UPRAVLJANJE RIZICIMAAAAAAAAAA

BLABLA
Contents
1. UVOD..............................................................................................................................................3
2. POJMOVNO ODREĐENJE RIZIKA.....................................................................................................4
2.1 Vrste rizika..............................................................................................................................5
3. KORACI U UPRAVLJANJU RIZIKOM..................................................................................................9
3.1 Nužnost upravljanja rizicima.................................................................................................10
3.2 Analiza poslovne aktivnosti..................................................................................................11
3.3 Identifikacija rizika................................................................................................................11
3.4 Analiza rizika...............................................................................................................................13
3.5 Procjena rizika............................................................................................................................16
3.6 Tretiranje rizika...........................................................................................................................17
3.6.1 Postupanje sa rizikom..........................................................................................................17
3.6.2 Riješavanje rizika.................................................................................................................18
3.7 Nadzor i kontrola rizika...............................................................................................................18
4. INSTRUMENTI UPRAVLJANJA RIZICIMA........................................................................................19
4.1 Tehnike i alati upravljanja rizicima........................................................................................19
4.2 Kvalitativne tehnike (grupne)...............................................................................................20
4.2.1Brainstorming (oluja mozgova).............................................................................................20
4.2.2 Brainwriting (pisanje misli)..................................................................................................21
4.2.3 SWOT analiza.......................................................................................................................21
4.3 Kvantitativne tehnike............................................................................................................22
4.3.1 Analiza osjetljivosti.......................................................................................................22
4.3.2 Račun vjerovatnosti......................................................................................................23
4.3.3 Matrica plaćanja...........................................................................................................23
4.3.4 Stablo odlučivanja.........................................................................................................23
4.3.5 Monte Carlo simulacija.................................................................................................24
4.3.6 Stablo grešaka.....................................................................................................................24
5. ZAKLJUČAK...................................................................................................................................25
6. LITERATURA..................................................................................................................................26

2
 1. UVOD

Rizici su oduvijek bili oni sa kojima se čovjek svakodnevno susretao. Od vremena kada je počeo
ljudski život, živjeli smo u rizičnim situacijama. Prvi rizici su se pojavili kada su pračovjeki koji su bili
izvrsni lovci borili sa osiguravanjem hrane kako bi prehranili svoju obitelj. Njegov razvoj je prisutan u
svim historijskim razdobljima, te se različite varijacije i oblici rizika javljaju sve do danas.

Kada govorimo u kontekstu finansijskog tržišta, današnje poslovanje postaje sve dinamičnije zbog
turbulentne okoline u kojoj djeluje. Takva dinamičnost i kompetitivnost nameću rizike s kojima se
poslovanje često suočava i na čije djelovanje treba biti spremno. Sve veći broj organizacija i poduzeća
se usredotočuje na sustavnu kontrolu i upravljanje rizikom što postaje temeljni dio strateškog
menadžmenta. Neučinkovito upravljanje rizikom može nanijeti velike štete ili polučiti katastrofalne
posljedice po organizaciju. Integrirano upravljanje rizikom kao i brojna regulativa vezana za pitanja
rizika, naglašavaju značaj upravljanja rizikom. Upravo ta zakonska regulativa i norme osiguravaju
usuglašenost terminologije, procesa, organizacijske strukture i upravljanja rizikom.

Shodno tome, u ovom radu će se podrobnije objasniti većina segmenata vezanih za upravljanje rizika.
Kako bi se bolje razumio cjelokupni proces te značaj pomenutog upravljanja, prvi dio seminarskog
rada bazira se na definisanju pojma ''rizik'', uticaju te vrstama. Drugi i treći dio rada povezani su sa
koracima, tj. procesom koji je potrebno analizirati i preći kada je u pitanju data tematika, te sa
instrumentima koji su potrebni kako bi izvršena analiza bila uspješna.

3
 2. POJMOVNO ODREĐENJE RIZIKA

Rizici su imanentni odnosno sadržani u svakoj našoj odluci, a svaka odluka upravljanja rizicima nosi
određene posljedice, stoga se nameće potreba i pitanje kako djelotvorno upravljati rizicima. Prilikom
donošenja odluka jako je bitno znati koji su potencijalni rizici za poduzeće te kako pravilno i
učinkovito upravljati rizicima. Nekada je upravljanje rizicima u poduzećima bilo jednostavnije i
poduzeća su poslovala u stabilnoj okolini. Danas ona djeluju u turbulentnoj, nepredvidivoj i za razvoj
nesigurnoj okolini kojoj se nastoje prilagoditi. Rizike promatramo kao učinak, rezultat koji može imati
neizvjesnost na naše ciljeve. Postoje razni događaji koji mogu negativno utjecati na naše ciljeve, ali
nemaju svi jednaku važnost. Stoga je potrebno utvrditi one rizike koji su nam značajni u odnosu na
zacrtane ciljeve. Međutim, da bismo razumjeli cjelokupni proces prevashodno je potrebno definisati
isti.

Prva definicija koju ćemo priložiti jeste ona koju su formirali autori E. Vaughan i T. Vaughan. Oni
definiraju rizik kao stanje u kojem postoji mogućnost negativnog odstupanja od poželjnog ishoda koji
se očekuje.1 Druga definicija kaže da je rizik „šansa da se nešto dogodi što će imati utjecaj na naše
ciljeve. Mjerljive su posljedice i vjerojatnost događaja.” 2 Prema Holtonu, rizik je izloženost
pretpostavci koja uključuje neizvjesnost. 3

Na osnovu navedenog možemo zaključiti da je to učinak neizvjesnosti na očekivani rezultat, odnosno

vjerojatnost da se nešto neće dogoditi na način kako smo to očekivali. Ovdje treba istaknuti da
učinak neizvjesnosti predstavlja određeno odstupanje od očekivanog i to u pozitivnom ili negativnom
smislu. Iako rizik u pravilu povezujemo sa negativnim posljedicama, razmišljanje temeljeno na riziku
može nam pomoći i da prepoznamo prilike koje mogu imati pozitivnu konotaciju.

Osim ovog aspekta pozitivnog ishoda postoji i aspekt neizvjesnosti koji se najčešće veže s pojmom
rizika. F.H. Knight je u svom članku objavljenom još 1921. ustvrdio: „Neizvjesnost se mora promatrati
u smislu koji se radikalno razlikuje od poznatog pojma 'rizika', od kojeg se nikada nije odvojila kako
treba. Pojam 'rizika', koji se slobodno koristi u svakodnevnom govoru i ekonomskoj verbalizaciji,
uistinu obuhvaća dvije stvari koje su, u najmanju ruku funkcionalno, u kauzalnim odnosima s
pojmovima ekonomske organizacije, suštinski različite. Temeljna je činjenica da 'rizik' u nekim
slučajevima znači količinu koja je mjerljiva, dok u nekim drugim slučajevima on ima sasvim drugačiji
karakter, te postoje dalekosežne i presudne razlike u značenju ovog fenomena, ovisno o tome koji je

1
Vaughan, E., Vaughan, T. (1998) Rizici i upravljanju rizicima. Poslovni savjetnik 11-12/98, str. 53.
2
Andrijanić, I., Gregurek, M., Merkaš, Z. (2016) Upravljanje poslovnim rizicima. Zagreb: Libertas – Plejada, str.
17
3
Holton, G. A.: Defining Risk, Financial Analyst Journal, Vol. 60, No. 6, 2004, str. 19-25.

