i slino. mikrokozam - pojam oznauje ovjeka kao "mali svijet" u kojem se "makrokozam" odraava, saima i dobiva znaenje. Ideja ovjeka kao mikrokozma nalazi se jo u antikoj filozofiji kod Anaksimena, Pitagore, Heraklita, Empedokla, stoika i neoplatonika. Posebno znaenje dobiva u Platonovu opisu porijekla svijeta u Timeju, (30-38) i Aristotelovu djelu O dui (III, 8; 431 b 21). mimezis - (gr. , od = oponaati), pojam ima posebnu vanost u antikoj estetici koja je prvotno shvadana kao imitacija. Demokrit je shvadao m. kao imitaciju naina djelovanja u prirodi. Pojam dobiva osobitu vanost u Platonovoj i Aristotelovoj filozofiji. Prema Platonu m. ima tri znaenja: ontoloko - o odnosu ideja i osjetnih stvari koje su njihove kopije; etiko - u smislu slinosti s Bogom; i estetsko - kao bit umjetnosti. Kod Aristotela m. znai imitaciju ili predstavljanje i posebnu vanost ima u umjetnosti. minor - (lat. terminus minor = nii pojam), izraz za pojam koji u zaglavku dolazi kao subjekt. M. je i donja premisa u silogizmu koja sadri subjekt zaglavka (donjak) (propositio minor). misao - moderni pojam za oznaavanje djelatnosti uma i sposobnosti obavljanja umskog djelovanja koje se oituje osobito u sudu ili tvrdnji. miljenje - (gr. ; lat. opinio), u redovitom govoru znai subjektivno uvjerenje, koje se iznosi neovisno o valjanosti navedenih dokaza. U filozofiji znai sud ili zakljuak o kome se ne mogu dati valjani dokazi ili na to se ne mogu primijeniti kriteriji provjerljivosti prihvadeni kao valjani. Miljenje je priklanjanje uma jednoj strani, no ne iskljuujudi da je moda suprotno istinito. mit - (gr. = rije, pria), vie ili manje fantastino i slikovito pripovijedanje kome je svrha da se olaka shvadanje sudbinskih injenica ovjeka koje su mu se dogodile i jo se uvijek dogaaju. Prema E. Cassireru m. je pria, u kojoj se ostvaruje odnos izmeu percepcije svijeta i njegove interpretacije, i koja zahtijeva da joj se vjeruje. U filozofskom i antropolokom smislu m. je anonimna pripovijest koje se pronosila usmenom tradicijom meu lanovima razliitih drutvenih skupina koje su se ustrojile u antikom svijetu i primitivnim zajednicama. Prema Platonu m. je pripovijedanje bez logike nunosti, poput pripovijedanja pjesnika, odnosno pripovijedanje o bogovima, polubogovima, herojima i boanskom svijetu. (Usp. Republika, 392a). Mit je prvi oblik filozofiranja. mitologija - znanost koja prouava mit, ili cjelinu mitova neke religije i kulture. mjerenje - mjerenje je in ljudskog razuma koji je sposoban usporeivati stvari meusobno, stoga mjeriti znai znati na konkretan nain vie i manje nekog kvantiteta, pomodu usporedbe razliitih kvantiteta. Brojiti znai mjeriti kvantitete.

mjesto - (gr. ; lat. locus), opdenito znai poloaj nekog tijela u prostoru. Jedan od Aristotelovih najopdenitijih pojmova (kategorija), odgovara na pitanje: "gdje" i oznauje smjetenost neke supstancije. "Tako te je mjesto prvotna nepokretna granica onoga koje sadrava" (Fizika, IV, 4, 212 a 20). Mjesto je akcident koji proizlazi iz stajanja u nekom odreenom prostoru, zauzimanje nekog prostora, ono to tijelo postavlja u stvaran odnos s drugim tijelima. mnijenje - (gr. ; lat. opinio), nedovoljno utemeljeno i nekritiko prihvadanje nekog miljenja. Ved su grki filozofi (Parmenid) mnijenje suprotstavljali znanju, a Kant ga razlikuje i od vjerovanja, koje ima subjektivnu uvjerenost premda nije objektivno zasnovano, i od znanja koje posjeduje subjektivnu uvjerenost i objektivnu zasnovanost. mnotvenost - oznaka onoga to sadri odvojive elemente. Suprotno pojmu jednoda. Problem mnotvenosti u Grkoj su postavili ved predsokratici elejske kole, koji su branedi jednodu bitka nijekali mogudnost mnotvenosti (Parmenid), istiudi da se o mnotvenosti moe imati samo mnijenje (doxa) a ne istinsko znanje. Platon je u dijalogu Parmenid naglasio korelativnost jednode i mnotvenosti, ukoliko je jednoda konstitutivni element mnotvenosti, mnotvenost nije drugo doli zbroj pojedinih jednoda. model - teoretska razradba koja, radi lakeg razumijevanja, omoguduje reprodukciju objekta koji se prouava. U metafizikom smislu m. znai arhetip, egzemplarnu ideju (). Pojam je vaan osobito u platonikoj filozofiji. modus - (lat. = nain; gr. ), termin koji se esto upotrebljavao u srednjevjekovnom aristotelizmu, a oznaavao je opdenito odreenje ili nain opstojanja nekog ogranienog bida. U aristotelovsko-skolastikoj logici uz opdenito znaenje ima i odreeno znaenje kad naznauje modus silogizma, ovisno o kvantitetu ili kvalitetu premisa. T. Akvinski. razlikuje quattuor modos essendi. Kod R. Descartesa m. oznauje atribut, odnosno promjenjivu kvalitetu supstancije. Kod B. Spinoze m. je odreenje neizmjernih atributa boanske supstancije. mogude (nemogude) - oznauje ono to moe (ne-moe) biti. mogude bide - ono koje sada ne postoji ali moe biti. Unutarnje mogude (possibile internum) je ono bide koje u sebi nema protuslovlja. Odgovarajudi uzrok moe izvesti ono to je u sebi mogude. Izvanjski mogude (posibilitas externa) je ono bide koje moe opstojati snagom uzroka. Dosljedno tome, besmisleno je govoriti o vanjskom uzroku ako nema nutarnje mogudnosti. Zato je bolje redi da nemogude bide ne moe biti, nego da ga Bog (ili koji drugi uzrok) ne moe proizvesti (usp. Summa th., I,25,3). Metafiziki je mogude sve to ne ukljuuje protuslovlje. Fiziki je mogude ono to prirodni uzroci mogu izvesti. Moralno je mogude ono to slobodni uzroci mogu izvriti svojim redovitim uobiajenim nainom djelovanja, odnosno ono to je po moralnim naelima doputeno. mogudnost - (lat. potentia; gr. ), se opdenito shvada kao ono to neki subjekt ima i to je u tom ontikom subjektu razlog zato moe neki bitak dati ili primiti. (In genere sumpta intelligitur id, quod subiectum aliquid habet, quodque ratio est, cur aliquod esse sive dare sive accipere possit.) Mogudnost dati bitak zove se aktivna mogudnost (potentia dandi esse). Mogudnost primiti bitak zove se pasivna mogudnost (potentia esse accipiendi vel amittendi). Mogudnost gubitka bitka takoer treba zvati pasivnom. Pojam m. koristio je Aristotel (Metaph., IX, 1, 1045 b 32) i njime opdenito oznauje neku sposobnost, nasuprot zbiljnosti, i uvijek se definira u odnosu s njom, jer: "actus est prior potentia". Mogudnost moe biti subjektivna (u nekom subjektu) i objektivna. Subjektivna pak moe biti aktivna: mogudnost djelovanja i pasivna, mogudnost primanja nekog odreenja. Objektivna mogudnost moe biti vanjska (ono to se moe ostvariti po uzrocima) i nutarnja (to moe biti, to nije neprotuslovno). V. mogude bide. molekularan stav - iskaz sastavljen od atomarnih stavova pomodu logikih junktora (konstanti). Pojam koristi moderna logika.

monada - (od gr. = jednoda), najmanji i nedjeljivi element stvarnosti. Pojam koristi ved pitagorevska kola da oznai izvornu jednodu od koje proizlazi serija brojeva, i koristi ga iskljuivo na podruju matematike. Pojam posebno znaenje dobiva u filozofiji G. Bruna prema kojem su tijela sastavljena od najmanjih dijelova, monada, koji zamjenjuju supstanciju tvari. Monade imaju sredinje mjesto u G.W. Leibnizovoj filozofiji za koga su one aktivni principi ili supstancije. monarhija - (od gr. = samo i = vlast), politiki sustav u kojem svu vlast ima jedna osoba, monarh, kralj. monizam - (od gr. = jedini), metafiziko uvjerenje da postoji samo jedna stvarnost, jedan princip stvarnosti i jedna supstancija. To je uenje kod Grka zastupao Parmenid, u novijoj filozofiji B. Spinoza. Istiemo samo neke oblike m.: epistemoloki m. smatra da su realni objekt i njegova ideja (pojam) jedno; psiholoki m. nijee da su materija i duh dva razliita principa; kozmoloki m. koji moe biti materijalistiki ako u svijetu vidi samo materiju i panteistiki ako identificira svijet s Bogom, spiritualistiki ako u svijetu vidi samo duh. Suprotan je pojam dualizam. monoteizam - (od gr. = sam i = Bog), pojam oznauje svaku religijsku ili filozofsku nauku koja nauava postojanje samo jednog, osobnog i vjenog Boga, nasuprot politeizmu koji doputa postojanje vie boanstava. U filozofiji religije pojam se odnosi na vjerovanje u jednog, vrhovnog, osobnog i vjenog Boga stvoritelja, nasuprot politeizmu koji doputa postojanje vie boanstava; diteizmu koji nauava postojanje dva boanstva od kojih je jedno izvor dobra a drugo izvor zla; henotizmu koji, premda nauava postojanje jednog boga, ne iskljuuje mogudnost da ih bude vie. moral - (od lat. mores = obiaji), v. etika. moralizam - strogo i formalno prosuivanje i primjena moralnih naela i prosuivanje tueg djelovanja, ne uzimajudi u obzir prilike djelovanja i osobnu situaciju djelatelja. M. je i filozofsko shvadanje koje moralu pridaje posebno mjesto i smatra moralnost glavnim naelom za tumaenje itave stvarnosti. (U tom je smislu pojam koristio J. G. Fichte u Nauci o znanosti iz 1801.) moralna filozofija - znanost o onome to treba initi a to treba izbjegavati, ona je dio filozofije koja promatra ljudsko djelovanje, v. etika. moralni osjedaj - ovjekova uroena sposobnost da neposredno prepoznaje dobro i zlo. moralni principi - vrhovna moralna naela koja su po sebi svima oita: npr. "ne ini zlo" ili "ne ini drugome ono to ne eli da drugi ini tebi". moralni zakon - obavezna odredbe koja upravlja ljudsko djelovanje s obzirom na njegovu svrhu. Zapovijeda ouvanje reda a zabranjuje njegovo krenje. moralnost - u moralnoj filozofiji (etici) oznauje ljudsko djelovanje koje je sukladno s moralnim normama i dobrim obiajima. Prema Kantu ista sukladnost ljudskog djelovanje s nekom normom je legalnost, dok je moralnost poslunost zakonu nutarnjim osjedajem koje potie na ispunjavanje dunosti radi dunosti. morf - (gr. = oblik, lik), pojam oznauje izvanjsku figuru ili tjelesni oblik. Kod Aristotela znai imanentnu formu ili formalni princip konkretnog individuuma, v. forma. morfologija - podruje lingvistike koje se bavi "oblicima rijei" (word forms). U biologiji m. je znanost koja se bavi istraivanjem oblika organizama, razvojem njihovih pojedinih dijelova i zakonima po kojima se taj razvoj zbiva.

motiv - (od lat. movere = pokretati), pojam u moralnoj filozofiji oznaava ono to potie volju na djelovanje, odnosno predstavlja svrhu ljudskog djelovanja i poistovjeduje se sa svrnim uzrokom. mudrost - (gr. , ; lat. sapientia = mudrost, razboritost), nain ivljenja, miljenja i djelovanja u skladu s vrhovnim moralnim naelima. Mudrost je svrha filozofije. muzika - (od gr. = ono to se odnosi na Muze), umjetnost zvuka, duhovna manifestacija u vremenu pomodu zvuka, pjevanog, sviranog ili kombinacije obojega. Posebnu vanost muzici je davao Platon za koga je m. refleksija inteligibilnog sklada svijeta ideja. Prema Augustinu (De musica), m. je "znanje ispravnog mjerenja u odnosu na ritam".

N
nacija - (lat. natio = narod), oznauje zajednicu osoba iji su prei kroz niz generacija dijelili zajedniki prostor, jezik, kulturu, ekonomiju i povijest. Ideja se nacije ustalila osobito u romantizmu XVIII. stoljeda. nacionalizam - ideologija koja se javlja i razvija XIX. i XX. stoljedu, a zastupa nunost promicanja samostalnog i samoodreujudeg razvoja vlastite nacije, oslanjajudi se na nacionalne osjedaje. Teko je dati jednoznanu definiciju n. no u pretjeranom obliku karakterizira ga iskljuivost, sebinost i nedobronamjernost prema drugim nacijama i kulturama. naelo - v. princip. naelo iskljuenja tredeg - v. princip iskljuenje tredeg. naelo konteksta - formulirao ga je G. Frege u djelu Osnovi aritmetike tvrdedi da samo u kontekstu cijele reenice ili propozicije rije ili termin ima znaenje (Bedeutung). naelo uzronosti - oznauje odnos utjecaja i meusobne povezanosti izmeu uzroka i uinka. Ono to je uzrok jest uzrok neemu i svaki uinak nuno u sebi ukljuuje znak vlastitog uzronog porijekla. Promotrivi narav kontingentnog bida, zakljuujemo opdenito da "ens contingens non est nisi per causam - kontingentno bide ne bivstvuje osim po uzroku". Postoje i druge formulacije naela uzronosti: Prema Aristotelu "sve to je pokrenuto, pokrenuto je od drugoga" (Fizika, VII, c 1., 241 b 34-37). T. Akvinski: "... oito je da sve ono to nije uvijek bilo, ako poinje postojati, treba neto to je uzrok njegova bitka" (Comp. Theol., c. 7). "... sve to pripada drugome a nije od njegove biti, pripada mu zbog nekog uzroka" (Summa c. g., I, 22). Evo jo nekih formulacija naela uzronosti: sve to nastaje ima uzrok svoga nastajanja (ome quod fit habet causam); nita ne moe nastati bez uzroka (nihil fit sine causa); to god kontigentno egzistira, nuno trai tvorni uzrok (Quidquid contingenter existit postulat necessario causam efficientem); svaki uinak ima svoj uzrok (Omnis effectus debet habera causam); tomistika formulacija: nita ne prelazi iz mogudnosti u zbiljnost osim po bidu u zbiljnosti (Nihil transit a potentia in actum nisi per ens actu). Fiziki princip kauzalnosti: unutar materijalnog svijeta je svako djelovanje tako determinirano da isti uzroci trajno proizvode iste uinke. nadovjek - u filozofiji F. Nietzschea oznauje ovjeka koji nadilazi sebi sline intenzitetom ivota, snagom misli i volje, ovjeka koji se ne podlae opdem moralu, nego ga nadilazi ivedi "iznad dobra i zla". O nadovjeku F. Nietzsche govori u djelu: Tako je govorio Zaratustra. nagon - v. instinkt.

narav - (lat. natura; gr. ), u uem znaenju jest sama supstancija u koliko je poelo djelovanja i ima u prvom redu ontoloko i antropoloko znaenje, za razliku od prirode (v.) koja oznauje vie izvan-ljudski tj. materijalni, biljni i ivotinjski svijet. naravno pravo - sustav zakon koji postoje prije pozitivnog prava kojeg je proglasila neka politika ili vjerska vlast. Postojanje n.p. i njegovu sistematizaciju razradili su stoici i ono je u temeljima itave tradicije rimskog prava, a skolastika tradicija uzima n.p. kao temeljno naelo etikog i politikog nauka. narcisizam - u psihologiji oznauje pretjeranu ljubav prema vlastitom tijelu. Pojam je nastao prema grkoj legendi o mladidu Narcisu koji se utopio promatrajudi vlastiti lik koji se reflektirao u vodi. nastajanje - oznauje poetak postojanja nekog bida ili promjene, a karakteristika je kontingentnih, promjenjivih bida. Parmenid, radi krutog i statikog shvadanja bitka, nastajanje (promjenu) smatra negativnim i prividom. Heraklit i svi koji imaju dinamiki odnos prema bidu ele zanijekati bilo kakvu apsolutnu stabilnost. natura - u filozofskom smislu znai unutarnji princip ponaanja i djelovanja nekog bida, v. priroda. naturalizam - oznaka filozofskih pravaca koji ne priznaju postojanje nikakve stvarnosti osim prirode, bilo kao prvog i apsolutnog principa (metafiziki n.) ili kao princip i norma odreenog podruja (fizikog, biolokog, antropolokog). Priroda se uzima kao osnova i bit svega, dredi da ne postoji nita izvan prirode i njezinih uzrono posljedinih odnosa. Ne priznaje ostale zakone osim onih materijalnih (fizikih). Naturalizam (u okviru metaetike) - kognitivistika metaetika teorija koja tvrdi da se sadraj znaenja normativnih pojmova reducira na sadraj deskriptivno-empirikih pojmova. Primjerice, iskaz x je vrijedno" analizira se kao x je neto za to postoji interes". Predstavnici: R.B. Perry, C.I. Lewis, itd.). natura naturans - natura naturata - (lat.), natura naturans je stvaralaki princip koji se identificira s Bogom, dok je natura naturata, stvorena priroda odnosno stvoreni svijet. Davni se korijeni ove distinkcije nalaze u neoplatonizmu odakle prelazi prvo u arapski aristotelizam, a preko njih u skolastiku filozofiju. Pojmovi su koriteni za izraavanje razlike izmeu Boga stvoritelja i stvorenja (G. Bruno, B. de Spinoza). natura non facit saltus - (lat. = priroda ne ini skokove), izrazom se eli kazati da priroda ne doputa nepovezanost (diskontinuitet) u svome razvoju. nauk - (lat. doctrina), pojam koji ujedinjuje razna znanja pojedinih znanosti kojima daje zajedniki cilj i svrhu. N. nije istoznanica s pojmom znanost. navika - steena i stalna spremnost ponavljanja nekih ina, i prilagodba novim utjecajima sa sve vedom lakodom. Za razliku od instinkta navika nije priroena. ne-bitak - u opde filozofskom smislu znai odsutnost ili manjak bitka, pokazuje se u nastajanju, kao ne-bitak-jo ili nestajanju kao ne-bitak-vie nekog bida koje nastaje ili nestaje. nedostatak - (lat. defectus), opdenito oznauje odsutnost neke perfekcije (odlike), bilo da se iskazuje u ogranienosti bida u bitku: npr. nedostatak ivota u mineralima (zove se i metafiziki nedostatak); ili odsutnost (privacija) neke perfekcije koja bidu pripada po njegovoj naravi, a moe biti fiziki ili moralni nedostatak. negacija - (lat. negatio = nijek), oznauje jednostavno ne-bitak neke stvari. U logici znai otklanjanje nekog odnosa subjekta i predikata; (znak: ili ~).

negativizam - ponaanje u kome se sistematski i aprioristiki odbija sueljavanje sa zahtjevima i stavovima drugih. negativni argument - vrsta vjerojatnog dokazivanja koji pokazuje da su razlozi koji se navode u prilog nekog miljenja nevaljani pa se mogu i bez posebnog obrazlaganja odbaciti. To ne dokazuje da je ono miljenje neistinito, nego da treba iznijeti bolje razloge. nekognitivistike metaetike teorije - nekognitivizam dri da iskazi etike nemaju kognitivnog statusa s obzirom da nisu niti analitiki (istiniti po znaenju), ni sintetiki (istiniti po iskustvu). Nekognitivistike metaetike teorije su: emotivizam, relativizam, decizionizam. nematerijalna forma - v. subzistentna forma. nematerijalno - sve ono to nije materijalno ili ne ovisi o materiji u svom bivovanju i djelovanju. nemoralno - ono to se protivi etikim normama. nemo dat quod non habet - (lat. = ne moe se dati to se nema), tim se naelom izrie da nijedno bide ne moe drugome dati savrenost koju samo nema niti da uinak moe biti vedi od uzroka. ne-nasilje - moralni stav borbe (osobito politike) protiv nepravde i pod cijenu krenja pozitivnih propisa, no ne na tetu tueg ivota. neokriticizam - filozofski pokret koji se nadahnjuje metodom i rezultatima Kantove filozofije. neoplatonizam - pojam oznauje nauke i platonike kole koje su se razvile od III. do VI. stoljeda, osobito u Aleksandriji, a zaetnik je A. Sako. Najpoznatiji predstavnik neoplatonizma je Plotin. neopozitivizam - ili logiki empirizam, skup razliitih nauka i pogleda koji nastoje prevladati metafizike spekulacije i preoblikovati konvencije naravnog, obinog jezika. N. stavlja itavu filozofiju u pitanje time to joj podruje suzuje na analiziranje jezinih stavova, a i tu postavljajudi neostvarive zahtjeve. Glavni predstavnici n. su R. Carnap i A.J. Ayer. v. pozitivizam. neorealizam - zajedniko usmjerenje mislilaca, krajem XIX. i poetkom XX. stoljeda, koji su suprotstavili razloge spoznajnog realizma stavovima tada vladajudeg idealizma. neoskolastika - filozofsko-teoloki smjer u XIX. i XX. stoljedu, koji nastoji aktualizirati skolastiku filozofiju, navlastito nauk T. Akvinskog, ije su temeljne oznake realizam i teizam. N. se nastoji suprotstaviti modernim filozofskim strujama a dobiva svoj zamah osobito za pape Leona XIII, nakon enciklike Aeterni Patris (1879.) u kojoj se preporuuje prouavanje filozofije T. Akvinskog. Glavni je predstavnik n. J. Maritain. neotomizam - filozofski i teoloki smjer koji nastoji obnoviti i produbiti nauk T. Akvinskog, slijededi upute enciklike Aeterni Patris Leona XIII (1879.). Sastavni je dio neoskolastike. nepokrenuti pokreta - (gr. ), Aristotelov izraz (usp. Fiz. VII-VIII; Metaf., XII), kojim on oznauje umove koji pokredu planetarne sfere. Posebno vaan pojam je prvi nepokrenuti pokreta ( ) koji oznauje izvor svakog kretanja, savreno bide, isti Bitak. nepromjenljivost - bitna oznaka bid koja ne mogu dobiti novih oznaka niti izgubiti starih.

ne-subzistentna forma - ili materijalna forma jest takva ija egzistencija ovisi o materiji i bez nje ne moe egzistirati niti biti aktivna. nesumjerljivost - (engl. incommensurability), pojam koriste Th. Kuhn i P. Feyerabend da istaknu gledite kako nema zajednikog mjerila u obliku opaajnih sudova koji bi bili neovisni od teorije, a koji bi sluili za to da se objektivno prosudi vrijednost znanstvenih teorija. nezamislivo - u apsolutnom smislu je ono to se ne moe misliti, to je nemogude i protuslovno (npr. uinak bez uzroka); u relativnom smislu je ono to se ne uklapa u neki uobiajeni red miljenja ili okolnosti, to je nepredvidivo. nihil est in effectu quod non sit in causa - (lat. = nita nije u uinku to nije bilo u uzroku), jedno je od vanijih naela skolastike filozofije, utemeljeno na nauci o tvornom uzroku, prema kojoj svaki uinak nastaje jer je potaknut djelatnim uzrokom. Naelo je blisko povezano s antikim de nihilo nihilum = iz niega nita, kojim se kae da iz nita ne moe nastati neto, ako ga ne proizvede neki uzrok koji je u zbilji i koji ima stvarnu mogudnost proizvesti takav uinak. nihil est in intellectu quod prius non fuerit in sensu - (lat. = nita nije u umu to prije nije bilo u osjetilima), skolastiki i novovjekovni princip kojim se potvruje da sva ljudska spoznaja dolazi od osjetnog iskustva. nihilizam - (od lat. nihil = nita), nauk koji nastoji negirati realnost bitka ili bilo kakvog njegova reda (metafiziki nihilizam); mogudnosti pouzdane spoznaje (gnoseoloki nihilizam, poznat pod pojmom "agnosticizam"); i objektivnog kriterija morala (etiki nihilizam). Poeo sa sofistima a u novije vrijeme oivljava u anarhistikim ideologijama (M. Bakunin, F. Nietzsche). nihil violentum durabile - (lat. = nita nasilno nije trajno), za razliku od naravi koja je nutarnji princip djelovanja nekog bida "nasilje" je djelovanje koje bide trpi od nekog izvanjskog djelatnika ili od nerazboritog subjekta. Naravno djelovanje je po definiciji neto trajno dok je nasilje povremeno jer je izolirano od naravi i njezina tijeka. nita(vilo) - (lat. nihil), pojam izraava potpunu suprotnost bitku, odnosno nijekanje neega to jest ili to moe biti. U filozofiji se prvi put pojavljuje kod Parmenida koji je potvrdio da je nemogude da se n. spozna i izrazi njegovo znaenje, v. nula. noema - (gr. = misao, pojam), ono to se duhovno poima, in kojim um misli inteligibilni objekt nasuprot osjetnoj percepciji ili diskurzivnom miljenju (). Naziv koristi ved Parmenid za oznaavanje intelektualnog ina, nasuprot osjetnom koji je objekt mnijenja (). Za Aristotela noema ima pasivno znaenje "miljenje stvari". U novije vrijeme pojam je vaan u E. Husserlovoj filozofiji koji koristi pojam noema i noesis da bi pokazao vlastiti smisao svoje fenomenologije. noesis - (gr. = miljenje, razumijevanje), u grkoj filozofiji opdenito oznauje djelovanja uma, intuiciju, to treba razlikovati od diskurzivne spoznaje razuma (), ili osjetne percepcije. N. je in miljenja u kome su dani sadraji iskustva, u kome se doivljava smisao i znaenje neke misli, a noema moe biti objekt razliitih noezis (percepcije, sjedanja, fantazije...). noesis noeseos - (gr. = miljenje miljenja), oznaka za apsolutnu misao, koju treba shvatiti kao istu samosvijest, in koji misli samoga sebe, a ne neki koji ima , nego apsolutni , u kome se potpuno identificira onaj koji misli u zbilji i miljeno u zbilji. "Stoga um misli sebe samoga, ako jest ono to je najbolje, i njegovo je miljenje miljenje miljenja." (Aristotel, Met., XII,9,1074 b 34).

