Jesu li cijene visoke ili plaće niske?

Inflacija je uvijek i svugdje monetarni fenomen – rezolutno će kazati M. Friedman početkom

1970-ih. Premda je doživio duboku starost, zasigurno ni sam nije pretpostavljao da će u toku 94
godine života gotovo četiri desetljaća posmatrati kako njegove riječi snažno oblikuju
razumijevanje inflacije kao jednog od najintrigantnijih pojmova ekonomske nauke. Osnovni
uzrok inflacije leži, prema tom shvatanju, u bržem rastu količine novca u privredi od porasta
ukupnog obima proizvodnje. Empirijski podaci o kretanju cijena su tih godina Friedmanu služili
kao potvrda njegovih stavova. Naučna zadubljenost u monetarnu historiju SAD i istraživačka
nadnesenost u monetarnoj teoriji donose mu 1976. g. Nobelovu nagradu iz ekonomije i
promiču ga u intelektualnog predvodnika monetarizma. Friedman se u jednoj kolumni za
časopis Newsweek iz tog vremena poslužio prostom računicom: kada se u određenom periodu,
a on posmatra razdoblje tri godine, količina novca uvećava po prosječnoj stopi od 10,4%, a
ukupna proizvodnja po stopi od 5,5%, što ukazuje na razliku od 4,9 procentnih bodova u korist
porasta količine novca, onda zabilježena prosječna inflacija od 5,1% nikoga ne treba iznenaditi.
Vrijedi li, zapitajmo se, slična računica i kod nas?
Friedman u BiH
Prema zvaničnim podacima u našoj zemlji inflacija je od daleke 2009. pa do 2021. g. u prosjeku
bila manja od 1%, krećući se u godišnjim pokazateljima neznatno ispod ili iznad te veličine. Znači
li onda da je tih godina količina novca u prosjeku rasla za oko jedan procentni poen brže od
ukupnog obima proizvodnje? Ne baš. U spomenutom razdoblju od 13 godina novac je u BiH
rastao prosječno 5,3 procentna poena brže od proizvodnje. Kretanje stope inflacije u BiH nije
korespondiralo sa promjenama u količini novca. Da li to, usudićemo se upitati, znači da je slavni
Friedman bio u krivu? Po mom skromnom sudu – ne. Inflacija jeste monetarni fenomen jer
govori o cijenama, ali – i tu je, možda, Friedmanova uvodna teza prenaglašena – ne uvijek, niti
svugdje. U narednoj 2022. g., da se vratimo na domaći teren, cijene u BiH su skokovito porasle
na dvocifrenu brojku od 14% (ovdje je riječ, odmah da kažemo, o porastu prosječnog nivoa
cijena, pri čemu su neke cijene, a to znamo iz vlastitih domaćinstava, poput cijena hrane,
stanovanja i prijevoza rasle kudikamo više, čak i do 25%). U prošloj godini količina novca je u BiH
povećana ispod, a ukupna proizvodnja iznad višegodišnjeg prosjeka. Ponovo je kretanje domaće
inflacije opovrgnulo Friedmanovu predikciju. Pored spoznaje da njegova monetarna aritmetika
ne vrijedi ni uvijek niti svugdje, i dalje ostaje otvoreno pitanje o izvoru domaće inflacije.