4
aspekt zaista prisutan i aktivan. Čini se da je mjerljiva nesigurnost, odnosno pojam 'rizika', toliko
različita od nemjerljive, da se ona zapravo i ne smatra neizvjesnom. Shodno tome, pojam
'nesigurnosti' se ograničava samo na slučajeve ne-kvantitativnog tipa.'' 4

Pri definiranju pojma rizika treba istaknuti dvije ekstremne situacije u kojima se može naći donositelj
odluke. Prva situacija predstavlja stanje potpune sigurnosti za donositelja odluke, što podrazumijeva
činjenicu da su donositelju poslovne odluke poznate sve moguće posljedice nastupa poslovnog
događaja, odnosno da raspolaže spektrom različitih savršenih informacija koje predstavljaju nužan
preduvjet za realizaciju procesa poslovnog odlučivanja. Nadalje, druga situacija može se definirati kao
stanje potpune nesigurnosti u kojem posljedice ostvarivanja određenih poslovnih događaja
donositelju poslovne odluke nisu poznate, odnosno donositelj odluke ne raspolaže kvalitetnim
informacijama koje bi mu omogućile predviđanje nastupa poslovnih događaja. Ovisno o tome kolikim
spektrom kvalitativnih informacija raspolaže donositelj poslovne odluke, moguće je definirati njegov
položaj unutar te dvije ekstremne situacije, odnosno moguće je definirati vjerojatnost ostvarivanja
pojedinih poslovnih događaja koji se javlja kao posljedica procesa poslovnog odlučivanja.
Definiranjem vjerojatnosti ostvarivanja pojedinih poslovnih događaja stvorena je pretpostavka za
definiranje razine rizika u određenom procesu poslovnog odlučivanja. 5

2.1 Vrste rizika

Svaki rizik ima određenu značajku koja zahtijeva određeni način upravljanja ili analize. Obzirom
na široki spektar poslovanja tvrtki, različite su i klasifikacije rizika. Postoji više klasifikacija izvora,
ali mi ćemo u ovom radu predstaviti samo neke od njih.

Young i Tippins dijele rizike na špekulativni i hazardni (slika 1) kod kojih špekulativni ima
dvosmjeran ishod: dobit ili gubitak. Nazivaju se i rizicima prilike. Primjeri ovakvih rizika su
kockanje, kartanje i klađenje. Hazardni rizik, nasuprot, špekulativnom, ima samo jedan ishod koji
je nepovoljan i donosi gubitak. Primjeri toga su požar, elementarna nepogoda i krađa. Hazardni
rizici se još nazivaju i čistim rizicima upravo zbog povezanosti s događajima koji imaju isključivo
negativan ishod.6

4
Knight, F. H.: Risk, uncertainty and profit pg. 19, Hart, Schaffner, and Marx Prize Essays, no. 31. Boston and
New York: Houghton Mifflin. 1921.
5
Kereta, J. (2020) Sustav ranog upozorenja na strateške rizike u međunarodnom poslovanju. Doktorski rad.
Zadar: Sveučilište u Zadru
6
Young, P. C.; Tippins, S. C.: Managing Business Risk: An Organization Wide Approach to Risk Management,
American Management Association, New York, 2001, str. 5.

5
 Autor H. F. Kloman daje vrlo zanimljiv prikaz spektra rizika 7 putem dijagrama u kojemu je pokušao
prikazati sva glavna područja rizika. Spektar rizika jest brz i intuitivan letimičan pregled pluseva i
minusa koji utječu na svaku organizaciju, pa tako i na poduzeće.

Slika 1. Spektar rizika

Izvor: Research gate. Pristupljeno na:https://www.researchgate.net/figure/The-risk-spectrum-

Cloman-1998_fig2_305032244

Vanjski su sloj spektra globalni, opći rizici koji opisuju stanja neizvjesnosti kojima se rijetko može
upravljati, ali imaju znatne strateške efekte i poduzeće im se mora maksimalno prilagoditi. To su:
pandemija i ponovna pojava raznih zaraznih bolesti, političko usitnjavanje, klimatske promjene,
eksplozija rasta stanovništva, radikalni fundamentalizam i nuklearna opasnost. Raspad nekih
velesila povećao je rizik nuklearne pogreške, a završetkom hladnog rata i blokovske podjele
svijeta došlo je do stvaranja većeg broja manjih država. Globalno zatopljenje je još na razini
teorije, ali znakovi su prijeteći. I nadalje je stanovništvo u svijetu u porastu, razvijene zemlje se
susreću s problemom porasta starog stanovništva i s njim povezanim problemom socijalne zaštite
i sigurnosti mirovina.

Ovi globalni rizici okružuju organizacijske rizike koji su znatnije pod kontrolom poduzeća i time
više upravljivi. Autor ih svrstava u četiri grupe:

 financijski/tržišni: investicijski, rizik trgovačke robe, likvidnosti, konkurencije, kamatne

stope, valute, krivotvorine, izloženosti kreditima
 operativni: ljudski resursi, fizička šteta, gubitak, upravljanje podacima, kriminal

7
Kloman, H. F. (1998) The Risk Spectrum. Risk Management Reports.

6
  politički/regulatorni: rat, socijalne promjene, politika i državne aktivnosti, terorizam,
regulacija
 pravne obveze: ugovori, delikti, zakonitost.

Sljedeča podjela je podjela poslovnih rizika koju primjenjuje kozultantska kuća Pricewaterhouse 8 koja
rizike dijeli na pet glavnih grupa a mi ćemo ih predstaviti na sljedećem grafikonu.

Slika 2. Podjela rizika prema Powerhouse-u 9

Najvažniji rizici koji se javljaju u procesu poslovanja poduzeća jesu operativni rizik (poslovni rizik u
užem smislu riječi) te financijski rizik. Pod pojmom operativnog rizika podrazumijevamo rizik
ostvarivanja bruto poslovnog rezultata (dobit prije kamata i poreza) poduzeća, s obzirom na
uvjetovanost operativnog rizika disperzijom distribucije moguće razine opsega poslovnih operacija te
vjerojatnostima njihova nastupanja. Nadalje, s obzirom na uvjetovanost mogućim oscilacijama
prodajne cijene kao vrijednosne komponente poslovnog rezultata te strukturom troškova, javlja se
potreba njegova evidentiranja sa stajališta poduzeća i njegova funkcioniranja. Financijski rizik
determiniran je fiksnim troškovima financiranja – kamatama koje predstavljaju legalnu obvezu

8
Pricewaterhouse Financial and Cost Management Team (1997) CFO: Architect of the Corporation's Future.
New York: John Wiley & Sons, str. 113.
9
Izrada autora prema izvoru: Pricewaterhouse Financial and Cost Management Team (1997) CFO: Architect of
the Corporation's Future. New York: John Wiley & Sons, str. 113.