noetika - skolastiki termin, a znai isto to i spoznajna teorija. nominalizam - (od lat. nomen = ime), srednjovjekovni logiki smjer koji je tvrdio da su rijei naeg jezika "samo imena" "puki glas" (flatus vocis). Prema tome, opde ideje nemaju nikakve realnosti ni objektivne (izvan naega duha), ni subjektivne (u naem duhu). Pojmovi uopde ne postoje kao stvarnosti prethodne i neovisne, niti u stvarima niti izvan stvari, a ime je oblik pod kojim se predstavljaju ljudskom umu. U modernoj filozofiji nominalizam su podravali Th. Hobbes, D. Hume a osobito G. Berkeley. Nominalizmu je bliska misao logikog pozitivizma koji zastupa miljenje da rijei dobivaju znaenje ukoliko su "imena predmeta" (L. Wittgenstein). nominalno - (od lat. nomen = ime), oznauje ono to se odnosi na naziv (ime) ali ne i na imenovani predmet, tj. ne iznosi njegovu bit i sadraj nego objanjava znaenje rijei. Suprotan je pojam realno. V. definicija. non causa pro causa - (lat. = ne uzrok za uzrok), ovim izrazom kritiari prigovaraju sofistima da logiku vrijednost svojih sofizama temelje na uzroku koji stvarno nije povezan s uinkom. non sunt multiplicanda entia sine necessitate - (lat. = bida se ne umnaaju bez potrebe), naelo izrie zakon ekonominosti koji se odnosi na bide i na principe koji ga tumae. Time se eli kazati da priroda ne djeluje s puno sila ono to moe obaviti s malo sila. norma - (lat. = mjera, pravilo propis), u filozofskom smislu oznauje kriterij suenja i djelovanja. Ovisno o podruju (npr. etika, pravo, matematika...) norma moe biti naelo, sredstvo, svrha, smjer... Na podruju slobodnog moralnog djelovanja, prosuivanja ili vrednovanja, norma nema snagu prinude, za razliku od prirodnog ili pozitivnog zakona koji oznaava nunost nekog zbivanja. Norma je racionalni kriterij prosuivanja, djelovanja i vrednovanja. normalno - ono to je ureeno po odreenoj normi, odnosno to je sukladno s prije utvrenim ili uobiajenim pravilima ponaanja. notum per se - (lat. = po sebi poznato), u skolastikoj terminologiji oznauje propoziciju u kojoj je predikat ukljuen u pojmu subjekta ili koji je njegov bitni dio ili neto to iz njega nuno proizlazi: npr. svako je tijelo proteno. noumenon - (gr. = ono to je miljeno), prema Platonu, noumenon je neposredni objekt uma, oiden od svake osjetne slike, suprotno od osjetnog. Kod Kanta pojam noumenon oznaava predmet "u sebi" (das Ding an sich), odnosno predmet umske spoznaje. N. je nedostupan osjetnoj spoznaji jer transcendira iskustvo, a kao predmet neosjetnog zora teoretski je problematian. Ipak, praktini um mora postulirati svijet noumena da bi se mogla protumaiti sloboda. nous - (gr. = um, duh, najvii dio duha), sposobnost shvadanja prvih principa znanosti. Aristotel razlikuje kod ovjeka: nous pathetikos (pasivni um) koji prima utiske, i nous poietikos (aktivni um), ista aktualnost, boanski i vjeni. nula - (lat. = nita), nita je suprotno od "neto", od bida, posvemanji nedostatak svake pozitivnosti. Prema klasinom shvadanju, nula kao potpuna odsutnost bitka, je samo "umsko bide" ija se stvarnost sastoji u inu onoga koji to misli. To je pojam koji upuduje na djelovanje duha koji nijee bitak. U filozofiji se pojam pojavljuje prvi puta kod Parmenida koji nijee njegovu spoznatljivost, u sebi je protuslovan, bez znaenja. U povijesti filozofije dobiva razna znaenja: za atomiste n. oznauje prazninu; za Platona, kao nebide, naznauje razliitost; za Augustina i krdansku teologiju znak konanosti uzete u sebi, bez odnosa na princip stvaranja i dobra; za G. W. F. Hegela n. je isti bitak ili maksimalna apstrakcija i neodreenost; za M. Heideggera i J.-P. Sartra n. je ono to ini nestabilnim no i prisutnim ovjekov bitak u svijetu. Pojam ima vanost i primjenu u matematici.

nutarnja osjetila - za razliku od vanjskih osjetila koja neposredno dolaze u vezu sa svojim objektom (vid, sluh, opip...) nutarnja osjetila su ona koja svoj objekt doseu posredovanjem vanjskih (npr. osjetilno pamdenje, mata). nunost - ono to ne moe ne biti ili ne moe biti drugaije nego to jest. Iskljuiva je oznaka Boja, dok su stvorena bida u svom bitku ovisna od stvoritelja.

O
objekcija - (od lat. obiicere = preda to baciti, postaviti, izloiti), pojam znai suprotstavljanje vlastite ideje, razloga i miljenja tvrdnjama, zakljucima i stavovima suparnika u raspravi. objekt - (lat. obiectum, od iacere = staviti pred), sinonim za predmet i stvar. Objekt je ono to je stavljeno pred subjekt ili ono to se namede subjektu u njegovu odnosu sa stvarnodu. Objekt je ono na to se spoznajni subjekt odnosi. Pojam je uvela skolastika filozofija za oznaavanje karakteristinog sadraja intelektualnog ili perceptivnog ina. Tako je npr. boja vlastiti objekt vida, jer su stvari viene ukoliko su obojene. Sve znanosti imaju vlastiti objekt studija, tj. podruje stvarnosti koje nastoje upoznati i meusobno se razlikuju prema svome materijalnom i formalnom objektu. Materijalni objekt predstavlja ukupnost studirane stvarnosti neke znanstvene discipline; formalni objekt je vidik pod kojim pojedine znanosti promatraju svoj materijalni objekt. (Npr. m.o. biologije su iva bida a f.o. je ivot.) U suvremenoj teoriji znanosti ti se izrazi manje koriste, nego se obino kae da neka znanost ima svoj opseg (ekstenziju), to bi odgovaralo materijalnom objektu i svoju intenziju, to bi odgovaralo formalnom objektu. objektivizam - nain shvadanja stvarnosti i oznaka spoznajnih teorij koje daje vedu vanost objektivnom od subjektivnog elementa. obligacija - (od lat. obligatio = dunost, vezanost, obaveza), u filozofskom smislu oznauje moralnu dunost koja nareuje da se neto ini ili ne ini. odnos - opdenito izrie vezu koja povezuje dva ili vie predmeta, v. relacija. odnosi meu pojmovima - izriu slaganje ili protivljenje njihovih oznaka: dva se pojma razlikuju umski (ratione) ako imaju razliit sadraj, a ako imaju isti sadraj onda su umski istovjetni, sinonimi; stvarno (realiter) su razliita ako nisu isto neovisno od promatranja (hrast-pas-ovjek); Stvarno istovjetna su dva pojma ako izriu istu stvar premda pod raznim vidicima. Opreni su oni pojmovi koji ne mogu biti na istom predmetu pod istim vidikom (toplo-hladno). Strogo opreni (stricte opposti) su oni pojmovi kod kojih se uz jedan odmah moe navesti i drugi oprean (svjetlotama, pravda-nepravda); ire opreni ili disparatni su oni pojmovi koji su opreni bez nekog odreenog zakona. Aristotel je razlikovao ove vrste opreka: Protuslovno (contradictorie) opreni su pojam i njegova jednostavna negacija (bijel-nebijel), trede mogudnosti nema. Nasuprotno (contrarie) opreni su pojmovi koji se u istom rodu ponajvie razlikuju (krt-dareljiv), tu moe postojati i treda mogudnost. Liidbeno (privative) su opreni pojmovi koji izriu neko svojstvo i njegovu odsutnost (sluh-gluhoda). Odnosno (relative) su opreni pojmovi koji stoje u nekom odnosu jedan prema drugome i razumiju se jedino po tom odnosu, (otac-dijete). odnosi meu stavovima (reenicama) - opreni stavovi opdenito jesu oni od kojih jedan nijee to drugi tvrdi. Kontradiktorno (protuslovno) opreni su stavovi oni koji se razlikuju i kvantitetom i kvalitetom. Oni ne mogu biti ni zajedno istiniti ni zajedno neistiniti, jer ne doputaju tredu mogudnost. Kontrarno (protivno) su opreni stavovi, tj. univerzalni stavovi koji se razlikuju po kvaliteti. Oni ne mogu biti zajedno istiniti, ali mogu biti zajedno neistiniti, jer doputaju tredu mogudnost. Subalternirani (podreeni) stavovi su oni koji se razlikuju samo kvantitetom, tj. imaju odnos izmeu manje i vie. Oni mogu biti zajedno istiniti i zajedno neistiniti. Supkontrarni (podsuprotni) su partikularni stavovi koji se razlikuju po kvaliteti. Oni mogu biti zajedno istiniti, pa prema tome nisu opreni, ali ne mogu biti zajedno neistiniti.

okazionalizam - (od lat. occasio = prigoda, sluaj), nauk koji konanim bidima oduzima mod uzronog djelovanja tvrdedi da je samo Bog aktivan i da svaku vrstu uzronog djelovanja treba pripisati Bogu. Odnos uzroka i uinka u stvorenoj stvarnosti ovisi o volji Bojoj. O. kao specifian oblik tumaenja uzronosti ima svoje porijeklo u okvirima islamske teologije. Algazal nijee da se uzronost moe racionalno tumaiti. Ako bi postojala stvarateljska uzronost, Boje djelovanje bi bilo podreeno nunosti koju namede narav, zato nema druge uzronosti osim Boje. Okazionalizam su razvili osobito R. Descartesovi uenici u drugoj polovici XVII. stoljeda, a najrazraeniji oblik dobiva u djelima N. Malebranchea. okolnost - prema T. Akvinskom, o. je sve ono to se izvanjski odnosi na ljudski in, bez doticaja njegove biti: "quaecumque conditiones sunt extra substantiam actus et tamen attinqunt aliquo modo actum humanum" (Sum. theol., I-II, q. 7, a. 1). oligarhija - (od gr. = vlast manjine), politiki pojam,a znai vlast elite, manje skupine koja ima mod u drutvu. omne ens custodit suum esse - (lat. = svako bide uva svoj bitak), tim se naelom izrie da svako bide koje opstoji nastoji ouvati svoje postojanje, protivi se svakoj podjeli ili unitenju. ontiki - (od gr. = uistinu, zbilja), ono po emu neko bide jest naziva se ontikim razlogom bivstvovanja (ontikim - tj. neovisno o ovjekovu miljenju). Taj razlog moe biti izvanjski ukoliko razlog svoga bivstvovanja ima u bidu od sebe razliitom, u nekom uzroku; ono u bidu samom to je ontiki razlog bivstvovanja njega samoga nazivamo unutarnji ontiki razlog bivstvovanja. ontogeneza - v. filogeneza. ontologija - (od gr. = bide i = nauka), pojam je nastao u 17. stoljedu za oznaavanje opde nauke o bidu, odnosno Aristotelove "prve filozofije", kasnije nazvane "metafizika". Izraz uvodi Ch. Wolff koji je objavio djelo: Philosophia prima sive Ontologija, (1729.). Prema samom grkom nazivu o. je nauka o bidu. Za razliku od drugih znanosti koje takoer prouavaju stvarnost o. prouava bide ukoliko je bide, istrauje sve to jest ba ukoliko jest. Za razliku od drugih filozofskih disciplina (kozmologije, psihologije...) koje refleksivno umuju o bidima istraujudi kako jesu, ontologiju kod svih bida zanima sama injenica da jesu, v. metafizika. ontologija (analitika) - za razliku od kontinentalne ontologije (primjerice M. Heidegger) analitika ontologija ima nekoliko smjerova i kola: jedan smjer ide pravcem kritike klasine ontologije (Beki krug i napose R. Carnap), drugi je pak nastoji svesti na filozofiju jezika i logiku (W. V. O. Quine), tredi nastoji formalizirati ontologiju nasljedujudi ranog E. Husserla (formalna ontologija P. Simons), a posljednja kola nasljeduje klasina pitanja i nudi nove odgovore (rani B. A. W. Russell, G. E. Moore, P. F. Strawson, M. Loux, E. J. Lowe, D. Wiggins i drugi). U ovom posljednjem smjeru rasprave se uglavnom vode oko klasinih pitanja: kategorije stvarnosti, problem temeljnih stvari, privid i stvarnost, konkretne pojedinanosti (teorije: supstancije, supstrata, svenja itd.), apstraktne opdenitosti (teorije: realizam, nominalizam, konceptualizam), problem odnosa pojedinanosti i opdenitosti, problem uzrokovanja, problem prostora i vremena (napose identiteta u vremenu), narav propozicija, itd. Zanimljivo je da ne postoji jedinstveno odreenje ontologije te stoga mnogi pribjegavaju opdem i formalnom odreenju koje kae da se ontologija bavi onime to jest (W.V.O. Quine). (Vidi: E.J. Lowe: "Recent Advances in Metaphysics", izvor: http://www.cs.vassar.edu/~weltyc/fois/fois-2001/keynote/). ontoloka istina - v. adaequatio rei et intellectus.

ontoloka obveza - jedan od optimistinijih pokuaja u traenju ispravne metodologije u ontologiji svakako je pokuaj W.V.O. Quinea s tzv. "ontolokom obvezom" ("ontological commitment"). Odgovor se gradi u dva koraka. (1) Prvi korak se sastoji u utvrivanju koje su od naih teorija istinite (u opde metafizikom ili ontolokom smislu rijei to znai iznadi naina za utvrivanje istinitosti naih ontolokih intuicija provedenih kroz sito kritike). (2) Drugi korak se sastoji u utvrivanju ontoloke obveze tih istinitih teorija: reenica je ontoloki obvezna entitetu (ili vrsti entiteta) ako i samo ako taj entitet (ili vrsta) mora egzistirati da bi reenica bila istinita ("biti znai biti vrijednost vezane varijable"). (Vidi W.V.O. Quine On What There Is, Logic and the Reification of Universals, u isti From a Logical Point of View, te posebno 1953:102-103. What is under consideration is not the ontological state of affairs, but the ontological commitments of a discourse. Quine ipak ne sugerira ovisnost postojedeg o jeziku, nego naime to da ono to postoji naelno ne ovisi o neijoj uporabi jezika, ali ono za to netko kae da postoji ovisi o uporabi jezika. (nav. mj.).) Ontoloka obveza se iskazuje opdom rijeju "neto" koja se u logici prvog reda prikazuje egzistencijalnim kvantifikatorom (koliiteljem) ("$") kao u primjeru: "Neto je smrtno" to se prikazuje kao "($x)Mx" gdje "Mx" znai "x je smrtno" (M = mortal). Kada kaemo "Neto je smrtno" na umu imamo neki skup entiteta, za kojeg kaemo da je smrtan. Ako je skup o kojem govorimo skup ljudskih bida, reenica je istinita, a ako je taj skup - skup besmrtnih bogova, reenica je neistinita. Takav skup entiteta naziva se domena kvantifikacije obzirom na koju je istinitost kvantificirane reenice relativna: "($x)Mx" je istinita ako i samo ako je neki entitet u domeni kvantifikacije smrtan. Entiteti domene kvantifikacije jesu vrijednosti vezanih varijabli kvantifikacije, kao to je to "x" slijededi "M" u "($x)Mx", i za te varijable se kae da se prostiru nad svojim vrijednostima. Dakle, za nau reenicu da bi bila istinita neki entitet u naoj domeni kvantifikacije mora biti smrtan. Taj smrtni entitet mora biti vrijednost varijable kvantifikacije i to je ono to obvezuje nau reenicu na postojanje nekog smrtnog entiteta. ontoloka razlika - (lat. differentia ontologica), pojam uvodi M. Heidegger da oznai razliku izmeu bitka i bida, izmeu ontike istine (bide u svom bitku) i ontoloke istine (bitak bida), koja se ukorjenjuje u biti tubitka. Tubitak, transcendirajudi samoga sebe, postavlja pitanje o bitku, kojeg se ne moe iskusiti kao bide ili polazedi od bida. ontoloki - ono to se tie ontologije. Pojam oznauje metafiziku dimenziju pitanja koje se istrauje, spoznaju bivstvujudeg. Pojam je posebno znaajan za M. Heideggerovu filozofiju. ontoloki dokaz - izraz uvodi Kant da oznai klasini dokaz o Bojoj opstojnosti koji prvi donosi Anzelmo u Proslogion (2. pog.). Dokaz polazi od analize ideje Boga i njegove definicije kao savrenog bida kome nita ne manjka. eli se pokazati da ako imam ideju neega ijoj savrenosti nita ne manjka, ne mogu negirati ni njegovu egzistenciju, jer bi inae svaka stvar koja opstoji bila savrenija od njega. Ukratko dokaz bi se mogao ovako formulirati: Bog je najvie bide. Kad on ne bi egzistirao, on ne bi bio najvie bide. Dakle, on egzistira. opaanje - v. percepcija. opde(nito) - ono to se moe kao zajedniko izricati za mnoge predmete iste vrste. Sve to postoji je konkretno i ne postoji opdenita stvarnost. Do opdenitih oznaka dolazi se procesom apstrakcije. opisivanje - (lat. descriptio), logiki postupak odreivanja neke stvari, ne pomodu stroge definicije, tako da se odredi rodni pojam i specifina razlika, nego pomodu isticanja vlastitosti i akcidentalnih oznaka. opravdanje - u logici oznauje pokazivanje razloga neke tvrdnje. U teolokom smislu pojam oznauje milost koja "opravdava", tj. oprata i posveduje ovjeka. opreka - (lat. oppositio), ono to je stvarno razliito i ne moe biti stvarno identino. Opreni su oni pojmovi koji ne mogu biti na istom predmetu pod istim vidikom (npr. toplo-hladno).

opseg pojma - sveukupnost niih pojmova koje dotini pojam obuhvada. Najnii opseg imaju individualni pojmovi, a najiri kategorije. optimizam - prvotno je znaenje vezano uz G.W. Leibnizovu Teodiceju, kada se pojam i poeo koristiti, i oznaava uvjerenje o najboljem svijetu od svih mogudih svjetova. Danas se pojam vie koristi za izricanja pozitivnog pogleda na svijet i ivot unato svim prisutnim zlima. organicizam - poimanje svemira kao velikog ivog organizma, koje je prisutno ved u orfikoj kozmogoniji, a ima svoje porijeklo u istonim kulturama. organizacija - u sociologiji znai drutveni sustav koji se ustrojava na osnovi pravila pripadnosti koji ga ine prepoznatljivim i osigurava mu posebnost strukture, npr. tvornica, kola, bolnica, vojka, partija... organizam - pojam se u punom smislu primjenjuje samo na iva tijela, koje Aristotel definira kao: "iva bida obdarena preciznom nutarnjom svrhovitodu" (Part. an., I, 5, 645 b). organon - (gr. = orue), kasniji naziv Aristotelovih logikih spisa. osjet - onaj dio spoznaje koji zahvada materijalne kvalitete objekta (protenost, oblik, boju, toplinu, otpor...). On je elementarni in spoznaje, a nastaje djelovanjem vanjskog predmeta na osjetilne organe. Prema Aristotelu i T. Akvinskom svaka spoznaja poinje s osjetom i zahvaljujudi njemu, mogude je spoznati pojedinane predmete kao posjednike bitka i bti, koji su objekt intelektualne spoznaje. Prema Platonu i racionalistima osjet ne doputa spoznaju istine stvari (nju dostie samo intelekt). osjetilo - organ osjeta. Skolastika filozofija razlikuje izvanjska osjetila (dodir, gledanja, miris, sluh) i nutarnja osjetila (vis aestimativa i vis cogitativa, memorija, imaginacija), v. nutarnja osjetila i vis aestimativa. osjetno - u nauci o spoznaji pojam oznauje sve ono to je dostupno osjetilima. Suprotan pojam je umsko (inteligibilno). osoba - (lat. persona; gr. = maska; = individualna supstancija), bide koje se izrie samo od sebe u inu u kojem shvada, eli i ljubi. Metafiziki gledano temelj osobe je posjedovanje vlastitog ina bitka. Krdanski autori, poevi od Tertulijana, koriste pojam persona za oznaavanje jedincatosti i dostojanstva svakog ljudskog bida. Boetijeva definicija: "persona est naturae rationalis individua substantia" (pojedinana supstancija razumne naravi). Definicija T. Akvinskog: "Persona significat id quod est perfectissimum in tota natura: scilicet subsistens in rationali natura." "Persona est substantia rationalis singularis completa tota in se." "Persona est suppositum rationale." Pojam o. postaje posebno vaan u teolokim raspravama ranog krdanstva, osobito nauci o trojstvu i kristologiji i itavoj kasnijoj skolastikoj teologiji i filozofiji. U modernoj filozofiji pojam o. koristi osobito J. Locke, da njime oznai ovjekov moralni identitet. Za Kanta ovjek je o. ukoliko je nositelj moralnog imperativa i autonomije, pa stoga nikad ne moe biti smatran sredstvom nego ciljem. E. Husserl i M. Scheler definiraju o. u njezinu odnosu prema ovjeku i svijetu, istiudi osobito njezinu racionalnost. Pojam o. ima posebnu vanost u personalistikoj filozofiji. otuenje - v. alijenacija.

ousia - (gr. = imanje, bitnost), grki pojam iji filozofski smisao prije Sokrata nema jasno uporabno znaenje, ustalilo se u vrijeme Platona i Aristotela. Za Platona ousia je opdi bitak stvarnosti, ono na emu participiraju sve stvari ukoliko jesu, opstoje, bitak na kojem neka ideja participira. Aristotel daje konano filozofsko znaenje pojma o. kao supstancije ili esencije: "Uz to, i bit, kojoj je pojam odredba, takoer se naziva bivstvo svake pojedinanosti". (Aristotel, Met., V, 1017 b 23-26). ovisnost - (od lat. dependere = ovisiti o), izrie odnos upudenosti neke osobe, stvari ili dogaaja na neto drugo, osobito u spoznavanju i razumijevanju neega drugog razliitog od spoznavatelja.

