SVEUČILIŠTE J. J.

STROSSMAYERA U OSIJEKU
FILOZOFSKI FAKULTET
KATEDRA ZA FILOZOFIJU

KOLEGIJ: GRČKA FILOZOFIJA 1

AKADEMSKA GODINA 2006./07.

Student: Dean Cikovac

Studentski rad: SAŽETAK PLATONOVA DIJALOGA KRATIL
 SAŽETAK PLATONOVA DIJALOGA KRATIL

Uvod

U Platonovom djelu Kratil, odnosno u dijalogu o ispravnosti i podrijetlu imena kroz

veći dio djela raspravu vode Sokrat i Hermogen. Oni zajedničkim istraživanjem
nastoje potkrijepiti tezu da su imena nadjenuta sporazumom, te da jedino kao takva
jesu ona prava jer izražavaju pravu bit određene stvari. Kasnije se dijalogu pridružuje
Kratil čije se gledište zasniva na tome da su imena nadjenuta proizvoljno te da njihova
ispravnost nije u potpunosti točna već je stvar ljudske navike, privida i neznanja.
Zajedničkim razmatranjem i ispitivanjem dolaze do oprečnih zaključaka, suprotnih
gledišta čijim se razmatranjem dovodi u pitanje ispravnost te opća primjenjivost
prvotne teorije imena.

Početak istraživanja

Prvotno gledište je zasnovano na stavu da su sva imena nastala sporazumom odnosno

dogovorom te da ime nadjenuto nečemu jest ono pravo. Prema tome se imena ne
pridaju nečemu proizvoljno već se pridaju uspostavljenim zakonom koji je kao takav
nužno ispravan te opće važeći. Budući da je zakon uspostavljen mora postojati
određeni zakonodavac koji će ustvrditi njegovu ispravnost. Ukoliko je ime neispravno
odnosno ne pristaje stvari kojoj je nadjenuto ono je lažno jer ne izražava pravu
prirodnu bit te stvari. Najmanji dio govora je ime te ukoliko su imena neistinita
moguće je da i sam govor izražava neistinu. Prema tome je moguće zaključiti da i sam
govor koji izražava stvari onakvima kakve jesu jest istinit, a onaj koji govori o njima
kakve nisu laž.
Problem istinitosti

U jednom dijelu dijaloga se navodi osvrt na sofističko učenje prema kojem po

Protagori: «svih stvari mjera je čovjek». Prema tome za svakog čovjeka kao
pojedinca, iste stvari pa tako i njihova imena imaju različite biti te je tako istina ono
što se svakome pričinja da jest jer svatko ima određeni vid istine za sebe. Običaj i
navika imenovanja postavljaju bit imena te prividna istina za mnoštvo, dok filozofov
zadatak ostaje spoznati istinu u svojoj neotkrivenosti te uvidjeti da je bit stvari i istina
samo jedna a ona je kao takva neovisna o nama.
Bit svih stvari izniče iz naravi njih samih te ju je stvorila njihova priroda. Radimo li
protiv prirode, promašiti ćemo bit te samu istinu. Prema ovakvom tumačenju
Protagore moglo bi postojati više istina jer bi svaka bila ispravna za sebe. Ukoliko
takav stav primijenimo na imena možemo zaključiti da također postoji više imena
koja označuju isti predmet a mogla bi biti ispravna jer su u skladu s njegovom biti.
Tada možemo govoriti o imenima i nazivima.

Određenje imena i njegov nastanak

Ime se uzima kao oruđe koje služi za podučavanje i razlikovanje stvari. Pridaje ga
zakonodavac koji ima za to ima vještinu i sposoban je nadjenuti ga ispravno te u
skladu s njihovom prirodnom biti. Zakonodavac posjeduje vještinu promatranja ideja.
Služeći se njome on može otkriti pravu bit stvari koja je nužno i istinita bez obzira o
jeziku na kojem je ime zasnovano, jer je bit imena koje je nadjenuto određenoj stvari
u skladu s njezinom prirodom.
Smatra se da bićima istoga roda rođenim u skladu sa zakonima prirode treba davati
ista imena. U ovom dijelu dijaloga se smatra da nije važno ukoliko se jedno slovo
imena prida ili izostavi, sve dok se u imenu očituje bitnost stvari u potpunosti. Često
dodajemo neke glasove a druge uklanjamo, izvodeći imena kako nam se prohtije, a
naglaske premještamo. Takvo premještanje posljedica je njihove praktične uporabe
koja iziskuje jednostavniji izgovor, ljepši ili prikladniji izraz te sklad unutar njega
samog. Postoji naime više imena koja označuju narav istog predmeta kao što npr.
Zeus ima i drugo ime Div međutim samo jedno bi moglo označavati njegovu pravu bit
i narav.
Istraživanje podrijetla imena

Daljnje istraživanje se nastavlja razmatranjem imena bogova, demona i heroja

odnosno bića koja se smatraju višima od ljudskih jer bi njiva imena trebala biti u
potpunosti ispravna. U daljnjoj raspravi ipak se od toga odustaje jer se smatra da
čovjek nije u stanju istraživati stvari koje su više od njega.
Nadalje se razmatraju imena čovjeka, duše i tijela. Značajan je primjer samog imena
Hermogen jer označava vjesnika, lupeža, lukavca te čovjeka koji je vješt u riječima
što se pak ne odražava u samoj biti, prirodi i naravi Sokratovog sugovornika
Hermogena te on zaključuje da uistinu nije Hermogen kao što mu je to Kratil
napomenuo.
Daljnje razmatranje se odnosi na imena: sunca, mjeseca, zemlje, zraka, vatre, vode,
godišnjih doba, vrline, mane, užitka te imena samih imena. Razmatranjem i njihovim
razlaganjem te tumačenjem podrijetla se nastoji utvrditi ispravnost naturalističkog
odnosno konvencionalističkog pristupa teoriji imena.