7
poduzeća jer moraju biti isplaćene vjerovnicima neovisno o ostvarivanju poslovnog rezultata odnosno
razine solventnosti poduzeća.10

Zadnja podjela koju ćemo spomenuti jeste ona koju je priložio autor Bešker. Prema Beškeru 11, rizici
poslovanja se obzirom na uzroke, mogu podijeliti na unutarnje rizike i vanjske rizike. Rizici uvjetovani
unutarnjim okolnostima se mogu nazvati i direktni rizici, dok su oni uvjetovani vanjskim okolnostima
indirektni rizici. Unutarnje rizike isti autor dijeli na:

 strategijske rizike:
 rizike upravljanja
 operativne rizike
 financijske rizike

Vanjski rizici su shodno toj podjeli:

 tržišni rizici
 politički, društveni i pravni rizici
 elementarne nepogode

Direktni rizici, odnosno oni koji su uvjetovani unutarnjim okolnostima, imaju direktan utjecaj na
poslovanje poduzeća. Nad direktnim rizicima tvrtka ima veću kontrolu jer se odnose na način
poslovanja same tvrtke. Strategijski rizici se odnose na strategiju i politiku organizacije, upravljanje
područjima poslovanja i financijama (troškovima), te na imidž poduzeća. Rizici upravljanja su oni
vezani za organizacijsku strukturu, klimu u organizaciji, motivaciju zaposlenika, te stil vođenja
menadžmenta. Oni također uključuju kulturu organizacije i komunikaciju rizika, sustav nagrađivanja,
te kontrolne sustave. Operativni rizici su oni koji se javljaju vezano za aktivnosti unutar poduzeća, a
riječ je o procesnim i projektnim rizicima, sigurnosti na radu, utjecaju na okoliš, kompetenciji osoblja,
sigurnosti internih podataka i informacija, te upravljanju kvalitetom tvrtke. Posljednja skupina
unutarnjih rizika, ona financijskih rizika, obuhvaća investicije i financiranje, te stanje sredstava,
financija i prihoda. U to spadaju kamate i valute, bonitet i potraživanje, kao i udjeli i nekretnine.
Indirektni, ili vanjski rizici su oni na koje tvrtka nema direktan utjecaj, ali čiji se negativni utjecaji
mogu pomnim planiranjem i upravljanjem svesti na prihvatljivu mjeru. Tržišni rizici obuhvaćaju
tehnološki razvoj, atraktivnost i položaj na tržištu, te stanje na tržištu nabave. Politički, društveni i
pravni rizici ovise o pravnom i političkom okruženju, društvenim trendovima, pojavi recesije i
terorizma. Uz nabrojeno, tu su i obveze odgovornosti za proizvod, jamstva, te sigurnosti ugovora.
Elementarne nepogode kao vanjski rizici uključuju razne prirodne katastrofe poput zemljotresa,

10
Kereta, J.: Upravljanje rizicima, RRiF, br. 8, Zagreb, 2004
11
Bešker, M.: Sustav upravljanja organizacijom, Oskar, Zagreb, 2009.

8
poplava, oluja, snježnih lavina, suša, požara, te razne klimatskih promjena. O vanjskih rizicima treba
naročito voditi računa jer su teže predvidljivi i češće uzrokuju nespremnost tvrtke. Isto tako, možda
tvrtka neće biti direktno pogođena prirodnom katastrofom ili tehnološkim razvojem, ali možda će biti
pogođeni njezini dobavljači ili poslovni partneri što će u konačnici utjecati na poslovanje same tvrtke.
U ovakvom predviđanju treba biti pronicljiv i uzeti u razmatranje sve moguće parametre koji se tiču
poslovanja tvrtke i svega u doticanju s njim.

3. KORACI U UPRAVLJANJU RIZIKOM

Svaka organizacija upravlja rizicima, no ono što razlikuje uspješnu organizaciju od neuspješne jest
učinkovito upravljanje rizicima. Budući da svaka poslovna aktivnost uključuje određenu razinu rizika,
djelotvorno upravljanje rizicima predstavlja nužnost za bolje odlučivanje i ostvarenje poslovnih
rezultata. Upravljanje rizicima integralni je dio procesa upravljanja, višestruki proces čije određene
aspekte često najbolje provodi multidisciplinarni tim. Sastoji se od točno definiranih koraka koji
poduzeti pravilnim redoslijedom pružaju bolju potporu donošenju odluka, doprinoseći većem uvidu u
rizike i njihove posljedice. Upravljanje rizicima jednako se bavi i identificiranjem prilika, kao i
izbjegavanjem prijetnji, ono je sveukupnost kulture, procesa i strukture, koje zajedno čine optimum
upravljanja mogućnostima i negativnim efektima.

Slika 3. Proces upravljanja rizicima

9
 3.1 Nužnost upravljanja rizicima
„Upravljanjem rizicima se upravlja nesigurnostima koje bi mogle ugroziti zacrtani cilj.
Neupravljanje (nekontrola) istim bi dovela do neispunjenja zadanog cilja, kao npr. loša kvaliteta,
kašnjenje, dodatni troškovi, te slični negativni rezultati'' 12

Iz navedenog proizlazi da su postupci i procesi sustava za upravljanje rizikom od temeljnog

značaja za uspostavu učinkovite i konkurentski sposobne tvrtke. Takvi postupci i procesi se
koriste kako bi se osiguralo da tvrtka može ispuniti sve zahtjeve potrebne za postizanje svojih
poslovnih ciljeva. Svaka aktivnost koja se obavlja u okviru neke tvrtke je dio nekog poslovnog
procesa, a svi ti procesi su podložni određenim rizicima različitih obima. Postoji mnogo različitih
gledišta o upravljanju rizikom i opisa onoga što takvo upravljanje uključuje, na koji način bi se
trebalo provoditi, te čemu služi. Upravljanje rizikom je disciplina koja se razvija vrlo brzo i
potreban je određeni oblik standarda kako bi se osigurala usuglašenost terminologije, procesa,
organizacijske strukture i samog upravljanja rizikom. Upravljanje rizikom se ne odnosi samo na
korporacije i javne ustanove, već se može primijeniti kod svake, dugoročno ili kratkoročno
planirane aktivnosti. Dakle, upravljanje rizikom uključuje i one svakodnevne aktivnosti poput
odluke o odlasku na posao automobilom ili javnim prijevozom, pa sve do udruživanja korporacija
ili političkih odluka državnog vrha.

Prije početka uvođenja upravljanja rizicima, nužno je razumjeti poduzeće i njegove ciljeve, kao i
strategije za postizanje tih ciljeva. Menadžeri moraju identificirati svoju ulogu u doprinosu širim
ciljevima, vrijednostima, politikama i strategijama poduzeća pri donošenju odluka o riziku. To
pomaže definiranju kriterija prema kojima se može odlučiti je li rizik prihvatljiv ili ne i formiranju
temelja kontrole i opcija upravljanja. Treba utvrditi ciljeve, strategije, opseg i parametre
aktivnosti na koju se odnosi proces upravljanja rizicima. Proces treba pomno razmotriti s obzirom
na troškove, koristi i mogućnosti te pritom treba specificirati potrebne izvore i dokumentaciju.
Opseg i dubinu pregleda rizika potrebno je definirati u ovom koraku. Pritom je nužno razmotriti
mora li pregled obuhvatiti široka pitanja organizacije ili se ograničiti na specifične programe ili
procese. Također je važno identificirati je li potrebno napraviti pregled u kontekstu postojećih
kontrola ili neovisno o njima ili kombinirati oboje.

3.2 Analiza poslovne aktivnosti

Prvi korak u procesu upravljanja rizika u poduzeću i njegovoj analizi je analiza poslovne aktivnosti.
Obaveza menadžmenta u poduzeću je analiziranje svakog segmenta poslovanja kako bi se utvrdio i

12
Perhot, D.: Upravljanje rizicima metodom analitičko hijerarhijskog procesa, FSB, Zagreb, 2011.

10
najmanji rizik koji može utjecati na poslovne aktivnosti. Ovaj korak predstavlja osnovu za provođenje
sljedećih faza upravljanja rizikom, a njegov je osnovni cilj razumijevanje poslovnih procesa na osnovu
čega se mogu prepoznati i neke slabe točke u poslovanju. Svaka poslovna aktivnost, proces ili projekt
ima svoje specifičnosti čije je razumijevanje neophodno kako bi se rizik mogao identificirati.