P
paideia - (gr. = odgoj), izvorno znai obrazovanje djeaka za ivot. U antiko vrijeme izrie idealni nain odgoja pomodu vjetina, literature i znanja. U staroj su Grkoj postojala dva osnovna modela odgoja djeaka: spartanski, koji se temeljio na tjelesnom jaanju i usvajanju vojnih vjetina i kreposti, i atenski nain, koji se temeljio vie na gimnastici i muzici, teedi usklaenom razvoju osobnosti. Sa Sokratom i Platonom vaan element odgoja postaje i studij filozofije. palingeneza - (od gr. = ponovo i = raanje), pojam su koristili osobito stoici za oznaavanje obnove (apokatastaze) svemira, nakon to ga je unitio oganj. O. Spengler koristi pojam p. za oznaavanje ciklusa raanja, razvoja i propadanja civilizacija. pamet - izvorno znai pamdenje (pamtiti), a u irem se znaenju primjenjuje na intelektualne sposobnosti poimanja, razumijevanja, rasuivanja i sposobnost snalaenja u ivotnim prilikama. Uglavnom se moe poistovjetiti s pojmom inteligencija. panenteizam - (od gr. = sve u bogu), pojam je izmislio Ch. Krause 1828., da bi oznaio vlastiti teoloki nauk kojim je nastojao pomiriti teizam i panteizam, a kasnije se primjenjuje na sve sline pokuaje. pankozmizam - (od gr. = sve i = svijet), oblik panteistikog shvadanja koje Boga vidi u tjelesnoj stvarnosti, koju smatra jedino realnom. Pojam je uveo Grote da oznai hilozoizam predsokratikih mislilaca. Protivan je G.W.F. Hegelovu pojmu akozmizam koji je on uveo da odredi Spinozin sustav. panlogizam - tako je oznaio G.W.F. Hegelovu filozofiju J.E. Erdmann, a potom je taj pojam primjenjivan na sve nauke koje ele svesti sve (gr. ) na razum (gr. ). panpsihizam - (od gr. = sve i = dua), svaki nauk koji tjelesnoj stvarnosti pripisuje modi i djelovanja koja su vlastita dui. Prema p., sva bi stvarnost bila oduhovljena. Ovaj se nauk ne smije poistovjetiti s hilozoizmom koji materiji pridaje unutarnje bioloke modi, ali ne duhovne, te animizmu, ukoliko panpsihizam ne doputa postojanje due u pojedinim stvarima nego jedan zajedniki duhovni pokreta. panta rei - (gr. = sve tee), izraz se pripisuje Heraklitu (nema ga u njegovim fragmentima), a izrie glavnu misao njegove filozofije o neprekidnoj mijeni. panteizam - (od gr. = sve, = Bog), sve nauke koje identificiraju, na razne naine, Boga i svijet, nauka prema kojoj sve ono to jest, jest Bog. U mnotvu panteistikih nauka moemo istaknuti dva osnovna smjera. Prvi je akozmiki panteizam, koji nastoji potpuno protumaiti svijet u Bogu, kao njegovo puko pojavljivanje. To je oznaka osobito indijskog panteizma, a na zapadu je prisutan u neoplatonizmu. Drugi, protivan smjer je ateistiki panteizam, kojeg je predstavnik stoika filozofija a koji promatra boansko kao pokretaku snagu unutar materije.

pantelizam - (od gr. = sve, = svrha), shvadanje svijeta po kojem svrnost ukljuuje itav univerzum. Oznauje i svako shvadanje svijeta koji uzima volju kao metafiziki temelj, poput A. Schopenhauerova filozofskog sustava. panvitalizam - (od gr. = sve i lat. vita = ivot), miljenje da je sav svemir proet ivotom. parabola - (od gr. = "usporedba"), slikoviti nain govora, iznoenje poruka kroz primjere i prie. Vanu ulogu ima u Aristotelovoj retorici, gdje se istie njezina vanost kao "argument" u uvjeravanju. Poznate su Isusove parabole (npr. o sijau, kvascu, goruiinom zrnu i slino), u kojima je slikovito tumaio poruku spasenja. paradigma - (od gr. = model, primjer), ima isto znaenje kao i arhetip, tj. platonike ideje koje su izvorni modeli osjetnih stvari. paradoks - (od gr. = protiv i = miljenje), tako se nazivaju izreke i sudovi koji su naizgled logini i koherentni, no u biti su kontradiktorni i protivni redovitom miljenju. U povijesti su filozofije poznati Zenonovi p. (npr. Ahil i kornjaa) kojim on dokazuje nemogudnost kretanja. paralogizam - (od gr. = preko oekivanja, neoekivan), u logici neistiniti zakljuak, nenamjerno uinjen, koji se ini istinitim. Za razliku od sofizma, p. nema nakanu prevariti nego je uinjen u dobroj vjeri. Neistinitost paralogizma proizlazi iz toga to srednji termin u zakljuivanju nije koriten na univoan nain, ved u razliitim znaenjima u objema premisama. Kod Kanta: paralogizmi istoga uma su nepravilni zakljuci da je naa dua: supstancija, jednostavna, osobna. paranomija - (gr. = nezakonitost), u lingvistici oznauje razinu slinosti meu pojmovima ili dijelovima pojmova razliitog znaenja: npr. obrazac i obrazovanje. Paranimi se razlikuju od homonima jer nema identinosti znaenja nego samo slinost. P. tumai neke lapsuse koji su utemeljeni na slinosti izgovora i posebne igre rijeima. parcijalan - (od lat. pars = dio), djelomian, ono to se odnosi na dio neke cjeline. Suprotan je pojam totalan. participacija - (od lat. partem capere = uzeti dio; gr. = sudionitvo, udio, uede), znai imati dionitvo u nekoj cjelini, imati neto djelomino na djelomian nain. To znai da postoje subjekti koji posjeduje odreenu perfekciju no ni jedan je nema u potpunosti. U Platonovoj filozofiji p. oznauje odnos osjetne stvari i ideje; stvari "imaju udjela" na idejama. Opdenito uzevi participirati znai imati neto slino s uzronim principom. Kod T. Akvinskoga, ens per participationem = kontingentno bide. partikularni sud - izrie vezu predikata samo s jednim dijelom subjekta: npr. "Neki profesori nisu dosadni". paruzija - (gr. = prisutnost neega; pojavak), tim pojmom Platon izrie prisutnost vjenih biti u osjetnom svijetu, a Aristotel prisutnost forme u materiji. U krdanstvu pojam oznauje Mesijinu prisutnost koja je otpoela utjelovljenjem, a vrhunac de biti nakon ponovnog dolaska i posljednjeg suda. Pracrkva je ivjela u uvjerenju o skorom ponovnom Isusovom dolasku, paruziji. pasija - (lat. passio; gr. = trpnja), u filozofiji oznauje generalni predikat ili jednu od devet kategorija bida, korelativan i suprotan kategoriji djelovanja. Svoje porijeklo ima u tjelesnim bidima ukoliko su oni pasivni podnositelji djelovanja drugih bida. Na podruju psihologije pojam oznauje jak osjedaj ili sklonost koji je teko kontrolirati. Stoici i epikurejci su je nastojali eliminirati. pasivan - (od lat. patior = trpljeti, podnositi), ono to podnosi, trpi, to nije djelatno. Suprotan pojam je aktivan.

patos - (gr. = strast, trpnja), u Aristotelovoj je poetici glavni element tragedije po kojoj dolazi do katarze. patrijarhat - (od gr. = otac), oznauje drutveni sustav u kojem vlast i obiteljsko vlasnitvo pripada najstarijem mukom lanu obitelji (ocu), koji ga obino prenosi u nasljedstvo najstarijem sinu. panja - je koncentracija duha na neki predmet. pedagogija - (od gr. = djeak i = voditi), pojam oznauje znanstvenu disciplinu koja prouava teorije, metode i probleme vezane uz odgoj. Vanost su joj davali Platon, Aristotel i Stoici a s krdanskim filozofima Klementom Aleksandrijskim i Augustinom doivljava duboke promjene. Shvadanje pedagogije uvelike ovisi o shvadanju ovjeka i njegove sudbine. percepcija - (od lat. per-cipere = uhvatiti, zahvatiti), je zamjedivanje osjetilima, doivljaj prisutnog predmeta. Percepcija je in kojim duh spaja aktualne osjete u jednu cjelinu. Percepcija je spoznaja predmeta, a osjet je spoznaja samo jedne osjetne kvalitete. U irem znaenju, p. je svaki spoznajni in (tako pojam koriste R. Descartes, J. Locke, G.W. Leibniz). U uem smislu, pojam uvode ved stoici da oznae spoznajni in ili djelovanje koji se neposredno odnosi na realni objekt, bilo umski bilo fiziki. percepcionizam - oznauje nauk prema kojem percepcija daje subjektu neposrednu i istinitu spoznaju izvanjske stvarnosti. perfekcija - (od lat. perfectio = usavravanje, savrenost), u filozofskom se smislu moe uzeti kao istoznanica s pojmom zbiljnost. Metafiziki gledano, perfekcija naznauje puninu koje bide posjeduje prema vlastitoj biti i stupnju participacije na bitku koji moe biti apsolutan (Bog) ili relativan (kontingentna bida). peripatetici - tako su nazivani Aristotelovi uenici, po etalitu () gdje je bila smjetena kola. perlokucioni govorni ini - prema J.L. Austinu, utjecanje na druge osobe odreenim jezinim radnjama. per se - (lat. = po sebi), u skolastikom rjeniku oznauje bilo nain postojanja, bilo nain logike predikacije. U metafizici p.s. oznauje ono to se samostalno pokazuje, to je osobito vlastitost supstancije. Kao logika predikacija oznauje da se neki atribut pridaje p.s. kad izrie unutarnju ili bitnu konstituciju vlastitog objekta, (npr. ovjek je p.s. razuman). Protivno: per accidens. persona - v. osoba. personalizam - filozofski nauk koji promatra osobu kao sredinji ontoloki, gnozeoloki, moralni i socioloki princip. Pojam je poeo koristiti Ch. Renouvier (Le personnalisme, 1903.) da bi oznaio vlastitu filozofiju, u kojoj je nastojao braniti vrijednost ljudske osobe a protiv apsolutnog panteizma njemake filozofije ili naturalistikog pozitivizma francuske filozofije. Novi zamah p. dobiva kod E. Mouniera koji je osnovao asopis "Esprit" (1932.), oko kojeg je pokrenuto i drutveno-politiko zauzimanje. Protiv individualizma i kolektivizma naglaava vrijednost pojedinca (osobe) i zajednitva. pesimizam - (od lat. pessimus = najgori), oznauje duevno raspoloenje u kome se zamjeduju i istiu samo najgori vidici stvarnosti. U filozofiji pojam oznauje nauk koji u svijetu istie nadmod zla nad dobrom, bide je u svim svojim vidicima (svijet, ivot, ovjek, povijest, itd.) zlo, a postojedi svijet je najgori od svih mogudih (apsolutni pesimizam). Suprotan stav je optimizam. petitio principii - (lat.), logika pogreka u dokazivanju kad se pretpostavlja kao poznato ono to se dokazuje.

pitagorizam - filozofski i duhovni pokret kojeg je osnovao Pitagora u VI st. pr. Kr.; u poetku je imao egzoterine oznake, a kasnije se pretvorio u filozofsku kolu koja je utjecala na mnoge filozofe meu kojima i na Platona. U pitagorikim se zajednicama ivjelo po strogim pravilima i obredima za oidenje due i tijela. Vanu su ulogu davali glazbi i ritmu, iz ega se vjerojatno razvilo zanimanje za aritmetiku, koju su shvadali kao teoriju o cijelim brojevima. platonizam - pojam oznaava filozofske kole iji se nauk zasniva na Platonovoj filozofiji. Premda su meusobno esto vrlo razliite, u njima se nalaze neke zajednike oznake: uglavnom daju malu vanost osjetnoj spoznaji koja, bududi da se temelji na onome to je promjenjivo i mnotveno, ne moe utemeljiti istinsko znanje, to vie prijei spoznaju istine. Platonizam ponekad smatra da se istina nalazi u samom ljudskom umu (uroenost ideja), ili da postoji apsolutno znanje. Na metafizikom planu tom apsolutnom znanju odgovara inteligibilni svijet koji je sastavljen od bida i vrijednosti koji imaju svoju objektivnu stvarnost izvan i iznad osjetilnog svijeta (pretjerani realizam). Materijalni, osjetilni svijet je samo privid i trajno nastajanje. pleroma - (gr. = punina), ovaj je grki pojam, osobito u Valentinovom gnostikom sustavu, oznaavao boansku savrenost koja u sebi sadri sve emanacijske elemente. U neoplatonikom i hermetikom sustavu pojam ima znaenje savrenosti inteligibilnog svijeta ili boanskog bida, kome se suprotstavlja ogranienost, a time i konanost osjetnog svijeta. pluralizam - (od lat. pluralis = mnotven), svako vienje i shvadanje stvarnosti kao sastavljene od vie principa i bida. Po tome se razlikuje od pojma monizam. Uz metafiziki pluralizam, koji se odnosi na cjelokupnu stvarnost, razlikuju se i politiki, socijalni i drugi pluralizmi osobito na kulturnom i religioznom podruju. Metafiziki pluralizam oznauje filozofski nauk koji istie mnotvenost razliitih bida, supstancija i principa, nasuprot monizmu koji zastupa jedincatost bida, supstancije ili principa. U politici p. oznauje priznanje legitimnosti razliitih miljenja, religija, politikih uvjerenja i stranaka. pneuma - (gr. = dah), tim se pojmom ved kod predsokratika oznaavala ljudska dua kao ivotni princip. Kod Stoika p. je oznaavala boanski "duh", po kome Bog daje ivot i upravlja stvarima. Aristotel, premda ne poistovjeduje duu i pneumu, promatra pneumu kao nuan instrument za upravljanje tijelom. pneumatologija - pojam koji u filozofiju uvodi G.W. Leibniz da oznai "nauku o duhovima". Pojam dobiva razna znaenja a u krdanskoj teologiji p. oznauje osobito nauk o "Duhu Svetome". poelo - v. princip. podrijetlo - u ontolokom smislu oznauje razlog postojanja ili poelo od koje proizlazi stvarnost; u logikofilozofskom smislu poetak neke teorije ili pojmovnog sustava. podsvijest - (lat. in = ne i conscium = spoznato), oznauje nesvjesno podruje ljudske psihe. U filozofiji i psihologiji oznauje dio psihe koja je nedostupna svijesti. U teoriji spoznaje oznauje znanje i ideje koji ne dolazi od iskustva. Pojam je vaan u dubinskoj psihologiji prema kojoj je svjesni sadraj plod procesa koji nisu pod kontrolom svijesti nego joj prethode; nazvani su "podsvjesni". pogreka - (lat. error = zabluda, zastrana), kriva sigurnost, pretpostavljena spoznaja u sudu koja u stvarnosti to nije. Suprotno od istina. poimanje - duhovna djelatnost kojom se misli bit nekog stvarnog ili zamiljenog predmeta, v. shvadanje.

pojam - (od hrv. pojmiti; lat. conceptus, verbum mentis; gr. , ), umska predodba i izraaj biti nekog stvarnog ili pomiljenog predmeta. To je ono to rije znai. Skup oznaka koje sainjavaju bit neke stvari. Logiki uzevi, p. je element suda u kojem vri funkciju subjekta ili predikata. Pojmovi se dijele na univone, ekvivone i analogne. Univoan pojam odnosi se na razliite stvarnosti u istom smislu (npr. ivotinja za konja i komarca); ekvivoan je pojam onaj koji se odnosi na razliite stvarnosti u razliitom smislu ali isto zvue (npr. rak kao bolest i rak kao ivotinja); analogan pojam se odnosi na razliite stvarnosti u razliitom smislu ali koji imaju meusobno neki odnos slinosti, uzronosti i sl. (npr. pojam zdrav se primjenjuje za ovjeka, hranu, klimu...), v. koncept. pojam (sadraj, opseg, doseg) - sadraj (comprehensio) p. je skup bitnih oznaka koji ga sainjavaju i definiciju p. i kvalitativnu stranu p. Opseg (extensio) p. je skup bida na koja se primjenjuje, ili skup predmeta koje taj pojam moe predstaviti ili kojima se moe pridijevati. Doseg je skup svih pojedinanih predmeta na koje se odnosi neki pojam ili podruje primjene pojma. pojam (vrste) - jasan (clarus), ako znamo itav njegov opseg; odjelit (razgovijetan, distinktan), ako tono znamo njegov sadraj; sveobuhvatan (conceptus comprehensivus), onaj koji iscrpljuje svu unutranju spoznatljivost nekog predmeta; apstraktan istie formu odijeljenu od njezina nositelja npr. mudrost; konkretan, istie nositelja s formom, npr. mudrac; pozitivan, predouje stvar (znanje); negativan, predouje njezinu odsutnost (neznanje); jednostavan, se odnosi samo na jednu oznaku o svom sadraju, npr. bide; sloen, donosi vie oznaka; univerzalan, izrie neto jedno to se mnogima odjelito pridijeva i to u punom smislu; kolektivan, izrie neto to se pridijeva mnogima uzetim zajedno; singularan, izrie odreeni pojedinani predmet, pripada samo jednoj stvari; vlastit, izrie stvar kakva je ona u sebi; analogan, izrie neto s obzirom na drugi predmet. pojava - v. fenomen. pojedinano - v. individualno. poetika - (od gr. - = umijede injenja; = pjesniki), u irem smislu oznauje pravila i norme koje treba slijediti u umjetnikom stvaralatvu. To je naziv Aristotelova djela opdenito o umjetnosti i njezinim raznim oblicima, osobito poeziji. poezis - (gr. = tvorenje, injenje), prema Aristotelu, ona proizvodna aktivnost nekog ljudskog djela kojeg treba promatrati u sebi samom kao dovren i samodostatan objekt, izvan namjera koje mogu pratiti njegovo proizvoenje. Takva je djelatnost umjetnika, za razliku od prakse koje je moralno djelovanje. Aristotel, Et. Nic., II, 1, 1103 a b), v. praksa. Za Plotina (Enn., V,1,1) p. je djelovanje koje ne tei toliko izvanjskoj proizvodnji, nego se uvija u samo sebe, identificira ga s kontemplacijom. poligenizam - je nauk koji dri da ljudski rod potjee od vie jedinki (ne od jednog jedinog para mukarca i ene). polihistor - je ovjek koji temeljito i sveobuhvatno poznaje znanosti svoga vremena; takvi su bili Aristotel, G.W. Leibniz i drugi. Bogatstvo i razgranatost suvremene znanosti onemoguduje da netko bude p. pa se taj pojam koristi u prenesenom znaenju "sveznadara", veoma uena ovjeka. polisemija - pojam je uveo M. Bral, da oznai vlastitost nekog znaka da posjeduje vie znaenja. polisilogizam - (od gr. = mnogi i = zajedno skupljam), sloeni silogizam sastavljen od dva ili vie silogizama u kojima je konkluzija prvog silogizma jedna od premisa drugog, konkluzija drugog jedna od premisa tredeg itd. Moe biti progresivan, ako se krede od opdenitog k manje opdenitom, i regresivan, ako se krede od manje opdenitog k opdenitijem.

politeizam - (od gr. = mnotvo i = bogovi), nauk koji doputa postojanje vie bogova, odnosno vjera i tovanje vie bogova koji su meusobno neovisni. Pojam se esto poistovjeduje s antikim, pretkrdanskim religijama. Suprotan je pojmu monoteizam. politika - (od gr. = grad, drava), aktivnost koja se izraava u obavljanju ili sudjelovanju u drutvenom ivotu. Politika esto oznauje i sudjelovanje u dravnoj upravi. Politika filozofija studira pitanja o poecima drave, njezinu strukturu, najbolje oblike, odnose drave s drutvenim slojevima, partija i pojedinaca, politike i morala, politike i religije. Tim su se pitanjima bavili u antici Platon i Aristotel, u krdanstvu Augustin, T. Akvinski i mnogi drugi poput W. Ockhama, N. Machiavellija, Th. Hobbesa, J. Lockea, G.W.F. Hegela. politologija - znanost o politici. Pojam je nastao dvadesetih godina 20. stoljeda i oznaava drutveni nauk koji empiriki prouava, opisuje i klasificira politike fenomene i uoava njihove karakteristine pravilnosti. pons asinorum - (lat. = magaredi most), tako se naziva logiki postupak traenja srednjeg pojma u silogizmu, iz kojeg se izvodi dokazna vrijednost silogizma. Drugo znaenje ovog izraza je aluzija na neko znanje, problem ili potekodu koju je vrlo lako svladati i rijeiti. Tako je Roger Bacon nazvao 5. stavak Euklidovih Elemenata. populizam - (od lat. populus - narod), ideoloko-politiki pokret koji sredinje mjesto daje narodu u kojem ne doputa nikakve podjele na klase, interesne skupine i slino. Osobito su karakteristini nacionalistiki p. koji, naglaavajudi opasnost od vanjskih neprijatelja postie unutarnje jedinstvo, i revolucionarni p. (marksistikog tipa), koji neprijatelje odreuje vie prema ideolokom kriteriju. Porfirijevo stablo - shematski prikaz nadreenih i podreenih rodova i vrsta supstancij, da bi se razjasnilo pojmove roda (genus), razlike (differentia) i vrste (species) i predoilo njihovo ispreplitanje. Shema je dobila naziv po svom autoru rimskom neoplatoniku Porfiriju iz 4. stoljeda. post hoc, ergo propter hoc - (lat. = poslije toga, dakle, zbog toga), krivi logiki zakljuak da je neto uzrokovano samo zato jer se redovito javlja vremenski poslije neke druge pojave ili zbivanja. To je jedan od sofizama "krivog uzroka", u kome se neto smatra uzrokom samo zato to je vremenski prije odreenog uinka. Npr.: poslije zime dolazi proljede, dakle, zima je uzrok proljeda. postmodernizam - pojam je vezan uz djelo J.-F. Lyotarda, La condition postmoderne, 1979., prema kojem p. nije oznaka nekog povijesnog razdoblja nakon modernizma, nego prilike (stanje) koje su prisutne ved u vremenu modernizma. Postmodernizam je stanje u kojem nestaju ideje prosvjetiteljstva, idealizma i marksizma koji su nastojali dati jedinstveno tumaenje stvarnosti, uspostavljajudi komunikaciju izmeu estetike, etika i teorije te kapitalizma u gospodarstvu. Ti sustavi gube vjerodostojnost a propada i njihov program opde emancipacije ovjeanstva. Znanje, osloboeno svoje tradicionalne uloge humanistike formacije, informatika i sredstva priopdavanja pretvaraju u informacije i obian predmet razmjene. post rem - (lat. = poslije stvari), izraz iz rasprave o postojanju univerzala, a izrie da oni egzistiraju u ljudskom umu ili kao puko ime (flatus vocis), kao jednostavni pojam, ili kao aspstraktna ideja konkretnih stvari, v. ante rem, in re. postulat - (od lat. postulatum = zahtjev), izreka koja se bez dokazivanja uzima kao istinita, iz nje se logiki dokazuje istinitost drugih izreka. U logikoj terminologiji p. je sinonim aksiomu. postulati istog empirikog miljenja - Kant u svojoj Kritici istog uma tako naziva principe (postulate) koji, u transcendentalnom smislu, omoguduju inteligibilnost iskustva i koji odgovaraju kategorijama modaliteta: mogudnost, zbiljnost i nunost. Oni su postulati svake empirijske spoznaje.

postulati praktinog uma - prema Kantu, to su teoretske izreke, kao takve nedokazive, koje su bitno skopane s praktinim zakonom, koji imaju apriornu neuvjetovanu vrijednost. Takvih je postulata tri: 1) besmrtnost due, 2) sloboda, 3) Boja opstojnost. Prvi postulat zahtijeva beskonani moralni zahtjev koje ovjek kao ogranieno bide ne moe ostvariti u vremenskim granicama. Drugi postulat proizlazi iz toga da moralno iskustvo ne bi imalo smisla ako bi ovjek bio podvrgnut samo zakonima naravi i ne bi se od njih mogao odvojiti. Tredi postulat zahtijeva nemogudnost da ovjek istovremeno zadovolji moralne zahtjeve i potrebu za sredom. potencija - v. mogudnost. potentia subiectiva - (lat. = subjektivna mogudnost), subjectum reale capax recipiendi aliquam perfectionem (realan je subjekt sposoban primiti neku savrenost). Zove se "subjektivna", jer prima svoj akt kao subjekt. potreba - oznauje zavisni odnos prema neemu, duhovnom ili materijalnom, to se unutra ili izvana osjeda nuno potrebnim. Neke su p. uvjet za odranje ivota (hrana, pide...), druge su umjetno stvorene trgovakom spretnodu i potroakim mentalitetom. potvrivanje - (lat. confirmatio), u epistemologiji oznauje kriterij kojim se nekoj teoriji daje odreeni stupanj valjanosti na osnovi tvrdnji ija se istinitost temelji na kriterijima razliitim od teorije koju potvruje. povijesnost - kvaliteta povijesnog dogaaja ili ljudsku sposobnost povijesnog spoznavanja i ovjekovu uronjenosti u povijest kao njezin sudionik i tvorac. povijest - (gr. = promatranje, ispitivanje, istraivanje), pamdenje, pripovijedanje i usustavljivanje prolih dogaanja koji su na neki nain zabiljeeni (usmeno, pismeno, arheoloki). P. je istraivanje dogaaja iji je autor prvotno ovjek. U teologiji se govori o "povijesti spasenja" koja promatra Boja spasiteljska djela u svijetu. pozitivizam - empiristiko shvadanje po kojem je sadraj nae spoznaje samo ono to se moe iskustveno doivjeti. Pojam oznauje i filozofski pravac nastao u Francuskoj u prvoj polovici 19. stoljeda, odakle se brzo proirio po itavoj Europi. Pojam je izmislio Saint-Simon, a prihvatio ga je i razvio njegov uenik A. Comte, oznaujudi njime "znanstveno" stanje ljudskog znanja, nasuprot dvaju prethodnih "teolokog" i "metafizikog". U 20. stoljedu pozitivizam doivljava novi procvat a esto ga nazivaju "neopozitivizam"; njegovi su glavni predstavnici "Beki krug" (Wiener Kreis) iz kojeg se razvila analitika filozofija i logiki pozitivizam. (Predstavnici: B. Russell, L. Wittgenstein, R. Carnap...). pozitivno pravo - skup od drave proglaenih pravila kojima upravlja ljudsko ponaanje u drutvu. pozornost - u psihologiji oznauje djelovanje koje omoguduje uoavanje posebnih poticaja i, sukladno tome, upravljanje mentalnom aktivnodu. Taj postupak moe ovisiti o oznakama poticaja i od oekivanja subjekta koja proizlaze od unutarnjih potreba, zanimanja, motivacija, emotivnih stanja i prijanjeg iskustva. pouda - v. konkupiscencija. praeambula fidei - (lat.), tako T. Akvinski naziva, od naravnog razuma, spoznate istine koje su nuan preduvjet za razumijevanje i prihvadanje nadnaravne objave. Prema katolikom nauku, mogude je, prije nego se vjerom prihvati objavljena istina, da ovjek snagom svoga razuma spozna neke istine o Bogu, dui i moralu. Te razumom dostupne spoznaje ine raspoloivim um i volju da prihvate objavu, a onome koji ved vjeruje postaju racionalno opravdanje vjere. Neki smatraju da su p.f. filozofske tvrdnje o Bogu i dui koje mogu biti priprava i motiv za vjeru.

praemotio fisica - (lat. = fiziko predodreenje), teorija dominikanaca D. Baneza kojom izrie naravni i spontani sklad izmeu djelovanja stvorenja, njegova naina neposrednog i ne-voljnog opstojanja koje ovisi od milosti i predvianja Boga stvoritelja i slobodnog i svrhovitog izbora kao odrednice volje koja djeluje, v. molinizam. pragmatika - prema definiciji C. Morrisa p. je dio semiotike koja studira odnos izmeu znakova i konteksta njihova koritenja. pragmatika - bavi se pitanjima odnosa meu znakovima, njihovim semantikim svojstvima i njihovom uporabom, ukoliko je ona moguda zbog karakteristika jezika. pragmatizam - (od gr. = djelo, djelovanje), filozofski pravac koji smatra da su praktino djelovanje i praktina korist odluujudi kriterij za prosuivanje smislenosti i istinitosti teorije po kojoj um (inteligencija) spoznaje, ne radi znanja nego radi djelovanja. Ovaj je filozofski pravac nastao u SAD-u koncem prolog stoljeda i brzo se proirio u Europi. Sam pojam je izmislio Ch. S. Peirce (1872.) da izrazi novu logiku teoriju "znaenja", i metodu postizavanja konceptualne i lingvistike jasnode u rjeavanju intelektualnih problema. Glavni je predstavnik amerikog pragmatizma W. James. praksa - (od gr. = djelovanje), u opdenitom smislu, za razliku od teorije, duhovnog i misaonog, p. je ostvarenje ili promjena postojedih stvari, osjetilno djelovanje. P. je vaan pojam u moralnoj filozofiji (etici) koja studira racionalne norme koje trebaju voditi ljudsko djelovanje. Pojam je vaan u marksistikoj filozofiji prema kojoj je p. osnova i nain ljudskog postojanja, klju razumijevanja razvoja ljudske svijesti i povijesti. praktina filozofija - je sinonim za etiku uzeta u svom irem smislu. prapovijest - oznauje razdoblje ljudske povijesti prije pojave pisanih dokumenata. pravednost - (gr. ; lat. iustitia), filozofski gledano, p. je slaganje i podudaranje u odnosima meu osobama, tj. princip koordinacije meu osobama. Pravednost je moralna krepost, koja uvodi u potivanje ljudske osobe, odgovorne za svoju ljudsku sudbinu i daje joj to je njezino, bilo po naravi, bilo stjecanjem. U krdanskoj filozofiji p. je jedna od etiriju temeljnih duevnih kreposti: (razboritost, pravednost, snaga i umjerenost). P. je krepost priznavanja prava drugih. Razlikuje se: distributivna (dati svakome ono to mu pripada), commutativna (obaveza osoba meusobno) i legalna (obaveza pojedinca prema drutvu, dravi). U biblijsko-krdanskom rjeniku esto je sinonim za svetost. pravo - (lat. ius), pod tim se pojmom razumijeva ljudska sposobnost da neto ini ili zahtijeva. Pravo moe biti naravno, utemeljeno na samoj ljudskoj naravi, ili pozitivno ako ovisi o pozitivnoj normi. Pravo je i sustav normi (zakona) koje upravljaju drutvom, odreuje odnos pojedinaca meusobno i njihova odnosa prema drutvu. Pravo je ono to je u skladu s pravdom i odgovara zahtjevima pravnog poretka u drutvu, osobito dravi. pravilo - opdenito oznauje svaku odredbu koja nije neki posebni zakon, v. norama. praznina - prostor u kome nema tijela. Atomisti (Leukip i Demokrit) su drali da se u praznom prostoru kredu atomi. Aristotel je nijekao postojanje praznog prostora. Sukladno svome shvadanju mjesta, Aristotel smatra da nema smisla "mjesto u kojem ne bi bilo nita", pa je nijekao opstojanje praznine. Za Epikura, naprotiv, praznina zajedno s tijelima ine jedan od dva glavna principa itave stvarnosti. Skolastika preuzima Aristotelove stavove, a novo zanimanje za prazninu javlja se u fiziara Galileja i I. Newtona te filozofa R. Descartesa, G.W. Leibniza, Kanta i drugih. predegzistencija - (od lat. prae = pred i existentia = opstojanje), znai opstojanje prije neke stvarnosti, injenice ili trenutka. Osobito je poznata teorija o predegzistenciji due prije njezinog spajanja s tijelom ili predegzistenciji materije prije formiranja svijeta.