Mnoštvo uzroka
Obzirom da visoku stopu inflacije, izgledno, nije prouzrokovala domaća monetarna politika koja
se, uzgred rečeno, vodi u jednom veoma suženom formatu kontrole stope obaveznih rezervi, za
glavnim razlozima inflacije valja tragati na drugim adresama. Pandemija koronavirusa dovela je
do poremećaja u globalnim lancima snabdijevanja i otežanog funkcionisanja tržišnog
mehanizma kod niza roba i usluga, od visoko-tehnoloških komponenti i rezervnih dijelova do
građevinskih materijala i teretnih trgovačkih kontejnera za prekookeanski morski transport, da
spomenemo samo neke. Nije naodmet podsjetiti da su zemlje, pokušavajući spasiti likvidnost
preduzeća i sačuvati neokrnjenim životni standard građana, spremile izdašne pakete pomoći i
podrške privredi i stanovništvu finansirane politikom monetarnog popuštanja tj. ekspanzije. Rat
u Ukrajini, započet invazijom Rusije na tu zemlju, u fokus je dometnuo žitarice i energente
budući su to vrlo važne sirovine i pogonska goriva za mnoge privredne grane ali i stanovništvo,
od prehrambene industrije i saobraćaja do režijskih troškova domaćinstava. Osjećaj
neizvjesnosti uzrokovan globalnim šokovima i skorašnjim teškim iskustvom pandemije i slaba
zainteresovanost javnih poslenika u donošenju mjera za suzbijanje inflacije na državnoj razini
neumoljivo su gurali očekivanu inflaciju naviše tokom cijele 2022. g. Migracije domaće radne
snage prema EU dodatno su pojačale pritisak tržišta rada na domaće cijene putem povećanja
prosječnih plaća. Ne treba smetnuti s uma da povećanje plaća, iz perspektive preduzeća, vodi u
veće troškove poslovanja koji se, u konačnici, opet prevaljuju na potrošače u vidu uvećanih
prodajnih cijena roba i usluga a sve to indicira „povišenu temperaturu“ bh ekonomije. Ovoj
podužoj listi uzročnika inflacije može se mirne duše dodati još jedna stavka na koju su nedavno
skrenuli pažnju iz zapadnog susjedstva. Guverner Narodne banke Hrvatske je, naime, iznio
empirijski podatak da je udio profita preduzećâ u strukturi prosječne stope inflacije u toj zemlji
viši od udjela troškova plaća. Pojednostavljeno, to što rast prosječne plaće dovodi do povećanja
inflacije ne treba nas previše zabrinjavati jer na inflaciju još i više utječu poslodavci podizanjem
svojih profitnih marži. Narodski rečeno – lov u mutnom.
Deflacija i dezinflacija
Na kraju, riječ dvije o izgledima kretanja cijena u budućnosti. Jedno je gotovo sigurno, cijene u
BiH su nepovratno skočile. Svima koji se pitaju da li će se, i kada, cijene vratiti na nivo sa
početka 2021. g. valja ponuditi trezvenu argumentaciju. Inflatorna očekivanja i procjene
inflacije za naredni period najavljuju dezinflaciju tj. usporavanje inflacije. Prognozira se blaži rast
cijena tokom 2023. g. sa očekivanom inflacijom od oko 8%, dok bi u 2024. g. inflacija mogla
dodatno usporiti na oko 5%. Međutim, za potpuno vraćanje na „stare“ cijene neophodna bi bila
deflacija, odnosno pad, a ne sporiji rast, općeg nivoa cijena. Istini za volju ni deflacija nije
poželjna pojava. Ostavimo po strani globalne preduslove za javljanje deflacije koje ni
najvispreniji posmatrači ne mogu predvidjeti. Negativne efekte deflacije bi u našim domaćim
prilikama trpjeli poslodavci, a obradovali bi joj se zaposlenici na radnim mjestima sa ugovorima
o radu na neodređeno vrijeme i plaćama utvrđenim putem kolektivnih ugovora, jer su oni
najotporniji na promjenu. A osim toga ni trenutno stanje na tržištu rada ne signalizira da bi se
smanjenje cijena moglo očekivati kroz ugovaranje nižih cijena rada. Sindikati sa snagom od oko
30% u ukupnom broju zaposlenih u BiH poglede upiru u suprotnom pravcu, ka što bržem
sustizanju naraslih cijena kroz dalje povećanje radničkih plaća. Izvjesno je da će ta utrka između
prodajnih cijena (poslodavaca) i plaća (radnika) potrajati još neko vrijeme. Za nadati je se da
neće prerasti u iscrpljujući maraton.