3.3 Identifikacija rizika

U ovoj fazi nastoji se identificirati rizike kojima treba upravljati. Važna je jasna identifikacija uz
dobro strukturirani sistematski proces jer je potencijalni rizik koji nije identificiran u toj fazi
isključen iz daljnje analize. Identifikacija bi trebala uključivati sve rizike, bez obzira na to jesu li ili
nisu pod kontrolom poduzeća. Ovaj korak zahtijeva identifikaciju rizika koji proizlaze iz svih
aspekata okoline identificirane u prijašnjoj fazi. Neidentificirani rizik može predstavljati veliku
prijetnju poduzeću te je stoga važno da bude identificirano što je više moguće rizika. Prema
Kovaču13, svrha identifikacije rizika je:

 identificirati i izdvojiti najznačajnije sudionike u upravljanju rizicima te pružanje osnove za

budući menadžment
 stabiliziranje temelja opskrbom svih potrebnih informacija za provođenje analize rizika
 identificiranje dijelova projekta ili usluge
 identifikacije inherentnih rizika u projektu ili usluzi.

Važno je da osoblje koje poduzima ovaj korak poznaje poslovnu politiku, program, proces ili
aktivnost koju pregledava. U složenim situacijama moglo bi biti vrlo malo ljudi koji razumiju sve
elemente te najbolje rezultate daje timski rad. Pritom je važno izabrati odgovarajuću metodu
identifikacije rizika, utvrditi moguće izvore i njihova područja utjecaja. Pomoć u ovoj fazi mogu
biti odgovori na ključna pitanja, a pri identifikaciji rizika moguće je primijeniti neke od sljedećih
metoda: brainstorming, ankete, upitnike, Delfi tehniku, osobno iskustvo ili prošlo organizacijsko
iskustvo, analizu scenarija („što ako”), stablo odlučivanja, SWOT analizu, inženjerske tehnike i
operativno modeliranje.14

Ključna pitanja kod identificiranja rizika 15:

• Kad, gdje, zašto i kako nastaje rizik i tko bi mogao biti uključen?

• Koji je izvor svakog rizika?

• Koje su posljedice rizika?

13
Kovač, J.: Financijski Menadžment - Analiza rizika u poslovanju, Financijski klub, Zagreb, 2014.
14
Burke, R. (1999) Project Management: Planning and Control Techniques. Chichester: John Wiley & Sons Ltd.,
str. 236.
15
Standards Associations of Australia (2014) Risk Management (AS/NZS 4360:2014). Strathfield.

11
 • Koliki je potencijalni trošak u pogledu vremena, novaca i ometanja klijenata kod svakog rizika?

• Koje trenutačno postojeće kontrole mogu smanjiti rizik?

• Kakvi su mehanizmi odgovornosti – interni ili vanjski?

• Kakva je potreba istraživanja specifičnih rizika?

• Što obuhvaća ovo istraživanje?

• Koji su izvori potrebni za provođenje istraživanja?

• Koliko su pouzdane informacije?

• Koja su očekivanja sudionika s obzirom na poslovanje poduzeća?

I ovu fazu u procesu upravljanja rizicima potrebno je odgovarajuće dokumentirati. U slučaju malog
procesa ovaj korak može biti potkrijepljen jednostavnim tablicama. Kod većih procesa potrebna je
složenija dokumentacija koja podrazumijeva da treba navesti svaki rizik, identificirati njegov izvor i
posljedice, klasificirati rizik prema funkcionalnim grupama ako je moguće, identificirati svaki proces
kontrole rizika te identificirati područja istraživanja ako je potrebno provoditi istraživanje.

Prema Boehm-u16, 10 najčešćih uzroka pojave problema pri razvoju i tehnike koje se primenjuju
za njihovo sprečavanje su:

1. Nedostatak kadrova - Potreban je dovoljan broj kadrova sa odgovarajućim iskustvom i

znanjem u potrebnim oblastima.

2. Nerealni rokovi i budžet - Detaljno istraživanje i odredivanje rokova i budžeta, inkrementalni

razvoj, ponovna upotrebljivost softvera...

3. Razvoj pogrešnih funkcija - Organizaciona analiza, analiza cilja, formulacija operacija i

koncepata, ukljuˇcivanje klijenata u proces razvoja, analize kvaliteta...

4. Razvoj pogrešnih interfejsa - Pravljenje prototipa, različitih scenarija, uključivanje klijenata u

proces razvoja...

5. Pretjerivanje (pozlaćivanje) - Dorađivanje zahtjeva, pravljenje prototipa, analize troškova i

dobiti...

6. Neprekidni niz izmena u zahtevima - Ograničavanje broja dozvoljenih izmena u zahtjevima,

skrivanje informacija, inkrementalni razvoj (odlaganje izmena za kasnije faze)...

16
Barry W. Boehm. Software Risk Management: Principles and Practices. IEEE Software 8(1), 1991.

12
 7. Slabosti u eksterno nabavljenim komponentama - Benčmark (eng. Benchmark) testovi,
inspekcije, analiza kompatibilnosti, provera referenci...

8. Slabosti eksterno realizovanih poslova - Provjera referenci, ugovori o nagradama, konkurentski

dizajn ili prototipi (najbolji dobija posao), izgradnja timskog duha...

9. Slabe performanse u realnom radu Simulacije, benčmark testovi, pravjenje modela, pravljenje
prototipova...

10. Rad na granicama računarskih nauka-Tehničke analize, analize troškova i dobiti, pravljenje
prototipova, provjera referenci...

3.4 Analiza rizika

Ciljevi su analize odvojiti manje prihvatljive rizike od glavnih rizika i osigurati podatke za procjenu i
postupanje s rizikom. Analiza rizika uključuje razmatranja izvora rizika, njihovih posljedica i
vjerojatnosti pojavljivanja tih posljedica, kao i identifikaciju faktora koji utječu na posljedice i
vjerojatnost. Moguće je obaviti preliminarnu analizu, odnosno preliminarno provjeravanje
identificiranih rizika u cilju da slični ili rizici s malim utjecajem budu isključeni iz detaljne studije te da
se ne gubi vrijeme s tim manje važnim rizicima, što je potrebno razumno dokumentirati.

Postoje tri kategorije metoda koje se primjenjuju za određivanje stupnja rizika: kvalitativna,
semikvantitativna i kvantitativna.17

Rizici se prioritetiziraju korištenjem standardnog pristupa tzv. mapa užarenosti (engl. heat maps).
Mape užarenosti se prilagođavaju kategoriji poduzeća kako bi se zadovoljile njihove specifičnosti.
Slika 4 prikazuje primjer mape užarenosti koja se koristi u analizi i identificiranju rizika.

Slika 4. Primjer
mape užarenosti (McCafferty, 2018)

Kvantitativne metode uključuju analizu

mogućnosti, analizu posljedica,
simulacije / računalno modeliranje,

17
Ibid

13
statističku i numeričku analizu, test marketing i istraživanje tržišta, analizu troškova životnog ciklusa,
stablo odlučivanja, fault tree (logična kombinacija različitih sustava i mogućih uzroka koji pridonose
određenom događaju) i event tree (tehnika koja opisuje mogući rang i sekvencije rezultata koji
proizlaze iz početnog događaja) analizu te dijagrame utjecaja.

Prednosti kvantitativne analize su18:

• Omogućava numerička združivanja uzimajući u obzir međuodnose između identificiranih rizika pri
uporabi mjera kao što je 'rizik novčanog tijeka'.

• Omogućava provođenje studije isplativosti.

• Omogućuje raspodjelu kapitala na temelju rizika na poslovne aktivnosti s optimalnim povraćajem

rizika.

• Pomaže izračunati kapitalne potrebe za održavanje likvidnosti u ekstremnim uvjetima.

Nedostaci kvantitativne analize su19:

• Postupak analize može biti dugotrajan i skup, osobito u početnom tijeku razvoja modela.