predegzistencija due - to je uenje u grku filozofiju dolo iz orfikih i pitagorejskih mitova, a posebno vano mjesto zauzima u Platonovoj filozofiji i u neoplatonizmu, kod Plotina, a slino misle i neki krdanski pisci, od kojih je najpoznatiji Origen. Po tim teorijama dua je prije spajanja s tijelom egzistirala bilo kao opda kozmika dua, bilo kao pojedinana. predestinacija - (od lat. prae-destinare = predodreenje), opdenito znai odreivanja cilja i upravljanje da se on postigne. U uem teolokom znaenju predestinacija je odreivanje razumskim stvorenjima nadnaravnog cilja i nunih sredstava da se on postigne. Sv. Augustin o predestinaciji govori osobito u raspravi s pelagijancima a definira je kao: "praescientia et praeparatio beneficiorum Dei, quibus certissime liberantur quicumque liberantur", (De dono perseverantiae, 14,15). Poznata definicija predestinacije T. Akvinskog glasi: "ratio transmissionis creaturae rationalis in finem vitae aeternae", (Sum. theol., I, q. 23, a. 1). Pojam p. dobiva osobitu vanost kod M. Lutera i Kalvina koji njime oznauju Boji plan o spasenju pojedinog ovjeka. Prema katolikoj dogmatici Bog, na temelju predvienih zasluga ili grijeha, predvia da de se neki ljudi spasiti a drugi propasti. Prema protestantskom uenju Bog, bez obzira na dobra djela ili grijehe, neke unaprijed predodreuje za spasenje a druge za propast. Tu je nauku Katolika Crkva odbacila na Tridentskom koncilu. prediciranje - prediciranjem govornik iskazuje ili priopduje informacije to su i kakvi su predmeti na koje upuduje. Izrazi kojima se predicira jesu predikativne reenice koje su sloene od subjektnog i predikatnog izraza. Izrazi na subjektnom poloaju upotrebljavaju se za referiranje, a na predikatnom podruju za prediciranje. predikabilija - razliiti naini na koje opdi pojmovi mogu stajati u odnosu prema predmetima koje oznauju. U aristotelovsko-skolastikoj filozofiji postoji pet naina pripisivanja neega nekom subjektu: rod, vrsta, razlika, vlastito svojstvo (proprij) i pripadak (akcident). Prava definicija oblikuje se pomodu odreivanja roda i (specifine) razlike neke stvari. predikament - (od. lat praedicamentum), isto to i kategorija. predikat - (od lat. praedicare = oitovati, isticati), uz subjekt drugi pojam koji ini sud i koji o subjektu neto izrie ili tvrdi. predikator - izrie neki predikat i njegovo dodjeljivanje subjektu; svojstvo i kopula (... je glavni grad Hrvatske"). predmet - v. objekt. predodba - (lat. re-praesentatio = prikazivanje), umsko posjedovanje slike neke stvari. U spoznajnoj teoriji oznauje istovremeno i spoznajno djelovanje i objekt toga djelovanja. Predodba je vlastitost spoznaje koja si moe predstaviti neki objektivni sadraj, bilo da se radi o vanjskim objektima (stvarima) ili nutarnjim objektima (duevna stanja osjedaja, volje, mate itd.). predrasuda - unaprijed doneseni sud o neemu to se dovoljno ne poznaje niti se temeljito i kritiki prouilo pa je zato esti izvor zabluda. Iako se ne temelji na provjerenim i sigurnim razlozima, predrasuda nije uvijek neistinita. Kritiku predrasuda, koje on zove "idolima", dao je engleski filozof F. Bacon. predsokratici - u povijesti filozofije pojam oznauje sve filozofe prirode i sofiste koji su ivjeli prije ili su bili Sokratovi suvremenici. Glavni predstavnici su filozofi miletske kole (Tales, Anaksiman, Anaksimandar), Heraklit, Pitagora, Ksenofan, Parmenid, Zenon, Empedoklo Anaksagora, Protagora, Gorgija i drugi.

premisa - (od lat. praemittere = naprijed poslati; gr. ), oznauje dva suda (stava) iz kojih se zakljuuje na tredi sud koji se zove konkluzija (, zakljuak, zaglavak). Premisa koja sadri predikat konkluzije zove se major (gornjak) i redovito stoji na prvom mjestu. Premisa koja sadri subjekt konkluzije zove se minor (donjak), obino stoji na drugom mjestu, ali to nije nuno. prigoda - (lat. occasio), ono to olakava i podupire djelovanje uzroka, uzrokovanje. Od uvjeta se razlikuje time to prigoda nije nuna da uzrok moe djelovati. (Npr. lijepo vrijeme je prigoda za izlet, ali ne uvjet ili uzrok). prigovor savjesti - opdenito oznauje odbijanje nekog zahtjeva ili zakona (npr. odlazak u vojsku, izvravanje abortusa i slino), koji zajednica namede pojedincu ijoj se savjesti taj zahtjev protivi. Izvor p. s. je kolizija dvaju prava: onog koji pripada pojedincu i onoga koji pripada drutvu. prijateljstvo - pojam izrie vezu osoba koje su povezane usklaenim ponaanjem i osjedajima. Pojam je vaan osobito za grke filozofe Pitagoru, Platona, Aristotela, Epikura i stoike, koji prijateljstvo smatraju bitnim uvjetom za moralni napredak i postizavanje srede. Sintezu te nauke donosi Ciceron u djelu Laelius, seu de amicitia. prilagodba - (lat. adaptatio), oznauje sposobnost nekog organizma da se prilagodi okolini ili novim okolnostima opstojanja. princip - (lat. principium; gr = poelo, naelo, ishodite, poetak), sve ono iz ega neto na bilo koji nain proizlazi (id a quo aliquid procedit quocumque modo). Prema Aristotelu, p. "zajedniko obiljeje svih naela jest, dakle, to to su oni izvor od kojeg potjee stvarnost, ili stvaranje ili spoznaja" (Met., 1013 a). Princip izrie poetak ili red bez nunog ukljuivanja ideje pozitivnog utjecaja na bitak izvedenog. U tom smislu, toka se mora smatrati principom crte, ali ne i njezinim uzrokom. Moe se kazati da je svaki uzrok princip (naelo), ali nije svako naelo uzrok. Pojam je vaan i est u filozofiji koja se po svojoj definiciji bavi istraivanjem prvih principa, osobito bida, spoznaje i djelovanja; stoga se u tradiciji razlikuju principi bitka i nastajanja (principia essendi) i principi spoznaje (principia congnoscendi). Znanstveni principi ili aksiomi su najvii principi svake znanosti kojima se tumai njihov predmet i njihove bitne oznake, neposredno su evidentni i sigurni, slue za zakljuivanje i dokazivanje, dok se sami ne mogu dokazati, odnosno njihova se istinitost spoznaje iz njih samih. princip dostatnog razloga - (lat. principium rationis sufficientis), svaki sud, da bi bio istinit, mora imati dostatan razlog svoje istinitosti. Razlog je dostatan ako on sam dostaje da podupre tvrdnju. Metafiziki gledano p.d.r. oznauje da sve to jest ima dostatni razlog svoga postojanja (Omne ens habet rationem sui esse). princip finalnosti - sve to djeluje, djeluje poradi nekog cilja (omne agens agit propter finem), v. finalnost. princip identiteta - to jest jest (A = A), odnosno svaka je stvar identina samoj sebi, v. identitet princip iskljuenja tredeg - nema srednjeg puta izmeu bitka i ne-bitka, odnosno izmeu afirmacije i negacije nema meupojma. (Inter ens et non-ens non datur medium). Srednji pojam je nemogud jer bi morao biti i ne-biti u isto vrijeme. To znai da neka stvar ili jest ili nije, bez druge alternative. Logika formulacija p.i.t.: od dva kontradiktorna suda jedan je istinit drugi je neistinit. (Duo contradictoria simul vera aut falsa esse non possunt). princip kontradikcije - nijedna stvar ne moe u isto vrijeme i u istom smislu i biti i ne biti. Princip je ved jasno i precizno formulirao Aristotel: "Nemogude je da isto istome i prema istome istodobno i pripada i ne pripada" (Met. 4,3, 1005 b). Postoje i drukije formulacije istog naela, npr.: ono to jest ne moe, u onom smislu u kojem jest, ne biti; bitak se apsolutno protivi nebitku; bitak u isto vrijeme ne moe biti i nebitak. (Ens non est non ens. Idem non potest simul esse et non esse (sub eodem respectu), v. kontradikcija.

principium entis - (lat. = poelo bida), ono to pripada nekom cjelovitom bidu kao njegova nutarnja komponenta, tj. kao ono emu je vlastita bit u tom da dajudi sebe sainjava cjelinu nekog bida. Nutarnje komponente (quo ens, principium entis) su nepotpuna bida (ens incompletum), sami za sebe nisu ontika cjelina, iako jesu neto ontiko. Iz njih rezultira bide i zato se nazivaju poelima bida (quo ens). principium vitale - (lat. = ivotni princip), ono to iva bida razlikuje od neivih. Prema mnogim filozofskim strujama to je forma (dua). pripadak - v. accidens. priroda - (lat. natura; gr. ), u filozofiji oznauje unutarnji princip ponaanja ili naina djelovanja neke stvari. Priroda se esto uzima znaenju rijei (narav), ukoliko je principium agendi et patiendi. esto, meutim, znai isto to i essentia i u tom se znaenju upotrebljava i o akcidentu. Prirodom se naziva i sveukupnost stvari, (izvanljudski, materijalni, biljni i ivotinjski svijet), upravo ukoliko se ponaaju prema vlastitoj naravi. prisila - djelovanje na neku osobu da uini neto protiv svoje volje. Govori se o prisili i u sluaju kada se osoba nalazi pred zaprekom koja onemoguduje slobodno voljno djelovanje. privacija - (lat. privatio, gr. = lienost, lienje), nedostatak neke perfekcije koju bi predmet, prema svojoj naravi, trebao imati (carentia perfectionis debitae). Pojam prvi koristi Aristotel. Augustin tumai zlo kao manjak (privaciju) dobra. privatni jezik - jezik kojeg osoba rabi kako bi zabiljeila misli o vlastitim mentalnim stanjima. Redovito se shvada kao jeziku kojeg samo ta osoba moe razumjeti. (za kritiku vidi L. Wittgenstein: Filozofijska istraivanja :243-275). privid - oznauje nesavrenost u spoznaji koja vodi u pogreku pri prvom varljivom predstavljanju objekta. Da bi se dolo do istine, potrebno je uiniti daljnje istraivanje, nadidi pogreku privida i otkriti pravu stvarnost stvari. Ved Parmenid govori o protivnosti istine i privida, a Platon ga primjenjuje na svoj metafiziki dualizam tvrdedi da je tjelesni svijet privid i o njemu se moe imati samo priblina spoznaja, za razliku od znanstvene spoznaje svijeta ideja. Za Aristotela p. je neutralan i tek um odreuje odgovara li stvarnosti ili ne. Za skeptike p. je kriterij istine i ponaanja jer ga se ne moe nadvladati. Privid dobiva novu vanost i znaenje u filozofiji Th. Hobbesa, G. Berkeleya D. Humea i Kanta i drugih. probabilizam - (od lat. probabilis = vjerojatan), spoznajni nauk i moralni stav koji odmah prihvada kao istinito ono to je samo "vjerojatno", utemeljeno na prethodnom iskustvu. P. u etici znai prihvadanje moralnih sudova koji se ine ispravnima. Pojam je nastao koncem 16. stoljeda a oznauje teoriju po kojoj su nemogudi deterministiki zakoni u prirodi u kojoj vlada kaos i uzronost. Samo statistiko promatranje moe pokazati uestalost odreenih dogaaja i zato je mogude predvidjeti njihovo mogude ostvarenje u odreenim okolnostima. probabiliorizam - moralni stav koji zastupa miljenje da je u sluaju sumnje zakonito slijediti vjerojatniju hipotezu. problem - (od gr. - = staviti ispred), ono to subjektu nije izravno shvatljivo, ije je rjeenje potrebno traiti. Aristotel definira problem kao dijalektiki postupak izbora izmeu dviju alternativnih hipoteza, koje podupiru valjani silogizmi, iz kojeg ne proizlazi sigurno nego samo vjerojatno znanje. Kant oznauje "problematinim" iskaze koji izriu samo logiku mogudnost, stoga ostaje slobodan izbor da li ga prihvatiti kao valjan ili ne. P. je predmet diskusije i istraivanja ime se bave razne grane partikularnih znanosti i filozofije.

proces - (lat. processus = napredak, rastanje), u opdem smislu oznauje skup meusobno povezanih pojava po kojima se odvija neki postupak. U uem smislu znai proizlaenje neke stvari od prvog poela ili metodu tumaenja, polazedi od uzroka do uinka i obratno. progres - (od lat. progressio = napredak), prosvjetiteljski pojam koji izrie mit o trajnom, ljudskom napretku, nakon to je pobijeena krdanska civilizacija. Pojam se danas ne koristi tako agresivno i ideoloki obojeno i slui za izraavanje svakog napretka u znanosti, politici, kulturi i slino. progresus (regresus) in infinitum - (lat. = napredovanje - nazadovanje - u beskraj), izraz oznauje misaoni proces koji u beskonanom nizu napredovanja (nazadovanja) od opdeg k pojedinanom i posebnom ili od pojedinanog i posebnog k opdenitom. Pojam je Aristotelov, a odnosi se na nemogudnost traenja u beskraj novih uzroka bez prvog uzroka; negdje "treba stati". prolegomena - (gr. = prije reeno), pojam oznauje uvodni govor, prethodno predstavljanje nekog problema ili znanosti. proletarijat - u marksistikoj nauci oznauje radniki stale koji zasluuje za ivot jedino prodajom svoje radne snage. Pojam je uveo Saint-Simon namjesto tradicionalnog naziva "puk", "narod", koji je koriten u vrijeme Francuske revolucije. promatranje - je oblik sustavnog i namjernog istraivanja neke pojave ili dogaaja s ciljem to boljeg prouavanja i upoznavanja. promjena - v. nastajanje. propedeutika - (od gr. = prethodno obuavam), oznauje pripravni studij i istraivanje koji pomau u izravnom prouavanju neke posebne znanosti ili teorije. Tako Platon naziva p. () za dijalektiku pouavanje aritmetike, geometrije, astronomije i muzike, (usp. Rep.., VII, 536 E). propozicija - govorno ili pisano izreena reenica (sud) u kome se, prema Aristotelu, nalazi istinito ili lano. proprium - v. vlastitost. prosilogizam - onaj silogizam iz kojeg se, u jednom polisilogizmu, izvodi premisa neposredno narednog u nizu. prostor - (lat. spatium), u filozofiji pojam oznauje trodimenzionalnu beskonanu protenost u kojoj se nalaze tjelesne stvari. Prostor se obino shvada kao neko spremite tijela (receptaculum corporum) u kojem je smjeteno i giba se. U povijesti filozofije iskristalizirale su se tri osnovne grupe teorija o prostoru: potpuno realistike, koje su u prostoru gledale objektivnu i subzistentnu stvarnost, koja poput neke posude sadri sve materijalne stvari, tako misli Platon; oni koji, poput Kanta, dre prostor za isto subjektivnu ideju, apriornu formu osjetnosti; te konano Aristotelovo vienje prostora kao mentalne konstrukcije utemeljene u stvarima. Matematiki je prostor kontinuirana, homogena veliina, koja se moe dijeliti prema raznim geometrijskim figurama. Realni prostor je trodimenzionalna ekspanzija ograniena na protenost realnih tijela. Apsolutni prostor je beskonana mogudnost protenosti u duljinu, irinu i visinu. Zove se i imaginarni prostor kao prazna protenost, neovisna o tijelima. prosudba (ispravna) - naravna sposobnost ispravnog prosuivanja, intuitivno razluujudi istinito i neistinito, mogude i nemogude, prikladno i neprikladno. prosvjetiteljstvo - v. iluminizam.

protesis - (gr. ), Aristotelov naziv za sudove koji ine silogizam, to su skolastici nazvali premisa. protenost - (lat. extensio), temeljno svojstvo tijela u prostoru, ekstrapozicija dijelova koja je posljedica kvantitete. Proteno je ono to se moe dijeliti i rastavljati, za razliku od jednostavnog koje se ne moe dijeliti. Protenost dakle nije isto to i kvantiteta. Kvantitetom se dijelovi razlikuju, protenodu stavljaju izvan. protivnost - (lat. oppositio), u filozofskom smislu oznauje negativan odnos koji uspostavlja razliitost ili iskljuivost izmeu iskazima, pojmovima ili stvarima. Aristotel je razlikovao etiri protivnosti: meu korelativnim pojmovima (duplo i pola); kontrarnim pojmovima (dobro i zlo); izmeu posjedovanja i privacije (bogatstvo i siromatvo); kontradikcija (izmeu dvaju iskaza koji se iskljuuju), v. opreka. protokol - u filozofiji oznauje jednostavne i sigurne reenice koje predstavljaju osnovu na kojoj se izgrauju apstraktni znanstveni pojmovi. Tim su pojmom neopozitivisti "Bekog kruga" oznaavali registraciju neposrednih podataka iskustva, u odnosu na koje se utvruje samo znaenje neke reenice. Protokolarni stavovi su, prema R. Carnapu, neka vrsta protokola naih opaanja, koji opisuju sadraj naih neposrednih iskustava, pojave i najjednostavnije injenice koje se mogu spoznati. prva filozofija - v. filozofija (prva) prvi pokreta - v. nepokrenuti pokreta psiha - (gr. = duh, dua), Aristotel izjednauje s pojmom (ivot) a latini prevode s rijeju anima, zadravajudi platoniki dualizam due i tijela, to de potom R. Descartes promijeniti u dualizam res cogitans i res extensa. Razvojem moderne psihologije odbacuje se vieznani pojam due i prihvada pojam psiha za oznaavanje funkcionalnih vidika specifino ljudskog ivota. psihoanaliza - (od gr. = dua i = rastavljanje), disciplina koju je osnovao S. Freud, za analizu mentalnih procesa (podsvijesti), a na temelju slobodnih asocijacija u procesu ispitivanja. psihologija - (od gr. = dua i = nauka), znanost koja prouava ljudsko ponaanje, njegove psihike funkcije i mentalne procese. Razlikuje se empirijska psihologija, koja prouava psihike fenomene, koji se zapaaju introspektivno; ona istrauje njihove zakone; racionalna psihologija, istrauje narav, podrijetlo i sudbinu due i njezin odnos prema tijelu. psihologizam - povijesno gledano, pojam oznauje stajalita koja zastupaju stav da kao polazite filozofije treba uzeti podatke svijesti koji se daju ovjekovoj refleksiji o samome sebi, vodedi spoznaju od stvarnosti k psihikim modifikacijama. psiholoki atomizam - svoenje svih fenomena psihikog ivota na elementarne jednostavne podatke, razliito rasporeene. To su miljenje zastupali empiristi i pozitivistu, meu ostalima: D. Hume, J. S. Mill, Spencer, W. Wundt i drugi.

Q
quaternio terminorum - pogreka u silogistikom zakljuivanju koja nastaje kada u silogizmu, u kojem po pravilu mogu biti samo tri termina (major, minor i medij), medij ima dvojako znaenje pa se u premisama pojave etiri termina. (Npr. Kuna je divlja ivotinja; hrvatski novac je kuna; dakle, hrvatski novac je divlja ivotinja).

quidditas - (lat. = tostvo, tota), izrie ono to moe biti; q. je doista unutarnji ontian razlog da takovo bide ograniene savrenosti moe biti. Drugim rijeima, quidditas je potencija za esse: "subiectum reale capax recipiendi aliquam perfectionem" - (realan subjekt kadar primiti neko savrenstvo), v. bit, kviditet. qui nimium probat, nihil probat - (lat. = tko odvie dokazuje nita ne dokazuje), pogreka u dokazivanju kada se navoenjem vie dokaza od potrebnoga rjeenje zamagljuje, a ne olakava. quid pro quo - (lat. = neto za neto), nesporazum koji nastaje zamjenom jedne misli drugom neodgovarajudom. quidquid recipitur ad modum recipientis recipitur - skolastiki izraz koji znai: ono to se prima, prima se prema mogudnosti primatelja. To znai da neki subjekt moe primiti neku zbiljnost ili perfekciju ovisno o mogudnosti subjekta, ne vie. quidqud movetur ab alio movetur - (lat. = sve to se krede od drugoga je pokrenuto), skolastiki princip (Toma, Sum. theol., I, q. 2, a.3) preuzet od Aristotela (Fizika, VII, 1, 241 b 24). Treba naglasiti da se princip ne odnosi samo na mjesno kretanje nego na svaku promjenu, odnosno prijelaz iz mogudnosti u zbiljnost, a "pokretaa" treba shvati kao potpuno razliitoga od "pokrenutog".