Imenovanje oponašanjem

Iznosi se teza prema kojoj imena pridaju oponašanjem njihove prirodne biti te se
umjetnost imenovanja sastoji u oponašanju slogova jednako kao što se glazba i
slikarstvo sastoji u oponašanju zvučnosti i boje . Zakonodavac bit imena oponaša
pomoću slogova i slova, jednako kao što slikar bojama i crtama predočuje bit
predmeta kojeg nam slikom predočuje. Naime, slikar koji dodaje boje i oblike te
stvara lijepe slike je dobar slikar. Ovdje se potvrđuje teza da su slova u imenima
ponekad namjerno ispremještana ili izostavljena radi ljepše zvučnosti i sklada unutar
samog imena. Prema tome je zakonodavac koji uspostavlja imena ili loš ili dobar
ovisno o tome kakva imena stvara. U prijašnjem razmatranju se nužno mislilo da je
dobar jer ukoliko nije, on nije ni zakonodavac.
Problem izvedenica

Teško postaje spoznati bit izvedenica te tumačiti njihovo podrijetlo jer se one nužno
objašnjavaju prvim imenima o čijem podrijetlu gotovo ništa ne znamo. Njih je naime
nadjenula neka sila veća od ljudske pa su tako ta prvotna imena nužno ispravna.

Problem sklada ispravnosti i biti imena

U raspravu se uključuje Kratil te se iznosi teza da imena koja nisu točna zapravo nisu
imena već netočne riječi koje nemaju smisao, pa tako i njihovim izgovorom
izgovaramo prazne glasove odnosno ne izgovaramo ništa. Dovodi se u pitanje ranija
usporedba imena i umjetnosti jer ukoliko unutar imena ispremještamo slova te neka
izostavimo ili pridodamo mijenjamo cijelu bit samog naziva te ona više nije u skladu s
prirodnom biti već se od nje razlikuje. Jednako tako i ukoliko nekom umjetničkom
djelu izmijenimo temeljne sastavnice koje ga njime čine izmjenjujemo i njegovu bit te
ono možda više uopće nije umjetničko djelo već neka druga stvar.
Takva teza potvrđuje se teorijom brojeva gdje uviđamo analogiju s pitagorejcima.
Ukoliko jednom broju oduzmemo ili pridodamo neki broj on više nije isti te nema istu
bit međutim na kraju se dolazi do zaključka da bi bilo apsurdno kad bi imena koja
imenuju stvari bila slična stvarima u svim njihovim točkama jednako kao i brojevi.
Sinteza ovih mišljenja dovodi nas do zaključka da je ime nekada dobro a nekada loše
postavljeno te se ne smije smatrati nužnim da ime ima sva slova kako bi bilo sasvim
slično stvari kojoj je nadjenuto nego mu treba dozvoliti i pokoje slovo koje mu ne
pripada. Ukoliko takav stav vrijedi za slovo vrijedi i za rečenicu pa tako i sam govor
koji je nekada dobar a nekada loš.
Osvrt na Heraklitovce

Nalaže se i Heraklitovsko mišljenje prema kojem stvari same nemaju stalnu bit već je
ona uvijek u promijeni i toku te se navodi: «Nemoguće je dva puta stupiti u istu
rijeku». Da bi spoznali bit imena moramo prvo krenuti s proučavanjem i ispitivanjem
biti samih stvari što je gotovo nemoguće jer im bit, ukoliko su u toku poput rijeke,
nikada nije jendaka te ih možemo samo promatrati. Nijedna spoznaja tako ne
obuhvaća stvar ako ona nema svoju stalnu bit pa tako ni ime koje joj je nadjenuto.

Zaključak

Imena su očitovanja stvari a ujedno i sporazumi koji se očituju u predmetu zbog kojeg
su sačinjeni međutim oni sami nekada nisu dobro uspostavljeni te tako dati prelaze u
naviku govornika koja ne mora biti ispravna, pa tako i ne mora izricati istinu.
Tom mišljenju se suprotstavlja prvotna teza o nepogrješivosti zakonodavca koji se
navodi kao onaj koji ima znanje o biti određene stvari te joj kao takvoj pridaje
ispravno ime. Iz toga možemo zaključiti da imena ili ne pridaje zakonodavac već neka
sila veća od njega ili on sam daje imena proizvoljno. Tako je moguće da su neka
nastala konvencijom a neka su prirodno nadjenuta.

Rasprava ostaje otvorena te kako se na kraju dijaloga naslućuje: O svemu tome valja
još jednom promisliti.