• Uz odabiranje neke novčane jedinice mjere, kao npr. dolar, može na godišnjem nivou dovesti do
previđanja određenih kvalitativnih učinaka.

• Pretpostavke nisu uvijek jasne

Kvalitativna analiza se može primijeniti kad stupanj rizika ne opravdava vrijeme i izvore potrebne za
numeričku analizu, kad su numerički podaci neadekvatni za kvantitativnu analizu ili da bi se napravilo
početno provjeravanje rizika prije buduće detaljnije analize.

Prednosti kvalitativne analize su20:

• Relativno je brza i jednostavna.

• Pruža bogat dijapazon informacija uz financijske utjecaje i vjerojatnosti, kao što su ranjivost,
vrijeme nastupanja, ali i nefinancijske učinke, kao što su zdravlje, sigurnost i reputacija.

• Lako je razumljiva velikom broju zaposlenih koji ne moraju poznavati sofisticirane kvantifikacijske
tehnike.

18
Curtis, P.; Carey, M.: COSO – Risk Assessment in Practice, Committee of Sponsoring Organizations of the
Treadway Commission, 2012.
19
Ibid
20
Ibid

14
Nedostaci kvalitativne analize su21:

• Ograničena je u razlikovanju razine rizika (vrlo visok, visok, srednji i nizak).

• Neprecizna je. Rizični događaji unutar iste razine rizika mogu predstavljati značajno različite
prijetnje rizika.

• Ne može brojčano izraziti međuodnose i korelacije između identificiranih rizika.

• Daje ograničenu mogućnost izvođenja studije isplativosti.

Semikvantitativna analiza dodjeljuje brojeve za kvalitativno rangiranje riječi kao što je visok, srednji i
nizak ili za detaljnije opise posljedica i vjerojatnosti. Ta rangiranja prikazana su prema odgovarajućoj
numeričkoj skali za izračunavanje stupnja rizika. Informacija može u tom slučaju biti analizirana uz
primjenu aritmetičkih metoda. Ako se primjenjuje semikvantitativni pristup, važno je ne interpretirati
rezultate na višem stupnju preciznosti nego što je to zaista slučaj kod početnog rangiranja riječi. Ne
smiju se upotrebljavati brojevi radi stvaranja dojma preciznosti tamo gdje ta preciznost ne postoji.

I u fazi analize rizika postavljaju se ključna pitanja koja mogu pomoći:

1. Koje trenutačne kontrole mogu spriječiti, otkriti ili smanjiti posljedice potencijalnih neželjenih
rizika/događaja?

2. Koja je potencijalna vjerojatnost rizika koji se događa?

3. Koje su potencijalne posljedice rizika ako se pojavi?

3.5 Procjena rizika

Pri procjeni rizika procjenjuje se vjerojatnost rizičnih događaja, uzevši u obzir sve moguće utjecajne
elemente, kao i utjecaj rizika na projekt. Procjena se određuje ovisno o projektu, iskustvima, itd., a na
temelju toga matrica procjene pokaže gdje su glavni (najutjecajniji) rizici. Procjenjuju se vjerojatnosti
rizika, ali i procjene vjerojatnosti pogreške u procjenjivanju rizika. Veći rizik znači veću vjerojatnost
nekog događaja, što ne mora biti direktno vezano i s veličinom mogućeg novčanog gubitka.Može
postojati veći rizik, veća vjerojatnost događaja vrijednosti gubitka 10, te manji rizik događaja
vrijednosti gubitka 1000. Kome će se više i kako posvetiti ovisi o daljnjoj odluci.

21
Ibid

15
 Slika 5. Model procjene rizika

Procjena bi trebala uzeti u obzir stupanj kontrole nad svakim rizikom, trošak, prednosti te mogućnosti
rizika. Treba također razmotriti i rizike koje snose ostali sudionici koji imaju koristi od rizika. Treba
razmotriti značajnost rizika i važnost poslovne politike, programa, procesa ili aktivnosti kod
odlučivanja o prihvatljivosti rizika.

Postoji nekoliko razloga zašto rizik može biti prihvaćen 22:

• stupanj rizika je tako nizak da određeni tretman u sklopu raspoloživih izvora nije prikladan

• rizik je takav da nema raspoloživog postupka

• trošak postupka, uključujući trošak osiguranja, pretjeran je u usporedbi s prihvaćanjem kao jedinom
opcijom

• predviđene mogućnosti (koristi) nadilaze opasnosti (štete) u tolikoj mjeri da je rizik opravdan.

Pri dokumentiranju ove faze potrebno je točno definirati kriterije za prihvatljivost ako to već nije
napravljeno, zatim napraviti popise prihvatljivih rizika s razlogom zašto se smatraju prihvatljivima i
prioritetnih neprihvatljivih rizika.

Vjerojatnosti i utjecaji na rizike se dijele na slijedeći način :

- niska vjerojatnost (1) – rizici su identificirani i postoji jasan plan akcije po tom pitanju
- srednja vjerojatnost (2) – postoji više mogućnosti pristupa rješavanju identificiranih rizika i
mogućnosti dodatnih promjena za vrijeme izvršenja projekta, te je stoga prisutan viši nivo
nesigurnosti vezano uz rješavanje istih
- velika vjerojatnost (3) – postoje ograničenja i nemogućnost značajnijeg utjecaja na
rješavanje i upravljanje rizicima

22
Ibid

16
3.6 Tretiranje rizika
3.6.1 Postupanje sa rizikom
Postupanje s rizikom uključuje identificiranje opcija za postupke, procjenu tih opcija, pripremu
planova za tretiranje rizika i njihovu implementaciju. Ovaj se korak bavi razmatranjem opcija za
postupanje s rizikom koje se u prethodnom koraku nisu smatrale prihvatljivima. Opcije postupanja s
rizicima mogu biti23: prihvaćanje rizika (ući u rizik), izbjegavanje (neprihvaćanje nekog posla,
aktivnosti), smanjivanje (udruživanje s partnerom) ili prevaljivanje (osiguranje).

Slične opcije postupanja s rizicima navode i Ritchie i Marshall: ignoriranje rizika, odlaganje odluke
odnosno izbjegavanje rizika, prijenos rizika drugima te prihvaćanje rizika putem detaljnih planova
postupanja. 24

Prihvaćanje rizika jedna je od opcija koju provodimo ako je vjerojatnost i posljedica tog rizika
konzistentna s utvrđenim kriterijima. Ti kriteriji trebali bi predstavljati prag onoga što bi za poduzeće
značilo stvaranje neprihvatljivog izlaganja riziku. Sposobnost poduzeća da apsorbira incident uvelike
će ovisiti o veličini i financijskoj snazi tog poduzeća. Prihvaćanje u dosta primjera može slijediti nakon
mjera smanjenja rizika.

Izbjegavanje rizika jest odluka o prekidu aktivnosti koja sadrži neprihvatljiv rizik, odabiru alternativne
prihvatljivije aktivnosti koja zadovoljava ciljeve poduzeća ili odabir alternativne manje rizične
metodologije ili procesa u sklopu iste aktivnosti. Izbjegavanje rizika ekvivalentno je odbijanju
prihvaćanja rizika.

Smanjenje rizika podrazumijeva smanjenje vjerojatnosti i/ili posljedica rizika. Postoji veza između
stupnja rizika i troška smanjenja tih rizika na prihvatljivu razinu. Kao što je već navedeno, prihvatljiv
stupanj mora biti konzistentan s utvrđenim kriterijima rizika.