R
racionalno - (od lat. ratio = um, razum), opdenito znai ono to je sukladno s razumom. R. se moe pridati bilo misledem bidu, ukoliko posjeduje razum, bilo objektu miljenja, ukoliko je sukladan racionalnim zakonima, bilo metodi i dokazivanju, ukoliko su uinjeni primjenom racionalnih pravila. Prvu primjenu pojma nalazimo u klasinoj definiciji ovjeka "animal rationale". Prema Augustinu, r. znai ono to je obdareno razumom i sposobnodu intelektualne spoznaje koja nadilazi onu osjetnu. G.W.F. Hegel istie da je sukladnost s razumom konstitutivni vid stvarnosti: "ono to je racionalno je realno, ono to je realno je racionalno". Pojam dobiva posebnu vanost kod nekih suvremenih filozofa poput pripadnika Frankfurtske kole (M. Horkheimer, T.W. Adorno). Suprotno iracionalnom. racionalizam - (od lat. ratio = razum), noviji pojam kojim se obino oznauju filozofski pravci koji promatraju stvarnost kojom upravlja inteligibilni princip, a kao spoznajno-teoretski smjer smatra da je razum bitni izvor ljudske spoznaje, zanemarujudi ulogu iskustva i intuicije biti, stvarne istine i prvih principa. Razlikuju se osobito etiri temeljna vida racionalizma: metafiziki, gnozeoloki, moralni i religiozni. Racionalistike ideje u antici zastupali su sofisti, a u krdanstvu dovodi do svojevrsnog sukoba izmeu vjere i razuma. racionalna psihologija - izraz uvodi Ch. Wolff 1732. da bi oznaio studij naravi i djelovanja due, promatrane kao sjedite intelektualnih i moralnih fenomena. raun vjerojatnosti - aritmetiki postupak kojim se nastoji izraunati stupanj vjerojatnosti nekih dogaaja. Bududi da samo zbraja, a ne "vae" argumente nije prikladan u proraunima slobodnih ljudskih ina. rad - (lat. labor), svaka duhovna i tjelesna djelatnost koja proizvodi znanje, ekonomska, umjetnika i druga dobra. Filozofski gledano rad pripada kategoriji djelovanja. radikalno - (od lat. radix = korijen), korjenito, temeljito nastojanje da se dospije do temelja same stvari, do njezine biti. rasuivanje - u irem smislu oznauje svaki umski postupak u kojem zakljuak proizlazi iz razumnih premisa.

ratio - (lat. ratio; gr. , = um, razum), pojam prvotno izraava spoznajnu sposobnost koja je vlastita samo ljudima. Tako su ratio shvadali skolastici sve do Kanta. Ratio je diskurzivna spoznajna sposobnost u kojoj se do istine ne dolazi neposredno (kao kod intuitivne i osjetne) nego uz pomod rasuivanja i nekog oblika obrade podataka i spoznajnog napretka. ratio recta - (lat. = ispravan razum), onaj koji ispravno prepoznaje osobito moralne norme. rationes seminales - (gr. = racionalno sjeme), pojam su koristili stoici da oznae ivotne principe u stvarima, izvorne zametke svemira, shvadenog kao organska cjelina, prve i unutarnje uvjete istine u individuama; stvaralaka sposobnost u svijetu. razboritost - ljudska umska sposobnost ispravnog razlikovanja dobra i zla (Aristotel) ili krepost koja ovjeku pomae da usmjerava svoje voljno djelovanje prema odreenom cilju i odabir za to prikladnih sredstava (T. Akvinski). razdioba - v. divizija. razlika - (lat. differentia; gr. ), vlastitost koja odreuje odnos razliitosti unutar istog roda ili vrste. Razlika je vrsna (specifina) ako odreuje vrste, a rodna (generina) ako odreuje rodove, v. distinkcija, diferencija, porfirijevo stablo. razlog - (lat. ratio), ono na emu se neto logiki ili ontiki temelji, to moe neto razjasniti. Sve to jest, ima razlog svoga bivstvovanja i zato je sve ili "a se = po sebi" ili "ab alio = od drugog". To je primordijalna injenica, upoznaje se zorom, ne definicijom, polazedi od neeg jednostavnijeg ili poznatijeg. razum - (lat. ratio), diskurzivna mod, mod razabiranja, v. ratio. realan - (od lat. res = stvar; stvarno), ono to objektivno zbiljski postoji, neovisno o ljudskom miljenju i spoznaji. Suprotan je pojmu idealno, "ens rationis", (to je samo miljeno, to samo u miljenju postoji). Za razliku od iluzornog, prividnog, nestvarnog i mogudeg, realno je ono to stvarno postoji, to je ozbiljeno. realizam - pojam se koristio (od 15. stoljeda) za oznaavanje jedne od alternativa u srednjovjekovnoj raspravi o "univerzalima" i stvarnosti koju im treba pripisati. Srednjovjekovni realizam zastupa da opdi pojmovi imaju svoj temelj u stvarnosti (fundamentum in re). Suprotna su stajalita "konceptualizam" i "nominalizam. Realizam je i uenje da predmeti opstoje neovisno o naem miljenju. Razlikuje se vie vrsta realizma: naivni, ne vidi u spoznatljivosti svijeta nikakav problem jer je svjedoanstvo osjetila evidentno; kritiki, koji razlikuje dvije vrste kvalitete te tvrdi opstojanje samo primarnih kvaliteta, npr. protenost, neprobojnost, kretanje. Predmeti su spoznatljivi samo u mogudnosti pa je potrebna i aktivnost subjekta da bi se otkrila njihova bit. Zastupaju ga aristotelovsko-skolastiki filozofi, zovu ga i fizikalni realizam; pretjerani r. tvrdi da ono to mislimo u pojmu na isti nain opstoji i u stvarnosti, zastupa ga osobito platonizam (carstvo ideja); znanstveni r. smatra da predmeti u svijetu ne zadravaju sve svoje osobine, jer neke od njih ovise od njihova odnosa prema subjektu koji ih opaa, no zadrava izravno opaanje svijeta (kao i naivni), ali ga suava samo na neke njegove osobine. realnost - (od lat. realitas = stvarnost), u uem smislu oznauje sve objekte iskustva, a u irem smislu znai sve ono to postoji ili moe postojati. reciprono - u logici se naziva jedna reenica, u odnosu na drugu, ako je nastala tako da se subjekt prve zamijenio predikatom: npr. reciprona reenica od "Sva su tijela protena", je reenica "Sve to je proteno je tijelo".

red - (lat. ordo), pojam izrie prikladan raspored stvari, zajednitvo odnosa meu bidima koje ine fiziki red u svijetu i moralni u etici. Dvije su osobito poznate definicije: "Ordinem sic definiunt: compositionem rerum aptis et accommodatis locis" (Ciceron, De officiis, I, c.40); "Ordo est parium dispariumque rerum sua cuique loca tribuens dispositio" (Augustin, De civ. De., 19,13). Red, dakle, ukljuuje dva elementa: materijalni, koji je princip pluralnosti i formalni koji je ujedinjujudi element a pluralnosti daje odreeni raspored. U crkvenom rjeniku red oznauje skupinu osoba koje ive zajedno po redovnikim pravilima. Poznatiji su redovi bazilijanci, benediktinci, franjevci, dominikanci, isusovci, salezijanci... U drutveno-politikom rjeniku govori se o "zakonskom redu", "disciplinskom redu", "dnevnom redu", i sl. reditio completa - (lat. = potpuno vradanje), naelo govori o naravi intelektualne spoznaje i spoznavatelja. Glavni je preduvjet intelektualne spoznaje mogudnost vradanja ili reflektiranja spoznajnih modi o svojim inima spoznavanja. Izrazi T. Akvinskog su: "reflectere super actum suum, super suum intelligere", "redire in essentiam per quandam reflexionem", "reditio completa". Prema Liber de causis (dralo se da joj je autor Aristotel): "Omnis sciens, qui scit suam essentiam, est rediens ad essentiam suam reditione completa" (Svaki spoznavatelj koji spoznaje svoju bit, vrada se svojoj biti potpunim vradanjem) (I,14,2,1). Intelekt je na temelju toga "vradanja" na neki nain kod samog sebe, on zna za svoj in, za razliku od svog objekta. On shvada sebe kao aktivnog i tako sebe razlikuje od spoznatog predmeta. reductio ad absurdum - (lat. = dovoenje do besmisla), metoda dokazivanja u logici kada se nastoji dokazati istinitost neke tvrdnje pokazujudi neistinitosti ili neprimjenljivosti njezine suprotnosti. Metodu je esto koristio Euklid. redukcionizam - filozofski nauk koji nastoji svesti sve vrste spoznaja na neka prva i zajednika naela. referiranje - odnoenje, upudivanje ili smjeranje na neto pomodu jezinih znakova. Izrazi koji se pri tome upotrebljavaju su refercijalni izrazi". Znaenje refercijalnog izraza je potrebno razlikovati od predmeta referencije. refleksija - (od lat. reflectere = okrenuti, okretati; gr.), in spoznaje iji je predmet sam um i njegovo djelovanje. U aristotelovsko-skolastikoj filozofiji oznauje spoznaju koju intelekt ima o sebi, ukoliko ne samo da spoznaje, nego i zna da spoznaje (istovremena spoznaja vlastitog spoznavanja). R. je sposobnost ljudske spoznajne modi da spoznajno djeluje i da je svjesna svog djelovanja kome se "vrada" (reditio completa). Specijalni vid refleksije je "reflexio super (conversio ad) phantasma" kojom intelekt iz osjetne slike apstrahira opdi pojam. Neoplatoniki pojam , koji oznauje sposobnost intelekta da reflektira o sebi, ima svoj izvor i u aristotelovskom shvadanju kao granice refleksivne spoznaje konanih bida. regresija - (od lat. regero 3. = natrag voditi; uzvratiti), svaki proces koji se okrede unatrag (suprotan pojam je progresija). U filozofiji pojam izraava proces traenja uzroka polazedi od uinaka, od posljedica do poela. Taj se proces moe poistovjetiti s analitikom ili induktivnom metodom. regressus in infinitum - (lat. = vradanje u beskonanost), beskonano nizanje uzroka od pojedinanih prema sve opdenitijim uzrocima koji se meusobno povezuju u beskraj. reinkarnacija - (lat. reincarnatio = ponovno utjelovljenje), uvjerenje da se ljudska dua, poto nakon smrti napusti tijelo, ponovo vrada da bi oivjela neko drugo tijelo, v. metempsihoza. To je uvjerenje osobito rasprostranjeno u indijskoj filozofskoj i religijskoj misli, no prisutno je i u antikom svijetu (npr. orfizmu), ali i u nekim modernijim filozofskim sustavima.

relacija - (od lat. relatio = odnos), akcident po kojem neko bide ima ovaj ili onaj odnos prema drugom bidu (ratio relationis est ut referatur ad aliud). Prema Aristotelu, relacija je jedna od kategorija, koja oznauje odnos supstancije prema nekom drugom bidu, "biti prema drugome" ili "biti u odnosu na drugo" (esse ad aliud; esse ad). U usporedbi s kategorijama kvantitete i kvalitete, relacija je najudaljenija od supstancije, tj. ono to se relacijom pridaje supstanciji ima najmanju konzistenciju. Relacije mogu biti stvarne ili umske, ovisno da li postoje u stvarnosti ili samo u inteligenciji koja stavlja u odnos meusobno neovisne predmete. U svakom realnom odnosu nalazimo sljedede komponente: subjekt (osoba ili stvar kojoj pripada relacija); "drugi" (s kime je subjekt postavljen u odnos, ekstremi relacije); temelj (odnosa meu supstancijama); sama relacija (karika koja povezuje neto s neim drugim). Umske su relacije one u kojima manjka jedan ili vie elemenata koji se trae za realnu relaciju. Relacija nadilazi kategorije i moe se nalaziti u svim kategorijama (npr. meu principima istog bida: potencija-akt, materija-forma). relativizam - (od lat. relative), filozofsko shvadanje da nita ne vrijedi apsolutno i nuno, nego tek u odnosu prema neem drugom. Relativizam ne priznaje nikakve apsolutne principe (bez obzira o kojem se podruju radi - apsolutni relativizam), niti mogudnost da spoznaja doe do apsolutne istine. Ako se radi o uem podruju govorimo o spoznajnom, moralnom, estetskom, znanstvenom, pravnom, religioznom, politikom itd. relativizmu. Krajnji relativizam vodi u skepticizam koji nijee svaku istinitu spoznaju. relativizam (u okviru metaetike) - nekognitivistika metaetika teorija koja tvrdi da su moralne vrijednosti relativne s obzirom na neku daljnju instancu. Razlikuju se tri tipa relativizma: deskriptivni (samo registrira mnotvo razliitih moralnih postavki), naelni (dokida etiku na temelju proturjenih iskaza o meusobno divergentnim oblicima ponaanja), normativni (opravdava razliitosti moralnih postavki i ponaanja). reliabilizam (teorija pouzdanosti) - jedna od temeljnih epistemolokih teorija analitike epistemologije. Reliabilizam dri da je vjerovanje opravdano ako i samo ako postoji pouzdani proces (kauzalni ili nekauzalni) kojim je ono oblikovano ili postignuto. Teorija reliabilizma ima dva temeljna oblika: teorije pouzdanog pokazatelja i teorije pouzdanog procesa. Teorije pouzdanog pokazatelja kau da je vjerovanje opravdano u sluaju kada je utemeljeno na razlozima koji su pouzdani pokazatelji istine. Teorije pouzdanog procesa dre da je vjerovanje opravdano kada je rezultat kognitivnog procesa koji je opdenito i naelno pouzdan (A. Goldman). religija - ( od lat. religare = vezati zajedno), skup vjerovanja i kulturnih ina kojima se izraava ovjekov odnos prema svetom i boanskom, odnos ovisnosti prema jednom ili vie boanskih bida, od kojih ovisi i prema kojima izraava tovanje (kult). Religija je spontani izriaj ovjekove svijesti o vlastitoj ogranienosti. Razvijajudi svoju kulturu, mnogi su narodi stvorili i svoje religije koje esto imaju elemente mita, animizma, politeizma, magije, a zajedniki se nazivaju "prirodne" religije, za razliku od "objavljenih": idovstvo, krdanstvo i islam. Neki dre da je i budizam povijesna religija ukoliko prihvada postojanje boanstva. reminiscencija - (gr. = sjedanje), prisjedanje na prole dogaaje. Filozofsku vanost i znaenje u spoznajnom procesu dobiva kod Platona. Aristotel je svodi na "slobodno sjedanje". renesansa - pod tim se pojmom podrazumijeva razdoblje zapadno-evropske povijesti od otprilike 1300. do 1600. godine, u kojem se nastoji pokrenuti duhovna, religiozna, kulturna i politika obnova. R. je prije svega kulturni pokret. Na podruju filozofije budi se zanimanje osobito za Platonovu i novoplatoniku filozofiju te hermetiku i kabalistiku tradiciju. replikacija - logika operacija koja je neistinita samo ako je antecedens neistinit, a konsekvens istinit, u svakodnevnom govoru se moe izraziti: samo onda ako...", jer izrie nuni uvjet. reprodukcija - kada se ista supstancija opet proizvodi i dobiva novu egzistenciju (novum esse entitativum et substantiale), zadravajudi prijanju.

res - (lat = stvar), u skolastikoj terminologiji oznauje izvanjsku stvarnost. Za R. Descartesa res cogitans je samosvjesni subjekt, a res extensa je nesvjesni objekt koji posjeduje samo prostornu protenost. res cogitans - res extensa - (lat. = stvar koja misli - protena stvar), tim je izrazima R. Descartes u svom dualistikom filozofskom razmiljanju povukao otru granicu izmeu materijalnog i spiritualnog svijeta, koji se najbolje vidi u ovjeku. Bit je ljudskog duha miljenje, a ljudska dua je res cogitans, s druge strane, bit materijalnih stvari je u njihovoj protenosti res extensa, to ovjek jasno i odjelito spoznaje. restrictio mentalis - (lat. = pridraj u misli), izraavanje koje ima svrhu da se sakrije ili ne oituje izravna i potpuna istina tako da se unutarnjom zadrkom rijeima, kojima se izrie misao, dadne jedno od mogudih znaenja, svjesno izbjegavajudi druga. retorika - umjenost govora, koritenja rijei i uvjeravanja. Mogu se izdvojiti tri osnovne definicije: umjenost uvjeravanja pomodu govora; umjenost lijepog govorenja i pisanja; umjenost kidenog govorenja ili pisanja. Nastala na Siciliji u 5. stoljedu pr. K., spada u najstariju disciplinu vezanu uz govor. Prvo se razvila kao tehnika uvjeravanja strukturirana u tri glavna dijela: 1) inventio - traenje teme, koja se esto obavljala slijededi nekoliko pitanja: quis? quid? ubi? quibus auxiliis? cur? quomodo? quando?; 2) disputatio - slaganje materijala prema opdem redu govora: exordium, narratio, confirmatio, epilogus; 3) elocutio - oblikovanje samog govora, osobito figurama i ukrasima. Razlikovali su se osobito tri vrste govora: deliberativni - eli se savjetovati neto korisno ili upozoriti na tetno; juridiki - radi se o obrani ili optubi okrivljenog; demonstrativni - u kome se hvali ono to je lijepo ili grdi ono to je runo. U antici i srednjem vijeku r. je vaan dio obrazovnog sustava. retorzija - ili izvrnude argumenta je oblik dokazivanja u kome se nastoji iz protivnikog argumenta izvesti ono to je njemu protivno ili njime potvruje vlastito miljenje. retrospekcija - (od lat. retro = nazad; unazad i spectatio = gledanje promatranje), metodiki postupak kojim se nastoje posljedice razumjeti iz uzroka koji su ih proizveli. revolucija - (od lat. re-volutio = kruno kretanje), pojam je uzet iz astronomije, a od 18. stoljeda dobiva i politiko znaenje. U irem smislu oznauje svaki razvoj koji je sposoban temeljito promijeniti drutvene, politike, ekonomske i druge odnose, pa u tom smislu govorimo o industrijskoj, tehnolokoj, kulturnoj... revoluciji. U uem smislu pojam oznauje nasilno ruenje jednog politikog sustava i uspostavljanje novog, to se dogodilo osobito u Francuskoj i Oktobarskoj revoluciji. rigorizam - (od lat. rigor = tvrdoda; ukoenost; strogost), svako ponaanje duha ili nauk koji zastupa apsolutnu nepromjenjivost i neotklonjivost nekog zakona, teorije ili vrijednosti. rije - (lat. verbum; gr. ), temeljni element govora; znak za pojam, v. znaenje. rod - (lat. genus; gr. ), ono to je zajedniko mnogim vrstama i to se o njima kao takvo moe izricati. R. je ono to se o mnogima izrie kao neto nepotpuno ili kao dio biti koji se moe dalje odrediti. Aristotel definira rod kao ono to se bitno pridaje mnogima koji se specifino razlikuju, v. Porfirijevo stablo. rodni pojam - pojam vieg reda koji obuhvada razliite vrsne (specifine) pojmove s djelomino istim zajednikim sadrajem.

Russellov paradoks - najpoznatiji paradoks unutar teorije skupova. Paradoks se pojavljuje unutar teorije skupova kada se promatra skup svih skupova koji nije svoj lan. ini se da je takav skup lan samog sebe ako i samo ako nije svoj lan. Neki skupovi, primjerice skup svih alica za kavu nisu lanovi samog sebe. Drugi skupovi, primjerice, skup svih stvari koje nisu alice za kavu jest lan samog sebe. Ako skup svih skupova koji nisu svoj lan nazovemo R. Ako je R svoj lan, onda po definiciji, ne moe biti svoj lan, ako R nije svoj lan, onda, po definiciji, mora biti svoj lan.

S
s - u tradicionalnoj formalnoj logici oznauje subjekt nekog iskaza (reenice). sadraj - ono to se u neemu nalazi. U metaforinom se smislu govori o "sadraju svijesti". U logici sadraj pojma je skup ili zbroj svih oznaka koje neki pojam izrie o nekom predmetu. samosvijest - v. autoconscientia. sastavljeno bide - (lat. ens compositum), ono bide koje bivstvuje jedino ujedinjenjem svojih sastavnih dijelova - (Ens compositum est illud ens quod non est nisi unione distinctorum). Fiziki sastavljeno bide je ono ije se sastavnice razlikuju realno. Metafiziki sastavljeno zove se ono bide ije se sastavnice razlikuju potpunom mislenom razlikom (distinctio rationis cum fundamento perfecto in re). Dakle, sastavljeno je bide ono bide ija je ontika narav takova da ga ovjekov razum moe i mora izredi pojmovima iji sadraj jedan drugoga ne ukljuuje. savjest - (lat. conscientia = suznanje, svijest), prisutnost uma samome sebi u inu shvadanja i suenja. U etici savjest znai sposobnost prepoznavanja i razlikovanja moralnog dobra i zla, odnosno moralna savjest je subjektov sud o moralnosti ina kojeg eli uiniti, stoga je ona subjektivna posljednja norma koju ovjek mora slijediti u svom djelovanju. savjet - (lat. consilium), prema skolastikoj filozofiji, s. je in uma usmjeren na ispitivanja najprikladnijeg sredstva za postizavanje cilja. Nakon spoznavanja svrhe i odluke volje da je slijedi, potrebno je ispitati kojim se sredstvima svrha moe najlake postidi. scijentizam - pojam je uao u uporabu u Francuskoj koncem 19. i poetkom 20. stoljeda, a oznauje intelektualno ponaanje onih koji dre da je eksperimentalna znanost sposobna osigurati ovjeku potpuno znanje, rijeiti sve probleme, zadovoljavajudi sve pa i duhovne potrebe. Scijentizam, kao filozofski pogled proizaao iz pozitivizma, odbacuje metafiziku. U novije vrijeme uglavnom nestaje, a njegovo mjesto zauzima "kritiki racionalizam". semantika - pojam je uveo M. Bral da njime oznai podruje lingvistike koji prouava znaenje, odnosno organizaciju i izriajne oblike u odnosu na forme sadraja. Opdenito s. je dio semiotike o znaenju rijei (u govoru), prouava odnos rijei prema njihovu znaenju, te njihove povijesne promjene. semantika teorija - v. teorije istine. semantiki uspon (semantic assent) - kod R. Carnapa i kasnije kod W.V.O. Quinea naziv za jedan od temeljnih stavova analitike filozofije da se ne treba baviti predmetima svijeta, nego jezikom kojim govorimo o predmetima svijeta. Sr tog pristupa je tzv. lingvistiki obrat (linguistic turn, koji se prema miljenju M. Dummetta zbio u Fregeovu spisu Osnove aritmetike), tj. da se sva relevantna pitanja promatraju kao jezino-analitika pitanja, a to znai kao pitanja o jeziku odreenog (znanstvenog) podruja. Poetak tog obrata moe se smatrati okretanje filozofa znanosti pitanjima logike i jezika, a kao kraj bi se moglo postaviti izdavanja Kuhnove knjige Struktura znanstvenih revolucija"(1962.). (vidi: H.-J. Glock (ed.) The Rise of Analytic Philosophy, kao reakcije na M. Dummett: The Origins of Analytic Philosophy).

semiotika - (od gr. = umjenost prepoznavanja bolesti po simptomima), pojam je uzet iz klasine grke medicine (Galen), a nakon J. Lockea oznauje nauku koja prouava narav znakova, njihovo nastajanje, prenoenje, tumaenje itd. Dijeli se na tri discipline: sintaksu, semantiku, pragmatiku. Za razvoj semiotike podjednako su zasluni i analitiki filozofi (poput L. Wittgensteina i J.L. Austina), pragmatisti (Ch. Peirce), kontinentalni filozofi i lingvisti (vidi: Johansen, Larsen: Uvod u semiotiku, napose rjenik semantikog nazivlja, 2000:319-347).

sensus comunis - (lat. = zajedniko osjetilo, "zdrav razum"), skup sigurnosti i naela koji su zajedniki svim ljudima i prethode kritikoj refleksiji. U povijesti filozofije izraz je imao razna znaenja; tako je oznaavao nutarnju mod koja je ujedinjavala vanjska osjetila, odnosno sposobnost svih ljudi da razumiju ono to je dobro itd. Izraz se ponekad koristi kao sinonim za "opdenito miljenje" zajedniko svim ljudima. senzitivnost - (od lat. sensus = osjedanje), sposobnost primanja osjetnih podraaja, iskustva instinktivnih i emocionalnih tenji. Pojam je vieznaan ovisno o podruju gdje se koristi. Tako je u spoznajnoj teoriji senzitivno ono to se moe zahvatiti osjetilima i protivno je inteligibilnom, v. osjet. senzizam - spoznajno-teoretski smjer u filozofiji koji smatra da se svaka spoznaja svodi na jednostavne osjete, koji su jedini izvor spoznaje, bez potrebe obradanja drugim neosjetnim principima ili modima, npr. intelektu. Teorija s. se razvija poevi od J. Lockea, a osobito u Francuskoj u filozofiji Condillaca i Helvtiusa. senzualizam - (od lat. sensus = osjet), etiki sustav koji kao kriterij moralnog djelovanja postavlja osjetilni uitak. shema - prema Kantu, s. je pravilo ili proces oblikovanja slike koja takoredi ograniuje kategoriju i time joj omoguduje primjenu na pojmove. Shemu, koja je takoer proizvod mate, moramo razlikovati od slike. S. je opdenita i slina je pojmu, a slika je pojedinana i slina je raznovrsnosti osjetne intuicije. "Prema tome, sheme nisu nita drugo do vrhunske odredbe a priori po pravilima, a pravila se odnose prema redu kategorija na vremenski spoj u pogledu svih mogudih predmeta" (B 185, A 145). shvadanje - (lat. apprehensio), umsko djelovanje kojim se shvada jednostavni objekt, za razliku od komprehenzije koja je shvadanje mnotva i mnogolikosti kao jednode i cjelovitosti, v. poimanje. sigurnost - (lat. certitudo), vrst pristanak duha utemeljen na evidenciji. Sigurnost je stanje svijesti u kome se neto prihvada kao potpuno istinito, bez potrebe dodatnih dokaza. Razlikuje se naravna sigurnost, kada se um spontano priklanja, i filozofska, kada je istina opravdana refleksijom i objektivnom evidencijom. Sigurnost znai nadvladavanje sumnje. Razlikuje se vie vrsta sigurnosti: apsolutna (certitudo necessaria), koja nuno iskljuuje kontradiktornu mogudnost, a ukoliko posjedujemo takav uvid u neko stanje stvar takva se sigurnost naziva i metafizika; hipotetska, koja se od apsolutne razlikuju u stupnju evidencije. Prema vrsti temelja na koji se oslanja na uvid, razlikuje se jo fizika i moralna sigurnost. Fizika se oslanja na uvid u narav nekog bida te na temelju tog uvida pravimo zakljuke i tvrdnje. Moralnu sigurnost temeljimo na trajnosti i vrstodi slobodnog osobnog djelovanja. Takvom se sigurnodu povjeravamo nekoj osobi, vjerujudi njezinim tvrdim obedanjima. Svaka hipotetska sigurnost temelji se na konvergentnosti mnogih, za sebe samo vjerojatnih razloga, koji su ipak toliko jaki da nam daju praktinu sigurnost koja iskljuuje protivnost, premda je ona teoretski moguda. Kad je uvid u stanje stvari bilo na koji nain zamuden, kad nema neposredne evidencije, na pristanak nas moe potaknuti volja. U tom se sluaju govori o slobodnoj sigurnosti (certitudo libera).

sila - (gr. ), ili mod jest sposobnost djelovanja, sve ono to moe djelovati i proizvesti uinak. Djelatne modi vuku snagu iz zbiljnosti supstancijalne forme. silogizam - (od gr. = zajedno skupljam), logiki proces deduktivnog zakljuivanja koji se sastoji u tome da se iz opdih principa (premisa) izvede pojedinani zakljuak (conclusio) koji je u premisama implicitno prisutan. Prema Aristotelu, silogizam je govor u kome, kad se odreene stvari postave, neto razliito od postavljenog, nunim nainom proizlazi samim tim to to postoji. Silogistika je bitni dio aristotelovske logike. (Tipian primjer s.: svi su ljudi smrtni; svi su Hrvati ljudi; dakle, svi su Hrvati smrtni). simbol - (od gr. - = stavljam zajedno), izvorno znai znak prepoznavanja koji se obavljao sastavljanjem dvaju dijelova prije razlomljenog predmeta tako da je svaki dio postajao znak prepoznavanja donositelja. Od te primitivne funkcije proizalo je predstavniko znaenje ("stajati namjesto..."). Simbol je poseban oblik znaka od kojeg se razlikuje time to osim naznake ima i ulogu predstavljanja naznaene stvari (npr. zastava na brodu moe oznaiti kojoj dravi brod pripada no biti i simbol same nacije koju predstavlja pa se zastavi mogu iskazivati posebne poasti). Od samih poetaka Crkva je koristila rije "simbol" da oznai formulu slubenog vjerovanja (credo), koje je sluilo i kao znak pripadanja Crkvi i prepoznavanja pravovjerja. Poznati su: apostolski simbol (Vjerovanje) ili nicejskocarigradski. simbolizam - davanje posebne vanosti simbolu u tumaenju stvari. U metafizici s. je teorija koja promatra osjetnu realnost kao simbole inteligibilne stvarnosti. U gnozeologiji s. je teorija koja nauava da umska spoznaja nije kadra dosedi stvarnost u sebi. simpliciter-secundum quid - (lat.), skolastiki izraz koji se moe razliito prevoditi ovisno o primjeni. Na primjer, za neto se kae simpliciter takvo, ako je takvo pod svim vidicima, bez ogranienja ("absolute, totaliter, formaliter"); secundum quid ako je istaknuta neka ograniavajuda odrednica ("hic et nunc, modaliter, accidentaliter"). Npr. Bog je simpliciter savren, ovjek je savren secundum quid. sindereza - (lat. synderesis je krivo latiniziran grki pojam = savjest), pojam uvodi sv. Jeronim oznaavajudi onaj dio due koji se obino naziva savjest. Pojam rado koriste skolastici, a kod T. Akvinskog oznauje tendenciju prema dobru i bijeg od zla (Summa th., I-II, q. 94, a. 6). sinergija - etimoloki znai suradnja i tako pojam koristi teologija, biologija, fiziologija i psihologija. Sinergizam ja oznaka Melanktonove teoloke nauke koja, suprotno Lutheru, tvrdi da u odreenoj mjeri ovjekova slobodna volja mora suraivati s Bojom milodu u procesu opravdanja i spasenja. sine qua non - (lat. = bez ega ne), pravni izraz koji u ugovorima i dokumentima oznauje uvjete bez koji se ne mogu potvrditi okolnosti o kojima se radi. U irem smislu oznauje neotklonjivi uvjet da se neto ostvari ili potvrdi. sinonimnost - upotreba razliitih glasovnih nizova (rijei) za priblino isto znaenje. sintagma - (gr. ), kombinacija dviju ili vie rijei: npr. prole godine; dobar tek. sintaksa - u prvom redu se bavi formama skupina znakova ili simbola i odnosima koji mogu postojati meu tim znakovima ili simbolima. U formalnoj se logici pravila koja slue za konstrukciju dobro-oblikovanih formula i pravila za zakljuivanje zovu sintaktika pravila. sintetiki sud apriori - v. analitiki i sintetiki sud.

sinteza - (od gr. = zajedno i = poloaj), oblikovanje jedne misaone cjeline iz raznih pojedinanih spoznaja. Taj je logiki postupak tipian za eksperimentalne znanosti koje polaze od jednostavnijih spoznaja prema univerzalnijima. Kant govori o "sintetitikim sudovima" a priori kao o jedinima koji garantiraju znanstvenu spoznaju. situacija - pojam je osobito vaan u egzistencijalistikoj filozofiji u kojoj oznauje nenadvladivu jednodu ovjekovih prilika, suprotno svakom pokuaju racionalnog tumaenja opdim pojmovima. Za neke egzistencijaliste s. odreuje nenadilazivu konanost opstojedeg. sjedanje - in kojim se svjesna stanja prolosti ponovo javljaju u svijesti. Prola stanja svijesti postaju sadanja. skandal - (gr. , lat. scandalum), izvorno oznauje zapreku na koju se moe spotaknuti i pasti. U moralnoj teologiji oznauje ono to predstavlja zapreku za dobro i navoenje na zlo. Hrvatski je izraz sablazan. skepsa - (od gr. = traenje, sumnja), u izvornom znaenju pojam oznauje razumsko i znanstveno istraivanje. Kasnije se tim pojmom oznaavalo ponaanje predstavnika Pironove kole u raspravi sa stoicima, gdje su tvrdili da filozofsko istraivanje ne moe nadi svrhu, jer ovjek nije u stanju razlikovati stvarnost od pojavnosti. U antici je pojam s. znaio potpunu nemogudnost spoznaje. skepticizam - (od gr. = traenje, sumnja), oznaava ponaanje onih koji negiraju mogudnost spoznaje istine. S. je i filozofija koja smatra da nema sigurnog kriterija u odreivanju istine, pa je prema tome nemoguda objektivna spoznaja. Moe biti potpuni s., ako negira mogudnost spoznaje bilo koje istine ili djelomini s., ukoliko se ograniuje na nijekanje da ovjek moe spoznati istinu. Skepticizam se kao filozofski pravac razvio u antiko vrijeme, poevi od 4. st. prije Kr. do 2. st. poslije Kr., v. metodika sumnja. skeptici - oni koji tvrde da ovjek ne moe spoznati istinu, zato je jedino mogude stanje ljudskog uma biti u sumnji. sklonost - trajno afektivno stanje, koje spontano ide za ostvarenjem nekog cilja. Sklonosti su nesvjesne i za njih se doznaje u svjesnim fenomenima u kojima se oituju. Mogu biti egoistine (svode se na ljubav prema sebi); altruistine (ljubav prema drugome); idealne (tenja za istinom, ljepotom i dobrotom). skolastika - (od lat. scholasticus = kolski), uobiajeni izraz za filozofsko-teoloku misao srednjeg vijeka, koja je povezana osobito uz kole u kojima je prevladavala teologija s pretenim utjecajem prvo Platonove a potom Aristotelove filozofije. Izraz scholasticus oznaavao je i uitelja i uenika u srednjovjekovnim kolama. Glavni predstavnici skolastike (Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns Scot, Suarez) primjenjivali su znanstvenu metodu u studiju objave, potvrujudi tako teologiju kao znanost. skotizam - filozofsko-teoloki smjer mislilaca koji se pozivaju na D. Scota. Osnovne postavke skotizma su: univonost pojma bida; teorija formalne distinkcije kao intermedija izmeu realne i umske distinkcije; autonomija volje obzirom na upute uma; nemogudnost razumskog dokazivanja besmrtnosti due i svemogudnosti Boje. skup (niz, klasa) - pojam zbroja stvari ove ili one vrste. Skupovi mogu imati konaan i beskonaan broj lanova, a lanovi mogu biti konkretni fizikalni objekti ili apstraktni entiteti kao to su brojevi. Sam skup je apstraktni entitet. slinoznaje - v. analogija.

slika - (lat. imago; gr. i ), oznauje vlastitost neke stvari da predstavlja neku drugu (reproducirajudi je vie manje vjerno). Spada u grupu znakova koje prouava semiotika. Pojam ima posebnu vanost u filozofskim pravcima koji shvadaju ovozemaljske stvari kao imitaciju ili participaciju na arhetipskoj i subsistentnoj stvarnosti, koja se nalazi u "carstvu ideja" (Platon) ili u Bojem umu (Augustin, Bonaventura). Pojam ima vanu ulogu i u krdanskoj teologiji koja shvada ovjeka kao "sliku" Boju. sloboda - (gr. ; lat. libertas), opdenito oznauje stanje u kojem subjekt moe djelovati bez prisile i zabrane, posjedujudi sposobnost samoodreenja izborom cilja i sredstava da se on postigne. Sloboda je nedostatak nunosti, slobodno je ono to nije nuno. Sloboda moe biti moralna i fizika. Libertas exercitii zove se sloboda koja se odnosi na izbor da se djeluje ili ne djeluje; libertas specificationis jest u odabiranju ovog ili onog; libertas contrarietatis jest mogudnost biranja izmeu moralnog dobra ili zla. Bududi da je volja po svojoj naravi razumska tenja, ona ne moe pri odlukama o izboru ovog ili onog objekta idi za onim to je, kao takvo, nerazumsko ili ak proturazumsko. To je njezina metafizika granica (limes metaphysicus), jer proizlazi iz naravi volje; ogranienje ovjekove volje pri odabiru dolazi takoer od toga to ovjek na razne naine doivljava privlanu snagu pojedinih objekata, ime raste ili pada subjektivno doivljavanje objektivne privlanosti onog o emu se odluuje. To se naziva limes psychologicus. slobodna umijeda - tako su, poevi od 1. stoljeda po. K., nazivane djelatnosti kojima su se mogli baviti slobodnjaci: gramatika, retorika, logika aritmetika, geometrija, astronomija, muzika, arhitektura, medicina. Ved je Augustin iskljuio arhitekturu i medicinu pa se obino govori o sedam slobodnih umijeda, koja se dijele u trivium (gramatika, retorika, logika) i quadrivium (aritmetika, geometrija, astronomija i muzika), i stoljedima su bila osnova kolske izobrazbe. slobodna volja - (lat. liberum arbitrium), prema tomistikoj tradiciji sloboda ovjekove volje jest ovjekovo svojstvo kojim je on razumski gospodar svojih ina, a potjee od toga to se ovjek u svojim slobodnim odlukama odluuje o alternativama izbora na temelju svoje razumske spoznaje koja je izgraena pod formalnim vidikom bitka kojim bivstvuju biti, a ne tek neeg nekako skuenog ili manje vanoga nego to je bitak. Prema R. Descartesovoj tradiciji sloboda je aktivna neopredijeljenost bez nutarnje opredijeljenosti, a snagom koje volja ima mod upravljanja svojim inom, tako da i onda kada je izvreno sve to je potrebno za djelovanje, volja moe bilo djelovati, bilo ne djelovati. slobodni zidari - v. masonerija. sloevina - (lat. compositum), "ens compositum est illud ens quod non est nisi unione distinctorum". Fiziki je sastavljeno ono bide iji su sastavni dijelovi stvarno razliiti (realiter distinguuntur). Metafiziki je sastavljeno bide ono iji se dijelovi razlikuju potpunom pojmovnom razlikom (distinguuntur ratione cum fundamento perfecto), tj. to je ono bide koje razum moe i mora izraziti takvim pojmovima kojih sadraj jedan drugog ne ukljuuje. sluaj - v. casus. smjetenost - (lat. situs, gr. ), jedna od Aristotelovih kategorija, akcident tjelesne supstancije, ukoliko su njezini dijelovi rasporeeni na neki nain. Npr. ovjekovo je tijelo na jedan nain smjeteno kada lei ili kada sjedi. Smjetenost se ne smije poistovjetiti s kategorijom mjesta (ubi), koja oznauje prostor u kojem tijelo moe biti razliito smjeteno. smrt - nepovratni prestanak ivotnih funkcija, prestanak ivota, to dovodi do raspadanja ivog organizma. Krdanska tradicija govori o tri "vrste" smrti: prva je smrt zbog grijeha, druga je mistina smrt kada netko umire grijehu i ivi za Boga i treda je smrt ona s kojom zavrava tijek ovoga ivota, to jest kad se odijeli dua od tijela.

snaga (mod) - ukoliko se misli na aktivnu snagu, sve ono to moe djelovati, tj. sposobnost proizvodnje ili davanja neke perfekcije. U filozofskom je rjeniku sinonim energija. U fizici s. ono to modificira inerciju ili kretanje nekog tijela, v. sila. socijalizam - (od lat. societas = drutvo), oznauje teoriju o politikoj i drutvenoj organizaciji koja ima za cilj drutvenu pravdu uz pomod podrutvovljenja ili podravljenja ekonomskih dobara. Pojam je nastao polovicom 19. stoljeda kao oznaka ideologije onih (npr. Saint-Simon, Fourier i Proudhon) koji su se zauzimali za drutveni sustav u kome de pravda biti osigurana podrutvovljenjem sredstava za proizvodnju i dravnu kontrolu ekonomije. Socijalizam i komunizam nisu sinonimi. socijalna etika - dio etike koja se konkretno bavi drutvenim problemima pod etikim vidikom ili teoretski prouava principe i norme na kojima se temelje drutveni odnosi. Ona prouava drutvene (socijalne) probleme pod etikim vidom, apstraktno odreuje opda naela i norme drutvenosti. U pozitivistikom smisli prouava etiku koja proizlazi iz drutva, a ne kao neki metafiziki red. Prema tom gledanju, ovjek bi bio moralan ukoliko je socijalan, a ne socijalan ukoliko je moralan. sociologija - (od lat. societas = drutvo i gr. = nauka), znanost koja studira ljudsko drutvo, meuljudske odnose ukoliko su organizirani u raznim skupinama. Prouava razliite manifestacije drutvenog ivota, (obitelj, drutvo, masu...), prouava osnovne zakone drutvenih zbivanja, strukturu i dinamizam drutva. Pojam je izmislio A. Comte 1824., a objavio u XLVII lekciji svog Kursa pozitivne filozofije 1838. da oznai dio pozitivne filozofije koju on naziva fizika sociologija. sofizam - (od gr. = lukavstvo, spletka), lukava misao, prividan dokaz; s. je uobiajeni naziv za pogrean zakljuak hotimino nainjen radi obmane, zabune ili ale (klasini primjer: to nisi izgubio to jo ima; rogove, veli, nisi izgubio - dakle, ima ih). solidarnost - zalaganje i doprinos pojedinaca u onome to je potrebno za opstanak i razvoj drutva kako bi ono moglo izvriti svoju ulogu. solipsizam - (od lat. solus ipse = ja sam), ekstremno idealistiko i subjektivistiko spoznajno-teorijsko stajalite po kojemu postoji samo Ja kao jedina svijest sa svojim svjesnim sadrajem i nita izvan njega. Filozofski nauk koji nauava apsolutnu oitost pojedinog subjekta (solus ipse), negira postojanje izvanjskog svijeta i drugih subjekata ili mogudnost da se do njih dospije. sorit - (od gr. = hrpa), u logici oznauje polisilogizam sastavljen od vie premisa u kojem predikat jedne predstavlja subjekt sljedede premise koje se sastaju u jednom zakljuku iji predikat odgovara subjektu prve premise. Npr. A je B; B je C; C je D; D je E; dakle A je E. sortalni termini (sortals) - termini kojima se odgovara na pitanje to je neto ili kojima se navodi to je vrsta ili sorta nekog predmeta. Sortalni termini u irem smislu su oni s kontinuativnom referencijom, tzv. mass terms" (za predmete koji se javljaju u masi, a ne pojedinano, kao npr. voda, zrak i sl.), koji se u subjektnoj poziciji uzimaju kao singularni termini. Sortalni termini u uem smislu oznaavaju opde termine s odjelitom referencijom i to su termini koji u W.V.O Quineovoj terminologiji posjeduju built-in modes of individuation". Sortalnim terminima se odreuje to vrijedi za individuum jedne sorte, a to za jedan drugi individuum iste sorte, pa zato omogudavaju razlikovati i brojiti pojedine individue iste vrste. spasenje - pojam spasenja ukljuuje razmiljanje o koncu ljudskog ivota nakon kojeg slijedi vjena sreda ili kazna. Pojam je bitan u svim religijama i filozofijama koje su osjetljive na egzistencijalne probleme i ovjekovo najvie dobro.

spekulacija - (od lat. speculor 1. = istraivati; gr. ), oznauje djelovanje duha koji je miljenjem okrenut gledanju ili promatranje istine, razliito od praktinog djelovanja ili proizvoenja. spiritualizam - filozofski smjer koji, suprotno materijalizmu, scijentizmu i pozitivizmu, daje veliku vanost duhu, smatra da je svako bide u svojoj osnovi duhovno. spona (copula) - u sudu (jest) dolazi od glagola biti, koji ovdje ne izraava opstojanje, nego ima ire znaenje oznaujudi identinost izmeu subjekta i predikata. Glagol "biti" uzima se u indikativu, jer inae ne bismo imali tvrdnju, i u sadanjem vremenu (prezentu), jer vremenski odnos pripada predikatu. sposobnost - (lat. facultas), u filozofskom smislu oznauje neposredan izvor djelovanja. Augustin osobito istie sposobnosti due: pamdenje, razum i volja. spoznaja - unutranji in kojim sebi predoujemo neki predmet, dok predmet nije in nego je inom predoen, to pokazuje da spoznaja i spoznati predmet nisu isto. Predmet spoznaje moe biti neto isto mogude (zlatno brdo), neto stvarno opstojede (rodna kuda), pa ak i neto neostvarivo (drveno eljezo). Predmet se ne stvara spoznajom, nego joj prethodi. Spoznati znai jedan predmet duhovno shvatiti, oznauje prisutnost stvarnosti u svijesti inteligentnog subjekta. Spoznaja je dakle neki in ili radnja koja se odvija u umu, no sam taj in i predmet spoznaje razliit je od uma. Ako se spoznaja podudara sa stvarnodu, onda se govori o istini. Dvije su osnovne vrste spoznaje: umska i osjetna; umska ovisi o osjetnoj, a osjetna zahtijeva da bude umski integrirana. spoznajna teorija - v. epistemologija. sreda - (lat. felicitas; gr. , ), u filozofskom smislu potpuno ispunjenje elja, odnosno stanje potpunog zadovoljenja vlastitih tenji. Pojedini filozofski sustavi povezivali su sredu s razliitim stanjima. Za Platona i Aristotela ona se sastoji u promatranju istine, za Epikura u uicima, za Plotina i krdanske filozofe u blaenom promatranju Boga. srednji pojam (termin) (M) - posredni pojam u zakljuku koji vezuje obje premise da bi se iz njih mogao izvesti valjan zakljuak, no sam ne ulazi u zakljuak. stale - skupina pojedinaca koji pripadaju istom drutvenom sloju, na osnovi roenja ili zanimanja. Pripadnost staleu podrazumijeva prihvadanje odreenih normi, vrijednosti i naina ponaanja. statistika - matematika disciplina koja studira vjerojatnost rezultata promjenjivih fenomena na temelju prije prikupljanih podataka. Njezina je metoda u tome da zbrajajudi istrai kojom se stalnodu neki dogaaji ponavljaju meu slinim stvarima, nastojedi tako odrediti bududa ponaanja i dogaaje. stav (reenica) - kao to je rije znak za pojam tako je izrina reenica (propositio) znak suda. Bitni elementi stava su subjekt i predikat, koji su redovito izriito prisutni, a katkad su skriveni. struktura - opdenito znai razdioba dijelova nekog bida. U novijoj, osobito egzistencijalistikoj filozofiji, pojam se koristi u opisu jedinstvenog shvadanja ljudskog ponaanja. strukturalizam - filozofski, znanstveni i literarni pravac koji promatra sve manifestacije ljudskog ivota (govor, miljenje, ponaanje...), kao izraz nesvjesne predrefleksivne i kolektivne, znanstveno odredive strukture.

stoicizam - filozofska kola koju je u Ateni osnovao Zenon oko 300. g. pr. Kr. Stoika se filozofija bavila osobito logikom, fizikom i etikom. Logiku dijele na dijalektiku i retoriku. Dijalektika se bavi nainima na koji se formira spoznaja kao i formalnim pravilima po kojima se razvija zakljuivanje. ovjekova je dua tabula rasa koja prve poticaje za spoznaju dobiva od osjetila. Stoika fizika je materijalistika, a temelji se na dva naela aktivnom (logos) i pasivnom (materija). Logos shvadaju kao vatru ili duh koja oivljava svijet, no i kao formu materije koja je ini spoznatljivom. Svemir je usporediv s velikim ivim organizmom, kojim gospodari i upravlja logos, kao boanski princip, shvaden panteistiki. U stoikoj je etici osnovno moralno naelo "prvi instinkt" koji odgovara nagonu samoodranja, stoga svako ivo bide trai ono to pomae njegovoj naravi i bjei od onoga to mu teti. ovjek koji posjeduje logos treba nastojati postidi ono to je razumno i znanje, a izbjegavati to se tome protivi. Osnovni je pojam stoike filozofije logos, kojeg shvadaju kao glavni princip istinitosti u logici, kozmoloki u fizici i normativni u etici. stvar - (lat. res), saimanje bida na neki odreeni nain bitka u metafizici se izrie pojmom stvar. Pojam stvar i bide nisu potpune istoznanice; dok se naziv bide izvodi iz ina bitka, stvar (res) se odnosi na tostvo (quidditas) ili bit bida (Usp. T. Akvinskog, De veritate, q. 1, a. 1, c). stvaranje - (lat. creatio), opdenito znai svako originalno djelovanje, odnosno cjelovito proizvoenje nekog bida s obzirom na itavu njegovu supstanciju, proizvodnja bida ukoliko je bide. Stvoriti znai proizvesti neto iz nita, tj. bez predegzistentne materije. U uem, teolokom, smislu oznauje djelovanje kojim Bog proizvodi neto razliito od sebe, ali ne od svoje supstancije niti iz neega sebi su-vjenoga nego iz nita: "productio rei ex nihilo sui et subiecti". Na racionalnoj razini krdanska je filozofija to uenje preuzela iz Objave. stvarnost - v. realnost subalternacija - u logici oznauje odnos partikularne propozicije prema univerzalnoj, s kojom ima isti subjekt, predikat i kvalitet. Pojam se koristi i za odreivanje hijerarhijskog odnosa meu znanostima. Npr. dvije znanosti koje imaju isti objekt prouavanja, kada "nia" znanosti prihvada kao svoje, principe i zakljuke "vie" znanosti. sublimacija - psihoanalitiki pojam koji oznauje podsvjesni proces kojim se nagoni spreavaju u djelovanju tako da ih se pretvara u neke druge "vie" aktivnosti (kulturne, znanstvene, sportske...). subordinacija - u formalnoj logici neki je pojam subordiniran nekom drugom ako potpuno ulazi u njegov opseg: npr. vrsta u odnosu na rod. subjekt - (od lat. sub-icere = baciti ispod, latinski prijevod gr. ). U ontologiji subjekt je nositelj radnje, stanja i drugih odreenja. Prema Aristotelu s. je: "ono prema emu se sve ostalo pririe, dok se on sam ne pririe niemu drugome" (Met. VII, 3, 1028 b 36). U spoznajnoj teoriji: s. je onaj koji spoznaje, nositelj spoznaje. subjektivizam - sastoji se u tome to se istinitost nekog iskaza mjeri prema tome to o njemu osjeda i sudi sam subjekt. (Platonov primjer: isti vjetar moe za nekog biti hladan, a za drugoga ne, nekome de biti jak, a drugom opet ne). Nije mogude odrediti istinitost tih sudova. S. je i svako filozofsko stajalite koje svodi stvarnost ili bide na subjekt, inedi ovisnim o subjektu svaki sud o stvarnosti. Suprotan pojam je objektivizam. Epistemoloki: s. je ograniavanje spoznajne realnosti samo na subjekt koji spoznaje. S. je i stav da je svaki objekt spoznaje stvoren od subjekta koji spoznaje; negiranje objektivnosti istine i stvarnosti. substantia completa - (lat. = potpuna supstancija), ona supstancija koja nije princip, sastavni dio druge supstancije, nego je sama itava supstancija sa svim svojim dijelovima. substantia incompleta - supstancija koja je princip, dio druge supstancije: npr. kvantitet.

subzistencija - ono po emu neka supstancija zasebice u sebi bivstvuje. subzistentna forma - ili ne-materijalna odijeljena forma koja moe egzistirati i djelovati odijeljena od materije. Moe biti nepotpuna supstancija, kao ljudska dua, koja je odreena da bude ujedinjena s ljudskim tijelom da bi upotpunila vlastitu vrstu; ili potpuna supstancija, isti duh, koja nije odreena da bude ujedinjena s materijom. Zove se i forma separata. sud - (lat. iudicium od jus = pravo), prema rjeniku rimskog prava to je suev pravorijek. Sud je in duha kojim on o neemu neto tvrdi ili nijee (kategoriki sud). Ono o emu se neto tvrdi ili nijee zove subjekt, a ono to se tvrdi ili nijee zove se predikat. U Aristotelovoj logici sud je umski in s kojim se tvrdi ili nijee identinost dvaju pojmova. Ta se identinost zove forma suda jer se po njoj sud kao sud ostvaruje. O sudu se moe govoriti kao o istinitom ili neistinitom, jer u sudu um zauzima stav u odnosu na stvarnost. Ako je stav sukladan sa stvarnodu, sud je istinit, ako nije sukladan, onda je neistinit. Usmeni ili pismeni izriaj suda je reenica. sudbina - u opde filozofskom smislu je nuni red u svijetu kome je podvrgnuto svako bide. Ta nunost nije slijepa ili sluajna kao u usudu (lat. fatum), nego racionalna premda je nepoznata pojedincu koji u njoj sudjeluje. sudovi (analitiki i sintetiki) - analitiki je sud onaj u kojem je predikat implicite sadran u subjektu, do njega dolazimo jednostavnom analizom subjekta. On je a priori i racionalan, ne ovisi o iskustvu (npr. Bog je apsolutno savreno bide); sintetiki je sud onaj u kojem predikat nije implicite sadran u subjektu, nego se nadodaje subjektu kao novi moment. On je a posteriori, iskustveni sud (npr. drvo je zeleno). sudovi (po kvaliteti) - afirmativan izrie kakva je stvar u sebi; negativan je onaj kojim se neto nijee (npr. pu nije brz). sudovi (po modalitetu) - izriu nain kako se predikat vee sa subjektom, a moe biti problematian (S je moda P); asertorian (S je uistinu P); apodiktian (S je nuno P). sudovi (po opsegu) - univerzalni su oni kojima je subjekt uzet u svoj svojoj ekstenziji (npr. svi su ljudi smrtni); partikularni su oni u kojima je subjekt uzet u jednom dijelu svoje ekstenzije (npr. neki ljudi su pjesnici).; singularni su oni iji je subjekt pojedinac (npr. Sokrat je filozof). sudovi (po relaciji) - kategoriki s. tvrdi da je stvaran odnos izmeu predmeta i nekog njegova svojstva (npr. ovjek je smrtan - S je P); hipotetiki sud ovisi o odnosu dvaju dijelova jednog suda (npr. ako kia pada, ulica je vlana); disjunktivni sud tvrdi da dva njegova sastavna dijela ne mogu biti istiniti ili neistiniti u isto vrijeme. (npr. cesta je ili mokra ili je suha). sudovi (po strukturi) - jednostavni sud je sastavljen od jednog subjekta i jednog predikata, sloeni sud sadri ili vie subjekata ili vie predikata (razlikuju se kopulativni, konjuktivni, divizivni, disjunktivni). sudovi (signifikantni i egzistentni) - signifikantni sudovi su, naime, o stanju nepostojedih stvari, ali koji su mogudi, dok egzistentni govore o injenicama, u prvom redu o postojedim stvarima. Prvi imaju logino znaenje, drugi realno (stvarno, injenino) znaenje. sudovi svijesti - izriu sigurnost koja nam se i u sumnji namede, a zasniva se na neposrednom uvidu u vlastitu opstojnost koja se izraava u sudovima svijesti. Takav sud izrie ono to je doivljeno ili opaeno u direktnoj svijesti. Ti nam se psihiki ini izravno manifestiraju u svojoj konkretnoj realnosti.