Prijenos rizika podrazumijeva transfer rizika u potpunosti ili djelomično drugoj strani. Kriteriji rizika
trebali bi utvrditi stupanj prihvatljivosti prijenosa rizika u svakom primjeru. Npr. ako su dobra i/ili
usluge kupljeni od partnera i ako je on u najboljoj poziciji da upravlja rizikom, onda je prijenos rizika
prihvatljiv. Već su navedena razmišljanja da ne postoji stvarni prijenos rizika, nego samo dijeljenje
rizika s drugim partnerima. Rizik uvijek izvorno pripada donositelju odluke.

3.6.2 Riješavanje rizika

Rješavanje rizika povezano je s mjerama koje se poduzimaju nakon negativnog incidenta dok
poslovna aktivnost ne dođe do razine postavljene kao konačni cilj. To uključuje rekonstrukciju i

23
Osmanagić-Bedenik, N. (2000), Sustav upravljanja rizicima – zakonska obveza za uprave njemačkih poduzeća.
RRIF br. 10/2000, str. 121.
24
Ritchie, B., Marshall, D. (1993) Business Risk Management, London: Chapman & Hall, str. 269.

17
organizacijske poslove kao što je premještanje sjedišta ili organizacijska promjena. Ako kritični rizik
ne može dalje biti tretiran, ili je preskupo ili postoje višestruki razlozi rizika, treba razviti strategiju
rješavanja rizika. Postupanje s rizikom razlikuje se od rješavanja u tom smislu da se kod postupanja
primjenjuje preventivni pristup, a cilj je spriječiti nastajanje rizika ili ako ipak nastane, smanjiti štetu.
Riječ je o trošku smanjenja rizika naspram potencijalnog spašavanja i obnavljanja štetnih posljedica. S
druge strane, rješavanje rizika korektivni je pristup, ako je rizik kritičan i ako se vjerojatnost i utjecaj
ne mogu dalje smanjiti i/ili su identificirani mogući višestruki slučajevi. Rješavanje se implementira
kad se rizik dogodi, a postiže se primjenom već prije definirane strategije (što znači trošak povezan sa
strategijom implementiranja) i minimiziranjem efekta rizičnog događaja na proračun
projekta/poduzeća. Strategije rješavanja po definiciji su skupe i treba razmotriti materijalnu
isplativost uključujući potencijalni gubitak dobiti. 25

3.7 Nadzor i kontrola rizika

Nadzor i praćenje rizika su potrebni kako bi se osigurao najefikasniji način upravljanja rizicima kao i
da oni rizici koji su umjereno ili malo kritični ne postani kritični za organizaciju. Potrebno je održavati
profil rizika, te ažurirati informacije koje su korištene za analizu rizika. U okviru procesa upravljanja
rizikom se osigurava praćenje rizika kao i evaluacija rezultata primijenjenih strategija i njihovo
ostvarenje s postavljenim kriterijima.

Praćenjem rizika omogućuje se stvaranje baze rizika u koju podaci o rizicima pristižu provođenjem
postupka26:

• analize odstupanja od planiranih veličina i trendova razvoja,

• mjerenjem tehničkih performansi tokom izvođenja,

• kontinuiranim analiziranjem raspoloživih rezervi,

• održavanjem redovitih sastanaka na kojima se kontrolira stanje poslovnih aktivnosti,

• i drugim tehnikama.

4. INSTRUMENTI UPRAVLJANJA RIZICIMA

4.1 Tehnike i alati upravljanja rizicima
Suvremeno poslovanje karakteriziraju sve složeniji uvjeti i turbulentna okolina, što dovodi do
toga da se u procesu donošenja odluka sve više i više primjenjuju znanstveni modeli i tehnike.
Pojedini menadžeri precjenjuju važnost iskustva i intuicije, odnosno smatraju da je znanosti
25
Ibid
26
Udovičić, A., Kadlec, Ž.: Analiza rizika upravljanja poduzećem, Praktični menadžment, Vol. IV, br. 1, str. 50-60,
2013.

18
 mjesto samo na fakultetima i institutima i da je udaljena od stvarnosti. Međutim, sve je više
spoznaja da nema uspjeha u isključivosti, odnosno za kvalitetno odlučivanje potrebni su i iskustvo
i moderna znanost. Termin koji objedinjava oba sadržaja i objašnjava interakciju intuicije i razuma
jest obrazovano pogađanje (engl. educated guess). Umjesto zastarjele teze da se menadžeri
„rađaju”, javlja se novo pravilo da se menadžeri „uče” ili „odgajaju”. U procesu upravljanja
cjelokupnim poslovanjem, pa tako i upravljanja rizicima, menadžerima su na raspolaganju razne
tehnike i metode koje im olakšavaju donošenje odluka u suvremenim uvjetima poslovanja koje
karakterizira turbulentnost, česta promjenjivost i nestabilnost okoline. S obzirom na način
iskazivanja vjerojatnosti i posljedica događaja, tehnike dijelimo na kvalitativne i kvantitativne.
Kvalitativne tehnike kao sredstvo izražavanja upotrebljavaju riječi ili opisne skale, dok su kod
kvantitativnih posljedice i vjerojatnost matematički mjerljivi i iskazuju se numeričkim
vrijednostima.27

Bez obzira na to koju tehniku ili pristup izabrali, proces upravljanja sastoji se od sljedećih
dijelova:

- specificiranje potreba za podacima i kriterijima koji će biti primijenjeni pri izradi pretpostavki
i prosudbi u vezi s alternativnim izvorima i eksternim faktorima
- analitičke metode za simuliranje procesa i vjerojatnih posljedica ako se dogodi štetni
događaj
- tehnike kombiniranja podataka i pretpostavki, kao i analitičke metode za analiziranje
neizvjesnosti i izbor odgovarajućeg portfelja aktivnosti
- nadziranje događaja, tako da naknadni planovi i aktivnosti mogu biti poboljšani.

4.2 Kvalitativne tehnike (grupne)

Kvalitativne tehnike, koje se nazivaju i grupnima, uobičajeno se primjenjuju prve jer daju opću
naznaku razine rizika, a nakon toga je potrebno poduzeti specifične kvantitativne tehnike. U
kvalitativne tehnike ubrajaju se: brainstorming, brainwriting, Delfi tehnika, matrica rizika, SWOT
analiza, strukturirani upitnici i intervjui, procjene multidisciplinarnih timova, prosudbe stručnjaka
i eksperata, checklist (izrada probnih popisa spada u individualne tehnike koje daju pojedincu
okvir za stimuliranje vlastitog mišljenja i boljeg rješenja problema) i prompt list.

4.2.1Brainstorming (oluja mozgova)

Ukoliko se postavi pitanje šta je brainstorming, odgovori se mogu ponuditi kao
sljedeći: ,,Brainstorming je tehnika grupnog rešavanja problema koja podrazumeva iznošenje
spontano nastalih ideja svih članova grupe kako bi se došlo do rešenja problema”, ali isto tako i

27
Ibid

19
kao ,,osmišljavanje ideja od strane jednog ili više pojedinaca sa ciljem rešavanja određenog
problema” (Vebsterov rječnik, 2018).

,,Brainstorming je veoma moderna tehnika odlučivanja u kojoj učestvuje veći broj ljudi. Poreklo ove
kovanice je u rečima ,,brain’’ (mozak) i ,,storming’’ (oluja), pa bi njeno izvorno značenje bilo moždana
oluja. Međutim, ukoliko se pogleda šta ovaj pojam stvarno znači, onda bi primenljiv naziv mogao
biti ,,borba mišljenja’’ ili ,,borba ideja’’ 28.