sugestija - psiholoki proces prihvadanja, bez provjere, nekog umskog sadraja ili naina ponaanja od druge osobe, drutva ili samoga sebe, v. autosugestija. sui generis - (lat.), oznauje bide, stvar ili ideju koja sama predstavlja jedan rod tako da iskljuuje mogudnost postojanja dva slina. sumnja - (lat. dubium ili dubitatio), oznauje neodlunost uma izmeu dviju oprenih strana, izmeu tvrdnje i nijekanja; psiholoku nesigurnost pred alternativom; te posebni metodoloki postupak raznih spoznajnih teorija. Sumnja zauzima sredinje mjesto u skepticizmu koji je smatra univerzalnim stanjem ljudskog uma. Metodika sumnja je naelo nepriznavanja istine dok se ne ispita i dokae. U bit sumnje spada to da se ona svjesno ostvaruje, da nitko nikad ne bi mogao sumnjati, a da ne shvada da sumnja. Sumnja je moguda jedino na temelju znanja da neto nismo jasno spoznali. Znanje o vlastitom neznanju spada u bit sumnje. Dubium facti - odnosi se na sam predmet sumnje (npr. je li embrij ovjek); dubium iuris - odnosi se na zakon, je li neto doputeno ili zabranjeno (npr. je li pobaaj zakonit ili nezakonit). supsidijarnost - (od lat. subsidium = priuva, rezerva; pomod), prema katolikom drutvenom nauku supsidijarnost je opda norma naravnog prava koja utemeljuje svako ureenje ljudskog drutva. Prema tom naelu, (koje je formulirano u enciklici Quadragesimo anno kao vaan princip socijalne filozofije): kao to nije doputeno oduzeti pojedincima ono to oni mogu obavljati s vlastitim poticajima i sredstvima da bi se povjerilo drutvu, tako je protiv pravednosti da se prepusti vedem drutvu ono to mogu initi manje skupine svojim silama i sredstvima. Drutvo pak mora pomodi manjim skupinama i pojedincu, a ne zamijeniti ili apsorbirati. suppositum - (od lat. suppono, 3. = podmetnuti, podloiti; zasebnina). Suppostitum seu hypostasis est substantia singularis, completa, ut aliquid totum in se subsistens (seu alteri non communicata) - Supozit ili hipostaza jest ona supstancija koja je pojedinana, potpuna i koja zasebice kao cjelina u sebi bivstvuje (ili ne pripada drugom bidu). Ono po emu je neka supstancija suppositum, apstraktnim izriajem zove se subsistentia. Pojam suppositum je puno koriten u srednjem vijeku, pa i u prvom dijelu moderne filozofije, za oznaavanje osobe. (Usp. G.W. Leibniz, Teodicea I, 59). Kasnije ostaje u uporabi u skolastikoj tradiciji. supstancija - (lat. substantia od sub-stare = ono to stoji ispod), oznauje postojani i trajan sadraj svakog pojedinog bida, ono to ini njegov identitet u vremenu, usprkos promjenama koje se odnose na akcidente. U metafizici supstancija je bide koje ne pretpostavlja drugo bide to bi ved imalo svoj vlastiti osnovni bitak da mu bude daljnje odreenje. (Substantia est ens, quod non supponit aliud ens quod iam haberet suum esse primum et cuius esset ulterior determinatio). Bide koje stvarno jest. "Substantia est ens cui competit esse non in alio". "Substantia est ens per se stans". "Substantia est ens talis essentiae, cui compettit esse in se." Supstancija intelektualne naravi zove se osoba (persona). R. Descartes definira s.: "Pod supstancijom moemo razumijevati samo stvar, koja tako postoji, da joj za postojanje nije potrebna nikakva druga stvar" (Osnovi filozofije, 51), i u pravom smislu se moe primijeniti jedino na Boga dok ostale egzistiraju jedino uz Boju pomod. Prema J. Lockeu, s. je samo pretpostavka neke podloge onim kvalitetama koje u nama proizvode jednostavne ideje, a koje zovemo "akcidentima". On kae: "Prema tome, naa ideja koju nazivamo opdim imenom 'supstancija' nije nita drugo nego pretpostavljena ali nepoznata podloga onih kvaliteta koje vidimo kao postojede, a za koje ne moemo zamisliti da postoje sine res substante, 'bez neega to ih podrava', i zato zovemo tu podlogu substantia" (II,23,2). J. Locke, istina govori o podrijetlu nae ideje o supstanciji, a ne o njezinoj egzistenciji. Ideja supstancije je plod zakljuivanja, a ne opaaja. D. Hume odbacuje Lockeovu zamisao o s. kao supstratu za kvalitete i smatra da ideja supstancije ne potjee od utisaka osjeta niti od utisaka refleksije. Rije supstancija samo je "skup ideja koje ujedinjuje mata, a koji nazivamo posebnim imenom na temelju kojeg smo u stanju da sebe ili nekog drugog podsjetimo na taj skup" (usp. Treatise, 1,1,6)

supstancijalna forma - konstitutivni element supstancije, ukoliko je razliit od materije. S prvom materijom (materia prima) konstituira naravno tijelo. Prva materija, koja je u sebi neodreena i ravnoduna prema bilo kojoj kompoziciji, biva determinirana po formi s kojom je sjedinjenja. Pojam s.f. je vaan u aristotelovsko-skolastikoj filozofiji u kojoj se supstancijalna forma shvada kao poelo ili izvor aktivnosti, ono to determinira supstanciju u odreenu vrstu, klasu i diferencira je od svih ostalih supstancija. Ona je prva zbiljnost koja se ujedinjuje s prvom materijom (materia prima) da naini supstanciju (actus primus materiae). Kao princip egzistiranja ona je ujedno u tijelima princip aktivnosti, finalnosti i spoznaje. Zahvaljujudi supstancijalnoj formi materija postoji (egzistira) te postaje dio neke supstancije. Materija i forma nisu nikad odvojene. Koliko je supstancijalnih formi, toliko je razliitih tijela. supstancijalizam - naznauje svaki nauk koji doputa postojanje jedne ili vie supstancija, svaka subzistentna u svojoj vlastitoj identinosti. Suprotan pojam je fenomenizam. svemogudnost - oznaka Boje naravi. Sv. Augustin to izrie ovako: "Svemodan znai da On ini ono to hode, i da ne trpi ono to nede; kad bi mu se takvo to dogaalo, nipoto ne bi bio svemodan" (De civ. D., 5,10,1). sveprisutnost - prema idovsko-krdanskoj religioznoj tradiciji je oznaka Boja, koji je prisutan svim stvarima u prostoru (usp. Augustin, Ispovijesti, 1,2,3). svijest - u svojoj usmjerenosti prema objektu subjekt se nikada ne izgubi potpuno u objektu, nego trajno ostaje "pri sebi", ostaje svjestan, prvo jednostavno doivljava svoj ine, oni mu se otkrivaju kao prisutni. U takvoj svijesti vlastitih ina pozornost se usmjeruje na objekt, subjekt, na neki nain izlazi iz sebe i dolazi k objektu (prva intencija), no istovremeno je svjestan svoje usmjerenosti na objekt. Ta prva svijest naih ina naziva se direktna ili prateda svijest (conscientia directa seu concomitans). Kad se pozornost "vrada" od objekta na vlastito ja i njegovo ponaanje, govorimo o refleksivnoj svijesti (conscientia reflexa). U njoj sam svjesni in postaje objekt pozornosti ili promatranja (druga intencija). To se donekle ved zbiva kad formuliramo neki pojam svog vienja ili sluanja, no refleksivna se svijest dovrava u sudu svijesti. Takav sud izrie ono to je doivljeno ili opaeno u direktnoj svijesti. Bona svijest tako Seifert zove svijest koja je prisutna ved prije svakog vradanja samom sebi, prije svake refleksije u kojoj osoba na neki nain sebe uzima za predmet vlastite spoznaje, za razliku od frontalne s. koja u sebi ukljuuje situaciju subjekta i objekta. Ta je svijest intencionalno "posjedovanje" predmeta, intencionalni odnos subjekta prema objektu i dok je subjekt svijesti uvijek realan, objekt moe biti i nerealan. V. conscientia i autoconscientia. svijet - (gr. = poredak, svijet), cjelokupnost svih bida. Krdanski gledano svijet je sve ono to je Bog stvorio iz niega i ime upravlja svojom slobodnom voljom. svijet ideja - doslovno s.i. Platon ne spominje ali izraava njegovu misao ( ), da su ideje istinska bida a osjetni je svijet samo participacija i imitacija ideja. Usp. Parm. 142 B-155; Sof., 237 A-259 D Gozba, 209, A; Drava, III, 506 D. svjetska dua - v. dua svijeta. svjedoanstvo - prvotno onaj ovjekov in kojim on kao svjedok priopduje svoj spoznajni sadraj drugome, tj. samo svjedoenje; tako se zove i sam spoznajni sadraj koji nam svjedok priopduje. svrha - (lat. finis; gr. ), ono emu neki djelatnik tei u svom djelovanju. U obinom govoru oznauje neto korisno, vrijedno, to se razborito moe odabrati. Razlikuje se svrha djela i svrha djelatelja (finis operis, finis operantis). Svrha djela, npr. kude, jest stanovanje; svrha onog koji djeluje, zidara, moda njegova zarada. Prema Aristotelu, svrha je jedan od etiri uzroka, v. finalnost, causa. svrni uzrok - (lat. causa finalis), svrha ukoliko utjee na bivstvovanje kontingentnog bida.


tostvo - v. quidditas.

T
tabula rasa - (lat = neispisana ploa), oznauje stanje duha bez ikakvog spoznajnog utiska izvanjskog svijeta. Oznauje odsutnost u umu bilo kakva spoznajnog sadraja prije iskustva. tautologija - (gr. = ponavljanje onoga to je ved reeno), oznauje reenicu u kojoj subjekt i predikat imaju isto znaenje (npr. ivo bide je ono koje ivi). Oznaavanje istoga istim. U modernoj logici: logika operacija koja je uvijek istinita. tehnika - (od gr. = vjetina), koritenje instrumenata ili posebnih postupaka za to uspjenije obavljanje nekog djelovanja; odnosno t. je skup pravila i naela koji upravljaju ljudskim djelovanjem u gospodarenju prirodom za vlastitu korist. Tehnika je, uz jezik, obiaje i vrijednosti, temeljna komponenta kulture. tehnokracija - vlast strunjaka (tehniara). Drutveni sustav u kome je politika mod preputena strunjacima koji nisu profesionalni politiari. teizam - (od gr. = Bog), svaki filozofski ili religiozni nauk koji prihvada postojanje Boga. Suprotan pojam je ateizam. Razlikuje se od panteizma jer zastupa Boju transcendenciju i od deizma jer nauava da je Bog osoba koja se moe objaviti i initi uda. teleologija - (od gr. = svrha i = nauka), oznauje nauku o svrsi materijalnog svijeta ili prirode, ovjeka kao osobe, drutva i povijesnog napretka. Sinonim je finalizmu. teleoloki dokaz - klasini dokaz za Boju opstojnost koji polazi od uoljivog reda u svijetu i zakljuuje o postojanju Redatelja. telepatija - (od gr. = daleko i = osjetljivost), oznauje spoznaju neijih misli i dogaaja neovisno od redovitog naina spoznavanja. temelj - v. fundament. tendencija - (od lat. tendo 3. = napinjati; teiti za im), poticaj na uobiajeno i trajno djelovanje za razliku od impulsa koji je poticaj na iznenadno i vremenski ogranieno djelovanje. teodiceja - (od gr. = Bog i = opravdanje), pojam je poeo koristiti G.W. Leibniz govoredi o Bojem pravu i pravednosti. On tako naziva dio metafizike koji se bavi Bojom opstojnodu, njegovom naravi i atributima. Danas pojam oznauje filozofiju o Bogu ili "racionalnu teologiju". Teodiceja se naziva i filozofskom teologijom (theologia naturalis), za razliku od objavljene ili dogmatske teologije (theologia dogmatica), koja se temelji na objavi. Filozofska teologija ili teodiceja se temelji samo na iskustvu i razumu. teologija - (od gr. = Bog i = nauka), znanost o Bogu kakav je on u sebi i u odnosu prema stvorenjima. Teologija se temelji na objavi za razliku od "racionalne teologije" koja se temelji iskljuivo na razumskim naelima.

teokracija - (od gr. = Bog i = vladati), izvorno znai Boja vlast, pojam je proiren i na svaku vlast koja nastoji vladati boanskim autoritetom. Izraz se posebno primjenjuje na politiku vlast koju obnaaju vjerski slubenici. teorija - (od gr. = gledanje, promatranje), hipotetski opdi vid neega. Kod Platona, umno gledanje istine, promatranje svijeta ideja, aktivnost vlastita filozofima. Kod Aristotela, ista spoznaja, za razliku od praktine. U moderno vrijeme, osobito nakon Galileja i razvoja suvremenih znanosti, t. se vie ne shvada kao promatranje nego hipoteza dedukcija i eksperiment. Neka se teorija moe smatrati znanstvenom ako su njezine hipoteze u skladu s iskustvom. Pozitivistikom stavu o eksperimentalnoj provjerljivosti teorije K.R. Popper suprotstavlja princip verifikacije, a neopozitivisti kriterij falsifikacije. teorija deskripcije - filozofska teorija koja prouava kako u logici predstaviti definitivne opise, npr. izraz dravni poglavar. Teorija deskripcije nastala je u raspravi izmeu G. Fragea, koji smatra da definitivnim opisom pretpostavljamo postojanje individua na koji se odnosi opis (npr. ako kaem dravni poglavar, pretpostavljam da dravni poglavar postoji), i B. Russella, koji istie da opis treba potvrditi istinitost ili neistinitost tvrdnji koje sadri. teorija djelovanja - u klasinoj filozofiji dio praktine filozofije povezane s etikom i antropologijom. U analitikoj filozofiji oznauje podruje istraivanja koje se razvilo zajedno s pokuajima da se razumije ljudsko djelovanje, dobivajudi ulogu metateorije, tj. teorije druge razine s obzirom na mnotvenost teorija povezanih s djelovanjem (etika, sociologija...), nastojedi odgovoriti to razlikuje ljudsko djelovanje od nesvjesnog pokreta tijela. teorija dvaju imena: miljenje da se moe referirati i subjektnim i predikatnim izrazima. Kopula jest" onda samo pokazuje da izmeu dva imena postoji neka veza. U drugoj varijanti te teorije kopula vri ulogu inkluzivnog znaka iz teorije skupova. Tako bi kod predikacije Sokrat je filozof" govoritelj izrazio da je skup Sokrat" s jednim lanom pravi podskup skupa filozofa. teorija govornih ina - teorije o jezinim izriajima kao jezinim radnjama ili govornim inima vedim je dijelom razradio J.L. Austin. Njegova teorija govornih ina odnosi se na uporabu jezika. Austin eli odgovoriti na pitanje to govornici zapravo ine kad upotrebljavaju jezine izraze. Svaki je govor neki in, ovisan od konteksta i nae intencije. Govorne ini se mogu podijeliti na lokucione, ilokucione i perlokucione.

teorije grozda vlastitih imena (cluster theories) - smisao vlastitog imena treba tumaiti ili odreivati ne jednom obiljebom, nego itavim grozdom obiljebi. Osnovicu tih teorija ini L. Wittgensteinova pripomena iz koje proizlazi da vlastita imena esto upotrebljavamo bez vrstog smisla, tj. da ne oekujemo da de svi obiljebeni opisi biti ispunjeni. Potekode nastaju s irealnim pogodbenim stavovima koji se u obinom ivotu esto upotrebljavaju. Primjerice jednom se moe otkriti da Aristotel nije bio Platonov uenik, niti uitelj Aleksandra Velikog, niti da je napisao Metafiziku ili bilo koje drugo djelo koje mu se pripisuje.

teorije istine - one nastoje to tonije odrediti to prihvatljivije znaenje termina istine. a) teorija koherencije pretpostavlja jedan strogo logiki oblikovan sustav propozicija ili stavova, kojem u stvarnosti odgovara strogi sustav odnosa. Te propozicije stoje u meusobnoj ovisnosti, jer se one moraju izvoditi jedna iz druge. Termin koherencija mogli bismo odrediti kao odnos izmeu sklopa propozicija koji je takve naravi da nijedna od tih propozicija ne moe biti neistinita ako je itav sklop istinit; b) pragmatika i neopozitivistika teorija - prema toj teoriji neku propoziciju moemo smatrati istinitom ako su praktine konsekvencije njezina prihvadanja bolje od onih njezina neprihvadanja ili odbijanja. Istina je ono to se pokae kao najbolje, makar se ne moe potpuno iskljuiti mogudnost tzv. "sretne pogreke", pa i to pokazuje da je pragmatika teorija samo kriterij, a ne definicija istine; c) teorija konsenzusa prema toj teoriji, bit istine ili barem njezin glavni kriterij sastoji se u "konsenzusu", tj. slaganju miljenja oko neke tvrdnje ili iskaza, bilo da se uzima injenino slaganje bilo samo mogudnost da se mnogi ili svi u neem slau. Primjenjuje se osobito u povijesnim znanostima i pravu; d) teorija interpersonalne verifikacije - lingvistika teorija za odreivanje znaenja termina "istinit", "neistinit" i njihovo uvoenje u jezik (v. interpersonalna verifikacija); e) teorija evidencije F. Brentanova teorija, koja polazi od kritike teorije adekvacije, zastupa tradicionalno miljenje da se istine nalazi i dovrava u sudu, ali se ona ne moe sastojati u podudaranju suda sa stvarnodu. Istinu nastoji protumaiti na empiriki nain. Doivljaj evidencije stoji u temelju pojma istine, a svi pojmovi proizlaze iz iskustva. Evidencija koju ne moemo dalje definirati garantira apsolutnost i objektivnost sudova; f) teorija korespondencije (ili adekvacije) oslanja se na Aristotela i na poznatu definicije istine kao "poklapanja uma i stvarnosti" (v. istina); g) semantika teorija - nju je razradio A. Tarski, a elio je utemeljiti tzv. "znanstvenu semantiku", tj. precizno karakterizirati semantike pojmove i pokazati logiki pravilnu i objektivno tonu primjenu tih pojmova, za koje smatra da imaju relativni karakter, tj. oni su u odnosu prema nekom odreenom jeziku. Zato on strogo razlikuje objektivni jezik (govor o predmetima) i metajezik (govor o jeziku). Da bi definirao istinu polazi od konkretnog primjera pa je tako tvrdnja "snijeg je bijel" istinita samo pod uvjetom da je snijeg doista bijel. teorija jezinog sustava - teorija o strukturi jezika se sastoji od opisa i objanjenja strukture nekog jezika. Neki filozofi naginju holistikom shvadanju da se funkcija sastavnih dijelova jezika moe odrediti i razumijevati samo na temelju cjeline jezika. Prema holistikom shvadanju sastavnice jezika dobivaju, barem djelomino, znaenje od svojih odnosa prema drugim jedinicama u jezinom sustavu (W.V.O. Quine). Suprotno stajalite se naziva atomizam u kojem se naglaava meusobni odnos. Cjelina jezinog sustava je u ovisnosti od njegovih sastavnica (B: Russell, mlai L. Wittgenstein, R. Carnap). teorija referencije (rije-objekt, teorija imena, Fido-Fido model) - prema teoriji referencije, znaenje rijei je u nekoj vezi sa referencijom rijei. Postoje dvije verzije teorije: teorija referenta prema kojoj je znaenje rijei ono na to rije referira i teorija referencije kojom se tumai znaenje kao odnos rijei i onoga na to rije referira. (J.S. Mill The System of Logic; R. Carnap Introduction to Semanatics, Meaning and Necessity). teorija podraaj-odgovor (bihevioristika teorija) - prema teoriji podraaj-odgovor, znaenje je izvanjski opaajni znak ili ponaanje onoga koji govori, a odluujudi je kriterij javno slaganje (public consensus); u razvijenijem obliku nositelj znaenja je cijela teorija, posebno u naturalistikim koncepcijama (W.V.O. Quine). (Ch. Ogden/I.A. Richards The Meaning of Meaning; P. Ziff Semantical Analysis, B. F. Skinner Verbal Behaviour; W.V.O. Quine Word & Object, Speaking of Objects, Theories and Things). teorije znaenja - problem znaenja rijei je jedna od kljunih tema analitike filozofije jezika. Preliminarno govoredi znaenje rijei se moe definirati kao znanje uporabe te rijei, a koje je s tom rijei povezano. Semantiki govoredi, vano je uoiti uporabu neke rijei kao zastupnika za neto (predmet, svojstvo, odnos, itd.), te se stoga znaenje rijei sastoji u tome da stoji za neto drugo. Takoer vedina rijei, izvan konteksta, ima beskonanu referenciju. Zato govor o znaenju rijei pretpostavlja govor o kontekstu, iako je ideal odreenja znaenja definicija znaenja. Teorije znaenja dijele se na analitike ili refercijalne teorije znaenja (teorija referencije, ideaciona teorija, teorija podraajodgovor) i operacione ili kontekstualistike teorije znaenja (L. Wittgenstein-znaenje rijei jest nain njezine uporabe, J.L. Austin/ J. R. Searle - znaenje ovisi o kontekstu).

termin - u logiko-filozofskom smislu je element koji ini iskaz (reenicu). Aristotel naziva t. subjekt i predikat koji ine premise kategorikog silogizma, v. pojam. tertium non datur - (lat. = nije doputena treda mogudnost), u filozofiji oznauje princip "iskljuenja tredega" (v.). teza - (od gr. = postavljanje, postavljanje tvrdnje), u logikom smislu ved kod Platona znai propoziciju (reenicu) (Rep., 335); Aristotel razlikuje t. kao poseban princip dokazivanja (u razliitim znanostima), za razliku od opdeg i formalnog procesa dokazivanja. S Kantom dobiva novo znaenje korelativnog pojma antitezi u nauci o antinomijama; u idealizmu oznauje dijalektiku tvrdnju kojoj se suprotstavlja druga proturjena tvrdnja (antiteza). tenja - aktivna sklonost, kojom se bide neemu priklanja u ime prikladnosti, koristi, ljepote, nunosti, ugode, vrline, dolinosti itd. Razlikuju se naravne tenje (npr. za jelom) i slobodne tenje koje podlijeu moralnom normiranju, v. apeticija i sklonost. tijelo - (lat. corpus), u filozofskom smislu znai svaku, od subjekta neovisnu, materijalnu supstanciju ije su vlastitosti protenost u prostoru, neproimanje i masa. T. je dokuivo osjetilima i predmet je prouavanja znanosti poput fizike, kemije i biologije. U filozofiji t. oznaava ovjekov materijalni dio. Za platoniku tradiciju predstavlja negativan i nebitan, a za aristotelovsko-tomistiku tradiciju, konstitutivni element ljudskog bida. ovjek je zajednitvo due i tijela, v. corpus. tip/znak (type/token): u filozofiji jezika pravi se razlika izmeu reeninih tipova (types") i reeninih znakova (tokens"). Tonije, i sam izraz izraz" je vieznaan, prema tome, potrebno je razlikovati izmeu jezinih oblika, tj. tipova i pojedinih konkretno danih ostvarenja u sasvim odreenim izriajima. Takva pojedina ostvarenja se u jezinoj filozofiji nazivaju engleskom rijeju token", a forme koje oni izraavaju naziva se types". Kad se kod izraza misli na apstraktne jezine jedinice, onda je rije o tipovima. Kad se kae da su dva izraza identina, onda se ne misli na njih kao tokens", nego kao types". tiranija - u politici je oznaka za degeneraciju monarhikog vladanja, odnosno politiki reim, najede nezakonit, koji vlada okrutno, samovoljno, bez potivanja pozitivnih zakona i moralnih naela. tjeskoba - u filozofiji S. Kierkegaarda izrie ovjekov osjedaj pred vlastitom egzistencijom. Tjeskobi se moe pobjedi na dva osnovna naina: birajudi vjeru ili samoubojstvo. M. Heidegger promatra tjeskobu kao temeljno emotivno stanje koje vodi prihvadanju vlastite sudbine kao "bide-za-smrt". tolerancija - (od lat. tolerare = podnositi), u antiko je vrijeme pojam oznaavao doputanje odreenih zala od strane drave da bi se izbjegla veda zla u drutvu. U novije vrijeme pojam oznauje nain ponaanja u kome se, ne prihvadajudi ili ak osuujudi drugaija gledita i djelovanja, ipak doputa njihovo postojanje radi potivanja tue slobode savjesti, religioznih, politikih i drugih uvjerenja. tomizam - filozofsko-teoloki sustav T. Akvinskog i njegovih sljedbenika. Posebna oznaka tomizma je kritiki realizam, analogija bida i realna razlika izmeu esencije i egzistencije.

topika - (od gr. = mjesto), teorija mjesta u logici i retorici, odnosno metoda za oznaavanje vrste dokaznih uvjeravanja u pitanjima koja nisu rjeiva apodiktikim rasuivanjem. T. je i naziv za Aristotelovo djelo koje je dio Organona. totalitarizam - (od lat. totalitarius = to obuhvada sve zajedno), nauk po kojem nijedno podruje drutvene, politike, ekonomske, pravne kulturne i drugih aktivnosti nema vlastitu samostalnost i sigurnost pred dravnom vladu. Suprotan je pojam demokracija. U totalitaristikim dravnim sustavima dravi se daje prvenstvo pred skupinom ili pojedincima, a prema totalitaristikoj ideologiji drava je krajnja toka u kojoj se pojedinac ostvaruje, ona koja ima zadnji pravorijek o povijesti, ovjekovoj sudbini, dobru i zlu. U totalitarnoj dravi sva je dravna uprava jako centralizirana, strogo se kontroliraju sredstva drutvenog priopdavanja, obrazovanje i promidba. Veliku vanost dobiva "voa", ije su odluke neprikosnovene, i "masa", od koje se zahtijeva plebiscitarna podrka i poslunost koja se esto oituje masovnim skupovima. totemizam - u etnologiji i povijesti religij oznauje sustav vjerovanja vezanih uz neku ivotinju ili biljku, koji su u nekim sluajevima i temelj drutvene organizacije. tradicija - (od lat. traditio = predaja), ivo prenoenje duhovnog i kulturnog bogatstva s jednog na drugi narataj, ne toliko kroz pisane dokumente nego usmeno i preko obiaja. U krdanskom teolokom rjeniku tradicija oznauje prenoenje Objave od Krista na apostole i sljedede generacije u kojoj posebno vanu ulogu imaju crkveni oci. traducionizam - (od lat. traducere = prevesti, prebaciti), nauk prema kojem ljudska dua potjee od duhovne klice koja se odvaja od roditeljske due; na isti nain kao to tijelo potjee od roditeljskog tjelesnog sjemena, tako se i dua prenosi na djecu zaedem, a ne izravnim stvaranjem od Boga. Ovu je teoriju zastupao ranokrdanski pisac Tertulijan. trajanje - u opdefilozofskom smislu znai vremensko ogranienje postojanja nekog bida ili dogaaja. U moderno se doba razlikuje vrijeme, kao mjera susljednosti dogaaja, i trajanje, kao svjesno iskustvo vremena. transcendentalan - (od lat. trans = preko; onkraj i cedere = idi, stupati), pojam se kod Kanta odnosi na apriorne uvjete mogudnosti neke spoznaje. To je ono to ne proizlazi iz iskustva, nego je prije iskustva te tako uvjetuje, omoguduje svako iskustvo i svaku zbiljsku spoznaju. To su apriorni spoznajni oblici nae svijesti. transcendentali - u skolastikoj filozofiji vidovi koji pripadaju bidu kao takvom, izriu ono to bitak svojim dinamizmom ostvaruje u bidu. To su odreenja koja nuno proizlaze iz bitka i koja ga nuno prate; spominju se redovito ova etiri: jedno, istinito, dobro i lijepo. transcendentalna analitika - u Kanta prvi dio transcendentalne logike; analizira razum promatrajudi onaj dio miljenja koji ima svoje podrijetlo samo u razumu. transcendentalna dedukcija - oznauje postupak (prema Kantu u Kritici istog uma) kojim se naznauje postupak kojim se opravdava primjena apriornih pojmova, ili kategorija, na objekte iskustva. T. d. se dokazuje nunost kategorija da bi se mogli misliti objekti iskustva, bez kojih bi ostali puka injenica. transcendentalna dijalektika - drugi dio Kantove transcendentalne logike koja nastoji odgovoriti na pitanje o ulozi i mogudnosti metafizike. transcendentalna estetika - dio Kantove Kritike istog uma u kojem on prouava osjetne principe apriori, pita se sadri li osjetna spoznaja apriorne predodbe.