Brainstorming se uobičajeno odvija kao unaprijed pripremljen sastanak u nekoliko faza: rješavanje
testnog problema – upoznavanje s metodom, prezentacija glavnog problema, proizvodnja ideja,
redefinicija glavnog problema, procjena ideja, izrada popisa prijedloga. Rješavanje testnog problema
služi za upoznavanje grupe s načinom i procesom rada. Nakon što voditelj ili osoba iz grupe koja zna
najviše o problemu prezentira problem, članovi daju ideje koje treba ili zapisivati ili bilježiti na drugi
način. Ako u raspravi dođe do nekih ideja koje odvlače od biti problema, potrebno ga je redefinirati.
Cilj je procesa prikupljanja ideja težiti originalnosti, doći do što više prijedloga te je kao metoda
najviše upotrebljiva u fazi analize rizika i pronalaženja rješenja za pojedinu promatranu situaciju.
Procjena ideja i izrada popisa prijedloga fizički su i vremenski odvojene od sastanka na kojemu se
iznose ideje. Procjenu obično rade druge osobe, a ne one koje su sudjelovale u sastanku.

4.2.2 Brainwriting (pisanje misli)

Brainwriting je tehnika slična brainstormingu, ali za razliku od brainstorminga, koji je interaktivna
tehnika, brainwriting je nominalna grupna tehnika. Primjenjuje se pogotovo u fazi prikupljanja ideja
te se u pravilu ovom metodom prikupi više prijedloga nego brainstormingom. Pogodna je za osobe
koje ne vole javno iznositi misli, dobivene ideje postupno se sužuju i specificiraju, a kao i kod
brainstorminga, potrebna je heterogenost grupe. Faze izvođenja poklapaju se s fazama kod
brainstorminga, s tim da sudionici prijedloge ideja ne iznose javno. Svaki sudionik dobiva papir na koji
zapisuje određeni unaprijed dogovoreni broj prijedloga rješenja problema i zatim dodaje svoj papir
sljedećem sudioniku. Listovi sa zapisanim idejama tako se kreću kružno dok svi sudionici ne popune
sve listove. Pritom mogu modificirati već napisane ideje ili dodati potpuno nove. Dani prijedlozi
procjenjuju se na sličan način kao kod brainstorminga, s tim da svaki sudionik ocijeni tri najbolja
prijedloga, a konačni popis prijedloga dobiva se zbrajanjem ocjena. 29

28
Živković, Ž., Jelić, M., Popović, N. (2005). Osnove menadžmenta, Bor
29
Ibid

20
4.2.3 SWOT analiza
SWOT analiza odnosi se na analizu internih i eksternih čimbenika i omogućuje prepoznavanje snaga,
slabost, prilika i prijetnji za organizaciju. Namijenjena je vrednovanju usklađenost sposobnost
poduzeća s uvjetima u okolini poduzeća.30

Analiza snaga i slabosti poduzeća bavi se odnosom potencijala poduzeća i potencijala njegovih
konkurenata. Ekonomski potencijali, kvantitativno obuhvatljive mjerene veličine kvalificiraju se kao
snage ili slabosti samo na temelju odnosa ili razlika prema istim takvim mjernim veličinama
konkurenta/konkurenata.

Slika 6. Primjer SWOT matrice

Izvor: https://mentorica.biz/pitanja-i-odgovori/osnove-poduzetnistva/swot-analiza-511/

4.3 Kvantitativne tehnike

Kvantitativne tehnike upotrebljavaju numeričke vrijednosti i za posljedice i za vjerojatnost
nastanka događaja. Posebno su primjenjive u fazi analize i procjene rizika za izračun stupnja
rizika, kao i za rangiranje rizika. Svaka od tehnika, odnosno primijenjeni model mora biti opsežan
da može raditi s višestrukim, u realnom svijetu postojećim ciljevima kao što su minimiziranje
troškova, maksimiziranje mogućnosti (npr. dizanje kvalitete) i minimiziranje raznih vrsta rizika, a
to je olakšano razvojem računalnih softvera. Podaci koji služe kao input kod kvantitativnih
tehnika mogu biti iz raznih izvora: - prošli, povijesni zapisi (računovodstvo) - relevantno iskustvo i

30
Buble, M. (ur) , Strateški menadžment, Sinergija, Zagreb, 2005, str. 6

21
 praksa u grani - testiranje marketinga i istraživanje tržišta - eksperimenti i prototipovi -
ekonomski, inženjerski i drugi modeli - prosudbe eksperata i stručnjaka.

U kvantitativne tehnike ubrajamo: analizu osjetljivosti, račun vjerojatnosti, stablo odlučivanja,

analizu scenarija, Monte Carlo simulaciju, stablo grešaka, stablo događaja, razdoblje povrata,
analizu mogućnosti i posljedica, statističke i numeričke analize, analizu troškova životnog ciklusa,
dijagrame utjecaja, sustav pokazatelja ranog upozorenja, cost-benefit analizu, modele umjetne
inteligencije i račun izloženosti rizicima.

4.3.1 Analiza osjetljivosti

Analiza osjetljivosti pokazuje koliko je neko rješenje osjetljivo na promjene temeljnih parametara
problema, odnosno njegova formiranja. Pri provođenju analize osjetljivosti osnovna je postavka
jednostavna: svi se parametri smatraju konstantnima, a mijenja se samo vrijednost onog čiji se
utjecaj ispituje. Za svaku alternativnu situaciju bilježi se rezultat utjecaja promjene parametra koji
se ispituje i taj se proces ponavlja za sve parametre. Promjene promatranog parametra mogu se
provoditi kao analiza postotnih promjena i analiza promjena do prijelomne točke. Primjenu i
smisao analize osjetljivosti najbolje oslikavaju pitanja tipa „što ako” (engl. what if). Pritom
postoje dva osnovna obilježja koja utječu na veličinu promjena: - utjecaj promjene svakog
parametra koji se testira na konačno rješenje - činjenica da jedni parametri variraju u velikom
rasponu, a drugi u mnogo manjem.

4.3.2 Račun vjerovatnosti

Kod provođenja računa vjerojatnosti vrijedi pravilo da se vjerojatnost nekog događaja nalazi
između 0 i 1 te da je pozitivna. Ako je vjerojatnost 0, znači da se neki budući događaj neće niti
dogoditi, a ako je 1, znači da će se događaj sigurno dogoditi. Zbroj svih mogućih vjerojatnosti
iznosi 1. Očekivana vrijednost jest umnožak vrijednosti svakog pojedinog mogućeg događaja i
postotka vjerojatnosti da će se dogoditi. Račun vjerojatnosti upotrebljiv je za izbor optimalne
mogućnosti ili za rangiranje alternativa prema njihovoj privlačnosti. U praktičnoj primjeni
najčešće se promatraju pesimistična, najvjerojatnija i optimistična varijanta i njihove
vjerojatnosti.31 Kombinacijom najnepovoljnijih međusobno ovisnih događaja dobiva se varijanta
maximin, a kombinacijom najpovoljnijih događaja varijanta maximax. Određivanjem njihovih
vjerojatnosti i uključivanjem izračunava se realno očekivanje. 32

31
Ibid
32
Ibid

22
 4.3.3 Matrica plaćanja
Matrica plaćanja utvrđuje vjerojatnu vrijednost različitih alternativa ovisno o različitim poželjnim
ishodima pridruženima svakoj alternativi. Upotreba matrice plaćanja podrazumijeva da postoji
nekoliko alternativa, da se može dogoditi nekoliko različitih događaja i da posljedice ovise o tomu
koja je alternativa odabrana i koji se događaj odvio. Važni su termini kod matrice plaćanja
vjerojatnost i očekivana vrijednost. Vjerojatnost je mogućnost nastanka nekog određenog
događaja, izražena u postotku. Rang vjerojatnosti kreće se od 0 (ne postoji mogućnost nastanka
događaja) do 1 (događaj sasvim sigurno nastaje). U poslovanju su rijetke krajnje točke
vjerojatnosti (0 i 1), odnosno vjerojatnost nastanka poslovnih događaja uglavnom se kreće
između krajnjih točki, a vjerojatnosti koje menadžer) između krajnjic tački, a vjerovatnosti koje
menadžeri upotrebljavaju uglavnom se temelje na subjektivnim prosudbama, intuiciji i
povijesnim podacima. Očekivana vrijednost neke alternativne aktivnosti jest suma svih vrijednosti
mogućih rezultata pomnoženih odgovarajućim, njima pridruženim vjerojatnostima.