transcendentalna logika - Kantova transcendentalna logika ne promatra, poput klasine logike, samo forme miljenja, nego apriorne pojmove i principe miljenja i njihovu primjenu na predmete, i to na predmete opdenito. transcendentan - (lat.), oznaka za sve to nadilazi iskustvenu spoznaju, ono to se nalazi izvan osjetilnog spoznajnoga svijeta. Pod pojmom transcendentan razumijeva se u irem smislu svaki, o spoznajnoj svijesti neovisan, samosvojan, zbiljski objekt koji postoji izvan subjekta. Tim se pojmom oznaava i natprirodno, nadosjetno, nadiskustveno. transcendencija - (od lat. transcendere 3. = prijedi preko; prestupiti), pojam je suprotan imanenciji, a oznauje aktivno nadilaenje neega to je prihvadeno kao granica. U ontologiji je povezan s procesom racionalne interpretacije konane stvarnosti, odreujudi joj osobito posljednje uvjete mogudnosti. U spoznaji oznauje ljudsku sposobnost da razumije neto razliito od sebe. U Augustinovoj filozofiji vanu ulogu ima u pronalaenju istine, koju ovjek mora traiti prvo u sebi, ali i transcendirajudi samoga sebe kada uvidi da je promjenljivo bide. Za K. Jaspersa t. ide iznad mogudnosti egzistencije i takvo je, npr. bide koje kao takvo ovjek ne moe dosedi i koje se moe pokazati samo kao "ifra" u graninim situacijama. trop - (od gr. = nain), pojam koristi Aristotel za oznaavanje raznih naina silogizma. U retorici znai zamjenu izvornog znaenja nekim prenesenim; u tom su smislu tropi metafora, metanimija, antonomazija, hiperbola... tubitak - (njem. Dasein), u Kantovoj filozofiji oznauje stvarno postojanje i drugu kategoriju modaliteta; za G.W.F. Hegela t. je neposredna determinacija bida i suprotstavlja se egzistenciji. Pojam koristi M. Heidegger (u djelu Bitak i vrijeme) za oznaavanje vlastitog ovjekova postojanja koje se razlikuje od drugih bida ("bit tubitka se sastoji u njegovoj egzistenciji"). tuciorizam - oznauje moralni stav prema kojem se u sumnji treba uvijek prikloniti sigurnijem miljenju. tvar - v. materija. tvorni uzrok - (lat. causa efficiens), poelo (princip) koji svojim djelovanjem utjee na bivstvovanje kontingentnog bida ili ini da bude na odreeni nain (Causa efficiens est principium actione sua influens esse in aliud). tvrdnja - v. afirmacija.

U
uinak - (lat. effectus), korelativan pojam za uzrok iji je proizvod. Uinak je sve ono to poinje opstojati, to nema od sebe ono to jest, ono to je konano i ogranieno; ne postoji po sebi nego od drugoga. ukus - u estetici oznauje sposobnost prosudbe nekog umjetnikog objekta. um - (lat. intellectus), mod neposrednog uvianja, duhovna sposobnost koja se ne nalazi u nekom tjelesnom organu, nego se slui samo duom (anima) kao svojim oruem. Svoje predmete, za razliku od osjetila, dohvada na opdi (univerzalni) ili apstraktan nain, tj. on dohvada bit stvari, bile one duhovne ili materijalne. Tri su elementarne radnje uma: pojam, sud i zakljuak. Aristotel u naem duhu razlikuje dvije modi: jednu pasivnu, trpni um, koji je u mogudnosti za aktualnu spoznaju, i drugu aktivnu mod, djelatni um, kojemu je uloga da trpni um aktualizira. Kod Aristotela se ne nalazi naziv "djelatni um" (intellectus agens), nego taj izraz potjee od njegova komentatora Aleksandra Afrodizijskog, a potom je uao i u skolastiku filozofiju. Za razliku od razuma, um je intuitivna mod.

umijede - skup pravila koja upravljaju ljudskim praktinim djelovanjem, odgovara grkom pojmu tehnika (v). Prema Platonu, u umijeda spadaju dijalektika, poezija, politika, medicina i umijede ratovanja. umjetenost - ubikacija - (lat. ubi = gdje; gr. ), odgovora na pitanje gdje je neko tijelo, oznauje prisutnost nekog bida u nekom mjestu. Prema Aristotelu u. je jedna od devet akcidenata (kategorija, predikata) koji pripadaju tjelesnoj supstanciji. "Svako je sjetilno tijelo u mjestu" (Aristotel, Fizika, III 5, 205 b 31). Ne radi se o mjestu kao takvom, niti o nainu smjetenosti (v.) tijela u mjestu, nego bide u mjestu, kao njegova kategorijalna oznaka. umjetnost - (lat. ars = umjenost, zanat, rad), ljudska djelatnost koja proizvodi neto korisno ili lijepo. Prema Platonu, promatrajudi umjetniko djelo dua se proidava. Znanost koja prouava umjetnost zove se estetika. umjetna inteligencija - pojam je uzet iz kibernetike da se oznai studij i ostvarenje strojeva koji mogu reproducirati intelektualne djelatnosti tipine za ovjeka (npr. shvadanje, izbor, rjeavanje problema, prijevod...). Ima veliku primjenu u raunalnoj tehnici. umsko bide - v. idealno bide. univerzal - (od lat. universalis = opdenit, opdi), opdi pojam. Ono to je zajedniko lanovima nekog roda u odnosu na vrstu (npr. sisavac u odnosu na ovjek, konj, pas...). U srednjem vijeku je voena velika rasprava o opdim pojmovima (de universalibus), o njihovom znaenju, mogudnosti i odnosu prema stvarnosti. univerzum - (od lat. unum = jedan i versus = prema), svemir, odnosno sve ono to stvarno opstoji. Pojam obuhvada svako bide stvarno i umsko, ono koje je prolo ili je mogude u bududnosti. univonost - jednoznanost - (od lat. unum = jedan i vox = rije), vlastitost univerzalnog termina u kome se ista stvar (isti idealni sadraj) kae o svim subjektima na koje se primjenjuje. Npr. pojam ivotinja: isti se sadraj primjenjuje na ovjeka, maka, konja itd., za razliku od ekvivonog termina kada se ista rije primjenjuje na razliite subjekte i izrie stvarno razliite sadraje (primjer: rak za zvijee, ivotinju, bolest). unum per se - unum per accidens - (lat.), u.p.s. znai jednodu bida koja je strukturirana od svoje bitne strukture (biti, egzistencije...), koje bide ini jedinim i odvojenim od svega drugoga. Svaka druga jednode predstavlja neki oblik u.p.a., poevi od ujedinjenja supstancije i akcidenta ili ujedinjenje vie supstancija. upojedinjenje - v. individualizacija. uroene ideje - (lat. ideae innatae), spoznajna teorija po kojoj u dui postoje "uroene ideje", osobito ideje o Bogu, ontoloke ideje, ideje o dui i drugo, koje je sam Bog usadio u duu kod stvaranja. Tu teoriju o naoj spoznaji imaju veliku ulogu u racionalizmu (R. Descartes i G.W. Leibniz), koji smatra da bez tih uroenih ideja ne bismo imali nikakve mogudnosti dodi do stvarne spoznaje nunih istina u dokaznim znanostima ni do razloga u injenicama. usija - v. ousia. usporeivanje - in kojim um promatra subjekt i predikat da bi zamijetio njihovu jednakost ili razliitost. utilitarizam - filozofski i etiki smjer koji poistovjeduje dobro s korisnim, postavljajudi korist za temeljni kriterij moralnih vrijednosti.

utopija - (od gr. = ne i = mjesto), pojam je izmislio T. More nazvavi tako zamiljeni otok u svojoj istoimenoj knjizi. Utopija oznauje svaku ideju ili plan koji je zamiljen na uzvienim idealima, ali neostvariv u stvarnosti. ut sic - (lat. = ba tako), skolastiki izraz koji izrie nunost uzimanja znaenja nekog pojma tono onako kako je izreen. Npr. ovjek ut sic je ovjek kao takav, kao ovjek, a ne ukoliko je inteligentno bide. uvjet - (lat. conditio), ono to pomae, omoguduje ili onemoguduje uzrono djelovanje. Svojim djelovanjem ne utjee neposredno na bivstvovanje uinka, ne postaje unutarnjim sastavnim dijelom uzrokovanja, ali ipak utjee na uinak izvanjskim sudionitvom jer uklanja ili postavlja zapreke uzroku da djeluje ovako ili onako ili da uopde ne djeluje. Npr. prozor je uvjet da sunce osvijetli neku prostoriju no nije uzrok osvjetljenosti prostorije. Uvjet koji je neophodno potreban i koji se drugim ne moe zamijeniti zove se conditio sine qua non. uzdrljivost - (lat. continentia), zadravanje u granicama koje odreuje razum. uzronost - v. kauzalnost. uzrok - v. causa. uitak - ugodan osjedaj koji prati neke fizike ili moralne doivljaje. Sokrat je u. identificirao s krepodu. Uoavajudi trajnu izmjenu uitaka i boli, Platon istie da je jedini istinski uitak onaj duhovni, jer je trajan i jer je lien osjedaja boli. Epikur je razlikovao nestabilni u., koji neposredno zadovoljava neku potrebu; stabilni u., koji se iskazuje u odsutnosti fizikog bola i duevnih nemira; samo je njega smatrao izvorom srede i moralnog ivota. Stoici su odbacivali svaki u. i propagirali asketski nain ivota i borbu protiv strasti.

V
varijabla - znak koji oznauje prazno mjesto na koje se moe staviti neki pojam i sama nema svog znaenja, za razliku od konstante koja ima vrsto znaenje. vatra - u filozofiji i religiji est simbol stvaranja i preobrazbe. Vatra je jedan od etiri klasina elementa stvarnosti (vatra, voda, zemlja, zrak). verbum mentis - (lat. = rije uma), u patristici i skolastici tako je nazivan pojam, ukoliko je unutarnja rije uma, razliita od ustima izgovorene rijei. verifikacija - provjeravanje, pojam je vaan u neopozitivizmu, oznauje proces iznalaenja je li neki iskaz istinit ili neistinit; provjerljiv. Neki se iskaz moe provjeriti onda ako mu je verifikacija moguda pod povoljnim uvjetima. Naelo verifikacije: samo oni iskazi imaju smisla koji se daju barem naelno provjeriti. Samo takvi iskazi mogu biti pogodni za oblikovanje znanosti, v. neopozitivizam. veritas per se nota - (lat. = istina po sebi oita), uvid svijesti kojim ovjek izravno uvia istinitost i nepobitnost nekog iskaza, bez nekog intuitivnog zora ili apstraktnog poimanja. virtualno - (od lat. virtus = snaga, odvanost), skolastiki pojam kojim se oznauje nain prisutnosti neke stvarnosti u nekoj drugoj. Za razliku od formalne prisutnosti virtualna prisutnost oznauje prisutnost u bidu aktivne snage (virtus), koja je kadra da to proizvede.

vis aestimativa - senzitivna mod zamjedivanja konkretne prilagoenosti neke stvari ili nekog ina za korist ivotinje (a bez spoznavanja sredstva u koliko je sredstvo za cilj, ukoliko je svjesno odabran cilj). To se u ovjeku naziva vis cogitativa, jer je pod vodstvom ovjekove spiritualne due, premda je jo samo senzitivnog reda, v. nutarnja osjetila. vitalizam - (od lat. vita = ivot), oznauje nauk koji brani posebnost ivotnih procesa i njihovu nesvedivost na mehanike fenomene i isto fizikalno-kemijski dinamizam neorganskog svijeta. Vitalizam je i filozofski stav koji privilegira ovjekove ivotne tendencije (npr. volja za mod kod F. Nietzschea) umjesto razuma. vjenost - prema tradicionalnoj kozmologiji, v. je beskonano trajanje u vremenu bez poetka i kraja, odnosno apsolutna bezvremenost, trajanje bez ikakve susljednosti. U analognom smislu se pridaje onome to, premda ima vremenski poetak u vremenu, nadilazi vrijeme ukoliko je besmrtno (npr. ljudska dua i aneo). Boetije definira vjenost kao "interminabilis vitae tota simul et perfecta possessio (simultano i savreno posjedovanje ivota bez kraja). Vjenost nema ni poetak ni svretak. vjera - (lat. fides), vrsta znanja ija se sigurnost ne moe provjeriti empirikom provjerom niti racionalnim postupkom, nego se svodi na subjektivno intuitivno uvjerenje ili na postavke koje su prihvadene kao naela dokazivanja. Vjersko znanje se ne temelji na oitosti nego na svjedoenju osoba u koje se ima povjerenje. U krdanstvu vjera dobiva posebno znaenje kao umsko i voljno prihvadanje Boje objave, koja je i povijesni dogaaj. vjerojatnost - (lat. probabilitas), oznauje stupanj vjerojatnosti ostvarenja nekog dogaaja. Izraun te vjerojatnosti zove se "raun vjerojatnosti". vjerovanje - znanje koje tek treba opravdati ili koje nije sasvim opravdano. Za Platona "vjerovanje" () je drugi vii stupanj spoznaje, a predmet tog vjerovanja jesu realne stvari u svijetu. Platonov ovdje ne upotrebljava rije u teolokom ili religioznom smislu, nego da su predmeti osjetilnog opaanja naim osjetilima izravno prisutni, ali da su osjetila jo daleko od prave istine. Prema D. Humeu: "Miljenje ili vjerovanje moemo, stoga, tonije definirati kao ivahnu ideju koja je u odnosu ili asocirana s prisutnim utiskom" (Treatise, I,3,7). Karakteristina za vjerovanje je ivahnost ideje, ali vjerovanje je takoer neto vie od jednostavne ideje. To je poseban nain formiranje neke ideje i jedna ideja moe jedino dobiti vedi ili manji stupanj snage i ivahnosti. vlasnitvo - sposobnost i pravo punog i iskljuivog raspolaganja stvarima u okviru zakonitosti. Razlikuje se privatno i drutveno vlasnitvo. vlastitost - (lat. proprium; gr. ), karakteristina oznaka koja je svojstvena nekoj vrsti kojoj pripada iskljuivo i trajno je prisutna u svakom lanu; slijedi iz biti ali nije dio te biti (necessarium non essentiale), npr. ovjek je bide koje moe govoriti, moe se smijati. voda - prema drevnom filozofu Talesu v. je naravno poelo stvarnosti. U antropologiji oznaava simbol raanja i smrti. esto je, osobito u religijama, simbol oidenja od grijeha i zla. voluntarizam - oznauje one filozofske struje koje daju prednost volji i osjedajima nad razumom i razumskim sposobnostima. volja - naziv za ljudsku racionalnu sposobnost da tei prema dobru, za razliku od instinktivne tenje koja nije slobodna. Voljno djelovanje je vlastitost duhovnog ili samosvjesnog subjekta i ona je najvia i najsavrenija forma ljudske aktivnosti jer je svjesna i slobodna. Zajedno s umom predstavlja najvanije modi duha.

vrijednost - u uem smislu pojam pripada ekonomskom podruju. U irem znaenju odnosi se na sve to se moe pozitivno prosuditi. Oznaava pozitivnost neega, njegov karakter dobra koji je sposoban privudi respekt osobe i potaknuti je na djelovanje, v. aksiologija. vrijeme - mjera kretanja ili, kako kae Aristotel, broj pokreta prema nekom prije i nekom potom, odnosno prema slijedu trenutaka. Pod pojmom vremena se razumijeva beskonano trajanje trenutaka u kojima se nalaze sva ostala trajanja (godine, mjeseci, dani, sati, minute, sekunde itd). Poput kretanja, i vrijeme je tekude trajanje od kojeg ne postoje samo sadanji trenutak. U povijesti filozofije postoje razliita rjeenja to je vrijeme. Za Platona i I. Newtona vrijeme je neto realno, za Kanta pojmovno (apriorna forma osjetilnosti), za Aristotela logino-realistino. vrsta - (lat. species; ), u logici: poddioba roda (genus), to je ono to se o mnogim stvarima moe izricati kao njihova bit. U ontologiji: zajednika bit ili narav, individualizirana u pojedinom predmetu. U biologiji oznauje ivotinjske vrste. vrste pojmova - jasan pojam je ako donosi takve i toliko oznaka koliko je potrebno da se neka stvar moe razlikovati od druge stvari, ako znamo itav njegov opseg. Odjelit (razgovijetan) je pojam ako se mogu barem neke glavne oznake meusobno razlikovati i nabrojiti, ako tono znamo njegov sadraj. Sveobuhvatan pojam (conceptus comprehensivus) je onaj koji iscrpljuje svu unutarnju spoznatljivost nekog predmeta. Apstraktan pojam istie formu odijeljenu od njezina nositelja (mudrost, oinstvo), misli se ui sadraj pojma. Konkretan pojam istie nositelja s formom (mudrac, otac), misli se iri sadraj pojma. Pozitivni pojam predouje stvar, a negativan predouje njezinu odsutnost (znanje, neznanje). Jednostavni se pojam odnosi samo na jednu oznaku o svom sadraju (bide, neto). Sloeni pojam donosi vie oznaka premda se izrie jednom rijeju. Univerzalan pojam izrie neto jedno to se mnogima odjelito (distributive) pridijeva i to u punom smislu, a nastaje apstrakcijom. Kolektivni pojam izrie neto to se pridijeva mnogima uzetim zajedno (collective), oznake se ne ostvaruju u pojedinim stvarima nego u njihovu skupu (grad, uma, narod). Singularan (pojedinaan) pojam istie odreeni pojedinani predmet, tj. oznake koje pripadaju samo jednoj stvari (Petar, Zagreb). Vlastiti pojam izrie stvar kakva je ona u sebi. Analogan pojam izrie stvar tek u odnosu prema nekoj drugoj stvari koja joj nije sasvim jednaka. vrste stavova (reenica) - u afirmativnom stavu predikat se upotrebljava samo dijelom svoga opsega jer je opseg predikata redovito vedi od opsega subjekta (npr. Europljani su bijelci). Izuzetak su tzv. definicije u kojima subjekt i predikat imaju isti opseg. U negativnom stavu predikat se uzima u njegovu itavom opsegu (npr. Aristotel nije bio Rimljanin). Singularni, univerzalni i partikularni stavovi se razlikuju po tome je li subjekt stava jedan odreeni pojedinac (individuum), svi u nekom rodu ili neto neodreeno. Modalni stavovi ne izriu jednostavno neku tvrdnju, nego i nain (modus) na koji predikat pristaje subjektu. Hipotetini stav se sastoji od dvije gramatike reenice kojima se izrie neki odnos ovisnosti jednog stava od drugog. Za razliku od kategorinog stava hipotetiki stav ne izrie odnos identinosti odnosno razliitosti. Disjunktivni stavovi povezuju rijeju "ili" vie termina ili reenica koje ne mogu biti zajedno istinite ni zajedno neistinite.

Z
zabluda - (lat. error), za razliku od lai, zabluda se pokazuje kao formalno istinita i uz nju postoji vie ili manje motiviran pristanak. Zabluda (logika, etika, moralna) ima filozofsko znaenje radi svoje lane sigurnosti koja esto upuduje na nesvjesne izvore. zaborav - nemod nekih psihikih stanja da se obnove. zaglavak (zakljuak) - (lat. conclusio), strukturirana, sloena misao, izvod iz dva ili vie sudova (premisa), v. silogizam zajednica - skupina pojedinaca u kojoj je prisutan visoki stupanj povezanosti utemeljen na interesima, pravilima i obiajima koje svi prihvadaju.

zajedniko dobro - (lat. bonum commune), u socijalnoj etici i politici oznauje cilj kojem treba teiti ljudsko drutvo i naelo koje mora upravljati zajednike odluke. Pojam je koristio T. Akvinski, a puno ga koristi i nauiteljstvo Katolike crkve. Razlikuje se od individualnog i javnog dobra. zakljuivanje - misaoni postupak kojim um od nekoliko sudova izvodi jedan drugi s njima logiki povezan. Proizali sud zove se zaglavak (zakljuak), sudovi od kojih je proizaao zovu se premise. Osobito su vana dva naina zakljuivanja: deduktivni i induktivni. zakon - pravilan i jednolik red po kojem se zbivaju prirodni procesi ili po kojima se moraju ravnati ljudski postupci. Pojam znai svaku normu i pravilno ponaanje. Odnosi se na mnoga podruja (matematika, fizika, logika, moral, pravo...), a razlikuju se fiziki, moralni, drutveni, ekonomski i drugi zakoni. Za filozofiju posebno su zanimljivi moralni i logiki zakoni, v. pravo. zapaaj - v. percepcija. zbiljnost - v. actus. zlo - vieznaan pojam i teko mu je tono odrediti znaenje. Zlo predstavlja objekt odbijanja, neprihvadanja, gaenja, za razliku od objekta koji privlai, koji se prihvada, tj. dobra. Pojam je prisutan ved u primitivnim i drevnim mitovima i religijama koje nerijetko imaju dualistiko shvadanje u kome se postavlja jedan izvor (nerijetko boanstvo) zla i jedan izvor dobra. Razliiti filozofski pravci imaju razliito shvadanje zla, a posebno vanu ulogu ima u religijama. Obino se razlikuju: metafiziko zlo - koje se sastoji u nesavrenosti bida (to i nije zlo u pravom smislu), fiziko zlo koje se svodi na bol koja prati neke fizike poremedaje, moralno zlo - koje se poistovjeduje s grijehom (privatio boni debiti). znaenje - kao znaenje neke rijei ili izraza moemo smatrati znanje kako se ta rije ili izraz upotrebljava, a koje je s rijeju povezano. Za semantiko znaenje rijei vano je da znamo kako je valja upotrebljavati kao zastupnika za neto. Rije je naime supstitutivni znak za neki predmet, osobinu, djelatnost, ideju itd. Rije ne stoji za svoje znaenje, nego je njezino znaenje upravo u tome da stoji za neto drugo i ije mjesto u jeziku zauzima. Za znaenje je rijei vano da ga netko zna, tj. rije stoji uvijek u odnosu prema nekom tko posjeduje to znanje. Rije ima znaenje samo u nekom jezinom sustavu. znak - (lat. signum; gr. , ), sve ono to je sposobno nekog primatelja uputiti na neto drugo: npr. slika precrtane cigarete je znak da je puenje zabranjeno. Znak moe biti prirodni - naznauje samom svojom pojavom i zato vrijedi uvijek i za sve, npr. dim je znak vatre; konvencionalni (dogovoreni, umjetni) znak - oznaava neto na temelju dogovora npr. maslinova granica je znak mira; manifestativni znak - pokazuje opstojnost neke stvari, npr. oblak je znak prisutnosti vlage u zraku. znanost - (lat. scientia; gr. ), skup svih metodiki steenih i sustavno sreenih znanja o nekom predmetu. Znanost je u antici i srednjem vijeku oznaavalo ujedinjeno znanje s metafizikom na elu koja je ostalim disciplinama (logici, fizici, matematici) pribavljala ontoloke i logike principe. znanstvena pretpostavka - pretpostavka koja se uzima ne zbog toga to bi se smatrala realnom, nego kao pomodno sredstvo za bolje tumaenje neega. Katkad se te pretpostavke jednostavno zovu "hipotezama". znatielja - (lat. curiositas), snana umska ili osjetna potreba neto znati, osjetiti i initi. zrenje - v. kontemplacija.


elja (udnja) - (lat. cupiditas, desiderium), svaka osjetna ili umska sklonost posjedovanju neega. ivot - sposobnost imanentnog djelovanja. ivo je ono koje moe pokretati sama sebe. Bioloki gledano, osnovne oznake ivota su: autonomnost u postojanju i u komunikaciji s okoliem; autoregulacija, koja se ravna svojom zakonitodu u rastu; autogenerativnost, po kojoj ima sposobnost u svoje vrijeme i na odgovarajudi nain razmnoavanja i raanja. Obino se razlikuju tri stupnja ivota: vegetativni (biljke), senzitivni (ivotinje) i racionalni (ovjek). ivotinja - (lat. animal, brutum; gr. ), prema antikom miljenju, ivotinja je ivo bide koje, za razliku od biljaka, posjeduje osjetila. Za suvremenu bioloku znanost ta razlika nije lako odrediva. ivotni oblik - (njem. Lebensform), tako Wittgenstein oznauje drutvenu sredinu u kojoj se razvija i koristi neki jezik. Jezine radnje na razne naine poprimaju oblike, ved prema tome koja ih skupina ljudi izvrava i izvodi. Zato je za svaku jezinu kritiku vrlo vano tono prouiti ivotne oblike u kojima je jezik nastao i gdje se upotrebljava.