4.3.4 Stablo odlučivanja

U analizi odlučivanja (eng. Decision analysis) – koriste se kako bi vizualno (grafički) predstavila
način donošenja odluka od strane eksperta – koriste se kod ekspertnih sistema.

Cilj je analize redukcija rizika i pronalaženje alternativnih rješenja. Osim opcije napuštanja
aktivnosti, moguće je predvidjeti i uključiti niz drugih upravljačkih opcija. Primijenjeno na pravi
način, stablo odlučivanja opskrbljuje menadžere korisnom kartom za kretanje kroz kompleksnu
situaciju koja zahtijeva odluku.

4.3.5 Monte Carlo simulacija

Monte Carlo simulacija statistička je metoda. To se koristi za rješavanje složenih matematičkih
problema generiranjem slučajnih varijabli.Računalnom se simulacijom analiza scenarija pretvara u
ocjenu uvjeta bliskih stvarnom svijetu. Naziv Monte Carlo dobila je jer je izvedena iz simulacija igara
na sreću.

Provođenje simulacije podrazumijeva sljedeće faze:

- formiranje distribucije vjerojatnosti za ključne parametre izračuna konačnog rezultata

- računalni izbor vrijednosti iz distribucija svakog parametra prema tablicama slučajnih brojeva

- kombiniranje tih vrijednosti za izračun rezultata

- kontinuirano ponavljanje prethodnih koraka

- vrednovanje rezultata distribucije vjerojatnosti.

23
4.3.6 Stablo grešaka
Stablo grešaka jest sistemska metoda koja predstavlja logičnu kombinaciju različitih sustava i
mogućih uzroka koji pridonose određenom događaju (zvanom top događaj), ono je slika logičkih
odnosa između primarnog događaja (kao što je pojedini dio neuspjeha), posrednih međudogađaja i
top događaja.

Može se primjenjivati u identificiranju potencijalnih slabosti sustava ili najvjerojatnije sistemske

greške te se smatra jednim od najvažnijih alata u mjerenju rizika, koji analizira pouzdanost sistema.

Snaga i prednosti klasične analize stabla grešaka potječu od činjenica da 33:

• grafička prezentacija problema pomaže donositeljima odluka da lakše razumiju neke složene
probleme

• opis različitog rezultata i procjena njegove vjerojatnosti nastanka pomaže donositeljima odluka pri
donošenju odluka

• model pokazuje kronologiju odluke, omogućavajući da se utvrde posljedice budućih odluka i

procijeni njihov utjecaj na sadašnje odluke.

Slika 7. Analiza stabla grešaka

Slična je tehnika stablo događaja (engl. event tree analysis), koje opisuje mogući rang i slijed rezultata
koji proizlaze iz početnog događaja. Dakle, ovdje promatramo više mogućih rezultata čije je ishodište

33
Ibid

24
jedan početni događaj, dok je kod stabla grešaka riječ o jednom rezultatu, a promatramo više
međudogađaja koji mogu dovesti do ciljanog rezultata.

5. ZAKLJUČAK

Strateško upravljanja poduzeće podrazumijeva, uz ostalo, i upravljanje rizikom. U procesu upravljanja

rizicima metodički se analiziraju mogući rizici povezani s aktivnostima poduzeća. Cilj je postizanje
kontinuirane koristi unutar svake pojedinačne aktivnosti, te u cjelokupnom poslovanju. Struktura
upravljanja rizikom varira obzirom na vrstu poslovanja poduzeća. Velike tvrtke funkciju upravljanja
rizikom osiguravaju za svaki poslovni odjel posebno, dok je u manjim poduzećima ta funkcija na razini
cijele tvrtke. Strategijom i odabranim metodama se određuje opseg izlaganja rizicima kao i povoljan
povrat u slučaju preuzimanja određenih rizika.

Upravljanje rizicima i odabir prave metode je vrlo značajno u poslovanju i još je jedan od faktora
objedinjavanja ciljeva i strategija organizacije. Identifikacija rizika te njihova analiza je direktno
povezana s analizom stanja na tržištu, te je tvrtka tako upoznata s trendovima i trenutnim potrebama
tržišta. Uz to je i komunikacija između dionika i poduzeća bolja, što u konačnici jača njihovo
povjerenje u poslovanje. Suvremena filozofija poslovanja uvažava postojanje kako pozitivnih tako i
negativnih aspekata rizika. Izloženost riziku se može shvatiti i kao prilika za napredak poslovanja ili za
iznenadni proboj na tržište. U slučaju pozitivnog ishoda rizik se predstavlja kao prilika, a u slučaju
negativnog govori se o gubitku ili pak neutralnom djelovanju. Prednosti i prilike se promatraju ne
samo u kontekstu same aktivnosti, već i u odnosu na različite tipove nosilaca interesa na koje može
utjecati.

6. LITERATURA
1. Andrijanić, I., Gregurek, M., Merkaš, Z. (2016) Upravljanje poslovnim rizicima. Zagreb:
Libertas – Plejada, str. 17

2. Buble, M. (ur) , Strateški menadžment, Sinergija, Zagreb, 2005, str. 6

3. Barry W. Boehm. Software Risk Management: Principles and Practices. IEEE Software 8(1),
1991.

4. Bešker, M.: Sustav upravljanja organizacijom, Oskar, Zagreb, 2009.

25
 5. Curtis, P.; Carey, M.: COSO – Risk Assessment in Practice, Committee of Sponsoring
Organizations of the Treadway Commission, 2012.

6. Holton, G. A.: Defining Risk, Financial Analyst Journal, Vol. 60, No. 6, 2004, str. 19-25.

7. Knight, F. H.: Risk, uncertainty and profit pg. 19, Hart, Schaffner, and Marx Prize Essays, no.
31. Boston and New York: Houghton Mifflin. 1921.

8. Kereta, J. (2020) Sustav ranog upozorenja na strateške rizike u međunarodnom poslovanju.

Doktorski rad. Zadar: Sveučilište u Zadru

9. Kovač, J.: Financijski Menadžment - Analiza rizika u poslovanju, Financijski klub, Zagreb, 2014.

10. Kereta, J.: Upravljanje rizicima, RRiF, br. 8, Zagreb, 2004

11. Kloman, H. F. (1998) The Risk Spectrum. Risk Management Reports.

12. Osmanagić-Bedenik, N. (2000), Sustav upravljanja rizicima – zakonska obveza za uprave

njemačkih poduzeća. RRIF br. 10/2000, str. 121.

13. Pricewaterhouse Financial and Cost Management Team (1997) CFO: Architect of the
Corporation's Future. New York: John Wiley & Sons, str. 113.

14. Perhot, D.: Upravljanje rizicima metodom analitičko hijerarhijskog procesa, FSB, Zagreb,
2011.

15. Ritchie, B., Marshall, D. (1993) Business Risk Management, London: Chapman & Hall, str.
269

26